Docstoc

ZEUS-JUPITER

Document Sample
ZEUS-JUPITER Powered By Docstoc
					ZEUS-JUPITER


Zeus je bio najmlaĎi sin Uranove i Gejine kćeri Reje i njezina muža, ujedno i brata,
okrutnog Krona (Saturna), Uranovova nasljednika u vladavini svijetom i najmlaĎeg meĎu
dvanaestoricom titana i njihovih sestara titanida. U bogatoj antičkoj mitološkoj baštini
Zeus (Jupiter) je bio vladarom nebeskog svijeta, a ujedno je bio predvodnikom
cjelokupnog grčko-rimsko panteona.
Od bojazni da ga netko od vlastite djece ne svrgne s vlasti, što je prethodno zadesilo
njegova oca Urana, dotadašnjeg vladara svijeta - njemu je Kron srpom odsjekao
spolovilo te ga bacio u more, nakon čega je od oca naslijedio vladavinu svijetom - Kron
je svoju novoroĎenu djecu odmah po roĎenju progutao. Namjeravao je na isti način
postupiti i s najmlaĎim sinom Zeusom, ali je umjesto novoroĎenčeta progutao kamen
ovijen pelenama, što mu ga je zabrinuta Reja podmetnula želeći ga zavarati i spriječiti u
njegovu naumu.
Prema poznatoj mitološkoj priči moćni "otac bogova" - takvim je, naime, Zeus
doživljavan i često nazivan - roĎen je na otoku Kreti. Savjetovana od Urana i Geje, a
želeći zaštititi barem svoje najmlaĎe dijete, trudna Reja pohitala je na taj najveći grčki
otok, želeći se poroditi podalje od Kronovih očiju. Rodivši Zeusa dijete je sklonila u
dubinu kretske Diktine pećine i tamo su ga medom i mlijekom koze Amalteje hranile i
odnjegovale nimfe Adrasta i Ida. U prikrivanju tadašnjeg Zeusova boravišta sudjelovali
su i poznati kretski gorski demoni kureti, koji su zveketom oružja stvarali veliku buku
pred ulazom u pećinu, prikrivajući na taj način djetetov plač, koji je Kronu mogao odati
skrovito mjesto u koje je Zeus bio sklonjen.
Ubrzo je, meĎutim, Zeus, uz pomoć Geje te Okeanove i Tetidine kćeri, božice mudrosti i
razboritosti Metide, uspio Krona prisiliti da nakon ispijena lijeka što mu ga je spravila
mudra Metida, iz utrobe povrati svu progutanu djecu, prvoroĎenu Hestiju, zatim Demetru
i Heru te stariju Zeusovu braću Posejdona i Hada. Uz njihovu pomoć i uz sudjelovanje
jednookih kiklopa - njih je Zeus prethodno oslobodio prisilnog boravka u Tartaru,
dobivši zauzvrat na poklon grom, munju i bljesak (prema atenskom piscu Apolodoru tom
su prigodom kiklopi Hada opskrbili kacigom, a Posejdona trozubom) - Zeus je udario na
Krona i titane koji su mu solidarno pritekli u pomoć te ih je nakon desetgodišnje borbe



                                                                                             1
uspio savladati te ih potom okrutno kazniti, bacivši ih okovane u bezdan Tartara,
najmračnijeg dijela podzemnog svijeta.
Nakon što mu je uspjelo osloboditi se Krona i titana Zeus je vladavinu svijetom podijelio
sa starijom braćom. Posejdonu je pritom pripala vladavina Morem i Vodama, Hadu
Podzemljem, dok je Zeus sebi osigurao vladavinu Nebom, odnosno čitavim nebeskim
svijetom. Uskoro mu je, takoĎer, uspjelo poraziti još i pobunjene gigante, divovske
sinove Urana i Geje. Tek tada Zeus je s Herom, Posejdonom, Hermesom, Hefestom,
Atenom, Artemidom, Hestijom, Afroditom i Demetrom, zatim Helijem, Selenom, Letom,
Dionom, Dionisom, Temidom, Eojom, kao i nekim božanstvima nižeg ranga, odlučio
zaputiti se do planinskih vrhunaca mitskog Olimpa, mjesta koje će od tog trenutka
dvanaestorici božanstava postati stalnim boravištem. Slavni Homerovi epovi spominju,
naime, dvanaest olimpskih božanstava: osim Zeusa meĎu dvanaestoricom božanstava
koja su boravila na Olimpu spominju se Hera, Posejdon, Apolon, Artemida, Ares, Atena,
Afrodita, Demetra, Hestija, Hefest te posljednji u tom nizu, Hermes. Druga božanstva
grčkog panteona tamo su boravila povremeno pa je, primjerice, drugi Zeusov brat,
nepopularni bog Podzemlja Had, do Olimpa stigao u samo jednoj prigodi, sudjelujući u
tamošnjem okupljanju različitih božanstava grčkog panteona.
Zeus je isprva održavao vezu s božanstvom razboritosti Metidom, koja mu je prethodno
pomogla obračunati se s Kronom. Bojeći se, meĎutim, sudbine svojih prethodnika, a
želeći sebi priskrbiti mudrost i razboritost, trudnu Metidu Zeus je progutao, što je u njega
izazvalo nesnosnu glavobolju. Da bi ga oslobodio boli koju je trpio, njegov i Herin sin
Hefest sjekirom ga je udario po glavi - po nekima je, doduše, to bio čin Prometeja, jednog
od potomaka prve generacije titana - izazvavši na taj način roĎenje božice Atene! Poslije
Metide Zeus je bio u vezi s Temidom, božicom pravednosti, odnosno vječnog zakonitog
poretka, jednom od šest titanida, Gejinih i Uranovih kćeri. Ona mu je rodila šest kćeri, tri
Mojre i tri Hore. Sa sestrom Demetrom imao je kćer Perzefonu, dok je iz veze s još
jednom od titanida, božicom pamćenja i umjetnosti Mnemosinom, imao devet Muza,
zaštitnica različitih vještina i grana umjetnosti. Nakon mnogih veza kojima je teško
odoljevao naposlijetku je brakom ozakonio vezu sa sestrom Herom, koja je na taj način, a
u skladu sa Zeusovim ovlastima, i sama postala vladaricom nebeskog svijeta. Zeusu je
Hera još prije sklopljenog braka rodila sina Hefesta, božanstvo vatre i kovanja. U braku



                                                                                           2
mu je rodila još i Aresa, koji je postao božanstvom rata. Brojnu djecu (meĎu ostalima i
boga Hermesa, roĎenog iz veze s Atlantovom kćeri Maiom) Zeus je imao i iz mnogih
izvanbračnih veza. MeĎu majkama Zeusove djece bile su, primjerice, Okeanova kći
Eurinoma, kao i neke nimfe, ali je djecu često imao i u vezama što ih je održavao s
običnim smrtnicama. Sve su takve Zeusove izvanbračne veze nailazile na žestoko
protivljenje i bijes ljubomorne i osvetoljubive Here .
S obzirom na ovlasti koje su mu pripale o Zeusu (Jupiteru) je ovisilo mnogo toga važnog
za život ljudi pa je, primjerice, bio odgovoran za atmosferske prilike na nebu i na zemlji:
sabiranjem kišnih oblaka Zeus je, naime, bio u mogućnosti na zemlju slati kišu i
gromove. U kasnijim razdobljima njegova rimska inačica Jupiter, s kojim se u potpunosti
identificirao, postao je, meĎu ostalim, vrhovnim božanstvom rimske države.
Od, približno, 4. st. pr. Kr., odnosno od razdoblja helenizma, Zeusovo ime često se
pridodaje i pojedinim božanstvima negrčkog podrijetla. Izjednačavan je,
primjerice, s egipatskim bogom Amonom pa se u takvom kontekstu pojavljuje u
liku Zeusa (Jupitera)–Amona. Zanimljivo je da se s tim božanstvom identificirao i
Aleksandar Makedonski pa se na portretima velikog grčkog vojskovoĎe i osvajača
često pojavljuju Amonovi ikonografski atributi, poglavito ovnujski rogovi, koji su
primjetni meĎu pramenovima njegove kose. Osim tog karakterističnog detalja
Amonove ikonografije, figuralni prikazi Zeusa (Jupitera)-Amona odlikuju se
karakterističnim obilježjima Zeusove (Jupiterove) ikonografije. Glava mu je
prikazivana obrasla gustom kosom, a licem dominiraju brada i brkovi. Poznate su
još neke Zeusove (Jupiterove) orijentalne inačice; jedna od njih, vrlo raširena
tijekom rimskog razdoblja, odnosi se na kult sirijskog božanstva Jupitera
Dolihenskog (nazvan je po gradu Doliche u sirijskoj Komageni). Lik tog božansva
objedinjavao je osnovne elemente Jupiterove (Zeusove) ikonografije, ali i neke
detalje koji su tipični upravo za to orijentalno božanstvo. Jupiter Dolihenski
prikazivan je u stojećem položaju na biku, odjeven u rimsku vojničku odoru, a od
atributa su karakteristični munja u jednoj te dvosjekla (dvostrana) sjekira u drugoj
ruci. Od Zeusovih drugih orijentalnih inačica vrlo je popularan bio još i lik Jupitera
Heliopolijskog (Heliopolitanskog).




                                                                                          3
Najstarije Zeusovo svetište na grčkom tlu nalazilo se u Dodoni u Epiru, a od poznatih
treba još spomenuti svetište na planini Likej u Arkadiji (Likejski Zeus!) te osobito
njegovo glasovito svetište u Olimpiji. U Zeusovu hramu u Olimpiji nalazila, naime,
znamenita Fidijina hriselefantinska (od zlata i bjelokosti) statua sa Zeusom prikazanim u
sjedećem položaju, u liku vladara koji sjedi na prijestolju. Poznata su i druga njegova
svetišta, primjerice hramovi u Ateni, Nemeji na Peloponezu, kao i na mnogim drugim
mjestima, gotovo posvuda diljem nekadašnjeg helenskog (antičkom) svijeta.
Jupiter je, u osnovi, bio staro italsko božanstvo neba i munja (u skladu s tim su i
njegovi karakteristični epiteti Fulgur, odnosno Fulgurator), a u širem smislu vremenskih
prilika, poglavito kiše (J. Pluvialis). Smatran je vrhovnim božanstvom i ujedno
zaštitnikom rimske države (Kapitolinski Jupiter, s epitetima Najbolji i Najveći -
Optimus, Maximus): takvo doživljavanje uloge Jupitera u hijerarhiji božanstava rimskog
panteona na najbolji način odražava glasovito poprsje poznato pod nazivom "Jupiter
Verospi".
Jupiter je u potpunosti poistovjećivan sa Zeusom pa je stoga i razumljivo što su
njegovi prikazi pod potpunim utjecajem grčke ikonografije. U rimskoj interpretaciji
on se često pojavljuje kao predvodnik Kapitolinske trijade, jedan iz trolista
božanstava u kojemu su, osim Jupitera koji je bio središnji lik, redovito prikazivani
Junona i Minerva.
U likovnoj umjetnosti Zeus (Jupiter) prikazivan je kao odrasli, zreli muškarac, s
bujnom kosom, bradom i brkovima, nag ili polunag, u uspravnom, ali i u sjedećem
položaju, kao vladar na prijestolju: od karakterističnih atributa često je u jednoj od
njegovih ruku prikazivana munja, ponekad i više njih u snopu, a od drugih atributa
gotovo neizostavno je i vladarsko žezlo (skeptar). Poput mnogih drugih božanstava i
u ruci ponekad drži i pateru, plitku zdjelu namijenjenu prinošenju žrtava ljevanica.
Od atributa koji se često pojavljuju u njegovoj blizini potrebno je spomenuti orla, a
njegovoj ikonografiji pripada i lik krilate božice Viktorije (Nike), najčešće
prikazivan malih dimenzija.
Znamenita hriselefantinska statua Fidijina Zeusa iz njegova svetišta u Olimpiji,
koja je božanstvo prikazivala na tronu, odnosno u sjedećem položaju, poput sudbine
mnogih djela velikih grčkih umjetnika, nažalost nije sačuvana, ali taj se prikaz, što



                                                                                            4
nije rijedak slučaj, ipak sačuvao zahvaljujući novcu grčke pokrajine Elide. Od
brojnih sačuvanih figuralnih prikaza Zeusa (Jupitera) meĎu najpoznatijima je
Jupiterovo poprsje iz mjesta Otricoli u talijanskoj pokrajini Umbriji, danas
pohranjeno u Vatikanskim muzejima, nastalo prema helenističkom izvorniku: riječ
je o bisti koju je, pretpostavlja se, izradio kipar Brijaksid u 4. st. pr. Kr., a koju
pojedinci smatraju najvjernijom replikom nestalog Fidijina remek-djela,
znamenitog Zeusova lika iz hrama u Olimpiji, prikazanog u sjedećem položaju, na
prijestolju.




HERA-JUNONA


U mitološkoj baštini antičke Grčke Hera je hijerarhijski bila meĎu najvažnijim
božanstvima, poglavito smatrana zaštitnicom obiteljskih vrijednosti, braka i kuće,
ali takoĎer i šireg okruženja, grada, odnosno zemlje. I Hera je, poput brata i životnog
suputnika Zeusa, kao i druge braće i sestara, bila dijete titanide Reje i vladara svijeta
Krona, najmlaĎega meĎu titanima. I nju je zadesila sudbina Kronove djece, koju je otac
progutao zbog bojazni da ga netko od njih ne bi razvlastio, što je sam prethodno učinio
svojemu ocu Uranu, preotevši mu vlast nakon što ga je osakatio i njegove genitalije
prosuo morem. Osim što je bila Zeusovom sestrom, Hera je udajom postala i njegovom
zakonitom ženom, postavši na taj način Gospodaricom nebeskog svijets. Ta njezina uloga
ogleda se u njezinu imenu (Hera = Gospodarica!). Još prije udaje Zeusu je rodila sina
Hefesta, dok je kao zakonita žena s njime imala i boga rata Aresa, kao i božanstvo vječne
mladosti Hebu. Brojne Herine suparnice, mnoge žene s kojima je nevjerni Zeus imao
ljubavne veze – meĎu njima su, primjerice, bile Semela, Leto, Alkmena, Ija i dr. - pa
čak i njihove potomke, kao i sve one koji su im pomagali, uporno je i nemilosrdno
progonila te ih je nastojala okrutno kazniti. MeĎu onima kojima se silno trudila naškoditi
bile su i neki najpoznatiji i najpopularniji protagonisti grčkog mitološkog nasljeĎa, poput
Semelina sina Dioniza ili Alkmenina sina Herakla. U Trojanskom ratu zdušno je
pomagala Grcima, a osobito je bila privržena najslavnijem grčkom junaku Ahilu i
spartanskom kralju Menelaju. Naprotiv, trojanske junake nastojala je progoniti, a meĎu



                                                                                            5
njima i poznatog Eneju, koji je bio prisiljen trpjeti njezin gnjev sve do trenutka dok u
potrazi za novim boravištem nije stigao do obala apeninskog Lacija. Najpoznatija Herina
svetišta bila su na Peloponezu, u Olimpiji, ali takoĎer i na Siciliji, a osobito je na glasu
bilo njezino svetište na otoku Samu (Samos), mjestu gdje je, smatralo se, Hera bila
roĎena.
Hera je u umjetnosti prikazivana u liku zrele odrasle žene, gotovo uvijek odjevene u
dugačke haljine. Najčešće je prikazivana u uspravnom položaju, premda je u tom
pogledu bilo i iznimaka, osobito kad se nalazila u Zeusovu društvu. Lik
Polikletovove Here iz njezina svetišta u Argu na Peloponezu bio je, primjerice,
prikazan u sjedećem položaju, na prijestolju, a tomu u prilog govori i podatak da ju
je Homer, osim epitetom "kravooka", nazivao još i "zlatotronom", što bi trebalo
značiti da je njezin lik doživljavao i u sjedećem položaju, kao vladaricu na
prijestolju.
Njezini su najčešći atributi dijadem na glavi te žezlo u jednoj, a patera u drugoj
ruci. Ponekad se, premda se to ne dogaĎa odviše često, Herin lik pojavljuje i sa
štitom i kopljem. Lik rimske Junone susreće se, meĎutim, i u drugačijim
ikonografskim interpretacijama. Jedna se, primjerice, odnosi na njezin prikaz s
velom prebačenim preko glave (Iuno Regina), dok se u drugoj varijanti pojavljuje s
djecom u naručju ili pored sebe (Iuno Lucina).
Rimska Junona poistovjećivana je s grčkom Herom. Poglavito je bila zaštitnicom
zakonita braka te s tim u vezi udatih žena, što je podrazumijevalo vjenčanja, plodnost,
poroĎaj i sl., svega što se odnosilo na obitelji i njezine vrijednosti, a bila je ujedno
smatrana i zaštitnicom rimskoga naroda i države. Nije pretjerano zaključiti da je, na
stanovit način, Junona bila zaštitnicom i pokroviteljicom Rima. Osim što su se, iz
razumljivih razloga, s Junonom identificirale pojedine rimske carice, u lokalnim
inačicama ona se pojavljuje i u nekim specifičnim ulogama. Iuno Lucina smatrana je,
primjerice, zaštitnicom svjetlosti i poroĎaja te je prikazivana okružena djecom, ponekad i
s bakljom u jednoj, a novoroĎenčetom u drugoj ruci; Iuno Regina ("J. Kraljica"),
prikazivana je s velom na glavi te žezlom, paterom i munjom u rukama. Nadalje, Iuno
Sospita ("J. Spasiteljica") pojavljuje se s kozjim krznom te rogovima oko glave i na
ramenima, ponekad i na upregnutom dvopregu, s vojničkim atributima, štitom i kopljem;



                                                                                               6
Iuno Caelestis ("Nebeska J.") prikazivana je kao jahačica na lavu, dok se pored nje
pojavljuje karakteristična Solova zvijezda. Naposljetku, u njezinu hramu na rimskom
Kapitoliju, okruženog guskama koje su joj bile posvećene, štovana je Iuno Moneta
("Opominjuća J."): njezin kult primarno je bio u funkciji zaštite rimske države od
opasnosti kojima je ona bila izložena. Prikazi na novcu Junonina hrama s guskama u letu
u osnovi su vizualizacija poznate legende o guskama koje su smatrane spasiteljicama
grada Rima.




ATENA-MINERVA



Atena (Minerva) je u podjednakoj mjeri simbolizirala mudrost i pravičnost, kao i
stvaralaštvo u širem smislu, a poglavito umjetnost i znanost. Smatrana je i
zaštitnicom gradskih utvrda, odnosno gradova-država (polis), a poglavito
eponimnoga grada Atene. Za nju je, takoĎer, karakteristično da meĎu ratnicima
raspaljuje srčanost i hrabrost, ali njoj je, za razliku od, primjerice, Aresa (Marsa),
bilo svojstveno rješavanje problema razboritošću, umjesto ishitrenošću i
nepromišljenošću, barem kad je riječ o korištenju ratnih vještina.
Atena je bila kći "oca bogova" Zeusa i božanstva mudrosti i razboritosti Metide,
Okeanove i Tetijine kćeri, koja mu je pomogla prisiliti oca da povrati progutanu braću i
sestre i na taj se način domogne vladavine nad svijetom. Prema mitološkoj priči Zeus je,
meĎutim, trudnu Metidu progutao, što se, meĎu inim, tumačilo i željom da sebi na taj
način priskrbi navedene Metidine vrline, mudrost i razboritost. Osjetivši nakon toga
nesnosnu glavobolju pozvao je u pomoć Hefesta i Prometeja da mu pomognu riješiti se
boli. Prema Heziodovoj "Teogoniji" bog vatre i kovanja Hefest čekićem ili sjekirom
udario je Zeusa po tjemenu, nakon čega je iz njegove glave iskočila naoružana "sovooka"
Atena, kako ju je u svojemu djelu nazivao Heziod. Potrebno je, meĎutim, spomenuti da
se njezin dolazak na svijet u opisanim okolnostima pripisuje, takoĎer, i titanu Prometeju,
jednom od najslavnijih i u različitim oblicima umjetničkog izražavanja najčešće



                                                                                             7
interpretiranih likova antičke mitološke baštine. Ponekad se, meĎutim, opisani čin
Atenina roĎenja dovodi u sumnju.
U Ateninu odgoju važno mjesto pripadalo je Tritonu, morskom božanstvu čiju je kćer
Paladu Atena nehotice ubila kopljem. Taj nemili dogaĎaj priskrbio joj je pridjevak Pallas
(Palada Atena), a tu su očigledno i korjeni nazivu paladij (paladion) za kipove koji su
bili posvećeni Ateni, a postali su svojevrsnim simbolima neosvojivosti pojedinih gradova.
Prema legendi, paladij je s neba pao na Troju, osiguravši joj - tako se, naime, vjerovalo
- zaštitu od mogućeg uništenja. Iz tog su se razloga slavni grčki junaci Odisej i Diomed
trudili doći u posjed trojanskog paladija, služeči se u tim nastojanjima samo njima
svojstvenim lukavstvom. U jednoj od priča što se odnose na taj posvećeni Atenin kip
navodi se da je napuštajući razrušenu Troju tamošnji paladij sobom ponio slavni trojanski
junak Eneja, sin dardanskoga kralja Anhiza i božice Afrodite i saveznika trojanskog
kralja Prijama. Lutajući svijetom po završetku dugogodišnjeg rata Eneja je dospio do
Lacija, odnosno mjesta koje će kasnije postati ishodištem grada Rima. To je bio razlog
što su tom legendarnom trojanskom junaku pripisivane zasluge za osnutak "vječnog
grada". Kip što ga je, prema legendi, Eneja ponio sobom iz Troje u Rimu je čuvan u
znamenitom rimskom Vestinu hramu, kao iznimno velika dragocjenost
Osim opisane epizode s Enejom i njegovim paladijem s mitološkog je stanovišta
zanimljiva i legenda koja govori o Ateninu djevičanstvu, zabilježena i u njezinu epitetu
Partenos (A. Parthenos). Istog je podrijetla i naziv glasovita Atenina hrama na atenskoj
Akropoli, kao i tip statue za koju je prototip, načinjen od zlata i bjelokosti, takoĎer
izradio Fidija, najveći kipar klasičnog razdoblja grčke umjetnosti. Taj kip nekoć se
nalazio u Partenonu.
Usprkos nastojanjima hromog i neuglednog Zeusova i Herina sina Hefesta, koji je, po
svemu sudeći, provocirao Atenino roĎenje iz Zeusove glave, da Atena bude njegovom
zakonitom ženom, ona se toj Hefestovoj želji uspješno opirala. Prema jednoj od mnogih
poznatih legendi na atenskoj se Akropoli, na mjestu gdje je kasnije bio podignut
Erehtejon, Atena nadmetala sa Zeusovim braom, vladarom morskog i vodenog svijeta
Posejdonom, za prevlast nad pokrajinom Atikom, odabravši za poklon njezinim
stanovnicima maslinu (Atenina "sveta maslina"). Odabirom poklona nadmudrila je
suparnika, koji je, udarivši prethodno trozubom u tlo, na tom položaju stvorio slano



                                                                                            8
jezero. Darovanom maslinom tamošnjem stanovništvu Atena im je simbolički podarila
mir. Kao božanstvo mudrog ratovanja Atena je znatno pridonjela i pobjedi bogova nad
gigantima. Štitila je brojne grčke mitske junake, primjerice voĎu Argonauta Jazona, zatim
Herakla, Belerofonta, Tezeja, Perzeja i dr., a pomogla je i slijepom tebanskom proroku
Tireziji. U Trojanskom ratu bila je na strani Grka i njihovih najistaknutijih junaka,
Odiseja, Ahila, Menelaja, Diomeda i dr. Kažnjavala je, meĎutim, sve koji bi se odvažili
suprotstaviti joj se u vještinama u kojima je sebe smatrala najboljom i nedodirljivom, što
je, primjerice, na svojoj koži osjetio poznati svirač frule Marsija, kao i Gorgona.
Atenin lik u grčkoj je umjetnosti prikazivan u uspravnom ili sjedećem položaju;
uvijek je meĎutim riječ o prikazu mladolike žene, najčešće odjevene u dugačku
odjeću (peplos), ali su još češći njetini prikazi u oklopu. Najvažniji Atenini atributi
su koplje, kaciga te štit kružnog oblika. Za nju je, meĎutim, nadasve karakterističan
atribut bila egida, oklop presvučen kozjom kožom i obrubljen zmijama, s prikazom
gorgonine (Meduza) glave, tzv. gorgoneion. MeĎu njezinim vlasima kose, ili čak
umjesto njih, isprepletene su bile zmije otrovnice, jer je vladalo vjerovanje da će
njezin zastrašujući lik skameniti svakoga tko bi se usudio prema njoj svrnuti
pogledom!
Nakon helenističkog doba umjesto uobičajena oklopa Atenina je egida prikazivana
u obliku jednostavnog ogrtača.
Od ostalih njezinih atributa najčešće se pojavljuje lik sove, simbol Atenine
mudrosti, zatim zmija te nekoliko drugih životinja poput, primjerice, pijetla. Iz
biljnog svijeta posvećena joj je bila maslina.
U 6. st. Fidija je izradio još jedan poznati prototip, slavni brončani kip "Atene
Predvodnice" (A. Promachos, ona koja poziva u boj), koji je nekoć je stajao pred
Partenonom. Umanjenu kopiju tog Fidijina kipa vjerojatno predstavlja tzv.
Varvakejska Atena iz atenskog Narodnog muzeja, koji Atenu prikazuje s kacigom
na glavi te oružjem u rukama. Poznat je i lik brončane Fidijine Atene Lemnije (A.
Lemnia), kao i lik Atene Polijas, prikazivane bez oružja i u sjedećem položaju, s krunom
na glavi te Gorgoninom (Meduzinom) glavom sprijeda na oklopu. Zanimljivo je da se
istovjetan motiv, glava Meduze, u velikom broju slučajeva pojavljuje na oklopima ili
štitovima rimskih careva.



                                                                                             9
U Rimu je Minerva u početku bila smatrana zaštitnicom zanatstva, a tek kasnije, nakon
što je, poput niza drugih božanstava domaćeg, italskog podrijetla i ona bila u potpunosti
helenizirana, bila je izjednačena s Atenom, poprimivši na taj način i sve njezine
najvažnije ikonografske karakteristike. U gradu Rmu, kao i posvuda diljem Rimskog
Carstva, Minerva je bila štovana zajedno s Jupiterom i Junonom u sklopu
Kapitolijske trijade, skupini božanstava kojima su podizana brojna svetišta na
najistaknutijim mjestima u najznačajnijim ondašnjim urbanim središtima.




APOLON - FEB (Foibos = "Sjajni")




Apolon je bio božanstvom svjetlosti i sunca, kao i umjetničkog nadahnuća, poglavito
glazbe i pjesništva, a ujedno je smatran i zaštitnikom mjere, reda i zakona. MeĎu
Grcima je doživljavan kao pokrovitelj muške mladeži, zatim kao vrsni vrač i prorok
te kao nepogrešivi strijelac. Nedvojbeno je bio meĎu najpopularnijim božanstvima
grčko-rimskog panteona vjerojatno, u vjerojatno i najvažnije božanstvo u čitavom
heleniziranom svijetu. Za njega je vladalo mišljenje da je bio praocem Helena, a poznato
je, takoĎer, da su ga smatrali osnivačem mnogih gradova, od kojih je veliki broj nosio
njegovo ime.
Bio je sin Zeusa i titanke Lete, Artemidin brat-blizanac. Kao i njegova poznata sestra i on
je svijet ugledao na egejskom otoku Delu (Delos), premda se kao njegova rodna mjesta
spominju još i Likija te gaj Ortigija u blizini Efeza. Progonjena od ljubomorne Here i
nemani Pitona trudna Leto je, prema legendi, u klečećem položaju rukama obujmila
palmu na delskom brdu Kintu, porodivši najprije Artemidu, a odmah zatim, uz pomoć
božice poroĎaja Ejlejtije, još i Apolona. Kaže se da je njegovo roĎenje na otoku izazvalo
bujanje cvijeća i širenje ugodnih cvijetnih mirisa. Odmah po roĎenju, odbacivši sa sebe
pelene, od svog oca Zeusa na dar je dobio zlatnu kitaru i kola s upregnutim labudovima,
dok mu je Hefest izradio srebrni luk sa strijelama. Po Zeusovoj naredbi ubrzo je,



                                                                                          10
meĎutim, bio prisiljen zaputiti se u Delfe, gdje je odmah po dolasku kišom strijelica
zasuo čuvara Gejina svetišta – spominje se da je to bila Delfina ili Piton - ubivši
zatečenu neman te ju potom sahranivši pod delfijskim, odnosno zemljinim "pupkom"
(omfalos). Na taj način Apolonu je uspjelo prisvojiti Gejino svetište, kojemu je u toj
prigodi posvetio tronožac, jedan od njegovih karakterističnih ikonografskih simbola.
U jednom trenutku taj je tronožac nakratko uspio prisvojiti Heraklo, što je izazvalo
Apolonov žestoki bijes te sukob izmeĎu te dvojice iznimno popularnih protagonista
antičke mitološke baštine. Nakon devet godina provedenih u Tesaliji, gdje je toliko
vremena bio prisiljen boraviti zbog očišćenja od grijeha koji mu se pripisivao nakon
ubojstva čuvara Gejina svetišta, "očišćenim" od grijeha Apolonu je uspjelo vratiti se u
Delfe. Od tog vremena Apolon je najčešće nazivan „božanstvom svjetlosti“. Prema
Plutarhu i Eshilu, kao i navodima drugih grčkih pisaca, Apolonovo ime Feb
simbolizira sunčeve zrake; isto se ime pojavljuje, meĎutim, i sa značenjem "čist",
odnosno "svet". Zanimljivo je da Apolona Homer često naziva Febom, uopće ne
spominjući ime Apolon. Većina njegovih štovatelja ipak ga je najbolje poznavala
pod imenom Apolon, kako u grčkom, tako i u rimskom svijetu.
Poput drugih olimpskih božanstava i taj Zeusov sin, smatran očevim ljubimcem, bio je
sudionikom bespoštedne borbe bogova s gigantima (gigantomahija). Taj motiv bio je
veoma omiljen u antičkoj likovnoj umjetnosti, a najpoznatija likovna obrada te popularne
teme vjerojatno je monumentalni reljefni prikaz gigantomahije, velikim dijelom sačuvan
na znamenitom Pergamskom žrtveniku, danas pohranjenom u istoimenome muzeju u
Berlinu. Kao božanstvu kojemu se pripisivalo istočno, azijsko podrijetlo čak i Homeru
nije bilo neobično što je u Trojanskom ratu Apolon bio na strani Trojanaca. Štoviše, bio
je smatran glavnim krivcem za Ahilovu smrt, budući da je najslavnijega grčkog junaka
pred gradskim vratima u Troji smrtno ranio, pogodivši ga odapetom strijelicom u petu,
jedini ranjivi dio njegova tijela.
Zbog uvreda nanesenih majci, koja je imala samo dvoje djece, zajedno sa sestrom
Artemidom Apolon je iz osvete strijelicama usmrtio brojnu djecu tebanske kraljice
Niobe, a u vještini sviranja nadmetao se s poznatim antičkim sviračem, frigijskim satirom
Marsijom, koji je, smatralo se, bio izumiteljem frule-dvojnice. Posluživši se lukavstvom,
svirkom na kitari Apolon je teškom mukom ipak uspio nadmudriti samouvjerenog



                                                                                          11
Marsiju te ga u tom nadmetanju pobijediti te ga sukladno prethodnom dogovoru i okrutno
kazniti. Apolonu legenda pripisuje da je s muzom Kaliopom imao sina Orfeja, slavnog
tračkog svirača na harfi, kao i da je s tesalskom princezom Koronidom imao sina
Asklepija, omiljenog zaštitnika lječništva.
Kult Apolona na neki je način bio vrlo širokoga spektra. Njega se povezivalo sa stadima,
vegetacijom i usjevima, nerijetko i s liječenjem ili pak morskim putevima, ali i s
čarobnjaštvom i proricanjem. Dobro je, naime, poznato da je znamenito proročište u
Delfima bilo Apolonovim proročištem!. Budući da je bio povezan s pomorstvom u
takvom mu se kontekstu pripisivala i povezanost s grčkim kolonizacijim aktivnostima,
koja nisu mimoišla niti naša istočnojadranska područja. Nije stoga neobično što mnoge
grčke kolonije – a slična pojava vrijedi i za Herakla – nose njegovo ime. Od 6. st. pr.
Kr. Apolon se često poistovjećivao s bogom sunčeve svjetlosti Helijem, što se poglavito
odnosilo na svjetlost nebeskog podrijetla.
Čini se da je njegov kult do Rima dospio posredovanjem Etruščana i grčkih kolonija na
italskom tlu, a o njegovu utjecaju i velikoj popularnosti i u rimskom društvu svjedoči i
podatak da je prema nekim tumačenjima prvi rimski car August bio smatran Apolonovim
sinom! Njemu su posvuda bila podizana svetišta: u tomu, dakako, nije zaostajao niti
glavni grad Carstva Rim, u kojemu je, na brežuljku Palatinu, bio podignut veliki hram
posvećen Apolonu.
U skulpturi arhajskog doba Apolon je prikazivan mladolikim i golobradim. U
slikarstvu na vazama njegov lik pojavljuje se, meĎutim, odjeven, ponekad i s
bradom. Vrlo je često prikazivan s kitarom (A. Kitarod, Kitharodos), što je,
primjerice, slučaj s njegovim likom pripisanim slavnom grčkom kiparu Skopasu. Za
Apolona se, takoĎer, smatralo da je bio predvodnikom muza, odnosno voĎom
njihova kora (A. Musaget, Musagetes). Sa sestrom Artemidom uvijek je bio u iznimno
bliskim odnosima (delski mit), a u dobrim je odnosima bio i s bogom vina Dionisom
(delfski mit) te osobito i s dražesnim Zeusovim kćerima haritama, kao i nimfama.
Apolonovi karakteristični atributi su luk s tobolcem i strijelama, potom tronožac i
kitara (lira), kao i očev poklon, kola s labudovima. U nekim prizorima uz njega su i
drugi atributi, primjerice patera, a nije se libio, kad je bilo potrebno, poslužiti se niti
mačem, braneći, primjerice, majku od nasrtljivaca. Luk i kitara (lira) bili su, čini se,



                                                                                           12
Apolonovi tipični atributi još u pretpovijesno doba. Od stvari koje su mu bile
posvećene potrebno je spomenuti lovor i labuda.
U ranijim razdobljima Apolon je najčešće prikazivan s dugačkom kovrčavom
kosom. Od 5. st. pr. Kr. njegova ikonografija definitivno je utvrĎena: od tog
vremena Apolon je prikazivan mladolikim i bez brade, s kratkom valovitom kosom,
najčešće uspravljen, a samo rijetko i u sjedećem položaju, nag, ali takoĎer i u odjeći.
Najčešćeče je prikazivan u akciji, a to znači u pokretu. Lik mu je zračio
mladenačkom snagom, i nečim što bi se moglo karakterizirati svojevrsnom
božanskom uzvišenošću.
U doba helenizma nastaju različiti tipovi prikazivanja Apolona; osim kao tzv. A.
Kitaroda, prikazivanog s kitarom (lirom), poznat je i tip koji Apolona prikazuje kao
predvodnika kora Muza (A. Musaget), kao i tip koji ga prikazuje dok promatra
guštera kojega je pripravan ubiti (A. Saurokton), nastao prema slavnom
Praksitelovu modelu (sačuvan je u različitim kopijama iz rimskog vremena).
Skopasov A. Smintej prikazuje Apolona s nogom na svetoj životinji, odnosno na
mišu. Najpoznatiji sačuvan Apolonovov prikaz ipak je, čini se, glasovita statua
Apolona Belvederskog (sačuvana je rimska kopija grčkog originala pripisivanog
kiparu Leoharu, pohranjena u Vatikanskim muzejima). Ta je statua pandan
jednako znamenitom kipu Artemide Versajske iz pariškog Louvra.




ARTEMIDA – DIJANA




Artemida (Dijana) je božanstvo čijem se imenu, kao i Apolonovu, pripisuje
maloazijsko podrijetlo. U grčkom svijetu smatrana je gospodaricom divlje prirode,
planinskih pašnjaka i šuma, zatim lova i životinja, a prvobitno još i božanstvom
mjesečeva svjetla te zaštitnicom ženske mladosti. Kći Zeusa i titanke Lete, ujedno i
sestra (blizanka) boga svjetlosti i sunca Apolona, takoĎer je, poput svojega slavnog brata,
roĎena na otoku Delu, premda se kao mjesta njezina roĎenja spominju još i Likija te gaj



                                                                                          13
Ortigija, a takoĎer i mjesto u blizini Efeza, grada kojemu je u susjedstvu Artemidi bilo
podignuto glasovito svetište, impozantni hram Artemizion, koji je smatran jednim od
sedam čuda starog svijeta.
Prema mitološkim zapisima roĎena je neposredno prije nego što je na svijet došao brat
blizanac Apolon, na otoku na kojemu je Leto bila prisiljena potražiti utočište, skrivajući
se pred ljubomornom Herom, odnosno nemani Pitonom. Od oca Zeusa zatražila je da ju
podari vječnim djevičanstvom (Homer takvom Heru i naziva u svojim epovima!), a od
oca je na dar dobila i luk te tobolac sa strijelicama. Sebi je, takoĎer, priskrbila društvo
devetogodišnjih nimfi te štovanje čak tridesetak gradova koji su bili nazvani njezinim
imenom! Darovani srebrni luk i tobolac sa strijelicama po narudžbi su za nju iskovali
kiklopi na otočju Lipari, dok joj je Pan darovao lovačke pse. Smatralo se, takoĎer, da je
posjedovala kočije s upregnutim jelenima, kao i baklju. Bila je vrlo osvetoljubiva, a
odlikovala se i iznimnom strogošću, što vrlo dobro ilustrira podatak da je zbog uvrede
nanesene majci zajedno s bratovom poubijala brojnu djecu ponosne tebanske kraljice
Niobe. Na Apolonovoj strani našla se u njegovu nadmetanju u vještini sviranja s
frigijskim satirom Marsijom, kao i u Apolonovu sukobu s Heraklom u delfijskom
proročištu. Odgovorna je bila i za nesreću kalidonskog kralja Eneja, kojemu je poslala
velikog vepra, a u lovu na njega sudjelovali su mnogi poznati junaci, meĎu kojima i
kraljev sin Meleagar: prizori iz lova na kalidonskog vepra bili su vrlo čest motiv na
različitim antičkim spomenicima, a osobito u reljefnim ukrasima atičkih sarkofaga iz
rimskog doba. MeĎu onima kojima se nastojala osvetiti su mnogi pripadnici antičkog
mitološkog svijeta. Pripisivana joj je, primjerice, odgovornost za pogibiju Minojeve i
Pasifajine kćeri Arijadne, zatim Asklepijeve majke Koronide, kao i ljepuškastog
Akteona, strastvenog lovca, kojega je kaznila samo zbog činjenice što ju je uspio vidjeti
nagu pa je to bio razlog što ga je pretvorila u jelena, nakon čega su ga rastrgli vlastiti psi!
U Trojanskom ratu i ona je, poput brata blizanca, bila na strani Trojanaca, a osobito se
isticala naklonošću prema mitskim ratnicama, ratobornim Amazonkama.
Lik Artemide u osnovi je stvoren sažimanjem svojstava različitih božanstava prirode. U
tom procesu osobito je zanačajan udio imalo minojsko božanstvo od davnina znano pod
nazivom Gospodarica životinja (poglavito se mislilo na koze, ali i na druge vrste
životinja). Bila je, takoĎer, zaštitnicom drveća, zatim lova i rata, a njezinu su zaštitu



                                                                                              14
osobito uživala djeca (u takvom kontekstu prikazivana je u liku A. Kurotrofos, koja
hrani, odnosno doji djecu!). Zasebno mjesto pripadalo je orgijastičkom kultu
orijentalnog podrijetla u liku A. Efeške, u likovnim obradama prikazivanim s
velikim brojem dojki. Taj Artemidin “majčinski”, odnosno “hraniteljski” karakter, u
kasnijim razdobljima postupno slabi, a sve su više prisutne njezine druge osobine.
Zanimljiv je, primjerice, podatak da je od 5. st. pr. Kr. Artemida sve češće
prikazivana kao božanstvo Mjeseca te je izjednačavana s božanstvom mjesečeva
svjetla Selenoma, koja je u rimsko doba poistovjećivana s Lunom.
Artemidini atributi od davnine su bili luk sa zapetom strijelicom i tobolac sa
strijelicama, zatim baklja, kao i Mjesec koji je bio prikazivan u obliku srpa,
prepoznatljivog atributom niza božanstava s kojima se Artemida često
identificirala. U grčkim pokrajinama Arkadiji i Atici posvećena joj je bila
medvjedica, u Efezu pčela, ali najomiljenije životinje, često prikazivane u njezinoj
pratnji, bili su pas (psi) i košuta (jelen), a rjeĎe još i lav i pantera. Od biljaka
posvećene su joj bile palma, mirta i maslina.
U vrlo ranim figuralnim prikazima njezna je ikonografija usklaĎena s ulogom koju
je imala kao Gospodarica životinja. Ponekad se na tim prikazima pojavljuje i s
krilima, još češće bez njih, gotovo uvijek u okruženju divljih životinja, lava i pantere
i ptica. U antičkoj likovnoj umjetnosti ipak su najčešći bili prikazi tipa tzv. Dijane
lovkinje (obično je prikazivana u lovu na jelene); najpoznatiji meĎu njima svakako
je prototip što ga je osmislio jedan od najznačajnijih umjetnika iz razdoblja
helenizma, slavni grčki kipar Praksitel.
U rimskoj mitološkoj baštini Dijana je na prvome mjestu bila staroitalskim
božanstvom svjetla, zatim plodnosti i materinstva, ali takoĎer i divljači. S različitim
svojstvima bila je štovana u pojedinim italskim sredinama (D. Tifatina, Aventinska D. i
sl., a osobito je bila poznata Aricijska D., štovana kao D. Nemorenzis, poglavito zbog
činjenice što se u Ariciji nalazio njezin sveti gaj, jedno od najznačajnijih kultnih mjesta
na čitavom italskom području). Tek u 4. st. pr. Kr. Dijana je bila helenizirana te u
potpunosti izjednačena s grčkom Artemidom. Bila je iznimno popularna u gotovo svim
rimskim provincijama, a to se odnosi i na antičku Dalmaciju, gdje je bila štovana kao
domaće, autohtono božanstvo, zajedno s malobrojnom skupinom božanstava domaćeg,



                                                                                              15
ilirskog, poglavito delmatskog panteona, vodećim božanstvom te specifične kultne
zajednice Silvanom, prikazivanim u liku grčkog Pana, zatim s nimfama i još nekim
protagonistima delmatskog panteona. Prema staroj grčkoj ikonografiji to popularno
božanstvo bilo je, takoĎer, prikazivano sa zmijama u rukama.
Dijana je najčešće prikazivana kao mladolika ljepuškasta žena, najčešće, premda ne
isključivo, u pokretu. Većina njezinih prikaza odnosi se na prikaze lovkinje
odjevene u kratki, gusto naborani, dvostruko potpasani hiton (tuniku) bez rukava, s
lovačkim čizmama ili sandalama na nogama te odgovarajućim lovačkim priborom,
lukom i tobolcem sa strijelicama te košutom i psom. Takvom ju, primjerice,
prikazuje i poznata rimskodobna kopija nekadašnjeg grčkog izvornika, tzv.
Artemida Versailleska iz pariškog muzeja Louvre: njezin prototip dovodi se u vezu
s poznatim grčkim kiparom Leoharom, a potrebno je naglasiti da je ujedno riječ o
statui kojoj je svojevrsni pandan jednako glasoviti kip Apolona Belvederskog iz
Vatikanskih muzeja. Zanimljivo je da je identična glavi slavne mramorne statue iz
Louvra poznata brončana glava ženskog božanstva iz muzejske zbirke u Visu, koja
je tek nedavno sa sigurnošću atribuirana Artemidi!
Na grčkim vazama iz 5. st. pr. Kr. Artemida je često prikazana s bakljama u
rukama, kao "nositeljica svjetla" (A. Fosfóros). Pojavljuje se, takoĎer, i kao
"hraniteljica djece" (A. Kurotróphos), odnosno kao Artemida Ejlitija,
poistovjećivana s istoimenim (Ejlitija), božanstvom poroĎajnih trudova.
Prikazivana je, takoĎer, i u dugačkoj haljini, bilo s bakljama (bakljom) u ruci (D.
Lucifera, "koja nosi baklju", odnosno "donosi svjetlo"). Upravo takvog tipa je i
poznata mramorna statua pohranjena u zbirci Franjevačkog samostana u Sinju,
jedan od najkvalitetnijih primjeraka antičke figuralne plastike sačuvan u našim
krajevima.




HELIJE – SOL


Helije je smatran bogom Sunca te je po tim osobinama sličan Zeusovu najdražem sinu
Apolonu. Sin je titana Hiperiona i titanke Tije, sestre božanstava mjesečeva svjetla



                                                                                       16
Selene i jutarnje zore (praskozorja) Eje (Eos). U blještavoj odjeći i sa zlatnom kacigom
na glavi Helije je svakog jutra na zlatnim kočijama s istoka izranjao iz Okeana, donoseći
svjetlost nadolazećeg dana; navečer bi, meĎutim, na suprotnoj strani, daleko na zapadu, u
zemlji čuvarica stabla sa zlatnim jabukama Hesperida, ponovno nestajao, uranjajući u
valove Okeana. Prema legendi od Zeusa je Helije zatražio vlast nad otokom Rodom
(Rodos), zbog čega mu je na tom grčkom otoku bio podignut golemi kip, znameniti
Kolos s Roda, smatran jednim od sedam svjetskih čuda. Helije je zemlju obasjavao
sunčevim zrakama, a iz udaljenih nebeskih visina sve je vidio i čuo pa je, primjerice, od
njega Demetri uspjelo doznati tko je oteo njezinu kćer Perzefonu, povevši ju sa sobom u
mračno Podzemlje.
U likovnim djelima Helije (Sol) je najčešće prikazivan s četveropregom upregnutim
krilatim konjima, kao i sa sunčevim diskom, odnosno zrakama sunca oko glave.
U rimski panteon kult Sola (Sunca), identificiranog s Helijem, bio je uveden razmjerno
kasno. Zanimljivo je da je Sol prvotno bio zaštitnikom cirkuskih igara, poglavito utrka
četveroprega (kvadriga), a najčešće je bio štovan zajedno s Lunom, rimskom inačicom
božanstva Mjeseca.




AFRODITA – VENERA



Afrodita (Venera) je božanstvo koje nadasve utjelovljuje ljepotu ženskog tijela,
odnosno putenu ljubav i ljubavnu čežnju. Kao i u mnogim sličnim slučajevima
podrijetlo njezina kulta treba, po svemu sudeći, tražiti na istoku, ali je činjenica da je već
u predhomersko vrijeme to božanstvo bilo u potpunosti helenizirano te je bilo smatrano
grčkim božanstvom. Homer u „Ilijadi“ iznosi mišljenje da su joj roditelji bili Zeus i
božica kiše Diona, dok je prema pjesniku Heziodu, odnosno njegovu djelu „Postanak
bogova“ („Teogonija“), Afrodita bila roĎena iz morske pjene: na takvo podrijetlo
upućuje i početak njezina imena, afrós = pjena!. Prema istoj mitološkoj priči, morsku
pjenu oplodile su genitalije prethodno osakaćena boga neba Urana, koje su plutale
uzburkanim morem. Netom roĎeno božanstvo more je na školjci najprije odvelo do žala


                                                                                            17
otoka Kitere, zbog čega u „Odiseji“ Homer nju naziva A. Kiterejom. Na kopno je, ipak,
prvi put stupila na južnoj obali Cipra (otuda joj i naziv A. Kiprida!), u blizini grada Pafa
(Pafos), mjestu gdje je kasnije bilo podignuto poznato Artemidino svetište. Njezin izlazak
iz mora prema legendi je popratilo cvjetanje zemlje kojom je božanstvo koračalo.
Afroditin izlazak iz mora na najljepši način likovno je ovjekovječio najpoznatiji kipar
grčke klasične umjetnosti Fidija, oblikujući poznati reljefni prikaz na postolju Zeusova
kipa u Olimpiji. Ljupke Hore, čuvarice ulaznh vrata na Olimp, personifikacije godišnjih
doba i zagovornice reda i prirodnih zakonitosti, kćeri Zeusa i Temide, Afroditu su
spremno prihvatile te joj na glavu stavile zlatni vijenac, nakon čega su ju odjenule i
raskošno okitile. Nedugo zatim Afrodita se, meĎutim, zaputila do svojega konačnog
odredišta na Olimpu.
Zeus je lijepoj Afroditi za zakonita muža odabrao svojega i Herina sina, neuglednog i
šepavog boga vatre i kovanja Hefesta. Taj neželjeni, Artemidi nametnuti brak, nije, nju
nije omeo u održavanju ljubavnih veza s nizom besmrtnika, a nerijetko su to bili i obični
smrtnici. Održavala je, primjerice, strastvenu vezu s bogom rata Aresom - o tomu je
prevarenog muža obavijestio bog sunčeva svjetla Helije – a iz te ljubavne veze imala je i
nekoliko djece, sinove Dejma i Foba, kćer Harmoniju, a vrlo vjerojatno još i Erosa i
Anterosa. Iz njezine ljubavne veze s glasnikom bogova Hermesom roĎen je bio
ljepuškasti mladić Hermafrodit, koji je voljom bogova i nimfe Salmakide bio feminiziran.
Božanstvo plodnosti Prijap plod je Afroditine veze s bogom vina Dionizom. U
mitološkim pričama spominje se, takoĎer, i njezina veza s lijepuškastim lovcem
Adonisom: ta je tema privlačila mnoge umjetnike i bila je ovjekovječena u likovnim
interpretacijama ne samo u antičkoj, nego i u likovnoj umjetnosti iz kasnijih razdoblja.
Ljubavnikom joj je bio i dardanski kralj Anhiz, saveznik trojanskog kralja Prijama, s
kojim je imala sina Eneju, jednog od najistaknutijih trojanskih junaka. Bježeći iz
razrušene Troje, u lutanjima svijetom, trojanski je junak dospio do Lacija i mjesta na
kojemu je, vjerovalo se, kasnije nastao grad Rim. Zanimljivo je da mitološki kontekst
priče o Enejinu boravku na italskom tlu - osim što ga dovodi u vezu s osnutkom grada
Rima - trojanskog heroja dovodi u vezu s rodom Julijevaca, budući da je je Enejin sin Jul
Askanije, smatralo se, bio Afroditinim (Venerinim) unukom, osnivačem roda Juljevaca,




                                                                                           18
iz kojega je potekao i poznati Julije Cezar, što je potaknulo štovanje Venere kao vjerne
zaštitnice grada Rima!.
Poput Apolona i Artemide i Afrodita je, kao Enejima majka, u Trojanskom ratu bila na
strani Trojanaca, a osobito je bila naklonjena Prijamovu sinu Parisu. Prema legendi, u
njezinu nadmetanju u ljepoti s Herom i Atenom - nakon što je prethodno Parisu Hermes
povjerio nezahvalnu ulogu suca - trojanski junak trebao je presuditi koja od njih je
najljepša meĎu besmrtnicama. Zlatnu jabuku namjenjenu pobjednici Paris je predao
Afroditi. Ona mu se odužila pomogavši mu da u Troju povede lijepu Helenu, ženu
spartanskog kralja Menelaja, za koju je vladalo mišljenje da je najljepša meĎu
smrtnicama (prema Homeru to je bio razlog izbijanju dugotrajnog Trojanskog rata!).
Pretpostavlja se da je Afroditin lik, koji je poznat iz grčkog ikonografskog nasljeĎa,
nastao po uzoru na prikaze nekih ženskih božanstava orijentalnog podrijetla. Zanimljivo
je da se na pojedinim najstarijim, ali i nekim kasnijim, rimskim prikazima Afrodite,
ona čak pojavljuje s oružjem, štitom i kopljem (takvom je, primjerice, prikazana na
poznatoj pompejanskoj freski, u društvu s božicom Viktorijom i erotima), a
pojavjuju se, takoĎer, i prikazi na kojima joj je glava pokrivena velom. Od davnine
je bila štovana i kao božanstvo mora, ali ne s ovlastima što ih je imao bog mora
Posejdon, nego poglavito kao zaštitnica dobre i sretne plovidbe (A. Euploja),
dubokog i otvorenog mora (A. Pontija, odnosno A. Pelagija) i luka (A. Limenija).
Bila je i božanstvom čiste nebeske ljubavi (A. Uranija), a štovana je i kao
„svenarodno“ božanstvo (Pandemijska A.).
Nema ipak dvojbe da je najpoznatija bila kao božanstvo nesputane, strastvene,
ljubavi i mladenačke ljepote. Nakon 8. st. pr. Kr. bila je gotovo isključivo štovana s
osobinama koje su ju definirale kao božanstvo ljepote, ljupkosti i ljubavi, odnosno
strasne i vatrene ljubavne čežnje.
Afroditi su bile posvećene brojne ptice i životinje (golub, vrabac i lastavica, delfin i
labud te zec, koza i leptir), kao i različite biljke ugodna mirisa, primjerice ruža i
mirta, a takoĎer i plodovi voća, s naglaskom na šipak i jabuku.
Prikazi Afrodite (Venere) vrlo su brojni i raznoliki, podjednako u grčkoj, kao i u
rimskoj interpretaciji. Svima je, meĎutim, zajedničko prikazivanje lika lijepe i
vitke, skladno graĎene žene mladolika izgleda. U najvećem broju slučajeva na



                                                                                           19
likovnim se prikazima njezin lik pojavljuje nag ili polunag, premda nisu izuzetak
niti prikazi u kojima se pojavljuje u dugačkoj odjeći. Ponekad na glavi nosi
dijadem, a kosa joj je ili uredno začešljana ili raspuštena. Od karakterističnih
ikonografskih atributa pojavljuju se ogledalo, jabuka, zatim leptir, mak i dr.
Nerijetko je u njezinoj blizini prikazivan Erot, ili pak eroti, ponekad i njezin i
Dionizov sin, bog plodnosti Prijap, kao i neka druga božanstva koja su joj bila
bliska i po nekim osobinama srodna.
Od starijih prikaza Afrodite osobito se ističe znameniti mramorni reljefni koji se odnosi
na prikaz njezina izlaska iz mora, poznat pod nazivom A. Ludovisi (riječ je o jednom od
motiva prikazanih na glasovitom spomeniku nazivanom Prijestolje Ludovisi (Trono
Ludovisi). Od sredine 5. st. pr. Kr. postala je jednim od najomiljenijih motiva u
sveukupnoj antičkoj umjetnosti, a takvom je ostala i u umjetnosti kasnijih epoha, gotovo
bismo mogli zaključiti do naših dana. U interpretiranju njezina lika oprobala su se
najpoznatija imena grčkog kiparstva, od velikog Fidije (za svetište u Olimpiji od zlata i
bjelokosti izradio je lik A. Uranije) pa do Praksitela, tvorca niza prikaza nage Afrodite.
MeĎu njegovim likovnim ostvarenjima najpoznatiji je poznati prikaz tzv. Afrodite
Knidske, sačuvan u mnogobrojnim replikama iz kasnijega, rimskog vremena. Od drugih
poznatih prikaza izdvajaju se, primjerice, prikazi Venere poznati pod nazivima
Kapitolijska, odnosno Medičejska Venera, a možda je od svih njezinih prikaza
najpoznatija znamenita statua Afrodite Milske iz 2. st. pr. Kr., koja potječe s otoka Mela
(Melos) i jedan je od aktualnih simbola glasovitog pariškog muzeja Louvre.
U helenističko doba, kao i u kasnijoj rimskoj umjetnosti, podjednako u skulpturi kao i u
slikarstvu, tipološki repertorij njezinih prikaza vrlo je raznolik. Pojavljuju se, primjerice,
tipovi poznati pod nazivima "Afrodita koja skida sandalu", zatim "Afrodita koja
čući", a vrlo je popularan bio i prikaz njezina lika u trenutku dok izranja, ili je netom
izronio, iz mora: Afrodita je u takvom kontekstu prikazana s uzdignutim rukama kojima
u obje strane raspliće mokre i neuredne pramenove dugačke kose (A. Anadyomena).
Najomiljeniji meĎu njima ipak je, nema dvojbe, bio tip nazivan "Stidjivom Afroditom“
(A. Pudica), uspravljeni prikaz nage Afrodite, koja se diskretno trudi rukama prikriti
stidna mjesta na svojemu tijelu.




                                                                                             20
U rimskoj mitološkoj baštini Venera (Venus) prvotno je smatrana italskim božanstvom
cvjetanja prirode, vrtova i sl., ali je od 3. st. pr. Kr., otkako je bila u potpunosti
izjednačena s grčkom Afroditom, postala ujedno i božanstvom ljepote i ljubavi. U
rimskoj interpretaciji ona ponekad simbolizira i sreću (V. Felix, "Sretna V."), ili još
češće pobjedu (V. Victrix, " V. Pobjednica", prikazivana s krilima na leĎima, poput
božice Viktorije). U kasnijim razdobljima Venera je osobito bila štovana kao pramati
roda Julijevaca pa sukladno tomu i rimske države i naroda (V. Genetrix, " V.
Praroditeljica"). Zbog toga joj je Julije Cezar na Julijevskom forumu u Rimu podigao
hram, koji je bio dostojan njezina značenja i velikog ugleda što ga je uživala.




HERMES – MERKUR




Hermesovo ime označava "onoga koji je s gomile kamenja". To ime Hermes je dobio po
gomilama kamenja (hermaia, takoĎer i hermekes = kamene gomile, odnosno "Hermesovi
brežuljci") što su se nalazile na putovima, a najčešće na raskrižjima prometnica. Te su
kamene gomile usmjeravale putnike koji su naumili zaputiti se prema različitim
odredištima. Iznad gomila kamenja kasnije su podizani pravokutni kameni stupovi, u
ranije vrijeme vjerojatno načinjeni od drva. U gornjem dijelu takvi stupovi završavali su
Hermesovom bistom ili glavom (otuda i naziv "herma"). Kasnije se u donjem dijelu
spomenika, na ravnoj prednjoj strani kamenog stupa, počinje pojavljivati još i prikaz
falosa, a ponekad i natpis relevantnog sadržaja.
Hermes je bio najmlaĎi od dvanaestorice olimpskih božanstava. Od ovih kojima je
Olimp bio stalnim boravištem upravo on je, čini se, bio najbližim i ljudima
najomiljenijim. Resila ga je lukavost, okretnost i snalažljivost. Homer ga u
„Odiseji“ prvi naziva slugom i glasnikom bogova, poglavito Zeusa, a navodi i
podatak da je bio na usluzi Perzefoni i Hadu, čijom se "nevidljivom"kapom koristio
te je i njega ona činila nevidljivim. Ponekad je nazivan i "Podzemnim Hermesom"



                                                                                          21
(H. Htonij, H. Chtonios), zadužen za sprovoĎenje duša pokojnika ("sprovoditelj
duša", odnosno H. Psihopomp, H. Psychopompos) u mračni svijet Podzemlja.
Budući da su mu bile povjerene duše onih koji su zauvijek usnuli, Grci su ga ujedno
smatrali i zaštitnikom sna. Bila mu povjerena uloga posrednika izmeĎu besmrtnika i
smrtnika. Od drugih njegovih zaduženja – a njih je bilo doista mnogo – bio je još i
zaštitnikom pronalazaštva, a na taj način i svakog inovativnog djelovanja.
Hermes je roĎen iz veze vrhovnog boga Zeusa i - prema mišljenju pjesnika Horacija -
Atlantove (Atlasove) kćeri Maje (Maia). Prema homerskoj himni nedugo nakon roĎenja
upustio se u kraĎu Apolonovih goveda, što je izmeĎu dvojice polubraće izazvalo žestoki
sukob. SvaĎa je, meĎutim, ubrzo bila okončana, a u znak pomirdbe Hermes je Apolonu
poklonio liru sa sedam žica, koju je prethodno sam načinio od kornjačina oklopa.
Svirajući na tom glazbalu Hermes je zadivio starijeg polubrata, ali unatoč tomu ipak mu
je bio primoran vratiti ukradena goveda. Ushićen neočekivanim poklonom Apolon je,
ipak, odlučio velikodušno predati Hermesu sporna goveda, što je on prihvatio i zauzvrat
Apolonu poklonio sjajni bič. Za poklonjenu frulu, odnosno pastirsku sviralu, koju je
Hermes navodno pronašao - prema homerskoj himni i frula je, meĎutim, bila njegovim
izumom! – od Apolona je dobio na poklon zlatni glasnički štap koji je donosio sreću i
suzbijao svako zlo. Glasnički štap karakteristična oblika postao je prepoznatljivim
ikonografskim detaljom figuralnih prikaza tog popularnog božanstva.
Grčka mitologija Hermesu je pripisivala mnoga dobra i korisna djela. U brojnim je
prigodama pomagao Zeusu, Aresu, Dionizu (potonjeg je odmah po roĎenju prihvatio te
ga predao svojim hraniteljicama), a pomagao je i Apolonu i Artemidi, zatim Perzeju i
Tezeju, u dva navrata Haraklu, a naposljetku i Odiseju. Nasuprot tomu, Hermes je
smatran indirektnim krivcem za otpočinjanje Trojanskog rata, budući da je na mitsku
goru Idu nadomak Troje poslao Heru, Atenu i Afroditu da Paris tamo presudio u njihovu
nadmetanju za najljepšu meĎu besmrtnicama (zlatnu jabuku namjenjenu pobjednici Paris
je, prema legendi, u toj prigodi dodijelio Afroditi!). Od njegovih ljubavnih veza
najčešće se spominju odnosi s Perzefonom te osobito s Afroditom, s kojom je imao
sina Hemafrodita, osobu božanske ljepote u koju se zagledala nimfa Salmakida: ona
je Hermafrodita preobrazila u feminizirano biće koje je nakon 4. st. pr. Kr. u
likovnoj umjetnosti prikazivano s karakterističnim ženskim atributima u gornjem



                                                                                        22
dijelu tijela, ali s muškim genitalijama u donjim dijelovima tijela. MeĎu
Hermesovom djecom je i arkadski Pan, popularno kozorogo i kozonogo božanstvo,
zaštitnik šuma, pašnjaka i pastira.
Zanimljivo je da je u ranijim razdobljima i Hermes bio štovan kao onaj koji štiti
pastire i stada pa se stoga njegov lik pojavljuje s ovnom na plećima (H. Kriofor, H.
Kriophoros), ili s teletom na ramenima (H. Moshofor, H. Moshophoros). Bio je,
meĎutim, i zaštitnik kockara i kradljivaca, odnosno različitih oblika prijevara i
lukavstava. Kao božanstvo kamenih gomila bio je usko povezan s putovima, osobito
raskrižjima cestovnih pravaca: njegovi najraniji prikazi odnosili su se, po svemu
sudeći, na drvene, a tek kasnije i na kamene"herme". U njegovoj su nadležnosti bili
i kućni ulazi (H. Propylaios). Vjerovalo se da je odbijao svako zlo (H. Apotropaios), a
smatran je i zaštitnikom mladeži. Njemu se pripisuje i otkriće brojeva i pisma,
zatim mjerenja dužine i težine, a čak i paljenja vatre pomoću kresiva, svime što je
imalo veze s pronalazaštvom i inovativnošću. Posvećen mu je bio broj četiri (roĎen je,
naime, četvrtog dana u mjesecu). Od životinja posvećena mu je bila kornjača (od njezina
oklopa i trstike načinio je glazbalo što ga je poklonio Apolonu!), a takoĎer i ovan te
pijetao.
Hermes, slično rimskom Merkuru, bio je božanstvom trgovine i trgovaca, kao i svih
putnika. Najčešće je, premda u tomu ima i iznimaka, prikazivan u uspravnom
položaju, u najvećem broju slučajeva u pokretu. Najvažniji su mu atributi putnički
šešir široka oboda s karakterističnim krilcima (petas, petasos - petasus), zatim
njegov najstariji atribut, glasnički štap (kerikej, kerikeion, odnosno Merkurov
kaducej, caduceus), atribut glasnika bogova: u vrijeme Rimske Republike u
Merkurovoj ikonografiji taj je atribut simbolizirao još i mir i blagostanje. Od
drugih atributa za Hermesa su karakteristične zlatne sandale ili čizme sa zlatnim
krilcima (pedila), kao i kesa s novcem (marsupij, marsupion - marsupium), atribut
koji se vrlo često nalazi u jednoj od njegovih ruku, a koji je naglašavao Hermesovu
(Merkurovu) ulogu zaštitnika trgovine. Ponekad je Hermes bio prikazivan i s
čarobnim putničkim štapom (rabdos).
U ranoj umjetnosti arhajskog doba Hermes je poglavito prikazivan u liku zaštitnika
pastira, kao starac sa šiljatom bradom i dugom kosom, odjeven u kratki hiton, s



                                                                                         23
ogrtačem (hlamida) prebačenim preko ramena i ruke, putničkim šeširom s dva
karakteristična krilca na glavi te s odgovarajućom obućom na nogama, iz koje
takoĎer „izrastaju“ karakteristična krilca. U rukama najčešće ima glasnički ili
pastirski štap, a pored njega ponekad su prikazani ovan ili jarac te pas.
Od sredine 5. st. pr. Kr. Hermesova ikonografija poprima novi oblik. Lik
popularnog glasnika bogova umjetnici od tada nastoje prikazati mladim i okretnim.
Prevladavaju prikazi u kojima je njegov lik odjeven u kratki hiton, na glavi,
odnosno na potiljku, primjetan je karakteristični šešir s krilcima, dok mu je na
nogama prikladna obuća, najčešće takoĎer s karakterističnim krilcima.
U razdoblju helenizma dvojica istanutih predstavnika ondašnjeg grčkog kiparstva
Praksitel i Lizip prikazuju ga kao skladno graĎena mladića (takvim je, primjerice,
Praksitel prikazao njegov lik oblikujući mramornu statuu Hermesa iz Olimpije s
malenim Dionizom u ruci, koji je, prema poznatoj legendi, odmah po roĎenju bio
prihvaćen od Hermesa i predan nimfama hraniteljicama). Vrlo su zanimljive i
rimske kopije Lizipovih prikaza Hermesa, što se osobito odnosi na glasovitu
herkulansku statuu Hermesa-Merkura iz napuljskog Nacionalnog muzeja, koja ga
prikazuje u sjedećem položaju, u odmoru na stijeni, kao i na statuu koja je
pohranjena u muzeju Louvre koja Hermesa prikazuje u trenutku dok vezuje
sandalu na nozi. Od 3. st. pr. Kr. na njegovoj obući gotovo su redovito prikazivana
krilca, a glasnički štap, kerikeion, prikazivan je ovijen s dvije zmije.
U rimskoj mitološkoj baštini Merkur je nadasve bio zaštitnikom trgovine,
prometnica i putovanja, odnosno trgovaca i putnika, što pokazuju i njegovi epiteti
("M. Putnik", M. Viator), a tomu u prilog govori i podatak da mu ime (lat.
Mercurius) potječe od riječi merx (nadnica, plaća), što je jasan pokazatelj takve
njegove funkcije. Zanimljivo je, meĎutim, da njega nema meĎu najstarijim italskim
božanstvima. Izjednačavanjem s grčkim Hermesom prihvaćen je kao glasnik
bogova, poglavito Jupitera, kojemu je pomagao i u njegovim ljubavnim poduhvatima.
U rimskoj interpretaciji Merkur je, slično Hermesu, smatran, takoĎer, i
sprovoditeljem duša u Podzemlje. U kasnijim je razdobljima, poput mnogih drugih
božanstava, i Merkur se pojavljivao sa svojstvima "domaćih" božanstava pa se u pisanim
izvorima pojavljuje s epitetom "domaći" (M. Domesticus). Smatran je, takoĎer, i



                                                                                     24
obnoviteljem države (s epitetom "pobjednik", M. Victor). Ponekad se Merkur pojavljuje i
s obilježjima genija mora, a susreće ga se i s epitetom "mirotvorni" (M. Pacifer). Njegov
kult bio je raširen diljem rimskih provincija, a u velikom broju slučajeva identificiran je i
s različitim lokalnim božanstvima. U rimskoj interpretaciji smatran je, takoĎer, ocem
"kućnih" božanstava Lara.
Preuzevši elemente Hermesove ikonografije Merkur je najčešće prikazivan s
prethodno opisanim ikonografskim detaljima. Prikazivan je nag ili polunag,
najčešće u uspravnom, ponekad i u trčećem položaju, rjeĎe i u sjedećem ili ležećem
stavu. Često je prikazivan s ogrtačem prebačenim preko jednog ili oba ramena,
odnosno putničkim plaštom kojim je pokriven veći dio tijela. Neovisno o tome nosi
li na glavi kapu, ili je prikazan gologlav, krilca rijetko nedostaju. U različitim
interpretacijama njegova lika ima i takvih koja ga prikazuju bez sandala,
bosonogog, ali su i u tom slučaju krilca srasla uz stopala. MeĎu Merkurovim
najčešćim atributima je glasnički štap, kaducej, pa otuda potječe i epitet Caducifer
("onaj koji nosi kaducej"). U ispruženoj Merkurovoj ruci gotovo je uvijek prisutan
marsupij (marsupium), njegova karakteristična kesa s novcem.




ARES – MARS




Ares je božanstvo roĎeno u ozakonjenoj bračnoj vezi Zeusa i Here. Bio je bog rata i,
takvim je bio smatran, nemilosrdni rušitelj gradova. Najviše je boravio u Trakiji, što
je bio razlog da mu se pripisivalo očinstvo - po nekima riječ je bila o praočinstvu - nad
poznatim mitskim ratnicama, nemilosrdnim Amazonkama. U Trakiji su živjela su još
neka njegova djeca, a njih je, takoĎer, imao i u Tesaliji: u tamošnjoj prijestolnici Tebi,
gradu legendarnog kralja Kadma, boravila je, naime, Kadmova žena Harmonija, Aresova
kći iz njegove veze s Afroditom. Za Aresa se vjerovalo da je prijateljevao s Enijom i
Eridom, personifikacijama bijesa i ratnog ubijanja, odnosno srdžbe i nesloge, a djeca su




                                                                                             25
mu bila i demoni užasa, odnosno straha i strave, Dejm i Fob te, po svemu sudeći, Eros i
Anteros.
U Trojanskom ratu Ares je bio na strani Trojanaca, zbog čega je bio izložen srdžbi i
napadima Atene. Agresivnost koju je često ispoljavao znao je ukrotiti Heraklo, kojemu je
uspjelo čak i raniti ga. Stanovito vrijeme bio je prisiljen provesti u zatočeništvu, odakle
ga je oslobodio najmlaĎi od braće, snalažljivi Hermes. Po njemu je bio nazvan i Areopag
("Aresovo brdo"), poznata kamena uzvisina nasuprot atenskoj Akropoli, mjesto gdje je
sjednice održavao atenski sud, a na obližnjoj Agori bio mu je podignut hram. Poznat je
bio po strastvenoj ljubavnoj vezi s božicom ljepote i ljubavi Afroditom, premda se nije
libio ljubavnih veza niti s drugim pripadnicama ljepšeg spola, meĎu kojima je bilo i
običnih smrtnica. Zanimljivo je da u antičkoj Grčkoj Aresova popularnost nije bila
velika, što nije bio slučaj s nekim drugim sredinama. Veliku popularnost uživao je,
primjerice, meĎu ratničkim narodom Skita, ali nadasve meĎu Rimljanima, koji su ga,
poistovjetivši ga s italskim božanstvom Marsom, štovali kao jedno od najznačajnijih
božanstava rimskog panteona.
U arhajskoj umjetnosti Ares je prikazivan odraslim bradatim muškarcem, najčešće
s kopljem u ruci. Na vazama je vrlo često prikazivan u društvu drugih božanstava, a
osobito je često likovno interpretiran njegov sukob s Heraklom, kao i različiti
prizori u kojima se njegov lik pojavljuje u društvu s Afroditom.
Nakon 5. st. pr. Kr. u umjetnosti je Ares prikazivan u liku mladića bez brade, često
s atičkom kacigom na glavi. U doba helenizma umjetnici Aresa prikazuju kao
zaljubljenog mladića, polunagog ili nagog, lišenog striktno vojničkih odlika, u
sjedećem ili uspravnom položaju, dok mu oružje više-manje služi kao svojevrsna
scenografija, element koji je poglavito u funkciji sigurnije identifikacije lika.
U rimskoj mitologiji Aresov alter ego Mars imao je neusporedivo veće značenje. To je u
potpunosti odgovaralo vojničkom svjetonazoru rimske države, orijentirane na osvajanja i
širenja teritorija. U takvim okolnostima Mars je, što je posve razumljivo, bio osobito
štovan kao kao bog rata i pouzdani zaštitnik rimske države (s epitetom "silni", M.
Gradivus), ali je ponekad doživljavan i kao zaštitnik zemljoradnje i stočarstva (s epitetom
"očinski", M. Pater). Po njemu je bio nazvan i mjesec ožujak (Mart), prvi proljetni
mjesec u godini, osobito zbog činjenice što je to bilo najpovoljnije razdoblje za



                                                                                              26
otpočinjanje vojnih aktivnosti. Najstarije Marsovo svetište nalazilo se na Marsovu polju u
gradu Rimu.
Njegovi simboli poglavito su sveta Marsova koplja (hastae Martis) i sveti štitovi
(ancilia), a posvećeni su mu bili vuk, bik i djetlić. Prvi rimski car August podigao mu
je u Rimu čak dva hrama, jedan na Kapitoliju, posvećen M. Osvetniku (M. Ultor), a
drugi, koji je bio još veći, na rimskom forumu (posvećen je bio Marsu poistovjećenom s
Aresom, kao i Veneri s kojom je Mars bio u strastvenoj ljubavnoj vezi).
U rimskoj mitologiji Mars je, osim Veneri, bio, takoĎer, blizak i s Minervom. Prema
nekim tumačenjima navodno je bio i otac Romula i Rema, legendarnih osnivača grada
Rima. Zanimljivo je, takoĎer, da ga je , prema legendi, Junona začela zahvaljujući cvijetu
što joj ga je prethodno darovala božica proljeća i cvijeća Flora.
Marsova ikonografija, neovisno o tome je li prikazivan u stojećem ili sjedećem
položaju, gotovo u potpunosti odgovara Aresovoj. Premda je prikazivan s različitim
ikonografskim obilježjima najčešći tip ipak se odnosi na lik nagog, ljepuškastog
mladića, bez brade i brkova, s kacigom na glavi te kopljem i mačem u rukama. U
Rimu je, meĎutim, bio iznimno popularan i prikaz tzv. Marsa Osvetnika (M. Ultor).
Riječ je o tipu koji božanstvo rata prikazuje u posve različitoj ikonografskoj shemi,
kao odrasla bradata muškarca, odjevena u karakterističnu rimsku vojničku
(legionarsku) odoru.




HEFEST – VULKAN


Hefest (u rimskoj interpretaciji Vulkan) u grčkoj je mitologiji takoĎer bio
pripadnikom dvanaestorice olimpskih božanstava. Bio je bog vatre i metalurgije,
popularni božanski kovač, nenadmašni majstor u toj iznimno cijenjenoj vještini,
zbog čega mu se pripisivao pokroviteljski odnos prema zanatlijama i zanatstvu.
Njegove kovačnice nalazile su se pod vulkanima. Prema rimskoj mitološkoj baštini
njegove radionice nalazile su se pod vulkanom Etnom na Siciliji. U radu su mu od velike
pomoći bili kiklopi, kojima je bio gospodarom, a koji su zajedno s njim sudjelovali u



                                                                                        27
izradi zlatnog i srebrnog oružja i nakita namijenjenog božanstvima i najpoznatijim
grčkim junacima. Otac mu je bio Zeus, a majka Hera, ali je bio dijete roĎeno prije
ozakonjenja njihova braka. Bio je hrom i neugledan, zbog čega ga je, prema legendi,
okrutna Hera po roĎenju bacila u more. Na morskom dnu proveo je devet godina
izraĎujući nakit svojim spasiteljicama, meĎu kojima i Ahilovoj majci Tetidi. Prije nego
se, protiv svoje volje, zaputio prema Olimpu - na teško pristupačnu planinu stigao
je, naime, jašući na magarcu, što je bila posljedica Dionizova lukavstva, budući da
mu je uspjelo Hefesta prethodno opiti - Hefest se osvetio okrutnoj majci poslavši joj
na dar zlatno prijestolje uz koje je, nakon što je na njega zasjela, ostala prikovana sve do
trenutka dok ju voljom bogova ipak nije bio prisiljen osloboditi. Došavši meĎu bogove
koji su boravili na Olimpu kao uvjet Herina oslobaĎanja od prijestolja uz koje je bila
okovana zatražio je da mu za ženu budu dodjeljene Atena ili Afrodita: Zeusovom
odlukom oženio je lijepu, premda nevjernu Afroditu. Njoj i njezinu ljubavniku, bogu rata
Aresu, prevareni Hefest osvetio se, meĎutim, razapevši mrežu kojom ih je okovao,
oslobodivši ih tek na nagovor vrhovnog božanstva mora i voda, Zeusova brata Posejdona.
MeĎu djelima što mu pripisuje grčka mitološka baština - a ona su potanko opisana u
Heziodovoj „Teogoniji“ - pozornost privlači podatak da je Hefest, potaknut Zeusovom
naredbom, nakon što je prethodno titan Prometej ljudima otkrio vatru i na taj način
znatno unaprijedio kvalitetu njihova života, od zemlje i vode načinio prvu ženu Pandoru
("svime obdarena"), koju su bogovi opskrbili mnogim vrlinama, ali i manama. Sva zla i
bolesti Hefest je zaključao u škrinju (žaru s poklopcem), predavši ju potom Prometejevu
bratu Epimeteju. On se, meĎutim, zaljubio u Pandoru te se njome i oženio. Prema
legendi je znatiželjna Pandora otvorila zaključanu škrinju, nakon čega su se iz nje
svijetom razmilile bolesti, nevolje i patnje, dok je na dnu škrinje ostala samo nada. Po
Zeusovoj želji dobročinitelja ljudi Prometeja Hefest je nakon toga okovao na azijskoj
planini Kavkazu. U odnosu na Hefesta poznata je, takoĎer, i priča o načinu na koji je on
postao sudionikom dolaska na svijet Palade Atene: unatoč zaslugama koje mu se u vezi s
time pripisuju, Atena je odlučno i uporno odbijala sve Hefestove bračne ponude!
U početku je Hefest najčešće prikazivan na oslikanim grčkim vazama.
Prevladavajući su bili motivi njegova sudjelovanja u procesu Atenina dolaska na




                                                                                           28
svijet, kao i njegovo pojavljivanje u trijumfalnoj povorci formiranoj prigodom
Hefestova dolaska na Olimp:
U umjetnosti arhajskog doba često je naglašavana njegova hromost, što iščezava u
vrijeme klasične umjetnosti, tijekom 5. st. pr. Kr., kad se Hefest počinje prikazivati
prema karakterističnom, dobro poznatom ikonografskom obrascu. To u osnovi
znači da je najčešće prikazivan kao odrasli, bradati muškarac, premda je ponekad
prikazivan i u liku mladića. Gotovo uvijek je odjeven u kratku praktičnu odjeću,
egzomis, s ogrtačem (hlamida) ovijenim oko donjeg dijela tijela i prebačenim preko
jednog ramena. Na glavi mu je neizostavna šiljata kapa (pilos), dok u rukama drži
karakteristične kovačke alatke, čekić i kliješta.
U rimskoj interpretaciji Vulkan je poglavito bio italskim bogom vatre, poglavito
vulkanske. U ranijim povijesnim razdobljima osobito je, stoga, bio štovan kao
božanstvo koje štiti od požara. Pod grčkim utjecajem, kao i mnoga druga božanstva,
bio je u potpunosti izjednačen s Hefestom, poprimivši na taj način njegova
ikonografska i sva druga obilježja, zadržavši ipak i svoju primarnu funkciju
italskog božanstva vatre.




HAD – PLUTON


U grčkoj mitologiji Had je smatran božanstvom podzemnog svijeta te gospodarom
mrtvih, svih koji trajno borave u svijetu vječnog mraka i tame. U antičkoj mitološkoj
baštini njegova je uloga stoga bila manje istaknuta od uloge njegove braće Zeusa i
Posejdona. Od 5. st. pr. Kr. štovan je, takoĎer, i kao gospodar rudnih bogatstava, metala i
minerala, ali ujedno i sjemena, odnosno svega što je skriveno ispod zemlje, zbog čega je
bio identificiran s Plutonom, božanstvom za kojega se u rimskoj mitologiji vjerovalo da
je ljude opskrbljavao bogatstvima zemlje. Poput Zeusa i Posejdona, odnosno Here,
Demetre i Hestije i on je bio sin titana Krona te Uranove i Gejine kćeri Reje pa je i njega
zadesila sudbina subraće i sestara koje je otac, zbog straha od gubitka vlasti nad svijetom
kojim je vladao – a nakon što je sam prethodno na okrutan način lišio vlasti svojega oca
Urana - najprije progutao, a potom, najviše zahvaljujući Zeusu, povratio iz utrobe.



                                                                                           29
Podjelom svijeta meĎu braćom, nakon što su bogovi pobijedili titane i njemu kockom
bilo odreĎeno da vlada Podzemljem, carstvom vječne tame, pripala mu je nezahvalna
uloga: ona mu nije priskrbila omiljenost meĎu bogovima, a još manje meĎu ljudima. Svoj
mračni svijet Podzemlja rijetko je napuštao, a onda kad je to ipak bio prisiljen učiniti
uvijek je to radio u crnim kočijama u kojima je u svoje podzemno carstvo privodio duše
pokojnika. Svima koji su dospjeli u podzemni svijet trudio se priječiti povratak u
ovozemaljski svijet, a jednako je postupao i s onima koji su iz nadzemnog svijeta iz bilo
kojeg razloga htjeli zaviriti u njegovo podzemno carstvo. Nekima je to ipak uspjelo,
doduše samo rijetkim pojedincima. Uspjelo je to, primjerice, Heraklu koji ga je odapetom
strijelicom čak uspio raniti, a u Podzemlje je uspjelo zaviriti i slavnom mitskom pjevaču
Orfeju te glasovitom atenskom junaku Tezeju, kojega je otuda uspio osloboditi upravo
Heraklo.
MlaĎi Hadov brat Zeus (u rimskoj interpretaciji Jupiter), vrhovno božanstvo cjelokupnog
antičkog, grčko-rimskog panteona, vladar nebeskog svijeta, dopustio mu je oženiti se
Perzefonom, kćerkom božice plodnosti zemlje i poljodjelstva Demetre (Cerere), koja mu
je ujedno bila i sestrom. Prethodno je, meĎutim, Perzefonu (Prozerpinu) bez majčina
znanja i pristanka oteo na zemlji. Tom je dogaĎaju svjedočio samo Helije, koji je s
nebeskih visina promatrao otmicu te je kasnije rastuženoj Demetri otkrio što se uistinu
zbilo s njezinom miljenicom. Mjesta njegova štovanja pretežito su se nalazila posvuda
gdje se smatralo da je bio moguć silazak u Podzemlje. Njegovim carstvom tekle su rijeke
(Stiks, Aheront, Kokit, Piriflegeton), koje je trebalo prijeći, a koje su mu ujedno bile i
granicama. Vjerovalo se, takoĎer, da su daleko na zapadu Elizijske poljane, mjesta gdje
su vječno počivale duše pravednika, dok se Tartar nalazio u većim dubinama i tamo su
počivali oni koji su bili smatrani griješnicima. Na ulazu u podzemni svijet stajao je
troglavi pas Kerber, koji je propuštao ulazak, ali je spriječavao izlazak onima koji su
dospjeli u Podzemlje. Važnu ulogu na putu do konačnog boravišta u Podzemlju imao
je i Haron, starac prikazivan u dronjcima i sa šiljatom kapom na glavi, koji je duše
pokojnika prevozio na svojemu čamcu preko Aheronta, naplaćujući tu uslugu
odgovarajućom poputbinom. Hadova palača i prijestolje nalazili su se u najmračnijem
dijelu Podzemlja.




                                                                                             30
Hadovi karakteristični atributi su kapa – ona ga je činila nevidljivim, a dobio ju je
na dar od kiklopa (atenski pisac Apolodor govorio je da su kiklopi, nakon što je
vladavina svijetom bila podjeljena izmeĎu Kronovih sinova, Hadu tada poklonili
kacigu!) - zatim žezlo te ponekad rog obilja i mjerica. Posvećeni su mu bili konj,
pas, pijetao i zmija te šipak, mak i neke druge biljke.
U arhajskoj je umjetnosti, osobito na vazama crnofiguralnog stila, prikazivan je
slično dvojici poznate braće, što znači kao odrasli muškarac stroga pogleda, bradat
i najčešće raščupane kose, odjeven u hiton i himation, sa žezlom u ruci i vrpcom u
kosi. Na vazama crvenofiguralnog stila, tijekom 5. st. pr. Kr., često je prikazivan s
rogom obilja te šipkom u ruci. Čest motiv na vazama južnoitalskog podrijetla bili su
i prikazi Podzemlja, odnosno Hadova dvora i tamošnjeg prijestolja, kao i
pripadajuće, ne osobito brojne svite, koja je boravila u podzemnom svijetu. Vrlo
brojni prizori Hadova podzemnog carstva sačuvani su na freskama iz rimskog doba
i na sarkofazima, a u oba slučaja prevladavaju prizori otmice Perzefone.
Najpoznatije Hadovo svetište bilo je u grčkoj pokrajini Elidi, otvarano samo jednom
godišnje, a u njega su mogli silaziti samo Hadovi svećenici.
Plutonovo značenje božanstva Podzemlja u rimskoj mitološkoj i kultnoj baštini nije
imalo značenje kakvo je Had uživao u grčkom svijetu.




PERZEFONA (KORA) - PROZERPINA




Perzefona (Kora) je poglavito bila božanstvo Podzemlja, mračnog svijeta mrtvih,
smatrana mladom i ljepuškastom ženom tamošnjeg vladara Hada, koji nije bio
omiljen meĎu božanstvima, a još manje je to bio meĎu ljudima; kao Demetrina
(Cererina) i Zeusova (Jupiterova) kći bila je ujedno i božanstvo prirode.



                                                                                        31
Kao Kora (Djevojka, Kći) živjela je s majkom, provodeći vrijeme na mirisnim livadama
obraslim cvijećem, sve do trenutka dok ju Had, izašavši samo u toj prigodi iz podzemnog
na ovozemaljski svijet, na prijevaru nije ugrabio te Zeusovim pristankom poveo u
Podzemlje, da bi se ubrzo njome i oženio. Prema mitloškoj priči, božica zemlje Geja
načinila je, naime, Hadu uslugu stvorivši lijepi cvijet narcis, koji je Kora (Perzefona)
odmah pazila meĎu ostalim cvijećem te ga je pokušala i ubrati: u tom se trenutku na
zlatnim kočijama pojavio Had, zgrabivši ju te ju sobom povevši u svoj podzemni svijet.
Majka Demetra nestalu je kćer posvuda bezuspješno tražila devet dana, ponekad i s
bakljama u rukama, sve dok od boga Helija, koji je otmicu promatrao s nebeskih visina,
nije saznala što se doista zbilo i tko je stvarni krivac za nestanak njezine kćeri. Osjećajući
se odgovornim što je odobrio Perzefoninu otmicu te svojoj sestri Demetri pričinio toliku
bol, Zeus je u Podzemlje poslao glasnika Hermesa sa zadatkom da otetu kćer vrati majci,
čemu se nezadovoljni Had ipak nije imao mogućnosti usprotiviti. Uspjelo mu je,
meĎutim, nagovoriti ju da prije napuštanja Podzemlja pojede zrno šipka (nara),
svojevrsni simbol bračne povezanosti, što je bio dovoljno čvrst razlog da ju je trajno
uspio vezati uz sebe i svoj podzemni svijet. Od tog je vremena Perzefona dvije trećine
godine provodila na zemlji, a jednu uz muža u Podzemlju. Njezin je kult bio stoga
specifičan, prožet svojevrsnim mitološkim dualizmom. U prenesenom smislu, ona je
simbolizirala obnavljanje života na zemlji, proljetno buĎenje prirode, kao i njezino
zamiranje krajem jeseni. Kao božanstvo podzemnog svijeta njezin kult je usko povezan s
Hadovim, dok je kao djevojka, odnosno kao Kora, najčešće štovana zajedno s Demetrom,
osobito u Eleuzini, nedaleko od glavnog atičkog središta Atene, poglavito u sklopu
tamošnjih poljodjelskih svečanosti, poznatih Eleuzinskih misterija. Spominje se takoĎer
njezina zaljubljenost u ljepuškastog Adonisa, takoĎer simbola raĎanja i umiranja
vegetacije, strastvenog lovca kojemu je uspjelo očarati i božicu Afroditu.
U takvom kontekstu i likovni prikazi Perzefone odnose se na lik mlade i nježne
djevojke, ponekad zastrašujućeg, ali i dobrohotnog izgleda. Gotovo uvijek
prikazivana je u društvu s majkom Demetrom, a od atributa najčešće su prisutni
baklja i pijetao. Vrlo su česti i prikazi njezine otmice i povratka iz Podzemlja, a
brojni su i motivi s prikazima njezina boravka u Podzemlju, gdje se uvijek nalazi u
društvu s Hadom.



                                                                                            32
Kod Rimljana je Perzefona bila izjednačena s Prozerpinom te, na neki način, tijesno
vezana uz Liberu, božanstvo koje je bilo ženskim pandanom bogu vina Bakhu (Liberu), a
štovana je bila i u društvu božanstva s imenom Dis, odnosno Dis pater, što je bilo drugo
ime za Plutona, identificiranog s grčkim Hadom. Njezin kult meĎu Rimljanima ipak nije
bio toliko razvijen kao u grčkom svijetu.




DEMETRA-CERERA




MeĎu Kronovom i Rejinom djecom koju je otac najprije progutao, a potom bio
prisiljen povratiti, Demetra je bila božanstvom plodnosti zemlje, svekolikog raslinja,
ali ujedno i Podzemlja. U rimskoj mitološkoj baštini bila je izjednačena s jednim od
najstarijih italskih ženskih božanstava, zaštitnicom vegetacije, plodnosti polja,
žitarica i žetve, Cererom. Prema Heziodovu „Postanku bogova“, s najmlaĎim bratom
Zeusom, predvodnikom sveukupnog grčkog panteona, imala je kćer Perzefonu (Koru).
Jedan od braće, bog Podzemlja Had, Perzefonu je po Zeusovu odobrenju, a protivno
njezinoj volji, oteo te poveo u svoje podzemno carstvo, kasnije se njome i oženivši. Kad
je nakon višednevna lutanja od boga sunca Helija saznala što se dogodilo s tom nježnom
djevojkom, prerušena u staricu napustila je Olimp te dospjela do Eleuzine, mjesta
udaljenog dvadesetak kilometara zapadno od Atene, gdje se susrela s kćerima tamošnjeg
kralja Keleja. Unatoč činjenici što joj je kralj u Eleuzini podigao hram, srdita Demetra
potrudila se spriječiti klijanje sjemena i sazrijevanje plodova, učinivši na taj način zemlju
posve neplodnom. Tek nakon što je Hermesu uspjelo ispuniti Zeusovu naredbu te
Perzefonu vratiti iz podzemnog svijeta „otac bogova“ je pozvao je Demetru s Perzefonom
na Olimp. Pred odlazak iz Podzemlja lukavi Had ponudio je, meĎutim, Perzefoni plod
šipka (nara), koji je ona spremno progutala, što mu je omogućilo da je Perzefonu barem
djelomice uspio vezati uz sebe i svoje podzemno carstvo. Veći dio godine ona je od tada
ipak provodila izvan Podzemlja, najčešće u majčinu društvu. Iz zahvalnosti što je




                                                                                           33
Perzefoni pružena mogućnost boravka izvan podzemnog svijeta, majka i kći su oživjele
zamrlu prirodu, a eleuzinske kraljeve uputile u tajne svojih Misterija.
U potrazi za nestalom Perzefonom Demetra je, meĎu inim, boravila i u domu Baube i
njezinih sinova Triptolema, Eumolpa i Eubuleja (u nekim mitološkim navodima od
sinova se spominje samo Triptolem!), koji se nalazio na putu izmeĎu Atene i Eleuzine;
budući da je od Eubuleja tom prigodom saznala da su svinje koje su mu bile povjerene na
čuvanje nestale u procjepu kroz koji je Had, navodno, Perzefonu odvukao u svoje
podzemno carstvo, otkrio je Demetri mjesto boravka otete kćeri te joj omogućio da kroz
isti procjep siĎe u Podzemlje. Jednom od sinova, prvotno čuvaru krava, a kasnijem kralju
Triptolemu, Demetra je iz zahvalnosti poklonila kola s krilatim zmajevima, kao i sjeme
žita, podučivši ga obradi zemlje te mu naloživši da se zaputi u svijet i ljude nauči
različitim poljodjelskim vještinama, od oranja zemlje, sijanja i klijanja žitarica, do rasta,
dozrijevanja i žetve, odnosno zamiranja vegetacije, ali takoĎer i uzgajanju voća i povrća.
U Demetrinu čast u jesenskim i zimskim mjesecima u Eleuzini su slavljene Male i Velike
Eleuzinije. One su bile sastavnim dijelom znamenitih Misterija, kojima početci sežu još u
mikensko doba. Najvažniji objekti iz razdoblja kasnijih adaptacija eleuzinskog svetišta
potječu iz 5. st. pr. Kr., a to se poglavito odnosi na pravokutni telesterion i odgovarajuću
pozornicu za obrede obavljane u Demetrinu čast. Demetra je nerijetko bila štovana i kao
zaštitnica žena i djece.
Demetrini atributi primjereni su njezinoj ulozi zaštitnice plodnosti zemlje. Najčešće
su to vijenci žitnog klasja u ruci, a ponekad se kao atribut pojavljuje i mak. Nisu,
takoĎer, rijetki niti prikazi na kojima se pojavljuje kalatos (kalathos, košara od
isprepletena pruća, ispunjena klasjem i različitim plodinama), a ponekad i dijadem
na glavi. Od atributa se pojavljuju još i šipak (nar), kao i svinja.
Osobine božanstva podzemnog svijeta, odnosno njezina htonskog karaktera, često
su, odobito od razdoblja helenizma, naglašene prikazom baklji i zmija. Potrebno je
ipak kazati da Demetrini likovni prikazi nisu odviše česti. Od 5. st. pr. Kr.
pojavljuju se prikazi Demetre u društvu s Perzefonom (Korom) i Triptolemom:
najbolji primjer svakako je poznati reljef pripisan Fidijinoj školi, podrijetlom iz
Eleuzine.




                                                                                            34
U približno isto vrijeme Demetra je bila izjednačena s Cererom, kćeri Saturna i Ope
(Ops), jednim od najstarijih rimskih božansta, koja je bila zaštitnicom plodnosti,
žitarica i žetve, ali i braka. Prikazivana je s bakljom i zmijom, atributima koji su
isticali njezin htonski karakter, kao i klasjem žita, makom, jabukom i kalatosom,
elementima koji su naglašavali poljodjelski karakter tog božanstva.




POSEJDON-NEPTUN




Poput svoje braće Zeusa i Hada i Posejdon (Neptun) bio je sin Krona i Reje, jedno
od djece koju je otac, da bi izbjegao lišavanje vlasti, najprije progutao, a potom ih,
zahvaljujući Zeusu, bio prisiljen povratiti. Podjelom vladavine nad svijetom meĎu
Kronovim sinovima njemu je pripala vladavina morem, kao i svijetom voda i jezera,
premda su rijeke u antičkoj kultnoj ostavštini imale i vlastita božanstva, nazivana
njihovim imenima. Posejdon je, takoĎer, bio meĎu dvanaestoricom olimpskih
božanstava.
U morskim dubinama vladao je iz palače podignute na dnu u Egejskog mora, gdje je
živio sa zakonitom ženom Amfitritom, jednom od Nereida, s kojom je imao sina Tritona i
kćer Rodu. Svojim raskošnim kolima, u koje su bili upregnuti konji sa zlatnim grivama
(Posejdonu se, naime, pripisuje i stvaranje prvog konja Skifija, kao i spremnost da ljude
nauči krotiti konje, a povezivan je i bikom, odnosno stvaranjem tog vječnog simbola
snage i izdržljivosti!), Posejdon je napuštao zlatne odaje svoje palače. Kretao se morskom
površinom u pratnji drugih morskih božanstava i raznolikog svijeta morskih stvorenja, u
čestim obilascima svojega prostranog morskog carstva, ili na putu do sjedišta bogova na
Olimpu. Pritom su pod njim podrhtavale zemlja, planine i šume, a dok se kretao morem
dizali su se golemi valovi. U Trojanskom ratu bio je meĎu božanstvima koja su bila na
strani Grka: prethodno je pomogao izgradnju bedema u Troji, ali ih je kasnije svojim



                                                                                         35
trozubom i razrušio. U kontekstu dogaĎanja vezanih uz junake iz Trojanskog rata
zanimljivo je istaknuti da je uporno progonio Odiseja, budući da je on prethodno oslijepio
njegova sina Polifema. Često je bio u sukobu s pojedinim božanstvima, a osobito je
poznato, za njega, doduše, nimalo uspješno, nadmetanje s Paladom Atenom, u nastojanju
tih istaknutih božanstava da se dopadnu graĎanima Atene te na taj način ovladaju
njihovim gradom i pokrajinom Atikom. O njegovu značenju i popularnosti govori i
podatak da su u grčkom svijetu mnogi gradovi nosili njegovo ime. U 5. st. pr. Kr. bio je
izjednačen s rimskim Neptunom.
Posejdonov (Neptunov) najprepoznatljiviji ikonografski simbol je njegov
karakteristični trozub, dok su meĎu ostalim atributima najčešće su zastupljeni
dupin ili konj, odnosno vodeni konj, a posvećen mu je bio i bik, simbol snage. U
ranijoj, arhajskoj umjetnosti, prikazivan je posve nalik svojoj braći, starijem Hadu
i mlaĎem Zeusu, a to znači kao odrasli muškarac snažne muskulature te stroga i
dostojanstvena pogleda, s kovrčavim pramenovima kose i gustom bradom i
brkovima, nag ili polunag, odjeven u dugački hiton i himation. Često je prikazivan u
uspravnom položaju, jednom nogom oslonjen na dupina, Prikazivan je na konju ili
hipokampu, nerijetko i sa zapregom koju su činile čudovišne morske nemani, u
pratnji Nereida i mnogih drugih morskih bića, različitih vrsta riba, a osobito
dupina.




AMFITRITA




Božica Amfitrita, kraljica Mora, kći je morskog božanstva Nereja i njegove žene
Doride - pisac Apolodor ističe, doduše, da joj je otac bio titan Okean, a mati Tetija –
bila je predvodnicom morskih nimfa Nereida. Udala se za moćnog vladara mora
Posejdona (Neptuna) pa je kao njegova žena i sama bila gospodaricom morskih
valova i svekolike morske faune. Prije udaje skrivala se nastojeći umaknuti Posejdonu,
odbijajući njegove bračne ponude. Iza Heraklovih stupova, u dalekim morskim



                                                                                           36
dubinama, prema legendi ju je uspio otkriti Posejdonov delfin, ili delfini prema nekim
drugim izvorima, koji su Amfitritu ispratili do Posejdonova boravišta te ju nagovorili da
se za njega uda. S Posejdonom je imala sina Tritona i kćer Rodu.
U likovnoj umjetnosti njezin lik prikazivanje zajedno s Posejdonovim
(Neptunovim), najčešće na upregnutim kolima i u brojnoj pratnji morskih
božanstava i drugih morskih bića, a poznati su i njezini prikazi u prizorima
gigantomahije.




TRITON


Triton je bio morsko božanstvo, posve nalik božanstvima poput Nereja, Glauka,
Forkisa i dr. Nereju sin Posejdona (Neptuna) i njegove žene Amfitrite. Prema legendi
smatran je božanstvom Tritonskog jezera, za koje se vjerovalo da se nalazilo nadomak
sjevernoafričkoj obali, u Libiji.
Kao božanstvo mora bio je osobito sklon mornarima, a uvijek je bio pripravan biti na
usluzi ocu i majci, koje je i sam često pratio u njihovim lutanjima morem. Legenda
spominje njegovu intervenciju u poznatoj priči o Argonautima, a uz njega se vezuje i
lokalna legenda koja ga vezuje s gradom Tanagrom u grčkoj pokrajini Beotiji. Triton je
božicu Atenu podučavao ratnim vještinama. Imao je dvije kćeri, od kojih se Palada
družila s Atenom, koja ju je tijekom vježbanja nehotice ubila kopljem.
Triton je često prikazivan u trenutku dok jaši na dupinu ili u kočiji, s malim
trozubom u ruci i sa savijenom školjkom koja mu služi kao truba i u koju puše da bi
podigao ili smirio morske valove. Glava mu je vrlo često prikazivana ovjenčana
raznolikom morskom florom i faunom. Od 4. st. pr. Kr. tritoni se spominju u
skupini, najčešće u Posejdonovoj pratnji. U gornjem dijelu Tritonovo tijelo imalo je
ljudske osobine, dok je donji dio tijela prikazivan u obliku ribe, poglavito dupina.




                                                                                         37
DIONIZ (BAKHOS)-BAKHO (BACCHUS), LIBER PATER




Dioniz (Bakhos), u rimskoj interpretaciji Bacchus, bio je izjednačen sa starim
italskim božanstvom Liberom (Liber Pater). U klasično doba postao je bogom vina
te s time u vezi mističnih delirija. Legende o tom božanstvu vrlo su kompleksne naravi,
budući da on ujedinjuje različite elemente koji ne potječu samo s grčkog tla, nego i iz
susjednih zemalja, a poglavito su maloazijskog podrijetla. Smatra se da je bio sin Zeusa i
Semele, kćerke tebanskog kralja Kadma i njegove žene Harmonije. Poput nekih drugih
božanstava, Apolona, Artemide, Hermesa i dr., Dionis je bio pripadnikom druge
generacije olimpskih božanstava. ……………………..




                                                                                          38

				
DOCUMENT INFO
Shared By:
Categories:
Tags:
Stats:
views:323
posted:4/20/2011
language:Croatian
pages:38