Learning Center
Plans & pricing Sign in
Sign Out
Get this document free

Types of risk


									Types of Risk
Risk can be categorized as to why the risk exists, and to whom it affects.

Pure risk is a risk in which there is only a possibility of loss or no loss—there is no possibility
of gain. Pure risk can be categorized as personal, property, or legal risk.

Personal risks are risks that affect someone directly, such as illness, disability, or death.
Property risk affects either personal or real property. Thus, a house fire or car theft are
examples of property risk. A property loss often involves both a direct loss and consequential
losses. A direct loss is the loss or damage to the property itself. A consequential loss (aka
indirect loss) is a loss created by the direct loss. Thus, if your car is stolen, that is a direct loss; if
you have to rent a car because of the theft, then you have some financial loss—a consequential
loss—from renting a car.

Legal risk (aka liability risk) is a particular type of personal risk that you will be sued because
of neglect, malpractice, or causing willful injury either to another person or to someone else's
property. Legal risk is the possibility of financial loss if you are found liable, or the financial loss
incurred just defending yourself, even if you are not found liable. Most personal, property, and
legal risks are insurable.

Speculative risk differs from pure risk because these is the possibility of profit or a loss. This
characterizes most financial investments. Most speculative risks are uninsurable, because they
are undertaken willingly for the hope of profit.

Pure risk is insurable, because the law of large numbers can be applied to forecast future losses,
and, thus, insurance companies can calculate what premium to charge based on expected losses.
On the other hand, speculative risks have more varied conditions that make estimating future
losses difficult or impossible. Also, speculative risk will generally involve a greater frequency of
loss than a pure risk. For instance, people do many things to protect their lives, or their property,
but people willingly engage in speculative risks, such as investing in the stock market, to make a
profit; otherwise, a person can avoid most speculative risks simply by avoiding the activity that
gives rise to it.

However, unlike pure risk, society benefits from speculative risks. Investments benefit society,
or the risk of starting a business helps to create jobs and pay taxes for society, and can lead to
economic growth, or even technological advancement. Because the only possibility of a pure risk
is loss or no loss, there is no possibility of a gain.

Risk can also be classified as to whether it affects many people or only a single individual.
Fundamental risk is a risk, such as an earthquake or terrorism, that can affect many people at
once. Economic risks, such as unemployment, are also fundamental risks because they affect
many people. Particular risk is a risk that affects particular individuals, such as robbery or
vandalism. Insurance companies generally insure some fundamental risks, such as hurricane or
wind damage, and most particular risks. In the case of fundamental risks that are insured,
insurance companies help to reduce their risk of great financial loss by limiting coverage in a
specific geographic area and by the use of reinsurance, which is the purchase of insurance from
other companies to cover their potential losses. However, private insurers do not insure many
fundamental risks, such as unemployment. These risks are generally insured by the government,
because the government has some control over economic risks through specific policies, such as
monetary policy, and law. Fundamental and particular risks can be pure or speculative risks.

Fundamental risks are risks that affect many members of society, but fundamental risks can also
affect organizations. For instance, enterprise risk is the set of all risks that affects a business
enterprise. Speculative risks that can affect an organization are usually subdivided into strategic
risk, operational risk, and financial risk. Strategic risk results from goal-oriented behavior. A
business may want to try to improve efficiency by buying new equipment or trying a new
technique, but may result in more losses than gains. Operational risks arise from the operation
of the enterprise, such as the risk of injury to employees, or the risk that customers� data can be
leaked to the public because of insufficient security. Financial risk is the risk that an investment
will result in losses. Because most enterprise risk is a speculative risk, and because the enterprise
itself can do much to lower its own risk, many companies are learning to manage their risk by
creating departments and hiring people with the express purpose of reducing enterprise risks—
enterprise risk management. Many larger firms may have a chief risk officer (CRO) with the
primary responsibility of reducing risk throughout the enterprise.

Peril and Hazard
Risk is the chance of loss, and peril is the direct cause of the loss. If a house burns down, then
fire is the peril. A hazard is anything that either causes or increases the likelihood of a loss. For
instance, gas furnaces are a hazard for carbon monoxide poisoning. A physical hazard is a
physical condition that increases the possibility of a loss. Thus, smoking is a physical hazard that
increases the likelihood of a house fire and illness.

Moral hazards are losses that results from dishonesty. Thus, insurance companies suffer losses
because of fraudulent or inflated claims. The American legal system is a moral hazard in that it
motivates many people to sue simply for financial profit because of the enormous amount of
money that can sometimes be won, and because there is little cost to the plaintiff even if he loses.
A good example is the current asbestos litigation, which has bankrupted many companies, even
though very few plaintiffs show any real evidence of disease, and are unlikely to ever develop
any disease that can be shown, by the preponderance of the evidence, to have resulted from
asbestos exposure. This type of moral hazard is often referred to as legal hazard. Legal hazard
can also result from laws or regulations that force insurance companies to cover risks that they
would otherwise not cover, such as including coverage for alcoholism in health insurance.

Insurance can be regarded as a morale hazard because it increases the possibility of a loss that
results from the insured worrying less about losses. Therefore, they take fewer precautions and
may engage in riskier activities—because they have insurance. Another good example of morale
hazard is when the federal government bails out financial institutions who have made bad
decisions. Many financial institutions have taken significant risks in the recent subprime debacle
by buying toxic instruments, such as CDOs and mortgage-backed securities based on subprime
mortgages that paid high yields, but were extremely risky. The financial institutions have
considered themselves too big to fail—in other words, if things started going badly, then the
federal government would step in to stop their collapse for fear that the whole financial system
will collapse, which is exactly what the federal government did in September, 2008. Freddie Mac
and Fannie Mae have both been taken over by the government, and American International
Group (AIG) has been propped up by an infusion of $85 billion of taxpayers' money, because
AIG was selling credit default protection to the buyers, mostly banks, of mortgage-backed
securities through credit default swaps, thinking that they could collect the premiums, but would
never have to actually to pay for defaults—but if they were wrong, then the government would
save them, because otherwise the banks that had bought that credit default protection could also
possibly fail. As recent events have demonstrated all too clearly, this federal government
"insurance" creates a morale hazard for financial institutions—taxpayers pay the premium, but
the big financial institutions, with their overpaid CEOs and managers, receive the benefits!

Distinction Between Moral Hazard and Morale Hazard
The distinction between moral and morale hazard in insurance is one of intention, but in other
disciplines, such as banking, the term moral hazard is used in a more general sense that includes
morale hazard. Moral hazard is often applied to a receiver of funds, such as a borrower, and
means that there is a risk that the receiver of funds will not use the money as was intended or that
they may take unnecessary risks or not be vigilant in reducing risk. This definition includes not
only intentional dishonesty, but also a change in behavior that results from using someone else's
money, which, in insurance, would be described as morale hazard.

See Information Asymmetry: Adverse Selection And Moral Hazard for more information about
how moral hazard applies to the banking industry.

Osiguranje tvrtke je investicija, a ne nepotreban trošak
Zakonskih obveza o osiguranju objekta, robe, opreme ili neke druge imovine u vlasništvu tvrtki nema,
one postoje samo za pojedine vrste osiguranja kod pojedinih djelatnosti ili profesija, i to uglavnom za
osiguranja od odgovornosti. Njih moraju zaključiti revizori, javni bilježnici, sudski vještaci, posrednici u
prometu nekretninama, turističke agencije i slično

Dva velika požara u salonima namještaja u Zagrebu i Zadru sa štetama koje se mjere u milijunima kuna
ponovno su aktualizirala pitanje je li poslovna imovina u hrvatskom gospodarstvu osigurana na
adekvatan način. Dakako, bilo bi najbolje kad bi se ta imovina u tvrtkama mogla efikasno zaštititi od
mogudih šteta putem tehničkih mjera zaštite (npr. protupožarni ili protuprovalni alarm), ali ako zataje i
takvi ugrađeni mehanizmi njezine zaštite ili je riječ o vremenskoj nepogodi poput potresa, poplave, tuče
i slično, onda je jedini pravi odgovor za vlasnike gospodarskih objekata, robe i opreme koja se tu nalazi
polica osiguranja koja de nastalu štetu nadoknaditi u njezinu stvarnom iznosu. Na žalost, žalopojke
pojedinih vlasnika trgovina u ved spomenutim salonima kako im požar dovodi u pitanje čak i daljnje
poslovanje, rječito govore da mnogi gospodarstvenici osiguranju svog poslovanja ne pridaju potrebnu
pozornost. Da je tome tako, uvjerio nas je i razgovor s Bojanom Liškom, izvršnim direktorom Sektora
imovinskog osiguranja u Eurohec osiguranju, vrsnim poznavateljem prilika u imovinskim osiguranjima.

Postoji li zakonska obveza za tvrtke da se osiguraju za određene rizike?

Takve zakonske obveze da se mora osigurati objekt, roba, oprema ili neka druga imovina nema. Postoji
samo za pojedine vrste osiguranja kod pojedinih djelatnosti ili profesija, i to uglavnom za osiguranja od
odgovornosti, pa tako obvezno, odnosno zakonski propisano, osiguranje moraju zaključiti revizori, javni
bilježnici, sudski vještaci, posrednici u prometu nekretninama, turističke agencije i slične profesije, tj.
djelatnosti. Uz to, u vedini zakonskih osiguranja zakonodavac nije propisao minimalne iznose osiguranja,
niti opseg pokrida, pa se u praksi često ugovaraju iznosi osiguranja daleko ispod realno potrebnih, kako
bi se zadovoljila zakonska forma. Na žalost, gospodarski subjekti još prečesto osiguranje smatraju
troškom i, ako se ved moraju osigurati, ugovaraju one zakonske minimume u iznosima pokrida.

U vedini zakonskih osiguranja zakonodavac nije propisao minimalne iznose osiguranja, niti opseg pokrida,
pa se u praksi često ugovaraju iznosi osiguranja daleko ispod realno potrebnih, kako bi se zadovoljila
zakonska forma

Uz osiguranja od odgovornosti, zakonodavac je propisao i obvezu osiguranja u prometu, neovisno o
pravnoj osobnosti (obvezno osiguranje putnika u javnom prijevozu, odgovornost iz upravljanja zračnom
letjelicom, plovilom ili motornim vozilom), kao i kod ugostiteljske djelatnosti, gdje je ugostitelj dužan u
ugostiteljskom objektu za smještaj osigurati goste od posljedica nesretnog slučaja, ili turističke
djelatnosti, gdje je pružatelj usluge obvezan osigurati korisnike usluga od ozljeda. Međutim, ni tu
zakonodavac ne spominje ni koji su to sve rizici, niti iznosi pokrida, niti opseg pokrida. Iznimno, i to samo
u turističkoj djelatnosti, javlja se i zakonska obveza osiguranja jamčevine paket aranžmana, što znači da
de se putniku nadoknaditi financijska šteta zbog platne nemogudnosti ili stečaja agencije.

Je li, u cjelini i u segmentima, stupanj osiguranja imovine u domadim tvrtkama zadovoljavajudi?

To ovisi vedinom o vrsti grane gospodarstva i veličini tvrtke. Vede tvrtke više-manje imaju razvijenu
svijest o rizicima i štetama koji im se mogu dogoditi, jer su posrijedi značajne vrijednosti njihove
poslovne imovine. I njima je u cilju da mogudu bududu štetu, tj. neizvjesni financijski izdatak pretvore u
fiksni trošak, odnosno premiju osiguranja. Na taj način zapravo su zaštitili svoje poslovanje i tvrtku od
mogudih neizvjesnih financijskih troškova koji im mogu znatno opteretiti poslovanje tvrtke, a koje ne
mogu točno ugraditi u poslovna planiranja, kao što mogu premije osiguranja kao fiksni trošak. Kod
manjih tvrtki, posebno u dijelu trgovine, vrlo malo ih ima neko imovinsko osiguranje za svoju tvrtku.
Više-manje riskiraju da de, ako se nešto i dogodi, štetu sami platiti.

Koji segment osiguranja onda dominira u tvrtkama?

Opdenito, tvrtke ne ugovaraju sve police osiguranja koje su im na raspolaganju za pokride rizika kojima
su izloženi, nego ovisno o financijskim mogudnostima i interesima ugovaraju pojedine police. Tako su i
dalje najzastupljenija osiguranja od rizika požara i ostalih elementarnih nepogoda, kao i osiguranja od
rizika provalne krađe i razbojništva, loma stakla i loma stroja, koja su često i upakirana u paket
osiguranja imovinskih rizika (all risk police) U posljednjih nekoliko godina primijeden je i porast broja
polica osiguranja javne izvanugovorne odgovornosti tvrtki, što im pruža financijsku sigurnost za štete
koje nastanu tredim osobama tijekom obavljanja poslovne djelatnosti ili iz vlasništva poslovne zgrade,
radnog stroja ili zbog štete koju pričine njihovi djelatnici za koje su zakonski odgovorni kao poslodavci.
Na porast tih osiguranja utjecali su i zahtjevi stranih partnera i kooperanata koji ne žele udi u posao bez
da im se predoče police takvih osiguranja, i to s iznosima daleko vedim od prosjeka. Osiguranja od
financijskih gubitaka zbog prekida rada izazvanog požarom ili lomom stroja ugovaraju se znatno manje,
jer su vezana prije svega za industrijske rizike i proizvodnju, koje u RH ima sve manje i manje. Riječ je o
osiguranju koje osiguraniku pokriva sve fiksne troškove prekida rada: najamnina poslovnog prostora,
plade zaposlenika, anuiteti kredita, pa čak i izgubljena dobit iz poslovanja.

Kad bi uspoređivali stupanj osiguranja imovine u domadim tvrtkama s onim koji postoji u širem
okruženju, kako bi ta usporedba završila?

Ako se uspoređujemo s nekim zapadnim zemljama s kojima se volimo uspoređivati, ta bi usporedba
definitivno išla na našu štetu. U Zapadnoj Europi razina osigurateljne zaštite kroz različite police
osiguranja mnogo je veda i šira. U pravilu imaju puno uređenije zakonodavstvo. Iako ni u njima ne postoji
zakonska obveza osiguranja imovine, vlasnici se boje posljedica koje bi šteta donijela njihovu poslovanju.
Zato i ne čudi kad strane tvrtke dolaze kod nas tražiti osiguranje odgovornosti s iznosima i do nekoliko
milijuna eura, dok je za hrvatske tvrtke prosjek iznosa osiguranja koje u policama ugovaraju oko 200
tisuda kuna. Naprosto, kod nas još nije dovoljno razvijena svijest da ljudi traže odštetu od tvrtke ako im
ona prouzroči neku štetu. Vani je normalno da de onaj tko se posklizne u trgovačkom centru tražiti od
vlasnika odštetu, dok kod nas vedina ljudi ne zna u kojem slučaju ima pravo tražiti odštetu i koja im prava
zakonski pripadaju.

Koje vrste osiguranja tvrtkama nude osiguravajuda društva koja posluju u Hrvatskoj?

Osiguravajuda društva nude niz polica osiguranja, prije svega one kojima se osigurava imovina tvrtke
(poslovni i proizvodni prostori, oprema, strojevi, potrošni materijal ili inventar, zatim zalihe sirovine,
poluproizvoda i gotovih proizvoda), zatim police kojima se osiguravaju djelatnici tvrtke od posljedica
nesretnog slučaja, gdje se može ugovoriti i pokride troškova liječenja, isplate dnevne naknade za
privremenu nesposobnost za rad i /ili boravak u bolnici kao i pokrida za isplatu naknade štete zbog
određenih bolesti. U dijelu osiguranja odgovornosti, uz javnu izvanugovornu odgovornost za štete prema
tredima, tvrtke mogu ugovoriti i osiguranja odgovornosti članova uprave, nadzornog odbora ili
prokurista društva, kao i policu osiguranja za ugovornu (profesionalnu) odgovornost, ovisno o djelatnosti
kojom se tvrtka bavi.

A gdje su u tom spektru ponude životna i zdravstvena osiguranja djelatnika?

Tvrtke u pravilu rjeđe ugovaraju životna osiguranja za svoje zaposlenike jer je riječ o osiguranju sa
štednom komponentom. Mnogo češde se ugovara osiguranje od posljedica nesretnog slučaja. Kad je
riječ o zdravstvenom osiguranju, to se najčešde svodi na preventivu, odnosno na sistematske preglede,
zbog poreznog tretmana u poslovanju tvrtke. Dok se police dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja
koriste neovisno o nastanku nekog štetnog događaja, tj. nesretnog slučaja, polica osiguranja djelatnika
od posljedica nesretnog slučaja za isplatu iznosa osiguranja mora imati neki iznenadni događaj koji de
aktivirati policu, tj. pokrida koja su ugovorena.

Imaju li vede tvrtke službe koje se brinu o osiguranju imovine i djelatnika tvrtke?

U vedim tvrtkama, kao što su INA, Agrokor, Hrvatske telekomunikacije, Tehnika, Zagrebački holding,
postoje službe ili osobe koje se bave stručnije poslovima osiguranja. Te su službe ili osobe uključene kako
u ugovaranje pokrida po policama osiguranja, tako i u proces nakon nastanka štetnog događaja, dakle
prijave nastale štete, ispunjavanja potrebnih obrazaca i prikupljanja ostale potrebne dokumentacije za
utvrđivanje opsega i visine osigurnine, tj. naknade štete.

Vani je normalno da onaj tko se posklizne u trgovačkom centru traži od vlasnika odštetu, dok kod nas
vedina ljudi ne zna u kojem slučaju ima pravo tražiti naknadu i što su zapravo pojedine tvrtke dužne
osigurati u svom poslovanju

U tvrtkama koje nemaju zaduženu osobu za osiguranje, pa se osiguranje radi unutar službe financija ili
računovodstva, može dodi do nesporazuma prilikom ugovaranja polica jer je osiguranje specifična branša
sa stalnim izmjenama, pa se može dogoditi da tvrtka nije ugovorila pokride koje joj najviše treba ili koje
misli da je ugovorila. Vrlo je važno da je osoba koja radi u osiguravajudem društvu pravilno educirana o
zakonskim propisima i uvjetima osiguranja proizvoda koji nudi te vrlo transparentno objasni pokride koje
se ugovara, a posebno da objasni isključenja iz pokrida, odredbe o gubitku prava iz osiguranja ili visinu
ugovorene franšize (iznosa u šteti koji osiguranik sam plada).

U kojoj mjeri osiguranje imovine i zaposlenika u tvrtkama sudjeluje u ukupnoj premiji osigurateljne

U Eurohercu vedi dio ukupne premije u imovinskim rizicima zauzima gospodarski sektor, tj. premija koju
ugovaraju tvrtke, a koja u ukupnoj premiji sudjeluje s oko 80 posto. Ostali dio portfelja imovinskih
osiguranja dijele fizičke osobe i obrtnici. Udio se ne promatra kroz ugovoreni broj polica, nego kroz
zaračunatu premiju osiguranja kako bi se dobila prava slika. Naravno da tvrtke raspolažu s vedim
financijskim resursima, da su im premije vede i da definitivno više osiguravaju imovinu nego što to čine
pojedinci. Kad je riječ o industriji u cjelini, mislim da taj omjer iznosi 60 prema 40 posto u korist tvrtki.
Međutim, u toj procjeni ima i mnogo nepoznanica, koje mogu stvoriti lažnu sliku. Primjerice, vedina
plovila kod nas se zbog poreznog tretmana i trošarina vode kao obrtno sredstvo u poslovnim knjigama
tvrtke, iako možda služe samo za osobne svrhe vlasnika tvrtke.

S kolikim udjelom u osiguranju tvrtki sudjeluju motorna vozila?

Na tržištu neživotnih osiguranja, ako promatramo osiguranja vozila, i to kasko osiguranje i obvezno
osiguranje autoodgovornosti, premija tih dviju skupina čini oko 55 posto ukupne premije neživotnih
osiguranja u Hrvatskoj. Teško je na tržištu redi koliko je od toga premija tvrtki, a koliko fizičkih osoba i
obrtnika. U Eurohercu udio premije koje tvrtke ugovore za te dvije skupine osiguranja iznosi oko 30
posto. Kod kasko osiguranja motornih vozila taj postotak je vedi, pa oko 65 posto premije kasko
osiguranja ugovore tvrtke u portfelju Euroherca. U Europi je situacija drukčija. Kod njih te skupine
osiguranja (tzv. motor market insurance) zauzimaju oko 30 posto ukupnih premija na neživotnom
osiguranju u, primjerice, Austriji ili Francuskoj, a u Mađarskoj i Italiji taj je iznos oko 55 posto, što je
gotovo identično našim podacima. U zapadnim državama je više razvijeno tržište osobnih osiguranja,
osiguranja od nezgode i osiguranja života. U Velikoj Britaniji poznata je uzrečica da čovjek vrijedi onoliko
koliko mu polica životnog osiguranja viri iz džepa.

Na što osiguratelji moraju obratiti pozornost prilikom ugovaranja osiguranja za veliku proizvođačku

Uvijek je bitno uzeti u obzir kojom djelatnosti se tvrtka bavi kako bi se mogli prepoznati pravi rizici koje
treba ugovoriti. Valja obratiti pozornost i na koju vrijednost se sklapa osiguranje - na sadašnju vrijednost
(stvarna vrijednost), novu vrijednost ili na sporazumno utvrđenu vrijednost (taksirana). To je vrijednost
koja se ugovara tamo gdje je vrlo teško odrediti realnu vrijednost ili neke stvari koje su rariteti, pogotovo
umjetničke slike ili skulpture. Kod osiguranja zaliha gotovih proizvoda ili sirovine, treba jasno odrediti po
kojoj cijeni de se nadoknaditi šteta, tj. plada li se nabavna, tržišna ili proizvodna cijena. Naime,
nepravilnom procjenom iznosa osiguranja u nekim policama može dodi do primjene načela proporcije, tj.
podosiguranja, što de za rezultat imati isplatu manje štete od stvarno nastale. Valja paziti i na to je li
ugovoreno i sudjelovanje osiguranika u nastaloj šteti, tzv. franšiza, koja je u vedini slučajeva ugovorena
kao odbitna franšiza, pa se taj ugovoreni dio uvijek umanjuje od iznosa nastale štete, te osiguravajude
društvo ispladuje ostatak. No, uz samo pokride materijalne štete na imovini koja se osigurava, potrebno
je paziti i na troškove koji nastaju zbog štete i kako se oni nadoknađuju po polici. Ti troškovi mogu biti
veliki, pa je potrebno ugovoriti da i oni policom budu u cijelosti pokriveni.

Risk menadžeri procjenjuju izloženost riziku nekog objekta. Kako se to radi? Koliko je to složen

Izloženost riziku složen je proces za koji ne postoje pisana pravila. Načelno postoje dva pristupa u
procjeni rizika. Prvi od njih je konzervativni, koji se radi kao najgori mogudi scenarij požara, odnosno
eksplozije, pod pretpostavkama da nijedan protupožarni sustav ne radi, da se vatrogasna jedinica nije
efektivno borila protiv požara, te da je šteta ograničena samo adekvatnim fizičkim razdvajanjem zgrada
kao požarnih cjelina. I onda se na temelju toga određuje najveda moguda šteta koja bi mogla nastati.
Drugi pristup procjeni rizika je liberalniji i uzima u obzir ugrađene mjere zaštite te pretpostavlja da de
funkcionirati (da de sprinkler instalacija raditi, da de protupožarna vrata biti zatvorena, da de vatrogasna
jedinica stidi bez vedeg kašnjenja po pozivu), pri čemu nije jedino fizička razdvojenost zgrade bitna u
ocjeni mogude štete.
Čelni ljudi u tvrtkama morali bi shvatiti kako osiguranje nije trošak nego investicija koja im u bližoj ili
daljoj bududnosti može spriječiti značajan financijski trošak u poslovanju zbog iznenadno nastale štete

Tu su onda i manje vrijednosti scenarija štete. Pri procjeni najvede očekivane štete, uzimaju se u obzir
konstrukcija krova, zidova i katova, standardi upravljanja i održavanja, udaljenost između zgrada, s
razmatranjem dizajna i materijala gradnje, udaljenost do bilo kakvih zaliha, kao što su drvo, roba,
cisterne ili spremnik tekudeg plina ili goriva, bilo kakve posebne geografske ili meteorološke
specifičnosti, npr. jaki vjetrovi ili velike hladnode, koji bi mogli imati materijalne učinke na širenje vatre.
Kad se sve prethodno navedeno uzme u obzir, risk menadžeri izračunavaju vrijednost PML-a, koji se
iskazuje kao postotak od ukupnog iznosa osiguranja ili u apsolutnom iznosu, koji je u vedini slučajeva
manji od ukupnog iznosa osiguranja, iako u nekim slučajevima može biti i jednak iznosu osiguranja, pri
čemu se govori o totalnoj šteti, bez ikakva ostatka.

Koji je od spomenuta dva pristupa uobičajen u Eurohercu?

Kod vedih rizika, gdje su posrijedi vedi iznosi osiguranja, posebno kod industrijske proizvodnje, idemo na
konzervativniji pristup. Kod komercijalnih rizika, kao što su trgovački centri, manje tvrtke i trgovine, u
pravilu se primjenjuje liberalniji pristup jer su u pravilu i rizici manji.

Kod velikih rizika osiguratelji u pravilu uključuju i reosiguranje u posao. Namede li i to kakve obveze?

Itekako. Uzmimo kao primjer reosiguranje za ovu zgradu Euroherca (Vukovarska 282) u kojoj se sada
nalazimo, koja ima 12 katova i sa stanovišta reosiguratelja vrlo je rizičan objekt za osiguranje. Naš
reosiguratelj Swiss Re postavio je scenarij mogude štete u kojem bi u slučaju požara u zgradi, minimalno
pola zgrade bilo oštedeno, iako se ne radi o industrijskoj branši ili proizvodnji. U ovom slučaju djelatnost
nije bila toliko bitna za određivanje rizičnosti nego sama visina objekta, tj. broj katova.

U kojem segmentu osiguranja u tvrtkama bilježite najvede štete?

U proizvodnoj opremi, a posebno na lomu stroja. To su štete koje stroj pretrpi u samom pogonu.
Najvede štete koje smo imali na policama osiguranja loma stroja bile su one u tiskarskoj djelatnosti.
Tiskarski strojevi vrlo su skupi i složeni, pa se kod nekih šteta treba direktno uništeni dio nabavljati ili
reparirati u tvornici, koja može biti i izvan Europe. Također, kod visokosofisticirane opreme, uz troškove
popravka, tj. cijene rada i cijene utrošenog materijala, pojavljuju se dodatni troškovi različitih stručnjaka
i specijalista, kao i troškovi zračnog prijevoza, prekovremenog ili nodnog rada, što u konačnici rezultira
vrlo visokim iznosom koji treba nadoknaditi. Ali to i jest smisao osiguranje, rizik od nastanka štete
prebaciti na osiguravajude društvo.

Očito, stanje osiguranja imovine u tvrtkama u Hrvatskoj daleko je ispod standarda u zapadnim
zemljama. Može li se tu što učiniti i tko bi trebali biti akteri tih promjena?

Prije svega, institucije vezane uz gospodarstvo trebaju naglasiti važnost osiguranja u poslovanju i zaštiti
poslovanja tvrtke. Sindikati su često inicijatori ugovorenih polica osiguranja za djelatnike, pa se u
kolektivne ugovore o radu stavljaju odredbe o visini iznosa osiguranja i osiguranim rizicima koje
poslodavac treba ugovoriti. Zakonska rješenja obveznih osiguranja imovine tu nisu primjerena u smislu
kogentnih zakonskih odredbi, osim u dijelu osiguranja od odgovornosti gdje zakonodavac nastoji zaštititi
tredu osobu. Čelni ljudi u svojim tvrtkama moraju na osiguranje početi gledati kao svojevrsnu investiciju,
a ne kao nepotreban trošak, jer ih polica osiguranja štiti i ne ugrožava im poslovanje ako dođe do
nastanka štete. Zvonko Gajski

U osnovnom značenju, reč je o mogućnosti nastanka neželjenog, ekonomski štetnog događaja
koji, ako nastupi, stvara osiguravačevu obavezu prema osiguraniku iz zaključenog ugovora o
osiguranju ili po zakonskim odredbama (na primer, u saobraćaju na osnovu obaveznog
osiguranja). Da bi se rizik uopšte mogao osigurati, potrebno je: da je moguć, da je neizvesan, da
ne zavisi od volje osiguranika ili trećih lica, već da je slučajan i da povređuje celovitost imovine
ili ličnosti nanoseći im štetu.

Pod rizikom se često podrazumeva i sam događaj koji će svojim nastupanjem izazvati štetu:
požar, poplava, krađa, sudar i mnogi drugi. Rizik je, međutim, samo zamišljena opasnost od
dešavanja štetnog događaja - kada se ostvari, tada je već reč o određenom osiguranom slučaju.

Pod rizikom se ponekad podrazumeva i predmet osiguranja (recimo, zgrada osigurana od požara,
brod i teret koji se prevozi), lice za koje je zaključeno osiguranje ili, pak, osigurani interes. U
svakom slučaju, rizik je jedan od osnovnih pojmova i pretpostavki osiguranja, bez čega ono ne bi
moglo postojati.

Osigurani rizik/osigurana opasnost/pokriveni rizik

Leksikon osiguranja, dr Boris Marović - dr Nebojša Žarković

Rizik pokriven osiguranjem, čije nastupanje u vidu osiguranog slučaja stvara osiguravačevu
obavezu za isplatu odštete. Osigurani rizici mogu biti, na primer, požar, eksplozija, nesrećni
slučaj i mnogi drugi. Podrobno su obrađeni u uslovima osiguranja, zavisno od odgovarajuće
vrste osiguranja. Uslovima se tačno utvrđuje od kojih opasnosti se može sprovesti osiguravajuća
zaštita. Prilikom određivanja osiguranih rizika prisutna su dva pristupa: njihovo pojedinačno
nabrajanje, sa utvrđivanjem obima svake od opasnosti - nabrojani rizici - ili načelo svih rizika
gde se osigurava od svega što nije izričito isključeno.

Osigurani slučaj/osigurani događaj

Leksikon osiguranja, dr Boris Marović - dr Nebojša Žarković
Nastanak okolnosti koje, na osnovu zakona ili ugovora o osiguranju, obavezuju osiguravača da
osiguraniku isplati odštetu ili učini šta drugo. Nije moguće izvesti jedinstveni pojam osiguranog
slučaja za sve vrste osiguranja, budući da ga određuju rizici koji su izuzetno različiti. On
proizvodi određene posledice i po osiguranika; sem toga od izuzetne je važnosti za dalju sudbinu
ukupnih osiguravajućih odnosa. Kada su rizik i predmet koji on ugrožava jasno određeni, ni
određivanje osiguranog slučaja ne predstavlja teškoću: recimo, lom stakla, grad na osiguranim
površinama, smrt osiguranog lica ili doživljenje određene starosne dobi. Pri tome mora postojati
uzročna veza između nastupelog događaja i predviđenih posledica. Međutim, utvrđivanje
osiguranog slučaja nije uvek jednostavno jer se on katkad ne ostvaruje samo u jednom trenutku,
već može obuhvatiti kraće ili duže razdoblje (recimo, slučaj bolesti). Tada je važno odrediti koji
trenutak u nastupanju štete treba uzeti kao osigurani događaj.

To top