Kreditni rizik u bankarstvu by dra16507

VIEWS: 697 PAGES: 34

									                Univerzitet Crne Gore
            Ekonomski fakultet – Podgorica




Kreditni rizik u bankarstvu
                      diplomski rad




Mentor: Dr Slobodan Lakić       Kandidat: Iva Asanović 03/83



                    Podgorica, 2007. godine
                                                 SADRŽAJ:

Uvod....................................................................................................................................3

I Krediti i definisanje finansijskog rizika........................................................................4
     1. Definisanje finansijskog rizika...............................................................................4
     2. Ekonomsko značenje kredita..................................................................................5

II Pojam i pojavni oblici kreditnog rizika.......................................................................7
     1. Portfolio rizik..........................................................................................................7
     2. Trgovinski-transakcioni rizik..................................................................................7
     3. Parametri kreditnog rizika.......................................................................................8
     4. Rizik zemlje............................................................................................................8

III Stubovi kreditnog rizika i rizik pojedinačne transakcije.......................................10
      1. Stub I: Rizik pojedinačne transakcije...................................................................11
      2. Stub II: Portfolio rizik...........................................................................................13
      3. Rizik individualne linije........................................................................................15

IV Bazelski standardi......................................................................................................21
    1. Preporuke Bazela I................................................................................................21
    2. Bazelski standard II..............................................................................................21
    3. Operacionalizacija kreditnog rizika kroz Bazel II................................................22
    4. Primjena Bazela II u zemljama u razvoju.............................................................23

V Kontrola rizika i implementacija bazelskih standarda u Crnoj Gori.....................24

Zaključak.........................................................................................................................32

Literatura.........................................................................................................................34




                                                                                                                                       2
                                          Uvod



      Kontrola rizika banaka ima socijalni značaj. Poremećaji u sektoru bankrarstva imaju
loš uticaj na cijelu ekonomiju. Šta više, izazivaju značajne socijalne procese. Pitanje je i
sa stanovišta ekonomskog razvoja i sa aspekta profitabilnosti banake, koliko mogu biti
visoki bankarski plasmani i koliko se rizik smije preduzeti, a da se ne ugrozi sigurnost
izvršenja obaveza banaka.
       Bankarski rizici su kreditni, tržišni, valutni, rizik solventnosti i operativni rizik.
Rad obrađuje najstariji od finansijskih rizika- kreditni rizik. Ako postoji nešto što spaja
renesansnog bankara koji sjedi za klupom sa novcem- „banco“ i analitičara rizika u
višespratnici Wall streeta, onda je to kreditni rizik. Najstariji, ali i najbitniji.
      Danas zahvaljujući savremenoj računarskoj tehnologiji, arhiviranju baze podataka o
kretanju vrijednosti parametara u prošlosti, moguće je predvidjeti preuzete rizike.
Kreditni rizik se posmatra na nivou individualne kreditne linije- rizik pojedinačne
transakcije ili u konćentraciji- portfolio kreditni rizik. U cilju uspostavljanja odnosa
između rizika ukupne izloženosti i kapitala banke, koji je posljednja linija odbrane
solventnosti, od strane G7 zemalja, promovisani su Bazelski standardi.
      Dvostruka je aktuelnost ovih istraživanja. S jedne strane, tradicionalni problem
domaćih banaka je vezan za gubitke usled kreditne delikvencije, što dovodi do problema
održavanja solventnosti banaka ili do povećanja nivoa aktivnih kamatnih stopa. S druge
strane, nova pravila bazelskog komiteta svakako će biti primjenjivana u našem sistemu.
      U Crnoj Gori Centelna banka priprema novi Zakon o bankama. Ovim zakonom će
biti predviđena obaveza banaka da primjenjuju Bazel II. Primjena Bazela II u Crnoj Gori
vršit će se kroz formu Standardnog pristupa, koji će senzitivnije mjeriti rizike, u odnosu
na dosadašnji pristup.




                                                                                           3
              I DEFINISANJE FINANSIJSKIH RIZIKA I KREDITI


                        1. Definisanje finansijskih rizika

      Na savremenim finansijskim tržištima finansijske organizacije izlozene su brojnim
rizicima. Razlozi su brojni: od nedovoljne diversifikacije poslovanja i sklonosti ka
ulaženju u rizične, a profitabilne aranžmane, do potresa na berzama i globalnih
finansijskih kriza. Međutim, sve veća izloženost dejstvu brojnih rizika, zahtjeva se
njihovo upravljanje i kontrolu.
      Savremena poslovna strategija počiva na tri važna činioca: novac, vrijeme i rizik.
Izvještaji finansijskih institucija predstavljaju najvrijedniji izvor saznanja o tome što
finansijskje institucije, odnosno preduzeća i banke rade u odnosu na identifikovanje
rizika i šta sve preduzimaju da bi njime, što efikasnije upravljali.
Finansijski rizik se ispoljava dvostruko, u materijalnom i nematerijalnom vidu.
Materijalna komponenta predstavlja gubitak dijela ili cjeline iznosa ulaganja, a
nematerijalna komponenta predstavlja gubitak poslovnog ugleda (referenće i imidz).
      Dakle, u finansijskom poslovanju, rizik bi mogao precizno definisati kao
mogucnost da plasirana sredstva neće zaraditi oćekivanu štopu prinosa , odnosno da će
nastati gubitak u konkretnom poslu.
      Evo nekoliko kratkih definicija rizika:

- vjerovatnoća gubitka ili izloženosti riziku,
- opasnost koja može prouzrokovati gubitak,
- imovina ili pojedinac izložen gubitku,
- odstupanje od stvarnih gubitaka,
- psihološka neizvjesnost u odnosu na gubitak,
- gubitak potencijalnog iznosa novčane mase,
- odstupanje od realnih gubitaka i slično.

Uglavnom, povećana izloženost jednom od finansijskih rizika, može značajno da
povećava uticaj i drugih rizika zbog njegove međuzavisnosti, odnosno efekta sinergije.
             Jedan od najznačajnijih i najčešće pominjanih finansijskih rizika u teoriji i
praksi jeste rizik u bankarstvu. Naravno, postoji više različitih vrsta istog i to sljedeće:

       Kreditni rizik. Banke daju kredite i preuzimaju vrijednosnice, koje nisu ništa više
       od obećanja plaćanja. Kada komitent koji je posudio sredstva od banke ne isplati
       dio ili cjelokupni iznos obećane glavnice i kamata, ovi loši krediti i vrijednosnice
       rezultiraju gubicima koji naposlijetku oslabljuju kapital banke. Budući da
       vlasnički kapital obično nije više od 10% od iznosa bankovnih kredita i rizičnih
       vrijednosnica ne treba previše neispunjenih obaveza kredita i vrijednosnica prije
       no što kapital banke jednostavno postane neadekvatan za apsorbiranje daljnih
       gubitaka. U ovom trenutku, banka propada i zatvorit će se, osim ako je
       regulatorna tijela ne odluče održati na životu dok se ne pronađe kupac za nju.
       Rizik likvidnosti. Taj rizik predstavlja opasnost od neposjedovanja gotovine onda
       kada je ta gotovina potrebna za pokrivanje podizanja depozita i za ispunjavanje



                                                                                          4
       kreditnih zahtjeva pouzdanih komitenata. Ako banka ne može na vrijeme prikupiti
       gotovinu, vjerovatno će izgubiti velik broj svojih komitenata i podnijeti gubitke u
       zaradi za svoje vlasnike. U slučaju da potraje nedostatak gotovine, to može
       dovesti do nenadane navale ulagača za isplatom uloga, pa čak i do krajnje propasti
       banke. Nemogućnost banke za ispunjavanje svojih likvidnijih potreba uz razumne
       troškove često je glavni signal da je ta banka u ozbiljnim problemima.
       Rizik kamatne stope. Banke takođe se suočavaju sa rizikom koji utiče na njihov
       raspon tj. opasnost da će se zarada od prihodonosne aktive smanji ili da će se
       kamatni troškovi značajnije povećati, smanjujući raspon između prihoda i
       rashoda, a time i neto prihod. Promjene u rasponu između prihoda i rashoda banke
       obično se odnose bilo na odlike menadžmenta o portfelju, bilo na rizik kamatne
       stope- vjerovatnost da će promjenljive kamatne stope rezultirati značajnim
       povećanjem ili smanjenjem vrijednosti i povrata od aktive banke.
       Operativni rizik. Banke se suočavaju sa operativnim rizikom zbog mogućih
       nedostataka u kontroli kvaliteta, neučinkovitosti u proizvodnji i davanju usluga ili
       zbog običnih grešaka u procjeni menadžmenta, te promjene u konkurenciji kako
       novi dobavljči finansijskih usluga ili napuštaju tržišno područje određene banke.
       Valutni rizik. Veće se banke suočavaju sa valutnim rizikom koji proizilazi iz
       poslova sa stranom valutom. Najutrživije svjetske valute se kreću uporedo s
       promjenjivim uslovima na tržištu. Banke koje trguju ovim valutama za sebe i za
       svoje komitente stalno se izlažu riziku nepovoljnih kretanja cijena i na kupovnoj i
       na prodajnoj strani ovog tržišta.
       Rizik od kriminalnih radnji. Prevare ili krađe službenika ili direktora banaka
       mogu jako oslabiti banku i, u nekim slučajevima, dovesti do njezine propasti.


                      2. Ekonomsko značenje kredita

      U ekonomskoj i finansijskoj nauci pojam kredita predstavlja privredno-pravi pojam
pod kojim se podrazumijeva dužničko-povjerilački odnos u kome povjerilac ustupa pravo
raspolaganja novcem dužniku na izvjesno vrijeme i pod izvjesnim uslovima (pokriće,
kamata, rok, način otplate itd.)
      Kredit je, u stvari, privremena usluga koju čini povjerilac dužniku tako što mu
ustupa na raspolaganje određenu sumu novca ili neki predmet, što ukazuje da kredit
odvaja na neki način pravo raspolaganja od sopstvenosti. Bitno je da kod kredita postoji
načelo povratnosti. Kredit se po pravilu daje uz određenu kamatu koja je dužniku
ustupljena na privremenu upotrebu i raspolaganje. Sam izraz kredit potiče od latinske
rijeci credo, što znaci vjerovati. Prvobitni pojam povjerenja još je bitan kod ličnog
kredita, gdje se zadužuje pojedinac, dok se u masovnoj upotrebi kredita, kreditni odnos
manje zasniva na ličnom povjerenju, a više na sistemu raznih obezbjeđenja i garancija
koja je korisnik kredita dužan da obezbijedi davaocu kredita.
      Novčani kredit u zemljama trzišne ekonomije izjednačava se sa svim ostalim
vrstama robe, iako on ima posebno tržište i posebnu cijenu, koja se izražava u visini
kamatne stope. Veliki značaj kredita i njegovog uticaja izražava se u njegovoj
mobilizatorskoj ulozi. Bez organizovanog kreditnog angažovanja velike sume novca koje
se nalaze u privredi i kod stanovništva bile bi neiskorišćene. Pošto se mobilišu i



                                                                                         5
konćentrišu, ta sredstva se bankarskim kreditima usmjerava tamo gdje su najpotrebnija i
najkorisnija, čime se ubrzava reprodukcija i doprinosi jačanju proizvodnih snaga.
Finansijski i ekonomski gledano i u zemljama tranzicije kredit ima isti značaj.
    Kredit se u privrednom životu zemlje može razvrstati prema nizu kriterijuma:

       Prema obliku u kojem se daje može se podijeliti na naturalni, robnonovčani i
       novčani.
       Prema upotrebi tj. namjeni za šta se koriste sredstva mogu biti potrošački i
       proizvođački, koji se dalje mogu podijeliti na obrtne i investicione kredite.
       S obzirom na rok odobravanja i naplate krediti mogu biti kratkoročni,
       srednjoročni i dugoročni.
       Prema obezbjeđenju kredita postoje lični (personalni) i pokriveni (realni) krediti.
       Prema uslovima otplate: cijele, obročne i amortizacione kredite.
       U odnosu na plaćanje kamate mogu se razvrstati na kamatne i beskamatne.
       S obzirom na oblik u kome su dati imamo eskontne (mjenicne), lombardne
       (založne), kredite po tekućem računu.
       Za statističke svrhe je važna podjela na odobrene i iskorišćene kredite, planirane i
       ne planirane kredite.

   Takođe, u privrednom životu i finansijskoj praksi mogu se nabrojati sljedeće
   najznačajniji funkcije kredita:

   1. Mobilizatorska funkcija koja se sastoji u prikupljanju odnosno mobilizaciji svih
      novčanih sredstava koja su u društvu i privredi rascjepkana na brojnim mjestima i
      usitnjena u rukama mnogih vlasnika, a koja se nalaze privremeno van proizvodne
      i prometne funkcije.
   2. Kredit za reprodukciju omogućuje likvidnost i kontinuitet proizvodnje (prosta
      reprodukcija), doprinosi ubrzanju i povećanju reprodukcije (proširena
      reprodukcija) i regulisanju ponude i tražnje na tržistu, što je ujedno i jedna od
      najvaznijih funkcija kredita..
   3. Kredit obezbjeđuje likvidnost, kontinuitet i stabilnost privređivanja. Ova funkcija
      dolazi do izražaja u obezbjeđivanju sredstava u periodu dok se proizvodnja ne
      realizuje, posebno u organizacijama sa sezonskim karakterom proizvodnje i
      prodaje.
   4. Kredit kao regulator ponude i tražnje na tržištu. On omogućava da se kupci na
      tržištu pojavljuju kao potrošači i onda kada nemaju dovoljno sopstvenih
      sredstava.
   5. Uticaj kredita na medjunarodnu ekonomsku razmjenu je takođe evidentan jer je
      izvozni kredit postao sredstvo konkurentske borbe, jer se nova tržišta ne mogu
      osvojiti bez kreditne podrške plasmanu robe.
   6. Kredit kao mobilizator razvoja privredno nedovoljno razvijenih područja- ima
      poseban značaj u međunarodnim privrednim odnosima za razvoj privredno
      nedovoljno razvijenih zemalja, jer se pomoću njega lakše može prebrodit
      sopstvena akumulacija i ubrzati razvoj.




                                                                                         6
   7. Kontrolna funkcija kredita u privredi predstavlja važan oblik ukupne finansijske
      kontrole. Pomoću kredita se ostvaruje permanentna kontrola poslovanja
      preduzeća koja se kreditiraju.

              II POJAM I POJAVNI OBLICI KREDITNOG RIZIKA


      U svom poslovanju menadzment u bankama svakodnevno pravi kompromise,
između veličine rizika i veličine prihodnih stopa. Kreditni rizik je najbitniji u bankarstvu.
Rizik gubitka nastaje uslijed mogućnosti da plasirana sredstva ne budu vraćena kroz
amortizaciju kredita. Gubitak može biti kompletan, a može biti i djelimičan ukoliko se
dio sredstava ipak amortizuje. Kreditni rizik takođe uključuje detoraciju kreditnog
rejtinga preduzeća, što podrazumijeva pad pozicije preduzeća na rejting listi. Međutim,
pad rejtinga ne podrazumijeva i gubitak sredstava, mada implicira povećanje mogućnosti
gubitka. Takođe pomjeranje faktora rizika u pravcu njegovog rasta, povecava i očekivani
tržišni prihod, što je bitan parametar kod sekjuritizacije kredita i kreditnih derivata.

                          1. Bankarski portfolio

       Kreditni rizik je posebno kritičan kada dođe do gubitaka sredstava u kreditnim
plasmanima ka bitnim klijentima. Postoje različiti oblici gubitaka: kašnjenje u
amortizaciji sredstava, restruktuiranje uslova zaduženja, bankrot. Jednostavni incidenti u
amortizaciji kredita kao što su manja kašnjenja, sama po sebi ne predstavljaju gubitak. U
praksi period tolerancije po pitanju kašnjenja u realizaciji anuiteta iznosi 3 mjeseca.
Ukoliko ipak, klijent nije spreman na duži rok da realizuje svoje obaveze banka ima
alternative, ili da ide u pravcu konsolidacije klijenta i reprogramiranja kreditnih obaveza,
ili da učestvuje u procesu likvidacije subjekata, odnosno njegove akvizacije ili pripajanja
drugom nekom subjektu. U ovim procesima gubitak banke je izvjestan. Prema tome,
može se zaključiti da gubitak nestaje u situacijama ozbiljnijim od običnog incidenta u
plaćanju.
       Nije lako kvantifikovati kreditni rizik, i pored činjeniće da je iz vremenskih serija
moguće derivirati mogućnost neizvršenja obaveza i štopu pokrića uslijed gubitka, koja
zavisi od situacije samog subjekta. Takođe je tesko utvrditi korelaciju, međuzavisnost
gubitaka ostvarenih u diverzifikovanom portfoliju banke, odnosno utvrditi faktore koji
utiču na detoraciju ukupnog portfolija.

                     2. Transakcioni –trgovinski portfolio

      Tržište kapitala vrijednuje kreditni rizik emitenata u zajmotrazioca. Kreditni rizik
utrživih zajmova je takođe predmet posmatranja rejtinga agencije. Kreditni rizik je ovdje
vidljiv kroz „credit spread“, razliku oćekivanog prihoda od „sigurnog“ plasmana,
odnosno od prihoda plasmana u obvezniće preduzeća.
      Mogućnost transakcionog portfolia, jeste njegova prodaja prije nego hartije od
vrijednosti dospiju u gubitak. Ukoliko kreditni rejting dužnika se pogorša, hartije od
vrijednosti se mogu prodati po nižoj cijeni. U slučaju neočekivanog gubitka pojavljuje se
razlika izmedju cijene hartija od vrijednosti prije i poslije objavljivanja gubitka dužnika



                                                                                           7
po datoj hatriji, budući da je cijena prije gubitka znatno veća. Prodana cijena svakako
zavisi od likvidnosti tržišta, ali svakako jedan od faktora koji utiće na cijenu je i kreditni
rizik.
Kreditni rizik kod transakcionih instrumenata otvara mnogobrojna pitanja. Koja je
veličina potencijalnog gubitka pojedinačnog instrumenta i cjelokupnog portfolija u
budućnosti? Da li je tržišna cijena instrumenta adekvatna tržišnom riziku? Koja će biti
cijena instrumenta ako se rizik realno ostvari?

                                   3. Parametri kreditnog rizika1

      Glavne komponente kreditnog rizika su izloženost kreditnom riziku, vjerovatnoća
gubitka, detoracija kreditnog rejtinga i proćenat pokrića gubitka. Rangiranje je
tradicionalno utvrđivanje kreditnog rejtinga zajmotražioca.
Najpoznatije rejting agencije su Standard and Poor i Fitch. Rejting agencije radije
ocjenjuju konkretan dužnicki odnos, nego zajmotražioca, budući da se rizičnost svakog
kreditnog plasmana mijenja zavisno od stepena zaduženosti zajmotražioca, kolaterala,
kao i od nivoa prioritetnosti konkretnog duga.
      Banke koriste proćeduru internog rangiranja preduzeća, pošto vecina preduzeća
nema javni kreditni rejting publikovan od strane agencija. Interno rangiranje vrši se
shodno zahtjevima i standardima banke. U obzir se uzima kako rizik samog
zajmotražioca tako i rizik garancije odnosno stope pokrića.
      Rangiranje takođe obuhvata i tzv. Country risk koji podrazumijeva politicki rizik
poslovanja u jednoj zemlji. Zatim, lokalne monete se uzimaju u obzir tokom rangiranja.
Rangiranje se fokusira na rizik individualne kreditne linije odnosno zajmotražioca-
dužnika. Bankama je jako bitan ukupni rizik portfolija kreditnih plasmana. Od broja
dužnika, njihovih djelatnosti, obima plasiranih sredstava u pojedine djelatnosti, grupe
dužnika, odnosno različite zemlje, direktno zavisi rizičnost portfolija.
Portfolio kreditni rizik je kritičan parametar sa stanovista mogućeg rizika, pa je bitno
utvrditi veličinu kapitala za pokrivanje ovog rizika.
      Prema tome, sljedeći izazov utvrđivanja kreditnog rizika jeste iznalazenje portfolio
efekta. Ovo predstavlja komplexan zadatak, što zbog nedostataka podataka koji se odnose
na kreditni rizik, što zbog metodoloske problematike utvrđivanja koleracija između
stupnja rizičnosti dužnika koji se nalaze u bankinom portfoliu.

                                       4. Rizik zemlje

      Rizik zemlje, tj. country rizik u suštini znači rizik moguće ekonomske i političke
krize u zemlji. Ovdje prije svega imamo u vidu:

      •    Rizik suvereniteta, koji označava gubitak ostvaren povjerilačkim odnosom prema
           „suverenim“ emitentima, kao što su centralna banka, odnosno Vlada.2 Rizik od
           gubitka uvijek upućuje na restruktuiranje duga date države.



1
    Bessis, drugo izdanje str.14



                                                                                            8
    •   Pogoršanje ekonomskih uslova može voditi opadanju kreditnog rejtinga
        preduzeća. Takođe povećavaju se gubici prema dužnicima u situaciji kada dođe
        do detoracije ekonomskih uslova u zemlji.
    •   Opadanje vrijednosti lokalne monete u odnosu na monetu koja preovlađuje u
        banci.
    •   Nemogućnost transfera fondova-kapitala iz zemlje dužnika, s obzirom na lokalne
        zakone. Postoji i mogucnost da lokalna moneta, u periodu amortizacije zajma,
        izgubi status konvertibilne valute.
    •   Rizik takođe može biti i pravni sistem date zemlje koji može omogućiti dužniku
        da izbjegne izmirenje obaveza po osnovu zajma. S toga, povjerioci kada su u
        pitanju ove zemlje investiraju na bankarskim garancijama.

          Country rizik, koji se odnosi na mogućnost da neočekivani događaji u zemlji
    uticu na klijentsku firmu ili sposobnost vlade da plati dug, obično se dijeli na suvereni
    (nazvan i politički) i valutni rizik (takođe se zove i rizik deviznog kursa). Podjela je
    prihvatljiva kada je zajmoprimalac privatna firma, ali kada je to vlada, nejasna je
    razlika između suverenog i valutnog rizika. U cilju upoznavanja izloženosti country
    riziku neophodno je da banka razvija informacioni sistem kojim se obuhvataju svi
    oblici izlaganja riziku (zajmovi, investicije i sl. ), njihova klasifikacija (po vrsti, roku
    dospijeća, dužniku), kao i prenošenje informacija u informacioni centar. Banke
    utvrđuju limite da smanje izloženost riziku u bilo kojoj zemlji. Limiti su utvrđeni od
    strane country limit komisije sastavljenje od vrhovne bankarske izvršne vlasti.
    Country menadžeri i analitičari daju preporuke country limit komisiji, čiji članovi
    mogu, ali ne moraju biti. Odluka o limitu se zasniva na dva odvojena dijela
    informacija jedna je analitička studija country rizika, a druga marketinški plan izrađen
    od sluzbenika bake zaduženog za operacije u zemlji koja je predmet razmatranja.
    Dakle, iznad country limita se ne dozvoljava izlaganje riziku.

          Pokazatelji country rizika. Osim pokazatelja country rizika, kao sto su deficit
    kao procenat od nominalnog društvenog proizvoda i korelacija između sistema
    kontrolisanog deviznog kursa (koji je u skladu sa precijenjenom domaćom valutom-
    ekvivalent je oporezivanje izvoza i subvencionisanje uvoza- i koji dopusta ekonomiji
    malo fleksibilnosti da odgovori na promjenu relativnih cijena), stepen gubitka
    inherentnog ekonomiji, koristi se standardna mjera rizika povezana sa teretom
    nacionalnog duga, tj.odnos (ratio) pokrića (coverage ratio): odnos izvoza prema
    servisiranju duga. Takođe je bitan varijabilitet razlike između prihoda od izvoza (Pi) i
    troškova uvoza (Tu), u odnosu na obavezno servisiranje duga:

                                Kv{(Pi – Tu) / S},

   gdje je Kv koeficijent varijacije, a S obavezno servisiranje duga. Treba napomenuti
da je kod ove mjere obim izvoza vjerovatno pozitivno, a obim uvoza vjerovatno


2
 Uzmimo za primjer krize u Argentini, kada država nije ralizovala svoje obaveze, što govori da bez obzira
na prudencijalne standarde rizika, koji državnim obavezama daju rizik od 0%, zaključuje se da je rizik ipak
uvijek prisutan.


                                                                                                          9
negativno korelisan sa cijenom, kao i da su troškovi obično pozitivni u odnosu na izvozne
prihode.

III STUBOVI KREDITNOG RIZIKA3 I RIZIK POJEDINAČNE TRANSAKCIJE-
                   ( „stand-alone risk“ )


Dva najbitnija segmenta ili bloka za praćenje kreditnog rizika jesu rizik individualne
transakcije, odnosno „standalone“ rizik i portfolio kreditni rizik. Na toj bazi je i
struktuiran prikaz blokova, koji zapravo izrazavaju različite aspekte kreditnig rizika.

                       1. Stub I: Rizik pojedinacne transakcije

      Ovaj stub se bavi faktorima rizika, izloženosti riziku, kao i evaluaciji rizika. Faktori
povlače rizik, bilo u pravcu detoracije kreditnog rejtinga, bilo u pravcu gubitka.
Vjerovatnoća neizvršenja obaveza i detoracija kreditnog rejtinga su osnovni inputi za
utvđivanje rizika. Kod implementacije portfolio modela, neophodno je kvantifikovati
izloženost, pokriće (odnosno default gubitak- „loss given default“ ) i vjerovatnoću
neizvršenja obaveza, odnosno detoraciju rejtinga. Ovo je oblast u kojoj već dugo poznati
skor modeli i modeli rangiranja, omogućavaju rangiranje firmi od strane „rejting“
agencija, na temelju dostupnih podataka. Ovi modeli uz korišćenje novih tehnika i
modela nove generacije omogućavaju kvantifikovanje faktora rizika što je zahtjev i Bazel
II standarda. Rangiranjem se utvrđuje kreditni rizik zajmotražioca. Kod rangiranja postoji
više aspekata rizika koje treba utvrditi. Prvi je rizik samog dužnika- zajmotražioca, koji
se tiče njegove sposobnosti da zajam otplati u roku. Ovim rangiranje spada u domen
spoljnjeg rangiranja, koje sprovode rejting agencije. Drugi aspekt se tiče kolaterala,
garancije i neformalne podrška nekog trećeg subjekta samom zajmotražiocu. Ovi faktori
se uzimaju u obzir tokom internog rangiranja koje predstavlhja unutrašnju procjenu u
banci od strane analitičara rizika. Obuhvatna šema rangiranja treba da utvrdi rizičnost
zajmotražioca uzimajuci u obzir garancije i kolateral. Ukoliko se evaluacija
zajmotražioca vrši sa stanovišta različitih zahtjeva za zajam, rejting može biti drugačiji,
zavisno od ranga seniornosti4 zajma, odnosno ponuđenog obezbjeđenja. Potreba za
rangiranjem zajmotražioca je bitna, s obzirom da je vjerovatnoća gubitka bitan input kao i
pokriće zajma.
      Interno rangiranje predstavlja, kao što je rečeno, unutrašnju evaluaciju vjerovatnoće
gubitka i kolaterala. Ovo rangiranje je poznato kao Internal Rating-Based, odnosno
pristup ocjenjivanja rizika zahtjevan od strane Basel II standarda. Interno rangiranje
uzima u obzir externo rangiranje, a zatim se za obije vrste rangiranja utvrđuje frekvencija
gubitaka, na temelju podataka iz prošlosti. Pored rangiranja, do vjerovatnoće gubitka
stiže se uz korišćenje modela gubitaka. Modeli direktno utvrđuju vjerovatnoću gubitka, i
na temelju te vjerovatnoće vrši se rangiranje preduzeća. Razlike između ovih načina
mogu se izložiti kao:


3
 Bessis, drugo izdanje str.420
4
 Seniornost predstavlja nivo prioriteta u naplati potraživanja za slučaj ukoliko bi došlo do situacije da
zajmotražilac više nije sposoban da izvršava obaveze u datom roku.


                                                                                                            10
   •   Mogućnost gubitka jeste objektivna, dok je rangiranje rezultat procjene.
   •   Modeli direktno utvrđuju vjerovatnoću gubitaka, bez potrebe statisticke derivacije
       gubitaka.
   •   Modeli koji utvrđuju mogućnost gubitka, daju neophodan input, za razvijanje
       modela portfolio rizaka.
   •   Modeli gubitka, zahtijevaju baze podataka o gubicima, kako bi parametri modela
       bili precizniji.


    Tehnike rangiranja i kvantifikovanja vjerovatnoće gubitka. Različite tehnike se
primjenjuju za modeliranje rangiranja i utvrđivanje vjerovatnoće gubitka, za neke se već
može reći i da su prevaziđene.

   •   Metod kreditnog skora je jedna od najstarijih, razvijena od stane Altmana
       1968.godine. Tehnika se koristi i za utvrđivanje rejtinga i vjerovatnoće gubitka.
       Ova tehnika je i dalje primjenjiva i posebno je adekvatna upotrebu kao
       potrošačkih kredita. Skor predstavlja funkciju finansijskih rizika i varijabli.
       Tehnika kreditnog skora diferencira rizične od nerizičnih firmi. Zavisno od skora
       firma je više ili manje rizična za kreditiranje. Kada je vrijednost skora utvđena,
       mogućnost gubitka zavisi od veličine skora, razlikujući se od jedne do druge
       firme.

   •   Logit-probit tehnika dozvoljava direktno modeliranje relacija izmađu posmatranih
       varijabli i utvrđivanje rejting klasa, odnosno vjerovatnoće gubitka. Ova je
       metodologija poznata kao RiskCalc, koja se primjenjuje u cilju klasifikovanja
       vjerovatnoće gubitka. Ova tehnika diferencira preduzeće kao rizične, dajući
       vrijednost od 0 do 1, kao vjerovatnoću gubitka.

   •   Opcioni teorijski pristup polazi od pretpostavke da akcionari kompanije imaju
       interes da prodaju imovinu radije nego da plate obaveze koje proizilaze iz zajma.
       Ovaj interes akcionara polazi od pretpostavke da je vrijednost imovine manja od
       vrijednosti zajma. Ovaj pristup posmatra imovinu preduzeća kao put opciju, gdje
       se pripadajuća aktiva prodaje zajmodavcu sa ciljnom cijenom, koja predstavlja
       velicinu duga. KMV model je takođe primjenjiv za preduzeća koja nijesu
       organizovana u formi akcionarskog društva.

   •   Ekonometrijski model gubitaka ili CPV jeste tehnika koja povezuje štopu gubitaka
       portfolio segmenta sa cikličnim kretanjima privrednih djelatnosti i ekonomije date
       zemlje. Model se zasniva na dva bazična dijela. Prvi blok koristi logit funkciju,
       koja na osnovu ekonomskih varijabli kvantifikuje vjerovatnoću gubitka u
       intervalu od 0 do 1. Drugi blok faktora, koji su input logit funkcije. Model
       zahtijeva distribuciju gubitaka , kao i kretanje ekonomskih faktora u prošlosti koji
       uticu na kreditni rejting dužnika, karakterističnih za datu zemlju odnosno
       privrednu djelatnost.




                                                                                        11
    •   Credit spread5 je sljedeca tehnika kvantifikacije vjerovatnoće gubitka, koji se u
        ovoj tehnici derivira kroz analizu tržisnog credit spread-a. Tehnika procjenjuje
        vjerovatnoću gubitaka, rizik detoracije kreditnih rejtinga dužnika i pokriće rizika-
        kolateral. On je modeliran tako da zavisi od faktora kreditnog rizika. Model se
        zasniva na utvrđivanju vrijednosti rizičnog duga, putem diskontovanja vrijednosti
        očekivanog cash flow-a, sa diskontnim faktorom, koji se saštoji od nerizične stope
        plus dati rizik gubitka.

      Faktori kreditnog rizika. KMV model koristi vrijednosti aktive preduzeća kao
faktor rizika. CPV koristi ciklična kretanja privrede, odnosno makroekonomskih varijabli
kao faktor rizika. Korelacija između individualne kompanije i makroekonomskih
varijabli, proizilazi iz činjeniće da se generalni uslovi poslovanja reflektuju na vrijednost
aktive preduzeća. Portfolio modeli, koji se zasnivaju na korelaciji, koriste jedan od ova
dva pristupa. Drugi modeli koriste empirijske podatke o distribuciji gubitaka po rejting
klasama, ali ne uspostavlja odnos između pomenutih faktora i distribucije vjerovatoće
gubitaka.

     Izloženost gubitku i pokriće. Neizvjesnost po pitanju rizika gubitaka, izražena je
kroz parametre izloženost riziku u stanju neizvršenja obaveza („Exposure at default“-
EAD) i gubitak uslijed nemogućnosti naplate zajma („Loss given default“- LGD).
Kretanje ovih parametara u budućnosti je neizvjesno.
      Izloženost riziku EAD kako sam naziv govori, predstavlja visinu potraživanja
banke, po osnovu zajma, od zajmotražilaca koji su dospjeli u stanje kada nijesu sposobni
da izvršavaju obaveze. Za bankarski portfolio projektovani su samo zaključeni kreditni
plasmani, mogućnost većih plasmana zaviše od poslovne politike banke i tražnje za
kreditima. Po pravilu kreditni rizik je nezavistan od tržišnih pomjeranja.
Pokriće rizika predstavlja poseban aspekt kreditnog rizika, budući da gubitak predstavlja
razliku između realizovanog pokrića i potraživanja po osnovu zajma. Novi Bazelski
standardi predpostavljaju određeni stepen pokrića, kao mjere za smanjivanje gubitka
uslijed rizika. Takođe, rizik postoji i u slučaju garancija. Između zajmoprimca i jemca
može poštojati zavisnost u gubicima. Kada zajmoprimac izgubi sposobnost izvršenja
kreditnih obaveza, uslijed dejstva određenih faktora, išto se dešava i sa jemćem.6

    Procjena kreditnog rizika. Knjigovodstvena vrijednost plasiranog zajma ostaje
konstantna, uprkos detoracije kreditnog rejtinga dužnika. Modeli kredirnog rizika
prepoznaju samo mogućnost gubitka. Mark-to-market model mijenja vrijednost zajma,
kako se mijenja njegova rizičnost. Ovaj proces diskontuje cash-flow, koji nastaje
amortizacijom zajma, koristeći kao diskontnu štopu „ne rizičnu“ kamatnu štopu, plus
credit spread, koji korespondira sa procijenjenim rizikom. Ova evaluacija izrazava puni
efekat detoracije kreditnog rejtinga, što je efektnije, za razliku od modela koji isključivo
prepoznaju vjerovatnocu gubitka. Tehnike za procjenu migracije rejtinga baziraju se na
distribuciji faktora kreditnog rizika, kao što su vrijednost aktive preduzeća i makro

5
  Credit spread predsavlja razliku imeđu prihoda nerizičnih instrumenata, kao što su obveznice centralne
banke i prihoda obveznice sa razlicitim stepenom rizika.
6
  Dva preduzeća koja pripadaju istoj grani i pogođena su negativnim tržišnim dešavanjima (ulazak snažnog
konkurenta na tržište).


                                                                                                     12
ekonomski pokazatelji. U tu svrhu koriste se matriće migracije kreditnog rizika, bazirane
na podacima iz prošlosti, koje omogućavaju utvrđivanje frekvencija migracija7 za svaku
od rejting klasa. Mark-to-market model je jedini koji prati migraciju kreditnog rejtinga,
budući da se diskontni faktor, mijenja zavisno od rizika rejting dužnika.

                                2. Stub II: Portfolio rizik

     Portfolio rizik (rizik konćentracije) vrši agregaciju rizika individualnih kreditnih
plasmana. Za razliku od tržisnog rizika, kod kreditnog rizika je zbog oskudnosti
podataka, teško pratiti distribuciju gubitaka. Iako modeli portfolio rizika koriste iste
bazične principe korelacije i distribucije gubitaka, oni se značajno razlikuju.

      Model korelacije kreditnog rizika. Konćentracija kreditnog rizika je vrlo značajna
za banku, šta više kritična. Posmatranja govore da su gubici veći u periodu pogoršavanja
ekonomskih prilika. Takođe nameće se zakljucak da postoji pozitivna korelacija između
gubitaka. Šta više, modeli pokazuju da je proćenat gubitka visoko osjetljiv na korelaciju.
Zanemarivanje korelacije gubitaka, bila bi opasnost u smislu definisanja veličine
neophodnog kapitala za apsorbovanje gubitaka. Korelacija takođe postoji i kod detoracije
kreditnog rejtinga, koja se realizuje kroz migraciju rejtinga u negativom smjeru. Nije lako
utvrditi korelaciju gubitka. Primjera radi, vjerovatnoća da dvije kredibilne kompanije
bankrotiraju ištovremeno je minimalna.
Da bi se utvrdila korelacija potrebno je razviti modele sa više faktora rizika, kao što su
vrijednost aktive preduzeća u opcionom pristupu, odnosno ekonomski uslovi analizirani
ekonometrijskim tehnikama.

     Modeliranje gubitaka kao opcije. Kod pristupa kreditnom riziku kao put opcije,
faktor gubitaka jeste vrijednost akrive preduzeća. Gubitak se realizuje kada vrijednost
preduzeća padne ispd vrijednosti duga. Prema tome, korelacija između vrijednosti aktive
proizilazi u korelaciju između gubitaka u kreditiranju. Ovi principi su implementirani u
tehnici KMV Portfolio menadzer. Credit Metrics koristi isti princip, mada se ovaj model
koristi korelacijom prihoda od akcije kao pokazatelja korelacije između aktiva. Takođe
Credit Metrics koristi matriće zajedničke migracije rejtinga, utvrđujući vjerovatnoću da
par preduzeća datih klasa rejtinga, migriraju u rejting neke druge klase. Vjerovatnoća
zajedničke migracije se povećava sa većom korelacijom.

     Ekonometrijski pristup modeliranja stope gubitaka, fokusira se na relaciji između
stope gubitaka segmenata portfolia i ekonomskih prilika u zemlji. Ova tehnika je
okrenuta prema budućnosti. Model koristi logit vezu između stope gubitaka, pojedinih
segmenata portfolia i makroekonomskih pokazatelja date zemlje- privredne djelatnosti.
Kako stopa gubitaka različitih segmenata portfolia zavisi od seta različitih faktora, oni
imaju tendenciju zajedničkih varijacija zavisno kako se faktori mijenjaju. Iz stepena
podudarnosti mijenjanja stope gubitaka i makroekonomskih pokazatelja derivira se
stepen korelacije između stopa gubitaka segmenata portfolia.


7
 Migracija kreditnog rejtinga predstavlja pomjeranja rejtinga preduzeća kroz klase rizika. Može da bude
pozitivna i negativna migracija.


                                                                                                      13
     Modelisanje distibucije gubitaka kreditnog porfolia u velikoj mjeri zavisi od
korelacije. Postoji nekoliko metoda za modeliranje distribucije gubitaka:

   •   Analiza distribucije gubitaka
   •   Monte Carlo simulacija faktora kreditnog rizika
   •   Modelisanje migracije rejtinga kreditnog rizika, uključujući međusobnu korelaciju

      Analiza distrubucije gubitaka. Analitički pristup utvrđuje parametre distribucije
gubitaka u ograničenim pretpostavkama. Credit risk+ je primjer takve metodologije koja
ignoriše detoraciju kreditnog standarda i prepoznaje, odnosno predviđa isključivo
mogučnost neizvršenja obaveza. Ovaj pristup se zasniva na utvrđivanju statistike
gubitaka svakog portfolia pojedinačno, plus njihova evenualna zavisnost prema spoljnim
faktorima. Upotrebljivost ove metode se zasniva na jednostavnom i brzom kalkulisanju.

     Monte Carlo simulacija. Glavna tehnika za utvrđivanje korelacije distribucije
gubitaka jeste MonteCarlo simulacija. Za sprovođenje ove tehnike neophodna je struktura
korelacije faktora kreditnog rizika. Kada je faktor rizika vrijednosti aktive, jednostavno je
generisati slučajne vrijednosti aktive i na taj način generisati vjerovatnoću gubitka svakog
preduzeća. Vrijednost aktive korespondira sa kreditnim rejtingom preduzeća, pa rizik
može biti veći ili manji ili voditi ka gubicima. Metodologije KMV Portfolio Menager i
Credit Metrics koriste ovde modele.

      Modeliranje zajednicke migracije. Drugi način za modelisanje distribucije gubitaka
jeste putem Credit Metrics modela. Ova tehnika specificira N mogućih migracija svog
dužnika, uključujući i nivo gubitka. Za svaki par dužnika date su moguće vjerovatnoće
zajedničkog kretanja. Ako rizik dva preduzeća ima tendenciju simultane detoracije, više
nego što postoji mogućnost za nezavisno opadanje rejtinga, vjerovatnoća zajedničke
migracije u negativnom smjeru biće veća. Ova tehnika generiše distribuciju vrijednosti
portfolia, što uključuje i pozitivnu migraciju smanjenja rizika (što rezultuje većom
vrijednošću zajma, mjereno mark-to-market metodologijom), inverzno tome, detoracija
dovodi do manje mark-to-market vrijednosti.

      Kapital i provizija. Kapital rezultira iz distribucije gubitaka. Utvrđena veličina
mogućeg gubitka zavisi od zadatog horizonta za računanje, od metoda procjene
izloženosti riziku, kao i od ročnosti za kalkulisanje mark-to-market modela. Parametri
kapitala su: proćenat gubitaka, odnos očekivanog i ostvarenog gubitka, odnos ostvarenog
gubitka i prihoda. Većina modela koristi vremenski period od godinu dana. Distribucija
gubitka proishodi iz distribucije aktive. KMV Portflio Menager, Credit Metrics i CPV,
omogućuju kalkulisanje. Kreditni rizik i CPV teorijski procjenjuje distribuciju gubitaka
preko horizonta, koristeći kumulativnu štopu gubitaka.




                                                                                          14
                  3. RIZIK INDIVIDUALNE KREDITNE LINIJE


       Parametri kreditnog rizika. Tema ovog poglavlja biće parametri rizika individualne
kreditne linije. Kreditni rizik je potencijalni gubitak u slučaju da dužnik ne može da
izmiri svoje obaveze, ili u slučaju da dođe do detoracije kreditnog rejtinga dužnika.
Najbitnije komponente ovog rizika su: izloženost riziku („exposure at default“- označava
se skraćenicom ED), vjerovatnoća neizvršenja obaveza („default probabilities“-označava
se kraćenicom DP) i gubitak uslijed neizvršenja obaveza („Loss given default“- LGD).
       Izloženost predstavlja iznos sredstava koja se nalaze pod rizikom. Vjerovatnoća
neizvršenja obaveza, odosno vjerovatnoća detoracije kreditnog rejtinga, govore o
statističkoj vjerovatnoći da zajmoprimac neće vratiti sredstva u roku, odnosno da će se
pogorsati pripadajući mu kreditni rejting. Pokrića smanjuju gubitak sredstava u slučaju
neizvšenja obaveza. Pokrića mogu biti u formi garancija i kolaterala. Tradicionalni
pristup kreditnog rizika odnosi se na dužnike, preduzeća odnosno finansijske institucije.
Međutim, i pored modela za kontrolu rizika, identifikovanje i konrola rizika je i dalje
izazov.

      Izloženost riziku ili kako se u ango-saksonskoj literaturi navodi „Exposure at risk“,
predstavlja iznos sredstava koja će se u vidu zajmova plasirati u vremenskoj perspektivi.
U praksi, izloženost riziku jeste zajednička varijabla za kreditni rizik. Menadzment
kreditnog rizika postavlja limite na iznos koji može biti odobren preduzeću, privrednoj
grani odnosno regionu. Izloženost riziku predstvalja „kvantitet“ rizika, odnosno iznos
preostalih potraživanja po osnovu plasiranog zajma. Izloženost se može uzeti u
knjigovodstvenom iznosu ili prema modelu mark-to-market. Procjena gubitka uslijed
korišćenja knjigovodstvene vrijednosti ne uzima u obzir detoraciju kreditnog rejtinga,
koja se ne realizuje u knjigovodstvenoj vrijednosti, ali povećava mogućnost neizvršenja
obaveza zajmoprimaoca. Mark-to-market model izražava detoraciju kreditne vrijednosti,
time što se povećava rizik, povećava se i faktor diskontovanja, čime se realna vrijednost
zajma umanjuje.
      Sam obim sredstava plasiran u zajmove nije dovoljan da izrazi izloženost riziku,
već se kao adekvatniji parametar uzima veličina sredstava plasirana u zajmove, kod kojih
dužnik ne izvršava obaveze. Ovaj parametar se označava terminom „Exposure at
Default“ (EAD). Kod terminski definisanih zajmova lako je utvrditi iznos sredstava koja
se u vremenskom horizontu nalaze pod uticajem rizika. Međutim za većinu zajmovnih
plasmana ne može se utvrditi iznos sredstava koji će se naći pod rizikom, budući da je
zajmoprimcu data mogućnost da u datom periodu, vuče zavisno od sopstvenih potreba,
određeni iznos sredstava.
      Za bankarske zajmove relevantna je podjela na „on balance sheet“ i „of balance
sheet“ transakcije. Podaci koji definisu izloženost riziku su:

       •   Iznos i ročnost ugovorenog zajma.
       •   Šema amortizacije terminski definisanog zajma
       •   Ročnost prava vučenja tranši raspolozivog zajma
       •   Tekuće korišćenje iznosa raspoloživog zajma




                                                                                        15
      Za veliki broj zajmovnih plasmana zajmotržiocu je ostavljeno da vuče sredstva po
sopstvenoj potrebi do određenog limita. Ugovorene kreditne linije su „on balance sheet“
za iznos sredstava koja su povučena , odnosno „of balance sheet“ za iznos sredstava koja
nijesu povučena, ali koje zajmotražilac može iskoristiti u datom periodu.

      Neizvršavanje kreditnih obaveza i migracija rizika. Rizik neizvršenja obaveza
predstavlja vjerovatnoću da klijent neće izvršiti svoje obaveze. Postoji nekoliko situacija
koje se mogu tretirati kao neizvršene obaveze. Pomjeranje-migracija kreditnog rizika,
može biti u pravcu većeg rizika, tačnije pomjeranje ka klasama nižeg rejtinga (detoracija
kreditnog rejtinga). Takođe pomjeranje može biti i u pravcu smanjenja rizika, dakle ka
klasama višeg rejtinga. U slučaju neizvršenja obaveza utvrđuju se gubici.

      1) Definicija neizvršenja kreditnih obaveza Nekoliko je definicija neizvršenja
obaveza dužnika koje proističu iz zajma. Za kreditni rizik se u engleskoj terminologiji
češto koristi izraz default risk, pri čemu default nastaje u tri slučaja:

           •    Prvi, ukoliko dužnik ne izvrši plaćanje po kreditnom ugovoru ni poslije
                najmanje 3 mjeseca od momenta dospijeća.
           •    Drugi slučaj, ako dužnik prekrši neku od zaštitnih klauzula u kreditnom
                ugovoru. Tada se po automatizmu pokreću pregovori između banke i dužnika,
                a u protivnom banka zahtijeva da dužnik vrati cjelokupni dug.
           •    Treće, ekonomski default nastaje kada ekonomska odnosno tržišna vrijednost
                aktiva dužnika padne ispod vrijednosti njegovog duga. Pri tome ekonomska
                vrijednost duga predstavlja vrijednost očekivanih novčanih budućih tokova-
                cash flows, diskontovanih na sadašnji trenutak adekvatnom diskontnom
                štopom. Naime, ako tržišna vrijednost aktive dužnika padne ispod tržišne
                vrijednosti duga, onda to znači da su sadašnja očekivanja budućih novčanih
                tokova takva da se dug ne može vratiti. Ipak, u ovom slučaju, kreditor tj.banka
                nema pravo da pokrene pravni postupak protiv dužnika.8

      2) Neizvšavanje obaveza i vjerovatnoća migracije. U nekim situacijama postoji
unakrsno neizvršavanje obaveza što je karakteristično za krizu likvidnosti u privredi
(kada dolazi do nelikvidnosti u čitavom reproduktivnom lancu). U ovakvim situacijama
zajmodavac po pravilu redefiniše uslove amortizacije zajma, ukoliko to ne uradi, postoji
mogućnost da zajmoprimac-dužnik bankrotira.
Za praćenje mogućnosti ekonomskog default-a, koga kako je rečeno karakteriše pad
vrijednosti aktive duznika ispod vrijednosti zajma, primjenjuje se model Merton-a
(1974). Takođe ovaj se pristup, u cilju utvrdjivanja vjerovatnoće neizvršenja obaveza
koristi i u modelu KMV Credit Monitor.
      Rejting agencije smatraju da do neizvršenja obaveza dolazi kada se anuiteti ne
placaju shodno planu amortizacije kredita. Novi Bazelski standardi situaciju redefinisanja
kreditnih obaveza uslijed nelikvidnosti dužnika- zajmoprimca, tretiraju takođe kao
default- neizvršenje obaveza. Bazelski standardi takođe nalazu i evidenciju frekvencije
neizvršenja obaveza u prošlosti. Ova frekvencija se prati po klasama rejtinga i iz nje se
8
    Ćirović, Bankarstvo, glava 20, strana 332.



                                                                                            16
derivira vjerovatnoća neizvršenja obaveza. Kada se utvrdi rejting zajmoprimca poznata
je i frekvencija neizvršenja obaveze date rejting klase u prošlosti. Ekonomski default se
razlikuje od pravnog tretmana neizvršenja obaveza, ali su značajne za predviđanje ove
mogućnosti.
       Vjerovatnoća pomjeranja kreditnog rejtinga jeste vjerovatnoća da će se kreditni
rejting preduzeća pomjeriti iz jedne klase u drugu klasu. Neizvršenje obaveza predstavlja
fazu detoracije kreditnog rejtinga i predstavlja posebnu klasu.
U slučaju neizvršenja obaveza gubitak se materijalizuje kroz vrijednost preostalog duga,
koji ne biva pokriven realizacijom kolaterala. Vjerovatnoća migracije zavisi od
evidentiranih podataka iz prošlosti. Migracija u bilo kom smjeru ne mijenja
knjigovodstvenu vrijednost zajma, ali se mijenja vjerovatnoća neizvršenja obaveza.
Mark-to-market metodologija vrijednuje promjene u kreditnom rejtingu, budući da se
diskontovanje budućih novčanih tokova kroz amortizaciju, vrši faktorom diskontovanja
koji zavisi od credit spread-a.9 Credit spread se razlikuje zavisno od klase rejtinga. Podaci
iz prošlosti daju nam frekvenciju neizvršenja obaveza, zavisno od toga što je postavljeni
kriterijum za utvrđivanje situacije koja se podrazumijeva pod neizvršavanje obaveza.
Rejting agencije daju frekvenciju neizvršenja obaveza, koja nastaje uslijed kašnjenja
većeg od 90 dana. Neke centralne banke evidentiraju podatke koje se odnose i na
bankrot-likvidaciju i neblagovremeno izvršavanje kreditnih obaveza u prošlosti.
Nedostatak ovih podataka jeste da oni ne iskazuju vjerovatnoću neizvršenja obaveza po
klasama rejtinga, kao što je to slučaj sa rejting agencijama.
Banke vrše interno rangiranje zajmoprimaoca, koristeći se rejtingom datim od strane
agencija. Agencije rangiraju sposobnost zajmoprimca za preuzimanje konkretne
finansijske obaveze (issue-specific credit ratings), kao i za opšti kreditni rejting
zajmoprimca (issuer credit ratings). Vjerovatnoća neizvršenja obaveza proizilazi iz
frekvencije neizvršenja obaveza date klase rejtinga u prošlosti. Banka vrši analizu
zajmoprimca vezano za mogućnost konkretnog zajma, u čemu oponaša metodologiju
kredit rejting agencije, time što banka u bitnome se oslanja i na iskustvo koje ima sa
datim zajmotražioćem. Pristup internog rangiranja poznat je kao Internal Ratings-Based i
zahtjevan je od stabe novih bazelskih standarda.

      Pokriće rizika (obezbjeđenje zajma). Kolateral, ugovorne klauzule i garancije služe
za preuzimanje rizika koje zajmodavac-banka preuzima na sebe. Sredstva obezbjeđenja
zajma smanjuju gubitak uslijed neizvršenja zajma- Loss given default (LGD). Gubici kod
kreditnog rizika direktno zaviše od stope pokrića, čime stopa pokrića postaje ključni
parametar- input u kalkulisanje kreditnog rizika. Novi bazelski standardi stavljaju
naglasak na prikupljanju i organizovanju podataka koji se tiču stope pokrića. Pokriće u
slučajevima neizvršenja obaveza zavisi od vrste obezbjeđenja.

      Kolateral na jednoj strani služi kao pokriće gubitaka zajmodavcu u slučaju
neizvršenja obaveza, takođe predstavlja i podsticaj zajmotražiocu da zajam realizuje
prema ugovoru. Ukoliko ne izvrši obaveze dužnik može ostvariti gubitak, ukoliko je
kolateral veći od duga.

9
 Spread ima bukvalno značenje širenja. U zadatoj tematici označava onaj dio kamatne stope za dati zajam
koji prelazi nerizičnu kamatnu stopu. Dakle, što je veći rizik, kamatna stopa će biti veća, a samim tim credit
spread će biti veći.


                                                                                                           17
      Poštojanje kolaterala umanjuje kreditni rizik, ukoliko se kolateral može lako
preduzeti, odnosno prodati. Kolateral je kao instrument zaštite od kreditnog rizika široko
prisutabn u praksi. Postoje više tipova kolaterala i to:

   •   Osnovna sredstva, objekti, oprema, različite vrste dobara
   •   Hartije od vrijednosti
   •   Dobra, kada se finansira transport dobara, mogu biti gas i nafta

Imovina uzeta kao kolateral nalazi se pod uticajem više vrsta rizika:

   •   Rizik preuzimanja imovine, mogućnost fizičko preuzimanja vlasništva nad
       kolateralom.
   •   Rizik fizičke štete na objektu kolaterala.
   •   Legislativni rizik, koji dolazi do značaja u međunarodnim angažmanima s
       obzirom na razlike u definisanju obligatornih odnosa u zakonodavstvima različitih
       zemalja.
   •   Tržisni rizik vrijednosti kolaterala. Cijena po kojoj će se realizovati vrijednost
       kolaterala je pod rizikom.

      Fizičko preuzimanje kolaterala jeste u slučaju kada je predmet kolaterala mobilan.
Kada je kolateral prevozno sredstvo kao recimo avion, vrlo je teško izvršiti preuzimanje
kada avion leti među inostranim destinacijama. Kod građeviskih objekata, ovaj rizik ne
postoji. Međutim, kada je u pitanju oprema, ona može biti dislocirana što je protiv
zakona, ali ipak moguće.
Budući da kolateral treba biti realizovan na tržistu, time postaje objekat rizika kretanja
cijena. Vrijeme potrebno da bi se ispunili uslovi za realizaciju kolaterala utiće na njegovu
tržisnu vrijednost:

   •   Grejs period ostavljen dužniku prije ozvaničenja „defaulta“.
   •   Ukoliko su predmet kolaterala hartije od vrijednosti, onda postoji tržisni rizik
       realizacije koji je veći, time to je iznos hartija veći. S toga, realizacija hartija
       može biti parcijalna, što zahtijeva određeno vrijeme zavisno od likvidnosti
       finansijskog tržišta.

      Od kolaterala se očekuje da i u slučaju realizacije po manjoj cijeni od očekivane
absorbuje gubitak uslijed neizvršenja obaveza. Likvidnost tržista i volatilnost cijena
predstavljaju parametre koji determinišu vrijednost koju treba uzeti kao kolateral.
U velikom broju transakcija hartije od vrijednosti se koriste kao kolateral, budući da ih je
kao likvidnu aktivu moguće lakše realizovati jer su njihove cijene na tržištu poznate.
Finansijske institucije i fondovi uzimaju kao kolateral hartije od vrijednosti, koja inače i
imaju u svom portfelju. U međubankarskim trensakcijama objekat kolaterala mora biti
tržisno likvidan.
      Pravilo je da visina kolaterala prelazi vrijednost zajma od 50%. Postoje različiti
instrumenti koji služe za držanje kolaterala iznad vrijednosti zajma. Pravilo je da se
kolateralu pridružuju dodatne HOV, ukoliko vrijednost postojećih dospije ispod



                                                                                         18
vrijednosti zajma. Razlika između kolaterala i duga označava se kao „haircut“10. Ova
vrijednosti se izražava u procentualnoj vrijednosti, a zavisi od kretanja HOVa na tržistu.
Sa većom volatilnošću veća je i mogućnost negativnog kretanja vrijednosti kapitala. S
toga je neophodan permanentni monitornig vrijednosti kolaterala, bez obzira što prilikom
sklapanja ugovora pokazatelji govore o sigurnoj „pokrivenosti zajma“.

      Garancije omogućavaju vršenje finansijskih transakcija. Na finansijskim tržištima
poznat je mehanizam zvani „back to back“, gdje subjekat X ne želi da direktno kreditira
subjekta Y, mada je spreman da kreditira trećeg subjekta koji ima bolji kreditni rejting.
Treći subjekat koga ćemo označiti sa T, kreditira subjekat Y, preuzimajući sredstva od
subjekta X i za tu transakciju dobija proviziju u kamatnoj štopi. Dakle, ovdje se subjekat
T javlja kao posrednik, tačnije „amortizer“ kreditnog rizika, umješto da izda formalne
garancije subjektu X za obaveze subjektu Y.
Za efikasnost garancije bitna je zakonska regulativa koja reguliše ovu oblast, kao i
postojeća praksa u situacijama kada zajmotražilac uslijed neizvršenja obaveza dužnika,
zahtijeva naplatu od garanta.
Podrška, kao što je rečeno, predstavlja neformalnu relaciju. Kod ovog vida obezbjeđenja
imamo sljedeće situacije:

       •   Matična kompanija može podržati podružno preduzeće-zajmotražioca koje ulazi u
           njen stav, ukoliko je od značaja za funkcionisanje cjelokupnog holdinga.
       •   Matična kompanija ne podržava zajmotražioca. Ovdje štoji uslov da se eventualna
           loša pozicija matične kompanije ne održava na poziciju zajmotražioca. Banka
           onda posmatra samo kreditni rejting zajmotražioca.
       •   Matična kompanija može povuci u default podružno preduzeće, pa banka mora da
           razmatra i kreditni rejting matičnog preduzeća i ako nema potraživanja prema
           njoj.
       •   Matična kompanija može ugroziti rejting podržnog preduzeća, ukoliko se koristi
           njegovom imovinom radi unapredjivanja sopstvenog rejtinga. Ova mogućnost je
           zabranjena zakonima pojedinih država. Međutim, ako je moguća podrška
           podržnom preduzeću postaje negativna jer povećava rizik.


      Klauzule. Ugovorne klauzule mogu biti finansijske i kvalitativne. Finansijske
klauzule predstavljaju ograničenje, odnosno dozvoljeni minimum ratia dug/pokriće.
Ostala ograničenja su kvalitativna i tiču se prava zajmoprimaoca da diverzifikuju svoje
poslovne aktivnosti. Ograničenja stavljaju poslovanje zajmoprimca u zavisnosti od
banke. Kao što je rečeno nepoštovanje klauzula može da dovede do promptne naplate
zajma, odnosno pregovora dužnika i banke.
Koliko će ograničenja definisana ugovornim klauzulama biti efikasna zavisi od njihove
preciznosti i strogosti prema dužniku, te spremnosti banke da ih realizuje. Ograničenja
predstavljaju manje efikasnu zaštitu od rizika, nego što je to slučaj sa kolateralom i
garancijama i pored toga široko su koriščenje. Rejting agencije tvrde da određene vrste
ograničenja nijesu korisne u kontroli rizika.

10
     U bukvalnom prevodu haircut znaci sisanje kose, skracivanje.


                                                                                       19
      Ugovorne klauzule, odnosno ograničenja mogu biti: afirmativna, finansijska,
restriktivna i negativna.

   Afirmativne klauzule odnose se na obavezu zajmoprimca da banci dostavlja periodične
finanasijske izvještaje. Najčešći zahtjev iz ove grupe jeste obaveza zajmotražioca da
banci dostavlja privremene finansijske izvještaje. Evidencija i praćenje podataka o
finansijskoj poziciji zajmotražioca, omogućava banci bolji uvid i osnovu za preuzimanje
preventivnih koraka.
   Finansijska ograničenja odnose se na visinu vrijednosti bitnih finansijskih rizika.
Tipičan, gore pomenuti rizika, koji se računa kao dug/pokriće mora biti veći od nivoa(kao
limit se uzima vrijednost 1.4). Ostali rizici se baziraju na odnosima dug/kapital, zatim
odnos dobiti koja je isplaćena kao dividenda i zadržana dobit.
   Restriktivne klauzule su predviđenje sa svrhom da ograniče zajmotražioca u
aktivnostima koje bi mogle uticati na povećanje rizika. Takva ograničenja se odnose na
tendenciju zajmotražioca da sredstva isplaćuju akcionarima umješto da ih čuvaju kao
rezervu za ispunjenje obaveza prema zajmodavcima. Mogućnost povećanja zarada i
upošljavanje nove radne snage preduzeće-zajmoprimca, takođe može biti ograničeno.
Ostala ograničenja ovog tipa odnose se na diverzifikovanje aktivnosti preduzeća mimo
osnovne djelatnosti, što bi moglo dovosti do većeg rizika.
Dok restriktivne klauzule limitiraju određene akcije, dotle ih negativne zabranjuju.
Zabrana se prije svega odnosi na zalaganje aktive preduzeća u vidu kolaterala drugim
zajmodavcima. Na ovaj način banka omogućava veće pokriće duga u slučaju bankrota
dužnika. Banka takođe može zabraniti dužniku da odobrava zajmove, odnosno da se
pojavljuje u ulozi zajmodavca. Dužniku takođe može biti zabranjeno da se pojavljuje u
svojstvu garanta, jer bi time rizik dužnika mogao biti uvećan, zavisno od rizika subjekta
za čiji dug se izdaje garancija.

Ostali parametri ugovora o zajmu su:

   •   Vremenska dimenzija vučenja tranši.
   •   Plan amortizacije zajma.
   •   Čuvanje depozita u banci zajmodavcu od strane dužnika.
   •   Penali koje dužnik treba da plati banci na račun obeštećenja.




                                                                                      20
                             IV BAZELSKI STANDARDI

                                1. Preporuke Bazela II

      U julu 1988. godine Bezelski komitet za bankarsku superviziju, promovisala je set
preporuka sa ciljem utvrđivanja minimalnog nivoa kapitala za multinacionalne banke.
Preporuke su djelimicno bile motivisane i zeljom da se utvrde standardi koje će banke na
globalnom planu staviti u ravnopravniji položaj po pitanju visine kapitala. Na primjer, u
to vrijeme japanske banke su držale znatno manje kapitala, za razliku od ostalih banaka.
To je imalo za posljedicu da cijene kredite japanskih banaka budu znatno jeftinije od
ostalih banaka.
      Bazelski standardi nisu pravne obaveze po svojoj snazi. Šta više su one izraz dobre
prakse, potvrđene od strane supervizorskih kuća iz raznih zemalja svijeta, koje su se
složile da će implementirati ove standarde u njihovim zemljama. Bilo kroz mijenjanje
legislative, bilo kroz implementaciju u regulatornoj praksi. U Evropi na primjer, standardi
su implementirani kroz Direktive o adekvatnosti visine kapitala.
Bazelski komitet preporučuje da kapital mora iznositi najmanje 8% u odnosu na visinu
izloženosti portfolia banke, mjerenu ponderima rizika. Plasmani sa različitim rizicima, se
množe sa pripadajućim ponderom za dati stepen rizika. Na primjer, za obveznicu
emitovanu od strane države, ponder rizika iznosi 0%, dok za obveznicu emitovanu od
stane preduzeća, ponder iznosi 100% nezavisno od procijenjene rizičnosti samog
preduzeća-zajmotražioca. Ovaj pristup je imao za rezultat, da obezbijeđeni zajam plasiran
preduzeću rejtinga AAA klase, bude mjeren istim koeficijentom rizika , kao i
neobezbijeđeni zajam plasiran preduzeću rejtinga BBB klase. Ova neosjetljivost na rizik
standarda Bazela I rezultirala je od strane banaka seljenjem zajmovnih plasmana ka
rizičnijim grupama, kako bi ostvarile veće premije za rizik, sa istim iznosom kapitala. Ne
iznenađuje činjenica da banke posmatraju pravila sa stanovista maximizacije prihoda na
kapital. No i pored ovog propusta u kvantifikovanju rizika, može se reći da je ti vrijeme
Bazela I bio prepoznat kao dobar kompromis. U tom vremenu tehnologija menadzmenta
kreditnog rizika nije bila toliko sofisticirana, za neki senzitivniji pristup utvrđivanju
minimuma kapitala. Tada je bio potreban kakav takav pristup, koji bi zaustavio dalju
tendenciju smanjivanja kapitala banaka.
      Od tada, proces alokacije kapitala prema pojedinačnim kreditima postaje više
sofisticiran, posebno budući da mnogo banaka koristi Internal rating approach. Zajmovi
za kreditiranje poslovnih aktivnosti, rangiraju se u skali od 1 do 10, gdje pozicija 1
odgovara rejtingu AAA, dok pozicija 10 odgovara otpisivanju potraživanja po osnovu
zajma.
Neke banke idu dalje pa koriste podatke o distribuciji gubitaka iz prošlosti. Na temelju
toga procijenjuje se varijansa i prosjek oko koga se gubici kreću za svaku rejting klasu.
Na taj način može biti ustanovljena vjerovatnoća distribucije gubitaka.

                                  2. Bazelski standard II

     U 1999.godini Bazelski komitet je odlučio da unaprijedi standarde donošene
1988.godine, u svijetlu promjena koje su imale uticaj na globalno upravljaje bankama, u



                                                                                        21
posljednjih 15 godina. Prepoznate su prednosti naučnog pristupa menadzmentu kreditnog
rizika i dat je podstrek korišćenju sofisticiranih tehnika menadzmentu kreditnog rizika
koji omogućavaju održavanje nivoa kapitala na nižem nivou. Porast korišćenja kreditnih
derivata, omogućava bankama da ograniče izloženost po osnovu plasmana, po pojedinim
zajmotražiocima, privrednim granama, odnosno zeljama. Banke plaćaju male provizije
drugoj strani koja preuzima rizik u slučaju neizvršenja obaveza zajmotražioca. Derivati
su primjer novih tehnika koje se razvijaju, druge se koriste kolaterizaciju i sekjuritizaciju.
Bazel II preporučuje tri različita pristupa prilikom utvrđivanja minimuma kapitala:

     •   Standardni pristup- standardise approach , koji u osnovi ima Bazel I, sa
         preciznijiom kategorizacijom rizika, odnosno adekvatnih koeficijenata. Ovaj
         pristup omogućava bankama da koriste i eksterno rangiranje i prepoznaje
         smanjenje rizika uslijed korišćenja različitih oblika obezbjeđenja.
     •   „Foundation Internal Rating based“ pristup omogućava bankama da reviziju
         sopstveni sistem rangiranja, uključujući utvrđivanje stope vjerovatnoće
         neizvršenja obaveza, ali sa štopom LGD, odobrenom od strane supervizora.
     •   „Advanćed IRB aproach“, koji podrazumijeva utvrđivanje kapitala i parametara
         rizika PD i LGD u reziji banke.

                    3. Operacionalizacija kreditnog rizika kroz Bazel II

      Moderno bankarstno je na premisi da je manje rizično držati potrfolio koji se saštoji
od većeg broja zajmovnih plasmana, nego imati samo jedan plasman. S obzirom da će
neki zajmotražioci dospjeti u stanje defaulta njihovi gubici imaju se pokriti prihodom
ostvarenim od ostalih zajmova. Kreditni rizik je najbitniji rizik kome su banke izložene,
budući da je kreditna aktivnost primarna za većinu banaka. Kreditni rizik nastaje kao
mogućnost da zamotražilac neće realizovati obaveze u roku i obima u koji su ugovoreni.
Faktori koji utiču na kreditni rizik su mnogostruki a mogu se podijeliti na idiosinkratske i
sistematske. Idiosinkratski rizik predstavlja mogućnost lošeg menadzmenta samog
preduzeća-zajmotražioca. Sistematski se tiče opštih faktora kao što su pogoršanje tržišnih
uslova, rastuća inflacija, negativne kursne razlike ili povećanje konkurencije. Kreditni
rizik proizilazi iz klasičnog kreditiranja, garancija i kreditnih derivata. Regulaciona tijela
kontrolišu nivo rizika koje banke preduzimaju u poslovanju. Banke moraju dostavljati
podatke o 20 najvećih plasmana, kao informacije o svim plasmanima koje prevazilaze
10% kapitala banke. Mada najbitnija činjenica je da regulatorna tijela zahtijevaju držanje
kapitala od strane banaka na nivou, adekvatnom procijenjenom kreditnom riziku.

Parametri koji utiču na kreditni rizik izražavaju se kroz formulu:

Očekivani gubitak(EL)= Preostala potraživanja u stanju defaulta(EAD)11 x vjerovatnoća
neizvršenja obaveza(PD) x gubitak uslijed neizvršenja obaveza (LGD)12


11
   Smatra se da bi najadekvatnije značenje temina “default” bilo neizvršenje kreditnih obaveza. Shodno
tome, termin „loss“ bi podrazumijevao konkretne gubitke, koje proizilaze iz default-a.
12
   Kraćenica dolazi od anglo saksonskih termina EL- expected loss, ED-exposure at default, PD-
probability of default, LGD- loss given default.


                                                                                                         22
Preostala potraživanja u stanju default-a (EAD) kao što samo ime govori, predstavlja
iznos glavniće sa pripadajucom kamatom, koje banka jos nije naplatila kroz proces
amortizacije zajma u trenutku kad je zajmotražilac dospio u stanje default-a.
Vjerovatnoća neizvršavanja obaveza je vjerovatnoća da zajmotražilac neće izvršiti
obaveze po osnovu zajma. Vjerovatnoća se procjenjuje na osnovu frekvencije neizvršenja
obaveza kod kredita sa sličnim parametrima rizika (procjena samog rizika zajmotražioca,
kolateral, garancije).
Gubici uslijed neizvršenja obaveza (LGD), banke češto uzimaju kolateral, odnosno
obezbjeđuju se kreditnim derivatima, tako da gubici ne bi bili 100% od prostalih
potrživanja u stanju default-a (EAD).


                   4.. Primjena Bazela II kod zemalja u razvoju

       Za primjenu Bazela II moraju poštojati značajne predpostavke. Kao podrška
rangiranju moraju poštojati od supervizora priznate agencije za rangiranje. Odnosno u
samim bankama treba poštojati razvijen sistem rangiranja, standardizovan i potvrđen od
strane supervizora. Banke moraju razvijati bazu podataka iz koje će derivirati parametre
neophodne za kalkulisanje rizika. Baza podataka, mora sadržavati podatke prikupljene
najmanje unazad 5 godina. Pored baze podataka, mora poštojati i programska podrška u
smislu adekvatnih softvera, za kalkulisanje minimalno potrebnog kapitala. Takođe banka
mora edukovati kadrove koje će upravljati kreditnim rizikom.
       Bazel II ima dva pristupa: Standardni i IRB pristup. Banka koja primjenjuje IRB
pristup mnogo je osjetljivija na rizik nego ako se primjenjuje standardni pristup. Ovo tim
prije, što malo povećanje rizika, po IRB pristupu zahtijeva veće kvote dodatnog kapitala.
S toga, banke sa IRB pristupom mogu izbjegavati rizičnije plasmane. Banke koje pak
koriste pristup nisu osjetljive na rizik kao banke koje primjenjuju IRB pristup. Štoga
mogu preuzimati rizičnije plasmane, sa relativno manje zahtijevanog kapitala. Kao
rezultat toga rizičnija aktiva će se konćentrisati kod banaka sa Standardnim pristupom, jer
će zahtijevati relativno manje kapital. Manje rizična aktiva će cirkulisati kod banaka koje
primjenjuju IRB pristup, što će im omogućavati da drže kapital na relativno niskom
nivou. Odatle se može izvući zaključak da cjelokupni sistem može držati niži nivo
kapitala od neophodnog. Zbog konćentracije većeg rizika, banke koje koriste Standardni
pristup mogu postati osjetljivije na negativna kretanja u ekonomiji.
Ovo je posebno značajno kod zemalja u razvoju, gdje će banke zbog veće rizičnosti
zajmotražioca kao i zbog odsustva informacione podrške koristi Standardni pristup.
Zemalje u razvoju će morati da razviju konzistentan sistem rangiranja, koji će biti osnova
za ponderisanje aktive.




                                                                                        23
     V KONTROLA RIZIKA I IMPLEMENTACIJA BAZELSKIH STANDARDA U
                     CRNOJ GORI


                      1. Organi ovlašćeni za vršenje prudencijalnih nadzora

      U zapadnim zemljama prudencijalni nadzor nad bankama vrse: centralna banke,
odgovarajuća ministarstva i jedinstveni nadzorni organi.
Efikasnost prudencijalne kontrole ovlašćenih organa zavisi od njihove političke
nezavisnosti. Mnogo je primjera kada je na nadzorne organe vršen pritisak da ne
preuzimaju mjere prema banci koja loše posluje, zbog interesa političkih subjekata u
vjerovanja da će se banka oporaviti.
Efikasan nadzor nad bankama podrazumijeva transparentnost. Ovo se ostvaruje kroz
izvjštavanje javnosti o kriterijumima kontrole, aktivnostima nadzornih organa i napokon
izvještajima samih banaka na kojima se vrši nadzor. Rad kontrolnih institucija mora biti
pod nadzorom države i javnosti.13

Da bi nadzorni organ bio efikasan, mora imati sljedeća ovlašćenja:

       1. Ekskluzivno pravo za davanje ovlašćenja za rad sa bankama;
       2. Ovlašćenja da propisuje prudencijalne propise i standarde, ovi propisi mogu biti
       donešeni u formi zakona;
       3. Ovlašćenja da zahtijevaju od banaka da im dostavljaju periodične izvještaje o svom
       poslovanju;
       4. Ovlašćenja da se sprovodi neposrednu kontrolu poslovanja banaka;
       5. Ovlašćenje da preuzme korektivne aktivnosti;
       6.Ovlašćenja da zatvore banku odnosno
       7. Ovlašćenje da vrši aktivnosti u pravcu sanacije banaka;

Nadzor banaka je u Crnoj Gori povjeren Centralnoj Banci Crne Gore. Regulisanje banaka
pravno je formulisano kroz Zakon o Bankama i propise Centralne Banke14. U članu 1.
štoji da se ovim zakonom utvrđuje: osnivanje, izdavanje dozvola, upravljanje i kontrola,
kao i rješavanje statusa bilo kojeg lica koje se bavi pružanje bankarskih ili finansijskih
usluga u republici Crnoj Gori.

Ingerencije Centralne Banke Crne Gore su sljedeće:

•      Izdavanje i oduzimanje dozvole za rad sa bankama;
•      Donosi prudencijalne propise i standarde, (kategorizaciju aktive, propisuje rezerve za
       kreditne gubitke, visinu izloženosti prema djelatnostima);
•      Zahtijeva izvještaj o reviziji poslovanja od banaka. Banka je dužna da imenuje
       spoljnjeg revizora, uz odobrenje Centralne Banke. Nezavisna spoljna revizija
       finansijskih izvještaja banke obavlja se u skladu sa međunarodnim standardima
       revizije, revizorskom etikom i propisima Centralne Banke.
13
     Ovaj odjeljak se u teorijskom dijelu zasniva na radu D.Mesica, 2004. god., str 54-70.
14
     „Sl.list RCG“, br 52/00 i 32/02


                                                                                             24
 Spoljni revior dužan je da odmah obavijesti Ćentralnu banku o protivpravnom
postupanju zaposlenih u banci, nepravilnosti u upravljenju ili poslovanju banke za koje je
saznao, a koji mogu prouzrokovati gubitak za banku15.
   • Kontroliše solventnost banaka, zahtijeva od banaka povećanje nivoa kapitala,
       zahtijeva prekid poslovanja koje može ugroziti banku, kažnjavanju banke koje
       imaju nizak nivo kapitala.
   • Vrsi aktivnosti u pravcu ozdravljenja banke: nalaze banci da u roku od 60 dana
       napravi plan o obnovi kapitala, nalaze smanjenje rasta aktive do daljnjeg, nalaze
       banci da prekine jednu ili više aktivnosti za koje je Centralna banka utvrdila da
       pruzrukuju značajne gubitke za banku.16
       Centralna banka donosi odluku o uvođenju privremene uprave u banci ako banka
       ne poštuje navedene mjere, odnosno ukoliko rizični kapital ili koeficijent
       solventnosti padne ispod jedne četvrtine propisanog nivoa. Ukoliko pak Centralna
       banka ocijeni da predviđene mjere nijesu urodile ozdravljenjem banke, donijeće
       riješenje o pokretanju stečajnog postupka.

Iz navedenog zaključujemo da Centralna banka Crne Gore raspolaže ovlašćenjima
neophodnim za efikasan prudencijalni nadzor.
       U teoriji postoje rasprave o tome da li Centralnoj banci treba dozvoliti vršenje
nadzora nad bankama, budući da se ta usluga Centralne banke može kršiti sa ostalim
misijama koje za cilj imaju vođenje monetarne politike. Ukratko, kako je Centralna
banka, zadnja linija odbrane likvidnosti komercijalnih banaka to Centralna banka može
odobravanjem zajmova komercijalnim bankama u slučaju nelikvidnosti na drugoj strani
ugroziti monetarnu stabilnost.
Takođe, brojni su argumenti koji idu u prilog jedinstvenoj ulozi centralne banke u
pogledu vršenja prudencijalnog nadzora i monetarne politike. Obezbjeđivanje stabilnog
bankarskog sistema postiže se kroz instrumente monetarne politike (politika obaveznih
rezervi, operacije na otvorenom tržištu) i instrumente prudencijalnog nadzora (zahtijev za
određenim iznosom kapitala, održavanje određenog nivoa likvidnosti i utvrđivanje
kreditnog rizika). Povezanost ovih uloga centralne banke omogućuje joj pribavljanje, na
osnovu prudencijalnog nadzora, brojnih informacija, a koje može da koristi pri
utvrđivanju i sprovođenju instrumenata monetarne politike.
Na teoretskom nivou, ovi konflikti se objašnjavaju činjenicom da se od monetarne
politike očekuje anticiklicno dejstvo, dok se od prudencijalnog nadzora očekuje da ima
prociklično dejstvo. U periodima rećesije kada je teško pribaviti kapital, prihodi su mali a
zaduženost velika, ratio solventnosti će biti nizak. U tom periodu ako je jedinstvena
institucija sprovodi prudencijalni nadzor i monetarnu politiku, poštojati će pritisak da se
vodi blaža monetarna politika. Razdvajanje ove dvije funkcije može biti uslov veće
monetarne discipline.
Proces globalizacije uticao je na gubljenje ograničenja u pogledu mogućnosti otvaranje
filijala banaka u drugim zemljama. Najveće banke poput multinacionalnih kompanija
danas posluju u više zemlje. S obzirom da u mnogim zemljama postoje filijale stranih
banaka nadzor nad ovakvih grupama zahtijeva konsolidovano praćenje njihovog
poslovanja.
15
     Clan 69. Zakon o bankama
16
     Clan 74. Zakona o bankama, nije navedena puna sadrzina ovog clana, vec samo najbitnija ovlasćenja


                                                                                                         25
 2. Odluka CBCG o klasifikaciji aktive i formiranju rezervi za potencijalne gubitke

     Savjet Centralne Banke Crne Gore donio je 3.avgusta 2002. godine „Odluku o
kriterijumima i postupku klasifikacije aktive i formiranju rezervi za potencijalne gubitke
po stavkama aktive“.
U članu 3. Odluke17 se navodi da odobrene kredite, kao i drugu aktivu izloženu riziku,
banka je dužna najmanje tromjesečno klasifikovati u jednu od sljedećih kategorija:

     1.   kategorija A- „dobra aktiva“
     2.   kategorija B- „aktiva sa posebnom namjenom“
     3.   kategorija C- „substandardna aktiva“
     4.   kategorija D- „sumnjiva aktiva“
     5.   kategorija E- „gubitak“

        U kategoriji A klasifikuje se kredit koji je odobren u skladu sa standardima
        analize kredita. Korisnik kredita je finansijski stabilan i ima solidne pozicije
        akcije i kapitala, kao i profitabilnost. Otplata kredita se vrši na vrijeme. Kredit je
        u potpunosti pokriven zalogom, a ako to nije slučaj finansijsko stanje korisnika
        kredita ili garanta je stabilno i pouzdano.
Krediti koji su u potpunosti obezbijeđeni zalogom u gotovini ili ekvivalentima gotovine,
mogu se kvalifikovati kao dobra aktiva, bez obzira na kašnjenje u otplati duga ili druge
nepovoljne kreditne faktore.

          U kategoriji B- aktiva sa posebnom namjenom, klasifikuje se kredit koji nosi
          potencijalni rizik, ali ne u mjeri koja zahtijeva klasifikaciju tog kredita, u nizu
          kategoriju aktive. Razlozi za klasifikaciju zajma u ovu kategoriju jesu:

a) Odsustvo punih informacija o zajmotražiocu;
b) Kredit nije odobren u skladu sa unutrašnjim politikama banke;
c) Procjena kvaliteta sredstava obezbjeđenja je nepravilno ili nepotpuno izvršena;
d) Finansijska situacija je stabilna, ali neki pokazatelji preudiciraju probleme u budućoj
otplati kredita, (kao što su rast zaduženja korisnika, zaliha roba ili gotovih proizvoda veće
od uobičajnih, nepovoljni uslovi grane u kojoj zajmotražilac posluje);
e) Od dospijeća kredita je proteklo više od 30, ali ne više i od 90 dana;
Kredit od čijeg dospijeća proteklo više od 30 dana mora se klasifikovati najmanje u
kategoriju B, a može i u nižu kategoriju.

          U kategoriju C klasifikuju se krediti koji imaju jasno utvrđene slabosti ili slabosti
          koje ugrožavaju otplatu kredita. Takvi krediti mogu da imaju jednu od sljedećih
          karakteristika:




17
  Savjet Centralne banke Crne Gore: Odluke o klasifikaciji aktive (Sl. List RCG, br.52/00 I 32/02) 2002
god. Ovdje su prikazane su samo najznačajnije preporuke.


                                                                                                          26
a) Primarni izvori otplate su nedovoljni za otplatu duga i banka mora koristiti sekundarne
izvore za naplatu: instrumente obezbjeđenja, refinansiranje duga, novi kapital korisnika
kredita;
b) Trenutne finansijske mogućnosti korisnika kredita ili tokovi gotovine nijesu dovoljni
za namirenje duga koji dospijeva;
c) Poslovanje korisnika kredita nije dovoljno kapitalizovano;
d) Postoje indicije da korisnik neće uspjeti da izmiri obaveze o roku dospijeća.
e)Kredit od čijeg je dospijeća proteklo više od 90 dana ali ne više od 180;
Kredit od cijeg dospijeća je proteklo više od 90 dana mora biti klasifikovat najmanje u
kategoriju C, a može i u nizu kategiju.

        U kategoriju D tj. „sumnjiva aktiva“ klasifikuje se kredit cija je naplata u cjelosti,
        na osnovu postojecih faktora, uslova ili vrijednosti zaloge, malo vjerovatna i
        kada:
a) Bez obziru na duzinu kasnjenja otplate, kredit pokazuje najmanje jedan nedostatak
svojstven aktivi klasifikovanoj kao kategorija C- substandardna aktiva, koja nije u
potpunosti obezbijednjenja zalogom.
b) Od dospijeća kredita proteklo je više od 180 dana, ali ne i više od 270 dana.
Kredit mora biti klasifikovan u kategoriju D, ukoliko je od dospijeća proslo više od 180
dana.
U kategoriju D- „sumnjiva aktiva“ takođe se klasifikuju:
a) Kredit dat nelikvidnom pravnom licu, sa nedovoljno kapitala, visoko zaduzeno koje
ima ozbiljne poteškoće i ispoljava trajnu nekonkurentnost.
b) Kredit koji nosi značajan rizik i za koji je neizvjesno da li će moći da se naplati u
cjelosti, međutim realno je očekivati djelimičnu naplatu, pa ga štoga ne treba svrstavati u
kategoriju E-„gubitak“, dok se objektivnije ne utvrdi njegov realni status.

       U kategoriju E „gubitak“ klasifikuje se kredit koji se smatra nenaplativ i njegovo
       dalje zadrzavanje u kategorijama nenaplative aktive nije opravdano i ako se u
       budućnosti može djelimično ostvariti njegova naplata. Kredit se klasifikuje u ovu
       kategoriju ukoliko:

a) Bez obzira na kašnjenje u plaćanju, sadrži najmanje jednu karakteristiku sumnjive
aktive i nije u potpunosti obezbijeđen.
b) Od dospijeća je proteklo najmanje 270 dana.
Kredit mora biti klasifikovan u kategoriju E ukoliko je od dana dospijeća proteklo više od
270 dana.
Banka je dužna da stavke aktive koje identifikuje, odnosno klasifikuje u kategoriju E.
Odmah identifikuje i otpiše, tako što umanji rezerve za potencijalne gubitke.

Banka je dužna da rezerve za gubitke po stavkama aktive formira i kontinuirano održava
po kategorijama kvalifikovane aktive, u sljedećim procentima:
   1.kategorija A- „dobra aktiva“ 1%
   2.kategorija B- „aktiva sa posebnom namjenom“2%-10%
   3.kategorija C- „substandardna aktiva“ 20%-30%
   4..kategorija E- „gubitak“ 100%



                                                                                           27
Iznos rezervi za gubitke po stavkama aktive obračunava se korišćenjem knjigovodstvene
vrijednosti potraživanja, koja se množi sa utvrđenim procentom rezerve, s tim što banka
može od knjigovodstvene vrijednosti stavke aktive za koju obračunava rezervu,
prethodno oduzeti vrijednosti sredstava obezbjeđenja, primjenom sljedećih kriterijuma:

     1. Gotovina i depoziti založeni kod banke mogu oduzeti u punom iznosu njihove
        vrijednosti.
     2. Sredstva obezbjeđenja koja se mogu brzo pretvoriti u gotovinu, kao što su hartije
        od vrijednosti kojima se javno trguje, mogu se oduzeti u iznosu od 90% , od
        njihove tržišne vrijednosti
     .
                                    a. Rizikom ponderisana aktiva

     Ukupna rizikom ponderisana aktiva, čini zbir stavki aktive bilansa i kreditnih
ekvivalenata vanbilansnih stavki aktive izloženih riziku (rizična aktiva banke),
pomnoženih sa odgovarajućim ponderom rizika iz sljedeće tabele:

Ponder
Rizika    Aktiva
          - Gotovina i gotovinski ekvivalent
          - Plemeniti metali po tržišnoj vrijednosti
          - Direktna potraživanja i potraživanja bezuslovno garantovana od strane:
                   -Centralna banka ili Vlada zemlje zone A
                   -Direktna potraživanja i potraživanja bezuslovno gatantovana od strane
                     RCG
                   -Direktna potraživanja i potraživanja garantovana od strane ćentralnih
                     banaka ili vlada zemalja zone B, denominovana i finansirana u obliku
0%                  EUR.b
                   -Krediti ili djelovi kredita koji su obezbijeđeni gotovinom u EUR ili
                    drugim konvertibilnim valutama, ulozenim u banku i zalozenim
                    odnosno blokiranim za tu svrhu.
                   -Ostale stavke aktive obezbijeđene zalogom u obliku hartija od
                    vrijednosti koje su emitovale vlade ili centralna banka zone A, uz
                    saglasnost Centralne banke.

         -Direktna potraživanja i potraživanja bezuslovno garantovania od regionalnih
          vlada ili lokalnih vlasti zemalja zone A.
         -Direktna potraživanja i potraživanja bezuslovno garantovana od strane iz
          zemlje zone A.
         -Direktna ili potraživanja bezuslovno garantovana od strane zemalja zone B sa
          dospijećem do jedne godine..
         -Potraživanja obezbijeđena instrumentima obezbijeđenja izdatim od strane
          medjunarodnih finansijskih institucija.
20%      -Stavke gotovine u procesu naplate
         -Stavke aktive koje predstavljaju potraživanja od multilateralnih banaka za razvoj



                                                                                         28
        ili eksplicitno garantovanih od njegove strane
        -Ostale stavke aktive obezbijeđene hartijama od vrijednosti emitovanim od strane
        multilateralnih banaka za razvoj, uz saglasnost Centralne banke.

    -Potraživanja od banaka u Crnoj Gori
50% -Krediti ili njihovi djelovi obezbijeđeni fiducijom


       -Krediti ili njegovi djelovi obezbijeđeni hipotekom i hartijama od vrijednosti
100% -Ostali krediti dati privatnom sektoru ili fizičkim licima
       -Ostala aktiva, osim one koja se oduzima prilikom obračuna rizičnog kapitala
Koeficijent solventnost18 i kapitala se dobija kada se u odnos stave rizični kapital i
ukupna rizikom ponderisana aktiva i množenjem dobijenog rezultata sa 100, primjenom
sljedeće formule:

Rizični kapital19 x 100 / Ukupna rizikom ponderisana aktiva = koeficijent solventnosti %

Banka je dužna da održava koeficijent solventnosti koji odgovara njenoj ukupnoj
izloženosti riziku, a najmanje na nivou od 8%.
Iz navedenog zaključujemo da Centralna banka Crne Gore nalaže metodologiju Basel I.

                                 3. Ograničenja visine složenosti

      Rješenja CB Crne Gore po pitanju limita visine izloženosti prema pojedinim
zajmotražiocima restriktivnije su određena nego kod direktiva Komiteta Evropskih
bankarskih supervizora. Izloženost banke prema pojedinačnom korisniku ili grupi
povezanih korisnika je velika ako je jednaka ili veća od 10% kapitala prve klase. Ukupna
izloženost banke prema jednom korisniku ili grupi povezanih korisnika ne može preći
iznos 20% kapitala prve klase, osim kada je to u skladu sa propisom Centralne banke.
Zbir velikih izloženosti banke ne smije preći iznos od 300% kapitala prve klase.
Shodno direktivama Komiteta veliki kredit jednom klijentu ili grupi klijenata je onaj od
15% ili više, sopstvenog kapitala banke. Najveći mogući krediti ne može preci 40%
kapitala banke.

       4. Kreditni rizik i procenat solventnosti bankarskog sistema Crne Gore20

     Formirane rezerve za gubitke po stavkama aktive i vanbilansa 31.12.2005. iznose
19.1 milion eura. U odnosu na kraj 2004. godine, uvećane su 2 miliona eura ili 11.9%.
Rezerve za kreditne gubitke u iznosu od 13.5 miliona eura predstavljaju 3.59% ukupnih

18
  Savjet Centralne Banke CG „Odluka o minimalnim standardima kaptala banke“, sl.list RCG, br.52/00 i
32/02) 2002.god
19
  CBCG rizični kapital definise kao zbir kapitala prve i druge klase umanjen za nepokrivene gubitke iz
prethodnih godina i gubitak iz tekuće godine.
20
  Ovaj odjeljak se zasniva na podacima prikazanim u dokumentu CBCG: Godišnji izvjestaj o radu sektora
za kontrolu banaka za 2005.god


                                                                                                         29
kredita i čine 70.92% ukupnio izdvojenih rezervi. Na 31.12.2004. godine rezerve za
kreditne gubitke su predstavljale 4,00% ukupnih kredita i činile su 66,07% ukupnih
rezervi.
Tokom 2005. godine ukupna nekvalitetna aktiva (C, D, E) na agregatnom nivou iznosi
25.054 hiljade EUR-a i u odnosu na stanje 31.12.2004. bilježi povećanje za 474 hiljade
EUR-a ili po stopi od 1,93%. Iako nekvalitetna aktiva u jednogodišnjem periodu
ostvaruje nominalan rast, njeno učesće u ukupnoj aktivi je smanjeno za 34,90% a u
kapitalu i rezervama za 12,46% u odnosu na kraj 2004.godine.
Nivo kritikovane aktive (B,C,D,E) je visok i iznosi 152,219 hiljada EUR-a ma
31.12.2005- godine. Ukupno kritikovana aktiva predstavlja 121,28% kapitala i rezervi. U
jednogodišnjem periodu ovaj parametar ostvaruje rast po stopi od 41,81% prvenstveno
zbog ostvarenog rasta aktive sa posebnom napomenom (B). Značajan iznos kritikovane
aktive (83,55%) se odnosi na aktivu sa posebnom napomenom (B). Sve kategorije
kritikovane aktive, osim kategorije E –gubitak, u posmatranom jednogodišnjem periodu
ostvaruje rast.

1. Procentualno učešće pojedinih kategorija klasifikacij u ukupno klasifikovanoj
aktivi

Klasifikacija         2001             2002                 2003      2004
Dobra aktiva A        74.40            87.71                78.02     64.93
Sa       posebnom
napomenom B            10.76             6.37                 14.56    27.04
Substandardna C        4.87              3.64                 4.46     4.24
Sumnjiva D             0.15              7.82                 2.72     2.79
Gubitak E              9.82              0.46                 0.06     1.00
                    Izvor: Podaci su iz Centralne banke Crne Gore

      Koeficijent solventnosti svih banaka zadovoljava zakonski minimum od 8%.
Posmatrano po bankama, na godišnjem nivou, koeficijent solventnosti je smanjen kod 8
banaka. Razlog ovakvog kretanja koeficijenta solventnosti je ostvereni rast rizikom
ponderisane aktive, prouzrokovan pojačanom kreditnom aktivnošću banaka.
Na agregatnom nivou koeficijent solventnosti na kraju 2005. godine iznosi 28% I
ostvaruje smanjenje u odnosu na 2004. godinu, kada je iznosio 31%.
Ukupni rizični kapital banke na 31.12.2005. godine iznosi 96.2 mil. EUR-a i ostvaruje
rast po stopi od 12.63% u odnosu na isti period 2004.godine. Tri banke na godišnjem
nivou bilježe pad rizičnog kapitala.
Ukupna rizikom ponderisana aktiva banaka iznosi 345.3 mil. EUR-a. U odnosu na
31.12.2004. godine ostvaruje povecanje od 72.2 mil. EUR-a, odnosno rast po stopi od
26.44%. Ostvareni rast je najvećim dijelom posljedica pojačane aktivnosti banaka.
Međutim, koeficijent solventnosti je i dalje visok u odnosu na nivo zemalja G 10. Dok
kod zemalja G 10 iznosi oko 11%, dotle se u Crnoj Gori kreće oko 29%. Razlog za tako
visok ratio kapitala jeste što bankarski sektor Crne Gore ima veliku izloženost prema
sektoru inostranih banaka, što povlači niže pondere rizika. Izloženost prema ino bankama
iznosi 48.74% kapitala prve klase banaka u Republici. Izloženost bankarskog sistema
najveća je prema Commerz banci Frankfurt i iznosi 20.47% ukupnog kapitala prve klase,
potom prema LHB banci, 12.67% kapitala prve klase u Republici. Takođe, razlog


                                                                                     30
visokog nivoa kapitala u odnosu na rizikom ponderisanu aktivu, jeste i u rastu kapitala
bankarskog sektora.

Mogu se konstatovati sljedeći trendovi u bankarstvu Crne Gore:

   •   Značajan nivo kreditne aktivnosti banaka. Krediti banaka predstavljaju
       najznačajniju stavku agregatnog bilansa banaka i iznose 376 miliona EUR-s.
       Krediti banaka su na godišnjem nivou nominalno porasli za 94 miliona EUR-a,
       odnosno za 34%. Dugoročni krediti banaka čine 51% ukupno odobrenih kredita.
       Privredna društva u privatnom vlasništvu i fizička su lica su najznačajniji
       korisnici kredita sa učešćem od 83% u ukupno odobrenim kreditima na nivou
       sistema.
   •   Najviše kredita u bankarskom sektoru je odobreno za trgovinsku djelatnost (34%)
       i stanovništvo (26%). Za razliku od sektora stanovništva koji se u agregatnom
       bilansu banaka ispoljava kao neto primalac sredstava. Negativni kreditno-
       depozitni odnos vezano za trgovinsku djelatnost, iznosi 53 mil.EUR-a.

   •   Značajan rast ukupnih depozita banaka. Ukupni depoziti banaka u
       jednogodišnjem periodu povećani su za 215 mil. EUR-a, odnosno 79%. Više od
       polovine ukupnih depozita čine depoziti po viđenju. Najznačajniji deponenti
       banaka su fizička lica sa učešćem od 36% , zatim privredna društva u privatnom
       vlasništvu sa 28% i fondovi sa 12%. Više od polovini ukupnih depozita
       koncentrisano je kod najveće banke u sistemu. U jednogodišnjem periodu periodu
       sve kategorije depozita prema izvorima ostvaruju nominalni rast, osim depozita
       opština i banaka.




                                                                                    31
                                 ZAKLJUČAK

      Dvostruka je aktuelnost ovih istraživanja. S jedne strane, tradiciolni problem
domaćih banka je vezan za gubitak usred kreditne delikvencije, što dovodi do problema
održavanja solventnosti banaka ili do povećanja nivoa aktivnih kamatnih stopa. S druge
stvarne, nova pravila bazelskog komiteta- mada nijesu pravno obavezna za naše banke-
svakako će biti primijenjivana u našem bankarstvu.
      Pod uticajem usvajanja Basela II Evropska Unija je donijela ključnu direktivu koja
uvodi obaveznost njegove primjene za sve banke EU pd 2008.godine. Implementacija
pristupa iz Bazela II i nove EU direktive predstavljaće u narednom periodu veliki izazov,
koji je u ostvarivanju regulatorne i kontrolne funkcije Centralne banke Crne Gore
prepoznat i za koji su traženi početni odgovori tokom 2005. godine. Prva faza
implementacije Bazela II u bankarstvu Crne Gore, trebala bi biti izvedena kroz
Standardni pristup. Na ovaj način će se senzitivnije pristupiti procjeni rizika kroz različite
pondere rizika zavisno od rejtinga preduzeća. U tu svrhu rangiranje preduzeća će morati
da bude mnogo senzitivnije i zavisit će od egzaknih finansijskih pokazatelja, kao i od
procjene analitičara banke. Na taj način i koeficijent solventnoscu će realnije odražavati
nivo preuzetih rizika.
      Kako Bazel dva težiste stavlja na svjesno upravljanje rizicima od strane
menadzmenta banaka, to će banke morati da arhiviranjem podataka, u prvom redu
pomjeranjem rejtinga i neizvršenja obaveza, utvrđuju distribuciju ovih pojava po klasama
rejtinga. Na taj način će se derivirati egzaktnija stopa neizvršenja obaveza. Naravno, za to
je potrebno određeno vrijeme, u dužini od najmanje jednog makroekonomskog ciklusa
(10 godina). Na taj način će se izvršiti „kalibraža“ stope neizvršenja obaveza. Takođe,
neophodno je pratiti i stopu gubitaka uslijed neizvršenja obaveza, zavisno od djelatnosti u
kojima su ostvareni gubici.
      Utvrđivanje parametara stope neizvršenja obaveza PD i gubitaka uslijed neizvršenja
obaveza LDG pruzit će bankama osnovnu primjenu IRB pristupa. Za primjenu ovog
pristupa neophodna je edukacija menadzmenta banke. Ono što je karakteristika ovog
pristupa, jeste što kažnjava banke sa rizičnijom aktivom a favorizuje banke sa sigurnijom
aktivom. Ovaj pristup može biti neadekvatan za banke zemalja u razvoju iz razloga što
može zahtijevati više kapitala. Banke prema pokazateljima Centralne banke Crne Gore
sve više kreditiraju mala i srednja preduzeća i stanovništvo. Ova preduzeća se zbog
ograničenih podataka tretiraju kao rizičnija. Ovo bi moglo uticati da domaće banke radije
plasiraju sredstva van Crne Gore, nego da kreditiraju domaća preduzeća i time dolaze u
neophodnost da mobilišu dodatni kapital.
      Bankarski eksperti smatraju da bi u prvoj fazi implementacije Bazela II trebalo ići
na sprovođenje Standarsnog pristupa a poslije 5 godina, kada se formira osnova za
praćenje parametara kreditnog rizika preći na IRB pristup. Uvođenje IRB pristupa mora
pratiti opsežna studija o efektima na posmatranu banku i na cijeli bankarski sektor.
Takođe, smatra se da treba koristiti svaki prostor za modifikaciju pristupa shodno
karakteristikama lokalnog finansijskog tržišta. U krajnjem cilju nije fundamentalna
implementacija pristupa za kontrolu rizika, već kako naći sklad između rizika i potrebe




                                                                                           32
razvoja ekonomije. S toga, primjena Bazelskih standarda, kao i cijelog bankarstva, ipak
počiva na svijesti odgovornih u bankama kao i regulatornih organa.




                                                                                    33
                            LITERATURA



     1.   Ćirović, Milutin. 2001. Bankarstvo. Beograd: Bridge Company.

     2. Rose, Peter. 2003. Menadzment komercijalnih banaka. Zagreb: Mate.

     3. Rose, Peter i Sylvia Hudgins. 2005. Bankarski menadzment i finansijske usluge.
        Beograd: Data status.

     4. Ljutić, Branko. 2001. Bankarsko i berzansko poslovanje. Beograd: MBA pres.

     5. Perović, Pero. 2000. Menadzment rizicima na tržtištu kontrola. Beograd.

     6. Bessis, Joel. 2004. Risk management in banking. New Jersey: John Willey&
        Sons LTD

     7. Ćurčić 0,Uroš. 2002 .Bankarski portfolio menadzment. Novi Sad: Stylos.

     8. Lakić, Slobodan. 1996. Svet finansija. Novi Sad: Vojvođanska banka.

     9. Van Greunina, Hennie i Sanja Brajović Bratanović. Analiza i upravljanje
        bankovnim rizicima. Zagreb: Mate.

     10. Bjelica, Vojin. 2001. Bankarstvo- Teorija i praksa. Novi Sad: Stylos.

     11. Mešić, Dušan. 2004. Prudencijalna           kontrola   banaka    i   finansijskih
         konglomerata- Novi Sad: Stylos.
.
     12. Standard & Poors. Credit model. New York: Standard & Poors.

     13. Standard & Poors. February (2000.) Rating Performans 1999: Stability &
         transition. New York: Standard & Poors.

     14. Deutche bank. 2004. Financial report. Frankfurt am Main.

     15. Basel Committee on Banking Supervision. January (2001.) Pillar 2
         (Supervisory Review Process). Basel Switzerland.

     16. Savjet Centralne banke Crne Gore, Odluke. Sl. List Crne Gore

     17. Republika Crna Gora. 2005. Zakon o bankama.

     18. Centralna banka Crne Gore. Godišnji izvještaj o radu sektora za kontrolu
banaka 2005



                                                                                       34

								
To top