ISPITNA PITANJA IZ EKONOMSKE SOCIOLOGIJE

Document Sample
ISPITNA PITANJA IZ EKONOMSKE SOCIOLOGIJE Powered By Docstoc
					            ISPITNA PITANJA IZ EKONOMSKE SOCIOLOGIJE

M. Haralambos, «Uvod u sociologiju» , poglavlje 1, «sociološke perspektive»

1. Objasni pojam između kulture i društva (str. 3)
Kultura u velikoj mjeri determinira / odreĊuje kako pripadnici društva misle i osjećaju: ona
upravlja njihovim ţivotima, djelatnostima i definira njihov pogled na ţivot. Ĉlanovi društva
obiĉno svoju kulturu smatraju neupitnom. Ona je u tolikoj mjeri postala dio njih da ĉesto nisu
svjesni njenog postojanja. Kultura definira prihvaćene naĉine ponašanja za pripadnike
posebnog društva. Takve definicije se razlikuju od društva do društva. Sve to moţe dovesti do
znatnih nesporazuma meĊu pripadnicima razliĉitih društava.

2. Objasni pojam socijalizacija (str. 4)
Socijalizacija je proces u kome pojedinci uĉe kulturu svoga društva. Primarna se
socijalizacija odvija velikim dijelom tijekom djetinjstva, obiĉno unutar obitelji.
Odgovarajući na odobravanje i neodobravanje svojih roditelja i oponašajući
njihov primjer, dijete uĉi jezik i mnoge od temeljnih obrazaca ponašanja svojeg
društva. U zapadnom društvu, druge vaţne instance socijalizacije ukljuĉuju
obrazovni sustav, profesionalnu skupinu i krug prijatelja. Socijalizacija je proces
koji traje cijeli ţivot. Bez socijalizacije, pojedinac bi malo nalikovao bilo kojem
ljudskom biću definiranom kao normalno prema standardima njegova ili njezina
društva.

3. Što su to norme? (str. 4)
Svaka kultura sadrţi veliki broj naputaka koji upravljaju ponašanjem u
posebnim situacijama; takvi naputci su poznati kao norme. Norma je specifiĉni
vodiĉ za djelovanje koji definira prihvatljivo i primjereno ponašanje u posebnim
situacijama. Norme se provode pozitivnim i negativnim sankcijama, to jest
nagradama i kaznama. Sankcije mogu biti neformalne, poput pogleda
odobravanja ili neodobravanja, ili formalne, poput nagrade ili kazne koju izdaje
neko sluţbeno tijelo. OdreĊene se norme formaliziraju prevoĊenjem u zakone
koji se provode uz pomoć sluţbenih sankcija. Sankcije kojima se provode norme
jesu glavni dio mehanizma socijalne kontrole koji se tiĉu odrţavanja reda u
društvu.

4. Što su to vrijednosti? (str. 5)
Vrijednost je vjerovanje da je nešto dobro i poţeljno. Ona definira što je vaţno,
isplativo i vrijedno teţnji. Ĉesto se tvrdilo da su individualno postignuće i
materijalizam glavne vrijednosti zapadnog industrijskog društva. TakoĊer,
vrijednosti se razlikuju od društva do društva.

5. Objasni predmoderno društvo (str. 7)
Predmoderna društva imaju niz oblika; Anthony Giddens razlikuje 3 glavna tipa: lovaĉko-
sakupljaĉka društva, stoĉarska i agrarna društva neindustrijske civilizacije.
a) Lovaĉka i sakupljaĉka društva
Najranija društva, preţivljavala su sakupljanjem voća, povrća i sjemenki, te lovu i hvatanju
ţivotinja. Ţivjeli su u malim skupinama od oko 50-tak ĉlanova koji nisu imali mnogo
materijalnog bogatstva ( koje je bilo zajedniĉko)MeĊu njima nije bilo mnogo nejednakosti,
osim što su stariji imali viši status i jaĉi utjecaj od mlaĊih. Danas takva društva gotovo da i ne
postoje, raĉuna se da ih je 250 000 (tj. 0,0001 % svjetske populacije) u dijelovima Afrike,
Nove Gvineje i Brazila.


b) Stoĉarska i agrarna društva
Pojavila su se otprilike prije 20 000 godina.
Stoĉarska društva mogu loviti i sakupljati, ali ona takoĊer uzgajaju stada ţivotinja zbog mesa i
mlijeka, ali i zbog prijevoza. Oni akumuliraju bogatstvo u obliku ţivotinja koje posjeduje
svaki pojedinac, te time stvaraju nejednakost Oni su nomadi i svojim seljenjem ostvaruju
kontakt sa drugim skupinama. Skupine broje cca 250 000 ĉlanova, a obitavaju u dijelovima
Srednjeg istoka, Afrike Azije.
Agrarna društva u svojoj prehrani se oslanjaju na uzgoj ţitarica. Uglavnom nisu nomadi. Kod
njih se takoĊer uoĉava nejednakost meĊu pojedincima zbog skladištenja hrane koje
predstavlja veliko osobno bogatstvo. Većina ih je pod utjecajem kulture modernih
industrijskih društava.

c) Neindustrijske civilizacije
Razvile su se oko 6000 godina prije Krista Giddens kaţe da su se "zasnivali na razvoju
gradova, iskazivali su vrlo izraţene nejednakosti bogatstva i siromaštva i bili su povezani s
vladavinom kraljeva i careva". Od ostali su više razvijeniji u podruĉjima umjetnosti i znanosti
i imali su više institucionalizirane i centralizirane sustave vlasti. Brzo i snaţno su se širile
stvarale vlastita carstva. Neindustrijske civilizacije su izumile pismo. Primjer su: Inke, Maye,
Asteci u Americi, Grci i Rimljani u Europi, drevni Egipat u Africi i indijska i kineska
civilizacija u Aziji. Većina je imala velike oruţane snage→ osvajali su nova podruĉja. Unatoĉ
njihovoj vaţnosti, nisu imali jako velik utjecaj kao moderna industrijska društva i nisu opstali.

6. Objasni moderno industrijsko društvo (str. 7)
"Sjeverna Europa i Sjeverna Amerika na poĉetku 19. stoljeća prolaze kroz najdublju
transformaciju društva u povijesti ĉovjeĉanstva" tvrde Lee i Newby. Identificirali su 4 glavne
transformacije koje su se zbivale:
    1. Industrijalizam →
    2. Kapitalizam →MOGU TO SUTRA NADOPISATI, PLIZ? STVARNO MI SE NEĆE
    3. Urbanizacija →
    4. Liberalna demokracija →

7. Objasni pojam modernosti (str. 8)
Modernost ukljuĉuje ove koncepte: vjerovanje u mogućnost ljudskog napretka, racionalno
planiranje da bi se postigli ciljevi, vjerovanje u superiornost racionalne misli u usporedbi s
emocijama, vjeru u sposobnost tehnologije i znanosti da rješavaju ljudske probleme,
vjerovanje u sposobnost i prava ljudi da oblikuju svoje vlastite ţivote, oslanjanje na
proizvoĊaĉku industriju da poboljšava ţivotni standard. Modernost se razvijala usporedno sa
sociologijom, pa se ĉesto vide sliĉni temelji.

8. Što je to modernost? (str. 8) MOŢDA JE MISLILA NA POSTMODERNOST ili nije?
Modernost ukljuĉuje ove koncepte: vjerovanje u mogućnost ljudskog napretka, racionalno
planiranje da bi se postigli ciljevi, vjerovanje u superiornost racionalne misli u usporedbi s
emocijama, vjeru u sposobnost tehnologije i znanosti da rješavaju ljudske probleme,
vjerovanje u sposobnost i prava ljudi da oblikuju svoje vlastite ţivote, oslanjanje na
proizvoĊaĉku industriju da poboljšava ţivotni standard. Modernost se razvijala usporedno sa
sociologijom, pa se ĉesto vide sliĉni temelji.

9. Navedi što je to teorija društva ( str. 9)
Teorija je skup ideja koji tvrdi da objašnjava kako društvo ili aspekti društva
funkcioniraju. Osnovne teorije su:
   1. funkcionalizam
   2. konfliktne perspektive: (to sam malo popravila, mislim da je podjela tak
      dobra. Nata)
   3. marksizam
   4. feminizam
   5. interakcionizam
   6. postmodernizam
10. Objasni pojam funkcionalizma kao teorije društva (struktura, funkcija, funkcionalni preduvjeti) (str. 9)
Pojavio se u 19. st. u Europi, najutjecajniji predstavnik funkcionalizma je francuski sociolog
Emile Durkheim. U 20. st. teoriju su razvijali ameriĉki sociolozi Talcotta Parsona i tako je
postala dominantna teorijska perspektiva sociologije tijekom 40-tih i 50-tih godina u SAD-u,
kasnije popularnost opada zbog uništavajućih kritika, konkurentskih perspektiva sa boljim
objašnjenjima i zbog promjena u modi.
Struktura
Funkcionalistiĉka teorija zapoĉinje opaţanjem da je ponašanje u društvu strukturirano; odnosi
izmeĊu ĉlanova društva su organizirani pomoću pravila. Društveni odnosi imaju obrasce i
ponavljaju se. Vrijednosti daju opće naputke za ponašanje, a specifiĉnije upute se provode
pomoću uloga i normi. Glavni dijelovi društva, njegove institucije – poput obitelji, ekonomije,
obrazovnog i politiĉkog sustava – jesu glavni aspekti društvene strukture.
Funkcija
Pojam funkcije (u praksi) se obiĉno koristi da bi se uputilo na doprinos koji neka institucija
daje odrţavanju i opstanku društvenog sustava. Najjednostavnije, funkcija znaĉi uĉinak.
Funkcionalni preduvjeti
Društva imaju odreĊene osnovne potrebe ili zahtjeve koji se moraju zadovoljiti ako ţele
opstati. Ti zahtjevi su poznati kao funkcionalni preduvjeti, a to su npr. naĉin proizvodnje
hrane i zaklona i sustav socijalizacije novih ĉlanova.

11. Navedi konfliktne perspektive
Funkcionalisti naglašavaju vaţnost vrijednosnog konsenzusa u društvu, ali priznaju i da moţe
doći do konflikta. Oni konflikt shvaćaju kao rezultat povremenih poremećaja društvenog
sustava. « teorije konflikta su marksizam i feminizam, dr. teorije su kasnije…

12. Objasni osnovne karakteristike marksističke teorije (str. 11)
Marksistiĉka teorija radikalna je alternativa funkcionalizmu. Dobio je ime po svom osnivaĉu
Karli Marksu.
Proturjeĉje i koflikt: Njegova teorija poĉinje jedinstvenim opaţanjem da u svrhu
preţivljavanja ljudi moraju proizvoditi hranu i materijalne predmete. Ĉineći to oni ulaze u
društvene odnose s drugim ljudima. Proizvodnje obuhvaća tehniĉku komponentu –
proizvodne snage, ukljuĉuje tehnologiju, sirovi i znanstveno znanje = zajedno ĉine proizvodni
proces. Zajedno proizvodne snage i društveni proizvodni odnosi ĉine ekonomski temelj ili
materijalnu bazu društva. Marks je smatrao da sva povijesna društva sadrţe temeljna
proturjeĉja, što znaĉi da ne mogu opstati vjeĉno u svom postojećem obliku.
Eksploatacija i tlaĉenje: Marks je smatrao kako samo rad proizvodi bogatstvo. Eksploatacija
radne snage = temeljni sukob su interesa meĊu društvenim skupinama, jer jedni zaraĊuju na
raĉun drugih. Radniĉe nadnice su znatno ispod vrijednosti bogatstva koje proizvode. Sredstva
proizvodnje su u privatnom vlasništvu. Marks je takoĊer smatrao da je povijest podijeljena na
niz razdoblja ili epoha, od kojih svaku karakterizira poseban naĉin proizvodnje.
Proturjeĉje i promjena: Posljednja epoha je komunistiĉko ili socijalistiĉko društvo za koje je
on vjerovao da će na kraju zamijeniti kapitalizam. Razviti će se iz proturjeĉja kapitalistiĉkog
društva. Kolektivna proizvodnja će ostati, ali će se proizvodni odnosi izmijeniti. Vlasništvo
proizvodnih snaga biti će kolektivno. Nema iskorištavanja i tlaĉenja. Premda je vrlo kritiĉan
prema kapitalizmu Marx ga je shvaćao kao stupanj na putu do komunistiĉkog društva. On će
pomoći da se razvije tehnologija koja će osloboditi ljude od materijalnih potreba, biti će više
nego dovoljno robe da se nahrani i obuće populacija. Marks je vjerovao da ideologija
vladajuće klase neće samo usporiti dezintegraciju sustava.

13. Objasni postmodernizam (str. 16)
Postmoderna epoha treba nove teorije. Ovaj zahtijev postmodernisti podupiru na 2 glavna
naĉina. Prvo, tvrde da se društveno ponašanje više ne oblikuje kao prije uz pomoć neĉijeg
podrijetla ili socijalizacije.Tvrde da faktori poput klase, etniĉke skupine i toga je li pojedinac
muškarac ili ţena, utjeĉu na ljude mnogo manje nego što je to bilo prije. Umjesto toga, ljudi
su mnogo slobodniji odabrati identitet i ţivotni stil. Drugo, tvrde da su moderni sociolozi bili
sasvim u krivu što su vjerovali da sociologija moţe otkriti istinu prihvaćajući metode
prirodnih znanosti. Iz njihove perspektive svo se znanje zasniva na jeziku. Znanje je bitno
subjektivno – ono izraţava osobna stajališta za koja se nikad ne moţe dokazati da su ispravna.

14. Objasni pozitivizam (str.17)
Mnogi od osnivaĉa sociologije vjerovali su da je moguće stvoriti znanost o društvu koja bi se
zasnivala na istim naĉelima i postupcima kao i prirodne znanosti. Najutjecajniji pokušaj
primjene metodologije prirodnih znanosti na sociologiju poznat je kao pozitivizam. Auguste
Comte (1798-1857) koji je zasluţan za izum termina sociologija i smatra se jednim od
osnivaĉa discipline, drţao je da će primjena metoda i pretpostavki prirodnih znanosti dati
«pozitivnu znanost o društvu». Vjerovao je da bi ovo otkrilo da evolucija društva slijedi
«nepromijenjene zakone». Ona će pokazati da ljudskim ponašanjem upravljaju naĉela uzroka
i posljedice koja su isto tako nepromjenjiva kao i ponašanja materije, predmeta prirodnih
znanosti. Naglasak pozitivista na uoĉljivim «ĉinjenicama» uvelike ovisi o vjerovanju da se
ljudsko ponašanje moţe objasniti na isti naĉin kao i ponašanje materije.

15. Odnos između sociologije i vrijednosti
Sve veći broj sociologa tvrdi da vrijednosno neutralna znanost o društvu nije moguća. Oni
smatraju da vrijednosti sociologa izrazito utjeĉu na svaki aspekt njihovog istraţivanja. Oni
tvrde da se razne teorije društva zasnivaju, barem djelomice na vrijednosnim sudovima i
ideološkim pozicijama. Oni upozoravaju da sociološke perspektive više oblikuju povijesne
okolnosti nego objektivni pogledi na stvarnost društvenog ţivota. Pojam ideologije upućuje
na skup ideja koje su samo djelomiĉni pogled na stvarnosti. Ideološko stajalište dakle
ukljuĉuje vrijednosti. Ono ne ukljuĉuje samo sud o tome kakve su stvari, nego i sud o tome
kakve bi one trebale biti. Tako je ideologija skup vjerovanja i vrijednosti koje omogućuju
naĉin viĊenja i interpretacije svijeta, što rezultira parcijalnim pogledom na stvarnost.
Ideologija se moţe shvatiti kao skup vjerovanja i vrijednosti koji izraţava interese posebne
društvene skupine. Karl Mannheim rabi taj pojam na sliĉan naĉin. On tvrdi da se ideologija
  sastoji od uvjerenja i vrijednosti vladajuće grupe koja «prikriva stvarno stanje društva i sebi i
  drugima i time ga stabilizira». On razlikuje onaj dio ideologije od onog što naziva utopijskom
  ideologijom. Radije nego da podrţava status quo – stvari kakve jesu utopijski ideolozi
  zagovaraju potpunu promjenu strukture društva.

  16. Objasni pojam sociološke imaginacije
  Ovaj pogled najbolje je izloţio ameriĉki sociolog C.W.Mills. Mills je
  sposobnost istovremenog prouĉavanja strukture društva i pojedinaĉnih ţivota
  nazvao «sociološkom imaginacijom». Tvrdio je da sociološka imaginacija
  omogućuje ljudima shvaćanje svojih «privatnih navolja» pomoću «javnih
  problema». Ipak, ti se problemi mogu potpuno shvatiti tek u kontekstu širih
  društvenih snaga. Prema Millsu, sociologija bi trebala ispitivati biografije
  pojedinaca u kontekstu povijesti društva.



  Materijal «Ekonomska sociologija», 1. dio

1. Definiraj ekonomsku sociologiju
  Ekonomska sociologija je (najjednostavnije) sociološka perspektiva ekonomskih
  fenomena. Sloţenije, ekonomska sociologija je aplikacija okvira referenci,
  varijabli i objašnjavajućih modela sociologije na onaj kompleks aktivnosti koji
  se odnosi na proizvodnju, distribuciju, razmjenu i konzumiranje deficitarnih
  roba i usluga. (ja se nadam da je ovo dosta, piše definiraj, niš objasni)

2.    Što je to koncept aktera (str. 3)
  Koncept aktera - Da bi vidjeli koje je stanje stvari bez kvalificiranja, moţemo reći da je
  analitiĉka poĉetna toĉka ekonomije individua; analitiĉka poĉetna toĉka ekonomske sociologije
  su grupe, institucije i društvo. Raspravljajući o induvidui (u usporedbi s mikroekonomistima),
  sociolozi se baziraju na aktere kao socialo konstruirani entitet, kao «akter u interakciji» ili
  «akter u društvu». Sociolozi preteţno uzimaju grupu i socialno – strukturalnu razinu kao
  fenomen po sebi i ne bave se individualnim faktorima kao takvim. TakoĊer, sociologija
  pretpostavlja da su ĉinioci povezani i da meĊusobno djeluju jedni za druge.

3.    Što je to koncept ekonomske akcije (str. 4)
  Koncept ekonomske akcije – U mikroekonomiji se pretpostavlja da ĉinioc ima dat set
  preferencija i izabire akcije koje maksimiziraju korisnost i profit te se tako stvara ekonomski
  racionalno djelovanje. Sociologija pak obuhvaća nekoliko mogućih tipova ekonomske akcije.
  Po Weberu, ekonomska akcija moţe biti racionalna, tradicionalna ili spekulativna iracionala
  «obiĉaja» i «pravila».
  Drugo, ekonomisti izjednaĉavaju racionalnu akciju s efikasnom upotrebom deficitarnih
  izvora, dok je sociološki pogled ovdje širi. Weber konvencionalnu maksimizaciju korisnosti
  naziva «formalna racionalnost» te definira «substantivni racionalitet», koji se odnosi na
  komunalni lojalitet ili deficit vrijednosti.
  Nadalje, ekonomisti smatraju racionalitet pretpostavkom, dok ga sociolozi smatraju
  varijablom. Sociolozi gledaju na racionalnost kao fenomen kojeg treba objasniti, a ne
  pretpostaviti.
  U statusu znaĉenja ekonomske akcije, ekonomisti misle da znaĉenje ekonomske akcije
  proizlazi iz odnosa izmeĊu datih primjera na jednoj strani te cijena i koliĉine dobara i usluga
  na drugoj strani.Weber kaţe da definicija ekonomske akcije (u sociologiji) mora iznijeti
  ĉinjenicu da su svi «ekonomski» procesi i objekti za ljudsku akciju.

4.    Što je to koncept ograničene ekonomske akcije ( str. 5)
  U glavnim strujama ekonomije, akcije su ograniĉene sklonostima i deficitom izvora,
  ukljuĉujući i tehnologiju te je moguće je pritom predvidjeti ponašanje aktera. S druge strane,
  smješten je aktivni utjecaj drugih osoba ili grupa, kao i utjecaj institucionalnih struktura.
  Knight kaţe da svaki ĉlan društva treba djelovati kao individua, u potpunoj neovisnosti o
  ostalim osobama. Da bi upotpunio svoju nezavisnost, mora biti osloboĊen od bilo kakvih
  vrijednosti koje se ne manifestiraju u potpunosti na trţištu. Razmjena finalnih proizvoda
  jedini je oblik odnosa izmeĊu individua.

5. Objasni odnos ekonomije u odnosu na društvo (str. 6)
  Ekonomska pretpostavka ĉesto uzrokuje stabilne društvene promjene Ipak,
  kasniji pravac istraţivanja nastao unutar opće sociologije, gledao je na
  ekonomske procese kao na organski dio društva, u stalnoj interakciji s ostalim
  ĉiniocima. Kao posljedica toga, ekonomska sociologija se uglavnom koncentrira
  na sljedeće toĉke: 1. sociološka analiza ekonomskih procesa, 2. analiza veza i
  interakcije ekonomije i ostalih društva, 3. studija promjene u institucionalnim i
  kulturalnim parametrima koji konstruiraju ekonomski socialni kontekst.

  Swedberg, «Načela ekonomske sociologije»
  1. Uloga interesa u društvu
  Da bismo izgradili jaku ekonomsku sociologiju moramo povezati analizu ekonomslih interesa
  s analizom društvenih odnosa. Naziv interes izvorno je ekonomske prirode. U toj ranoj fazi
  interes je imao ograniĉeno znaĉenje i zauzimao sporedno mjesto u tadašnjim raspravama.
  Tijekom 17. stoljeća, pojam interes je postao pomodnim pojmom. TakoĊer razvio se i
  psihološki pojam interesa. To da su i ekonomisti uvidjeli korisnost pojma interesa oĉito je iz
  nekoliko pasusa "Bogatstva naroda", Adama Smitha.Do 19. stoljeća pojam interesa već je
  omogućio fleksibilne vrstu društvene analize u kojoj su se interesi meĊusobno sukobljavali,
  blokirali, pojaĉavali, itd. Ekonomski je interes sada postao odlikom homo economicusa, tj.
  izoliranog ekonomskog agenta koji sve zna i maksimizira svoju korist.

  2. Objasni sociološki pojam interesa
  U povijesnim pregledima pojma interes ne spominje se ĉinjenica sa se sociološki pojam
  interesa razvio potkraj 19. i poĉetkom 20. stoljeća, osobito u djelima Webera i Simmela. Od
  središnje vaţnosti je postavka da se interesi mogu osmisliti, izraziti i ostvariti jedino u
  društvenim okvirima i preko društvenih odnosa – a to je stajalište suprotno gledištu moderne
  ekonomske znanosti.

  3. Što je to klasična ekonomska sociologija
  Klasiĉnu ekonomsku sociologiju karakterizira uglavnom slijedeće: Prvo Weber i
  njegovi kolege kao da izgraĊuju novu vrstu analize. Drugo fokusiralo se na
  temeljna pitanja, primjerice :Kakvu ulogu ima ekonomija u društvu? Na koji
naĉin se sociološka analiza razlikuje od ekonomske..............ovo pitanje je
odvratno dosadnooooooooooooooooooo

4. Objasni teorijski doprinos Alexisa de Tocquevilla.
ALEXIS de Tocqueville (1805 – 1859) - Prvi prinosnik ekonomskoj sociologiji.
Obrazovao se u pravu i najveći dio svoga znanja o ekonomiji stekao je iz
vlastitih studija u mladosti. Poslije u ţivotu popriliĉno će mnogu nauĉiti o
ekonomiji iz razgovora s prijateljima kao što su bili Mill i Senior. Njega je
najviše zanimala politika, no njegova je analiza u pravilu obuhvaćala ĉitavo
društvo i ĉesto se doticala ekonomskih tema.
Demokracija u Americi vaţno je djelo za ekonomsku sociologiju zato je
analizira ameriĉku ekonomsku kulturu u ranom 19. st i jer pokušava
suprotstavljati aristokratska i demokratska društva u njihovim politiĉkim kao i
gospodarskim razmjerima. On se divi SAD-u govoreći «drţavljani te trgovaĉke
nacije imali su posve drukĉiji odnos prema riziku od Europljana …, takoĊer su
mnogo više tolerirali ekonomske neuspjehe i steĉajeve». Njega je jako
fascinirala uloga koju su organizacije igrale u SAD-u opet u usporedbi s
Francuskom, u kojoj je drţava nadzirala pravo stvaranja organizacija. On je
takoĊer primijetio da sudjelujući u razliĉitim dragovoljnim organizacijama
Amerikanci stjeĉu korisna znanja koja mogu poslije primijeniti kada ţele
pokrenuti kakvu vlastitu ekon. organizaciju. Dinamiĉka ekonomska kultura
koju je Tocqueville susreo u SAD-u postojala je samo u drţavama bez ropstva.
Za ekonomsku sociologiju jako je zanimljivo i djelo Stari reţim i Revolucija
osobito zbog nj poreza i fiziokrata. Fiziokrati uvelike su cijenili kinesku
birokraciju i u biti su ţeljeli uspostaviti centraliziranu drţavu – upravo ono ĉega
se Tocqueville bojao i što je prezirao.


5. Objasni sociologiju Karla Marxa
Kapitalizam je do sada najnaprednija ekonomska formacija - dominira socijalna nepravda -
odvojena sredstva za rad od radnika - iskorištava radnu snagu plaćajući je, a iskorištava njen
rad - izvor društvene nejednakosti leţi u privatnom vlasništvu - Manifest komunistiĉke partije
i Kapital - smatrao je da će Amerika i Engleska biti prve zemlje socijalizma no ipak je prva
bila Rusija (1918.-1989.).
Marxa je opĉinjavala uloga ekonomije u društvu i razvio je teoriju u kojoj je ekonomija
odreĊivala opću evoluciju društva. To što pokreće ljude u svakodnevnom ţivotu je materijalni
interes, a to je takoĊer odreĊivalo strukturu i evoluciju društva općenito. Iako je htio razviti
strogo znanstveni pristup prema društvu, njegove ideje bile su proţete njegovom politiĉkom
ţeljom da promijeni svijet.
Krajnji je ishod bio marksizam - jedna mješavina društvene znanosti i politiĉke ideologije,
stopljenih zajedno u jednu doktrinu. Iz razliĉitih razloga oĉito je da ekonomska sociologija ne
moţe prihvatiti marksizam pod njegovim uvjetima.
Marxovo polazište u njegovim zrelim radovima jesu rad i proizvodnja. Ljudi moraju raditi da
bi ţivjeli, a to je toĉno za sva društva.
Materijalni su interesi univerzalni, a rad je po prirodi društven, ne individualna jer ljudi
moraju meĊusobno suraĊivati da bi opstali. Marx je oštro kritizirao ideju A. Smitha prema
kojoj se individualni ekonomski interesi nekako povezuju i unapreĊuju loći društveni interesi
ako s pomoću kakve «nevidljive ruke». Naprotiv, prema njemu klase se meĊusobno bore s
takvom ţestinom da se povijest piše «slovima krvi i vatre».
Ekonomski zakon kretanja modernog društva prema njemu je zakon koji djeluje s ţeljeznom
nuţnošću prema neizbjeţnim rezultatima. Njegov opus, nalazi se dosta daleko od ekonomske
sociologije.
6. Objasni doprinos Maxa Webera ekonomskoj sociologiji.
MAX WEBER (1864.-1920.) - Prvi je pokušao sustavno razraditi distinktnu
ekonomsku sociologiju - ujedno postaviti i njezine teorijske temelji i provesti
empirijska istraţivanja s pomoću nje.
'Burţoaski Marx' - veliki zagovornik graĊanskog društva, kapitalizma i
graĊanske kulture – njegova sociologija je 'kulturologija' - uvijek se
razumijevanje dogaĊaja u društvu veţe za poznavanje sociokulturalnih
karakteristika društva
- tradicionalni kapitalizam - tip društva – politiĉki i špekulantski - glavno mu je
obiljeţje osvajanje i otimanje kao izvor bogatstva - rad i privreĊivanje je nuţda
za preţivljavanje - rad je prokletstvo, a profit je prljav i nedostojan ĉovjeka - u
prvi red dolazi uţivanje i trošenje, a ne rad i stvaranje
- moderni kapitalizam - obiljeţava ga racionalnost i disciplina u radu –
uvaţavanje trţišta (zakona ponude i potraţnje) - pozitivan stav prema radu i
privreĊivanju (rad kao spas) - dobit od rada je cilj po sebi (planira se i zasluţuje
pozornost i poštovanje) - u prvi red dolazi stjecanje materijalnih dobara, a ne
trošenje.
7. Objasni ulogu protestantske etike u nastanku kapitalizma.
ETIKA – dio filozofije koji prouĉava moralne vrijednosti (što je dobro, a što
nije) - zove se i znanost o moralu
- kršćanska etika - znanost o moralu utemeljena na kršćanskim dogmama,
- profesionalna etika - struĉnjaci trebaju sluţiti zajednici općenito, a klijentu
posebno, a ne raditi iskljuĉivo za vlastitu korist (lijeĉniĉka, sudska etika).
Protestantska radna etika potakla je znatno pozitivniji stav prema radu – tvrdili
su da njihov rad predstavlja Boţji poziv, pa su ga propagirali kroz religiju

8. Navedi podjelu studija ekonomije Maxa Webera
Weber tvrdi da ekonomska analiza mora obuhvaćati ne samo "ekonomske
pojave", nego i "ekonomski relevantne pojave" i "ekonomski uvjetovane
pojave". Ekonomske pojave saĉinjavaju ekonomske norme i institucije, koje su
ĉesto svjesno stvorene u ekonom. svrhe i koje su ljudima znakovite prvenstveno
zbog njihovih ekonomskih aspekta. Primjer: banke i burze. Ekonomski
relevantne pojave su neekonomske pojave koje mogu utjecati na ekonomske
pojave. Primjer: asketsi protestantizam. Ekonomski uvjetovane pojave su pojave
na koje u stanovitoj mjeri utjeĉu ekonom. pojave.

9. Objasni sociologiju Durcheima

Emile Durcheim je znao manje o ekonomiji, pisao manje o ekonomskim temama
i uopće manje doprinio ekonomskoj sociologiji. Svojom doktorskom
disertacijom "O podjeli društvenog rada" najviše se dotaknuo ekonomskoj
sociologiji. Središnji je argument tog djela da se zapadno društvo razvilo od
neizdiferencirana stanja do razvijene podjele rada. Jedno od glavnih briga u toj
disertaciji bila je bojazan da bi ekonomski napredak zapadnih zemalja zbog
oslobaĊanja pohlepe pojedinaca, mogao razbiti društvo. U djelu "Samoubojstvo"
primjećuje da ukoliko se drţava ili neko posredništvo ne moţe ukljuĉiti i
regulirati ekonomski ţivot, posljedica će biti "ekonomska anatomija". U
njegovim ostalim radovima mogu se pronaći oštri napadi na glavnu struju u
ekonomskoj znanosti. Napao je ekonomiste za njihovu nepomiĉnost.

10. Objasni sociologiju Simmela

Nije poznato do koje je mjere Simmel poznavao ekonomsku znanost. Simmelov glavni rad
"Sociologija" sadrţi vrlo vaţnu analizu interesa. U glavnom teorijskom poglavlju te knjige
obraća se problemu tomu kakva treba biti sociološka analiza interesa i zašto je interesna
analiza neophodna za sociologiju. Dvije njegove pretpostavke jesu da interesi potiĉu ljude na
formiranje društvenih odnosa i da se interesi jedino mogu izraziti preko društvenih odnosa.
TakoĊer pretpostavlja da se interesi, ukljuĉujući i ekonomske interese mogu društveno izraziti
na nekoliko naĉina. U "sociologiji" postoji i dio u kojem Simmel razluĉuje konkurenciju od
konflikta. Njegovo drugo djelo je "Filozofija novca" gdje je miješao filozofska razmišljanja sa
sociološkim opaţanjima, no ipak sadrţi uvodna razmišljanja o svezi izmeĊu novca i emocija,
te izmeĊu novca i povjerenja.

11. Objasni razvoj ekonomske sociologije poslije klasika ( str. 22, 23 i 24 – Doprinos
Josepha Schumpetera)

Iako je ekonomska sociologija odliĉno krenula u vrijeme klasika, poslije 1920. je oslabila te
se nije vratila punoj snazi sve do 1980-ih godina. Jedan od razloga je vjerojatno to što ni
Weber ni Simmel nisu imali studente koje je zanimala ekonomska sociologija. Moţe se dodati
da je najznaĉajniji rad jednog od Durkheimovih studenata " Esej o daru " Marcela Maussa.
Za ekonomsku sociologiju veliku vrijednost imaju radovi Josepha Schumpetera. Za razliku
od svih drugih ekonomista, Schumpeter je uspio premostiti dva tazdoblja u modernoj ekonom.
znanosti, kada je moderna ekonom. znanost nastala, i onda kada je bila matematizirana i
pretvorena u to što je poznato kao "glavna struja ekonomske znanosti". TakoĊer, on je spojio
dva razliĉita razdoblja u sociologiji, suraĊujući s Maxom Weberom 1910ih i s Talcottom
Parsonsom 1930-1940 godina.
Schumpeter je bio jedinstven meĊu ekonomistima jer je govorio izriĉito o ekonomskoj
sociologiji i pokušao odrediti osobito mjesto za nju, pokraj ekonomske teorije i ekonomske
povijesti. Govorio je kako ekonom. teorija prouĉava mehanizme ekonomskog ponašanja, dok
se ekonom. sociologija fokusira na ustanove unutar kojih se ekonom. ponašanje odvija.
Schumpeter je napisao tri vaţne sociološke studije. Jedna je ĉlanak o društvenim klasama
gdje je razlikovao uporabu pojma klase u ekonomista koju oni vide kao formalnu kategoriju, a
sociolozi kao ţivu stvarnost.
Druga studija je ĉlanak o prirodi imperijalizma, gdje je osnovna ideja da je imperijalizam po
prirodi pretkapitalistiĉki i duboko iracionalan. I naposljetku njegova treća studija koju on
opisuje kao studiju iz "financijske sociologije", a glavna teza je da drţavne financije
predstavljaju izvanredno motrište za analiziranje drţavnih akcija. Uglavnom treba odati
priznanje Schumpeteru za to što je sugerirao da ponašanje intelektualaca i strukturiranje
moderne obitelji doista utjeĉe na ekonomski ţivot.


M. Haralambos, poglavlje 5, „Siromaštvo i socijalno iskušenje“

01. Objasni pojam apsolutnog i relativnog siromaštva!
 Mjerenje apsolutnog siromaštva obiĉno poĉiva na pojmu sredstava nuţnih za
ţivot. Drugim rijeĉima, ljudi su siromašni ako nemaju sredstava za ţivot
dostojan ĉovjeka. S druge strane, zagovornici koncepcije relativnog siromaštva
tvrde da se definicija mora odnositi na mjerila odreĊenog društva u odreĊenom
vremenu. Prema tome, mjesto na kojem će biti povuĉena crta koja siromašne
dijeli od drugih pripadnika društva razlikovat će se ovisno o bogatstvu tog
društva.

02. Objasni pojam apsolutnog siromaštava!
Apsolutno siromaštvo (siromaštvo na rubu opstanka) obiĉno ukljuĉuje procjenu temeljnih
ljudskih potreba i mjeri se u okviru sredstava potrebnih za odrţavanje zdravlja i tjelesnih
sposobnosti. Većina mjerila apsolutnog siromaštva nastoji utvrditi kakvoću i koliĉinu hrane,
odjeće i stana koji se smatraju nuţnima za zdrav ţivot. Mjeri se tako da se odredi cijena
osnovnih potrepština za ţivot, te se granica siromaštva povlaĉi pomoću te cijene, definirajući
kao siromašne one ĉiji prihod ne doseţe tu crtu. Poduzeti su mnogi pokušaji da se siromaštvo
definira i i operacionalizira.. Drewnowski i Scott definiraju i operacionaliziraju temeljne
fiziĉke potrebe preko prehrane (mjereno u ĉimbenicima poput potrošnje kalorija i
bjelanĉevina), stana (kakvoća stambenog prostora i stupnjem prenatrpanosti) i zdravlja
(smrtnost dojenĉadi, kakvoća dostupnih medicinskih usluga).
Neki autori uvode i ideju osnovnih kulturnih potreba (obrazovanje, sigurnost, dokolica,
razonoda..).

03. Drţavno mjerilo za siromaštvo
Peter Townsend izlaţe 3 naĉina definiranja siromaštva: drţavnim mjerilom,
mjerilom siromaštva prema relativnom prihodu i relativnom depriviranošću.
Sluţbene statistike se obiĉno temelje na drţavnom mjerilu. Izraĉunava se na
baznoj stopi socijalne pomoći uz dodatak troškova stanovanja za razliĉite tipove
kućanstava. Sve one koji su ispod te razina se smatra siromašnima, dok su oni
koji imaju prihode izmeĊu 100 i 139% socijalne pomoći na rubu siromaštva.
Ipak, Townsend to mjerilo odbacuje kao ni društveno ni znanstveno. Smatra da
ga svaka vlada proizvoljno odreĊuje , te istiĉe kako se iz godine u godinu
razlikuje s obzirom na prosjeĉan prihod stanovništva.

04. Relativna depriviranost
Townsend tvrdi da se siromaštvo moţe objektivno definirati i dosljedno primjenjivati jedino u
okviru pojma relativne depriviranosti. To opravdava time da društvo odreĊuje potrebe ljudi.
Tvrdi da bi o pojmu relativne depriviranosti trebalo razmišljati u okviru sredstava kojima
raspolaţu pojedinci i kućanstva te naĉin ţivljenja koji odreĊuju naĉin trošenja tih sredstava.
Smatra da prihod kao iskljuĉivo mjerilo materijalnog stanja kućanstva zanemaruje druge
tipove resursa kojima ona mogu raspolagati (nekretnine, beneficije vezane uz zanimanja,
darove..). TakoĊer, smatra da je nuţno poći dalje od kupnje dobara prema ispitivanju kako
resursi utjeĉu na sudjelovanje u naĉinu ţivota zajednice. On dokazuje da siromaštvo
ukljuĉuje nemogućnost sudjelovanja u prihvaćenim društvenim aktivnostima koje se smatraju
normalnima. (proslave roĊendana, posjeti rodbini, godišnji odmori..).

05. Indeks depriviranosti
Uvodi ga Townsend. Indeks je pokrivao ukupno 60 specifiĉnih tipova
depriviranosti vezanih uz kućanstvo, prehranu, ogrjev, rasvjetu, odjeću,
kućanske aparate, uvjete stanovanja, uvjete rada, zdravlje, obrazovanje, okoliš,
obiteljski ţivot, razonodu i društvene aktivnosti. Iz tog je popisa izdvojio 12
stavki koje je smatrao relevantnim za cjelinu stanovništva i izraĉunao postotak
stanovništva koji ih nema. Svako kućanstvo je dobilo rezultat na indeksu
depriviranosti. Što je veća bila ustanovljena depriviranost kućanstva, rezultat je
bio viši. Townsend je tada izraĉunao prosjeĉan rezultat za kućanstva s razliĉitim
razinama prihoda kao postotak osnovne razine socijalne pomoći. Ustanovio je
prag za razine prihoda ispod kojeg razina depriviranosti naglo raste (150%
osnovne socijalne pomoći). Sva kućanstva koja su ispod te razine „trpe
siromaštvo“. Prihod koji se ocjenjuje nuţnim za svaku obitelj Townsend je
prilagodio broju ĉlanova, obitelji, da li odrasli ĉlanovi rade, dobi djece i sl.

06. Objasni pojam socijalnog isključenja!
Neki autori posljednjih godina rabe izraz socijalno iskljuĉenje, a ne siromaštvo kada govore
o najlošije stojećim skupinama u društvu. Za Carol i Alana Walkera socijalno iskljuĉenje se
odnosi na dinamiĉki proces izbaĉenosti (potpune ili djelomiĉne) iz bilo kojeg socijalnog,
ekonomskog, politiĉkog ili kulturnog sustava koji odreĊuje socijalnu integraciju neke osobe u
društvo. Ideja socijalnog iskljuĉenja nas primorava da razmotrimo ulogu onih koji iskljuĉuju
(većina koja ţivi ugodno) i onih koji su iskljuĉeni. To gledište podrazumijeva usvajanje
politika koje seţu i dalje od preraspodjele sredstava tako da ukljuĉuju promicanje promjena u
društvenim i ekonomskim strukturama. Veća socijalna pomoć ne bi jamĉila da će iskljuĉeni
dobiti šansu za sudjelovanje u svim podruĉjima društvenog, ekonomskog i politiĉkog ţivota.
Roger Lawson smatra da socijalno iskljuĉenje raste zbog opasnosti raspada obitelji,
povećanja nejednakosti spolova, rasizma.. rješavanje takvih problema bi ukljuĉivalo mjere za
suzbijanje rasizma, jaĉanje osjećaja zajedništva, borbu protiv spolne diskriminacije..
07. Indeks siromaštva u SAD-u
Temelji se na minimumu troškova za odgovarajuću prehranu pomnoţenu s 3 jer
se procjenjuje da tipiĉna siromašna obitelj troši trećinu prihoda na hranu.
Granica siromaštva povuĉena je na temelju minimalnog prihoda potrebnog za
nabavu dobara i usluga na razini egzistencijalnog minimuma. Tu se donekle
vodi raĉuna o kulturnim razlikama u konzumaciji hrane. Umjesto procjene
idealne prehrane, vlada SAD-a je provela istraţivanje o prehrambenim navikama
stanovništva, te je na temelju tih podataka procijenjena cijena hrane.
Predsjedniĉko povjerenstvo kritiziralo je indeks s nekoliko stajališta: minimalan
dohodak što bi ga prema toj procjeni morala imati obitelj kako ne bi pala ispod
granice siromaštva ne pokriva mnoga dobra i usluge koje stanovništvo općenito
smatra potrebnim (auto, deserti, sagovi..); indeks ne predviĊa zdravstvenu skrb ,
osiguranje, kupnju pokućstva..; novac koji se smatra potrebnim za prijevoz ne bi
pokrio ĉak ni svakodnevne troškove prijevoza jednog radnika; samo ĉetvrtina
obitelji koje troše toliko na hranu dobiva odgovarajuću prehrambenu vrijednost.

08. Društvena distribucija siromaštva
Nemaju svi jednake izglede za siromaštvo. Za neke je skupine vjerojatnije da će postati
siromašne , a ti izgledi pojedinih skupina se s vremenom mijenjaju. Neke varijacije:
ekonomski i obiteljski status: Participacija na trţištu rada, barem redovito zaposlenje veoma
smanjuju rizik od siromaštva. Umirovljenje i nezaposlenost izrazito su povezani sa
siromaštvom, iako podaci upućuju na tendenciju da stariji ljudi postaju manje siromašni. Isto
tako, rizik od siromaštva kod samohranih roditelja je jako velik. Rod i siromaštvo: više je
umirovljenica nego umirovljenika, samohrani roditelji su preteţito ţene.. isto tako, ţene
obiĉno imaju manji samostalan prihod nego muškarci i ništa ne jamĉi da će jednako
sudjelovati u prihodu svojih muţeva ili partnera, rjeĊe imaju starosne mirovine i prihode od
ulaganja; udane ţene su rjeĊe zaposlene od oţenjenih muškaraca; zaposlene ţene ĉešće od
zaposlenih muškaraca imaju niţe plaće; više ţena nego muškaraca radi honorarno, te više
ţena ovisi o socijalnoj pomoći kao glavnom izvoru prihoda. Etniĉka pripadnost i siromaštvo:
sluţbena statistika o etniĉkoj pripadnosti i siromaštvu ne postoji. Siromaštvo etniĉkih manjina
proizlazi uglavnom iz nepovoljnog poloţaja na trţištu rada, zbog kojeg je njihova stopa
nezaposlenosti viša i više ljudi radi za niska primanja. Postoji i utjecaj rasizma. Pete Alcock
dokazuje da je za skupine etniĉkih manjina socijalno iskljuĉenje podjednak problem kao i
materijalna bijeda-tu spadaju nemogućnost kvalitetnog stanovanja, nejednake mogućnosti
zdravstvene skrbi socijalnih usluga, obrazovne mogućnosti.. siromaštvo i invalidnost: ovaj se
ĉimbenik ĉesto zanemaruje. Oppenheim i Harker kaţu da se tako visok stupanj siromaštva
moţe djelomiĉno objasniti iskljuĉenjem i marginalizacijom na trţištu rada. Većina kućanstava
s invalidnom ili bolesnom osobom ne dobiva nikakav prihod od zaposlenja i takva kućanstva,
mnogo ĉešće ovise o socijalnoj pomoći. Alcock ne misli da su iskljuĉenje i siromaštvo, koji su
katkada vezani uz invalidnost, neizbjeţna posljedica same invalidnosti. Umjesto toga,
uzrokuje ih društvo koje diskriminira one s invalidnošću.

Haralambos, «Obitelj i kućanstvo»
1. Objasni definiciju obitelji
G. P. Murdock u svom studiju pod naslovom Društvena struktura analizirao je
instituciju obitelji u razliĉitim društvima. U svim društvima naišao je na nekakav
oblik obitelji i na temelju toga zakljuĉio da je obitelj univerzalna.
Definira obitelj: Obitelj je društvena skupina koju karakterizira zajedniĉko
prebijanje , ekonomska suradnja i reprodukcija. Ona obuhvaća odrasle osobe
oba spola od kojih barem dvije odrţavaju društveno prihvaćenu spolnu vezu,
plus jedno ili više djece, vlastite ili usvojene, odraslih osoba koje seksualno
kohabitiraju.

2. Različite varijante obiteljske strukture
Struktura obitelji razlikuje se od društva do društva. Najmanja obiteljska
struktura poznata je kao nukleusna obitelj, a ĉine je muţ i ţena i njihovo
malodobno potomstvo.
Veće jedinice od nukleusne obitelji nazivaju se proširenim obiteljima, bez obzira
dali se radi o vertikalnom širenju, pridodavanje pripadnika treće generacije npr.
roditelji supruţnika, ili pak o horizontalnim širenju, odnosno pridodavanju
osoba iste osobe koje pripadaju istoj generaciji kao supruţnici npr. muţev brat.
Murdock tvrdi: Nukleusna obitelj je univerzalni naĉin ljudskog grupiranja u
društvu. Bilo kao dominantan oblik obitelji ili kao osnovna jedinica koja tvori
sloţenije oblike, nukleusna obitelj postoji kao zasebna snaţna funcionalna
skupina u svakom poznatom društvu

3. Objasni obitelj iz funkcionalističke strukture
Analiza obitelji s funkcionalistiĉke perspektive obuhvaća tri glavna pitanja:
    1. Koje su funkcije obitelji? Pretpostavlja se da društvo ima funkcionalne preduvjete koje
       mora zadovoljiti ako ţeli opstati i uspješno funkcionirati. Obitelj se prouĉava s
       obzirom na zadovoljavanje tih funkcionalnih preduvjeta.
    2. Kakvi su funkcionalni odnosi izmeĊu obitelji i ostalih dijelova društvenom sustava?
    3. Kako bi društvo uspješno funkcioniralo, pretpostavlja se da pojedini dijelovi
       društvenog sustava moraju do odreĊene mjere integrirati, uklapati i slagati. To pitanje
       bavi se funkcijama koja odreĊena institucija ili dio društva obavlja za pojedinca.

4. Što je to primarna sociologija?
Primarna socijalizacija podrazumijeva socijalizaciju tijekom ranog djetinjstva , koja je odvija
u krugu obitelji. Ona ukljuĉuje dva temeljna procesa: internacionalizaciju kulture danog
društva i strukturirane liĉnosti.
Kultura se internacionalizira kao dio strukture liĉnosti i bez nje društvo bi prestajalo
postojati. Djetetova liĉnost formira se s obzirom na središnje kulturne vrijednosti sve dok te
vrijednosti ne postanu dio njegove kulturne vrijednosti.
Parsons tvrdi da su obitelji tvornice koje proizvode ljudske liĉnosti. Osim obitelji niti jedna
institucija ne bi mogla pruţiti toplinu, sigurnost i uzajamnu podršku.

5. Objasni izoliranu nukleusnu obitelj
Izolirana nukleusna obitelj je prema Parsonsu tipiĉan oblik obitelji u modernom
industrijskom društvu. Ona je strukturalno izolirana jer ne tvori integralan dio
šireg sustava rodbinskog odnosa. Društveni odnosi izmeĊu ĉlanova obitelji
njihove rodbine postoje, al su stvar izbora a ne ĉvrste obveze.
Pojavu nukleusne obitelji Pasons tumaĉi u teoriji o društvenoj evoluciji, a ona
ukljuĉuje proces strukturalne diferencijacije, odnosno razvijaju se institucije
koje se specijaliziraju za manji broj funkcija. Stoga institucije poput škola,
bolnica, Crkve, poslovnih tvrtki i policije obavljaju funkcije što su ih prije
obavljale obitelj i rodbina.
Proces specijalizacije i diferencijacije oĉituje se u transferu nekih funkcija s
nukleusne obitelji na druge društvene strukture. Stoga premještanjem robne
proizvodnje na tvornice, privredne se institucije diferenciraju od obitelji.

6. Objasni što je to kohabitacija
Kohabitacija je zajedniĉki izvanbraĉni ţivot. Jedna od opcija braku je
kohabitacija parova koji nisu zakonski vjenĉani.
Chester tvrdi da je to privremena faza i da se većina parova koji ţive zajedno
vjenĉa. Razdoblje kohabitacije smatra se probnim brakom i ako proba uspije
parovi se vjenĉaju.
Chandler smatra da se kohabitacija reflektira na sve veći postotak roĊene djece
izvan braka i da partneri više ne smatraju da se moraju vjenĉati kako bi trudnoću
uĉinili zakonitom. TakoĊer smatra da ona postaje sve popularniji ţivotni modus
i ne radi se o ovom fenomenu jer takav nesluţbeni brak bio je uobiĉajen i u
prošlim stoljećima.

				
DOCUMENT INFO
Shared By:
Categories:
Tags:
Stats:
views:164
posted:8/26/2011
language:Serbian
pages:14