VECERNJI LIST, AUTOR MILAN IVKOSIC
Zvonko Bušić kod kuće 3. kolovoz 2008 u 1:20
GRUDE - Način na koji su Imotski, u kojem je pohaĎao gimnaziju, i Gorica, prvo selo iza granice s Hercegovinom, u kojem je roĎen, dočekali Zvonka Bušića bio je doista dojmljiv, ali ni nalik predodžbama koje o tim “ekstremističkim” podnebljima vole promicati ljudi kojima je narogušenost na hrvatski nacionalizam tako reći crta osobnosti. Nije ni da je u Imotskom, Gorici i u Bušiću splasnulo domoljublje, nego su se vremena promijenila: Bušić se slobodan vratio u slobodnu zemlju meĎu slobodne ljude, čime je i sam neizmjerno opčinjen, te je u Imotskom rekao da je “još u oblacima”, ali da će se u nekoliko rečenica nastojati spustiti na zemlju. “Hrvatska, djevojko moja” - pjevao je nedavno umrli pjesnik Zlatko Tomičić. Na neki je način domovinu i djevojku u govoru u Imotskom poistovjetio i Zvonko Bušić. Ispričao je kako je, odlazeći iz Hrvatske, u prolazu pokraj kuće svoje cure zapjevao gangu u kojoj se ponadao brzom povratku i njoj i domovini, no to se nije dogodilo. Ali Bog mi je poslao moju Penelopu koja me čekala tolike godine”, rekao je dugogodišnji američki zatvorenik, i k sebi pred mikrofon pozvao vjernu suprugu Julie, koja će mi malo poslije, neviĎeno vesela, na jednostavno pitanje “Kako si?” kratko i jednostavno odgovoriti: “Sada samo dobro”, izrazito naglašavajući riječ “sada”. To “sada” ključna je riječ i za život to dvoje izmučenih, ali zdravih i zadovoljnih ljudi, ali je ključna i za shvaćanje Bušićeve otmice aviona i značenja njegova povratka u Hrvatsku. Što god tko o toj otmici mislio, govorio i pisao, 32 godine zatvora i sve ono što se cijelo to vrijeme dogaĎalo, pretvorilo ju je u prošlost, kao što je u prošlost pretvorilo samoga Bušića i njegove motive. Gledajući ga i slušajući ga u Imotskom i Gorici, kao da sam gledao jednu uspomenu koja i nema druge svrhe doli da se u domovinu vrati i u njoj smiri, od Hrvatske ništa i ne tražeći osim da kao uspomena bude poštovana. Imotski je tako i dočekao Bušića. Ispod širokih stuba na kojima je bila pozornica, tko je uhvatio stol i stolice, sjedio je na jednoj terasi, okolo se tiskalo još podosta svijeta, bilo je povremenih pljeskova i skandiranja, no Bušić nije dočekan politički nego graĎanski. Bez vatrenih mitingaških strasti i zapaljivih pokliča, premda jaka i razgovjetna glasa, gotovo je mogao sjediti za stolom i reći što je rekao. A govor mu jedva da je politiku i doticao. Zvonko se povremeno igrao metaforama i usporedbama, a preinakama u citatima nekih popularnih pjesama izazvao je i malo smijeha. Tako je podsjetio na pjesmu “Vratija se Šime” sa “svojim” stihom “Di je bija da je bija lijepo mu nije bilo”.
Zvonko Bušić je bio jedan od mnoštva Hercegovaca koji su pohaĎali gimnaziju u Imotskom i davali joj ton, pa se s pravom osjeća i Imoćaninom. Na binu je izašao prilično kasno, poslije 22 sata, no grad, u kojem je bila i iznimno dobro posjećena promocija knjige “Imotske modre vode” i koji je imao još nekoliko manifestacija uoči svoga velikoga blagdana, Gospe od AnĎela, bio je krcat opuštenih ljudi kojima je Bušićev dolazak povećao posvudašnje slavljeničko ozračje. Tako da Bušić nije ni dočekan niti je nastupio kao sudbonosan čovjek. Nekoliko jednostavnih misli o domovini, o tuĎini, o neizrecivoj radosti povratka, nekoliko prikladnih darova, nekoliko muških i ženskih gangi koje je otpjevano njemu u čast, nekoliko Thompsonovih i drugih pjesama - sve je bilo s mjerom i običnošću koja je stoljećima resila ovaj svijet u obiteljskom životu, u radu na njivama, u privrženosti zavičaju i domovini. Gdje je, dakle, drama, u kojoj je prošao njegov život? Zapravo samo u jednom trenutku ona je kod Bušića u Imotskome došla do izražaja kad je s bine “naredio” da se poginuli branitelji, ratni invalidi i druge žrtve nikad ne zaborave. Bio je toliko uvjeren da svi osjećaju isto što i on te se ohrabrio publiku zamoliti da za njim ponavlja nekoliko rečenica zahvale i zavjeta, što je zdušno učinjeno! Sutradan u Gorici bilo je ipak malo drukčije. Jer, Gorica živi s njegovom obitelji, tu su mu trojica braće s djecom i druga rodbina. Dok ga je Imotski dočekao kao utjelovljenje svojevrsnog borca za Hrvatsku, Gorica ga je dočekala i kao svoje dijete. I u Gorici je odjekivala ganga, ali dok se ispred osnovne škole kroz gužvu, kroz ruke koje su tražile njegove ruke, kroz riječi koje su tražile njegove riječi, približavo pozornici, s razglasa se čula pjesma “Vraćam se tu”, koju pjeva Arsen Dedić. Zvuci Dedićeve pjesme kao da su rastjerivali sve one mistifikacije koje se, što sa zlobom, što iz neznanja, pletu oko toga kraja i njegovih ljudi. Tu mu se i supruga Julie, koja mu se u Imotskom samo jednom prbližila dok je bio na bini, manje suzdržavala i familijarnije se ponašala držeći se blizu muža, da bi nakraju i njihovo davno vjenčanje bilo proslavljeno šampanjcem, jer su u Gorici - prvi put. Dok sam ga pratio na ova dva dočeka, stalno mi se nametala misao: čovjek koji je oteo avion 1976. godine, u vremenu u kojem je još trajala nepodnošljiva represija nakon gušenja Hrvatskog proljeća, u vremenu u kojem je izražavanje hrvatstva bez iznimke značilo i žrtvu i heroizam, u kojem su zatvori puni političkih zatvorenika, dakle, u jednom od najtežih razdoblja što ih je Hrvatska uopće imala u svojoj povijesti - nakon 32 godine zatvora vraća se u graĎansku Hrvatsku u kakvoj su pothvati poput njegova nepotrebni i nezamislivi, vraća se se zapravo kao stranac koji je to po četrdesetak godina izbivanja i po zastarjelosti načina na koji se on za Hrvatsku borio. Ali, on je stranac samo u političkom i boravišnom značenju te riječi. Jer, on se vraća kao možda najzanimljivija priča iz suvremene povijesti borbe za Hrvatsku. Njegov je pothvat prodrmao uljuljkanost jedne svjetske sile u njezinoj predodžbi o Jugoslaviji i Hrvatskoj, a glas težnje za hrvatskom državom proširio je cijelim planetom. Imotski, Gorica... Priča se nastavlja Ta “malena mjesta srca moga” Zvonka su zacijelo dočekala sa sviješću o značenju toga njegova čina, ali i sa sviješću o njegovoj definitivnoj prošlosti. Čime se ta prošlost još može oživjeti? Pričom koju može nastaviti Julie, Zvonko, a možda i netko treći sa scenarijem i kamerom u ruci. – Ovo je moj najsretniji dan u životu. Da sam morao propatiti još tisuću puta više nego jesam, pristao bi na to samo za jedan dan proveden u mojoj Hrvatskoj – govorio je Zvonko Bušić u petak navečer Imoćanima koji su
ispunili glavni gradski trg. Njih nekoliko tisuća došlo je pozdraviti Bušića koji se nakon 40 godina vratio u rodni kraj. Za njih je on heroj, hrvatski Nelson Mandela. A sam je Bušić sebe usporedio s Odisejom. – Prošao sam brojne avanture, konačno se vratio u Imotski, moju Itaku. A moja Julienne je Penelope, čekala me cijelo ovo vrijeme – kaže Bušić. Njegov dvadesetminutni govor nije bio vatren, ali je odisao emocijama. A na kraju je, kao što je to radio prije nego je otišao iz Imotskog, zapjevao gange! eško je riječima opisati bujicu emocija i prepuna srca mještana malog mjesta u Grudama kada su vidjeli čovjeka kojeg su čekali više od 40 godina. Zvonko Bušić Taik, došao je kući. Svojoj Gorici. Prešavši granicu mnogi sreću nisu mogli sakriti. Mladi, stari, žene, djeca, svi su pohrlili k njemu samo da ga pozdrave, dok je uz njega stajala supruga Julienne. Prvi put stupili su na tlo Gorice kao muž i žena, gdje su ih dočekali sumještani u narodnoj nošnji noseći mu bukaru vina i buklije. – Milane, to si ti?, Slavka? Damire? – s osmijehom na licu Zvonko je grlio sve koji su mu prišli pokušavajući ih prepoznati. Ispred OŠ u Gorici Zvonka je iščekivalo nekoliko stotina ljudi. – Često sam u ćeliji znao pjevušiti “Oj Gorico, moram doći u te, i obići svoje stare pute” – rekavši te riječi, Goricom se prolomio pljesak. – Ta želja i vjera držale su me da ne pokleknem i nisam. Hvala Bogu što sam danas ovdje – kazao je Bušić. Nakon govora zaputio se na mjesto o kojem je najviše razmišljao. Na grob svoga oca i majke kojeg je tražio, jer nikada nije bio na njemu. – Molim vas da me sada ostavite samoga, jer moram sa svojom majkom porazgovarati – rekao nam je Zvonko. Poštivajući njegovu želju, otišli smo, ostavivši ga samog pred grobom njegove majke. Plakao je. Za sve te godine.
brazda.ba/vecernji.hr/Milan Ivkošić