Porijeklo jezika odgođeno ili poricano nasilje by amu27910

VIEWS: 24 PAGES: 17

									                                            Eric Gans
                  Nastanak jezika: odgođeno ili poricano nasilje?*




Kada je nastao jezik? To pitanje ne uključuje samo stvaranje hipoteza o nastanku, već i
odlučivanje o tome što mislimo samim tim pitanjem. Najnoviji napredak neuroznanosti,
znanosti o spoznaji, fiziologije govora, paleontologije, primatologije, lingvistike i drugih
srodnih područja istovremeno i olakšava i oteţava odgovor na to pitanje u odnosu na
razdoblje od prije više od dvadeset godina kada sam napisao knjigu The Origin of Language
(Nastanak jezika).


Na početku mogu reći da me kao humanista ništa od onoga što sam naučio tijekom mog
istraţivanja ne odvraća od ulaska na područje u kojem više ne dominiraju glasovi lingvista i
stručnjaka za pretpovijest, već glasovi neuroznanstvenika. Kao što je uvijek bilo, napredak
znanosti omogućuje onima koji se bave ljudima, «antropolozima» u najširem smislu riječi, da
ponovno iscrtaju granice domene u koju antropološko razmišljanje zaista pripada. Taj stav ne
priznaje velik broj znanstvenika koji općenito dijele prosvjetiteljsko stajalište po kojem svako
mišljenje koje nije podvrgnuto znanstvenoj metodi, osobito ono o religiji, predstavlja
primitivni preţitak koji zasluţuje (i osuĎen je na) sudbinu alkemije i Aristotelove
kozmologije. Po tom stajalištu, moja - mislim da mogu reći «naša» - vrsta antropologije uopće
ne predstavlja respektabilno polje istraţivanja. Hipotetsko pripisivanje originarne1 funkcije
dogaĎaju ili prizoru za koje se smatra da su nezaboravni sami po sebi još-se-ne-smatra nuţno
metodološkim alatom u znanosti o ljudima. Pa ipak, znanstvena metoda koja je proširena kako
bi uključivala dogaĎaje ne bi trebala staviti religiju u zagrade kao izraz iracionalnog ili je
objasniti pomoću ad hoc teorije o psihološkoj korisnosti, već bi počela integrirati unutar sebe
same razumijevanje ljudi, a što je i bila povijesna funkcija religije.


Ja ne mislim da trebamo prihvatiti prosvjetiteljsku viziju povijesti kao priču o kontinuiranom
napretku znanosti u područja koja su bila progresivno oslobaĎana neznanstvene misli. Nema
sumnje da se više ne oslanjamo na religiju kako bismo dobili osnovu za kozmologiju ili
općenito za prirodne znanosti. A, s napretkom našeg znanja o mozgu, moţda više nije
potrebno oslanjati se na metafizičku filozofiju radi razumijevanja procesa jezika i misli. Ali,


1
    «originary»


                                                                                              1
ljudska kultura ne bavi se prvenstveno prirodnim fenomenima ili čak logikom ili
lingvističkom strukturom. Bavi se reguliranjem interakcija meĎu ljudima, etikom i, koliko
god znanost moţe etičkoj misli ponuditi opcija, nikad ne moţe prisvojiti njenu središnju
kulturnu funkciju.


Ova se zadnja točka obično izraţava starom poslovicom da se ne moţe od onog što «jest»
doći na «trebalo bi». Znanost nam kaţe što jest, a ne kako bi trebalo biti. Nemam zamjerki na
tu formulaciju kao na praktično pravilo o onom što otprilike moţe biti2. Ali njena jednostavna
dihotomija suviše pojednostavljuje ljudsku realnost i potiče odreĎeno samozadovoljstvo na
obje strane. Ide ruku pod ruku s degradiranjem religije na površni pojam «vjere»3 općenito
kombiniran s poznatom banalnom frazom o ulozi religije u očuvanju morala. Ono što radije
treba razumjeti je kako je uopće došlo do te dihotomije i kako je ona povezana s ljudskim
posjedovanjem jezika. Kako to da su ista ona bića koja su sama sposobna za znanstvenu
misao isto tako sama sposobna--neki bi rekli--kriva za oblike mišljenja koji se ne mogu svesti
na znanstvenu misao? Jednom riječju, zašto je nastanak jezika isto tako i nastanak svetoga?
Činjenica da znanstvenici u prošlom stoljeću nisu čak ni postavili to pitanje, a kamoli na njega
odgovorili, dokazuje da nam je potrebno antropološko mišljenje u smislu u kojem ga vi i ja
razumijemo, u smislu onoga što ja nazivam «originarnim mišljenjem»4, a imalo bi središnju i
nezamjenjivu ulogu u trajnom naporu razumijevanja početaka ljudske vrste.


Kada onda jest nastao jezik? Pitanje se moţe podijeliti na dva dijela, od kojih je svaki
evocirao u znanstvenom diskursu prošlih godina vrlo različitu vrstu odgovora. Moţemo ih
nazvati: teţi, originaran, dio i manje teţak (ali ne lagan) pretpovijesni dio. Prvi, teški dio
pitanja bavi se onime što sam ja oduvijek smatrao bitnim: trenutkom, bilo da je definiran u
stvarnom vremenu ili ne, pojave jezika iz ne-jezika, što je za mene isto tako i trenutak pojave
ljudi iz ne-ljudi. Drugi, lakši, dio bavi se rekonstruiranjem posrednih faza jezika u trenutku
nastanka i jezika kakav poznajemo.


Drugi dio pitanja generirao je tijekom dva prošla desetljeća iznimno mnogo istraţivanja. Kao
rezultat toga, naše razumijevanje parametara koji definiraju fizički i mentalni kapacitet
ljudskog jezika i njihovu moguću pojavu tijekom evolucije primata postalo je još preciznije.


2
  «rule of the thumb»
3
  «faith»
4
  «originary thinking»


                                                                                              2
Predočit ću vam neke od tih rezultata. Ali, o teškom dijelu pitanja koje sam pokušao postaviti
u knjizi The Origin of Language (Podrijetlo jezika) i, onom o specifičnoj motivaciji i povodu
za nastanak jezika i ljudi, postoji gotovo potpuna tišina koja zbunjujuće raste u srazmjeru s
antropološkom intuicijom i semiotičkom sofisticiranošću pisca. To je, na neki način, oblik
napretka. Samo oni naivni ili retrogradni još uvijek ne uvaţavaju vaţnost ovog pitanja, kao
što je bilo uobičajeno kod prošle generacije, navodeći da se ljudski jezik pojavljivao tijekom
dugog vremenskog razdoblja postupnim poboljšavanjem komunikacijskih sustava primata.
Kako naše razumijevanje temeljnih neuroloških sredstava pomoću kojih se jezik razvija, uči i
prenosi postaje preciznije, te se, u skladu s tim, uočava njegova radikalna razlika od svih
ostalih oblika ţivotinjske komunikacije, izvor onoga što jedan pisac naziva «čarobnim
trenutkom» u kojem je jezik započeo, postaje još misteriozniji. Kasnije ću Vam govoriti o
djelomičnom izuzetku od tog pravila: o znanstveniku čije rješenje ove enigme, kao što ćemo
vidjeti, veoma sliči onome predloţenom u knjizi The Origin of Language, iako ne dospijeva
do jedinstvenog prizora nastanka5 navedenog u «originarnoj hipotezi» na osnovu teorije
mimetičke ţudnje.




Kako bismo dakle trebali zamisliti cijeli taj prizor? Razlika izmeĎu ljudskog jezika i
ţivotinjske komunikacije najjednostavnije je definirana onime što Fernand de Saussure naziva
«arbitrarnošću označitelja», činjenicom da riječ «krava» nema sličnosti s kravom. Ova
arbitrarnost utječe čak i na znakove stvorene prirodnom percepcijom: Saussure citira riječ
«golub», čiji je onomatopejski nastanak iz latinske riječi pipio zaboravljen. Razlog s kojega su
znakovi postali arbitrarni čak i u slučaju kada to nekada nisu bili je da, za razliku od
ţivotinjskih signala, znakovi ne postoje u stvarnom svijetu, nego u jeziku – svijetu koji leţi
«iznad» stvarnog svijeta i u kojem moţe biti predstavljen. Moţemo simbolizirati ovu razliku
tako što ćemo reći da se signal odnosi na svoj objekt «horizontalno», dok se znak na njega
odnosi «vertikalno».


Ono što čini nastanak jezika osobito zanimljivim je da generiranje vertikalnog značenja jezika
iz horizontalnih apetitivnih6 odnosa stvarnog svijeta moţe biti opisano ţirarovskim trokutom
mimetičke ţudnje. U normalnim okolnostima mi imitiramo apetitivne pokrete drugih

5
    «origin»
6
    «appetivive»: ono što se odnosi na izravno zadovoljavanje potreba.


                                                                                              3
obavljanjem istih radnji na različitim objektima: kada vidim da uzimate jabuku, i ja sam
uzmem jabuku. Ali, budući da me mimetička ţudnja tjera da pomislim da je vaša jabuka bolja
od moje, predodreĎeno je da će se moja i vaša gesta jednoga dana susresti na istom objektu. U
tom je trenutku mimezis blokiran; gesta prisvajanja je napuštena. Jedini način izbjegavanja
destruktivnog nasilja je refokusiranje naše paţnje s ljudskog modela na objekt prema kojem
gesta pokazuje. Iako se ovaj jedinstveni predmet ţudnje ne moţe sam reproducirati, moţe biti
predstavljen znakom ljudskog jezika koji se moţe reproducirati. Stoga, u smislu generativne
antropologije, «napuštena gesta prisvajanja» postaje originarni znak.


Ali, iako mimetički trokut sadrţi sve elemente potrebne za pojavu znaka, jezik kao temelj
ljudske zajednice morao je nastati u kolektivnom dogaĎaju gdje je mimetička tenzija pojačana
velikim brojem sudionika. Objekt koji ţele svi članovi grupe, npr. strvina velike ţivotinje
donesena iz lova – postaje središtem kruga opkoljena perifernim pojedincima koji djeluju kao
posrednici7 ţelje svakoga pojedinca. Originarni znak osigurava rješenje, ili još preciznije,
odgodu «mimetičke krize» u kojoj je i samo postojanje grupe ugroţeno zbog potencijalnog
nasilja ili suparništva nastalog zbog središnjeg objekta. Emitiranje prvog znaka je dogaĎaj
koji utemeljuje8 ljudsku zajednicu.




Kako ovaj hipotetski prizor smjestiti u tijek biološke evolucije? Tijekom godina moje je
razmišljanje o tom predmetu napredovalo; ili bih moţda trebao reći: pročistilo se. Kada sam
napisao knjigu The Origin of Language ţelio sam jedino razviti posljedice hipoteze o tome
da je jezik nastao osviještenim dogaĎajem ili prizorom. Stoga nisam vršio nikakve reference
na specifične povijesne okolnosti ili čak na geološko razdoblje u kojem se takav dogaĎaj
mogao dogoditi. Iz perspektive empirijskog znanstvenika to bi bilo nepojmljivo, ali smatrao
sam duţnošću humanista da razvije logične posljedice ideje o ljudima kao posjednicima
jezika nezavisno od hirova empirijskih podataka. Pokušavao sam razviti hipotezu ograničenu
Ockhamovom britvom na minimalne uvjete pojave ljudi. Mogao bih dodati da su se prije više
od dvadeset godina učenjaci mnogo manje nego danas slagali o trenutku pred-ljudske
evolucije u kojem se jezik po prvi puta pojavio; izmeĎu predloţenih provizornih vremenskih
okvira, moj je izbor ne izabrati.

7
    «mediators».
8
    «founding event»


                                                                                           4
Tada su postojala i barem za sada još postoje dva pogleda na vremensko razdoblje u kojem je
jezik nastao; moţemo ih nazvati «rana» i «kasna» hipoteza. Dominantna rana hipoteza kaţe
da se jezik u nekom obliku, kojeg neki pisci nazivaju «simboličnom» aktivnošću a ja je radije
zovem «reprezentacijom», pojavio istovremeno kada i vrsta Homo, čija se pojava od
Australopithecusa prije otprilike dva milijuna godina podudara s prvim dokazom o kamenom
alatu - tzv. Oldowan tehnologijom. Po toj hipotezi, povećanje veličine mozga od Homo
habilisa preko Homo erectusa do neandertalaca i Homo sapiensa i samo je rezultat pojave
jezika.


Kasna hipoteza, koja i danas ima nekoliko sljedbenika, stvorena je kako bi objasnila kontrast
izmeĎu onoga što je izgledalo kao ekstremna tehnološka stagnacija tijekom neka dva milijuna
godina izrade alata i «odskočišta» od prije otprilike 50.000 godina koje je razvilo
sofisticiranije tehnologije, spiljsku umjetnost, dokaze o ritualnim spaljivanjima i na kraju
neolitičko otkriće poljoprivrede koje je kratkih u deset ili dvanaest tisuća godina napravilo od
nas ono što smo danas. Više od industrije alata, upravo pojava prvih nesumnjivih znakova
«kulture» - ritualne, religiozne kulture - čini ovu hipotezu uvjerljivom.


Glede izbora izmeĎu rane i kasne hipoteze, priznajem da sam u laganoj mjeri iskusio ono što
psiholozi nazivaju «disocijacija». Bio sam puno zaokupljeniji obranom jedinstvenog nastanka
ljudi, za razliku od nekoć popularne hipoteze o višestrukom nastanku, nego odlučivanjem o
tome u kojem je trenutku moglo doći do tog jedinstvenog nastanka. Neodabirom izmeĎu
ranog i kasnog nastanka jezika, mogao sam zadrţati karakteristike jednog i drugog bez da to
stvarno utječe na njihovu inkompatibilnost.


Izgledalo je da ranu hipotezu diktira jednostavna logika. Prema kasnoj hipotezi, prvi
govornici bili su tzv. kromanjonci, Homo sapiens genetski identičan nama samima. Kasna
hipoteza mogla bi se dakle odrţati samo ako pretpostavimo da se naš moderan mozak i aparat
za proizvodnju govora mogao razviti nezavisno od jezika. U tom bi slučaju jezik nastao, po
riječima Stephena Goulda kao «egzaptacija»9, potpuno slučajan nusprodukt interakcije
izmeĎu kognitivne evolucije i predlingvističkih komunikacijskih sustava. (Lingvisti
čomskijanci vole taj stav jer on kao da opravdava njihovu ideju «jezičnog modula» koji

9
 «exaptation»: Uporaba strukture ili osobine za drugu funkciju, a ne za onu za koju su bile razvijene prirodnim
odabirom.


                                                                                                                  5
nastaje nezavisno od bilo kakvog javnog ljudskog ponašanja.) Nasuprot tome, originarna
hipoteza pretpostavljala je da bi jezik kao prvi ljudski čin nastao meĎu bićima bez prethodnih
adaptacija mozga i glasovnog trakta i sam bi pokrenuo stjecanje tih adaptacija 10. To je logika
svih razvojnih modifikacija; predak kita koji bi trebao preplivati ocean ne bi imao peraje
unaprijed napravljene u tu svrhu.


Ipak, usprkos tome, privukla me kasna hipoteza jer je izgledalo da učvršćuje vezu izmeĎu
jezika i ritualne kulture koju je moja vlastita perspektiva naglašavala. U tom smislu, izgledalo
je da (moţda pretjerana) tehnološka stagnacija i odsutnost dokaza o «simboličkoj» kulturnoj
aktivnosti kod ranog Homo-a - jedan se pisac pitao o čemu bi takva bića mogla razgovarati—
predstavljaju uvjerljive argumente. Sami kameni alati nisu bili dokazom jezika, osobito nakon
što se uvidjelo da zamršene, romboidne «sjeckalice» za kresiva nisu bili proizvodi rafiniranog
zanatstva već jezgre ostavljene nakon izrezivanja jednostavnih oštrica. Budući da
paleontolozima nije bilo apsurdno da se sva naša fizička i vjerojatno čak i naša mentalna
evolucija mogla dogoditi prije stjecanja jezika, prihvatio sam tu mogućnost kao realnu.


Mogući lijek za moju disocijaciju bila je kompromisna hipoteza koju je predloţio Derek
Bickerton, jedna od ključnih osoba u proučavanju nastanka jezika. Bickerton je najpoznatiji
po svojoj knjizi iz 1981. godine The Roots of Language (Korijeni jezika) u kojoj sugerira da
jedinstvena osnovna sintaksa «kreolskih» jezika--jezika koji su nastali kada su djeca izvornih
govornika počela koristiti nerafinirane multijezične dijalekte nazvane «pidgin» (kontaktna
narječja) kao prirodne jezike - pokazuje postojanje nečega poput «gramatičkog modula»
Noama Chomskoga. Bickertonovo novije djelo Language and Species (Jezik i vrste, 1990.)
predlaţe, po analogiji distinkcije izmeĎu negramatičnog «pidgina» i gramatičkog kreolskog, i
rani i kasni nastanak jezika. Rani nastanak, u vrijeme Homo habilisa, uključivao bi pojavu
«simboličke reference», lingvističkog znaka, ali ne i sintaktičke strukture. Sintaksa se, po
mišljenju Bickertona, nije mogla pojavljivati postupno, jer nema primjera jezika             po
sintaktičkoj sloţenosti posrednog izmeĎu «pidgina», za koje on smatra da se mogu usporediti
s izgovorom male djece kao i s čovjekolikim majmunima koje uče ljudski jezik, i današnjim
prirodnim jezicima. (Načelo je moderne lingvistike da su svi poznati jezici, od jezika
australskih Aboridţina do modernog engleskog jezika, jednako «uznapredovali» i u načelu
dopuštaju recipročno prevoĎenje.) Stoga bi pojava sintaktički zrelog jezika kakvoga mi


10
     «acquisition of these adaptations»


                                                                                              6
poznajemo, a koji Bickerton smješta u vrijeme kasnog nastanka od prije oko 50.000 godina,
utjecala na evolucijske razvoje u mozgu koji su ostvareni u jeziku svi odjednom u nekoj
neobjašnjivoj finalnoj mutaciji.


Jednako kao što mogućnost djeteta da nauči jezik pokazuje postojanje «nečega poput»
Čomskijevog gramatičkog modula, iako pri tom ne odgovara na ključno pitanje o tome koliko
je točno mozak prilagoĎen ovom procesu učenja, kontrast izmeĎu, s jedne strane, jezika
stvorenja čiji mozak još nije specifično prilagoĎen jeziku, čije su materijalne kulture očito bile
stabilne tijekom stotina tisuća godina i koje nisu pruţile dokaz ni o kakvoj simboličkoj
aktivnosti, i, s druge strane, jezika ljudi anatomski identičnih nama, (relativno) inovativnih u
izradi alata, ljudi koji su pokapali svoje mrtve i crtali slike na zidovima špilja, pokazuje da
«nešto poput» Bickertonove dihotomije mora biti istinito, ali bez pruţanja dokaza bilo za ili
protiv dihotomne prirode. Činjenica da danas ne postoje prijelazni oblici jezika više nije
dokaz da je moderna sintaksa nastala odjedanput jednako kao što ni nepostojanje prijelaznih
oblika izmeĎu guštera i zmija ne dokazuje da su zmije izgubile noge odjedanput. Čak ako su i
svi moderni jezici nastali iz zajedničkog pretka, jezika koji se koristio prije otprilike 50.000
godina, nije potrebno pretpostaviti da se sam taj Ursprache pojavio jednostavnim mutacijskim
skokom preko primitivnih jezika poput pidgina. Oni koji izučavaju jezik znakova uvjerljivo
predlaţu da se veza moţe osigurati gestom.


Danas sam izašao iz disocijativnog stanja; prihvaćam teoriju ranog nastanka i odbijam teoriju
kasnog nastanka. Daleko od toga da predstavlja prijetnju originarnoj hipotezi11, rani nastanak
sve to čini vjerojatnijim. Propust je imaginacije zamišljati prvi jezik kao bilo što slično
današnjem jeziku. Bilo bi izdajnički prema Ockhamovoj britvi atribuirati originarnom znaku
bilo što osim minimalne razlike koja odvaja ljudske jezike od ţivotinjskog načina
komuniciranja. O tome ću malo kasnije govoriti detaljnije, no prvo ţelim eksplicitnije
pokazati posljedice teorije ranog nastanka za fundamentalno razmišljanje, na temelju
mimetičke teoriji ţudnje, a koju ja nazivam generativna antropologija.


Originarna hipoteza predstavlja pokušaj da se uhvatimo u koštac s najistaknutijom istinom o
ljudskom jeziku: da jezik kakvoga poznajemo, jezik znakova a ne signala, ne predstavlja
postupni razvoj ţivotinjske komunikacije već radikalan odmak od nje. Kada sam napisao


11
     «originary hipothesis»


                                                                                                7
knjigu The Origin of Language, nisam poznavao niti jednog drugog istraţivača koji je imao
takav stav. Čak ni danas, većina pisaca o toj temi nije shvatila teškoću koju on nameće.
Bickerton i Terrrence Deacon - čije ću ideje o toj temi ubrzo raspraviti - čak su i sada
praktički sami u tretiranju tog radikalnog odmaka kao problema za evolucijsku teoriju. Ali
čak ni Deacon, a vidjet ćete kako se primamljivo pribliţava stavovima generativne
antropologije, nije poduzeo logičan finalni korak u skladu s tim stavom.


Temelj originarne hipoteze nije scenarij lova koji sam predloţio kao prizor nastanka jezika,
već jednostavna potvrda da je postojao dogaĎaj, minimalno jedinstven prizor nastanka ljudi
definiran jezikom. Originarna hipoteza predlaţe da lingvistički znak, za razliku od svih
prethodnih načina prijenosa informacija, od upornosti subatomskih struktura preko genetskog
koda do evolucije sustava signala meĎu sisavcima, ne ovisi niti o čvrstim vezama niti o
naučenim asocijacijama, već o sjećanju na povijesno specifičan dogaĎaj            nastajanja12.
Ţivotinje uče iz prošlosti i planiraju za budućnost, ali samo ljudi doţivljavaju događaje. Na
dekonstruktivnu kritiku o tome da netko ne moţe biti «prisutan» ljudskim dogaĎajima jer su
posredovani jezikom, odgovorio bih da ih upravo to posredovanje definira dogaĎajima.
Činjenica da dogaĎaji postoje samo ukoliko su obiljeţeni13 predstavljanjem samo znači da
originarni dogaĎaj predstavlja dogaĎaj prve obiljeţbe14.


Cijela je kultura prizorišna15 u smislu oţivljavanja tenzije izmeĎu ţudnje za periferijom i
ţuĎenog središta kolektivnog prizora. To je zabiljeţilo nekoliko antropologa, naročito pokojni
Victor Turner. Izolirani pojedinac moţe evocirati prizor u mašti samo zato jer je on već
postojao u javnoj realnosti. Isto tako jezik, kao temelj sustava reprezentacija koji se zove
ljudska kultura, evocira takav javni prizor. A budući da je od početka taj prvi prizor po
definiciji nezaboravan, intuicija nezaboravnosti naslijeĎena iz tog prizora omogućuje nam da
ponudimo hipotezu o njenom sastavu podudarnu s našim empirijskim znanjem s jedne strane i
principom štedljivosti ili Ockhamove britve s druge strane.


Budući da je mogućnost potvrde zaista daleka, naša je hipoteza osuĎena da i dalje ostane
spekulativna. Koja je onda svrha njenog artikuliranja? Podsjećamo se da primarna točka
hipoteze nije rekonstruiranje prizora nastanka, već pretpostavka da je prizor postojao. Ali ako

12
   «founding event»
13
   «commemorated»
14
   «commemoration»
15
   «scenic»


                                                                                             8
je ova točka vrijedna razmišljanja, tada naše hipotetsko rekonstruiranje prvog prizora neće biti
nekorisno kod artikuliranja njegovih različitih trenutaka. Kada se jednom sloţimo oko toga da
ćemo podrţati ideju o tome da je zaista postojao prizor nastanka jezika, tada to neće biti samo
nastanak jezika već i ljudske kulture općenito –na prvom mjestu svete, i svega onoga što sveto
podrazumijeva: ţudnje, ogorčenosti, ţrtve, i tzv. tri riječi koje počinju slovom E: etike,
ekonomije, estetike. Artikulirati sve te kategorije u jedan prizor bio je glavni cilj moga pisanja
o generativnoj antropologiji.


Prije no što nastavim s ovim argumentom, volio bih biti posve jasan o jednoj stvari.
Originarna hipoteza nije ni društveni ugovor niti varijanta onoga što politički filozof John
Rawls naziva «izvornim stavom».16 Drugim riječima, ona nije fikcionalna shema već
hipoteza, «znanstvena» hipoteza, ako nam ta riječ koristi. Razlika izmeĎu te dvije kategorije
manje je očita nego na prvi pogled, ali je ipak stvarna. Hobbesov ili Rousseauov «društveni
ugovor» te čak i Rawlsov «izvorni stav» predstavljaju, kao rezultat prizornih konfrontacija
izmeĎu potencijalno sukobljenih strana, idealne verzije društvenih hijerarhija koje su se u
stvarnosti razvijale kroz različite povijesne faze. Opravdanje za takve patentirane fikcije i
razlog zbog kojih ih uzimamo ozbiljno, je taj da moţemo opravdati generiranje društvenog
reda koji uključuje ljudsku nejednakost samo iz onoga što shvaćamo intuitivno «prirodnom»
ljudskom jednakošću koja je rezultat implicitnog jednoglasnog prihvaćanja da se ta jednakost
obustavi. Ali u drugoj prilici neobjašnjen izvor naše intuicije o jednakosti je upravo, u skladu
s originarnom hipotezom koja je sama objašnjava, model recipročne izmjene jezika u
originarnom prizoru. Stoga fiktivni «ugovor» nije, kao što su neki tvrdili, izvornik kopija
kojega je originarna hipoteza, već, naprotiv, primjer našeg utjecanja originarnom prizoru kako
bi se priskrbio etički raison d'être za strukturu ljudske zajednice. Ali, budući da hijerarhijske
ili indirektno egalitarne strukture mogu biti opravdane prizorima iz društvenog ugovora čija
namjera nije reflektiranje čak ni hipotetske realnosti, originarna hipoteza opisuje egalitaran
prizor koji je maksimalno moguće blizu onome «što se stvarno dogodilo».


Zauzimanje stava o ranom nastanku jezika izoštrava radikalne implikacije originarne hipoteze
koje su ublaţene tako što se nije odredio trenutak nastanka. Originaran prizor o kome
govorimo mora biti prizor nastanka ne samo jezika već i svih fundamentalnih kategorija
ljudskoga. Ako nam je dozvoljeno da zadrţimo u svojoj mašti slike kromanjonskih predaka


16
     «original position»


                                                                                                9
koji love mamute, pokapaju mrtve i stvaraju slike u špiljama, kipove i alat izrezbaren od kosti,
postaje nam puno lakše zamisliti prizor nastanka iz kojeg sve kategorije ljudske kulture vuku
zajednički korijen. Ako, pak, odbijemo takve slike i prihvatimo činjenicu da se prvi trenutak
jezika morao dogoditi meĎu bićima kojima se još niti mozak niti ponašanje nisu na to navikli,
koji su izgledali i ponašali se više kao dvonoţni čovjekoliki majmuni nego kao ljudi, čija je
prva «riječ» vjerojatno bila gesta u kojoj nije bilo nikakve foničke komponente, tada se
moramo suočiti s pitanjem koliko je zaista radikalna naša hipoteza. Ali, daleko od toga da
sumnjamo u cijeli pothvat, izvanredno zbliţavanje te minimalne formulacije originarne
hipoteze i zaključaka novijih znanstvenih istraţivanja čine ga ne samo vjerojatnim, već, ţao
mi je što moram reći, gotovo vrijednim poštovanja.


Vrlo je dobro da nas rani nastanak prisiljava napustiti našu sliku kromanjonaca jer ta slika
skriva ono što je najteţe asimilirati u hipotetskom prizoru nastanka: da je to jedinstvena
pojava u Darwinovoj biologiji, «dogaĎaj specijacije» koja je zaista dogaĎaj—«isprekidana
ravnoteţa» s osvetom! Ipak, taj je zaključak neizbjeţan. Oni koji su do nedavno potvrĎivali
van svake logike ili presedana višestruko podrijetlo naše vrste samo su izvrtali izuzetnost
ljudskog podrijetla od kojeg su mislili da bjeţe. Ako ljudska monogeneza izgleda neugodno
bliska biblijskom stvaranju čovjeka, to je zato što Biblija izraţava, dakako u neznanstvenom
obliku, istinu o ljudskom podrijetlu s kojom se znanost još nije suočila: da se ono moralo zbiti
kao dogaĎaj. Nastanak znaka predstavlja nastanak nove simboličke svijesti, a ta svijest, čak i
u svom najosnovnijem obliku, nije mogla nastati spontano.


Što znači kada kaţemo da je nastanak jezika bio «dogaĎaj specijacije»? Jasno je da se
genetski sastav samih sudionika nije mijenjao. Ali od tog skromnog ali ne i neprimjetnog
početka, stvaratelji nove simboličke kulture razdvojili su se od ostalih grupa hominida bez
takve kulture. Prednost te kulture koja je oblikovala naše pretke u novu vrstu bila je, da
citiramo jednorečeničnu formulu o originarnoj hipotezi, da kultura utječe na «odgodu nasilja
kroz reprezentacijom». Postoje dva komplementarna elementa u toj hipotezi koje znanstveno
istraţivanje još nije asimiliralo: nastanak ljudskog znaka u jednom dogaĎaju i funkcija znaka
kao reprezentacije svetog, koje je, kao što nas je Girard naučio, eksternalizacija ljudskog
potencijala za samodestruktivno mimetičko nasilje. Ne moţemo razumjeti jedno bez drugog.
Kako bi znak obiljeţio neki dogaĎaj kao nastanak ljudske zajednice, dogaĎaj mora biti i
apsolutno i minimalno nezaboravan. Njegova nezaboravnost podrazumijeva apsolutnu



                                                                                             10
potrebu tog dogaĎaja za opstanak grupe, a što predstavlja odgodu njenog mimetičkog
samouništenja i njeno uspostavljanje kao ljudske zajednice.


To ne znači da su sve druge grupe hominida koje nisu stvorile jezik ili su ga usvojile od onih
koje jesu bile uništene internim konfliktom. Zbog toga što su korisnici jezika, koji su takoĎer
bili i korisnici kulture, imali na raspolaganju stabilniju obranu od internog nasilja, bili su u
mogućnosti steći moćnije i potencijalno opasnije vrste nasilja. Takve vrste nasilja ne
uključuju samo napredno oruţje već i sloţenije etičke strukture koje uključuju različite uloge
zaštićene zakonom, uključujući i zakone o braku koji karakteriziraju sva ljudska društva i o
kojima se obično govori korištenjem zbunjujućih termina kao što su «zabrana incesta» ili kao
o pravilima za «razmjenu ţena». Ljudske zajednice voĎene svetim zabranama mogle bi se
oduprijeti mimetičkim pritiscima koji bi u ne-ljudskim zajednicama doveli ili do sloma u
nasilju ili u napuštanju zajednice. Ipak, kroz više generacija neo-ljudi bi neizbjeţno ubili ili
istjerali svoje pred-ljudske protivnike.


Ako ga razumijevamo na taj način, rani nastanak samo pojačava originarnu hipotezu. Ideja o
tome da članovi društva koji su se očito pojavili prije stotina tisuća godina ne bi «imali o
čemu razgovarati» istinita je samo pod uvjetom da o jeziku razmišljamo prvenstveno kao o
sredstvu prenošenja informacija o svijetu. Ali ako ga razumijevamo prvenstveno kao sredstvo
odgaĎanja nasilja označivanjem svetog posrednika17, tada postaje posve vjerojatno da se
mogao razvijati vrlo sporo bez da mu u bilo kojoj fazi nedostaje funkcionalnosti. Ritualna
aktivnost, kao što je umjetnička, uvijek sadrţi informacije o svijetu, ali te su informacije
subordinirane ljudskom poretku koji podupiru. Kako je mozak postajao sve prilagoĎeniji
jeziku, sam je jezik mogao postati znatno sloţeniji, i vokabularom i sintaksom. Sloţenost
društva nije mogla prekoračiti ograničenja simboličke kulture za koju je jezik bio formalna
podloga, ali je postojanje takve kulture moglo dalje pomicati prirodnu selekciju u pravcu
prilagodbe jezik-kultura, sa sloţenijim i efikasnijim društvenim poretcima u kojima se stalno
tjeraju, ubijaju ili apsorbiraju njihovi suparnici.


Osim toga, niti činjenica da je jezik dosegao zrelost s potpuno razvijenim kromanjonskim
mozgom ne podrazumijeva da je jezik od tog vremena ostao u istom stanju. Ova čomskijevska
dogma, pojačana strahom od pojave pristanka na kolonijalističku stigmatizaciju «primitivnih»


17
     «through the designation of a sacred mediator»


                                                                                             11
jezika, tek je nedavno prekinuta. Mi ne poznajemo «primitivne» jezike; uz odgovarajući
leksikon, svi postojeći i povijesno potvrĎeni jezici jednako su sposobni izraţavati sve misli.
Ali, kao što je Bernard Bichakjian primijetio, svi jezici čijeg smo povijesnog razvoja svjesni
prešli su jednosmjerno iz oblika s više padeţa u oblik s manje padeţa (npr. iz latinskog u
francuski) i, općenito - to je Bichakjianova glavna teza - u oblik u kome ga djeca izuzetno
rane dobi mogu asimilirati.


Ono što ova atraktivna hipoteza ne objašnjava, ako Bickertonova studija o kreolskim jezicima
pokazuje da mi «prirodno» usvajamo sintaksu baziranu na odreĎenom redu riječi (subjekt-
glagol-objekt), i ako, kao što Bichakjian primjećuje, djeca uče ovu vrstu jezika lakše od bilo
koje druge vrste, jest zašto je u starijoj generaciji jezika bilo tako puno padeţa. Mislim da
ćemo time povjerovati ideji o tome da je jezik bio, do relativno nedavnog vremena kulturnog
uzleta koji je inspirirao hipotezu o kasnom nastanku, specifično (što ne znači i svjesno)
ustrojen tako da ga djeca - ili odrasli - teško nauče. Mrvice obreda lingvističke inicijacije
ostaju u institucijama koje koriste religiozno orijentiran jezik u našem vlastitom društvu -
crkveni latinski za katolike, biblijski hebrejski za Ţidove, kuranski arapski za muslimane, a da
i ne govorimo o sakrosanktnom latinskom i grčkom na Etonu i Oxfordu. Sam uzlet, radije
nego da ga pripišemo našem iznenadnom stjecanju «modula sintakse», moţda se moţe bolje
objasniti na obrnuti način, kao proizvod konačnog osloboĎenja jezika od stroge granice
svetoga i njegovog proširenja na općenitiju društvenu upotrebu.


Sve vam je ovo moglo dati ideju o originarnoj hipotezi i o njenoj usklaĎenosti s ranim
nastankom ljudskog jezika. U preostalom bih vam dijelu ţelio objasniti kako je ta hipoteza
dala ključ za počinjanje mukotrpnog procesa integriranja humanističkih znanosti, uključujući i
religiozno mišljenje, s društvenim znanostima.


Prvo ću reći nekoliko riječi o vaţnoj knjizi koja se pojavila 1997. godine. To je knjiga
Terrencea Deacona The Symbolic Species (Simboličke vrste). Deacon je neuroznanstvenik čiji
je prikaz pojave ljudskog jezika temeljen na trajnom istraţivanju strukture i evolucije mozga;
ali za razliku od većine laboratorijskih znanstvenika, Deacon je dobro poznavao i relevantna
antropološka pitanja. Vrlo je svjestan kvalitativne razlike izmeĎu ljudskog jezika i
ţivotinjskih sustava, razlike koju on opisuje terminima Charlesa S. Piercea kao razliku
indeksnih znakova—onih koji su naučeni kroz asocijaciju sa svojim objektom, kao u
Pavlovljevom čuvenom eksperimentu u kojem pas uči da zvonjenje zvona pretvori u «indeks»


                                                                                             12
za prisutnost hrane—i simboličkih jezičnih znakova koji su, kao što ih je Saussure nazvao,
«arbitrarni» jer je njihova referenca na svjetovni objekt posredovana sustavom znakova u
kojem su znakovi meĎusobno povezani. Na kraju, dok Bickerton vidi jezik i razmišljanje
samo iz perspektive individualnog govornika, odbijajući čak da poput Chomskoga definira
jezik kao način komuniciranja, Deacon je osjetljiv na zajedničku18 prirodu jezika.


Deaconova središnja teza o tome da je ljudski mozak sa svojim neobično velikim
predfrontalnim korteksom nastao kao rezultat jezika te da nije on bio uzrokom pojavljivanja
jezika, nije nova, iako nikada prije nije bila predstavljena s toliko uvjerljivih pojedinosti. Ali,
u domeni najvećeg zanimanja za Colloquium on Violence and Religion, Deaconovo djelo daje
odreĎeni uvjerljivi pomak. Njegovo poznavanje «darvinovske» unutarnje strukture mozga -
koju ne nameće genetski nacrt već sinopsis o «opstanku najsnaţnijih»--oslobaĎa ga
monolitičkog čomskijevskog stajališta o sintaksi kojem Beckertonova teorija o dvostrukom
pojavljivanju još uvijek odaje priznanje. Iznad svega, Deacon odbacuje tradicionalne
«pragmatične» scenarije o nastanku jezika i jako se pribliţava mojoj vlastitoj originarnoj
hipotezi.


Deaconovo objašnjenje nastanka simboličke reprezentacije počinje s ovisnošću proto-ljudskih
zajednica o mesu koje se dobivalo lovom i čišćenjem hrane od strane svih muških članova
koje su njihove aktivnosti obvezivale da tijekom duţih vremenskih razdoblja budu daleko od
kuće. Pod takvim okolnostima, ta su društva bila vrlo motivirana da zadrţe vjernost ţena
stvaranjem simbolične bračne veze nasuprot samo «asocijativnoj» vezi kod ţivotinjske
monogamije. Takvo bi simbolično učvršćenje veze imalo vrlo snaţne pozitivne učinke na
reproduktivnu sposobnost, pokretačku snagu evolucije.


Deaconovo objašnjenje razloga, zadivljujuće hrabro istančano prema standardima društvenih
znanosti, ne dovodi ga toga da predloţi sam dogaĎaj nastanka19. No njegova rasprava
uključuje mnogo ključnih komponenata takvog dogaĎaja:


       1. jedenje i dijeljenje mesa kao nuţnost za proto-ljudski opstanak
       2. tegobna prisila odrţavanja mira meĎu članovima grupe muškaraca koji idu u lov
       3. potreba da se lovci suzdrţe od jedenja svoga plijena na licu mjesta, te da ga donesu
          svojim suprugama i potomcima

18
     U smislu nečega što pripada cijeloj zajednici.
19
     «originary event»


                                                                                                13
   4. prvi znak koji funkcionira radi uspostavljanja etičke institucije
   5. kolektivna priroda značenja jezika
   6. pojačanje simboličke reference ritualnim

Ako kombiniramo ovih šest točaka u prizor odricanja koje se ritualno ponavlja i nakon kojeg
slijedi podjela mesa svete ţivotinje/ţrtve, posredovana znakom, tada ćemo imati, za sve
namjere i svrhe, generativnu hipotezu nastanka jezika.




Čitanje Deaconove knjige izazvalo je kod mene pomiješane osjećaje. Iako sam bio zahvalan
što mogu vidjeti toliko mnogo elementa hipoteze koju sam stvorio na temelju teorije
mimetičke ţudnje, a sada ju je replicirao empirijski znanstvenik, nemajući nimalo pojma o toj
teoriji, pitao sam se dosiţe li sada empirijsko istraţivanje doseţe točku u kojoj bi moglo
zamijeniti humanističko razmišljanje na isti način kako je moderna kemija zamijenila
alkemiju. Ali, razmišljajući, shvatio sam da nam, naprotiv, znanstveni rad koji na ovom
području stalno napreduje, daje ono što su Grci nazivali kairos, kritičan moment mogućnosti
za nas kao predstavnike humanističkog i/ili religioznog razmišljanja temeljenog na
mimetičkoj teoriji ţudnje.


Tijekom moje sveučilišne karijere, vidio sam praksu tekstualnog kriticizma kojim se
humanističke znanosti definiraju kao povod nastajanju modela za «mekše» društvene
znanosti, a nakon toga slabe na način adekvatan slabljenju kulturne kategorije same
knjiţevnosti. Ti su se razvoji podudarali i mislim da to nije bilo slučajno, s René Giradovim
otkrićem paradoksalne strukture ljudskog mimezisa unutar knjiţevnog konteksta i njegovom
kasnijom izgradnjom fundamentalne antropologije na temelju toga. Girardovo insistiranje na
tome da remek-djela zapadne knjiţevnosti od Grka preko Shakespearea, Dostojevskog i
Prousta, pruţaju bolje razumijevanje ţudnje od moderne «teorije», prvenstveno Freudeove,
nesumnjivo se moţe opravdati, ali ono predstavlja i tvrdnju čija istina sadrţi njeno vlastito
zatvaranje. Najaviti to zatvaranje ne znači apokaliptičnu potvrdu «kraja knjiţevnosti», već
samo primjedbu o tome da nam knjiţevnost, kino, televizija i sve ono što danas imamo, više
ne daje nove, neteoretizirane lekcije o fundamentalnoj prirodi ţudnje. Rezultat je kraj, ne
knjiţevnosti, nego odreĎenih koncepcija knjiţevnosti. Girardovo otkrivanje mimezisa
predstavlja istovremeno i priznanje snazi ove koncepcije i preteču njena nestajanja.




                                                                                          14
U tom kontekstu, kao što novija povijest o pitanju nastanka jezika ilustrira, antropološka je
inicijativa izgleda osuĎena na prelazak iz humanističkih u društvene znanosti. Ipak,
humanističko mišljenje treba, upravo u ovoj točci, dati središnji doprinos. Humanističko
mišljenje je paradoksalno mišljenje. U naponu novog kriticizma, najveći kompliment koji bi
netko mogao dati knjiţevnom djelu bilo je pokazati da je ono prepuno paradoksa. Tvrdio bih
da paradoks koji je omogućio ovaj kriticizam u čijem je središtu tekst i na koji je njegov
diskurs stalno aludirao nije ništa drugo nego paradoksična struktura mimezisa koju je kultura
uvijek «poznavala», ali ju je René Girard prvi eksplicitno artikulirao.


Od mnogih posljedica mimetičkog paradoksa, najznačajnija je domena samog značenja, svijet
jezika. Originarna hipoteza ne opisuje ništa drugo već «odluku» o paradoksu mimezisa
pomoću odgode na koju je utjecao znak, čija zamjena svetim, nepristupačnim referentom
predstavlja definirajuću gestu samog čovječanstva. Intelektualno znatiţeljan znanstvenik
poput Terrencea Deacona gotovo da moţe okupiti zajedno potrebne uvjete za raĎanje jezika.
Ali mu prizor raĎanja lingvističkog ili «simboličkog» znaka izmiče jer pozitivan, znanstveni
diskurs ne sadrţi kategoriju paradoksa. Francuski mislitelj Jacques Derrida koji otklanja samu
vrijednost ideje o «nastanku jezika», ipak priskrbljuje potreban sastojak našoj hipotezi u svom
«ne-konceptu» razlike, što znači «u isto vrijeme» (što je samo po sebi paradoksalan izraz)
odgodu i razlikovanje. Za razumijevanje pojave znaka potrebno je razumjeti da kolektivan ne-
čin odgode koji je «u isto vrijeme» davanje geste ili znaka koji «predstavlja» prizor i njegov
središnji objekt jer, za razliku od ţivotinjskog signala, on ne poziva druge na akciju, već
naprotiv, postaje supstitut za akciju, ostvaruje svoju odgodu razlikovanjem članova grupe od
objekta i jedne od drugih.


Ako je originarna hipoteza zaista najbolje objašnjenje nastanka jezika, ova istina ne moţe
ostati skrivena pozitivnoj znanosti. Bilo bi apsurdno zaključiti da su, zbog toga što korijeni
originarne hipoteze leţe u humanističkim znanostima, mimetička teorija i generativna
antropologija zanimljive samo humanistima. Naprotiv, zbliţavanje empirijskih znanosti i
generativne antropologije koju Deaconovo djelo nagovješćuje, nudi nam krucijalnu
mogućnost integriranja paradoksalnog mišljenja humanista s pozitivnim mišljenjem znanosti
u načinu mišljenja koje se ne ustručavam nazvati, na francuski način, «ljudska znanost».20




20
     «human science»


                                                                                             15
Ovom zaključku supstancu posuĎuje upravo najparadoksalnija posljedica paradoksa
mimezisa: da se ono što ja nazivam «humanističkom» misli ne moţe razlikovati, ne od
znanstvene misli o ljudima, već od načina mišljenja koje izgleda uopće nije usredotočeno na
ljude: od religije. Jednu od svojih knjiga nazvao sam Science and Faith (Znanosz i vjera) u
nastojanju da naglasim kako religija i znanost nisu osuĎene na razgovor gluhih već čine
komplementarno i interaktivno sredstvo za razumijevanje ljudi. Znanstveno mišljenje moţe se
provesti samo pod uvjetima metafizičkog mira: u etičkoj realnosti ljudskog društvenog ţivota,
upravo vjera odrţava preduvjete tog mira.


Iako još od Renesanse učimo da religija nije jako korisna za razmišljanje o gravitacijskoj
interakciji nebeskih tijela, ona ostaje nezamjenjiva za razmišljanje o etičkoj interakciji
ljudskih bića. Činjenica da često kaţemo da je religija «o Bogu» više nego o čovječanstvu
odraţava strukturu prizorišta nastanka21, u kojem je ono što nazivamo čovječanstvom
stvoreno, doslovno, «s» Bogom kao središtem ljudskoga kruga. Kada se jednom prizna, kao
što zahtijeva logika mimetičke teorije, da je originarni znak ekvivalent imenu Boga, znanost o
nastanku ljudi bit će primorana prihvatiti hipotezu—u znanstvenoj verziji vjere—o supojavi i
supostojanju ljudi s onim što se moţe razumjeti samo kao nešto što postoji u «drugom
svijetu» jer je nama nedostupno: to je ono sveto, ono što moţemo zgrabiti bez nasilja samo
posredstvom znaka.




Da li je dakle generativna antropologija neka vrsta sekularnog ekvivalenta religije? Posluţit
ću se mnemotičkim alatom kako bih ih lakše odvojio. Originarna hipoteza nekada se opisivala
kao kulturna teorija «velikog praska», analogijom s kozmološkim «velik praskom» kojim se
svemir pojavio i nastao. Ta je analogija primamljiva, ali netočna. Originarna hipoteza ne
počinje riječima «U početku je Bog stvorio nebo i zemlju.» Stoga bi religija trebala biti
nazvana hipotezom «velikog praska» o nastanku ljudi, ako ni zbog čega drugog onda zbog
toga što je vrijeme da shvatimo da je biblijska priča o stvaranju svijeta isto tako hipoteza čije
prezentiranje dogaĎaja nastanka odraţava poimanje koje znanost još nije prihvatila.




21
     «originary scene»


                                                                                              16
Ako originarna hipoteza generativne antropologije nije «veliki prasak», što je onda? Mislim
da bi se radije mogla nazvati «malim praskom». Originarni dogaĎaj bila je poduzetna
operacija koja se    po definiciji nije mogla   najaviti dramatičnom snagom dostupnom u
kasnijim fazama kulture. No taj dogaĎaj nije mogao biti neopaţen. To nije bio veliki nego
mali prasak. Njegova «malenost» dovodi ga u sklad sa znanstvenim zahtjevom Ockhamove
britve, da se pojednostavne ili minimiziraju nečije hipoteze što je moguće više. Istovremeno,
«prasak» ne moţe, kao što bi to ţeljela pozitivna znanost, biti minimiziran tako da uopće ne
postoji. Ako samo zapamtite pojam «mali prasak», na pamet će vam se vratiti veza izmeĎu
generativne antropologije i religije i razumjet ćete zašto mi je tako jako drago da sam imao
priliku o tome govoriti.


Prevela: Tatjana Pavešković




* Rad objelodanjen u časopisu «Republika», br. 9, god. LIX, Zagreb, rujan 2003.




                                                                                          17

								
To top