Međunarodna ekonomija SKRIPTA by andjelka.abadzin90

VIEWS: 0 PAGES: 87

									                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

                        UVOD U MEĐUNARODNU EKONOMIJU


1.Međunarodna ekonomija kao naučna disciplina?

Međunarodna ekonomija kao naučna disciplina, može se posmatrati sa dva gledišta:
   teorijskog,
   tehničkog.

Teorijsko gledište međunarodne ekonomije podrazumijeva skup o vanjskoj trgovini kao
znanstvenoj disciplini.

Tehničko gledište međunarodne ekonomije odnosi se na način poslovanja u vanjskoj trgovini
koji započinje od istraživanja inozemnog tržišta, inozemne ponude, zaključivanja
međunarodnog ugovora, isporuke robe, naplate potraživanja, pa sve do postprodajnog servisa.
U pojam međunarodne ekonomije ne uključuju se tehnike vanjske trgovine.

Predmet izučavanja međunarodne ekonomije
Prema R. Bićaniću predmet izučavanja ekonomike vanjske trgovine su ekonomski zakoni koji
određuje kretanje robe iz jedne države u drugu.

Mjesto međunarodne ekonomije kao znanstvene discipline u sistemu znanosti
Pod sistemom znanosti podrazumijeva se skup znanstvenih disciplina i njihova
međuzavisnost.

Danas postoje brojna područja znanosti i to:
   1. prirodne znanosti,
   2. tehničke znanosti,
   3. biomedicinske znanosti,
   4. društvene znanosti.

Nas zanimaju društvene znanosti koje se dijele na ekonomske i neekonomske. Karakteristike
međunarodne ekonomije kao naučne discipline u sistemu društvenih, odnosno ekonomskih
znanosti su:

Medjunarodna ekonomija kao opšta nauka ne izucava medjunarodnu razmjenu neke zemlje.
Ona kao naucna disciplina izučava opšte zakonitosti razmjenjivanja robe medju državama,
odnosno rezidentima tih država na svjetskom tržištu. Njen predmet izučavanja nisu ni
pojedinačne robe koje se razmjenjuju na svejtskom tržištu. Zanimaju je zakoni ponude i trežnje na
svjetskom tržištu, vanjskotrgovinski inpulsi, tipovi i oblici svjetskog tržišta i njegova struktura.

Medjunarodna ekonomija kao ekonomska nauka
Kao naučna disciplina proučava ekonomske odnose medjunarodne razmjene roba (proizvoda,
rada, kapitala, tehnologije i informacija). Ekonomski odnosi nastaju u proizvodnji, raspodjeli,
razmjeni i potrošnji. Oni se izražavanja na svjetskom trzištu, na kome dolaze u kontakt ponudjaci
(izvoznici) i potraživači (uvoznici), brojni posrednici (banke, osiguravajuće društva)
međunarodne ekonomije kao ekonomska nauka sae ne bavi istraživanjem postojećih ekonomskih
odnosa u međunarodnoj razmjeni. Njena zadaća je i predviđanje budućih ekonomskih odnosa u
cilju da oni budu ravnotežni i dugoročni



                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Međunarodna ekonomija kao društvena nauka
U međunarodnoj razmjeni učestvuju brojni subjekti (država i njeni organi, vlada,ministarstva
itd,proizvođačka preduzeća, trgovačka preduzeća, banke). Međunarodna ekonomija kao nauka
razotkriva suprotne (konfliktne) interese tržišnih subjekata i pokazuje načine njihovog
usklađivanja.

Međunarodna ekonomija kao historijska nauka
Međunarodna razmjena se odvijala u prošlosti, odvija se u sadašnjosti i odvijat će se u
budućnosti. Svako vremensko razdoblje odlikuje različit stepen razvitka sredstava, tehnologije,
tržišta i oblika razmjene. Međunarodna ekonomija izučava međunarodnu razmjenu na pojedinim
etapama društveno-ekonomskog razvoja.

Međunarodna ekonomija kao interdisciplinarna nauka
Nauke koje istražuju isti predmet istraživanja nazivaju se interdisciplinarne nauke. Predmet
istraživanja međunarodne ekonomije je međunarodna razmjena koja se odvija ne svjetskom
tržištu. Međunarodnu razmjenu istražuju i druge nauke u većoj ili manjoj mjeri, među kojima
ističemo: međunarodni marketing, ekonomiku vanjsko-trgovinskog poslovanja, međunarodno
pravo, teorija tržišta, međunarodni transport, špedicija, teorija međunarodnih udruženja.

Međunarodna ekonomija ko primijenjena nauka
Cilj primjenjenog istraživanja «je svjesno okrenut prema konkretnim čovjekovim potrebama».
Znanje međunarodne ekonomije kao ekonomske nauke treba primijenjivati u praksi. Primjenom
znanja međunarodne ekonomije, ekonomski rizici na svjetskom tržištu neće se otkloniti,ali se u
znatnoj mjeri mogu ublažiti.

2. Vanjska trgovina kao ekonomska djelatnost?

Ako su partneri u razmjeni države, onda govorimo o međunarodnoj razmjeni, međunarodnoj
trovini ili vanjskoj trgovini neke zemlje. Riječ trgovina dolazi od latinske riječi commercium koja
je složenica od riječi cum što znači sa i riječi merxo, mercis što znači roba. Dakle riječ
commercium znači trgovina, razmjena. Postojeće definicije trgovine mogu se uglavnom razvrstati
u dvije skupine:
    1. utilitarističke - naglasak je na ostvarivanju profita, kao cilja prodaje robe koja je kupljna
        zato da bi bila skuplje prodana. Još su merkantilisti osmislili devizu:»jeftino kupi, skupo
        prodaj» . Dakle , u trgovini se novac stvara pomoću novca, također. Aristotel je nazvao
        bebermatilistikom.
    2. Funkcijske - naglasak je na ulozi trgovine u društvenoj podjeli rada, kao posredniku
        između proizvođača i potrošača tj.tzv intermedijarna uloga trgovine.

Poimanje vanjske trgovine
Ohlin smatra da je vanjska trgovina jedinstvena djelatnost, tj.vanjska trgovina je proširenje
unutarnje trgovine.
Sa makro stajališta međunarodna trgovina je razmjena roba između zemalja – izvoznica i zemalja
– uvoznica. Dakle, vanjska trgovina je razmjena roba između ekonomskih subjekata različitih
zemalja.




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

 Uvjeti nastanka trgovine
Razmjenom, kao stepen duštvene reprodukcije, obavlja trgovina. Za nastanak razmjene, odnosno
trgovine, nužno su tri uslova:
    1. društvena podjela rada
    2. privatno vlasništvo
    3. višak proizvoda

Da bi se razmjena mogla izvršiti, moraju postojati najmanje dva partnera, barem dva dobra, te svi
partneri moraju očekivati da će imati korist od razmjene. U tehničkom pogledu, razmjena uvijek
počinje ponudom jednog od partnera, a kad drugi partner prihvati ponudu razmjena se može
izvršiti.

I Društvena podjela rada tj.podjela rada među članovima društva može biti:
    1. OPĆA (razdvajanje društvene proizvodnje na njene velike rodove, kao poljoprivredu,
       industriju)
    2. POSEBNA (dioba ovih radova proizvodnje na vrste i podvrste)
    3. POJEDINAČNA (podjela rada u okviru radionice)

Osim navedenih Karl Marks razlikuje:
   a) FIZIOLOŠKU (između muškarca i žene)
   b) TERITORIJALNU

II Privatno vlasništvo označava odnos između vlasnika kapitala i kapitala. Marks kaže da robe
ne mogu ići same na tržište niti se same razmjenjivati. Zato se moraju potražiti njihovi vlasnici.

III Višak proizvoda, kao uslov nastanka trgovine, podrazumjeva prije svega razlikovanje sistema
privređivanja. Sistem privređivanja može biti:
    1. NATURALNE (vlasnik proizvoda 'razmjenjuje' proizvode sam sa sobom, dakle ne postoji
       višak)
    2. ROBNI (u robnom, odnosno mješovitom, vlasnik robe X koji ima jednu upotrebnu
       vrijednost razmjenjuje je sa drugim vlasnikom, koji proizvodi robu Y a koja ima drugu
       uptrebnu vrijednost. Robe X i Y višak su proizvoda za njihove vlasnike)ž
    3. MJEŠOVITI – isiti princip kao i kod robnog

Zajednička obilježja unutrašnje i vanjske trgovine
Unutrašnja i vanjska trgovina imaju ista obilježja kada je riječ o području:
   a) uluga trgovine
   b) ekonomskih nauka
   c) tehnike trgovanja
   d) organizacijskih oblika tržišta

Posebnost međunarodne trgovine
   1. roba koja se razmjenjuje između zemalja prelazi državnu granicu, odnosno carinsko
      podučje,
   2. izvoznik je rezident jedne zemlje, a uvoznik i rezident druge zelje
   3. kao svjetski novac može biti: druga roba tzv.trampa, devize, zlato
   4. zemlja izvoznica i zemlja uvoznica imaju različita društveno ekonomska obilježja (različit
      nivo proizvodnih snaga, različit nivo dohotka per kapita, različiti običaji...)
   5. pokretljivost faktora proizvodnje je manja zbog protekcionističkih mjera
   6. otežan način priopćavanja zbog razlika u jeziku


                                 Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

   7. neekonomski faktori (tzv.hladni rat, ratno stanje...) usporavajuće djeluje na vanjsko
      trgovinsku razmjenu

PREDAVANJA
 neekonomski odnosi utiču na spoljno trgovinske aktivnosti (bojkot na neku robu npr.90-tih u
  Beogradu na slovenačku robu jer se htjela odcijepiti od SFRJ-a)
 postoje razlike u propisima, svaka zemlja ima različite propise, ali se ti propisi nastoje
  univerzalizirati. Inco terms je u prevodu klauzula.
 Klimatske razlike se osjeća ju u spoljnjoj trgovini (voće npr.snadbjevamo čitavu godinu ali se
  proizvodi na različitim prostorima, zbog klimatskih faktora)
 Statistika spoljnje trgovine je posebno značajna i pridaje joj se veći značaj nego statistici
  unutrašnje trgovine
 Jača kontrola spoljno trgovinskih odnosa, jer oni utiču na platni bilans, nego u unutrašnjim
  odbosima

Uloga trgovine
Pod ulogama trgovine se podrazumjevaju one njene zadaće koje obavlja između proizvodnje i
potrošnje. Tri bitne uloge trgovine:
    1. međusobno (interpersonalno) posredovanje – razmjena roba je između rezidenata
       različitih zemalja.
    2. međumjesno (interlokalno) posredovanje – razmjena roba između različitih zemalja
    3. međuvremensko (inertemporalno) posredovanje - vremensko je usklađivanje ponude iz
       jedne zemlje i potražnje u drugoj zemlji

Tipologija vanjske trgovine
    1. s obzirom na odnos općeg i posebnog: OPĆA I POSEBNA VANJSKA TRGOVINA
    2. s obzirom na zemlje: VT SAD-a, VT JAPANA Itd...
    3. s obzirom na vrste robe: VT NAFTE, VT PŠENICE itd...
    4. s obzirom na stepen razvijenosti zemalja:
            a) VT razvijenih
            b) VT novoindusrijaliziranih
            c) VT zemalja u razvoju
            d) VT nerazvijenih zemalja
    5. s obzirom na stepen liberalizacije: VT u uslovima liberalizacije i VT u uslovima
        intervencionizma
    6. s obzirom na broj zemalja koje međusobno razmjenjuju robu:
        a) bilateralna (2),
        b) triangularna (3),
        c) multilateralna (više)
    7. s obzirom na način plaćanja: VT s konvertibilnim načinom plaćanja i VT sa klirinškim
    8. s obzirom na smijer kretanja robe:
           a) VT koja se bavi izvozom
           b) VT koja se bavi uvozom
           c) VT koja se bavi i uvozom i izvozom
           d) VT koja se bavi tranzitom
    9. s obzirom na širinu obuhvata:
      a)VT u užem smislu – obuhvata razmjenu roba između zemalja. Razmjena ima tri oblika:
uvoz, izvoz i tranzit
         b) u širem smislu – obuhvata cjelokupni promet između zemalja: promet robe, promet
usluga, promet novca, promet ljudi (turistički), promet radne snage, promet informacija


                                Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

   10. s obzirom na oblik vanjsko trgoviskog poslovanja: VT za malogranični promet i VT za
       iznajmljivanje opreme (lizing)
   11. s obzirom na oblik odnosa sa inostranstvom:
        a) ekonomika vanjsko trgovinskih odnosa i ekonomika VT s robom
        b) ekonomika privatnih transfera kapitala
        c) ekonomika javne pomoći
        d) ekonomika teritorijalnih udruživanja

Analiza nekih vrsta
   1. OPĆA – obuhvata sve materijalne produkte koji se prenose iz jedne države u drugu
   2. POSEBNA – robne transakcije, kojima roba prelazi iz inozemstva u unutrašnji robni
      promet države ili iz unutrašnjeg robnog prometa odlazi u inozemstvo. Roba mora biti
      uključena u unutrašnji robni promet da bi postala predmet posebne vanjske trgovine.

Posebna VT obuhvata:
    1. poseban uvoz
    2. poseban izvoz
    3. reeksport – roba koja se uvozi zbog prerade, dorade ili popravke, pa se nakon toga opet
   izvozi u inozemstvo
    4. reinport – roba koja se izvozi iz zemlje na preradu u inozemstvo, pa se opet uvozi nazad u
   zemlju

Tranzit označava prevoz robe ili putnika iz jedne zemlje u drugu kroz zelju koja leži između njih.
Kod tranzita je riječ najmanje o tri zemlje:
   a) zemlja izvoznik
   b) zemlja uvoznik
   c) tranzitna zemlja – samo naplaćuje usluge ( takse) za uptrebu njenog prostora

Razlikuju se tri vrste tranzitnih poslova:
   1. direktini tranzit – tranzitna roba se ne zadržava u tranzitnoj zemlji
   2. lomljeni tranzit – tranzitna roba se zadržava u tranzitnoj zemlji
   3. tranzitno posredovanje – osim tranzitnih usluga, pružaju se i druge kao npr.vanjsko
      trgovinske usluge

3. Nacionalna ekonomija u svjetskoj privredi? (to je ustvari pitanje br.1)

4.. Otvorena i zatvorena ekonomija?

Pod zatvorenom privredom se podrazumjeva ona privreda koja je odvojena od međunarodne
okoline, odnosno svjetskog tržišta. Zatvorenost privrede može biti:
     1) MONOLATERALNA ZATVORENOST
             - ograničen uvoz, a liberaliziran izvoz
             - neograničen uvoz, a ograničen izvoz
     2) BILATERALNA ZATVORENOST
            - ograničen uvoz i izvoz




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Zatvorenost privrede se postiže na različite načine:
   1. robni režimi – režim dozvola, kontigenata, zabrana
   2. carine – posebno prohibitivne
   3. dvostruki devizni kursevi – visok za uvoz, a nizak za izvoz
   4. polaganje depozita u vlastitoj valuti, bez prava na obračun kamata unapred, u visini
      uvezene robe ili u visini carine, takse i sličnih opterećenja

Neka zemlja se može zatvoriti prema drugim zemljama vlastitom i tuđom odlukom. Vlastita
odluka može biti njenih privremenih unutrašnjih ekonomskih ili političkih promjena. Tuđa odluka
je sankcija ( embargo) jedne ili više zemalja prema zemlji koja se želi izdvojiti. Strategija
zatvorene privrede može biti kratkoročne prirode, jer niti jedna zemlja nema u cjelosti sve uslove
da bi mogla samostalno opstajati na duži rok.

Otvorenost privrede omogućava se na nivou:
    preduzeća
    države

Fiziokratizam je učenje koje zastupa otvorenu privredu. U institucijskom smislu riječi, otvorena
privreda predstavlja područje slobodne trgovine, carinskih unija i dr.oblika međunarodnih
integracija. Otvorenost privrede se omogućava na nivou preduzeća i države. U otvorenoj privredi
preduzeće na svjetskom tržištu mora biti konkurentno i efikasno. Ako država želi da njena
privreda bude otvorena prema svjetskom tržištu, ona primjeljuje mjere ekonomske politike protiv
protekcionizma. Isitna je da u svijetu nema privrede koja je u potpunosti otvorena.

5. Vrste specijalizacije i koristi?

Proces razmjene nastaje zato što partneri posjeduju robe koje za njih imaju različitu korisnost. To
znači da su partneri proizvođači različitih roba. Oni su se, dakle, specijalizirali u proizvodnji
različitih roba. Zbog toga razmjena ne može nastati bez specijalizacije, jer se ne bi imalo šta
razmjenjivati. Međutim, specijalizacija bez razmjene ne bi imala smisla. Zbog toga se one
međusobno uslovljavaju.

Opći princip po kome se ravna razmjena i specijalizacija može se nazvati principom najbolje
alternative. Naime, u svom nastojanju da dobije robu X koju želi, pojedinac ima dvije alternative.
On tu robu može proizvesti direktno, ili proizvesti neku drugu robu i zamijeniti je za dobro X.
Koju će alternativu izabrati zavisi naravno od toga koji mu je put lakši.

Da bi postojala specijalizacija, mora postojati podjela rada. Podjela rada je uvjetovala
spacijalizaciju i razmjenu. Specijalizacija može poprimiti dva oblika:
              1. SPECIJALIZACIJA U PROIZVODIMA
              2. SPECIJALIZACIJA U PROIZVODNIM OPERACIJAMA

Pojedinac se može specijalizovati u proizvodnji nekog proizvoda radeći sve operacije potrebne za
njegovu proizvodnju (npr.seljak u proizvodnji žita, voća). S druge strane pojedinac se može
specijalizovati u pojedinim ili pojedinoj operaciji u proizvodnji nekog proizvoda (npr.u
automobilskoj industiriji pojedinac se specijalizira u pojedinoj proizvodnoj operaciji, time on
postaje vještiji u izvođenju te operacije, pa je može izvršiti u kraćem vremenu ili što je isto, može
u odrđenom vremenu izvršiti više takvih operacija, zato kažemo da se produktivnost njegovog
rada povećava.)



                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Specijalizacija, dakle, povećava produktivnost rada. Povećanje produktivnosti rada snižava
troškove proizvodnje, što omogućava niže cijene proizvoda. Uz niže cijene proizvoda, moguće je
sa istim dohotkom nabaviti više proizvoda i tako u većem stepenu zadovoljiti potrebe.
Specijalizacija promiče i usavrštavanja, poboljšavanja proizvoda i proizvodnih procesa. To
uvođenje novih proizvodnih postupaka ili novih proizvoda naziva se inovacija. Inovacije se mogu
događati u proizvodima, uvođenjem novih proivoda ili u proizvodnim postupcima, uvođenjem
novih ili usavršavanjem postojećih postupaka. Inovacije i u proizvodima i u proizvodnim
postupcima utiču na porast: produktivnosi, proizvodnje, materijalnog standarda. Što je veći stepen
specijalizacije, može se očekivati da će i stepen razmjene i matererijalnog blagostanja biti veći.

Postoje različita ograničenja povećanju stepena specijalizacije:
1. najvažnije ograničenje povećanju stepena specijalizacije i razmjene je veličina tržišta. Stepen
   specijalizacije i razmjene srazmjeran je veličini tržišta. Zato su male zemlje više upućene na
   međunarodnu razmjenu nego velike, kod kojih je unutrašnje tržište veliko
2. prirodni uslovi izraženi u veličini i strukturi proizvodnih resursa
3. demografski uslovi tj.broj i struktura stanovništva, gustoća naseljenosti, stepen obrazovanja
4. tehnički uslovi – razvijenost saobraćajnog sistema
5. barijere ekonomske politike (carine, kvote) su ograničenje povećanju VT


                        I DIO - TEORIJA VANJSKE TRGOVINE


1. Specijalizacija i razmjena

Razmjena ne može nastati bez specijalizacije, jer se ne bi imalo što razmjenjivati. Opći
princip po kojem se ravna razmjena i specijalizacija može se nazvati principom najbolje
alternative. Naime, u svom nastojanju da dobije robu X koju želi, pojedinac ima dvije
alternative. On tu robu moće proizvesti direktno, ili proizvesti neku drugu robu i zamijeniti je
za dobro X. Koju će alternativu izabrati ovisi o tome koji mu je put lakši i šta mu je
jednostavnije.

Da bi postojala specijalizacija, mora postojati podjela rada. Prema tome podjela rada je
uvjetovala specijalizaciju i razmjenu. Specijalizacija može poprimiti dva oblika :
       1. specijalizacija u proizvodima,
       2. specijalizacija u proizvodnim operacijama.
OSTATAK JE ISTI KAO U PRETODNOM PITANJU!!

2. Unutrašnja i vanjska trgovina (razlike i pralele) – str. 7 Babić

Partneri u razmjeni mogu biti pojedinci ili skupovi pojedina. Tako partneri u ramjeni mogu
biti regije unutar jedne države, ili pak partneri mogu biti države. Ako su partnerii u razmjeni
regije unutar iste države govorimo o unutarnjoj trgovini, međuregionalnoj razmjeni ili
međuregionalnoj trgovini. Ako su pak partneri u razmjeni države, onda govorimo o
međunarodnjoj razmjeni, međunarodnoj trgovini ili vanjskoj trgovini neke zemlje.

Klasični su ekonomisti smatrali međunarodnu nemobilnost proizvodnih faktora najvažnijim
razlogom razlikovanja teorije vanjske trgovine od teorije unutarnje trgovine.




                                 Autor : Selma Bajramović
                       Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Klasičari (J.S. Mill i Bastable) su zaključili da je u situacija međuregionalne nemobilnosti
proizvodnih fakora, teorija vanjske trgovine primjenjiva u analizi međuregionalne trgovine, a
da bi u slučaju potpune mobilnosti proizvodnih faktora rada i kapitala na međunarodnoj razini
posebna teorija vanjske trgovine bila suvišnaa.

Druga karakterisika koja razlikuje vanjsku trgovinu od unutrašnje jeste postojanje različitih
monetarnih sistema u različitim zemljama.

Treća činjenica jeste postojanje političkih granica pojedinih država partnera u vanjskoj
trgovini.

Četvrti razlog je što se vanjska trgovina odvija među partnerima na većim geografskim
udaljenostima koje uvjetuju i veće transportne troškove. U tom se smislu teorija vanjske
trgovine ponekad miješa sa lokacijskom teorijom.

Sva ova četiri faktora zajedno čine vanjsku trgovinu specifičnom i razlikuju je od unutrašnje
trgovine, te zbog toga uvjetuju postojanje teorije vanjske trgovine kao posebne discipline.

3. Merkantilizam

U razvoju teorije i politike VT merkantilizam zauzima veoma važno mjesto (Mercato- trgovati,
trgovina ). Prema ovome učenju trgovina je najvažnija privredna djelatnost, a bogatstvo jednog
društva mjeri se samo novcem, i to zlatom. Merkantilizam je u Evropi trajao od polovine 15-og
do druge polovine 17-og stoljeća, dakle oko 200 god.

PREDAVANJA
- Merkantilizam nije teorija nego politički koncept.
- Merkantilisti su bili ljudi koji su živjeli na dvorovima, bankari, tgovci, savjetovali su vladare,
koju ekonomsku politiku trebaju primjenjivati.
- Protežirao kolonijalana osvajanja, što su mu bili najveći grijesi, ako nema dovoljno zlata onda
se može ostvariti kolonijalnim ratovima
- Zasluge merkantilizma:
     udario temelje carinama kao zaštitnim instrumentima, treba da štite zemlju od jeftine
        strane robe
     sistem premija odnosno subvencija
     svako treba da kupuje domaću robu «kupujmo britansko»
     da se domaća roba što više plasira
- Protažirali su natalitet jer su vjerovali jer su tako vjerovali da će biti više ljudi koji će raditi.
- Podsticali migracije u njihove zemlje jer će više ljudi obavljati, određenu ekonomsku aktivnost,
posebno visoko obrazovani
- «Kupujmo domaće»
- Nailazi na otpore i stavlja u drugi plan možda bolju i kvalitetniju robu
- Francuska, Engleska, Holandija
- Neomerkantilizam se pojavljuje od 1970 – 1980

Doprinosi merkantilističkih pisaca nisu se ograničili samo na politiku vanjske tgovine, nego su
uključivali ekonomsku politiku prema poljoprivredi, industriji, politiku cijena i kamata,
demografsku politiku, politiku prema pomorstvu i brodogradnji, poreznu politiku. Vanjska
trgovina je bila najvažnije sredstvo za postizanje ciljeva merkantilističke politike .



                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Ciljevi te politike bili su povećanje nacionalnog bogatstva i moći. Te ciljeve je vrlo koncizno
izrazio merkantilistički pisac Josiah Child: « Vanjska trgovina stvara bogatstvo, bogatstvo moć a
moć čuva našu trgovinu ireligiju».

U ovoj formuli obuhvaćene su najvažnije karakteristike merkantilizma:
1. naglasak na Vanjsku trgovinu
2. želja za bogatstvom i moći kao i povratna veza koja se ogleda u potrebi za moći radi zaštite
trgovine i religije.

I moć i bogatstvo predstavljaju ciljeve ekonomske politike. Bogatstvo je nuži uslov moć, a moć je
nužni oblik akumulacije bogatstva i njegove zaštite. Bogatstvo i moć predstavljaju dragocjenosti a
oni se mogu dobitio samo izvozom ako zemlja nema prirodna nalazišta. Zato je svaka zemlja
nastojala što više izvoziti , kako bio izvozom dobila što više zlata ,a time i moći i bogatstva.

Budući da je veličina zlata smatrana konstantnom, jedna je država mogla povećati svoje
bogatstvo, dakle, rasti i razvijeti se, samo na način osiromašenja i nazadovanja drugih. U
terminima teorije strategijskih igara, to se zove igra sa sumom nula. To znači da merkantilisti
nisu još došli do spoznaje da trgovina među narodima može biti obostrano korisna. Oni još nisu
shvatili da je VT igra sa pozitivnom sumom.

Najbolji način ostvarenja svrhe ekonomske politike, dakle, povećanja moći i bogatstva bio je
akumulacija zlata i drugih dragocijenosti, jer su zlato i dragocijenosti, bili identificirani sa
bogatstvom moći. Jedini način za zemlje koje nisu imale rudnike zlata i srebra da dođu doovih
plemenitih metala bio je veći izvoz od uvoza. Da bi se osigurao povoljan bilans vanjske trgovine
koji je rezultirao neto uvozom zlata, države su počele intervenirati u području VT nastojeći
ograničiti uvoz i poticati izvoz. Današnju široku lepezu mjera ekonomske politike kojima se to
postiže: carine, kvantitativna ograničenja, uvozne zabrane, kontrola plaćanja i
subvencioniranje izvoza, većinom su naslijeđene iz doba merkantilizma.

Među najvažnije mjere VT politike, merkantilisti su ubrajali carine. Njihova je funkcija bila ,ne
samo da smanjuju uvoz, nego i fiskala tj. da povećaju prihod.

Merkantilisti su zagovarali i ograničenja izvoza roba niske vrijednosti radi poboljšanja bilansa
VT. Zbaranom izvoza sirovina utiče se na povećanje nihove ponude na domaćem tržištu, što utiče
na smanjenje njihove cijene. To utiče na smanjivanje troškova proizvodnje proizvoda više faza
obrade, smanjivanje njihovih cijena, povećanje njihove konkurentnosti, pa samim time i
povećanje njihova izvoza. Zabrana izvoza sirovina dopunjavana je i zbaranom izvoza kapita,
radne snage, posebno kvalificirane. Time se želio spriječiti razvoj konkurentske industrije u
drugim zemljama. U skladu sa ovom politikom izvoza i uvoza bila i kolonijalna politika. Svaka
je tadašnja država nastojala osvojiti što više i što bogatije kolonije radi razvoja proizvodnje
sirovina potrebnih za razvoj industrije u metropoli. Da bi se kolonija što više vezala za koloniju u
nju je uvođen valutni monetarni sistem metropole. Države su u to doba stimulirale izvoznu
ekspanziju i davanjem povlastica trgovinskim i brodarskim preduzećima, osiguravanjem
njihovog monopola u trgovini i prevozu, plaćanjem izvoznih premija.

Merkantilizam se dijeli na dva stepena:
      1. rani
      2. razvijeni




                                 Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Najznačajniji predstavnici: STAFFORD, MUN i SERRA
Protivnici : QUESNAY, A. SMIT koji je gotovo cijelu četvrtu knjigu «Bogatstvo naroda»
posvetio kritici merkantilističkog sistema.

Temeljna obilježja merkantilističkog učenja:
      1. trgovina, a posebno Vanjska trgovina , najvažnija je privredna djelatnost
      2. novac, odnosno zlato predtavnike društvenog bogatstva
      3. potrošnju treba ograničavati da bi se moglo što više izvoziti
      4. izvoz treba biti veći od uvoza
      5. protekcionističkim se mjerama uvoz ograničava a izvoz pospješuje

4. Smithova teorija apsolutnih prednosti

Period kraj 18-og do sredinog 19-og stoljeća A.Smith jedan je od predstavnika klasične političke
ekonomije.

Predpostavke klasične teorije vanjske trgovine:
     1. postoji radna teorija vrijednosti
     2. analizira se samo rad, rad stvara vrijednost, a ne zemlja i kapital
     3. postoji slobodno svjetsko tržište
     4. postoje razlike u proizvodnim troškovima od zemlje do zemlje, odnosno od proizvoda do
        proizvoda, npr.proizvodna f-ja za zemlju A je 9Y:7X, a za zemlju B je 7Y:12X

PREDAVANJE
- Otac ekonomije (1723-1790) u to vrijeme ekonomija se odvojila od filozofije.
- Smith je škotski englez
- Teorija apsolutne prednosti imala je u svojoj osnovi društvenu podjelu rada između zemalja i
regiona
- Podjela rada zasnovana na prirodnim uslovima (Portugal – proizvodnja vina, Engleska –
proizvodnja platna)
- Prirodne i stečene prednosti
- U međunarodne ekonomske odnose se ulazi na bazi tih prednosti, jer ako nema tih prednosti
nema ni vanjske trgovin

U svom djelu «Bogatsvo naroda» objavljenom 1776 godine, Smith je u ekonomsku nauku unio
nove ideje kojima je isticana prirodna sloboda pojedinca. Taj liberalizam koji je Smith zagovarao
bio je potpuna suprotnost državnoj kontroli koju su zagovarali Merkantilisti. Najbolja politika
države je LAISSEZ FAIRE politika, dakle ne miješanje države u privredne poslove.
Predpostavlja se da su interesi identični sa interesima države. Svrha i ove ekonomske politike je
povećanje bogatstva naroda, ali bogatstvo nije više izraženo u zlatu, nego u robama. Povećanje
bogatstva naroda najbolje će se ostvariti ako se pojedinom poduzetniku ostavi potpuna sloboda
donošenja odluka šta, koliko, kada, kako i za koga proizvoditi. U nastojanju da maksimizira svoj
profit poduzetnik ulaže svoj kapital tamo gdje će ostvariti najveću proizvodnju. Na taj način on
biva vođen «nevidljivom rukom» da promiče i one ciljeve koje nije namjeravao.

Ako jedna zemlja može proizvesti novu robu efikasnije nego neka druga kaže se da ona ima
apsolutnu prednost. Efikasnost proizvodnje se mjeri utorškom rada u proizvodnji jedinice
proizvoda, jer samo rad stvara vrijednost. Neka zemlja ima apsolutnu prenost u proizvodnji nekog
dobra, ako za njegovu proizvodnju troši manje rada.



                                Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Apsolutne prednosti neke zemlje mogu biti:
   1. PRIRODNE – klima, prirodna bogatstva...
   2. STEČENE – to su znanje, vještine...

Ako svaka od dviju zemalja A i B ima apsolutnu prednost u proizvonji jednog proizvoda ona će
se specijalizirati u proizvodnji tog proizvoda i dio te proizvodnje razmjenjivati za proizvod druge
zemlje u kojem ova ima apsolutnu prednost. Na taj način ukupna proizvodnja i potrošnja će biti
veća u obje zemlje.

Proizvodnja po satu prije specijalizacije
PROIZVOD              A                 B           UKUPNO
   X                 10                 2             12
   Y                  2                 5              7

Zemlja A ima apsolutnu prednost u proizvdnji dobra X, a zemlja B u proizvodnji dobra Y. Zato
će se zemlja A specijalizirati u proizvodnji dobra X, a zemlja B u proizvodnji dobra Y. Ukupna
proizvodnja za dva sata rada prije specijalizacije bilo je 12 jedinica proizvoda X i 7 jedinica
proizvoda Y. Ako se međutim svaka zemlja specijalizira u proizvodnji onog proizvoda u kojem
ima apsolutnost prednost, tada će proizvodnja za 2 sata biti

PROIZVOD               A                     B         UKUPNO
   X                  20                     0           20
   Y                   0                    10           10


Nakon potpune specijalizacije na temelju apsolutnih prednosti proizvodnja X i Y bi bila veća
nego prije. To bi omogućilo i veću potrošnju oba proizvoda, kao i stepen materijalnog bogatstva.
Obje zemlje bi imale koristi od specijalizacije i razmjene.

Posljedice razmjene prema Smithovoj teoriji:
           1. nastaje društvena podjela rada na svjetskom nivou (specijalizacija)
           2. odvija se racionalna alokacija resursa.

5. Ricardova teorija komparativnih prednosti

Rikardo ( 1772 – 1823)
Polazne pretpostavke Rikardove teorije komparativnih prednosti:
 1) razmatraju se dva proizvoda
 2) razmjena se obavlja između dvije zemlje
 3) postoje stalni troškovi proizvodnje
 4) jednoličan je sastav kapitala
 5) zanemaruju se transportni troškovi
 6) apstrahira se novac kao sredstvo razmjene

Poznato njegovo djelo «Principi političke ekonomije». Polazna pretpostavka ove teorije je da je
mobilnost faktora unutar zemlje apsolutna, a da su faktori van zemlje nemobilni.

PREDAVANJA
- ova teorija je korigovala teoriju apsolutnih prednosti
- razmjena će se odvijati iako zemlja nema apsolutnu prednost, nego ima komparativnu prednost


                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

- primjer: žena najbolji advokat i daktilograf, šta je njoj osnovna djelatnost, advokat, neka nekom
drugom prepusti da bude daktilograf
- zemlja će se uključiti u razmjenu tamo gdje najmanje gubi, a najviše dobija

Postavlja se pitanje šta bi se dogodilo u slučaju da neka zemlja ima apsolutnu prednost u
proizvodnji i dobra X i dobra Y. Bi li u tom slučaju razmjena među zemljama A i B bila
obostrano korisna ili do razmjene ne bi moglo doći? Odgovor na pitanje daje teorija
komparativnih Davida Ricarda.
PROIZVOD             A             B            UKUPNO
    X               10             2               12
    Y                5             4                9

Zemlja A ima prednost u proizvodnji X i Y, jer je produktivnost rada veća u zemlji A nego u
zemlji B. Međutim, uporedimo li te prednosti (produktivnost rada) u proizvodnji X relativno veća
10 : 2 nego u proizvodnji Y 5 : 4. Zato kažemo da zemlja A ima komparativnu prednost u
proizvodnji doba X. Zemlja B nema apsolutnu prednost ni u proizvodnji X i Y. Međutim, odnos
produktivnosti rada u zemljama B i A manje je nepovoljan u proizvodnji dobra Y (4 :5) , nego u
proivodnji X (2 : 10). Zato zemlja B ima komparativnu prednost u proizvodnji dobra Y (5 : 4).

Isplati li se specijalizacija i razmjena?
   1. za jedan sat 10X i 5Y
     AX/AY = 10/5 = 2                  2X = 1Y
     AY/AX = 5/10 = 0,5                0,5Y = 1X
To znači da jedinica dobra Y košta dvije jedinice dobra X, odnosno za jedinicu dobra X može se
dobiti 0,5 Y. Za zemlju A se isplati razmjena, ako bi 5 jedinica dobra Y koštalo manje od 10
jedinica dobra X.
   2. za jedan sat 4Y ili 2X
BY/BX = 4/2 = 2                     2Y = 1X
BX/BY = 2/4 = 0,5                   0,5X = 1Y
To znači da jedinica dobra X u zemlji B košta dvije jedinice dobra Y, za jedinicu dobra Y može
dobiti 0,5 jedinica dobra X. Za zemlju B se isplati razmjena, kad bi mogla dobiti više od 2
jedinice dobra X za 4 jedninice dobra Y.

Ako bi se razmjenjivala jedna jedinica dobra X za jednu jedinicu Y, 1X : 1Y, tada bi zemlja A za
jedan sat rada proizvodila 10X i razmjenjivala za 10Y koje bi proizvodila zemlja B. Zemlji B bi
se takođe isplatilo, jer bi utroškom 2,5 sati rada dobila 10 jedinica dobra X u zamjenu za 10
jedinica Y. Da je proizvodila 10 jedinica dobra X sama zemlja B bi utrošila 5 sati rada. Ovako je
tih 10 jedinica dobra X dobila za u pola manje rada specijalizirajući se u proizvodnji dobra Y i
razmjenjujući dobro Y za dobro X u omjeru 1:1.

Kad bi omjer razmjene bio 2Y = 1X tada bi zemlja A za jedan sat rada proizvela 10 jedinica
dobra X i razmjenom sa zemljom B dobila 20 jedinica dobra Y. Zemlja B bi za proizvodnju
proizvoda Y utrošila 5 sati rada. Za tih 20 jedinica Y dobila bi razmjenu sa zemljom A 10 jedinica
dobra X. Međutim, za 5 sati rada zemlja B je mogla i sama proizvesti 10 jedinica X. Zato zemlja
B nema nikakve koristi od razmjene iako je omjer 2Y = 1X. Da bi zemlja B imala koristi od
razmjene, a to znači da bi bila voljna sudjelovati u razmjeni, omjer razmjene mora biti manji od
2Y za 1X.




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Ako bi omjer razmjene bio 2X = 1Y tada bi zemlja A zamjenom 10 jedinica dobra X (koje
proizvodi za jedan sat) dobila 5 jedinica dobra Y. Međutim, ona tih 5 jedinica može i sama
proizvesti za jedan sat rada, pa nema nikakve koristi od razmjene.
Zbog toga ona nema interesa za razmjenu, ako omjer razmjene nije veći od 1Y = 2X.
Da bi se razmjena mogla odvijati, mora omjera razmjene dobra X za dobro Y biti veći od 0,5, a
manji od 2.
    1/2 < PX/PY < 2

Što god je omjer razmjene dobra X za Y bliži omjeru razmjene koji je postojao u zemlji B u
situaciji autarkije (zatvorena privreda), blizu 2Y = 1X, to zemlja A ima veću korist od razmjene.
Za zemlju B vrijedi obrnuto. Ona će imati veće koristi od razmjene, što god je omjer razmjene
dobara X i Y u VT bliže omjeru razmjene koji je postojao u zemlji A prije trgovine (2X = 1Y).
O pregovaračkoj moći zemalja A i B ovisi da li će odnos cijena dobara X i Y biti bliži odnosu
razmjene tih zemalja u zemljama A ili B u situaciji autarkije.

6. Teorija međunarodne vrijednosti ili recipročne potražnje ?

Ova teorija je dopuna klasične teorije komparativnih prednosti, jer je J.S.Mill (1823.-1883.)
pokazao da nije dovoljno samo utvrditi komparativne prednosti nekog proizvoda s gledišta
odnosa troškova proizvodnje unutar zemlje, nego je potrebno u analizu uključiti i stepen
intenziteta potražnje zemlje A za proizvodima zemlje B, i obrnuto. Drugim riječima, on kao
impuls međunarodne razmjene smatra međusobnu potražnju zemlje A i zemlje B, odnosno
recipročnu potražnju.

Mill definira ovako svoj impuls međunarodne razmjene:
„Vrijednost strane robe u svakoj zemlji ovisi od količine domaćih proizvoda koji se moraju
dati stranoj zemlji u zamjenu za nju. Vrijednost strane robe ovisi o omjeru međunarodne
razmjene.“

PREDAVANJA
Mill je Holandski jevrej, otac mu je došao u Englesku i obogatio se na berzi. Mill je 1848 god.
postavio svoj koncept recipročne tražnje, korigovao je Rikardovo mišljenje. Oslonio se na teoriju
tražnje.

Engleska: 160 vina            Francuska:   100 vina
          150 svile                        140 svile

Millova teorija međunarodnih vrijednosti ili recipročne potražnje je dopuna klasične teorije
komparativne prednosti, jer je J.S.Mill ukazao da nije dovoljno samo utvrditi komparativne
prednosti nekog proizvoda sa aspekta odnosa troškova proizvodnje unutar zemlje, nego je
potrebno u analizu uključiti i stepen intenziteta potražnje zemlje A za proizvodom zemlje B i
obratno.

J.S.Mille kao impuls međunarodne razmjene smatra međusobnu potražnje zemlje A i potražnju
zemlje B, odnosno recipročnu potražnju. Millova definicija impulsa međunarodne razmjene:
Vrijednost strane robe u svakoj zemlji ovisi o količini domaćih proizvoda koji se moraju dati
stranoj zemlji u zemjenz za nj. Vrijednost strane robe ovisi o omjeru međunarodne razmjene.
Primjer: Ista količina rada može proizvesti:
  -     u Engleskoj 10 jedinica tkanine i 15 jedinica platna
  -     u Njemačkoj 10 jedinica tkanine i 20 platna


                                Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita



Omjer proizvodnje: Engleska / Njemačka = 10/10 i 15/20         =>     1 > 15/20

                    Njemačka / Engleska = 10/10 i 20/15        =>      1 < 20/15

Engleska će izvesti 10 jedinica tkanine i uvesti između 15 i 20 jedinica platna (više od min 15 i
max 20) Njemačka će uvesti 10 jedinica tkanine i izvesti između 15 i 20 jedinica platna.
Tržište će se cijenama oblikovati između dvije krajnosti (15 i 20 jedinica platna) na koju utiče
ponuda, odnosno potražnja.

Npr. Ako Njemačka (uvoznik) traži više tkanine, morat će dati i više jedinica platna.
Kad je Mill uzeo u obzir i troškove prometa, razmjenu više proizvoda i razmjenu između više
zemalja, te mijenjanje produktivnosti rada, formulisao je opći zakon međunarodne razmjene: «
Vrijednosti, po kojima jedna zemlja razmjenjuje svoje proizvode sa stranim zemljama, ovisi od
veličine i mogućnosti proširenja njihove,tj.strane potražnje, njene tj.domaće robe, upoređene
njenom potražnjom za njihovom stranom robom»
Što više strana potražnja za njenom robom premašuje njenu potražnju za stranom robom to će
povoljniji biti omjer razmene, tj.više će strane robe dobiti u zamjenu za određenu količinu vlastite
robe.

7. Komparacija Smitha, Ricarda i Mill-a (može se zaključiti iz prethodnog pitanja)

Dodatak: A.Smith smatra da neće doći do razmjene, jer Engleska ima u oba dobra apsolutnu
prednost.

D.Ricardo smatra da će doći do razmjene, i to Englesko vino, a Francuska svilu (to izvoze) i gdje
najmanje gubi,a najviše dobija.

Kritike klasične teorije vanjske trgovine:
 1. postoji veća ili manja pokretljivost svih roba, a ne nepokretljivost kako to predpostavlja
     klasična teorija vanjske trgovine
 2. nerazmjenjuju se robe samo na osnovu materijalizovanog rada u robama, nego i na osnovu
     dr.faktora (zemlja, kapital, znanje, tehnologija, «know how»)
 3. neoblikuje se cijena samo prema radu, nego i prema koristi koju imamo od te robe (teorija
     subjektivne vrijednosti)
 4. ne postoji na svjetskom tržištu samo potpuna konkurencija i otvoreno tržište nego
     protekcionizam, tzv.monopoloidna tržišta)
 5. klasična teorija vanjske trgovine uzima u obzir troškove proizvodnje dvije robe koje se
     razmjenjuju, a ne uzima u obzir uticaj troškova, odnosno cijene dr.roba

 S tim u vezi novo je gledište u teoriju VT-a unio Graham, koji ističe:
   a) kad bogate zemlje imaju prednost u VT dajući manje rada za više rada
   b) da male zemlje ne mogu imati koristi od VT, osim ako specijaliziraju proizvodnju za izvoz
      jedne ili dviju roba u zamjenu za uvoz robe koju bi bilo preskupo proizvoditi kod kuće
   c) da komparativni troškovi predstavljaju nestalne i promjenjive odnose, i da u
      međunarodnoj razmjeni ne odlučuju samo komparativni troškovi, nego i opća trgovinska
      situacija zemlje.




                                 Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

8. Klasična teorija u današnjim uslovima

Pojam klasične političke ekonomije
Pojavila se krajem 18 stoljeća i trajala do sredine 19 stoljeća. Nastala kada se kapitalizam
počeo razvijati u vrijeme Francuske revolucije. Ova teorija treba da brani slobodnu trgovinu.
Pod klasičnom ekonomijom podrazumijeva se učenje W. Pettya, A. Smitha, D. Ricarda i J.S.
Mill-a.

Pretpostavke klasične teorije vanjske trgovine
Najbitnije su pretpostavke klasične teorije vanjske trgovine:
1. postoji radna teorija vrijednosti
2. analizira se samo rad (rad stvara vrijednost), a ne zemlja i kapital
3. postoji slobodno svjetsko tržište
4. postoje razlike u proizvodnim troškovima od zemlje do zemlje, odnosno od proizvoda do
    proizvoda.
Drugim riječima, postoje različite proizvodne funkcije, npr. proizvodna funkcija za zemlju A
je 9Y : 7X, a za zemlju B je 7Y : 12X za isti fond rada.

                                    Slika sa str. 49 Baban




                            Proizvodna funkcija zemlje A i zemlje B

Ako su proizvodne funkcije dviju zemalja iste (npr. proizvodna funkcija zemlje A je 5Y:3X, a
zemlje B 5Y:3X, među njima nema razmjene)

Vrste klasične teorije vanjske trgovine
U klasične teorije vanjske trgovine ubrajamo :
   1. Smithovu teoriju apsolutne prednosti
   2. Ricardova teorija komparativnih prednosti
   3. Mill-ova teorija međunarodne vrijednosti i recipročne potražnje

9. Heckscher-Ohlinova teorija vanjske trgovine

PREDAVANJA
- Dva Šveđana
- Teorija opšte ravnoteže




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

- 1919 godine Heckscher je objavio članak u novinama o ovoj tematici, Olin je njegov student,
  doktorirao na ovoj oblasti.
- 1977 godine Olin dobio nobelovu nagradu
- Hekšer – Olinova teorija polazi od toga da se trgovina zasniva na relativnoj razlici u faktorskoj
  opremljenosti, odnosno zemlja koja raspolažen nekim faktorom treba ga koristiti u proizvodnji i
  plasira proizvode na svjetsko tržište. Obilje faktora predodređuje zemlju za izlazak u
  međunarodnu trgovinu.
- Suština ove teorije je da faktori treba da uđu u razmjenu sa nižim cjenama. Proizvodi koji idu na
  svjetko tržište su sa nižim cjenama konkurenti
- Ograničenja
                   - (2, 2, 2) - 2 faktora, 2 zemlje, 2 proizvoda
                   - obje zemlje istu tehnologiju da koriste
                   - X radno intenzivan, Y kapitalno intenzivan
                   - nema transportnih troškova
                   - međunarodna razmjena je uravnotežena
                   - mobilnost faktora je idealna
                   - ukus identičan

Da li će doći do izjednačavanja faktora koji su obimi i oskudni?

         I                                II
Kapital u obilju                 Kapital u oskudici          kapitalno intenzivni proizvodi
Radna snaga u oskudici           Radna snaga u obilju        iz I u II, radno intenzivne iz II
                                                                 uI
Do toga nikada neće doći, to je samo tendencija. Cijene se samo jedna drugoj približavaju.

Međunarodni ekonomski impuls se javlja u međunarodnoj razmjeni kao rezultat većeg ili manjeg
obima određenog faktora.
Razlika u odnosima cijena proizvoda u pojedinim zemljama potiče iz razlika u uvjetima
ponude i/ili potražnje. Razlike u uvjetima potražnje potječu od razlika u ukusima i dohotku
potrošača u pojedinim zemljama. Razlike u uvjetima ponude potječu od razlika u uvjetima
proizvodnje. Razlike u uvjetima proizvodnje posljedica su razlike u:
     Količini i kvaliteti proizvodnih faktora s kojima zemlje raspolažu,
     Tehnologiji proizvodnje.
Predpostavimo li jednake:
     Ukuse u zemlji A i B, tj. jednake njihove krivulje indiferencije,
     Dohotke i
     Tehnologiju proizvodnje,
tada će razlog za međunarodnu razmjenu ležati na razlici veličine i kvaliteta proizvodnih
faktora kojima svaka od tih zemalja raspolaže.

Ako predpostavimo jednaku kvalitetu proizvodnih faktora u zemljama A i B, tada razlika u
odnosima cijena dobara X i Y u tim zemljama potiče iz razlike u odnosima cijena proizvodnih
faktora.

Što god neka zemlja raspolaže sa većom količinom nekog proizvodnog faktora, to je cijena
tog faktora relativno niža, pa je i proizvodnja onog dobra koje se temelji na intenzivnoj
upotrebi relativno jeftinijeg proizvodnog faktora, relativno jeftinija. Zbog toga zemlja ima
komparativnu prednost u proizvodnji onog dobra koje se temelji na intenzivnoj upotrebi
njezinog obilnijeg proizvodnog faktora. To je bit H-O teorije međunarodne razmjene.


                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Struktura vanjske trgovine među zemljama određena je strukturom homogenih proizvodnih
faktora kojima svaka od njih raspolaže. Svaka će zemlja izvoziti robu koja sadrži više
njezinog relativnog obilnog proizvzvodnog faktora, a uvozit će ono dobro u čijoj se
proizvodnji intenzivnije koristi relativno oskudni, skupi proizvodni faktor te zemlje.
TO JE BIT HEKŠER OLINOVE TEORIJE MEĐUNARODNE RAZMJENE

Prema toj teoriji svaka zemlja će izvoziti ono dobro u čijoj se proizvodnji intenzivnije koristi onaj
proizvodni faktor kojeg ta zemlja ima u većoj količini. Svaka će zemlja izvoziti robu koja sadrži
više njenog relativno obilnijeg, jeftijeg proizvodnog faktora, a uvoziti će ono dobro u čijoj se
proizvodnji intenzivn koristi relativno oskudni, odnosno skuplji proizvodni faktor te zemlje.

Hekšer Olinova teorija temelji se na teoriji komparativnih troškova, ali ide korak dalje,
objašnjavajući da komparativne prednosti potiču razlika u količini proizvodnih faktora kojim
pojedini partneri u međunarnoj razmjeni raspolažu.

Postavlja se pitanje koja je minimalna razlika između partnera dovoljna da objasni postojanje
međunarodne ekonomske razmjene?
Odgovor na to pitanje daje Hekšer Olinova teorija tvrdnjom da je minimalan razlika potrebna za
nastajanje međnarodne ekonomske razmjene razlika u relativnoj obdarenosti proizvodnim
faktorima među zemljama partnerima.

Hekšer Olinov model međunarodne ekonomske razmjene temelji se na sljedećim pretpostavkama:
1. sve zemlje proizvode iste dvije robe upotebom istih dvaju faktora i proizvodnih procesa
   definisanih identičnim proizvodnim funkcijama
2. proizvodne funkcije obaju dobara su funkcije obaju proizvodnih faktora, homogene su,
   konvekske prema ishodištu i imaju konstantne prinose (srazmjerno)
3. proizvodne funkcije su takve da su relativne intenzivnosti, upotrebe proizvodnih faktora
   (proporciju ulaganja proizvodnih faktora KIL)jednake za sve cijene proizvodnih faktora koje
   su ineče jednake u objema industrijama. To znači da radno intenzivno dobro uvijek ostaje
   radno intenzivno, a kapitalno intenzivna ostaje kapitalno intenzivna.Ova pretpostavka
   osigurava da nema obratnog faktorskog intenziteta tj.da se dobro koje radnointenzivno u
   zemlji A može proizvoditi kapitalnointenzivnim tehnikama u zemlji B.
4. na svim tržištima vlada potpuna konkurencija, a resursi su potpuno iskorišteni (puna
   zaposlenost)
5. nema transportnih troškova, niti bilo kojih drugih prepreka slobodnoj trgovini
6. relativne količine proizvodnih faktora kojima zemlje raspolažu, tj.proporcije proizvodnih
   faktora u dvjema zemljama su različite.
7. ukusi potrošača identični su u dvjema zemljama

Pretpostavka o identičnosti proizvodnih funkcija eliminiše mogućnost postojanja razlika u znanju
i tehnici, a pretpostavka o srazmjerno konstantim prinosima eliminiše mogućnost nastanka razlika
u odnosima cijena zbog količine proizvodnje.
Na taj način preostaje samo mogučnost da razlike u odnosima cijena među zemljama potiču
isključivo od razlika u proporcijama, inače kvalitativno identičnih, proizvodnih faktora kojima
partneri u međunarodnoj ekonomskoj razmjeni raspolažu.

Hekšer Olinova teorija međunarodne ekonomske razmjene objašnjava da nema opasnosti za
budućnost međunarodne ekonomske razmjene, čak i u slučaju perfektnog prenošenja znanja i
tehnike i apsolutne (i besplatne) migracije proizvodnih faktora, jer se taj model temelji na



                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

jednakom tehnološkom znanju (identične proizvodne funkcije), ali različitim proporcijama
proizvodnih faktora kojima zemlja raspolaže.

                                    Slika sa str.49. Babić




Uz uobičajen ostale pretpostavke prema Hekšer Olinovoj teoriji, zemlja A ima komparativnu
prednost u prizvodnji X (jer se u njegovoj proizvodnji intenzivnije koristi njen relativno obilniji
proizvodni faktor – rad), dok zemlja B ima komparativnu prednost u proizvodnji dobra Y.
Zbog toga će zemlja A izvoziti dobro X, a zemlja B dobro Y.

U tački unutrašnje ravnoteže u situaciji autarkije (situacija prije međunarodne razmjene) odos
cijena dobara X i Y u zemlji A niži je nego u zemlji B, tj. (PX / PY) A < (PX / PY) B zbog
relativno obilnog faktora rad u zemlji A i zbog toga što je proizvodnja dobra X radno intenzivna.
Ova razlika u odnosima cijena u zemljama A i B predstvlja razlog za obostrano korisnu razmjenu.
Zbog toga se zemlja A specijalizira u proizvodnji radno intenzivonog dobra X kreću ći se uzduž
svoje KPM iz tačke EA u FA. Zemlja B specijalizira u proizvodnji kapitalnointenzivog dobra Y i
kraće se iz EB u FB duž KPM.

U tačkama FA i FB odnos cijena PX / PY jednak je u objema zemljama ( pretpostavljama potpuno
slobodnu trgovinu, tj. bez ikakvih ograničenja i zanemarujeme transportne troškove). Zemlja A
izvozi FAG doba X u zamjenu za CG dobra Y koga uvozi od zemlje B. Zemlja B izvozi FBH
dobra Y u zamjenu za HC dobra X koje uvozi iz zemlje A.
Trokuti razmjene FAGC i FBHC su identični, pa su njihove stranice jednake tj. HC = GFA i FBH =
CG. To znači da je izvoz dobra X iz zemlje A jednak uvozu dobra X u zemlju B, tj da je
FAG=CH, isto tako Y. Ta jednakost izvoza dobra X iz zemlje A, uvozu istog proizvoda zemlje B
se ostvaruje samo uz odnos cijena PX / PY koji je dat.

Da je odnos cijena bio npr.veći tj. PX / PY < FACFB tad bi zemlja A zeljela izvoziti dobra X, nego
što bi B željela uvoziti proizvoda X, što bi dovelo do opadanja cijene dobra X i opadanja odnosa
cijena PX / PY sve dok se ne uspostavi odnos cijena koji će uravnotežiti tokove trgovine među
zemljama A i B.

10. Komparacija Heheckscher-Ohlinove i Ricardove teorije

Za razliku od Ricardove teorije komparativnih prednosti koja se temelji na proizvodnoj
funkciji sa samo jednim proizvodnim faktorom (radom) , H-O teorija komparativnih prednosti
temelji se na proizvodnoj funkciji s dva faktora ( radom i kapitalom). Osim toga Ricardova


                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

teorija pretpostavlja različitu kvalitetu proizvodnog faktora ( različita produktivnost), dok H-
O teorija pretpostavlja istu kvalitetu proizvodnih faktora. Osim toga Rikardova teorija
pretpostavlja različit kvalitet proizvodnog faktora (različita produktivnost), dok H-O
pretpostavlja isti kvalitet proizvodnih faktora.

Pretpostavimo da zemlja raspolaže određenom količinom rada L i kapitala K za proizvodnju
dobara xi y . Ako je utrošak rada i kapitala po jedinici proizvodnje dobra x , aLX i aKX , a za
jedinicu proizvodnje dobra y, aLY i aKY,možemo definisati ograničenja proizvodnje dobara x i
y neke zemlje u obliku ovih nejednačina:

                         aLX * X +aLY * y≤L                     (1)
                         aKX * x +aKY * y≤k                     (2)

U Ricardovom modelu postoji samo prva nejednačina, koja pokazuje sve kombinacije
proizvodnje dobara x i y koje omogučuje raspoloživa količina rada L. Analogno tome, druga
nejednačina definiše prostor moguće proizvodnje dobara x i y s obzirom na raspoloživu
količinu kapitala K. Prikažemo li gornje nejednačine grafički, dobit ćemo prostor mogučih
rješenja, mogućih količina proizvodnje dobara x i y s obzirom na raspoložive količine
proizvodnih faktora L i K

                                     Slika sa str. 51 Babić




Šrafirani prostor predstavlja prostor mogućih rješenja. Nagib svakog ograničenja predstavlja
oportunitene troškove proizvodnje dodatne jedinice dobra X izražene u terminima dobra Y s
obzirom na ograničenje datog faktora. U Rikardovom modelu jedino ograničenje je rad, pa je
KPM krivulja L / aLX E L / aLY, vidimo da je dobro X radno intenzivno, jer je aLX / aKX > aLY /
aKY. (krivulja ograničenja rada ima manji odrezak na apcisi, nego krivulja ograničenja kapitala).
Nagib te krivulje, oportunitetni trošak jedinice dobra X bio je
                         L / aLY
= aLY / aLY
                         L / aLX
Kombinacija proizvodnje u trokutu K / aKY E         L / aLY i kad bi bila moguća ostavljala bi jedan
dio faktora rada neiskorištenim. Isto tako kombinacija E L / aLX K / aKX ostavljala bi jedan dio
kapitala nezaposlen. Zbog toga je puna zaposlenost oba proizvodna faktora postoji jedino pri
kombinaciji određenoj tačkom E.



                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

11. Teorem Rybczynski (grafički prikaz i objašnjenje)

Ova teorija glasi:
„Porast relativne raspoloživosti jednog proizvodnog faktora dovodi do porasta intenzivnosti
njegove upotrebe u svim sektorima, i do pada relativne cijene dobra za čiju se proizvodnju
on koristi u relativno većem intenzitetu/obimu.“

Ako fiksiramo veličinu kapitala na ordinati tačkom E i dozvolimo povećanje samo rada za
EE,, dobit ćemo sliku koja pokazuje promjenu strukture proizvodnje uvjetovanu porastom
samo jednog proizvodnog faktora (u našem slučaju rada ). Tako se dobija teorem Ribčinskog.

                                     Slika sa str.55. Babić




Porast radne snage za EE*, uvjetuje porast proizvodnje dobra x za CF radi očuvanja pune
zaposlenosti. Da bi se očuvala ista opremljenost rada kapitalom, potrebno je iz proizvodnje
dobra y relocirati određenu količinu kapitala u proizvodnju dobra x. To uvjetuje opadanje
proizvodnje dobra y za DG. Povećanje radne snage EE*=IF; a u trokutu ICF hipotenuza CF
veća je od katete IF, pa je dakle, povećanje proizvodnje dobra x veće od povećanja rada.
Povećanjem proizvodnje onog dobra u kojem se intenzivnije koristi relativno obilni
proizvodni faktor, zbog domaće potrošnje i izvozam raste potražnja za tim obilnijim
proizvodnim faktorom, pa raste i njegova cijena. To rezultira smanjivanjem (ili čak
eliminiranjem) razlika u cijenama inače homogenih proizvodnih faktora među zemljama.

Pretpostavke ove teoreme su:
1. posmatra se slučaj zatvorene privrede
2. samo dva proizvodna faktora
3. dva proizvoda
4. jedan proizvod je uvijek kapitalno intenzivniji u odnosu na drugi.

Porast radne snage za EE' uslovljava porast prizvodnje dobra X za CF radi očuvanja pune
zaposlenosti. Da bi se osigurala ista opramljenost rada kapitalom, potrebno je iz proizvodnje
dobra Y relocirati određenu količinu kapitala u proizvonju dobra X. To uslovljava opadanje
prizvodnje dobra Y za DG.

Relativno povećanje proizvodnje dobra X veće je od relativnog povećanja radne snage tj.
CF / OC > EE' / HE jer je OC < OE i CF > EE'


                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Povečanje radne snage EE' = IF u ∆ICF hipotenuza CF je veća od katete IF, pa je povećanje
dobra X veće od povećanja rada. Smanjenje proizvodnje Y manje je od povećanja X, jer je
smanjenje dobra Y manje od povećanja radne snage EE', a ono je manje od povećanja
proizvodnje X, CF.

12. Stopler-Samuelsonov teorem

Nastao 1950, 1960-ih kao odgovor na američki sindikalni proces.

Poraste li cijena nekog dobra, povećat će se realna zarada onog proizvodnog faktora koji se
intenzivnije koristi u proizvodnji tog dobra. Ako je dobro x radno intenzivno, tada će porast
relativne cijene dobra x uticati na porast potražnje za radom, što će uticati na porast realnih
plaća i to proporcionalno veći od porasta cijena dobra x.

                                     Slika sa str.59 Babić




Ako je odnos cijena promjenjen sa P = PX / PY = 1 na P1 = PX / PY > 1 tj.ako je došlo do
relativnog porasta cijena X doći će do porasta plaća od OE na OG, dakle za EG ali i do opadanja
dohotka na kapital za FH. Vidimo da je relativni porast plaća EG naspram OE veće od relatvinog
porasta cijena dobra X, PP1 / KP jer je KP > OE i EG > PP1.
IG = PP1, a hipotenuza trokuta IG veća od njegove katete GI. Porast proizvodnje dobra X
uvjetovao je relociranje rada iz proizvodnje dobra Y u proizvodnju X, pa je smanjena proizvodnja
Y.

Budući da je dobro Y kapitalno intenzivo opala je potražnja za K, pa je smanjena cijena kapitala
za FH, ali opadanje cijene kapitala manje je od povećanja cijene rada. FH < EG.
( Značaj ove teoreme otvaranjem trgovine povećava se cijena proizvoda izvoznog sektora i cijena
proizvodnog faktora koji je intenzivno koristan u izvoznom sektoru. Kod uvoza je suprotno.)

13. Leontijevljev paradoks (1950.)

PREDAVANJA
-Leonijev Vasilije, Ruski naučnik, za vrijeme revolucije došao u Beč, doktorirao sa 22 godine,
pa otišao u Ameriku.
- Proslavio se input-output analizom
- 1973 godine dobio Nobelovu nagradu, umro je 1999. godine


                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

- Pokušao je da empirijski dokaže H-O teoriju
- Pošao je od pretpostavke da je SAD-e bogat kapitalom i da to treba izvoziti.
- Došao je do nelogičnog zaključaka u odnosu na HO teoriju
- Iz statističkog izvoda izvadio vanjsko trgovinski bilans SAD-a.
- SAD oskudjevao je kapitalom
- Bogata radom i radnom snagom
- Pojavio se veliki broj ekonomista koji su nastojali da pokažu da to nije tačno
Neosnovane tvrdnje:
- Zašto je uzeo vanjsko trgovinski bialns za čitavu privredu, zašto nije za sam jedan sektor
- Radna snaga sadrži ljudski kapital, znanje

Leontijev je zatvorio raspravu sa tri tvrdnje:
  1. SAD puno ulaže u ljude, obrazovanje
  2. radna snaga je motivisana, veće plaće
  3. efikasnija (logično > plaće)

Pionirski pokušaj empirijskog testiranja HO teorije izvršio je Leontijev poređenjem
intenziteta korištenja proizvodnih faktora prosjeka ukupnog izvoza i konkurentnog uvoza u
SAD. Njegova je studija utemeljena na bilateralnom poredjenju intenziteta korištenja i
raspoloživosti proizvodnih faktora SAD i ostalog svijeta.

Došao je do zaključka da SAD izvozi radno intenzivne proizvode, a uvozi kapitalno
intenzivna dobra, a to je suprotno zaključcima HO teorije VT, jer se smatra da je kapital
obilni proizvodni faktor u SAD.

Testiranje HO teorije Leontijev je izvršio tako što je izračunao koliko rada, a koliko kapitala
direktno i indirektno uslovljava jedan milion dolara vrijenosti izvoza, a koliko rada i kapitala
uslovljava domaća proizvodnja kojom bi se substituirao uvoz u iznosu od jednog miliona
dolara. Rezultati do kojih je došao 1947. godine su:

                                     Izvoz                   Supstitucija uvoza
Kapital (dolari, cijene 1947)      2 550 780                      3 091 339
Rad ( radnici- godine)              182 313                        170 004

   -   Direktne i indirektne potrebe rada i kapitala uvjetovane izvozom, odnosno
       supstitucijom konkurentnog uvoza od 1 mil. dolara

Iz tablice se vidi da američki uvoz sadrži više kapitala (21%) nego izvoz. Prema tome SAD
uvoze kapitalno intenzivna dobra. Takođe se vidi da je izvoz radne snage veći od uvoza (za
7%) , tako da SAD izvoze radno intenzivna dobra. Široko rasprostranjeno mišljenje da
privredu SAD, u usporedbi sa ostalim svijetom karakterizira relativno obilje kapitala i
relativna oskudica rada, pokazalo se pogrešnim.

Leontijev: «...ova zemlja pribjegava VT da bi štedjela kapitala, a riješila se viška rada...»
Jedna od kritika Leontivjeve analize bila je da je trebalo analizirati odnose proizvodnih
faktora samo u sektoru dobara koja su predmet VT, a ne u cjelokupnoj privredi. Druga se
kritika komentarisala u činjenici da rad u sebi sadrži i kapital ostvaren investicijama u
obrazovanju, pa se ljudski kapital treba uzeti u obzir kod poređenja intenziteta korištenja
proizvodnih faktora u VT.



                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Argumenti za to su sljedeći:
   1. američki izvozni sektori upošljavaju puno više nepoljoprivrednog rada koji ima veću
      kvalifikacijsku razinu.
   2. plaće u izvoznim sektorima Američke privrede veće su od nacionalnog prosjeka, što
      implicira i višu kvalifikacijsku strukturu u izvoznim sektorima.

Zbog toga upotreba intenziteta korištenja proizvodnog faktora rada u izvoznim i uvoznim
prizvodim treba biti korigovana s produktivnošću rada, dakle efikasnošću tog proizvodnog
faktora. I Leontijev je bio svjestan činjenice jer je tvrdio da faktor rada traba biti izražen u
standardim jedinicama, što znači korigiran različitim indeksima. On je smatrao da je Američki
radnik prosječno 3x efikasniji od prosječnog radnika u inostranstvu.

Rezultati Leontivljeve analize inicirali su pokušaje objašnjavanja vanjske trgovine različite od
H-O teorije vanjske trgovine, te Vernonovu teoriju životnog ciklusa proizvoda.

14. Marskizam i postmarksizam o vanjskoj trgovini

Među klasike marksizma se ubrajaju Mark, Engels, Lenjin.

Klasici marksizma su izučavali robu, novac, kapital, vrijednost, cijenu profit, rentu, kamate i
društvenu podjelu rada, društvenu reprodukciju. Prema klasicima marksizma svjetsko tržište
odnosno vanjska trgovina je uslov razvoja proizvodnih snaga. Marks je posebnu važnost
pridavao svjetskom tržištu i vanjskoj trgovini.

K.Marks (1818. – 1883.) njemački filozof, ekonomist, politički teoretičar i revolucionar,
poznat kao začetnik ideologije koja se po njemu naziva marksizam. On nije integrativno
obradio državu, vanjsku trgovinu i svjetsko tržište, nego parcijalni i to u pojedinim svojim
radovima. Autor je mnogih značajnih djela, kao što su: «Kapital», «Prilog kritici političke
ekonomije»...

Friedrich Engels (1820.-1895.) - njemački sociolog i revolucionar poznat kao bliski saradnik
Karl Marksa.

Ova teorija je nastala u 19-om stoljeću. Marks je proveo sa Engelsom (1820 – 1895) veći dio
života. Teorija slijedi klasične teorije, ali je novina:
 - neki autori smatraju da je rezultirala oktobarsku revoluciju
 - na istoku je izvršena vulgarizacija ove teorije, ali je na zapadu iskorištena
 - što se tiče međunarodne ekonomije Marks je ostao nedorečen

Suština ove teorije je u nekoliko teza:
    1. potencira eksplotaciju u međunarodnim ekonomskim odnosima, jedna zemlja
       eksploatiše drugu i tako se bogati. Razvijene zemlje prodaju proizvode po višim
       cijenama, ali su ispod cijena konkurencije. Tehnološki razvijene zemlje uz višu
       produktivnost rada ostvaruju produktivitet. Manje razvijene zemlje to ne mogu.
    2. „okomio“ se na slobodnu trgovinu. Bio je njen protivnik, po njemu ne postoji
       slobodna trgovina, nego samo eksploaticija. Marks jedino podržava slobodnu trgovinu
       sa aspekta da dovodi do tenzija i uzrokuje pobune. Prema njegovom mišljnje slobodna
       trgovina se protežira od strane jačega. Razvijene zemlje prolaze kroz fazu žestokog
       protekcionizma.
    3. ova teorija analizira krize u ekonomiji, prenosi se iz jedne zemlje u drugu.


                                 Autor : Selma Bajramović
                       Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

    4. kritikovali su klasičnu i merkantilističku tezu. Marks posmatra problem kompleksnije
       od Rikarda. Smatra da nisu bitni odnosi razmjene, nego raspodjela bogatstva. Treba
       uzeti u obzir internacionalne tokove robnih cijena. Teoriju radne vrijednosti Davida
       Ricarda ne treba posmatrati u statičkom kontekstu. Rad nije jedini koji stvara
       vrijednost
    5. nacionalna ekonomija je nastala kao prirodna posljedica zavisti i lakomislenosti
       trgovaca
    6. realni socijalizam je rastao na osnovama ove teorije. Podrazumjeva socijalnu
       nejednakost među ljudima

Poslije Marksa se nastavlja pisati o ovim temama: Rosa Luxemburg u «Akumulaciji kapitala»
govori o svjetskom tržištu. Lenjin je napisao «Razvoj kapitalizma», također govori o ovim
temama. Rečenica koja donosi veliki minus marksizmu je : «Religija je opijum za narod»

U djelu «Bijeda filozofije» ističe se da apsolutne prednosti ne treba posmatrati onakvim kakve
jesu, statistički. Npr. drvo kafe će se prenijeti iz zapadne indije u istočnu, ne zato što će ga
vjetar odnijeti, nego čovjek zbog vlastitih interesa i profita.

15. Haberler (1936.)

Predavanja:
- Habreler je rođen u Austriji 1901
- Haberler je bio jevrej
- Bio član čuvene grupe Mises-Kreis
- Najvažniji doprinos ekonomskoj teoriji je iz područja međunarodne trgovine i poslovnih
ciklusa
- Haberler-ova dva najpoznatija djela su „Teorija Međunarodne trgovine“ ( 1936 ) i „Teorija
prosperiteta i depresije“ ( 1937 )

Zemlja A će izvoziti proizvode u zemlju B jer su joj niži granični troškovi po jedinici
proizvoda. Cijene na svjetskom tržištu oblikovat će se na razini graničnih troškova.

Utemeljitelj ove teorije je G. Haberler, koji u svojoj analizi međunarodne razmjene polazi od
dva bitna gledišta:
    u proizvodnji roba koje se razmjenjuju, sudjeluju sva tri činioca: zemlja, rad i kapital.
    svjetske cijene oblikuju se na razini graničnih troškova proizvodnje.

Prvim stavom Haberler ne prihvata teoriju radne vrijednosti, nego teoriju troškova
proiizvodnje. Drugi stav znači da će ona zemlja koja ima manje granične troškove
proizvodnje po jedinici proizvoda, u odnosu na neku drugu zemlju, moći izvoziti svoje
proizvode , a to možemo ilustrirati na sljedeći način:




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

                                     Slika sa str.71. Baban




                      Usporedba graničnih troškova zemlje A i zemlje B

Zemlja A će izvoziti proizvode u zemlju B jer su joj niži granični troškovi po jedinici
proizvoda. Cijene na svjetskom tržištu oblikovat će se na razini graničnih troškova.

Ova teorija nastala je 30-tih godina. U analizi se uvode tri faktora: kapital, rad i zemljište. Po
ovoj teoriji cijena svakog proizvoda biće jednaka njegovim marginalnim troškovima, odnosno
troškovima kojima se plaćaju proizvodni faktori potrebni da se proizvede dodatna jedinica
proizvoda.

Kod konstantnih troškova odnos razmjene se formira isključivo na osnovu proizvodnih
troškova. Pri rastućim ili opadajućim troškovima, cijena proizvoda na tržištu se ne ravna
prema stvarnim troškovima nego prema marginalnim troškovima potrebnim da bi se dobila
dodatna količina proizvoda. Cijena proizvoda se ravna prema marginalnim troškovima koji će
biti ravni troškovima supstitucije drugog proizvoda prvim. Cijena jednog proizvoda će
iznositi onoliko koliko se nekog drugog proizvoda mora žrtvovati da bi se dobila dopunska
količina prvog.

Problem se svodi na to koliko se proizvoda Y mora žrtvovati da bi se dobilo više proizvoda X.
Ako se uzme da svaka jedinica proizvoda X zahtjeva utrošak jedne, a svaka jedinica
proizvoda Y zahtjeva dvije jedinice rada, ova dva proizvoda će se razmjenjivati u odnosu
2X:1Y.

Troškovi supstitucije su jednaki marginalnim troškovima proizvodnje koja se supstituiše u
korist neke druge proizvodnje.

Neki autori ovu teoriju nazivanju „teorija oportunitetnih troškova“.

16. Kravis (1960.)

1960-ih godina, naslanja se na H-O teoriju

Kravis je iznio tvrdnju da se struktura VT određuje «raspoloživošću» dobara. To znači da se
uvoze dobra koja nisu «raspoloživa» u zemlji. Dobra mogu ne biti raspoloživa u apsolutnom
smislu (dijamanti, nafta, južno voće...) ili mogu biti raspoloživa u relativnom smislu, a to
znači da je njihova domaća ponuda neelastična.


                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Dva su razloga za neraspoloživost dobara:
   1. prirodni resursi ( obnovljivi- šuma, ribarstvo, i neobnovljivi- rudnici)
   2. inovacije

Razloge zašto se VT ograničava na dobra koja nisu raspoloživa u zemlji, Kravis vidi u tome
što politika carina, transportni troškovi, teže da eliminišu iz VT ona dobra koja su raspoloživa
u domaćoj proizvodnji, ali uz više troškove.

Razloge za neraspolaganje dobrima Kravis vidi u:
 1. nedostatku prirodnih izvora
 2. u tehničkoj promjeni
 3. u diferencijaciji proizvoda koji jednoj zemlji daju privremeni monopol u proizvodnji, sve
    dok druge zemlje ne nauče imitirati tu proizvodnju.

Prema Kravisu: uvoz neke zemlje je «posljedica elastičnosti vanjske trgovine ponude i
neelastičnosti domaće ponude.» Kod izvoza je obruto. Zbog toga izvozni sektori svake zemlje
pokazuju natprosječnu stopu tehničkog progresa. Da bi se izvoz nastavio izvoznici te zemlje
moraju održavati svoju konkurentnost, a da bi to uspjeli stopa tehnčkog progresa kod njih
treba biti veća od stope tehničkog progresa u istim sektorima u inozemstvu.

Ova teorija nije adekvatno empirijski verifikovana.

17. Linder

Linder, švedski naučnik, je autor teorije zasnovane na sličnosti preferencije potrošaća. Nastala
je 60-ih godina. Teorija polazi od podjele proizvoda na primarne (visoko učešće privrednih
sirovina) i sekundarne (industrijski proizvodi). Linder formuliše tezu o sličnosti preferencija
tražnje privrednih zemalja.

Bazira se na dva principa:
   1. rastom per capita ND u zemlji, raste i kvalitet tražnje u zemlji, struktura tražnje u
       zemlji je u velikoj mjeri određena nivom dohotka.
   2. firme koje svojim proizvodima zadovoljavaju potrebe potrošaća, mnogo bolje poznaju
       domaće nego strano tržište. Firma prvo ostvari uspjeh na domaćem tržištu i tek onda
       kreće na strano tržište. Prema tome zemlja će po pravilu izvoziti samo one proizvode
       za koje postoji obimno i veliko domaće tržište, na kome se ostvaruje ekonomija
       obima.

Prema Linderu, međunarodna razmjena biti će pod uticajem sličnosti tražnje, odnosno
sličnosti u preferencijama potrošaća. Linder je u istraživanjima nadošao da postoji veza
između intenziteta razmjene i dohotka. Trgovinski odnosi se odvijaju u okviru razmjene
sličnih ili neznatno različitih proizvoda. Kod industrijskih proizvoda se treba ostvariti
tehnološka superiornost, vještina rukovođenja i ekonomija obima.

Linder je među prvima utvrdio da uzrok vanjske trgovine određuje potražnja, a ne ponuda. Da
bi objasnio strukturu vanjske trgovine Linder pravi razliku između trgovine primarnih i
industrijskih proizvoda.

Trgovina primarnim proizvodima se može objasniti njihovom prirodnom raspoloživošću u
skladu sa H-O teorijom.


                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Međutim, trgovina industijskim proizvodima ne može. Struktura vanjske trgovine
industrijskim proizvodima je funkcija mnogih faktora:
   1. tehnološka superiornost,
   2. menadžerska vještina,
   3. ekonomija obima.

Linderova temeljna teza: „Veličina trgovine industrijskim proizvodima zemlje A sa njenim
vanjsko trgovinskim partnerima veća je što je veća sličnost strukture potražnje dotičnog
para zemalja. A sličnost strukture potražnje je uslovljena sličnošću perkapita nacionalnog
dohotka tih zemalja“.
.
Što god je iznos perkapita ND dviju zemalja bliži intenzitet njihove međusobne trgovine
industijskim proizvodima je veći, zato se najveći dio vanjske trgovine industrijskim
proizvodima odvija među razvijenim zemljama.

Iz toga slijedi nekoliko zaključaka:
1) zemlja izvozi one proizvode za kojima postoji velika domaća potražnja, a ne one u čijoj
proizvodnji ima komparativnu prednost. Pred uslov za izvoz industrijskih proizvoda je
postojanje domaće potražnje za tim proizvodima. Razloga za to više:
           a) VT je samo proširenje domaće trgovine
           b) inovacije se koncentrišu na postojeće industrije i daju joj mogućnost izvoza
           c) postiže se ekonomija obima zbog veće proizvodnje
Zato se proizvodnja koncentriše u jednoj zemlji, a prodaje se u Svima na koje se odnosi
 2) postojanje industrije kojom se zadovoljava domaća potražnja implicira da vanjska
potražnja određuje asortiman dobara koja čine potencijalni izvoz. To znači da su izvozni
sektori samo oni koji su «dovoljno veliki»
3) što je veća sličnost struktura privreda dviju zemalja veća je mogućnost njihove međusobne
razmjene
4) potencijalni volumen / obim VT dvije zemalja je veći što je nivo perkapita dohotka u njima
bliži
5) obim potencijalne VT određuje i obim strukture VT ( mada carine, transportni troškovi,
politički razlozi i td..mogu otoževati tu međuzavisnost).

Linder je pokušao objasniti zašto tokovi vanjske trgovine u svijetu ne slijede zaključke H-O
teorije komparativne prednosti. Naime, u tradicionalnoj teoriji trgovine komparativna
prednost se zasniva na razlikama u relativnim troškovima proizvodnje koje postoje zbog
razloga u relativnim cijenama faktora. Što je veća razlika u relativnim cijenama faktora veći
će biti obim trgovine. To implicira da bi obim trgovine trebao biti veći između zemalja koje
imaju veće razlike u relativnim cijena faktora. Ako je to tačno očekivali bi smo da postoji veći
tok trgovine između visokorazvijenih i manje razvijenih nego između samih visokorazvijenih.
Međutim, istina je sasvim suprotna, obim trgovine među razvijenim zemljama znatno
premašuje obim trgovine između razvijenih i manje razvijenih zemalja. Objašnjenje koje je
Linder ponudio sastoji se u tvrdnji da vanjska trgovina više zavisi od sličnosti u ukusima,
nego od razlika u troškovima proizvodnje.

18. Prebish i F. Perrouxu - 1960 (79.str. Baban)

F. Perroux definira rast ovako: „Rast je povećanje veličine jedinice, najčešće nacije, izražen
kroz ukupni društveni proizvod (skup dobara i usluga ostvarenih tijekom jednog perioda,
uključujući i amortizaciju) u odnosu na broj stanovnika“.


                                 Autor : Selma Bajramović
                       Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Rast se smatra kvantitativnim pokazateljem, a razvoj kvalitativnim. Bitno je naglasiti da rast i
razvoj nemaju isto značenje. Naime, neka privreda može povećavati društveni proizvod po
stanovniku, što znači da ima rast, ali može imati i visoku stopu nezaposlenosti, ili može imati
neracionalnu proizvodnju, što znači da nema razvoja. Razvoj znači promjenu ka boljem.

Postoje brojni faktori razvoja, koje možemo svrstati u dvije grupe:
   1. tradicijski faktori razvoja
       a) zemlja
       b) rad
       c) kapital
   2. savremeni faktori razvoja
       a) znanje
       b) tehnologija
       c) vanjska trgovina.

Teorije međuovisnosti trgovine i razvoja su novijeg porijekla i najpoznatije su:
   1. TEORIJA DOMINIRAJUĆE PRIVREDE,
   2. TEORIJA PERIFERNE PRIVREDE.

Teorija dominirajuće privrede
Utemeljitelj ove teorije je F. Perroux, i ova teorija se zasniva na moći.

Ishodište je teorija dominirajuće privrede moguće pronaći u teoriji duopola ili oligopola koji
su nejednake veličine, odnosno, kada je jedan od duopolista ili oligopolista dominantan, a
drugi neprimjetan.

Prema Mrkušiću teorija dominirajuće privrede razlikuje tri sastavnike dominacije :
   1. razlika u pregovaračkoj snazi,
   2. razlika u veličini zemalja,
   3. razlika u vrstama privredne aktivnosti zemalja.

Uzimajući u obzir ekonomsku snagu pojedinih privreda, moguća su dva oblika privrede :
   1. simetrične privrede (sve su privrede iste ekonomske snage),
   2. asimetrične privrede (privrede nisu iste ekonomske snage).

Dakle, teorija dominirajuće privrede je asimetrična privreda.

Teorija periferne privrede
Predavanja:
- Prebish je bio latinoamerikanac
- radio u institucijama UN-a (60-tih godina)

Ova teorija polazi od bipolarnosti svijeta, tj. svijeta podijeljenog na:
1. središte ( razvijeni dio svijeta),
2. periferiju ( nerazvijeni dio svijeta).

Između središta i periferije razmjenjuju se robe i tehnologija. On je uočio da središte izvozi u
periferiju industrijske robe i «know- how» (tj. sekundarne proizvode), a iz periferije uvozi
primarne proizvode. Takođe je uočio da elastičnost ponude i potražnje (dohodovna i
cjenovna) nije ista za primarne i sekundarne proizvode.


                                   Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Prema ovoj teoriji središte pokazuje slabiju cjenovnu elastičnost potražnje za primarnim
proizvodima periferije (ako su cijene primarnih proizvoda smanje, neće se bitno povećati
potražnja), a isto tako i manju dohodovnu elastičnost potražnje. S druge strane periferija
pokazuje veću dohodovnu elastičnost potražnje za sekundarnim proizvodima središta, i slabiju
cjenovnu elastičnost za esencijalni input u vezi sa svojim privrednim razvojem( tehnologijom)
Zbog neelastišnosti potražnje primarnih proizvoda poremečaji na tržištu izmmeđu ponude i
potražnje tih proizvoda uzrokuju fluktuacije cijena. Rast ili pad cijena ovisi i o razvojnom
stupnju ciklusa, što možemo vidjeti sa slike:

                                    Slika sa str.83. Baban




                                  Razvojni stupnjevi ciklusa

U uzlaznom stupnju privrednog ciklusa cijene primarnih proizvoda rastu brže od cijena
sekundarnih proizvoda, a u silaznom stupnju cijene primarnih proizvoda padaju brže nego
cijene sekundarnih proizvoda. Gubitak je periferije u silaznom stupnju ciklusa, po pravilu,
veći od dobitka u uzlaznom stupnju. Odnosi između periferije i centra mogu se izraziti
pomoću: « terms of trade » Odnos cijene izvozne robe zemlje A prema cijeni uvozne robe
zemlje A prema ravnoteži tj. PX/PY zove se uvjeti razmjene (terms of trade). Što god su
uvjeti razmjene zemlje A povoljniji to ona ima veće koristi od vanjske trgovine. Za zemlju B
uvjeti razmjene PY / PX recipročna su vrijednost uvjeta razmjene A.

U slučaju da zemlja A izvozi više vrsta roba X1, X2...i uvozi takođe više vrsta roba Y1,Y2...
uvjete razmjene računamo kao odnos indeksa cijena izvoza prema indeksu cijena uvoza. Pri
tome se indeksi cijena računaju kao ponderisani prosjek, gdje su za pondere uzeti udjeli
pojedinih vrsta robe u izvozu odonoso uvozu.

Uvjeti razmjene mogu se mjeriti na različite načine:
  1. odnos cijena izvoza i uvoza,
  2. odnos količina izvoza i uvoza.

Poboljšanje uvjeta razmjene znači da zemlja daje manje izvoznih dobara za jedinicu uvoza.
Svrha je povećati materijalno blagostanje stanovništva. To se može ostavariti povećanom
potrošnjom, povećanje potrošnje može se ostavriti povećanjem ponude u zemlji, a povećanje
ponude u zemlji, a povećanje ponude u zemlji ostvaruje se povećanjem proizvodnje ili/i
uvoza. Zbog toga je svrha vanjske trgovine povećanje domaće ponude povećanjem uvoza.
Izvoz je samo sredstvo za ostavrenje tog cilja, jer se njime uvoz ostvaruje, plaća.


                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Višak uvoza nad izvozom može se finansirati tansfernim primanjima, izvozom zlata,
smanjenjem rezervi, ili neto zaduženjem tj.izvozom mjenice. Ako je svrha uvjeta razmjene da
mjere odnose cijene izvoza i uvoza roba i usluga tj.koliko se jedinica izvoza plaća po jedinici
uvoza ili koliko se uvoza dobija po jedinici izvoza tada se uvjeti razmjene trebaju mjeriti
odnosima cijena, a ne odnosima količina.

Protekcionizam zemalja u razvoju
Prebish za zemlje u razvoju predlaže tri strategije:
1. industralizacija zemalja u razvoju uz visoke uvozne carine
2. proizvodnja radi zamjene uvoza tj.strategija razvoja proizvodnje radi zadovoljavanja
   vlastitih potreba
3. razvoj proizvodnje radi povećanja izvoza

19. Teorija životnog ciklusa Vernon (1966)

Tehnološke promjene utiče na svjetsku trgovinu:
   1. stalnim uvođenjem novih proizvoda na tržište,
   2. unapređivanjem načina proizvodnje postojećih dobara.

Međutim tehnološko promjene ne utiču jednako na sve zemlje. Zbog toga što tehnologija nije
podjednako dostupna svim zemljama nastaju tehnološki jazovi u kojima je najnaprednija
tehnologija koncentrisana u relativno malo zemalja i te zemlje obično nastoje razviti velike
komparativne prednosti u proizvodima visoke tehnologije.

Uočavanje značenja tehnologije u određivanju strukture svjetske trgovine dovelo je do razvoja
teorije u kojoj se promjene u komparativnim prednostima zasnivaju eksplicitno na širenju
tehnologije. To je teorija životnog ciklusa proizvoda koju je formulirao Reymond Vernon.
Prema toj teoriji novo-razvijeni proizvod će proći kroz nekoliko faza, pri čemu svaka faza ima
različit utjecaj na strukturu trgovine:
1. faza novog proizvoda
2. faza sazrijevanja proizvoda
3. faza standardizovanog proizvoda

1. Faza novog proizvoda
Proizvod će u svojoj ranoj fazi biti nestandardizovan, a proizvođać će nastojati razviti
karakteristike proizvoda koje najbolje zadovoljavaju preferencije potrošača. Proizvodnja
novorazvijenog proizvoda će sasvim sigurno biti locirana u zemlji porijekla, jer se u početku
nastoji održati bliska komunikacija s kupcima i dobavljačima.

2. Faza sazrijevanja proizvoda
Kako se domaće tržište za tim proizvodom širi, domaći proizvođači postaju upoznati s
karakteristikama tržišta, dizajn proizvoda postaje sve standardizovaniji, a potražnja za tim
proizvodom će se proširiti i na strana tržišta. Glavna tržišta će biti ona koja imaju strukturu
potražnje sličnu onoj u zemlji. Tako će npr. proizvod razvijen u SAD najvjerovatnije naći
strana tržišta u zemljama zapadne Europe i Japanu. Ako prvi proizvođači ustanove da se roba
može proizvesti u inozemstvu s manjim troškovima nego u zemlji (uračunavajući troškove
transporta) konkurentski položaj domaćih proizvođača može biti pojačan relokacijom
proizvodnje, te na taj način dolazi do smanjenja izvoza domaće zemlje. Takođe je moguće da
strano proizvođači uoče priliku za dobitak i takođe uđu u proizvodnju tog dobra, pa ga mogu



                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

izvoziti u treće zemlje ili čak i u samu zemlju porijekla. Na taj način će se izvoz domaće
zemlje još više smanjiti.

3. Faza standardizovanog proizvoda
Kako se proizvod približava naprednoj fazi standardizacije, troškovi proizvodnje postaju
glavna odrednica lokacije proizvodnje, pa tada manje razvijene zemlje mogu predstavljati
najatraktivnije lokacije. Ako dođe do takvih ponuda u lokaciji, izvoz i manje razvijenih
zemalja dalje će smanjiti proizvodnju tog dobra u zemlji porijekla.

Životni ciklus proizvoda možemo prikazati grafički:

                                     Slika sa str.67 Babić




Slika pokazuje proizvodnju i potrošnju novog proizvoda u vremenu. Kao što se vidi količina
izvoza (proizvodnja minus potrošnja) je u svom vrhuncu za vrijeme sredine faze sazrijevanja
proizvoda, kada se vanjska potražnja pojavljuje prvi put. Kako faza sazrijevanja proizvoda
napreduje, i neki domaći proizvođači premještaju proizvodnju u inozemstvo, domaća
proizvodnja i izvoz se počinju smanjivati. Na kraju kad se dosegne faza standardizacije
proizvoda, domaća proizvodnja znatno opada, sve dok zemlja ne postane neto uvoznik tog
proizvoda.

Dakle Vernon je mislio da vremenom do smanjenja izvoza dolazi zbog relokacije proizvodnje
domaćih proizvođača. S druge strane, neki ekonomisti su naglašavali da se tehnologija često
direktno transferira stranim proizvođačima (prodajom tehnološkog know- how stranoj firmi,
zajedničkom proizvodnjom domaćih i stranih proizvođača, direktnom imitacijom, pa čak i
industrijskom špijunažom).

Vremenski interval od početka proizvodnje zemlje inovatora do početka proizvodnje imitatira
zove se « imitacijsko kašnjenje», koje se sve više smanjuje zbog širenja multinacionalnih
kompanija i njihovih podružnica koje omogućuju međunarodni prijenos tehnologije. Zbog
toga, zemlja koja želi da zadrži neto izvoznu poziciju, mora imati trajan inovacijski proces, a
to zahtjeva visok stupanj istraživanja i razvoja unutar svoje izvozne industrije.

Bitno je zapaziti da je Vernon pošao od dvije pretpostavke:
1. domaća potrošnja raste
2. domaća proizvodnja ima ciklično kretanje


                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita



Ovdje je riječ o tehnološkom proizvodu; prehrambeni proizvodi imaju nešto drugačiji linijski
tok.

20. Porterova teorija konkurentnih prednosti (88.str. BABAN)

Nastala je 1980-ih godina. Tvorac je Michael Porter, amerikanac sa Harvarda. Porterova
teorija je u svojoj osnovi vezana za dinamicniji koncept Rikardove teorije, ona koriguje
Smithova razmišljanja koja su nastala u vremenu kada su prirodni resursi postali osnova
specijalizacije. Međutim, prirodni resursi nisu od tolikog značaja, oni su samo preduslov za
konkurentnost.

Na svjetskom se tržištu povećava broj ponuđača i potraživača i njihova pojedinačna
ekonomska snaga. Ekonomski subjekti žele povećati svoj udio na svjetskom tržištu.
Konkurentnost je jako bitna za osvajanje sve većeg udjela na tržištu. Konkurentnost je
sposobnost jednog u odnosu na drugi ekonomski subjekt da svoju ponudu ili potražnju
prikaže i dokaže bolje. Teorija komparativnih prednosti Davida Ricarda iako se održala kao
opšte važeća sve do današnjih dana, moglo se s pravom reći da ustupa mjesto teoriji
konkurentnih prednosti Majkla Portera. M. Porter je na osnovu empirijske analize razradio
model konkurentih prednosti, na osnovu četiri faktora koji su u međusobnoj povezanosti
poznati pod nazivom «Dijamant».

Determinante u dijamantu:
1.strategija firme i stanje konkurencije
2.uslovi faktora (proizvodnje)
3.uslovi tražnje (mora postojati tražnja za našim proizvodom)
4.uslov prateće industrije

Na osnovu Porterovog modela konkurentskih prednosti nacionalnog bogatstva treba istaći:
1) sva četiri faktora «dijamanta» su promjenjiva
2) sva četiri faktora su međuovisna, što znači da neko nacionalno bogatsvo može imati
zadovoljavajuće ekonomske resurse, ali ako nema tri ostala faktora zadovoljavajuća neće biti
konkurentna na svjetskom tržištu.

Ponekad nedostatak sirovina, ali visok stepen tehnologije, kvalitet rada, poduzetnički
duh...omogućavaju visoku konkurentnost (Švajcarska, Japan i Južna Koreja). Vlada treba
omogućiti veću konkurentnost.

Radeći na projektu konkurentnih prednosti Porter je klasificirao nacionalna bogatstva:
   ekonomije zasnovane na faktorima (prirodni uslovi)
   ekonomije zasnovane na investicijama (kapital)
   ekonomije zasnovane na inovacijama
   ekonomije zasnovane na bogatstvu

Predavanja
Porterova teorija je u svojoj osnovi vezana za dinamični koncept Rikardove teorije, ona
koriguje Smithova razmišljanja koja su nastala u vremenu kad su prirodni resursi postali
osnova specijalizacije. Međutim, prirodni resursi su samo preduslov za konkurentnost. Uslovi
proizvodnje podrazumjevaju raspoloživost resursa kod Smitha, dok kod Portera oni nisu uslov
konkurentnosti. Uslovi tražnje podrazumjevaju intenzitet tražnje u određenom vremenu.


                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Strategija podrazumjeva potpunu konkurenciju u zemlji (vlada stvara uslove konkurencije u
zemlji).

Prateće industrije (industrijski kapaciteti) koji ulaze na svjetska tržišta i preko kojih se
ostvaruje konkurentnost. U to ubrajamo: zajeničko ulaganje, frenčajzing, kooperacije. Ova
teorija je zasnovana na tehnologiji. Da bi se ostvarila konkurentska prednost potrebno je
stvoriti preduslove i potrebno je vrijeme. Ova teorija je vezana za globalizaciju. Poseno se
naslanja na klaserizaciju (povezivanje komplementarnih proizvoda u cilju ostvarivanja
konkuerntskih prednosti).

21. Krugman

Paul Krugman američki ekonomista, kolumnista i autor rođen je 28. februara 1953 godine u
New Yorku.

Smatra se da je Krugman meki Kenzijanac . Što je tiče političke opredjeljenosti, Krugman se
smatra „liberalom“. Kako je to on definisao, „liberal“ u S.A.D- u je isto što i socijal-
demokrata u Europi.

Mediji se slažu sa ovim pozicioniranjem, uz opasku da je Krugman oslobođen samog
pozicioniranja. Ovo podrazumijeva da će otvoreno kritikovati predstavnike bilo koje od opcija
(konzvervativce, liberale itd).

Krugman ima dosta zanimljive stavove o slobodnom tržištu, od kojih izdavajmo neke: protiv
kontrole nadnica (treba ih prepustiti ponudi i potražnji), propitivao zakone o minimalnim
nadnicama i minimalnim troškovima života, povezivao protivnike slobodne trgovine sa onima
koji se protive prirodnoj selekciji kao fakti, protivio se subvenciji poljoprivrede i poreskoj
olakšici ka proizvođdačima etanola itd.

Krugman je jedne prilike izjavio da ga opisuju dvije rečenice.
Razumijem princip komparativnih prednosti.
Ja sam za slobodnu trgovinu!

Upravo je Krugman krajem 1970-ih predložio novu teoriju koja je osigurala bolje objašnjenje
stvarnih kretanja. Ona je trebala objasniti zbog čega dolazi do intra-industrijske trgovine i
temeljila se na pretpostavci o ekonomijama obujma putem koje masovna proizvodnja
smanjuje trošak po jedinici proizvodnje. Iako je ideja prilično jednostavna, a upravo je
Krugman u svojem kratkom radu na 10 stranica objavljenom u Journal of International
Economics 1979. učinio korak od špekulacije do uvjerljive i povezane teorije a uključuje 2
ključne pretpostavke: prva je da potrošači preferiraju raznolikost proizvoda, a druga
pretpostavka je da proizvodnja favorizuje ekonomske razmjere.

U kasnijim istraživanjima Krugman je pokazao da se model koji je razvio za međunarodnu
trgovinu može iskoristiti za objašnjavanje ključnih pitanja ekonomske geografije. U kontekstu
međunarodne razmjene i ekonomske geografije cilj je objasniti koja se dobra proizvode gdje.
Teorije ekonomske geografije također pokušavaju odrediti sile kojima rad i kapital budu
locirani       na          određenim          mjestima,         ne       na          drugima.

Uz ekonomije obujma u proizvodnji Krugmanova nova teorija se temeljila na pretpostavci da
potrošači cijene raznolikost u potrošnji. U to vrijeme radilo se o novom konceptu u ekonomiji,


                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

no činilo se da odgovara stvarnosti. Uistinu, nakon što su zadovoljene osnovne potrebe za
hranom i stanovanjem potrošači cijene raznolikost i varijabilnost u potrošnji.

Krugman je utjecajan i u području međunarodnih finansija. Godine 1979 objavio je rad o
valutnim krizama u novinama (Journal of Money, Credit and banskarstvo) koje pokazuju da
fiksni tečaji ne idu vjerovatno do kraja glatko: umjesto toga, oni završavaju špekulativnim
napadom. Krugman taj rad smatra jednim od glavnih doprinosa Prve generacije modela o
valutnim krizama.

Kao odgovor na globalnu krizu iz 2008 godine Krugman je predložio, u neformalnom stilu
objavljivanja, Internationalni finansijski multipler koji bi pomogao da se objasni neočekivana
brzina kojom se dogodila globalna kriza.

On je tvrdio citiram. „ kad visoko pozicionirane finansijske institucije koje imaju mnogo
investicija izvan granica teško izgube na jednom tržištu zateći će se ispod kapitala, morati će
prodavati imovinu po cijeloj granici. To će sniziti cijene stavljajući pritiska na bilans visoko
pozicioniranih finasijskih institucija i tako u krug.

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju u 2008. je američki ekonomista Paul
Krugman,profesor Prinston univerziteta i kolumnist „The New York Times“ (od 2000).
Nagrada mu je dodijeljena za njegove analize trendova u globalnoj trgovini i urbanizaciji, uz
napomenu Tore Elingsena, člana Nobelovog komiteta, da „Krugman nije samo naučnik, već
istovremeno i čovjek koji kreira javno mnjenje“. Reuters prenosi kratku izjavu Nobelovog
odbora kojim objašnjava nagradu Krugmanu: “On je spojio ranije odvojena istraživačka
područja međunarodne trgovine i ekonomske geografije”.

22. Krivulja indiferencije i koristi od razmjene (Pareto optimum) - 71.str. BABIĆ

Krivulja indiferencije pokazuje različite kombinacije potrošnje dvaju dobara koje potrošaču
donose jedna stepen zadovoljstva. Krivulje indiferencije nekog potrošača nikada se ne sijeku i
konveksne su prema ishodištu.

                                     Slika sa str. 71 Babić




Uz određene pretpostavke da svi pojedinci imaju iste ukuse i iste realne dohotke, moguće je
dobiti krivulje indiferencije za skup pojedinih potrošača. Svaka krivulja indiferencije


                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

pokazuje različite kombinacije potrošnje dvaju dobara od kojih svaka pojedincu (društu)
donosi istu razinu zadovoljenja potreba. Što god da je kombinacija potrošnje na „višoj“
(udaljenijej od ishodišta) krivulji indiferencije to su kombinacije potrošnje predstavljene
tačkama na toj krivulju za pojedinca (društvo) poželjnije. Na temelju krivulje indiferencije
možemo definirati graničnu stopu supstitucije dobra X za dobro Y.

                                      Slika sa str. 72 Babić




Granična stopa supstitucije pokazuje koliko je jedinica dobra X društvo spremno zrtvovati za
potrošnju dodatne jedinice dobra Y, a da mu razina zadovoljstva ostane ista, tj. da ostane na
istoj krivulji indiferencije. Budući da krivulje indiferencije pokazuju ukuse potrošača
(društva), one imaju različit oblik za različite potrošače ako ti potrošači imaju različite ukuse.

Ako su granične stope supstitucije u zemljama A i B različite, razmjena dobra X i Y među tim
zemljama bit će obostrano probitačna sve dok se granične stope supstitucije ne izjednače.

                                      Slika sa str. 73 Babić




Kada zarotiramo krivulje indiferencije zemlje B i superponiramo ih na mapu krivulja
indiferencije zemlje A, dobijamo Edgeworthov zatvoreni dijagram čije su dimenzije
određene količinama dobara X i Y. Krivulje indiferencije zemlje A smo označili sa I1, I2 i I3, a



                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

krivulje indiferencije zemlje B označili smo sa Z1, Z2 i Z3. Dimenzije dijagrama određene su
ukupnom količinom dobara X i Y kojom raspolažu oba partnera zajedno.

Kada spojimo sve tačke dodira krivulja indiferencije zemalja A i B dobit ćemo krivulju
ugovora FS. Tačke na toj krivulji pokazuju jednakosti graničnih stopa susptitucije partnera,
postignuta je ravnoteža, a svako dalje nastavljanje razmjene išlo bi na štetu jednog od
partnera. Zato tačke na krivulji ugovora predstavljaju Pareto optimum u razmjeni, koji nije
postignut ako se položaj bilo koje stranke može poboljšati, a da se time ne pogorša položaj
druge stranke. Kad granične stope supstitucije partnera u razmjeni nisu jednake, kao što
znamo, može se poboljšati položaj barem jednog partnera u razmjeni, a da se položaj drugog
ne pogorša. Između tačaka F i S na krivulji ugovora obje stranke imaju koristi od razmjene, a
koja će od njih imati veču korist od razmjene zavisi od njihove relativne ekonomske snage.
Ako partner A ima veću pregovaračku moć, vjerovatno je da će on u razmjeni više poboljšati
svoj položaj, izvući veću korist od razmjene nego zemlja B i da će se tačka ravnoteže nalaziti
na krivulju ugovora bliže tački S.

23. Odnosi cijena u međunarodnoj razmjeni

Formiranje odnosa cijena u međunarodnoj razmjeni
Ravnotežni odnos cijena dobara x i y u međunarodnoj razmjeni određen je prosjekom krivulja
ponude tih dobaraod strane zemalja A i B. To možemo prikazati na sljedeći način:

                                     Slika sa str.91. Babić




Krivulje ponude zemalja A i B sijeku se u tački CA1=CB1 određujući tako ravnotežni odnos
cijena Px/Py=1. Uz taj se odnos cijena određuje ravnoteža u međunarodnoj razmjeni, jer je
ponuda svakog dobra jednaka njegovoj potražnji. Međutim, uz odnos cijena Px/Py=1/2 zemlja
A bi nudila OG proizvoda x dok bi zemlja B tražila da se uveze OG2 proizvoda x, znači javlja
se višak potražnje GG2 što će uticati na porast cijena proizvoda x, a to će uticati na povečanje
odnosa cijena Px/Py=1/2 prema ravnotežnom odnosu Px/Py=1.

Ako je pak odnos cijena Px/Py=2 zemlja B bi nudila OH proizvoda, a zemlja A bi potraživala
OH2 proizvoda y i ovdje se javlja višak potražnje HH1 što će uticati na porast cijena dobra y
i smanjenje odnosa cijena Px/Py=2 prema ravnotežnom odnosu cijena Px/Py=1.




                                 Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Elastičnost krivulja recipročne potražnje i stabilnost odnosa cijena
Odgovor na pitanje: uz koje uvjete tržište uspostavlja ravnotežni odnos cijena kad se on
naruši, dat će nam elastičnost krivulje potražnje za uvozom na promjene odnosa cijena .

                                    Slika sa str.93. Babić




Elastičnost potražnje s obzirom na cijenu p u nekoj tački E, grafički izračunavamo ovako:
suma a=OM/OP. Dakle, koeficijent elastičnosti u tački E izračunavamo tako da iz tačke E
povučemo okomica na apscisu (OS koja pokazuje izvozni proizvod zemlje A) da bi smo
dobili odrezak OM.

U tački E povučemo tangentu i nađemo njezino sjecište s apscisom u tački N. Podijelimo duž
OM sa ON i dobit ćemo koeficijent elastičnosti potražnje krivulje recipročne potražnje zemlje
A u tački E.

Budući da je OM>ON koeficijent elastičnosti je veći od 1, pa je potražnja za uvozom dobra y
elastična. To znači da bi porast odnosa cijena za 1% doveo do porasta uvoza dobra y za više
od 1% ( jer porast odnosa cijena Px/Py, uz konstantnu Px znači smanjenje Py). To bi
uvjetovalo porast izdataka zemlje A, tj. porast poterbnog izvoza proizvoda x , kojim bi se
platio povećani uvoz dobra y.

U tački G tangenta je okomita na apscisu pa bi OM i ON bilo jednako, pa je koeficijent
elastičnosti jednak 1. U tački F koeficijent elastičnosti potražnje je OM*/ON*, a budući da je
OM*<ON*, to je koeficijent elastičnosti manji od 1, pa je potražnja za y neelastična. To znači
da bi porast odnosa cijenaa Px/Py za 1 % doveo do porasta uvoza dobra y za manje od 1 %.

Zbog toga bi se izvoz proizvoda x zemlje A kojim ona treba platiti uvoz dobra y iz zemlje B
smanjio.

Način izračunavanja elastičnosti potražnje za uvozom dobrax zemlje B je isti kao kod zemlje
A, samo što sjecišta treba tražiti na ordinati, obzirom da je izvozni proizvod zemlje B
proizvod y.




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

                                      Slika sa str.96.Babić




U tački E, elastičnost potražnje za uvozom proizvoda x od strane zemlje B je veća od 1 , što
znači da bi opadanje cijene dobra x , dakle opadanje odnosa cijena Px/Py za 1 % rezultiralo
povećanjem potražnje za uvozom dobra x u zemlji B za više od 1 %. To bi dovelo do
povećanja izvoza dobra y radi plaćanja povećanog uvoza dobra x.

U tački G OM=ON pa je elastičnost potražnje za uvozom dobra x jednaka 1. U tački F
OM*<ON*, pa je suma b<1 to znači da bi u toj tački smanjenje cijena dobra x, odnosno porast
odnosa cijena Px/Py za 1 % rezultiralo povećanjem potražnje za uvozom dobra x za manje od
1 %. To bi dovelo do smanjenja izvoza dobra y kojim plaća uvoz proizvoda x iz zemlje A.

24. Izjednačavanje cijena proizvodnih faktora i pretpostavka male zemlje – str. 56 Babić

Predpostavimo da je dobro X radno intenzivno a dobro Y kapitalno intenzivno, tj. da je
kapitalna opremljenost rada veća u proizvodnji dobra Y nego dobra X u zemljama A i B.
Dalje poredpostavimo da je odnos ukupnog kapitala prema ukupnom radu veći u zemlji B
nego u zemlji A, tj. kapital je relativno obilni proizvodni faktor u zemlji B dok je rad relativno
obilni proizvodni faktor u zemlji A.

Relativno obilni faktor definira se prema Ohlinu na temelju:
   1. odnosa cijena proizvodnih faktora prije razmjene
   2. na raspoloživim fizičkim količina proizvodnih faktora

1. Ako je Pk/Pl * B < Pk/Pl * A → kapital je relativno obilni faktor u zemlji B pa je on u toj
zemlji relativno jeftiniji

2. Zemlja ima relativno obilje kapitala ako i samo ako je njen odnos fonda kapitala prema
fondu rada veći nego u drugoj zemlji. Tako je npr. zemlja B relativno bogata kapitalom ako je
: Kb/Lb > Ka/La.

U uvjetim savršene konkurencije cijena proizvoda jednaka je jediničnim troškovima
proizvodnje tog proizvoda. Ako obje zemlje imaju ist tehničke koeficijene i ako su zbog
slobodne razmjene cijene dobara X i Y u obje zemlje jednake, tada i cijene proizvodnih
faktora moraju biti jednake.




                                  Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

                                   Slika sa str. 57 Babić




Pojašnjenje grafika možete pročitati na stranici 58 u knjizi Međunarodna ekonomija (Babić).

25. Marshall – Lernerov uslov ravnoteže

Prikažimo na istom grafikonu krivulje ponude zemalja A i B, da bismo na temelju njihovih
elastičnosti odredili uvjete stabilnosti svjetskog tržišta. Krivulja ponude zemlje A siječe
odozdo krivulju ponude zemlje B. To znači da je tangenta na krivulju ponude zemlje A u tački
E okomitija (zatvara s apcisom veći ugao), nego tangenta na krivulju ponude zemlje B u itoj
tački. Zbog toga ravnoteža u tački E je stabilna. Naime, promjena odnosa cijena, recimo
njegovo opadanje (bilo zbog smanjenja Px ili povećanja Py) dovodilo bi do relativnog viška
ponude dobra Y na svjetskom tržištu što bi uvjetovalo smanjenje njegove potražnje, pa bi se
odnos cijena vratio u ravnotežni položaj.

Da bismo utvrdili postojanje stabilnosti svjetskog tržita u tački ravnoteže treba uporediti
nagibe krivulja potražnje zemlje A i B. Ako je nagib krivulje reciporčne potražnje zemlje A
veći nego nabig krivulje zemlje B (što možemo utvrditi povlačenjem tangenti na obje krivulje
u tački ravnoteže) tj. ako krivulja recipročne potražnje zemlje A siječe odozdo krivulju
recipročne potražnje zemlje B, ravnoteža je stabilna.

                                    Slika sa str.97 Babić




                                Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Marshall – Lernerov uslov ravnoteže glasi: „Ako je zbir elastičnosti recipročne potražnje
obje zemlje veći od 1, tržište je stabilno, pa je ravnoteža u tački E stabilna, tj. ako je suma a
+ suma b>1, tržište je stabilno.“

Uvjet stabilnosti tržišta je da krivulja recipročne potražnje zemlje A siječe krivulju recipročne
potražnje zemlje B odozdo, tj. da je tangens ugla koji tangenta na krivulji potražnje zemlje A
u tački E zatvara s apscisom (EM/NM) veći od tangensa ugla koji tangenta na krivulji
potražnje zemlje B u tački E zatvara s apscisom, možemo pisati:

EM/NM>N´M´/EM´

Sa slike vidimo da je EM=OM´ i EM´=OM, te da je NM=OM-ON i N´M´=OM´-ON´, pa
možemo pisati: OM´ / OM – ON > OM´ - ON´ / OM

26. Uticaj transportnih troškova na vanjsku trgovinu

U ravnoteži, tj. kad je ponuda izvoza nekog dobra jednaka potražnji za uvozom tog dobra,
cijena dotičnog dobra u zemlji uvoznici veća je od cijene tog dobra u zemlji izvoznici za iznos
transportnih troškova. To možemo predstaviti grafički:

                                     Slika sa str.105 Babić




                  Uticaj transportnih troškova na cijene u vanjskoj trgovini

Apstrahiramo li transportne troškove, ravnotežni odnos je Px/Py=1, a količine izvoza i uvoza
određene su koordinatama tačke Ca1=Cb1.

Na slici vidimo da uz odnos cijena Px/Py=5/4 zemlja B uvozi OG dobra x. Međutim, da bi
zemlja A izvozila OG jedinica dobra x, odnos cijena treba biti svega Px/Py=1/4. Odnos cijena
veći je u zemlji B nego u zemlji A za iznos transportnih troškova, tj. Px/PyB>Px/PyA;
transportne troškove dobijamo na sljedeći način (Px/Py=5/4)-(Px/Py=1/4)= Cb-Ca=1. Prema
tome troškovi transporta dobra x iz zemlje A u zemlju B iznose Cb-Ca=1 jedinicu dobra y.

Ako analiziramo sa stajališta izvoza dobra y, vidimo da bi uz Px/Py=5/4 zemlja B bila voljna
izvesti CbG dobra y, dok bi zemlja A htjela uvesti CaG dobra y uz odnos cijena Px/Py=1/4.
Vidimo da uvođenje transportnih troškova utiče na smanjenje količine međunarodne
razmjene, jer utiče na povećanje cijena.


                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Utjecaj transportnih troškova na cijene i količine u međunarodnoj razmjeni lakše je analizirati
pomoću parcijalnog modela tržišta sa slijedeće slike:

                                     Slika sa str.106 Babić




                       Uticaj transportnih troškova na vanjsku trgovinu

Ravnotežna cijena i količina dobra x u situaciji autarhije određena je sjecištem krivulje
potražnje i ponude u svakoj zemlji. U zemlji A cijena dobra x niža je nego u zemlji B, što je
dovoljan uvjet za razmjenu. Zemlja A bi izvozila dobro x, a zemlja B bi uvozila dobro x, time
bi se ponuda u zemlji B povećala, a u zemlji A smanjila što bi uvjetovalo pad cijena dobra x u
zemlji B i porast cijena dobra x u zemlji A. Na taj način cijena u obje zemlje bi se izjednačila.

Uz ravnotežnu cijenu p=5, zemlja A bi proizvodila pc=5 proizvoda dobra x, od toga bi pD=3
trošila, a CD=2 bi izvozila. Zemlja B bi proizvodila pE=3 dobra x , a uvozila bi EF= 2, tako bi
potražnja u zemlji B za proizvodom x bila pF=5.

Ako sada pretpostavimo da su troškovi transporta jedinice dobra x iz zemlje A u zemlju B
jedna novčana jedinica, tada bi cijena u zemlji A bila 4,5 novčanih jedinica, a u zemlji B 5,5
novčanih jedinica. Proizvodnja u zemlji A bi bila 4,5 jedinica ( manje nego prije), potražnja bi
bila 3,5 jedinica, a izvoz 1 jedinica. Proizvodnja u zemlji B bila bi 3,5 jedinica ( više nego
prije postojanja transportnih troškova), a uvoz 1 jedinica. U tom slučaju troškove transporta
jednako su snosile obje zemlje. Dalje povećanje transportnih troškova utjecalo bi na
smanjenje razmjene među zemljama. Kad bi transportni troškovi bili jednaki razlici u cijeni
dobra x u ovim zemljama (pb-pA) prestala bi razmjena i specijalizacija.

27. Uticaj promjene ukusa na međunarodnu ekonomsku razmjenu

Primjena ukusa u nekoj zemlji uz nepromijenjenu krivulju njezinih proizvodnih mogučnosti
utjecat će na promjenu krivulje recipročne potražnje, na promjene odnosa cijena, količina
razmjene i na promjene u razdiobi koristi od razmjene.

Pretpostavimo da u zemlji A je došlo do promjene ukusa potrošača i da oni sad intenzivnije
žele dobro x, koje je inače izvozno dobro zemlje A, te se to odražava na promjenu mape
indiferencije, pa su sada te krivulje okomitije, više nagnute prema dobru x, jer su potrošači
voljni žrtvovati veću količinu dobra y za dodatnu jedinicu dobra x. Dakle, porasla je granična



                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

stopa supstitucije dobra y za dobro x, zbog toga raste i Px/Py, a to utiče na poboljšanje uvjeta
razmjene ali i na smanjivanje količina razmjene.

                                    Slika sa str.114 Babić




Prije promjene ukusa zemlja A je proizvodila u tački Fa, trošila Ca na krivulji indiferencije
Z2, izvozeći FaG dobra x u zamjenu za Gca dobra y. Sjecište krivulja potražnje zemalja A i B
prije promjena ukusa odredilo je donos cijena Px/Py=1.

Nakon promjene ukusa u zemlji A u korist njezina izvoznog dobra x, povećana je njegova
proizvodnja u zemlji A do tačke F`a, ali je još više se povećala potrošnja dobra x u zemlji A,
do tačke C`a na krivulji indiferencije I1, pa zemlja A želi izvoziti F`aG1 proizvoda x u
zamjenu za C`aG1 dobra y.

Kako je C`aG1>C1F`a, to je i odnos cijena Px/Py>1, pa s ekrivulja ponude rotira u smjeru
suprotnom od kazaljke na satu s A na A`. To utječe na poboljšanje uvjeta razmjene zemlje A i
na smanjenje opsega međunarodne ekonomske razmjene i smanjenje specijalizacije u
proizvodnji. Da li je zemlja A u boljem ili lošijem položaju, ne možemo znati, jer je mapa
indiferencije promjenjena, tako da se krivulje Z1, Z2…..i I1, I2……….. sijeku.

Promjena ukusa u zemlji A u korist uvoznog dobra y, odrazila bi se na promjenu krivulje
indiferencije koje bi bile nagnutije prema dobru y, pa bi zemlja A bila voljna nuditi više dobra
x za istu količinu dobra y . Zbog toga se njezina krivulja ponude rotira u smjeru kazaljke na
satu, što određuje novi niži odnos cijena Px/Py<1 što znači da se uvjeti razmjene pogoršavaju,
a da se volumen međunarodne razmjene, a to znači i specijalizacija proizvodnje povećava.
Opet ne možemo reći da li se položaj zemlje A poboljšava ili pogoršao, jer je mapa
indiferencije promijenjena, a krivulje indiferencije u zemlji A se sijeku.

Analogno tome, možemo analizirati utjecaj promjena ukusa u zemlji B.




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Na narednoj slici analizirat ćemo utjecaj promjena ukusa i u zemlji A i u zemlji B.

                                    Slika sa str 116.Babić




Promjena ukusa u zemlji A u korist njezina izvoznog dobra zarotirala bi njezinu krivulju
ponude od A do A`, što će uticati na porast odnosa cijena Px/Py>1, pa bi se uvjeti razmjene
zemlje A poboljšali ( zraka OR1), ali bi se smanjio volumen međunarodne ekonomske
razmjene. Obratno, promjena ukusa u zemlji A u krist uvoznog dobra y pomjerila bi krivulju
ponude s A na A2, što će utjecati na smanjenje odnosa cijena Px/PY<1, a to znači pogoršanje
uvjeta razmjene ( zraka OR2) ali i povećanje opsega međunarodne razmjene. Promjena ukusa
u zemlji B u korist njezina izvoznog dobra y zarotirala bi njezinu krivulju ponude u smjeru
kazaljke na satu od B do B1. To bi značilo da za istu količinu dobra y , zemlja B traži veću
količinu dobra x, pa bi se uz nepromijenjenu krivulju ponude zemlje A, uvjeti razmjene
zemlje B poboljšali ( zraka OR3), pa bi bilo Px/Py<1.

Obratno, promjena ukusa u zemlji B u korist njezina uvoznog dobra x, pomjerila bi krivulju
ponude s B na B2, to bi značilo da je zemlja B za istu količinu dobra x voljna dati više dobra
y, pa se pogoršavaju njezini uvjeti razmjene, jer je Px/Py>1 ( zraka OR4).

Na slici je moguće analizirati i utjecaj istodobnih promjena ukusa u zemlji A i u zemlji B.
Ako se npr. promjene ukusi u korist dobra x u obje zemlje, krivulja ponude zemlje A će se
pomjeriti s A na A1, a zemlje B s B na B2, rezultat bi bio najveći porast odnosa cijena Px/Py
( zbog povećane potražnje za x). Zbog toga bi se uvjeti razmjene zemlje A još poboljšali, ali
bi se povećala međunarodna razmjena, a time i specijalizacija u proizvodnji, pa bi zemlja A
bila u još boljem položaju. Obratno, promjena ukusa u obje zemlje u korist proizvoda y
utjecale bi na poboljšanje uvjeta razmjene zemlje B (zraka OR6), međutim to nije utjecalo na
smanjenje međunarodne ekonomske razmjene, pa je i zemlja B u boljem položaju nego ranije.




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

                     II DIO – VANJSKO TRGOVINSKA POLITIKA


1. Odnosi razmjene – terms of trade – 100 str. Babić

Odnos cijena izvozne robe zemlje A prema cijeni uvozne robe zemlje A u ravnoteži tj. Px/Py
zove se uvjeti razmjene zemlje A. Što god su uvjeti zemlje A povoljniji to ona ima veće
koristi od vanjske trgovine. Za zemlju B uvjeti razmjene Py/Px recipročna su vrijednost
uvjeta razmjene zemlje A.

U slučaju da zemlja A izvozi više vrsta robe: x1,x2,...,xn i uvozi više vrsta robe: y1,y2,...yn
uvjete razmjene računamo kao odnos indeksa cijena izvoza prema indeksu cijena uvoza. Pri
tome se indeksi cijena računaju kao ponderisan prosjek gdje su za pondere uzeti udjeli
pojedinih vrsta roba u izvozu (uvozu).

Uvjeti razmjene mogu se mjeriti na različite načine:
1.možemo ih izraziti kao odnos cijena izvoza i uvoza
2.možemo ih izraziti kao odnos količina izvoza i uvoza.

Ako je svrha uvjeta razmjene da mjere odnose cijena izvoz,uvoz roba i usluge koliko se
jedinica izvoza plaća po jedinici uvoza ili koliko se uvoza dobiva po jedinici izvoza tada se
uvjeti razmjene trebaju mjeriti odnosima cijena a ne odnosima količina.

2. Vrste spoljno trgovinske politike

M. Todorović ističe da je trgovinska politika ona grana ekonomske politike koja ima zadaću
regulirati međunarodnu razmjenu dobara s ciljem utjecanja na jačanje pordulktivnih snaga u
zemlji, tj. na povećanje zemaljske proizvodnje. Pomoću raznovrsnih mjera (zabrane, carine,
premije, itd.) trgovinska politika određuje količinu, vrstu i smjer međunarodne razmjene.

Postoji više kriterija za razvrstavanje vanjskotrgovinske politike, među kojima ističemo one
koji su najčešće u uporabi:

I.    S obzirom na stupanj liberalizacije vanjske trgovine:
      A. liberalistička vanjskotrgovinska politika,
      B. protekcionistička vanjskotrgovinska politika,
      C. intervencionistička vanjskotrgovinska politika.

II.   S obzirom na oblik zaštitnih (protekcionističkih) mjera:
      A. carinska zaštita,
      B. bezcarinska zaštita.

III. S obzirom na složenost zaštitnih mjera:
     A. pasivna zaštita,
     B. carine,
     C. vancarinske pristojbe,
     D. prelevmani,
     E. antidamping:
         1) kvantitativna ograničenja uvoza,
         2) standardi, atesti, tehnički normativi i norma kvalitete,


                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

         3) devizni tečaj i devizna ograničenja,
         4) ostala stredstva pasivne zašite,
      F. aktivna zaštita:
         1) povrat carina i drugih uvoznih pristojbi,
         2) subvencioniranje poljoprivrede,
         3) ostali povrati (povrat plaćene vozarine, naknada dijela troškova opće privredne i
             turističke propagande u inozemstvu).
      G. finansijsko-kreditna gledišta zaštitne politike (venture kapital, finansiranje u stranoj
         valuti, BOT finansiranje, lizing, faktoring i sl.).

IV.   S obzirom na vrste ograničenja i poticaja:
      A. vrste robnog režima:
         1) liberalizirani uvoz i izvoz,
         2) ograničeni uvoz i izvoz,
      B. vrste deviznog režima:
         1) slobodno raspolaganje devizama,
         2) ograničeno raspolaganje devizama,
      C. kvantitativna ograničenja:
         1) zabrana uvoza i izvoza,
         2) plafoni,
         3) kvote,
         4) dozvole,
      D. kvalitativna ograničenja:
         1) standardi,
         2) sanitarni propisi itd.
      E. poticajne mjere izvoza:
         1) devizni tečaj,
         2) izvozne premije,
         3) retencijska kvota,
         4) selektivno kreditiranje itd.

3. Liberalizam i neoliberalizam

Predavanja
- ima fiziokratske korjene
- počeo se realizovati u 30-tim i 40-tim godina 19 stoljeća u Velikoj Britaniji (VB ostvarila
priliv kapitala iz kolonija)

Riječ liberalizam potiče od latinske riječi liber, što znači slobodan. U ekonomskom smislu
liberalizam je privredni sistem u kojemu su privredni subjekti slobodni na tržištu. Svojim
odlukama pridonose finansijskom učinku (dobitku ili gubitku). Dobitak ih stimulira, a rizik
destimulira. Prema A.Smithu država ne treba da se miješa u privredne tokove, nego samo da
obezbijedi normalno funkcionisanje ekonomskih aktivnosti.

Englezi su prihvatili ovaj sistem 1850-ih., dok je 1849 godine ukinut je žitni zakon.

Ekonomski liberalizam se temelji na:
   1. ekonomskoj samostalnosti privrednih subjekata
   2. pravnoj slobodi privrednih subjekata.



                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Jedan i drugi uvjet utemeljuju tzv. „prirodni poredak“.

Fiziokratizam sa svojom doktrinom 'laissez faire' i A. Smith sa svojom „nevidljivom rukom“
jasno izražavaju bit liberalizma.Doktrina 'laissez faire' nije u potpunosti negirala državno
posredovanje. Uloga države ograničavala se na vanjsku trgovinu, obranu zemlje,
zakonodavstvo, sudstvo i drugo. Nema sumnje da je liberalizam stvorio uvjete za brži razvoj
proizvodnih snaga. U uvjetima liberalizma razvija se i teorija savršene konkurencije, prema
kojoj se u uvjetima slobodnog tržišta obavlja racionalna alokacija resursa. Međutim,
nesrazmjer u razvoju privrede, a posebice industrije, pojedinih zemalja, zatim koncentracija i
centralizacija kapitala, uvjetovale su pojavu intervencionizma i protekcionizma. Tržište
„nevidljive ruke“ ili Sayov zakon tržišta djelomično ustupa mjesto tržištu „vidljive ruke“.
Uticaj države na privredne tokove se povećava. Njene mjere na području razmjene s
inozemstvom postaju diverzificiranije. Teorija savršene konkurencije ostaje samo teorija, a u
praksi dominira teorija nesavršene konkurencije.

Intervencionizam i protekcionizam su stvarnost savremenog svijeta. Napori pojedinih zemalja
i svjetskih institucija su (npr. GATT) da se intervencionizam i protekcionizam ublaže, ali ne i
ukinu.

Prednosti liberalizma:
    mogućnost podjele rada efikasnije
    bolje snadbjevanje proizvoda
    ukidanje diskriminacije
    niže cijene proizvoda

NEOLIBERALIZAM
- Nastao 1930-ih, u pokušaju da se ekonomija vrati na principe klasičnog liberalizma.
- Država je bila potpuno po strani, dok je u liberalizmu država bila arbiter koji rješava
socijalne, zdravstvene probleme.
- Protivi se uplitanju države u ekonomiju, protekcionizmu, visokoj stopi poreza.
- 1960 – 1980 «zlatne godine» neoliberalizma
- Zagovornici neoliberalizma su obično pobornici političkih sloboda (Milton Fridman)

4. Fiziokratski korijeni neoliberalizma – NE ZNAM!!


5. Protekcionizam i novi protekcionizam
6. Protekcionizam i slobodna trgovina (oba pitanja u jednom odgovorena)

Riječ ''protekcionizam'' dolazi od latinske riječi protegere, što znači pokazati, zakloniti,
zaštititi. Protekcionizmom se podrazumijeva skup državnih mjera kojima ona zaštićuje svoju
privredu od uticaja inozemne konkurencije. Naime, uz uvjet da je inozemna roba jeftinija,
nakon plačanja carina, prelevmana(oblik dodatne carinske zaštite, najčešće za uvoz
poljoprivrednih proizvoda) i drugih uvoznih nameta, za uvoznika, odnosno domaćeg
potrošača roba postaje skuplja. Na taj način uvozna cijena robe može biti na razini cijena
domaće robe ili čak i veća. Drugim riječima, protekcionističkim mjerama eliminira se
inozemni konkurent s domaćeg tržišta. Odnosno možemo reći da se protekcionizam kao
grama ekonomske politike shvaća:
   1. u užem smislu riječi
   2. u širem smislu riječi


                                 Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Protekcioniozam u užem smislu riječi je zaštita domaće privrede od uvoza. Država raznim
mjerama ograničava uvoz.

Protekcionizam u širem smislu riječi predstavlja zaštitu domaće privrede od uvoza i poticajne
mjere za povećanje vlastitog izvoza, kako bi stvorio uvjete za razvoj vlastite privrede.
Filozofija ''protekcionizma'' potiče još iz doba merkantilizma.

Argumenti protekcionista
Brojni su argumenti protekcionizma. Cjelovito ih je naveo još 1911. god. Y. Guyot. On ističe:
            da udovolji sam svojim potrebama(riječ je o autarkičnom gospodarstvu)
            da odbije putom visokih daća tuđu robu
            da se radije kupuje u svojoj zemlji, nego u tuđoj, makar da je roba lošija i
              skuplja
            da odmjeri zaštitu, i to najmanje po razlici, što ne postoji među dobavnom i
              prodajnom cijenom
            da osujeti izlaz novca iz zemlje, da podjeli pogodnost domaćim radnicima i da
              time umanji prilike obogaćenju susjeda(Colbert i Méline)
            da razvije bogatstvo zemlje, podižući proizvodnju u zemlji protiv više
              naprednijim industrijama drugih zemalja (List)
            da utvrdi, kako u inozemnoj trgovini ne trguju pojedinci između se, već
              narodnosti(List)

Međutim, treba istaknuti da savremeniji protekcionizam ima i ''svoje'' argumente.
Protekcionizmom štiti se domaći proizvođač, ali veću uvoznu cijenu plaća ultimni potrošač.
Uvoznik plaća carinu, ali u uvjetima veće potražnje od ponude na domaćem tržištu, uvoznik
prevaljuje trošak carine na potrošača. To znači da protekcionizma postaje instrumentom
prelijevanja narodnog dohotka od potrošača ka uvozniku.

Teorije protekcionizma
Postoje 4 škole protekcionizma:
   a) Klasične teorije protekcionizma
   b) Marsistički pogled na protekcionizam
   c) Protekcionizam zemalja u razvoju
   d) Teorijske koncepcije kvantitativnog kriterija zaštitne politike-koncepcija ''efektivne
       ''carinske zaštite

Klasične teorije protekcionizma
Među klasične škole protekcionizma ubrajaju se učenja H.Careya i F.Lista. H.Carey je
predstavnik američkog protekcionizma, a F.List predstavnik njemačkog protekcionizma.
Stavovi H. Careya:
   1. razlike su cijena poljoprivrednih i industrijskih proizvoda u američkoj privredi
       slobodne trgovine
   2. transportni su troškovi jedan od uzroka tih razlika
   3. zaštitnim mjerama treba omogućiti razvoj ne samo poljoprivredne, nego industrije i
       tercijarnih djelatnosti
   4. carinska se zaštita treba odnositi na cijelokupnu privredu




                                Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Najvažniji stavovi F.Lista u pogledu protekcionizma:
  1. princip slobodne trgovine može se primjenjiati samo u odnosima između zemalja na
      približno istoj razini privredne razvijenosti
  2. ''mlade''države, odnosno ''mlade'' industrije treba zaštitu
  3. zaštitne mjere moraju biti privremene naravi
  4. ne treba zaštiti ti državu ''normalne veličine''

Zaštitu ''mlade industrije'' podržali su još: A Hamilton, J.S.Mill, A. Marshall, F.Taussig i
drugi.

F.List nije bio apriori protiv slobodne trgovine. Budući da mlada njemačka industrija (u to
vrijeme) nije mogla izdržati konkurenciju engleske industrije, on se zalagao za privremenu
zaštitu njemačke industrije.

Marksistički pogled na protekcionizam
Klasisci marksizma(K.Marx, F.Engels i V.I.Lenjin) pridavali su važnost svjetskom tržištu.
Oni su izučavali robu, novac, kapital, vrijednost, cijenu, profit, rentu, kamate, poduzimačku
dobit, društvenu podjelu rada itd. Prema klasicima marksizma svjetsko je tržište, odnosno
vanjska trgovina uvjet razvoja proizvodnih snaga. K.Marx je posebice pridavao važnost
svjetskom tržištu i vanjskoj trgovini. On u Kritici političke ekonomije kaže: (Citat)

''Sustav buržoaske trgovine ja promatram ovim redom: kapital, zemljišno vlasništvo,
najamni rad, država, vanjska trgovina, svjetsko tržište. Pod prvim trima rubrikama
istražujem životne uvjete tri velike klase na koje se dijeli suvremeno buržoasko društvo,
povezanost ostalih triju oblika biju i oči''- ovo bi značilo da sve tri institucije su vrlo
značajne za vanjsko trgovinsku razmjenu.

K.Marx je parcijalno i to u pojedinim svojim radovima obradio državu, vanjsku trgovinu i
svjetsko tržište.

Protekcionizam zemalja u razvoju
Postoji više teorija o razvoju zemalja u razvoju. Međutim, teorije u razvoju prelaze područje
ekonomije međunarodne razmjene ili su s njom granično vezane. Cilj je svih teorija zemalja u
razvoju smanjivanje jaza između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Nažalost, ovaj se jaz
ne smanjuje, nego povećava po štetu zemalja u razvoju. U pragmatičnom smislu smanjivanje
jaza između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju čini se na bilateralnoj osnovi. Naime,
razvijene zemlje nekim mjerama(pomoći, preferencijalne carine) pomažu razvoj zemalja u
razvoju. Zemlje u razvoju u svom interesu, prema razvijenim zemljama također poduzimaju
mjere kao što su liberalizacija unosa stranog kapitala, zaštitne carine itd).

Teorijski doprinos su za razvoj zemalja u razvoju posebno dali R. Prebisch. G. Myrdal,
M. Manoilesco i E.E. Hagen.

R. Prebisch za zemlje u razvoju predlaže 3 strategije:
   1. industralizacija zemalja u razvoju uz visoke uvozne carine
   2. proizvodnja radi zamjene uvoza tj.strategija razvoja proizvodnje radi zadovoljavanja
       vlastitih potreba
   3. razvoj proizvodnje radi povećanja izvoza




                                Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Teorijske koncepcije kvantitativnog kriterija zaštitne politike – koncepcija ''efektivne''
carinske zaštite
Pobornici koncepcije efektivne carinske zaštite su H.G.Johnson, W.M. Corden i B.Balassa.
Od carinskih su stopa najznačajnije:
    nominalne carinske stope(nominalna carinska zaštita)
    efektivne stope carinske zaštite(efektivna carinska zaštita)

Autarkija kao ekstremni slučaj protekcionizma
Autarkija je grčka riječ koja znači samodovoljnost a u ekonomskom smislu predstavlja
politiku pojedinih zemalja koja ide za osamostaljivanjem nacionalnog gospodarstva i
prisvajanjem unutrašnjeg tržišta različitim mjerama.

J.G.Fichte je izraziti pobornik autarkične države.

Ekonomska teorija i savremena su praksa pokazale da autarkično gospodarstvo nije održivo
na duže vrijeme.

F. Perroux razlikuje 2 tipa autarkije:
1. autarkija povlačenja(zatvaranje domaćeg tržišta u odnosu na inozemno)
2. autarkija ekspanzije(osvajanje tuđih teritorija)
Prvi se tip autarkije ostvaruje carinskom i bescarinskom zaštitom, a drugi tip vojnom
agresijom.

7. Intervencionizam (1920-tih godina)

Riječ intervencija ima više značenja. Međutim, za našu raspravu je važno da se pod
intervencijom podrazumijeva mješanje u proces, mijenjanje stanja djelatnošću.
Intervencionizmom se podrazumijeva skup mjera kojima država utiče na tijek društvene
reprodukcije. Intervencionizam je, kao način upravljanja gospodarskim procesom, vjerovatno
nastao kada i drzava. Ulogu države u međunarodnoj razmjeni rasvjetljava jos i merkantilizam.

Temeljitiju raspravu u ulozi države nametnula je velika svjetska kriza. Kejns ističe da klasična
politička ekonomija, odnosno teorija savršene konkurencije, ne daje odgovore na krupna
gospodarska pitanja kao što su krize. On je još 1926. u svom poznatom predavanju pod
nazivom “Kraj laissez faire-a”, nagovijestio nužnost napuštanja učenja klasične političke
ekonomije, a izričito ga je negirao u svom poznatom djelu “Opšta teorija zaposlenosti, kamate
i novca”. Kejns smatra da slobodno trzište treba zamijeniti reguliranim trzištem.

Sve mjere kojima država utiče na privredne tokove mogu se svrstati u dvije grupe:
   1. izravne mjere,
   2. neizravne mjere.

Izravne mjere države su one koje se odnose, općenito na konkretne privredne subjekte. U
takve mjere svrstavamo pokrivanje gubitka, državne nabavke, sufinansiranje znanstveno-
istraživačkog rada, itd.

Neizravne mjere države su one koje se odnose na sve privredne subjekte. Kada je u pitanju
vanjsko-trgovinska razmjena, onda se u takve mjere ubrajaju carine, uvozne takse,
devalvacija, revalvacija, dozvole, zabrane, itd.



                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

8. Spoljno trgovinske politike novo industrijalizovanih zemalja – NE ZNAM!!


9. Teorija carinske zaštite (Baban)

Predavanje:
- Carine se pominju u Povelji Kulina Bana
- Tranzitne na izlazu iz BiH
- Fiskalna carina kroz historiju u BiH
- Merkantilisti su prvi puta uveli carinu
- Carine na početku trebaju biti visoke. Carine bi se napretkom smanjivale.
- 1860 – nastala klauzula najpovlaštenije nacije.

Carinskom zaštitom se podrazumijevaju zaštitne mjere u obliku carina i sličnih mjera koje
štite domaću privredu od inozemne privrede.

U sredstva carinske zaštite se ubrajaju:
1. carine,
2. prelevmani,
3. superprelevmani.

Carine je oblik posrednog poreza koji se obračunava i naplaćuje kada roba, na koju se plaća
carina prelazi carinsku granicu. Drugo značenje carine je da je ona sredstvo zaštite domaće
privrede od inozemne konkurencije.

Prelevman je oblik dodatne carinske zaštite, najčešće za uvoz poljoprivrednih proizvoda. On
je dinamičan, može se mijenati u vremenskom razdoblju od 7 dana. Ako je domaća ponuda
poljoprivrednih prizvoda veća od potražnje, cijene ce imati tendenciju pada. Ukoliko su
svjetske cijene poljoprivrednih proizvoda niže, zemlja ce u cilju spriječavanja inozemne
konkurencije, osim carina uvesti i prelevman.

Superprelevman je dodatna zaštita iznad prelevmana. Drugim riječima, ako carina i
prelevmani dovoljno ne štite domacu proizvodnju jer je inozemna proizvodnja konkurentnija,
utvrđuje se dodatna mjera zaštite superprelevman.

Jedno je mišljenje da se u carinsku zaštitu ubrajaju samo carine, a naš stav je da u carinsku
zaštitu treba ubrojiti prelevmane, superprelevmane pa i uvozne takse. Da se samo carine
ubrajaju u carinsku zaštitu je samo formalni pristup problemu, međutim suštinski pristup
problemu mijenja stav da samo carine predstavljaju carinsku zastitu.

Naime, navedimo argumente o sličnosti carina, prelevmana, superprelevmana i uvoznih taksi:
   1. sva četiri oblika plaćanja su posredni porezi,
   2. posredni porezi plaćaju se u valuti zemlje uvoznice i prihod su državnog proračuna.
   3. osnovica za obračun carina, prelevmana, superprelevmana i uvoznih taksi je ista,
   4. kao što se carine mogu obračunati na vrijednost robe i naturalne vrijednosti takav
      sistem obračuna koristi se i za prelevmane, superprelevmane i uvozne takse.

Dakle bit navedenih oblika dadžbina je ista a razlika je samo u nazivu. Zbog toga i
prelevmane, superprelevmane i uvozne takse svrstavamo u carinsku zaštitu.



                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

10. Vrste carina

I s obzirom na stepen liberalizacije vanjske trgovine:
    1. liberalistička vanjskotrgovinska politika
    2. protekcionistička vanjskotrgovinska politika
    3. intervencionistička vanjskotrgovinska politika

II s obzirom na oblik zaštitnih (protekcionističkih) mjera:
    1. carinska zaštita
    2. bescarinska zaštita

III s obzirom na složenost zaštitnih mjera:
   1. pasivna zaštita
   2. carine
   3. vancarinske pristojbe (takse)
   4. prelevmani
   5. antidamping
              kvantitativna ograničenja uvoza
              standardi, atesti, tehnički normativi i norma kvalitete
              devizni tečaj i devizna ograničenja
              ostala sredstva pasivne zaštite
   6. aktivna zaštita:
         povrat carina i drugih uvoznih pristojbi
         subvencioniranje poljoprivrede
         ostali povrati (povrat plaćene vozarine, naknada dijela troškova opće privredne i
           turističke propagande u inozemstvu)
   7. finansijska-kreditna gledišta zaštitne politike (venture kapital, finansiranje u stranoj
       valuti, lizing, faktoring i sl.)

IV s obzirom na vrste ograničenja i poticaja:
   1. vrste robnog režima
          a. liberalizirani uvoz i izvoz
          b. ograničeni uvoz i izvoz
   2. vrste deviznog režima
          a. slobodno raspolaganje devizama
          b. ograničeno raspolaganje devizama
   3. kvantitativna ograničenja
          a. zabrana uvoza i izvoza
          b. plafoni
          c. kvote
          d. dozvole
   4. kvalitativna ograničenja
          a. standardi
          b. sanitarni propisi
   5. poticajne mjere izvoza:
          a. devizni tečaj
          b. izvozne premije
          c. retencijska kvota
          d. selektivno kreditiranje itd



                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

        S OBZIROM NA SMJER KRETANJA ROBE:
   1. uvozne carine-se obračunavaju i plaćaju na uvezenu robu za koju je propisano da
   podliježe carinjenju.
   2. izvozne carine-se obračunavaju i plaćaju na izvezenu robu za koju je propisano da
   podliježe carinjenju. Cilj im je da se ekonomskim a ne administrativnim putem oteža
   izvoz robe, kako bi se prvenstveno zadovoljile domaće potrebe.
   3. tranzitne carine-se obtačunavaju i plaćaju na tranzitnu robu. U skladu sa GATT-om
   (član 5) i Barcelonskom konvencijom 11921.g. danas se više ne plaća ova carina.

           CARINE S OBZIROM NA SVRHU:
To su:
   1. zaštitne carine su one kojima se zaštićuje domaća privreda od inozemne privrede koja
   je agresivnija i konkurentnija
   2. fiskalne carine s u one kojima je prvobitni cilj ostvarenje javnih prihoda, za finansiranje
   javnih rashoda, a sekundarni cilj im je zaštita domaće proizvodnje. Mogu se obračunati i
   na uvoznu u na izvoznu robu.
   3. prohibitivne carine svojom visinom onemogućuju uvoz robe. Dakle, uvoz ne zabranjuje
   administrativno, nego ekonomski (visinom carine)

           CARINE S OBZIROM NA OSNOVICU ZA OBRAČUN CARINE:
To su:
   1. carine na vrijednost uvezene robe (carine ''ad valorem'') se obračaunavaju i plaćaju na
      vrijednost uvezene robe, a postoje dva oblika:
            a) jedinstvena carina ''ad valorem'' na svu robu obračunava jedan te isti postotak
               od vrijednosti robe
            b) specijalizirana carina ''ad valorem'' carinska stopa je različita, ovisno o vrsti i
               kvalitetu robe.
   2. specifične carine se obračunavaju i plaćaju prema količini uvezene robe. Specifične
       carine su one koje se obračunavaju (i plaćaju) prema količini (kg, lit, kom, itd.)
       uvezene robe. Kod specifičnih carina carinsko opterećenje je stalno. Carina je izražena
       u apsolutnom iznosu domaće valute. Državni prihod, a tim i carinski teret, ovisi o
       vrijednosti domaće valute. Međutim, relativni državni prihod ovisi i o kretanju cijena
       uvezene robe na svjetskom tržištu.

Relativni državni prihod od specifične carine se može izraziti ovako:

                   Specificna carina
Prd 
        Vrijednost uvoza po svjetskim cijenama


   3. kombinirane carine su kombinacija ''ad valorem'' i specifičnih carina, a postoje:
         a) alternativne carine koje daju veće fiskalne efekte
         b) periodične carine gdje se naizmjenično primjenjuju u jednom razdoblju ''ad
            valorem'' a drugom specifične carine




                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

            CARINE S OBZIROM NA SUBJEKT ODLUČIVANJA
To su:
    1. samostalne (autonomne) carine su one koje samostalno određuje svaka država.
    2. ugovorne (konvencionalne) carine u saglasnosti međusobno utvrđuju dvije ili više
       država, a mogu biti:
                  a. bilateralne ugovorne
                  b. tripartitno ugovorne
                  c. multilateralno ugovorne

       CARINE S OBZIROM NA STEPEN BENEFICIRANJA CARINE
Mogu biti:
  1. preferencijalne carine su beneficirane carine, gdje na osnovu međudržavnih ugovora,
      jedna država u odnosu na drugu (druge) države plaćaju manje carine od uobičajenih.
  2. diferencijalne carine su veće carine u odnosu na uobičajene prema drugoj (drugim)
      državi, otežavaju carinski teret.

        DIFERENCIJALNIH CARINA
Diferencijalne carine mogu biti:
   a) retorzivne(ratne) su reakcija prema nekoj državi koja je uvela sankcije, carinski rat
       najcesce je uzrok retorzivnim carinama
   b) kompenzatorne carine su carinski dodatak normalnoj carini, čiji je cilj povećati
       carinsku zaštitu prema zemlji koja potiče svoj izvoz da bi bila kokurentnija na
       svjetskom trzistu
   c) diferencijalne carine na neizravan transport su carinski dodatak na robu koja se
       prevozi brodom, koja je pretovarena u pristaništu neke treće države ili na robu koja se
       prevozi tuđim brodom.

       CARINE S OBZIROM NA EFEKTE
Mogu biti:
  1. efektivne carine u zemlji uvoznici izazivaju rezličite učinke, kao npr.
           a. smanjenje uvoza (restriktivni carinski učinak)
           b. smanjenje potrošnje i povećanje proizvodnje (zaštitni učinak)
  2. neefektivne carine ne izazivaju direktne učinke u zemlji uvoznici.

        ANTIDAMPINŠKE CARINE
I carine se mogu podijeleti i s obzirom na vrstu robe koja se carini
   a) carine na industrijske proizvode
   b) carine na poljoprivredne proizvode

II s obzirom na uravnoteženje domaćih i inozemnih cijena imamo
    1. antidampinške carine- dampingom se smatra izvozna djelatnost kada je ''jedan
        proizvod izvezen iz jedne zemlje u drugu, na tržište zemlje uvoznice unjet po cijeni
        normalne, ako je cijena datog proizvoda:
            a. ispod uporedive cijene koja važi za normalne trgovinske operacije sa sličnim
               proizvodom, namjenjen za potrošnju u izvozničkoj zemlji
            b. ili u slučaju da takva cijena ne postoji na unutrašnjem tržištu ove posljednje
               zemlje, ako je cijena izvezenog proizvoda
               -       ispod najviše uporedive cijene sličnog proizvoda za izvoz u treću
               zemlju po normalnim trgovinskim operacijama



                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

               -     ili ispod cijene koštanja tog proizvoda u zemlji porijekla, s jednim
               razumnim dodatkom za prodajne troškove i profit.

   Antidampinške carine su one koje utvrđuje zemlja uvoznica prema zemlji izvoznici ako
   ona primjenjuje damping.

III imamo još podjelu carina s obzirom na druge kriterije:
    1. konsolidarne- dogovorene tokom multilateralnih konferencija
    2. primarne carine daju prednost prevozu uvezene robe pomoću domaćih brodova.

11. Prevelmani i superprevelmani (151.str. BABAN)

Odgovoreno u pitanju broj 9.

12. Optimalna carina (131.str. BABIĆ)

U uvjetima potpune konkurencije u zemlji i nepostojanja eksternih ekonomija, slobodna bi
međunarodna razmjena vodila ka maksimiziranju svjetske proizvodnje. Međutim, to ne znači
da slobodna vanjska trgovina znači i najbolju moguću politiku za svaku pojedinu zemlju.
Naprotiv, u interesu je svake zemlje da u izvjesnoj mjesti ograniči uvoz ili izvoz ako
inozemna potražnja nije savršeno elastična i ako se ne boji odmazde.

U uvjetima nesavršene elastičnosti inozemne potražnje optimalna carinska zaštita ovisi o
elastičnosti iznozemne potražnje i o obliku domaće krivulje transformacije. Zato se ona
određuje tako da se izabere skup carinskih stopa koji će izjednačiti granični prihod, tj.
granične uvjete razmjene s graničnim troškom, tj. graničnom stopom transformacije. Zemlja
bi trebala uvesti takvu carinu koja bi joj donijela optimalne uvjete razmjene, a to znači
maksimalno društveno blagostanje.

Određivanje optimalne carine ilustrirat ćemo na slici.
                                    Slika sa str. 132 Babić




U situaciji neometane međunarodne razmjene ravnoteža se postiže u tački R1 gdje zemlja A
razmjenjuje OX1 svog izvoznog proizvoda X za OY1 proizvoda Y sa zemljom B. Na taj način
dosiže se krivulja indiferentnosti u trgovini IT1. Uvjeti razmjene (odnosi cijena) jesu Px:Py=1.




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Zemlja A uvodi carinu koja će joj donijeti maximalno blagostanje, uz pretpostavku da zemlja
B neće odgovoriti istom mjerom. To je ona carina pri kojoj se dosiže najviša krivulja
indiferentnosti prema trgovini IT2. To je ona krivulja indiferentnosti koja je tangenta na
krivulji recipročne potražnje zemlje B (na krivulju ponude inozemstva).

Nakon uvođenja optimalne carine zemlja A izvozi OX2 dobra X (umjesto OX1) u zamjenu za
uvoz OY2 proizvoda Y (umjesto OY1). Veličina optimalne carine ovisi o obliku inozemne
krivulje ponude (krivulje recipročne potražnje zemlje B) u okolice tačke R. Da je krivulja
recipročne potražnje zemlje B bila vodoravna ili opadajuća (s negativnom nagibom)
optimalna carina bila bi vrlo visoka.

13. Carinske stope

Carinskim stopama podrazumijevamo postotak ili apsolutnu vrijednost koja se primjenjuje na
carinsku osnovicu. Postoji više mogućnosti razvrstavanja carinskih stopa, među kojima
ističemo:
- Sa obzirom na način izražavanja carinske stope:
1. carinske stope u postotku
2. carina u apsolutnom iznosu

- Sa obzirom na raspon:
1. minimalne carinske stope
2. maksimalne carinske stope
3. carinske stope u rasponu od minimalnih do maksimalnih

- Sa obzirom na povlastice:
1. preferencijalne carinske stope
2. nepreferencijalne carinske stope

-Sa obzirom na samostalnost odlučivanja o visini carinskih stopa:
1. samostalne
2. konvencionalne

- Sa obzirom na stepen obrade robe:
1. carinske stope na sirovine
2. carinske stope na poluproizvode
3. carinske stope na finalne proizvode

- Sa obzirom na sezonu:
1. sezonske carinske stope
2. nesezonske carinske stope

Carinske stope u postotku se primjenjuju kod ad volorem carina. Carina u apsolutnom iznosu
se primjenjuje kod specifičnih carina.

Minimalna carinska stopa je najmanje relativno carinsko opterećenje uvozne robe. Ona treba
pokriti razliku u troškovima skuplje domaće i jeftinije inozemne proizvodnje. Maksimalna
carinska stopa je najvece relativno carinsko opterećenje uvozne robe.




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Carinske stope u rasponu između minimalnih i maksimalnih carinskih stopa su određene
brojnim faktorima kao npr. :
    1. stepenom obrade robe
    2. preferiranjem pojedinih zemalja
    3. vrstom robe
    4. optimiziranjem državnih prihoda od carina

Carine su oblik poreza a posebno u slučaju kada je riječ o fiskalnim carinama. S tim u vezu
može se na carine primjeniti učenje A. Laffera o odnosu visine poreskih stopa i državnih
prihoda. Međuovisnost izmedju ovih dviju varijabli poznata je pod nazivom Lafferova
krivulja.




                                               Iz navedene slike proističe da bi pri najnižoj
                                               carinskoj stopi bio i najmanji državni prihod.
                                               Međutim, i pri maksimalnoj stopi prihod bi bio
                                               malen, jer carinski obveznik ne bi bio potaknut
                                               na uvoz. Zbog toga država treba određivati
                                               carinske stope između dvije krajnosti
                                               (minimalnih i maksimalnih stopa).

             Slika: Lafferova krivulja

Autonomne carinske stope su one stope koje samostalno utvrđuje pojedina država.

Konvencionalne carinske stope su one koje zajednički dogovaraju države. U carinskoj uniji
države članice mogu međusobno ukloniti varine a prema trećim zemljama primjeniti tzv.
jedinstvenu carinsku tarifu.

14. Argumenti ograničenja slobode međunarodne ekonomske razmjene (Prvo najbolje
rješenje) - 122.str. BABIĆ

Postojanje nesavršenosti tržišta,na domaćem ili svjetskom tržištu onemogućava slobodnu
međunarodnu ekonomsku razmjenu da izvrši optimalnu alokaciju oskudnih resursa, jer nisu
zadovoljeni nužni uvjeti postojanja paretovog optimuma (jednakost graničnih stopa
transformacije i supstitucije sa cijenama). Zbog toga u uvjetima nesavršenosti tržišta,
domaćeg ili međunarodnog, slobodna međunarodna ekonomska razmjena ne rezultira
optimalnom alokoacijom resursa. Da bi se u uvjetima nesavršenosti tržišta postigla optimalna
alokcija resursa, nužno je mjerama ekonomske politike intervenirati na domaćem ili
međunarodnom tržištu (korekcije porezima i subvencijama sve do izjednačenja graničnih
stopa transformacije i supstitucije sa cijenama). Pri tome te poreze i subvencije treba uvoditi
tako gdje se dogodila nesavršenost tržišta. Ovaj uvjetni optimum se zove drugi optimum ili
drugo najbolje rješenje, za razliku od optimuma koji bi se postigao bez ovih ograničenja, prvo
najbolje rješenje. Prvo najbolje rješenje predstavlja apsolutni maximum funkcije društvenog
blagostanja koji se ostvaruje ako i samo ako su zadovoljene sve pretpostavke Paretovog
optimuma, a to znači da postoje uvjeti perfektne konkurencije na svim tržištima i u svim
zemljama. Ako je jedna (ili više) pretpostavki za ostvarenje Paretovog optimuma neostvaruje,


                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

ne može se ostvariti prvo najbolje rješenje. U tom se slučaju maximizira funkcija blagostanja
uz data ograničenja, pa se dobija njen uvjetni ili ograničeni maximum koji predstavlja drugo
najbolje rješenje. Ograničenja za ostvarenje apsolutnog maximuma prvog najboljeg rješenja
mogu se klasificirati u dvije kategorije, i to:
   1. ograničenje ponašanja kod funkcija cilja nije maximiziranje zadovoljstva potrošaća ili
      maximiziranje dobiti proizvođača
   2. ograničenje okruženja koja nameće država (carine, porezi, subvencije) ili su posljedica
      nesavršenosti tržišta ili tehnoloških karakteristika (rastući prinosi i ekonomija obima) ili
      postojanje eksternih ekonomija ili eksternih disekonomija.

Uklanjanje ovih ograničenja mjerama ekonomske politike, ako je to moguće, omogućivalo bi
postojanje prvog najboljeg rješenja.

15. Uticaj carina na domaću proizvodnju i potrošnju

Pretpostavimo da zemlja A uvede ad valorem na uvoz proizvoda Y. Too pretpostavimo da je
udio zemlje A u svjetskoj razmjeni mali tako da ona nemože uticati na svjetske cijene. Zbog
toga cijena uvoznog proizvoda Y u zemlji A poraste za puni iznos carine. Pogledajmo kako bi
uvođenje carine za t posto u zemlji A uticalo na proizvodnju u toj zemlji – slika ispod
Odnos cijena na svjetskom tržištu prije uvođenja carine bio je Px/Py=1 . Uz taj odnos cijena
optimalna kombinacija proizvodnje zemlje A bila je u tački E. Nacionalni dohodak u zemlji A
mjeren u jedinicama dobra Y bio je OG. Uvođenjem carine od t % na cijenu proizvoda Y u
zemlji A, povećana je za t % pa sada iznosi PyA=Py(1+t). Zbog toga je krivulja odnosa cijena
u zemlji sada Px/Py * A ≤1 .
                                    Slika sa str.125 Babić




Uz taj novi odnos cijena optimalna kombinacija proizvodnje (uz nepromjenjenu krivulju
transformacije) određena tačkom F. To unači da je uvođenjem carina na uvoz proizvoda Y,
dakle zaštitom domaće proizvodnje dobra Y u zemlji A, došlo do djelimične realokacije
proizvodnih faktora iz proizvodnje dobra X u proizvodnju dobra Y. Budući da smo prestavili
da je zemlja A mala da bi uticala na cijene na svjetskom tržištu, odnos cijena na svjetskom
tržištu je isti Px/Py=1, ako domaću proizvodnju u zemlji A valoriziramo prema svjetskom
cijenama, tj ako povučemo paralelu sa svjetskim odnosom cijena do tačke T, dkle do tačke
proizvodnje u zemlji A, vidimo da je sada proizvodnja, smanjen na OH.




                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Mala zemlja A sama sebi nanosi štetu uvođenjem carine na uvoz proizvoda Y. Zbog toga je za
malu zemlju koja nemože uticati na svjetske cijene optimalna politika slobodne trgovine.

Pretpostavimo međutim, da je proizvodnja i nakon uvođenja carine u zemlji A ostala u tački
E, bilo zbog nemobilnosti proizvodnih faktora ili zbog potpune neelastičnosti supstitucije
proizvodnih faktora u tom slučaju uvođenje carine u zemlji A ne utiče na proizvodnju nago
samo na potrošnju.

                                     Slika sa str.126 Babić




Prije uvođenja carine zemlja je proizvodila u tački E, a trošila u tački F, izvozeći EH
proizvoda X u zamjenu za FH proizvoda Y. Na taj način dosezala je krivu indiferencije Z1.
uvođenjem carine povećava se cijena dobra Y u zemlji A pa je onda cijena Px/Py < 1. Kad bi
zemlja A i dalje mogla dosezati istu krivu indiferencije ona bi trošila u tački I u kojoj je novi
odnos Px/Py tangenta na istoj kljivulji indiferencije Z1. Vidimo da bi zemlja A u tački i trošila
više proizvoda X, a manje sada skupljeg proizvoda Y nego u tački F.

Dakle zbog efekta supstitucije zemlja A supstituira dio potrošnje poskupjelog proizvoda Y
potrošnjom dobra X. Ako ovom efektu supstitucije dodamo i efekat dohotka potrošnja zemlje
a biće u tački J dakle na nižoj krivulji indiferencije Zo jer je poskupljenje proizvoda
ekvivalentno smanjenju realnog dohotka. Tačka J određena je tangentom koja je paralelna s
odnosom cijena Px/Py < 1 koja predstavlja budžetsku jednačinu domaćih potrošača. Kada
bismo na sličan način odredili sve tačke uz koje je odnos cijena Px/Py < 1 dobili bismo zraku
iz ishodišta OM koju smo označili sa f (y, Px/Py < 1 )

Vidimo da je zemlja A zbog uvođenja carine dosegla nižu krivulju indiferencije pa se njezin
položaj u potrošnji pogoršao. Sada je trokut razmjene EJK manji od EF. Prema tome zemlja
koja je mala da bi uticala na cijene na svjetskom tržištu pogoršava svoj vlastiti položaj
uvođenjem carine na uvoz proizvoda.




                                  Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

16. Dejstvo uvođenja carina na ekonomsko blagostanje (model male zemlje)

Veličina dađbina ukljućujući i carine, dovodi do gubitka u kupovnoj moći stanovništva. U
slučaju carine, ovaj gubitak iznosi: gubitak u potrošačkom višku, koji nije kompenzovan
dobitkom i fiskalnim prihodima + dobitak u proizvođačkom višku

                                           Slika ...




Grafikon pokazuje mikroekonomske efekte carina u maloj zemlji. Prije uvođenja carine uz
datu svjetsku cijenu PW domaća tražnja iznosi Q4 a domaća ponuda Q1 uvoz je s toga jedna
Q1 - Q4. Sada predpostavimo da zemlja uvede carinu koja iznosi PW-PWt i koja povećava
domaću cijenu proizvoda na PWt uz datu višu cijenu domaća potražnja opada na Q3 a domaća
proizvodnja raste na Q2. Shodno tome uvoz pada, na Q3 – Q2. Porast domaće prizvodnje koji u
ovom slučaju iznosi Q2 – Q1 predstavlja zaštitni efekat carine. S obzirom da on pokazuje za
koliko se proizvodnja povećava kao rezultat uvođenja carine. Sve carine uključuju troškove.
Na grafikonu 16 carina povećava domaću cijenu proizvoda a ovo vodi smanjenju u
potrošačkom višku koji je jednak zbiru površina A, B, C i D. Međutim ono što potrošač
izgubi ostali učesnici mogu dobiti. Ukoliko je smanjenje u potrošačkom višku potpuno
kompenzovano povećanje u proizvođačkom višku plus državni prihodi, privreda kao cjelina
nije na gubitku.

Proizvođački višak, nakon uvođenja carine raste za površinu pravougaonika A a povećani
državni prihodi su jednaki carinskoj stopi PW-PWt puta uvoz q2-q3, odnosno jednaki su
površini C. Trougao B press. zaštitu (proizvođačev efekat, a trougao D, efekat na potrošnju.).
njihov zbir press gubitak u kupovnoj moći stanovništva, s obzirom da gubitak u potrošačkom
višku nije kompenzovan dobitkom u proizvođačkom višku ili državnim prihodima.

Tradicionalna teorija carina vjerovatno potcjenjuje gubitak u kupovnoj moći stanovništva koji
prouzrokuje radnje carina, s obzirom da ova teorija uobićajeno pretpostavlja da će bilo kakvo
povećanje u proizvođačkom višku (površina A) biti mudro utrošena. Po ovoj teoriji, zaštitna
carina bi trebala da poveća rentabilnost domaćih preduzeća, uz veće profite, domaća
preduzeća bi trebala da budu sposobna da prošire svoje proizvodne kapacitete. Teorija
podrazumjeva da u mjeri u kojoj domaća preduzeća postaju konkurentnija, nastaje potreba za
carinom. Ukratko, tvrdi se da će carina inicirati lanac koji će je, na dugi rok učiniti
nepotrebnom.



                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Ova tvrdnja ima dvije slabe točke:
   1. ekspanzija jedne privredne grane – ukoliko nije rezultat tehnoloških inovacija
       zahtijeva kontrakciju druge privredne grane s obzirom da su resursi limitirani.
   2. s ozirom da se resursi koriste manje efikasno privreda neće dostići svoj nivo
       potencijalne proizvodnje koji važi u uslovima slobodne trgovine.

Uslovi po kojim bi carina bila uspješna u unapređenje domaće proizvodnje:
   - elastičnost domaće ponude bi trebalo da bude visoka (tako da mali porast cijena tj
       niska carinska tarifa dovede do velikog porasta domaće proizvodnje).
   - tražnja za proizvodom bi trebala da bude cjenovno neelastična (ukoliko mali porast
       cijena dovede do dramatičnom smanjenja tražnje za proizvodom nakon uvođenja
       carina može doći do drastičnog sužavanja tržišta za zaštićenog domaćeg proizvođača.

Kada velika zemlja uvodi carinu i kada njena tražnja za uvozom opada svjetska cijena
uvoznog proizvoda može takođe da pada. Ukoliko se ovo dogodi i ukoliko je cijena izvoza
velike zemlje nepromjenjena odnosi razmjene te zemlje se popravljaju. Ovo se označava kao
EFEKAT CARINA NA ODNOSE RAZMJENE.

17. Dejstvo uvođenja carina na ekonomsko blagostanje (model velike zemlje)

Kada velika zemlja uvodi carinu i kada njena tražnja za uvozom opada svjetska cijena
uvoznog proizvoda može takođe da pada. Ukoliko se ovo dogodi, ukoliko je cijena izvoza
vellike zemlje nepromjenjena odnosi razmjene te zemlje se popravljaju. Ovo se označava kao
efekat CARINE na odnose razmjene.

                                           Slika ...




U uslovima slobodne trgovine svjetska cijena je Po. Strana potrošnja i proizvodnja iznose Q1
i Q4. nacionalna ili domaća potrošnja i proizvodnja iznose Q4 i Q1. Višak domaće potrošnje u
odnosu na proizvodnju je jednak višku strane proizvodnje u odnosu na potrošnju. U ovom
slučaju, velika zemlja će uvoziti Q1-Q4 iz inostranstva.

Pretpostavimo da zemlja uvodi carinu koja je jednaka vertikalnom rastojanju Pt – P1 na
grafikonu 19 b. Uz pretpostavku da je u pitanju velika zemlja svjetska cijena pada na P1.
Proizvodnja na stanom tržištu smanjuje se na nivo Q3, a potražnja raste na Q2. iako svjetska
cijena opada domaća cijena koja je jednaka svjetskoj cijeni + carina, raste na Pt. Uz datu višu
cijenu, domaća tražnja pada na Q3 ali domaća ponuda raste na Q2. S obzirom da je, uprkos
povečanju cijene, domaća tražnja još uvijek veća od domaće ponude velika zemlja nastavlja
da uvozi taj proizvod iz inostranstva iako u manjem iznosu. Međutim kao što se može vidjeti
carinska stopa je veća od porasta domaće cijene odnosno PtP1 > PtPa. Ovo znači da strani


                                 Autor : Selma Bajramović
                       Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

izvoznici plaćaju dio carine. Drugim riječima, strani izvoznici su voljni da plate dio carine
kako bi zadržali udio na domaćem tržištu. Prevaljivanje carine mjeri konačnu preraspodjelu
carinskog opterećenja odnosno utvrđuje ko zaista plaća carinu, dali potrošaći ili proizvođaći.
U ovom slučaju strani izvoznici djelimično snose carine. Što je kriva strane ponude manje
elastična vće je prevaljivanje carinskih stopa na ramena stranih izvoznika.

Efekti carine na velikoj zemlji su isti kao efekti carine u maloj zemlji: efekat redistribucije,
efekat na potrošnju, zaštitni i fiskalni efekat, koji su obilježeni sa A, B, C i D na slici 19 b. Us
lučaju velike zemlje postoji još jedan dodatni efekat. To je površina E koja predstavlja iznos
carine koji plaćaju strani izvoznici. Površina E se često označava kao efekat Carine na odnose
razmjene. Zbog toga što je zemlja uvoznica sada u mogućnosti da kupi više uvoznih dobara
po nižoj cijeni, njeni odnosi razmjene – cijena izvoza podijeljenja cijenom uvoza se povećava.

Što je površina E veća u onosu na površinu C (provjeriti podatak jel C) staranac plaća veći dio
carine. Ukoliko strani izvoznik plaća dio ili čak cijelu uvoznu carinu velika je zemlja na
dobitku zbog toga što naplaćuje carinu od stranca. Stoga da bi se izračunao gubitak u
kupovnoj moći stanovništva u slučaju velike zemlje, površinu E treba oduzeti od zbira
površina B i D.

Što je kriva strane ponude više neelastična, veći je dio carine koji plaćaju strani proizvođači,
ali je pad uvoza manji. U ekstremnom slučaju, kada je kriva strane ponude potpuno
neelastična strani proizvođači plačaju cijelu carinu, ali nivo uvoza ostaje nepromjenjen.
Zemlja će dosta povećati svoje fiskalne prihode, ali carine neće zaštiti domaću privredu.

Ukoliko je elastičnost strne tražnje visoka domaći potrošaći plaćaju carinu kroz više cijene,
ukoliko je niska, strani proizvođaći ˝jednu˝ carinu kroz niše prihode od prodaje.

18. Uticaj carina na odnose razmjene

Uvođenje carine na uvozne proizvode utiče na poboljšanje uslova razmjene. Međutim
uvođenje carina uslovljava i poskupljenje uvoznih proizvoda što rezultira smanjenjem uvoza
(osim u slučaju perfektne neelastične potražnje za uvozom) a time i cjelokupne međunarodne
razmjene.

Poboljšanjem uslova razmjene uvođenjem carine zemlja A poboljšava i svoj položaj u
međunarodnoj ekonomskoj razmjeni na štetu svog partnera zemlje B. Lako je pretpostaviti da
i zemlja B može odgovoriti istom mjerom – uvesti carinu na uvoz proizvoda iz zemlje A.
Time se dalje smanjuje međunarodna ekonomska razmjena, pa obje zemlje gube prednosti
koje im slobodna međunarodna ekonomska razmjena pruža.

U uslovima slobodne razmjene zemlja A razmjenjivala je 60 jedinica dobara X za 60 jed.
Dobara Y koje je uvozila iz zemlje B. Nakon uvođenja 100 postotne carine na uvoz proizvoda
Y iz zemlje B krivulja ponude zemlje A rotira u smjeru suprotnom od kazaljke na satu u A´.
To pokazuje da zemlja A želi sada dvostruko veću količinu dobara za istu količinu dobara Y
za istu količinu dobara X nego prije uvođenja carine.zato su se uslovi razmjene poboljšali od
Px/Py=1 na Px/Py = 5/4 pa je zemlja A u boljem položaju nego prije.




                                   Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

                                     Slika sa str.129 Babić




Nova ravnoteža ostvaruje se u tački R1 obim razmjene u R1 manji je nego u EA=EB smanjenje
obima međunarodne ekonomske razmjene utiče na pogoršanje položaja zemlje A. Ako je
poboljšanje položaja zemlje A zbog povoljnih uslova rezmjene veće od pogoršanja njezinog
položaja zbog smanjenja količine razmjene, zemlja A će biti u boljem položaju. Kad bi zemlja
a bila vrlo mala onda bi mogla uticati na cijene na svjetskom tržištu, uslovi razmjene bili bi za
nju dani pa bi rezultat uvođenja carina na uvoz dobra Y bio smanjenje razmjene s Og na OG1
uz isti odnos cijena Px/Py=1. U tom slučaju zemlja A (mala zemlja) uvođenjem carine
pogoršala bi svoj položaj. Položaj zemlje B nakon uvođenja carine u zemlji A pogoršao bi se i
zbog pogoršanja njezinih uslova razmjene i zbog smanjenja količine međunarodne
ekonomske razmjene. U ovakoj situaciji lako je pretpostaviti das će i zemlja B pribjeći
uvođenju carina.

                                     Slika sa str.129 Babić




Ako samo zemlja B uvede 100- postotnu carinu na uvoz proizvoda X iz zemlje A njena kriva
ponude rotira u smjeru kazaljke na satu u B čije su udaljenosti od ordinate dvostruko veće
nego krivulje ponude B. Nova ravnoteža je u tački R2 a novi odnos cijena, uslovi razmjene je
Px/PY= 5/4 što je povoljnije za zemlju B nego prije. Zemlja B je ostvarila poboljšanje svojih
uslova razmjene na štetu zemlje A. Opet je količina međunarodne ekonomske razmjene opala.


                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Vjerovatno će zemlja A uzvratiti uvođenjem carina na uvoz proizvoda iz zemlje B. Na slici je
rezultat uvođenja carine jedne zemlje A ili B i odmazdom druge zemlje.

                                    Slika sa str.130 Babić




Posljednja slika se dobije spajanjem prethodnih. Konačni rezultat je točka E´A= E´B a u kojoj
Px/Py=1. Međutim u tački E´A= E´B rezmjenjuje se samo 30 jedinica X za 30 jedinica Y.
Dakle došlo je do smanjenja obima međunarodne ekonomske razmjene. Zato su oba partnera
u lošijoj situaciji nego prije uvođenja carine.

Carinski rat su oba partnera izgubila. Uviđajući ovu činjenicu partneri A i B mogu pristupiti
uzajamnom smanjenju carina kako bi poboljšali svoj položaj povećavajući svoje blagostanje
efikasnom alokacijom resursam, većom specijalizacijom i razmjenom. Njihova proizvodnja i
blagostanje biće maximiziranio u tački EA= EB gdje su carine potpuno ukinute.

19. Efekti carina na uvoz i zaposlenost (Kejns) – NE ZNAM!!

20. Mikroekonomska analiza carina (132.str. BABIĆ)

Potrebno je utvrditi uticaj carina na mikroekonomske kategorije. Trgovinske restrikcije
pogađaju i domaćinstva i preduzeća, ali i privredu u cjelini. Međutim mikroekonomija
trgovinskih restrikcija privlači najveću medijsku pažnju, s obzirom da se trgovinske restrikcije
obično uvode kako bi zaštitile konkretnu domaću privrednu granu od strane konkurencije a ne
privredu u cjelini.

Mikroekonomski efekat carina ima 4 dimenzije:
   1. efekat na potrošnju- objašnjava uticaj carina na potrošnju konkretne robe, a on može
      biti mali ili veliki.
   2. zaštitni efekat (protekcionistički) mjeri do kojeg stepena carine ohrabruju domaću
      proizvodnju.
   3. fiksalni efekat pokazuje koliki će carinski prihod država ostvariti njihovim uvođenjem.
   4. redistributivni efekat utvrđuje iznos dohotka koji carina preraspoređuje od potrošača
      ka domaćim potrošačima. Drugim riječima on mjeri promjenu u proizvođačkom višku.
      Većina carina sadrži u sebi sva 4 elementa, samo u različitom stepenu. Međutim ovi
      elementi mogu poništavati jedan drugog tako da se ugrožava krajnji cilj uvođenja
      carina (npr. Fiksalna carina treaba da poveća fiksalne prihode ali da ne ograniči uvoz).


                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Većina carina sadrži u sebi sva 4 elementa samo u različitom stepenu. Međutim ovi elementi
mogu poništavati jedan drugoga tako da se ugrožava krajnji cilj uvođenja carina.

U svakom slučaju, carina povećava domaće cijene uvoza proizvoda. Ukoliko viša cijena
proizvoda dovede do toga da se potrošači momentalno prestanu da troše taj proizvod, carina
neće ni povećati prihode niti će obezbjediti zaštićeno tržište ili bilo kakvo tržište za domaće
proizvođače.

Bilo da je njen cilj da zaštiti domaću privrednu granu, bilo da poveća prihode najbolje bi bilo
da carina neznatno utiče na potrošnju tj, da ne smanjuje domaću potrošnju konkretnog
proizvoda u velikoj mjeri. Zbog ovoga je efekat carina na potrošnju odlučujući prilikom
određivanja efikasnosti uvozne carine (dobrovoljna izvozna ograničenja tokom 80- tih SAD
su sa Japanskom auto industrijom dogovorile ograničen broj japanskih automobila koji se
može izvoziti u SAD) => to su privremene mjere.

21. Nominalna, efektivna i ukupna carinska zaštita

S obzirom na stupanj realnosti carinskog opterećenja razlikujemo:
   a) nominalno carinsko opterećenje
   b) efektivno carinsko opterećenje.

Nominalno carinsko opterećenje uvoznik proizvoda nastoji povećanjem cijena prevaliti na
kupce. Što je neelastičnija potražnja za uvoznim proizvodima, to će veći iznos carinskog
opterećenja uvoznik moći prevaliti na potrošače. Nominalna carinska zaštita utiče na
promjenu strukture potrošnje, jer utiče na povećanje cijena uvoznih finalnih proizvoda.

Da bismo analizirali uticaj strukture carina na alokaciju resursa u proizvodnji među pojedinim
proizvodnim sektorima, treba izračunati stopu zaštite svakog proizvodnog sektora posebno.
Takvu stopu carinske zaštite zovemo stopa efektivne carinske zaštite. Osnovna svrha
efektivne zaštite je da pokaže efekte zaštitne strukture na pravac realokacije proizvodnih
faktora među sektorima. Razlika između stope nominalne zaštite i stope efektivne zaštite
potiče od razlike u nominalnoj carinskoj stopi na uvoz finalnih i na uvoz intermedijarnih
proizvoda. Gotovo sve zemlje primjenjuju različitu carinsku stopu na uvoz finalnih i na uvoz
intermedijarnih proizvoda. Primjenjujući određenu nominalnu carinsku stopu na uvoz gotovih
proizvoda nekog proizvodnog sektora, zemlja štiti taj sektor od vanjske konkurencije.
Međutim, taj sektor u svojoj reprodukcijskoj potrošnji troši i uvozne intermedijarne
proizvode na koje se plaća carina ali po drugačijoj (nižoj) stopi nego na uvoz gotovih
proizvoda. Taj dio carine koji opterećuje troškove poslovanja dotičnog sektora umanjuje
njegovu zaštitu.

Stopa efektivne carinske zaštite se dobija kad se razlika nominalne carinske stope i
intermedijarne stope carinske zaštite podijeli sa dodatnom vrijednošću po jedinici finalne
proizvodnje (uz pretpostavku stabilnog deviznog tečaja). Kad se izračunaju stope efektivne
carinske zaštite moguće je poredati sve proizvodne sektore prema stopi njihove efektivne
zaštite, uz pretpostavku da je elasticnost supstitucije u proizvodnji veća od nule. Ovaj nam
poredak ukazuje na smjer realokacije proizvodnih faktora među pojedinim sektorima. Naime,
logično je pretpostaviti da će proizvodni faktori ići iz sektora s nižom u sektor sa višom
stopom efektivne carinske zaštite. Ovaj učinak strukturne efektivne carinske zaštite na
strukturu domaće proizvodnje ovisi o stepenu efektivne carinske zaštite pojedinih sektora i o
elastičnostima supstitucije u proizvodnji.


                                 Autor : Selma Bajramović
                       Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Ako, međutim, uzmemo u obzir moguće promjene deviznih tečajeva, stopa zaštite će se
mijenjati. Naime, devalvacija domaće valute ekvivalentna je uvođenju carine na sve
proizvode za postotak devalvacije. Naprotiv, revalvacija domaće valute ekvivalentna je
subvencioniranju uvoza svih proizvoda. Ako se stopa efektivne carinske zaštite korigira za
stopu promjene nacionalne valute, dobit ćemo stopu netto efektivne zaštite.

Postoje 4 koncepta pri određivanju kad je neki sektor zaštićen:
   1. sektor je zaštićen onda kada je stopa na uvoz gotovih proizvoda tog sektora pozitivna
   2. sektor je zaštićen ako je stopa efektivne zaštite pozitivna. Ovo vrijedi uz uvjet da nema
       promjena tečaja nacionalne valute u smislu njezine revalvacije
   3. sektor je zaštićen ako je stopa netto efektivne zaštite tj.stopa efektivne carinske zaštite
       korigirana stopom promjene tečaja nacionalne valute, pozitivna
   4. sektor je zaštićen samo onda kada stopa efektivne carinske zaštite zajedno s
       odgovarajućim promjenama deviznog tečaja ima za rezultat porast dodatne vrijednosti
       tog sektora na taj način se definira pojam UKUPNE ZAŠTITE.

Razlike između nominale i efektivne zaštite:
   a. kako se računa,
   b. od čega zavisi,
   c. formula,
   d. kad je neki sektor stvarno zaštićen,
   e. od čega zavisi je li neki sektor totalno zaštićen.

Kada se govori o nominalnoj i efektivnoj stopi carinskog opterećenja, onda treba razlikovati:
   1. tradicijsku teoriju carinske zaštite
   2. suvremenu teoriju carinske zaštite koja se još naziva „teorija carinskih ustrojstava“.

Tradicijska teorija carinske zaštite smatra da su svi proizvodni činioci, koji sudjeluju u
proizvodnji jednog proizvoda koji se uvozi, domaćeg podrijetla. Ova teorija primjenjuje
nominalnu stopu carinskog opterećenja. Nominalna stopa carinskog opterećenja je apsolutni
iznos vrijednosti kod specifične carine i postotak carine kod ad 'valorem carine'. Nominalna
carinska stopa može biti:
    1. opća
    2. minimalna
    3. maksimalna i to različito po pojedinim grupama carinske robe.

Nominalna stopa carinske zaštite se izračunava ovako:

       C'C                    t
Sn              ili    Sn 
        C                      C

gdje je Sn = nominalna stopacarinskog opterećenja, C' = cijena jedinice proizvoda uvećana za
carinu (C+t), C = cijena jedinice proizvoda bez carine, t = carina.

Prema W. M. Cordenu stopa efektivne zaštite je postotni porast dodane vrijednosti po jedinici
proizvodnje nekog sektora koji je uvjetovan carinskom strukturom u odnosu na situaciju bez
carina, ali uz isti tečaj.




                                   Autor : Selma Bajramović
                          Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Stopa efektivne carinske zaštite izračunava se ovako:

       t j  g ij  c i
ej 
             dj

gdje je: ej = stopa efektivne carinske zaštite područja (sektora) j, tj = nominalna carinska stopa
na uvoz gotovih proizvoda područja j, gij = utrošak uvoznih proizvoda područja i po jedinici
finalnih isporuka područja j, ci = nominalna carinska stopa na uvoz intermedijarnih proizvoda
područja i, dj = 1-mj = ukupni koeficijent društvenog proizvoda, tj. društveni proizvod koji se
ostvaruje po jedinici završnih isporuka područja j.

U literaturi nalazimo i ovaj obrazac efektivne zaštite:
                                 Ej = (Tj + Rj) + aij (Ti + Ri) / Vj

gdje je: Ej = stopa efektivne zaštite proizvoda, Ri, Rj = 'ad valorem' ekvivalenti varijabilnih
zahvatanja na inpute, odnosno finalni proizvod, Ti, Tj = nominalne tarife na inpute, odnosno
finalni proizvod, aij = udio (ponder) i-tog inputa u proizvodnju j, pod predpostavkom slobodne
razmjene, Vj = koeficijent dodatne vrijednosti proizvoda uz pretpostavku slobodne razmjene
ili svjetskih cijena.

22. Necarinske prepreke (akcenat na grafički prikaz uvođenja kvota i subvencija)

Necarinske prepreke ili bescarinska zaštita predstavljaju skup mjera koje poduzima jedna
zemlja u odnosu na drugu (druge), osim carina radi ograničenja vanjskotrgovinske razmjene.
Nazivaju se i novim protekcionizmom. Necarinske prepreke su sekundarni oblik zaštite
domaće privrede u odnosu na inozemnu a carine su primarni oblik zaštite. Jedan i drugi oblik
zaštite povećavaju zatvorenost domaće privrede u odnosu na inostranu. Sve necarinske
barijere mogu se svrstati u 3 grupe:
    - I tip mjera - pripadaju ona necarinska ograničenja kojima je svrha zaštiti domaću
        privredu od vanjske konkurencije, ograničiti uvoz ili ojačati domaću privreduu
        konkurenciji, s uvozom na domaćem tržištu ili u konkurenciji za izvozna tržišta. Ove
        se mjere grupiraju dalje u dvije grupe: mjere prema uvozu i mjere prema izvozu.
    - II tip mjera – pripadaju mjere koje se odnose prije svega na probleme koji nisu
        direktno vezani za trgovinu ali se povremeno koriste za ograničavanje trgovine.
    - III tip mjera – pripadaju mjere ekonomske politike koje se primjenjuju isključivo iz
        razloga koji nisu direktno vezani za trgovinu, ali koje neizbježno dovode do
        iskrivljavanja uslova međunarodne razmjene i zbog toga utiče na vanjsku trgovinu.

Kvantitativnim ograničenjima vanjske trgovine dozvoljava se da samo određena količina neke
robe ili usluga pređe carinsku granicu. Najvažnije kvantitativno ograničenje u vanjskoj
trgovini je kvota.

KVOTA se definira kao apsolutna granica do koje može ići vrijednost ili količina neke robe
ili usluge u određenom vremenskom razdoblju. Kvotom se može ograničiti uvoz ili izvoz.
Zato razlikujemo uvozne i izvozne kvote. Ako se kvotom ograničava ukupna trgovina neke
robe ili usluge sa svijetom , kvota je globalna i nediskriminatorna. Kad je dosegnut limit
određenom kvotom neovisno iz koje je zemlje roba uvezena dalja trgovina prestaje, ako se
kvota razlikuje prema zemljama porijekla ili odredištima robe ili usluge, kvota je selektivna i
diskriminatorna. Kod selektivne kvote uvozne granice određuju se uglavnom bilateralnim
sporazumima.


                                    Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Posebnu vrstu kvote čini carinska kvota koja stavlja limit na uvoz određene količine ili
vrijednosti neke robe uz datu carinsku stopu. Prijeđe li uvoz taj limit primjenjuje se druga viša
carinska stopa.
                                    Slika sa str. 144 Babić




U uslovima slobodne razmjene i uz potpuno elastičnu krivulju ponude dobra X zemlje A,
zemlja B bi uvozila 80 jedinica dobra, pa bi potrošnja dobra X u zemlji B bila 100 jedinica a
cije 2 NJ.

Pretpostavimo da zemlja B odluči uvesti kvotu na uvoz dobra X iz zemlje A u visini od 40
jedinica. Sada se ponuda dobra X u zemlji B mijenja i postaje SB + UB tj domaća ponuda
dobra X, SB uvećana za uvoz tog dobra UB tj domaća ponuda dobra X, SB uvečano za uvoz
tog dobra UB u dijelu AG=40, a toje uvozna kvota, i ponuda je potpuno elastična. Za svjetsku
cijenu pw= 2 ponuda u Zemlji B bila bi 60 jedinica, a od čega je paA=20 jedinica, bila bi
domaća proizvodnja, a 40 jedinica uvoz. Međutim uz tu cijenu potražnja za dobrom X u
zemlji B bilo bi 100 jedinica. Viđšak potražnje nad ponudom GB uticao bi na porast cijena
dobra X u zemlji B. Ratvnotežna cija u zemlji B bila bi p=3. uz tu cijenu potražnja i ponuda
bila bi izjednačena. Domaća proizvodnja bila bi povećana za 20 jedinica AE.

Uvođenje kvote izaziva:
   1. povrat cijene dobra X u zemlji B od p=2 na p=3.
   2. smanjenje uvoza za 40 jedinica,
   3. smanjenje potrošnje od 100 jedinica na 80 jedinica,
   4. porast domaće proizvodnje od 20 na 40 jedinica,
   5. preraspodjela realnog dohotka od potrošača proizvođačima
   6. prihodi državni, naime vlada može prodavati dozvole za uvoz do veličine kvote i
   7. smanjenje blagostanja smjerno smanjenju potrošačeva dobitka (trogao GDB)

Dobrovoljna izvozna ograničenja (Voluntary export Restrictions – VER) su slična kvotama.
VER su stvorene u cilju da pomognu domaćim proizvođačima da restrukturišu i ponovo
osvoje svoje tržište(npr. Japanska auto industrija pristaje da ograniči broj auta koje izvozi u
određenu zemlju npr SAD).

Plafon je vrsta ograničenja uvoza određenog proizvoda u sistemu bescarinske zaštite EU, dok
je uvezena količina ispod te granice, sve odobrene prednosti ostaće na snazi bez ikakvih
ograničenja. Međutim od trenutka kada se količina poklopi s plafonom, ulazne pristojbe se
mogu ponovo uvesti.


                                  Autor : Selma Bajramović
                       Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Subvencije predstavljaju direktne restriktivne mjere i neku vrstu monetarne pomoći domaćoj
industriji. Ova pomoć se javlja u obliku dozvola, prekid oporezivanja i manjih kamatnih stopa
na pozajmice. Osnovni cilj subvencije je stimulisanje razvoja određenog sektora, povećanje
zaposlenosti ili omogućavanje relativne prednosti odabrane industrije na globalnom tržištu.
Obično je to fiksni novčani iznos po komadu ili procenat od troškova proizvodnje.
Uvođenjem subvencije proizvođačima za proizvodnju nekog proizvoda dolazi do snižavanja
troškova proizvodnje ali ne i do smanjenja profita. Efekat uvođenja subvencija je nastajanje
dodatnih troškova državi.

Kvalitativnim se ograničenjima uvoza odnosno izvoza podrazumjevaju one državne mjere
koje se odnose na kvalitet robe koja se uvozi (izvozi). U kalitativna se ograničenja uvoza
(izvoza) ubrajau:
    1. norme
    2. pakiranje
    3. označavanje
    4. atesti
    5. oznaka o porijeklu robe

23. Ekonomske integracije (oblici i historijski razvoj) - (str.155-160.Babić)

Riječ integracija potječe od latinske riječi integrer, što znači spajanje nekih dijelova u cjelinu.

Ekonomska integracija podrazumjeva formiranje zona slobodne trgovine, carinskih unija,
zajedničkog tržišta ili ekonomske zajednice određene grupe zemalja.

U svrhu povećanja proizvodnje i blagostanja zemlje nastoje smanjenjem međusobnih carina
postići veću specijalizaciju i podjelu rada. Na toj osnovi način one ostvaruju veći ili manji
stepen ekonomskih integracija.

Postoji više vrsta integracionih i trgovinskih blokova koji nastaju i funkcionišu na bazi
sporazuma dvije ili više država. Najniži oblik integracije između zemalja je slučaj kada se
zemlje sporazumjevaju da u međunarodnoj trgovini primjenjuju niže carinske stope od onih
koje se primjenjuju u trgovini po pravilu pri uvozu iz ostalih zemalja. U ovom slučaju riječ je
o preferencijalnoj trgovini.

Sporazum 2 ili više zemalja po kome one zadržavaju inicijalne carinske tarife u međusobnoj
trgovini, a prema svim ostalim zemljama uvode zajedničku carinsku tarifu - naziva se
nepotpuna carinska unija.

Sporazum 2 ili više zemalja o ukidanju carina u međusobnoj trgovini i uvođenju zajedničke
carinske farife prama trećim zemljama raziva se carinska unija.

Zona slobodne trgovine nastaje nakon sporazuma zemalja da ukinu carine u međusobnoj
trgovini, ali i da zadrže svoje carinske tarife, po pravilu na uvoz i ostalih zemalja.

Carinska unija - Zemlje koje formiraju carinsku uniju ukidaju sve carine u međusobnoj
razmjeni i primjenjuju zajedničke carinske tarife u razmjeni sa zemljama izvan unije.




                                   Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Zajedničko tržište podrazumjeva sporazum zemalja kojima se, pored ukidanja carina u
međusobnoj trgovini i uvođenja zajedničke carinske tarife prema trećim
zemljama,obezbjeđuje i slobodu kretanja faktora proizvodnje (radne snage i kapitala) i
zajednička politika ekonomskih odnosa sa inostranstvom.

Ekonomske integracije u svijetu :
Zapadna Evropa :
    2. Evropska ekonomska zajednica (EEZ) - Evropska ekonomska zajednica je osnova
       1957. godine u Rimu, na početku bila carinska unija, tj. 6 zemalja osnivača je
       prihvatilo da ukinu carine u međusobnoj trgovini i da uvedu zajedničku carinsku
       tarifu prema zemljama nečlanicama. 1973.g. nakon 16.g. uspješnog suživota, EEZ se
       širi uključivanjem V. Britanije Danske i Irske. U 1979.g. su održani prvi direktni,
       neposredni izbori u svim tadašnjim zemljama članicama za članove tzv. Evropskog
       parlamenta. 1979.g. od strane 9 članica Zajednice prihvaćen je Evropski monetarni
       sistem. 1981.g. Grčka postaje članica EEZ,1 986. godine Španija i Portugal postaju
       članice EEZ. 1985.g. Komisija EZ je produkovala tzv. ''Bijelu knjigu'' o realizaciji
       jedinstvenog internog tržišta zaključno sa 1992.g a da bi se to ostvarilo bila je nužna
       dopuna i izmjena sporazuma iz 1957.g pa se 1987.g. usvaja tzv. ''Jedinstveni
       evropski akt''. Današnje članice EEZ su: Belgija, Danska, Francuska, Grčka,
       Nizozemska, Irska, Italija, Luksemburg, Španjolska, Velika Britanija.
    3. Ekonomsko udruženje slobodne trgovine (EFTA) – Osnovano je na incijativu
       Velike Britanije 1959 godine, kao odgovor na stvaranje EEZ. Stupa na snagu 1960
       godine. Formirale su ga: V. Britanija, Austrija, Švajcarska, Danska, Švedska,
       Norveška i Portugal, a kasnije su članice postale Grčka, Finska i Island. Ciljevi ovog
       Udruženja bili su znatno skromniji, a carinska politika prema nečlanicama znatno
       elastičnija nego u EZ. Članice EFTA su odlučile da ukinu carine u međusobnoj
       trgovini samo za industrijske proizvode, ali su zadržale pravo nacionalne carinske
       tarife prema zemljama članicama. Članice EFTA su prihvatile politiku ujednačavanja
       nivoa subvencija izvoza i normi za poštovanje fer konkurencije na području ovog
       Udruženja. Bilo je predviđeno da su do 1969.g potpuno ukinu carine u međusobnoj
       trgovini, a to je ostvareno 3 g. prije predviđenog roka.

Srednja Evropa :
    1. Srednjo evropsko područje slobodne trgovine (CEFTA) – Nakon raspada Saveza
        za uzajamnu ekonomsku pomoć – SEV (Savjetovanje socijalističkih zemalja Evrope
        osnovan 1949, članice: Bugarska, Češka, Slovačka, Mađarska, Mongolija, Kuba,
        Poljska, Rumunija, Vijetnam) međusobna razmjena zemalja Istočne Evrope se
        znatno smanjila. Krajem 1991 godine zaključen je sporazum o zoni slobodne
        trgovine (CEFTA) – višegradski memorandum. Članice su: Češka, Mađarska,
        Poljska, Slovačka, Slovenija.

Sjeverna Amerika
    1. NAFTA - 1993.g. zaključen je tzv. Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini-
        NAFTA, koji je stupio na snagu 1994.g. a cilj mu je bio da se što prije stvori potpuna
        zona slobodne trgovine. Članice NAFTA su: SAD, Kanada i Meksiko. Argumenti za
        stvaranje NAFTE su :
            a) preko ove zone će se dinamizirati međusobna trgovina, što će doprinositi
               ubrzanju rasta, povećanju zaposlenosti, povećanju stepena korištenja
               tehničko-tehnoloških kapaciteta, sniženju jediničnih troškova proizvodnje i



                                 Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

               time povećanja cjenovne a dijelom i vancjenovne konkurentnosti privreda
               zemalja članica (zbog jačanja konkurencije na područje članica)
            b) preko nje će se pospješiti specijalizacija, povećati serijska proizvodnja,
               povećat će se stepen korištenja tehničko-tehnoloških kapaciteta, što
               omogućava korištenje ekonomije obima, sniženje jediničnih troškova
               proizvodnje i povećanje cjenovne konkurentnosti brojnih proizvoda, a
               dijelom i komercijalni usluga.
            c) zbog ukidanja carinskih i vancarinskih barijera u međusobnoj trgovini
               članica, njihovo područje postaje znatno atraktivnije za priliv direktnih
               stranih investicija iz zemalja nečlanica.
            d) lakše i brže se može ostvariti ukidanje trgovinskih barijera u okviru
               regionalnog sporazuma, nego na globalnom nivou.

Latinska Amerika
    1. Latino američko udružnje slobodne trgovine (LAFTA) – sporazum od 1961
       godine, članice: Argentina, Bolivija, Brazil, Ekvador, Čile, Kolumbija, Meksiko,
       Paragvaj, Peru, Urugvaj, Venecuela, Kostarika, Salvador

Afrika
   1. Zapadno afrička ekonomska zajednica (ECOWAS) – Sredinom 28.05.1975. godine
       16 zemalja Zapadne Afrike (Dahomej, Gambija, Gana, Gvineja, Obala Slonovače,
       Liberija, Mali, Mautitanija, Niger, Nigerija, Senegal, Sijera Leone, Togo i dr.), po
       ugledu na Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ), formiraju Ekonomsku zajednicu
       zapadnoafričkih zemalja – ECOWAS, koja je preživjela do dan danas.Njen osnovni
       cilj je unapređenje međusobne trgovine i ekonomska saradnja. Od ovih 16 zemalja,
       sedam ih ima zajedničku valutu – CFA freank (Communaute Financiere Africaine
       Frank). Plan ECOWAS-a je bio da do 2004. godine postane monetarna unija u kojoj bi
       članice bile svih 16 zemalja. U 1999. godini ECOWAS je činilo 16 zemalja u kojima
       je živjelo preko 220 miliona stanovnika, a njihov ukupan izvoz samo 0.4% svjetskog
       izvoza u toj godini, što je gotovo tri puta manje nego što je iznosio 1970.godine
       (1,1%). Zemlje zapadnoafričke ekonomske zajednice su vrlo siromašne i još uvijek su
       njihove privrede monokulturne i nekomplementarne, što onemogućava znatniji porast
       izvoza uopšte, pa i međusobne trgovine i njenog učešća u njihovom ukupnom izvozu.

Azija
   1. Asocijacija jugoistočnih azijskih zemalja (ASEAN) - je ekonomska integracija
      jugo-istočne Azije osnovana 08. augusta 1967. godine u Bangkoku, Tajland koja je
      usvojena tzv. Bangkoškom deklaracijom. Tom deklaracijom je stvoreno Udruženje
      koje je u suštini predstavlja prošireno udruženje Tri zemlje Jugoistočne Azije.
      Deklaraciju je potpisalo 5 zemalja članica, a to su : Indonezija, Malezija, Filipini,
      Singapur i Tajland (ove zemlje predstavljaju tzv. „azijske tigrove”). Danas ona broji
      deset zemalja članica. Osim već nabrojenih to su i Brunej, Vijetnam, Laos (Narodna
      demokratska Republika), Mijanmar (Mijanmarska unija) i Kambodža. Važan položaj
      Aseana u Azijsko-pacifičkoj regiji, njena posvećenost miru i stabilnosti te važan
      ekonomski utjecaj u regiji, učinili su Asean važnim partnerom Europske unije u Aziji.
      Značajan razvoj za ASEAN dogodio se na sastanku u Baliu u oktombru 2003. godine
      gdje su vođe ASEAN-a dogovorile njegovo osnivanje kao ekonomske,
      sigurnosne i društveno-kulturne zajednice. Ciljevi ASEAN-a su: akceleracija
      ekonomskog, društvenog i kulturnog razvoja članica te poticanje regionalnog mira.
      AFTA (Asean Free Trade Area) je sporazum potpisan 28. januara 1992. između


                                Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

       zemalja članica Aseana koji se tiče domaće proizvodnje u zemljama članicama, a
       odnosio se na smanjenje ograničenja međusobne trgovine.
   2. Na azijskom kontinentu i Srednjem istoku, pored ASEAN-a, postoji još pet
       trgovinskih blokova, a to su:
    Bangkoški sporazum kojeg su potpisale sedam zemalja i to: Bangladeš, Indija,
     Republika Koreja, Laos, Filipini, Šri Lanka i Tajland.
    Istočnoazijska ekonomska integracija (EAEC)
     Čine je 11 zemlja: Kina, Japan, Indonezija, Republika Koreja, Malezijam, Tajvan,
     Singapur, Tajland, Filipini, Hong Kong i Brunej.
    Organizacija za ekonomsku saradnju (ECO)
     Čine je 10 zemalja: Avganistan, Azerbejdžan, Iran, Kazahstan, Kirgizija, Pakistan,
     Tadžkistan, Turkmenistan, Uzbekistan i Turska.
    Golfski savez za saradnju (GCC)
     Čine je 6 zemalja: Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i UAE.
    Južnoazijski savez za regionalnu saradnju (SAARC)
     Čine ga 7 zemalja: Bangladeš, Bustan, Indija, Maledivi, Nepal, Pakistan i Šri Lanka.

Ekonomske zajednice - Najviši stepen ekonomske integracije je stvaranje ekonomske
zajednice u kojoj zemlje članice, osim ukidanja carina na međusobnu razmjenu, zajedničkih
carina u razmjeni sa nečlanicama i slobodnog kretanaj proizvodnih faktora među zemljama,
usklađuju i sve mjere ekonomske politike, prije svega monetarne i fiskalne.

Nepotpuna ili djelomična ekonomska unija podrazumjeva sporazum zemalja kojima se,
pored zajedničkog tržišta prihvata usklađivanje fiskalne, monetarne i industijske, regionalne i
dr.oblasti EP

Potpuna ekonomska unija nastaje sporazumom zemalja da kreiraju zajednički novac, da
vode jedinstvenu EP i da formiraju nadnacionalne institucije kao što su parlament i vlada sa
nadnacionalnim ovlaštenjima.

Sporazumi zemalja kojima se «integrišu» samo carinska i spoljnotrgovinska politika su niži
oblici integracije i oni se mogu označavati kao trgovinski sporazmi ili trgovinski blokovi.
Ako sprorazum država pored carinske i spoljnotrgovinske podrazumjeva i harmonizaciju
drugih sfera ekonomske politike, prihvatanje zajedničkog novca, nacionalne institucije tada je
riječ o integracionim blokovima.

24. Osnovne specifičnosti carinske unije

Efekti shvatanja carinske unije na blagostanje zemalja članica:
 1. potpunija specijalizacija proizvodnje svake članice u skladu sa komparativim
    prednostima što uslovljava veće serije u proizvodnji, i ima za posljedicu ekonomiju
    obima.
 2. poboljšanje uslova razmjene
 3. povećanje efikasnosti domaće privrede
 4. povećanje stope rasta privrede

Svi preferencijalni aranžmani pa i carinske unije utječu istodobno i na liberalizaciju i
distorziju vanjsko trgovinskih tokova. Efekat liberalizacije nastaje jer neki tokovi nailaze na
manja ograničenja nego prije. Efekat distorzije nastaje jer su robe koje uvozi jedna članica



                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

opterećene različitim carinskim tarifama ovisno o njihovom porijeklu. Zbog toga efekt
distorzije odgovara efektu diskriminacije cijena.

Uticaj stvaranja carinske unije na blagostanje mjeri se pomoću dva efekta:
 1. efekat stvaranja (povećanje) trgovine
 2. efekat skretanja trgovine

Efekat stvaranja nastaje jer se jedan dio domaće proizvodnje zamjenjuje uvozom jefitinijih
proizvoda, efikasnijih proizvođača iz unije. Efekat skretanja trgovine nastaje kad se uvoz
jefitnijih proizvoda izvan unije zamjenjuje skupljima iz unije.

Stvaranje carinske unije na promjenu relativnih cijena. To utiče na supstituciju skupljih
proizvoda jeftinijima te na porast uvoza od partnera iz unije (stvaranje trgovine) i na
smanjenje uvoza od partnera izvan unije (skretanje trgovine).

Stvaranjem carinske unije blagostanje partnera može se poboljšati ili pogoršati. Uz dati obim
međunarodne zemlje A stvaranje carinske unije poboljšat će njeno blagostanje, time više, što
je veći bio udio njena partnera u njenoj međunarodnoj razmjeni prije stvaranja unije.
Povećanje blagostanja zemlje A, nakon stvaranja carinske unije time je vjerovatnije sto je
manji obim njene vanjske trgovine, jer što je manji obim vanjske trgovine zemlje A manji će
biti njen uvoz a veća proizvodnja.

Iz ovog slijedi zaključak da zemlje trebaju stvarati carinsku uniju sa zemljama koje najviše
sudjeluju u njihovoj međunarodnoj razmjeni. Ako zemlje proizvode iste proizvode imat će
koristi za stvaranje carinske unije i to time više što je veća razlika u troškovima proizvodnje
istih proizvoda. Zemlje sa sličnim strukturama troškova proizvodnje istih proizvoda
komplementarne su, pa stvaranje carinske unije ne bi bitnije povećalo podjelu rada i koristi od
unije ne bi bilo.

25. Evrointegracije (osnovne karakteristike i problemi) – str 383 Kovačević

Integracije trgovinski blokovi u Evropi:
   1. evropska unija EU
   2. evropsko udruženje slobodne trgovine EFTA
   3. centralno evropska zona slobodne trgovine CEFA
   4. zona slobodne trgovine 3 blatičke zemlje BAFTA
   5. zajednica nezavisnih država ZND

Europska unija
Europsku uniju čine Europska zajednica, Europska zajednica za ugalj i čelik i Europska
zajednica za atomsku energiju. Uz to, u okviru Unije odvija se saradnja u oblasti spoljne
politike, bezbjednosti, unutrašnjih poslova i pravosuđa.

Postoji pet glavnih organa koji objedinjuju rad, funkcionisanje i nadzor sve tri navedene
zajednice, odnosno Europske unije, a to su:
     Europski parlament (European Parlament)
     Savjet ministara Europske unije (The Council of Ministers)
     Europski savjet (The European Council)
     Europska komisija (European Commission)
     Sud pravde Europske unije (The Cour of Justice).


                                 Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Europski parlament se direktno bira u svim zemljama članicama i to na mandat od 5 godina.
Osnovne funkcije Parlamenta su:
    zakonodavstvo
    usvajanje budžeta
    nadzor nad izvršnim organima Unije

Parlament odobrava neke od međunarodnih sporazuma EU, kao što su pridruživanje i ulazak
novih članica u Uniju, odnosno njeno proširenje.

Savjet ministara je i zakonodavni organ. To je organ koji nije sastavljen od stalnih članova,
već ga čine ministri članica iz oblasti za koju se donose konkretne odluke. Za pojedine odluke
Savjeta ministara potrebna je jednoglasnost, a za druge tzv. kvalifikovana većina. Savjet
ministara je najvažniji organ EU kada su u pitanju zajednička spoljna politika, bezbjednost i
saradnja u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova.

Europski savjet ili samit EU čine šefovi država ili vlada članica i predsjednik Komisije EZ.
Europski savjet utvrđuje prioritete Unije i daje političke smjernice i uputstva drugim
organima Unije.

Europska komisija ili Komisija EZ je izvršni organ EU i njene osnovne nadležnosti su:
    predlaže propise
    nadzire primjenu ugovora i zakona EU
    sprovodi politiku Unije.

Ona je ovlaštena da u inostranstvu i međunarodnim organizacijama zastupa Europsku
zajednicu (ali ne i Europsku uniju) i da preduzima zakonske mjere protiv država članica,
organizacija, kompanija i fizičkih lica koji krše propise EU. Ova Komisija je ovlaštena da
zaključuje sporazume o međunarodnoj trgovini, saradnji i pridruživanju sa zemljama
nečlanicama, kako u ime Eu, tako i država članica.

Sud pravde čini 15 sudija i 9 pravobranilaca imenovanim od svake države članice na šest
godina. Njegove osnovne funkcije su:
     utvrđivanje zakonitosti akata koje predlau ili donose institucije Unije, u slučajevima
        kada neka članica, institucija Unije, pravno ili fizičko lice to od nje zahtijeva
     analizira i konstatuje da li neka zemlja članica ispunjava svoje obaveze prema
        zakonodavstvu EU
     da obezbjeđuje jedinstveno tumačenje pravnih propisa i rješenja EU.

Europsko udruženje slobodne trgovine - EFTA
Europsko udruženje slobodne trgovine osnovano je na inicijativu Velik Britanije, 1959.
godine, kao odgovor na stvaranje Europske ekonomske zajednice. Formirale su ga 7
zapadnoeuropskih zemalja: Velika Britanija, Austrija, Švicarska, Danska, Švedska, Norveška
i Portugal. Kasnije su članice postale i Grčka, Finska i Island. Europsko udruženje slobodne
trgovine je stupilo na snagu 1960. godine.

Ciljevi ovog Udruženja bili su znatno skromniji a carinska politika prema nečlanicama znatno
elastičnija nego u slučaju EZ.




                                 Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Članice EFTA su odlučile da ukinu carine u međusobnoj trgovini samo za industrijske
proizvode, ali su zadržale pravo nacionalne carinske tarife prema zemljama nečlanicama, te su
prihvatile politiku ujednačavanja nivoa subvencija izvoza i normi za poštovanje fer
konkurencije na području ovog Udruženja.

EFTA je bila prilično heterogena asocijacija, kako u pogledu nivoa razvijenosti tako i
geografske lokacije, motiva ulaska, političkog statusa i sl. I pored toga, međusobna trgovina
zemalja EFTA je dinamično rasla 60-ih godina prošlog vijeka.

Tokom 1972. i 1973. godine između svake zemlje EFTA I Europske zajednice zaključeni su
sporazumi o ukidanju carina u međusobnoj trgovini industrijskih proizvoda, čime je stvorena
Europska zona slobodne trgovine za industrijske proizvode, pa su do kraja 80-ih godina
ukinute sve carinske barijere razmjeni ovih proizvoda između zemalja ove dvije grupacije.
S obzirom da se najveći dio spoljne trgovine zemalja EFTA obavljao sa zemljama EZ, one su
bile prinuđene da prihvate i ukidanje raznih vancarinskih barijera, a i da usklađuju svoje
ekonomske politike, zakonodavstvo itd.

Kao posljedica svega prethodno rečenog, ostvareni stepen integrisanosti zemalja unutar ovog
Udruženja je bio veći nego što se predviđalo u momentu njegovog stvaranja. Uz to, stepen
integriranosti zemalja EFTA sa Europskom zajednicom bivao je s vremenom sve veći. Zbog
svega toga, od 1972. Pa zaključno sa 1995. godinom, 7 zemalja članica EFTA izlazi iz tog
Udruženja i postaju članice Europske zajednice (V.Britanija, Danska, Portugal, Grčka,
Austrija, Švedska i Finska).

Danas EFTA čine samo četiri zemlje: Norveška, Švajcarska, Island i Lithenštajn.

Centralno-europska zona slobodne trgovine - CEFTA
Krajem 1991. godine Mađarska, Poljska i Čehoslovačka su se načelno dogovorile da zaključe
sporazum o spoljnoj trgovini, a krajem 1992. godine zaključen je Sporazum o zoni slobodne
trgovine. Sporazumom je bilo predviđeno da se sve carinske i vancarinske barijere u
međusobnoj trgovini ukinu do početka 2001. godine.

Pošto se Čehoslovačka podijelila na Češku Republiku i Slovačku, od 1993. CEFTA ima 4
zemlje. Ove četiri zemlje su vjerovale da će brzo postati članice EU i u početku nisu
pokazivale interes za širenje ove zone slobodne trgovine. Međutim, ubrzo se pokazalo da će
ulazak u EU bit znatno sporiji, mada su ove zemlje sa EU zaključile tzv. „Europske
sporazume o pridruživanju” i po tom osnovu stekle značajne preferencijale u izvozu na
područje EU. I druge zemlje centralne i istočne Europe pokazuju sve veći interes da se
uključe u CEFTA, kako bi i one stekle isti status u EU i prije postale njene punopravne
članice i djelimičn unaprijedile ekonomske odnose sa postojećim članicama.

Od početka 1996. Slovenija je postala članica CEFTA, Rumunija od sredine 1997., a
Bugarska od početka 1999. godine.
Interes za uključivanje u CEFTA izrazile su Ukrajina, Hrvatska, Bosna i Hercegovina,
Makedonija, Estonija, Litvanija i Letonija. S druge strane, budućnost CEFTA zavisi od
dinamike prijema pojedinih njenih članica i potencijalnih članica u Europsku Uniju.




                                Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Zona slobodne trgovine tri baltičke zemlje - BAFTA
Estonija, Litvanija i Letonija su, iz vrlo sličnih motiva koji su bili pri formiranju CEFTA,
formirale carinsku uniju sa nekim elementima zajedničkog tržišta. I one su smatrale da ce
preko realizacije ovog Sporazuma brže postati članice Europske unije.

Zajednica nezavisnih država – ZND
Nastala je nakon raspada SSR-a, kada su krajem 1991 godine, Bjelorusija, Ruska Federacija i
Ukrajina potpisale sporazum o njenom formiranju.

26. Institucionalizacija međunarodne razmjene

Međunarodne instituciej se počinju razvijati 40- tih godina a u ekonomskom smislu od
osnivanja UNa 1944 g. Ekonomsko – socijalni savez (ECOSOC)  u njegovom okviru
postoji više institucija. Osnovan je sa ciljem da prati ekonomske međunarodne odnose,
kulturne i zdravstvene događaje. U okviru toga su formirane i komisije (npr. ekonomska
komisiji za Evropu ECE). Prije svega, poslije II sv rata angažuje se na obnovi i razvoju
evropskog kontinenta, raspodjele i efikasnog korištenja sredstava po Maršalovom planu.

Kasnije da se poveže istok i zapad a kasnije da se Evropa poveže sa barem klauzulama. 80 –
tih godina cilj je bio da se međunarodna trgovina u okviru Evrope podigne na visok nivo te da
se održi ekonomska egzistencija.

70 – tih godina postignuti su integralni sporazumi o sirovinama što je predstavljalo uvod u
novi međ ekonomski poredak. Organizirali su se najveći potrošaći i proizvođači radi
srtabilizacije cijena na dugi rok. Sporazum o kaučuku je još uvijek ostao a ostali su t+zadržali
nešto od prethodnih sporazuma.

1964 g u Ženevi formira se UNCTAD – konferencija UN a o trgovini i razvoju. UNCTAD je
tijelo koje bi se bavilo trgovinom i razvojom nerazvijenih zemalja. Ciljevi su:
1. Da se napravi red u međuekonomskim odnosima
2. Da se utvrde cijene primarnih proizvoda.

Ova institucija nije pokazala odgovarajuće rezultate.

60 – tih godina UNIDO sa sjedištem u Beču. Cilj je da se povežu razvijene Evropske
industrijske zemlje sa onim u kojima je razvoj industrije u toku, da se ostvari znatno veći nivo
razvoja idustrije u nerazvijenim zemljama, te prebacivanje kapaciteta u zemlje u razvoju.

60 – tih godina OPEC je organizacija zemalja proizvođača nafte. Ciljevi su stabilizacija
cijena, tržišta i same proizvodnje nafte, međutim nisu je podržale ostale svjetske institucije.

Nakon II svjetskog rata nastao je OECD prvenstveno za ekonomsku suradnju a kasnije za
ekonomsku suradnju i razvoj. Samo formiranje datira još od Maršalovog plana i njegovog
prijedloga da SAD u okviru dogovorenih principa pruži pomoć ali da Evropske zemlje
formiraju institucije za raspodjelu tih sredstava. Prvobitno je bilo 30 – tak država a zatim se
povećava broj zemalja Evrope + SAD i Kanada. 70 – tih godina priključuju se Australija,
Novi Zeland i Japan a 90 – tih Južna Koreja, Češka, Slovačka i Mađarska.




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

To nije finansijska institucija koja pomaže kroz kredite niti raspolaže kapitalom ali ipak ima
veliku moć. Koordinacija zajedničkih ekonomskih politika pruža sugestije zemljama za
korekciju ekonomskih politika. Kaže se da OECD otvara vrata na svjetsko finansijsko tržište.

27. GATT (procedure multilateralnih pregovora i klauzula najpovlaštenijih nacija) -
152.str. BABIĆ; 380.str. BABAN

GATT je osnovana na privremenoj osnovi poslije drugog sv. Rata nakon stvaranja novih
multilateralnih institucija posvećenih ekonomskoj kooperaciji - ˝Breton Woods˝ institucije,
svjetska banka i MMF. 23 zemlje članice GATTa su bile među 50 zemalja koje su dogovorile
nacrt povelje nove specijalizovane agencije UN – međunarodne trgovinske organizacije
(nečitko ali ja mislim da je WTO).

U periodu od 21. 11 1947 do 24. 03.1948 usvojen je u Havani na konferenciji o trgovini i
zaposlenosti konačan dokument nazvan tj poznat kao Havanska povelja. Osnovni su ciljevi
povelje:
          1. podizanje životnog standarda
          2. ubrzanje stabilnosti proizvodnje i zaposlenosti
          3. poticanje razvoja nerazvijenih područja i zemalja
          4.unapređuje i proširuje međunarodne trgovine na osnovu multilateralizma i
nediskriminacije.

U vrijeme priprema su se za konferenciju o trgovini i zaposlenosti u Havani usporedo vodili
pregovori u Ženevi o snižavanju carina. Na pregovorima u Ženevi dogovoreno je da se
privremeno prihvate najvažnije odredbe o trgovinskoj politici iz Hvanske politike, dok se ne
završi konferenija o trgovini i zaposlenosti i dok se ne usvoji Havanska povelja.

Na završetku carinskih pregovora u Ženevi 23 zemlje sudionice pregovora složile su se da
učinci tih pregovora uvrste u dokument koji je dobio naziv OPŠTI SPORAZUM O
CARINAMA I TRGOVINI (General Agreement on Touriffes and Trade – GATT).

GATT je tzv. multilateralni vladin sporazum koji nije potrebno ratificirati. Stupio je na snagu
1.1.1948 g. Broj se članica odnosno potpisnica GATTa od 1948 do danas povećavao. Danas
GATT ima 92 zemlje članice koje sudjeluju 85% u međunarodnoj razmjeni.
Tako je tokom godina osnovni tekst ostao isti kao 1948 g. Bilo je i dalje sporazuma u cilju
daljeg snižavanja carina kroz tzv trgovinske runde. Ono što treba posebo istaći jeste da sve
odredbe GATT-a zabranjuju diskriminacije između članica i između domaće i uvezene robe.

Principi GATT-a
GATT se temelji na 3 osnovna principa:
   1. najpovlaštenije nacije,
   2. zabrana drugih ograničenja u međunarodnoj razmjeni osim carina,
   3. pregovaranje i učvrščivanje carinskih koncesija i povlastica.




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Odredba najpovlaštenije nacije GATT definira ovako:
„sve prednosti , pogodnosti, privilegije i imuniteti, koje jedna strana ugovornica odobri ma
kojem proizvodu porijeklom iz ili namjenjenom drugoj zemlji bit će odmah i bezuvjetno
proširene na sličan proizvod koji je porijeklom iz ili namjenjen teritorije svake druge strane
ugovornice. Ova se odredba odnosi na carine i druge dažbine koje opterećuju uvoz ili izvoz i
koje se naplaćuju prilikom uvoza ili izvoza: ona se odnosi i na dažbine koje pogađaju
međunarodni transfer sredstava namjenjenih za plaćanje uvoza ili izvoza, na način naplate
ovih dažbina, na sve reglementacije i formalnosti u vezi s uvoz i izvozom...“

Jednostavnije rečeno odredbom se „najpovlaštenije nacije“ podrazumijeva odredba u
međunarodnim ugovorima koja državama – partnerima u međunarodnoj razmjeni „pruža
osiguranje od pravnog diferenciranja prema trećim državama“. Naime, ako neka zemlja da
drugoj carinske i druge povlastice onda i ostale zemlje imaju pravo na takve olakšice.

Zabrana drugih ograničenja u međunarodnoj razmjeni osim carina
Što se tiče ovog principa, treba reći da se zaštita domaćoj privredi može pružiti samo
carinama, a ne i bescarinskim mjerama. Međutim kod bescarinskih mjera GATT predviđa
izuzetke.

Pregovaranje i učvrščivanje carinskih koncesija i povlastica
Strane u sporu rješavaju sporove konsultacijama. Konsultacije mogu biti bilaterale i
multilateralne.

Multilateralni carinski pregovori
Snižavanje carina se obavlja kroz pregovore koji se nazivaju trgovinske runde. Kroz
postojanje GATT-a postojalo je 8 rundi. Pet prvih rundi su bile posvećene konstantnom
sniženju carina. (1947 Ženeva, 1949- Anecy, 1951 Tokio, 56 – Ženeva i od 60 – 61 u Ženevi
tzv. DILON runda).

Od 1964 – 1967 (Ženeva, Kenedijeva runda) vođeni su pregovori o carinama i antidampingu.

1973 – 1979 (Ženeva, Tokojska runda) carine, necarinske mjere i sistematski sporazumi.

1986 – 1993 (Ženeva, Urugvajska runda) carine, necarinske mjere, trgovinske usluge, pravo
intelektualne svojine, rješavanje tj način rješavanja sporova unutar GATTa, tekstil,
poljoprivreda i osnivanje WTO.

Međutim nije se uspjelo sa rješavanjem osnovnih problema koji pogađaju trgovinu
poljoprivrednim proizvodima. Ograničen uspijeh Tokijske runde je bio pokazatelj nadolazećih
teškoća. Visoka stopa nezaposlenosti i stalno zatvaranje fabrika navelo je vlade pojedinih
evropskih zemalja i SAD da zaključuju vbilateralne sporazume o Ograničenju sa
konkurentima i da primjenju subvencije u poljoprivredi.

Početkom 80 – tih godina GATT više nije bio tako relevantan u svjetskoj trgovini kao 40 – tih
godina jer je došlo do globalizacije svjetske trgovine i internacionalizacije trgovine uslugama
koje nisu bile pokrivene pravilima GATTa.




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

28. WTO (osnivanje, funkcija i ciljevi)

WTO je pravni i institucionalni osnov multilateralnog trgovinskog sistema ( međunarodni
institut za regionalizaciju svjetske trgovine. WTO predviđa osnovne ugovorne obaveze
kojima se utvrđuje kako vlade treba da formulišu i primjenju domaću regulativu u oblasti
međunarodne razmjene.

Osnovana je 1.1.1995 kao pravno uobličavanje rezultata urugvajske runde. Krajem 1994
godine bilo je 128 članica zemalja. Osnovne funkcije WTOa su:
   1. nadzor i sprovođenje multilateralnih i plurilateralnih trgovinskih sporazuma koje
       zajedno predstavlja WTO. Multi lateralni sporazumi su:
           a. GATT odnosno revidirani GATT iz 1994 (carine i trgovina).
           b. GATS opći sporazum o trgovini i uslugama
           c. TRIPS trgovinski aspekti prava na intelektualno vlasništvo.
   - Plurilateralni sporazumi su:
           a. javne nabavke
           b. trgovina civilnim avionima
           c. međunarodni sporazum o mliječnim proizvodima
           d. međunarodni sporazum o goveđem mesu.

Osnovni principi na kojima se temelje multilateralni i plulateralni sporazumi su:
          1. odredba najpovlaštenije nacije
          2. princip reciprociteta
          3. diferencirani tretman najmanje razvijenih zemalja
          4. klauzula nacionalnog tretmana
          5. ukidanje trgovinskih prepreka i zaštita okoline

   2.   forum za multilateralne pregovore
   3.   rješavanje trgovinskih sporazuma
   4.   nadzor nad nacionalnim trgovinskim politikama
   5.   Saradnja sa drugim međunarodnim institucijamaž

WTO sadrži 29 sporazuma, 3 multilateralna i sve institucije koje postaju obavezujuće, 140
članica i regulira 90 % svjetske trgovine. Poseban uspjeh je tzv TARIFIKACIJA – pretvaranje
svih necarinskih barijera u carinski ekvivalent kod poljoprivrednih proizvoda i time
obezbjeđuje znatno povećanje predvidivosti na tržištu poljoprivrednih proizvoda. Više od 30
% poljoprivrednih proizvoda do tada je bio predmet kvota kao uvoznih restrikcija.

Za trgovinu uslugama vlade su preuzele inicijalni set obaveza koji se odnosi na nacionalne
propise kojima se regulišu pojedine uslužne djelatnosti. U domenu intelektualne svojine žele
rješiti problem cirkulacije patenata i licenci, te zaštiti visokorazvijene zemlje odakle potiču.

Temeljni cilj WTO je postizanje održivog rasta i razvitka gospodarstava, opće dobrobiti,
liberalnog trgovinskog okruženja, te doprinos postizanju bolje suradnje u vođenju svjetske
ekonomske politike. Stoga, djelovanje WTO usredotočeno je na stvaranje: otvorenog i
ravnopravnog sustava trgovinskih pravila, progresivne liberalizacije i eliminacije carinskih i
necarinskih prepreka trgovini robama i us lugama, uklanjanje svih oblika protekcionističkih
mjera i diskriminatornih tretmana u međunarodnim trgovinskim odnosima, integraciju
nerazvijenih i zemalja u razvoju, te tranzicijskih zemalja u multilateralni sustav i postizanje
maksimalno mogućeg stupnja transparentnosti trgovinskog multilateralnog sustava.


                                 Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

      III DIO – MAKROEKONOMSKI EFEKTI MEĐUNARODNE RAZMJENE


1. Investicijski multiplikator (166.str. BABIĆ)

Pod multiplikatorom investicija podrazumjevamo broj koji množeći promjenu investicija daje
promjenu proizvodnje i GNP-a.

Multiplikator je množitelj koji bilježi za koliko se mjenja GNP ovisno o komponenti
agregatne lične potrošnje.

Funkciju agregatne osobne potrošnje formulirali smo kao:
                                         C = α + βy
Gdje je: β – granična sklonost potrošnji
          Y – dohodak
          C – osobna potrošnja

Dobili smo još jednu jednačinu sa dvije endogene varijable c i y. Da bi model bio potpun,
treba ga proširiti sa još jednom jednačinom u koju nećemo uvoditi nove endogene varijable
kako bismo dobili broj jednačina jednak broju endogenih varijabli.
Ta dodatna jednačina koju ćemo dodati funkciji potrošnje da bismo dobili potpun model,
uvjet je ravnoteže, tj.jednakosti između agregatne ponude i agregatne tražnje:

                                         Y=C+I

Ako veličinu investicija I tretiramo kao egzogenu varijablu, dobili smo potpun model koji se
sastoji od dvije jednačine sa divje nepoznanice. Sada možemo napisati polazni ili strukturni
oblik našeg modela:
                                          C = α + βy
                                          Y=C+I

Uvrstimo li prvu jednačinu u drugu, imamo: y = α + βy + I

Odvojimo endogene od egzogenih varijabli i parametara:

                                        y – βy = α + I
                                      y(1–β)=α+I
                                   y = (1/1-β)α + (1/1-β)I

Autonomna promjena investicija I uticat će na promjenu domaćeg proizvoda i narodnog
dohotka y:
                                    Dy/dI = 1/1-β

Svaka jedinica investicija multiplicirat će se 1/1- β puta u domaći proizvod, nakon određenog
vremena potrebnog da se multiplikativni efekti promjene investicija raspostru kroz čitav
sistem. Zato 1/1-β zovemo investicijski multiplikator.




                                Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

2. Efekti vanjske trgovine na ND (181.str. BABIĆ) - 181.str. BABIĆ

UČITI IZ KNJIGE!!

3. Uticaj vanjske trgovine na ND (uticaj izvoza, funkcija uvoza) - 182.str. BABIĆ

UČITI IZ KNJIGE!!

4. Multiplikator vanjske trgovine (ND u otvorenoj privredi, autonomni uvoz i izvoz) -
184.str. BABIĆ

UČITI IZ KNJIGE!! Sve formule 

5. Multiregionalni multiplikator vanjske trgovine - 191.str. BABIĆ

UČITI IZ KNJIGE!! Sve formule 

6. Damping

Definiciju DAMPINGA je dao Rajner u okviru Lige naroda (provjeriti podatak).
Diskriminacija kupaca na različitim tržištima u odnosu na domaće tržište, za isti proizvod i
isto vrijeme, niže izvozne cijene od onih na domaćem tržištu.

Dampingom se smatra izvozna djelatnost kada je jedan proizvod izvezen iz jedne zemlje u
drugu, na tržište zemlje uvoznice uvezen po cijeni ispod normalne, ako je cijena datog
proizvoda:
     ispod usporedive cijene koja važi za normalne trgovinske operacije sa sličnim
       proizvodom namijenjenim za potrošnju u izvozničkoj zemlji
     ili ako u slučaju da takva cijena ne postoji na unutarnjem tržištu ove posljednje
       zemlje, ako je cijena izvezenog proizvoda:
           o Ispod najviše usporedive cijene jednog sličnog proizvoda za izvoz u treću
              zemlju po normalnim trgovinskim operacijama,
           o Ili ispod cijene koštanja tog proizvoda u zemlji porijekla, s jednim razumnim
              dodatkom za prodajne troškove i profit.

Sa aspekta međunarodne ekonomije značajne se sljedeće vrste dampinga:
    1. pljačkaši  realizuje se u 2 faze
          a. prodaja po jako niskim cijenama (istiskivanje konkurenata).
          b. Kasnije rastu cijene i ostvaruje se veći profit.
    2. sporadični  javlja se povremeno
    3. valutni damping  podcjenjena domaća, a precjenjena strana valuta u prodaji.
    4. Damping cijena  cijena koštanja + profit.
    5. Socijalni damping  jeftinija radna snaga, niži troškovi proizvodnje  konkurenti
       proizvod
    6. damping putem izvozne premije  sama država daje određene podsticaje izvozu.




                                Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Damping je najviše karakterističan za:
  - robe visoke tehnologije
  - robe hemijske industrije
  - visokokoncentrisana proizvodnja
  - neadekvatna tražnja
  - tražnja za domaćim proizvodima – neelastična
  - rezultat monopolskog ponašanja <==> proizvodnja na određenom prostoru, ili
      okolne zemlje nemaju taj proizvod.

Postoje i određene situacije kada je prihvaćena na tržištu roba po damping cijenama. Robe
mogu ulaziti po damping cijenama a dase ne obraća pažnja na to ako postoje opravdani
razlozi (npr ako se radi o sirovinama i poluproizvodima koji ulaze u finalnu proizvodnju).

Antidampinške carine su one koje utvrđuje zemlja uvoznica prema zemlji izvoznici ako ona
primjenjuje damping.

Antidampinški postupci su radnje koje zemlja uvoznica provodi protiv zemlje izvoznice.
Radi se o 4 faze:
   1. prepoznavanje dampinga
   2. kretanje postupka
   3. dokazivanje dampinga
   4. sankcije za damping

7. Svjetsko tržište (tipologija, morfologija, struktura, faktori, svjetske cijene)

*Pojam svjetskog tržišta*
U literaturi se često svjetsko i inozemno (međunarodno) tržište poistovjećuju. Drugi autori
prave razliku između svjetskog i međunarodnog tržišta.
Da bismo upozorili na različita poimanja svjetskog tržišta, navest ćemo neka mišljenja.

K. Marx smatra da svjetsko tržište nije samo unutrašnje tržište u odnosu prema svim izvan
njega postojećim inozemnim tržištima, već je ujedno unutrašnje tržište svih inozemnih tržišta
koja su sa svoje strane sastavni dijelovi domaćeg tržišta.

Ž. Mrkušić ističe da je svjetsko tržište teritorijalno neograničeno, iako više nije jedinstveno, a
predstavlja cjelokupnu ponudu svih proizvođačkih zemalja u svijetu, kao i cjelokupnu
potražnju svih potrošačkih zemalja.

Naš stav je da svjetsko tržište predstavlja skup odnosa ponude i potražnje svih roba koje se
razmjenjuju na svjetskom prostoru. Prema tome, promet na svjetskom tržištu predstavlja
promet vlastitih proizvoda na domaćem tržištu i promet roba između nacionalnih privreda.

*Tipologija svjetskog tržišta*
R. Bićanić pod tipologijom tržišta podrazumijeva znanstveno razvrstavanje tržišta prema
tome kako se na tržištu ponašaju kupci i prodavatelji kao činitelji, kako stvaraju odluke i kako
ih izvršavaju.




                                  Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

U teoriji tržišta poznati su brojni kriteriji razvrstavanja tržišta u pojedine tipove. Među njima
istaknut ćemo najvažnije:
    1. vrsta robe u međunarodnoj razmjeni (tržište proizvoda, tržište usluga, tržište rada,
        tržište kapitala, tržište deviza, tržište informacija),
    2. stupanj razvoja zemalja (tržište nerazvijenih zemalja, tržište zemalja u razvoju, tržište
        novoindustrijaliziranih zemalja, tržište razvijenih zemalja, tržište visokorazvijenih
        zemalja),
    3. udruženost zemalja (tržište udruženih zemalja npr. tržište Europske unije, tržište
        EFTA; tržište neudruženih zemalja),
    4. veličina poduzeća u međunarodnoj razmjeni (tržište malih, srednjih i velikih
        poduzeća – npr. multinacionalne korporacije),
    5. stupanj zaštite (tržišta s visokim stupnjem protekcionizma, tržišta s manjim stupnjem
        protekcionizma) itd.

A. Katunarić, raspravljajući o oblicima, odnosno vrstama svjetskog, odnosno međunarodnog
tržišta, ističe da su se tijekom razvoja međunarodne razmjene razvile ove posebne vrste
međunarodnog tržišta:
    a) specijalizirano tržište za određenu vrstu robe,
    b) aukcijsko tržište,
    c) velesajamsko tržište,
    d) burzovsko tržište.

Prvu vrstu tržišta – specijalizirano tržište za određenu vrstu robe označujemo kao tip tržišta, a
ostale tri vrste kao oblike tržišta, koje izučava morfologija tržišta.

S obzirom na teoriju tržišta, za svjetsko se tržište može reći:
   a) totalno je tržište, jer se na svjetskom prostoru sukobljava cjelokupna ponuda i potražnja
   roba,
   b) heterogeno je tržište, jer se na svjetskom prostoru sukobljava ponuda i potražnja
   raznovrsnih roba,
   c) manjkavo (imperfektno) je tržište, jer ne ispunjava nijedan uvjet cjelovite (perfektne)
   konkurencije,
   d) višeustrojbeno je s gledišta:
     - naravi produkcijskih odnosa
     - razine razvijenosti privreda (tržište razvijenih zemalja, zemalja u razvoju i nerazvijenih
       zemalja)
     - načina plaćanja (zemlje s konvertibilnim plaćanjem, zemlje s klirinškim plaćanjem)
   e) više je neorganizirano nego organizirano tržište, jer postojeće institucije (npr. GATT)
   nisu u mogućnosti da mijenjaju postojeće društvene odnose.

*Morfologija svjetskog tržišta*
Morfologijom svjetskog tržišta podrazumijeva se znanost koja proučava međusobni suodnos
osoba koje sudjeluju na svjetskom tržištu.
Međusobni suodnos osoba na svjetskom tržištu ovisi o stupnju razvoja svjetskog tržišta.
Svjetsko je tržište određeno mnogobrojnim činiocima. Među kojima treba istaknuti:
       broj stanovnika,
       nacionalni dohodak (ukupno i po stanovniku),
       prirodne resurse,
       razvoj znanosti i tehnologije,
       razvoj prometa itd.


                                  Autor : Selma Bajramović
                       Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Pod suodnosom se podrazumijeva međusobni ekonomski odnos između privrednih subjekata
koji obavljaju promet na svjetskom tržištu.
Međusobni suodnosi privrednih subjekata na svjetskom tržištu mogu se razvrstati s obzirom
na različite kriterije, među kojima ističemo:
    1. vrstu roba koje se promeću na svjetskom tržištu:
        a) suodnosi na tržištu proizvoda,
        b) suodnosi na tržištu usluga,
        c) suodnosi na tržištu novca,
        d) suodnosi na tržištu kapitala,
        e) suodnosi na tržištu deviza,
        f) suodnosi na tržištu rada,
        g) suodnosi na tržištu informacija;
    2. suodnosi s obzirom na vrste poslova na svjetskom tržištu:
        a) suodnosi na klasičnim poslovima (suodnosi privrednih subjekata na izvoznim
            poslovima, na uvoznim poslovima, na tranzitnim poslovima),
        b) suodnosi na višim oblicima međunarodnih ekonomskih odnosa:
                suodnosi na poslovno-tehničkoj suradnji,
                suodnosi na 'leasingu',
                suodnosi na 'joint venture'itd.
    3. suodnosi s obzirom na kanale distribucije:
        a) suodnosi u trgovini na veliko,
        b) suodnosi u trgovini na malo,
        c) suodnosi na međunarodnim sajmovima, izložbama, burzama i sl.

*Struktura svjetskog tržišta*
Pod ustrojstvom (strukturom) svjetskog tržišta se podrazumijeva međusobni odnos različitih
tipova tržišta. Budući da je svjetsko tržište heterogeno, sa stajališta jedne zemlje, odnosno
njenog privrednog subjekta, koja (koji) želi međusobne ekonomske odnose s drugim
zemljama, nužna je segmentacija svjetskog tržišta.

Kriteriji segmentacije svjetskog tržišta su brojni, a među njima ističemo:
    1. veličinu pojedine zemlje, mjerenu brojem stanovnika, površinom, ukupnim i 'per
        capita' dohotkom itd., i njen udio u vanjskotrgovinskoj razmjeni
    2. veličinu privrednih subjekata na svjetskom tržištu i njihov udio u vanjskotrgovinskoj
        razmjeni,
    3. međunarodne udruge (integracije) i njihov udio na svjetskom tržištu,
    4. stupanj razvoja pojedinih zemalja i njihov udio na svjetskom tržištu itd.

*Tržišni čimbenici*
Tržišni čimbenici su ponuda, potražnja, i cijena. Međutim, takav bi pristup bio suviše
pojednostavljen, jer je tržišni mehanizam mnogo složenija pojava. Zbog toga bi pod tržišnim
čimbenicima trebalo podrazumijevati njegove sveukupne sile koje određuju tržišno stanje.

Postoje brojni kriteriji za klasifikaciju tržišnih čimbenika.

S obzirom na odnos općeg i pojedinačnog tržišne čimbenike djelimo na:
   1. opće,
   2. specifične.




                                   Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Opći tržišni čimbenici su svi oni čimbenici koji utječu na tržišno stanje narodnog i svjetskog
gospodarstva.

Među općim tržišnim čimbenicima ističemo:
  a) društvenu podjelu rada,
  b) napredak tehnike i tehnologije,
  c) masovnu i serijsku proizvodnju,
  d) razvitak trgovine, ugostiteljstva, prometa i turizma,
  e) porast broja stanovnika i njihove kupovne snage itd.

Specifični tržišni čimbenici su oni čimbenici koji se odnose na tržišno stanje pojedinih roba
(npr. tržišni čimbenici automobila, nafte itd.).

Tržišne čimbenike možemo klasificirati s obzirom na ishodište djelovanja:
   1. ekonomski čimbenici: potrebe, potražnja, ponuda, cijene
   2. društveni čimbenici: moda, navike, običaji, hit, snobizam, preferencije potrošača itd.
   3. politički čimbenici: mirnodopsko stanje, predratno stanje, ratno stanje, državno
       uređenje (monarhija, republika), militarizam itd.
   4. špekulativni čimbenici: očekivanje rasta cijena, očekivanje pada cijena
   5. demografski čimbenici: broj stanovnika, spol, dob, natalitet, mortalitet, fertilitet
   6. zemljopisni: zemljopisna širina i dužina, reljef, klima
   7. mjere ekonomske politike države: carine, takse, porezi, doprinosi, administrativne
       cijene, uvozni i izvozni robni režimi, politika državnih robnih rezervi itd.

Tržišne čimbenike možemo podijeliti i prema stupnju njihove povezanosti na:
   1. funkcionalne tržišne čimbenike,
   2. stohastičke tržišne čimbenike.

Funkcionalni tržišni čimbenici su oni među kojima postoji zakonita međuovisnost.
Međuovisnost se može prikazati matematički ovako:
y = f(x)     x = x1, x2, ..., xn ; gdje su y i x tržišni čimbenici.

Stohastički tržišni čimbenici su oni među kojima ne postoji zakonita međuovisnost (npr. ako
bi cijene nekoj luksuznoj robi pale, kupci nebi povećali kupovinu takve robe, jer sumnjaju u
njenu kakvoću).

Kada je u pitanju međunarodna ekonomija, tada je bitna podjela tržišnih čimbenika na:
   1. domaće tržišne čimbenike,
   2. svjetske tržišne čimbenike.

*Svjetske cijene*
Cijena je novčani izraz vrijednosti robe ili vrijednost robe izražena u novcu. Kao teorijske
odredbe vrijednosti uzimaju se u obzir :
       utrošeni ljudski rad,
       upotrebna vrijednost robe, odnosno korisnost,
       rijetkost robe.

Svjetska cijena je ona koja se oblikuje na svjetskom tržištu, odnosno svjetska cijena je učinak
odnosa inozemne ponude i potražnje.



                                 Autor : Selma Bajramović
                       Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

Među svjetskim cijenama najčešće se primjenjuju ove cijene:
  1. uvozne (importne)
  2. izvozne (eksportne)
  3. burzovne (kotacijske)
  4. inodomicilne
  5. monopolističke
  6. dempinške cijene.

Uvozne cijene su one po kojima je uvoznik ugovorio kupnju robe. Ona se sastoji od fakturne
cijene i zavisnih troškova. Često se poslovi zaključuju na paritetu CIF.
Izvozna cijena je ona po kojoj je izvoznik zaključio ugovor s kupcem u inozemstvu. Ako je
posao zaključen na paritetu FOB, onda se izvozna cijena sastoji od tvorničke cijene i troškova
prijevoza do određene luke.
Burzovne cijene su one koje se oblikuju na burzi. S obzirom da postoje produktne burze i
efektne burze, cijene će ovisiti o vrsti robe koja se burzovno trži, o ponudi i potražnji robe, ali
i o špekulaciji.
Inodomicilne cijene su one koje se pod utjecajem ponude i potražnje oblikuju u pojedinim
stranim zemljama.
Monopolistička cijena je ona koju oblikuju monopoli; multinacionalne kompanije oblikuju
monopolističke cijene.
Dampinške cijene su izvozne cijene koje su niže od inodomicilnih cijena. Primjenjuje ih
zemlja izvoznica da bi, odlučujući se za cjenovnu konkurenciju, prodrla na inozemno tržište.
Razlika između dempinške cijene koja je niža i domicilne cijene koja je viša pokriva se na
različite načine: na teret većih domicilnih cijena; izvoznim premijama; refakcijama itd.

8. Međunarodni trgovinski nazivi - 354.str. BABAN

Odgovoreno je na GATT i WTO u II dijelu, pitanje broj 26 i 27!!

UNIDO
U skladu sa zahtjevom nerazvijenih zemalja, da UN veću pažnju posveti razmatrajući pitanja
industrijskog razvoja nerazvijenih zemalja,1966.g. osnovan je UNIDO. Osnivanjem ove
organizacije, UN je nastojao da proces industrijalizacije u zemljama u razvoju dobije
međunarodni organizirani oblik. Nakon reorganizacije UNIDO nakon 1995.g. njegova
osnovna uloga je podržavanje i unapređenje industrijskog razvoja na globalnoj osnovi i
pružanje koordiniranih usluga u sferi tehničke saradnje. Prioritetne aktivnosti UNIDO-a su :
        1. strategija, formulisanje politike i izgradnja institucija u cilju svjetske ekonomske
            integracije
        2. inovacije, produktivnost i kvalitet kao faktor konkurentnosti na svjetskom tržištu
        3. mala i srednja preduzeća: politika, koordinacija i tehnička saradnja
        4. investicije, promocije tehnologije i pružanje industrijskih informacija
        5. razvoj industrije u poljoprivrednim područjima
        6. zaštita okoline i energetika
        7. povezivanje razvoja industrije i poljoprivrede u Africi i u najmanje razvijenim
            zemljama




                                  Autor : Selma Bajramović
                     Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

OECD
 Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj direktan je nasljednik Evropske organizacije za
 ekonomsku saradnju (OECE) koja je formirana 1948.g. i bila je zadužena, prije svega, za
 sprovođenje u djelo tzv. Maršalovog programa, odnosno Američke pomoći Evropi u cilju
 njenog oporavka od posljedica II svjetskog rata. Od svog nastanka OECD se zalaže za
 ekonomsku ekspanziju, rast i razvoj. Osnovni pravci su:
      1. prikupljanje podataka iz ekonomske djelatnosti i njihova naučna obrada
      2. praćenje mjera i propisa za regulisanje i usmjeravanje trgovinskih tokova i
          direktnih stranih investicija
      3. predviđanje ekonomskih tokova za narednih 18 mjeseci s ciljem da zemlje članice
          imaju što je moguće bolju orijentaciju
      4. istraživanje i naučna obrada ekonomske situacije zemalja članica koja se jednom
          godišnje razmatra.
      5. stimulisanje strukturnih promjena u privredi i njihovo prilagođavanje budućim
          očekivanim trendovima
      6. stvaranje šireg, efikasnijeg i inovativnijeg tržišta kapitala
      7. kontrola javnih rashoda i predlaganje mjera, kako bi se rashodi u buduće smanjili
      8. liberalizacije spoljne trgovine i borba protiv protekcionizma u međunarodnoj
          trgovini
      9. izučavanje i saradnja u sferi najsavremenije tehnologije i sl.

OPEC
Savjet o bezobzirnoj eksploataciji naftnih resursa i minornom učešću zemalja, na čijoj se
teritoriji eksploatacije vrši, u raspodjeli ogromnog bogatstva koje se stvaralo u svjetskoj
industriji nafte, počinje da se ispopljava krajem 40-tih godina 20 st. naročito u Iranu i
Venecueli. Tek 1960.g. u Bagdadu pet zemalja (S. Arabija, Iran, Irak, Venecuela i Kuvajt)
formiraju Organizaciju zemalja izvoznica nafte- OPEC. Zaključno su 1967.g. su pristupili:
Katar, Indonezija, Libija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Osnovni ciljevi su :
         a) zemlje OPEC-a izražavaju želju i odlučnost da unapređuju svoje izvore nafte bez
             pomoći iz inostranstva
         b) žele da učestvuju u kapitalu akcionarskih društava koja vrše eksploataciju njihove
             nafte
         c) žele da budu aktivni učesnici u pregovorima o cijeni nafte
         d) žele da postojeći i budući ugovori o eksploataciji nafte budu izloženi revizijama
             ako to bude potrebno žele da preuzmu zone ustupljene

APEC
APEC je osnovan 1989.g od strane 15 zemalja iz Azije, Sjeverne Amerike, Australije i
Okeanije. U međuvremenu, u APEC je uključeno još 6 zemalja, a među njima i Ruska
Federacija, pa ovu zajednicu čine 21 zemlja sa svih 5 kontinenata. U 2000.g članice APEC-a
su: Australija, Burnej, Kanada, Čile, Kina, Hong Kong, Indonezija, Japan, Republika Koreja,
Malezija, Meksiko, Novi Zeland, Peru, Filipini itd.




                                 Autor : Selma Bajramović
                      Međunarodna ekonomija I – usmeni dio ispita

*Razlike između GATT-a i WTO (nema u pitanjima ali pita profesor)
       1. GATT je bio multilateralni sporazum, odnosni samo niz pravila, ali bez
           institucionalizovane osnove, a STO je organizacija sa pravnim subjektivitetom i
           svojim Sekretarijatom
       2. bez obzira na relativno dug život (47.g.), GATT je uvijek imao privremeni
           karakter, a STO je trajna organizacija, pa obaveze članica koje propisuje STO su
           stalne i potpune.
       3. pravila GATT-a su primjenjivanja samo na proizvode, a pravila STO pokrivaju,
           pored proizvoda, komercijalne usluge i trgovinske aspekte prava inetelektualne
           svojine.
       4. novi sporazumi koji su u okviru GATT, zaključivani na posljednjih nekoliko rundi
           trgovinskih pregovora bili su plurilateralnog i stoga selektivnog karakter, dok su
           odgovarajući sporazumi koji čine STO, po pravilu multilateralni i obavezi su za
           sve članice
       5. sistem rješavanja sporova vezanih za međunarodnu trgovinu u STO je znatno
           efikasniji i znatno više onemogućava blokiranje rješavanja tih sporova i realizaciji
           odluka po tom osnovu.




                                 Autor : Selma Bajramović

								
To top