SEMINARSKI RAD E u t a n a z

Document Sample
SEMINARSKI RAD E u t a n a z Powered By Docstoc
					Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Ivana Lučića 3
Odsjek za sociologiju
Uvod u znanstveno istraživanje
Mentor: Prof. dr. sc. Vjekoslav Afrić




                               SEMINARSKI RAD

                             E u t a n a z i j a




                                                                           Karolina Jagatić
                                                              Sociologija, jednopredmetna
                                                                                  1. godina
                                                                        kjagatic@ffzg.hr




                              Zagreb, svibanj, 2006. godine
SAŽETAK


       Bez obzira na kulturu, civilizaciju i vrijeme, umrijeti je uvijek bilo teško. Mogućnosti
suvremene medicine, koja pod svaku cijenu može produžiti život, smatraju neki, postaje
besmisleno, jer to znači produljenje umiranja i patnji. Eutanazija je način kojim se uništava
jedinka kako bi se spasila od patnje. Ipak, postoji alternativa. Palijativna medicina koja
promovira kulturu života na njegovom kraju i povezuje najkvalitetnija medicinska dostignuća
sa suosjećajnom brigom za bolesnika i njegovu obitelj, uz emocionalnu i duhovnu potporu,
što značajno smanjuje zahtjev za eutanaziju i ona postaje suvišna.




KLJUČNE RIJEČI: eutanazija, ljudsko dostojanstvo, palijativna medicina, umiranje




                                                                                             2
Temeljno pravo čovjeka je pravo na život. No, postavlja se pitanje možemo li mi sami
odlučiti kada i kako ćemo ga završiti i može li čovjek smrt učiniti blagom i lijepom?
Eutanazija je prisutna kroz povijest u različitim društvenim sredinama. U ovom radu
prikazan je ukratko historijat eutanazije, od primitivnih društava pa sve do danas. U
današnjem, suvremenom društvu nezaobilazno je pitanje prava na dostojanstvo u umiranju
i smrti i pravo na bezbolnu smrt. No, ako bezbolna smrt istovremeno znači i ubojstvo, treba
li ju odbaciti? Eutanazija se pokušava zakonski regulirati, no najbolje rješenje je jedina
etična alternativa - palijativna medicina, odnosno skrb.




DEFINICIJA I VRSTE EUTANAZIJE


Riječ eutanazija grčkog je porijekla ( eu- lijepo, dobro, lako i thanatos- smrt). Umiranje s
dostojanstvom, odnosno eutanazija, kroz povijest i za različite ljude, imala je drugačije
značenje. U početku je označavala čovjekovu želju, čežnju i molitvu za blagom, brzom i
bezbolnom smrću. Zatim se odnosila na pozitivnu brigu, zauzimanje i njegu bolesnih i
umirućih, kako bi mogli umrijeti blagom i po mogućnosti bezbolnom smrću. I pojedinac i
njegova okolina borili su se protiv boli, poštujući život i prirodni dolazak smrti. Suvremeno
značenje pojma eutanazija, uključuje izvorno željeno blago i bezbolno umiranje, ali sada se
planira i ostvaruje prijevremenim nasiljem nad životom, samilosnim ubojstvom (Pozaić,
1895.,29).
AKTIVNA EUTANAZIJA znači skraćivanje života aktivnom pomoći u umiranju. To je
zahvat kojim se zadaje prijevremena i bezbolna smrt, kad su u pitanju teški, neizlječivi
bolesnici koji trpe nepodnošljivu bol, da se umirući oslobode bolova i omogući im se blago i
čovjeka dostojno umiranje. Primjenom aktivne eutanazije smrt može biti uzrokovana lijekom
- otrovom ili propustom mogućeg čina, zahvata koji bi spasio život (bolesnik umire zato što
mu smrt nije spriječena, iako je to bilo moguće i moralno obvezno učiniti).
PASIVNA EUTANAZIJA znači ublažiti boli i omogućiti smireno i prirodno umiranje.
Pasivna se eutanazija odvija na pozitivnoj i negativnoj razini. Na pozitivnoj razini bilježimo
dva učinka. Prvi je željeni učinak, djelotvorno ublažavanje ili potpuno uklanjanje boli, što
omogućuje smrt u skladu s ljudskim dostojanstvom. Dok je drugi učinak neželjen, ali je
uslijedio, unatoč našim naporima. To je ubrzanje toka umiranja, odnosno skraćenje života.
Na negativnoj razini pasivna eutanazija znači poništavanje već započetog toka umiranja. Ne


                                                                                              3
primijeniti tehnički moguće zahvate ili prekinuti već započete ako su se pokazali nekorisnima
ili ako bi samo produžili tok umiranja.
DOBROVOLJNA EUTANAZIJA je slučaj pomaganja u umiranju na zahtjev ili molbu
bolesnika.
OPORUČENA EUTANAZIJA je slučaj kad imamo izjavu bolesnika kojom se unaprijed
odriče primjene posebne njege i zahvata na njemu ako dođe u situaciju koja je puna patnje i
bez izgleda za ozdravljenje (Novaković, 1990., 196).
Mogućnosti suvremene medicine u održavanju života postale su takve da se dovodi u pitanje
smislenosti i opravdanosti nekih radnji. Produljivanje života pod svaku cijenu, smatraju neki,
postaje besmisleno, jer ono znači produljenje umiranja i patnji (Šeparović, 1990., 297).


STAVOVI SPRAM EUTANAZIJE U RAZLIČITIM DRUŠTVENIM
SREDINAMA

Teško je ustanoviti kada i kako je čovjek došao na misao o eutanaziji. Postavlja se i pitanje
može li se sve nazvati eutanazijom. Stara i primitivna društva poznaju mnoge radnje koje su
slične eutanaziji. Stari Grci provodili su eugeniku, izlažući smrti malformiranu ili slabo
razvijenu djecu. Slične postupke nalazimo kod mnogih primitivnih naroda. Pojam eutanazija
dobiva praktično značenje tek u starom Rimu i predstavlja stav zdravog čovjeka prema smrti.
Taj stav znači hrabro držanje pred smrću ili zadavanje smrti samom sebi bez pomoći drugih
(Novaković, 1990., 194). Stari i Novi zavjet, kao i rano kršćanstvo, ne poznaju problem
eutanazije. Stav tog vremena, u tom pogledu, najbolje je izrazio Toma Akvinski koji kaže da
se samoubojstvo protivi ljubavi prema samom sebi, prema zajednici i prema Božjoj vlasti nad
ljudskim životom. Kulturna strujanja u vrijeme renesanse usmjeravala su se prema umijeću
umiranja. Za čitav srednji kršćanski vijek eutanazija je nepoznata. Tokom 19. stoljeća,
liječnici su uglavnom odbijali blago usmrćivanje teško ranjenih bolesnika, smatrajući kako
im je dužnost liječiti, a ne ubijati. Svoj procvat, premda ilegalno i dijelom u tajnosti,
doživjela je eutanazija u nacističkoj Njemačkoj, tokom Drugog svjetskog rata. Ideja o životu
nevrijednom života, Hitleru je dobro poslužila za ostvarivanje plana. U njegovoj zamisli i u
provođenju, dobrim mu je dijelom pripomogla nepokretljivost pojedinaca i uspavanost
javnog mijenja te dobro smišljeno stvaranje novog, pranjem mozga putem sredstava
društvenog priopćavanja. Osim eugeničke akcije, uklanjanje nosioca nasljedno loših i štetnih
osobina ili nakaznosti, bile su uvedene i posebne akcije. Njima su bili zahvaćeni i na posebnu
njegu upućeni (otpremljeni su u posebne ustanove, gdje je iz tuševa izlazio plin) politički


                                                                                            4
opasni pojedinci, rasno nepoželjni i ekonomski neuporabijivi. U svim akcijama blagog
usmrćivanja, osim režimskog državnog aparata, sudjelovali su liječnici i psihijatri, usprkos
Hipokratovom načelu: Ne škoditi! Strahote u činjene pod plaštem eutanazije, u ime samilosti
i humanosti, vrlo brzo su pale u zaborav. Nakon rata javljaju se i obnavljaju društva i pokreti
za pravo na samilosno ubijanje (Pozaić, 1985.,21). U današnjem suvremenom društvu, koje
je potrošačko društvo svakodnevnih užitaka, smrt se rijetko spominje. Ipak, poštovanje prava
na život uključuje i zahtjeva poštivanje prava na smrt. Tako i poštivanje ljudskog
dostojanstva u životu uključuje i zahtjeva poštovanje tog dostojanstva u umiranju. Prema
kršćanskom poimanju čovjeka, ljudski život u svim stadijima zadržava vlastito dostojanstvo.
Na temelju istraživanja i vrednovanja života, smrti i dostojanstva, došli smo do zaključka da
je eutanazija, uništenje života da se spasi čovjekovo dostojanstvo, neprihvatljivo rješenje
(Pozaić, 1985., 93).
Zahtjeva se dostojanstvena smrt i zalaže se za život, ali tužno je da smo na mnogim
područjima svjedoci kako se gazi po ljudskom dostojanstvu i kako ga se omalovažava, te
prezire čovjekov život (Koprek, 2000., 61). Svaki život, u svim stadijima vrijedan je života i
potrebna mu je sva liječnička njega i ljudska pažnja.




ZAKONSKE REGULATIVE

Glavno tajništvo Vijeća Europe iznijelo je jasan stav o eutanaziji, koji glasi da se zakonski
mora dopustiti obustava terapije koju bolesnik ne želi, jer rezultira produženjem patnji. To se
ne smatra samoubojstvom kojem su pomogli liječnici ili ubojstvom iz milosrđa, već je to
prepuštanje bolesti da ide svojim prirodnim tokom (Jušić, 2002., 305).
U Hrvatskoj je situacija drugačija. Kodeks Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatske liječničke
komore naglašava da je namjerno skraćivanje života u suprotnosti s medicinskom etikom.
Želju bolesnika, koji boluje od neizlječive bolesti, izraženu pri svijesti, u pogledu umjetnog
produživanja života treba poštovati. Ako bolesnik nije pri svijesti, liječnik treba postupiti u
skladu s navedenim načelima. Liječnik mora učiniti sve da produži život, koliko god on bio
malo vrijedan i predstavljao samo produženje patnji. Također, materijalni uvjeti ne smiju
odlučivati o odustajanju od liječenja, ali često je to nemoguće izbjeći, osobito u slučajevima
kad nema dovoljno aparata koji su potrebni. U početku su se rasprave o besmislenom
liječenju vodile s mnogo strasti, objavljeno je puno članaka, međutim zbog nedovoljno
konsenzusa, učestalost se smanjila. Besmisleno liječenje je ono kojim se održava stanje bez


                                                                                             5
svijesti ili ne dovodi do prestanka ovisnosti bolesnika o mjerama intenzivne skrbi ili kad
liječnici zaključe da je u posljednjih 100 slučajeva liječenje bilo beskorisno. To dovodi do
pitanja da li liječnik ili bolesnik ima pravo odrediti što je besmisleno liječenje. U raspravu o
tome obavezno je uključiti bolesnike i njihove obitelji (Jušić, 2002., 307). U Hrvatskoj su
potrebni češći razgovori o problemu eutanazije. Potrebno je iznijeti argumente za i protiv te
spriječiti zlouporabu prava na eutanaziju. Zabrana bi se mogla pokazati kao opasno rješenje.
Potrebno je educirati javnost o mogućnostima alternative, koja bi dovela do toga da se
eutanazija počne smatrati nepotrebnom.



ALTERNATVA EUTANAZIJI

Svaki ljudski život od neprocjenjive je važnosti, neovisno o dobi ili uvjetima postojanja.
Poštovanje ljudskog života nije nigdje tako potvrđeno kao u biblijskom pogledu. Ljudski
život toliko je vrijedan da njime ne može raspolagati ni pojedinac niti društvo. Eutanazija je u
oštroj suprotnosti s temeljnim pravom čovjeka, a to je pravo na život. Shvaćena je kao
namjerno, planirano i naručeno ubojstvo i ma kako grubo to zvučalo, ne možemo poreći
činjenicu da osoba bolesniku svjesno i namjerno daje smrtonosnu injekciju. Imajući na umu
nepodnošljive boli i patnju koju bolesnik proživljava, eutanaziju možemo shvatiti kao njegov
jedini spas, ali još uvijek ostaje činjenica da smo ubili osobu. Postavlja se pitanje je li
eutanazija jedini izlaz iz začaranog kruga boli? Kao jedina etička alternativa za eutanaziju
javlja se palijativna skrb. Palijativna medicina ne služi za praćenje umiranja, nego za
obnavljanje preostalih životnih sposobnosti bolesnika. Težište joj je na podizanju kvalitete
života prije smrti, bez obzira na njegovu dužinu. Osnovni je cilj palijativne medicine fizički i
psihički dekompenzirane bolesnike emocionalno i duhovno stabilizirati. Tako im se
omogućuje da normalno funkcioniraju s obitelji i osobljem koje ih njeguje te ostanu u
zajednici, što je vrlo važno. Cicely Saunders je osnivačica prvog modernog hospicija,
Hospicij sv. Kristofora, 1967. u Londonu. Ona je povezala suosjećanje u patnjama teško
bolesnih i umirućih s najvišim medicinskim dostignućima i tako stvorila osnove za razvoj
hospicijskog pokreta i palijativne medicine. Naročito na kraju života, neizbježno je
poštovanje svakog čovjeka bez obzira na rasu, vjeroispovijest, narodnost, imetak i slično.
1994. godine organiziran je Prvi hrvatski simpozij hospicij i palijativna medicina i osnovano
Hrvatsko društvo za hospicij ili palijativnu skrb (Jušić, 1997.,448). Najveći problem leži u
tome što čak i liječnici jako malo znaju o palijativnoj medicini. Uglavnom, bolesnici kojima



                                                                                              6
se pruža takva vrsta skrbi ne traže eutanaziju. U središtu hospicijskog pokreta je autonomija
ličnosti bolesnika. On sam ima pravo odlučiti o tome gdje će umrijeti, da li će uzeti lijekove
ili ne, hoće li slijediti kulturne običaje ili neće. Bolesnik koji ima pravu hospicijsku skrb,
veselit će se svakoj minuti koja mu preostaje od života. Dakle, eutanazija nije rješenje za
teško oboljele osobe. Rješenje treba potražiti u udruženju najviših medicinskih dostignuća s
iskrenim ljudskim suosjećanjem i ljubavi za bližnjeg. Na taj način ljudsko dostojanstvo ističe
se do posljednjeg trenutka života.
Osnovni motiv zbog kojeg ljudi traže eutanaziju je prirodni ljudski strah od nemogućih patnji
u procesu umiranja, ali i sama svijest da umire. Govori se da će odluka o primjeni eutanazije
biti stvar slobode pojedinca. No, možda bi upravo ta sloboda bila najugroženija. Jer ako je
bolesnikova bol dosegla granicu nepodnošljivosti, pitanje je koliko je on «slobodan» da može
donijeti presudnu odluku. Iskustva svjedoče da molbe teških bolesnika i umirućih, u velikoj
većini, nisu želja za ubojstvom već očajnički prosvjed protiv neodgovarajuće njege i pažnje.
Budući da su teški bolesnici i umirući često teži okolini nego sami sebi, nije isključeno da iz
te okoline dođe poruka da se trebaju slobodno osloboditi svog stanja. Problem postaje veći
kad bolesnik nije u stanju sam odlučivati o sebi i to treba učiniti netko drugi, što dovodi do
pitanja u čijem bi to najboljem interesu bilo (Pozaić, 1985., 75).
Ovaj rad započela sam sa definicijom pojma eutanazije, predstavivši neke vrste eutanazije.
Nakon toga je izneseno nekoliko stavova spram eutanazije u različitim društvenim
sredinama, kroz povijest. Nastojala sam potvrditi činjenicu da je eutanazija sama po sebi
ubojstvo, naglašavajući dragocjenost ljudskog života i važnost ljudskog dostojanstva sve do
posljednjeg trenutka života. Mogućnosti suvremene medicine u održavanju života dovele su u
pitanje smislenost nekih radnji, je li to samo produživanje umiranja i patnji. Ipak, nije
moralno uskratiti bolesniku aparat ili lijek koji postoji jer zadaća je medicine očuvati zdravlje
i ukloniti bol. Eutanazija je zakonski regulirana, iako postoji još mnogo spornih pitanja koje
treba riješiti. Potrebna je stručna edukacija, više konsenzusa i rasprava o problemu eutanazije
jer ga samo na taj način možemo riješiti. Pitanje je možemo li zatvoriti oči pred činjenicom
da je eutanazija ubojstvo i trebamo li je zbog toga uskratiti bolesnicima koji umiru u
nepodnošljivim mukama, očekujući što bržu smrt, kao jedini izlaz. No, eutanazija nije
rješenje. Jedina etična alternativa eutanaziji je palijativna medicina koja pomaže teško
oboljelima da uživaju u posljednjim trenucima života pomoću najviših medicinskih
dostignuća i što je najvažnije s iskrenim ljudskim suosjećanjem i ljubavi prema bližnjemu, pri
čemu se ljudsko dostojanstvo ističe do smrti.



                                                                                               7
SUMMARY


No matter in what culture, civilization or time, to die was allways hard. The possibilities of
modern medicine, according to some options the prolongation of life at any cost becomes
senseless because it is to a certain extent the reigin of terror over mankind. Euthanasia
interrupts life destroying an individual to save it from suffering. But, there is an alternative.
Palliative medicine promotes the culture of life at its end, and there is a connection of
medical achivements of the best quality with the sympathic care for the patient and his
family, with emotional and spiritual support, considerably decrease the demand for
euthanasia and make it superfuous.

KEY WORDS: euthanasia, human dignity, palliative medicine, dying




                                                                                               8
LITERATURA:



1. Jušić, Anica (2002.) Eutanazija, Revija za socijalnu politiku 5, 3-4; 301-307
2. Jušić, Anica (1997.) Hospicijska ili palijativna medicina ili eutanazija, Socijalna
   ekologija, 6,4,447-451
3. Koprek, Ivan (2000.) Nekrofilija i biofilija: suočenje s etikom Petra Singera, Socijalna
   ekologija, 9,1-2,61-69
4. Novaković, Dragutin (1990.) Eutanazija i situacije umiranja, Revija za sociologiju, 21,
   2, 193-252
5. Pozaić, Valentin (1985.) Život dostojan života: eutanazija u prosudbi medicinske etike,
   Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove
6. Šeparović, Zvonimir (1990.) Život doveden na rub: intenzivna medicina, tzv. pravo
   na smrt, eutanazija, utvrđivanje smrti, transplantacija, Revija za sociologiju, 21, 2,
   297-307




                                                                                         9