predavanje 2007 01 19 by BH9Jg9

VIEWS: 0 PAGES: 15

									EKONOMIKA I MENADŽMENT
Predavanje 19.01.2007.
Proizvodnja uporabnih vrijednosti

Prema klasičnom pristupu proizvodnja je stvaranje korisnosti (sposobnost nekog učinka da
zadovolji ljudsku potrebu), a prema suvremenom pristupu proizvodnja je djelatnost koja stvara
vrijednost. Vrijednost je širi pojam od samog proizvoda. U razvijenom sustavu privređivanja
govori se o vrijednosnom toku. Vrijednost je (temeljna nedokaziva ekonomska kategorija), a kao
definicija bi se našla u sociologiji.

Realnim se tokom u shemi razvijenog ekonomskog sustava prati stvaranje vrijednosti, a on se
pojavno može podvesti pod pojam korisnosti odnosno pod pojam proizvodnje učinaka odnosno
pod proizvodnju proizvoda i usluga.

Ako se proizvodnja prikaže pomoću sheme jednostavnoga proizvodnoga sustava tada proizvodni
proces može biti:
1. komadna ili pojedinačna proizvodnja (proizvodnja malih serija)
2. masovna proizvodnja (proizvodnja velikih serija)
3. fleksibilna masovna proizvodnja
4. procesna proizvodnja.

1. Karakteristično je upotrebljavanje rada visoke kvalificiranosti i specijalističku opremu u
   odnosu na ostale tipove proizvodnje, ona je najniže razine proizvodno–tehničke efikasnosti -
   brodovi.
2. Temeljne sirovine, aluminij, čelik. Koristi rad niske specijaliziranosti i visoko specijaliziranu
   proizvodnu opremu. Iziskuje iznimno kvalitetnu pripremu proizvodnje, postiže najvišu razinu
   proizvodno tehničke efikasnosti.
3. Nastao je iz potrebe prilagođavanja ukusima i preferencijama potrošača. Temeljni dijelovi
   automobila npr. proizvode se po načelu masovne proizvodnje, a ostali dijelovi (dodatna
   oprema) prilagođavaju se ukusima (preferencijama) potrošača.
4. Kemijska i farmaceutska industrija. Visoko kapitalno intenzivna. Sustav radi 24 h na dan
   osim u vrijeme održavanja. Postiže visoku razinu proizvodno tehničke efikasnosti.

Koncept proizvodne funkcije

Da bi se moglo proizvoditi potrebno je da su ispunjene neke usklađenosti: prostorne, vremenske,
kvalitativne i kvantitativne ili pojednostavljeno svi potrebni faktori za određenu proizvodnju
moraju biti dostupni na istom mjestu, u isto vrijeme, u količini koja je potrebna i odgovarajuće
kvalitete. (Studenti i predavač se moraju nalaziti u istoj dvorani, u isto vrijeme, broj studenata
mora biti barem minimum koji Statut fakulteta traži kao uvjet održavanja predavanja, a znanje
predavača mora odgovarati predmetu koji se predaje.)

Promatra se samo odnos između količine proizvoda izražene u naturalnim jedinicama s jedne
strane i količine angažiranih i utrošenih proizvodnih faktora s druge strane. Zanima nas
kvantitativni odnos između faktora koji se treba uspostaviti pri proizvodnji željene točno
određene količine proizvodnje.
Q = f(vi)
vi - količina angažiranih i utrošenih faktora
Q - količina finalnih proizvoda



                                                 1
Proizvodne se funkcije dijele na proizvodne funkcije u kratkom i proizvodne funkcije u dugom
vremenskom razdoblju.

Donja granica kratkog vremenskog razdoblja jest varijabilni faktor, a gornja granica fiksni
faktor. U kratkom vremenskom razdoblju proizvodni sustav ima i fiksne i varijabilne faktore, te
količinu proizvodnje može regulirati utjecajem na angažiranje i trošenje varijabilnog faktora. Taj
proizvodni sustav može slijediti strategiju parcijalne adaptacije faktora proizvodnje. To
vremensko razdoblje traje sve dotle dok se ne izmijeni količina i struktura fiksnog faktora. Kada
su svi faktori varijabilni tj. kada možemo provesti totalnu adaptaciju faktora proizvodnje
nalazimo se u dugom vremenskom razdoblju.

Veoma kratko i kratko vremensko razdoblje su realnost, dok je dugo vremensko razdoblje negdje
u budućnosti.

Vrste proizvodnih funkcija

Sa stanovišta vremena na koje se odnosi proizvodna funkcija razlikuju se dugoročne proizvodne
funkcije i kratkoročne proizvodne funkcije. Dugoročna proizvodna funkcija implicira
pretpostavku postojanja samo varijabilnih faktora. Nasuprot tome kratkoročna proizvodna
funkcija pretpostavlja postojanje i fiksnih i varijabilnih faktora.

Proizvodne se funkcije mogu razlikovati i na temelju forme u kojoj su prezentirane tj. zadane.
Generalno pravi se razlika između tzv. kontinuirane proizvodne funkcije i tzv. diskontinuirane
(diskretne) proizvodne funkcije.

Kontinuirana proizvodna funkcija može pratiti promjena proizvodnje koja rezultira iz promjene
ulaganja varijabilnog faktora za infinitezimalnu veličinu (vi0).

Diskontinuirana (diskretna) proizvodna funkcija pokazuje promjenu proizvodnje koja rezultira iz
promjene varijabilnog faktora za inkrementalnu odnosno ekonomski značajnu veličinu (viN).

Proizvodna funkcija s jednim varijabilnim faktorom

Q = f(v1, C)
Q – ukupni prinos
v1 - određeni (jedan) proizvodni faktor
C - svi ostali proizvodni faktori osim v1 koji se smatraju konstantnima

Temeljne kategorije

Ukupan prinos (P)

Ukupnim se prinosom ukazuje na opseg rezultata nekog proizvodnog sustava.




                                                2
                                   Q
                                                            tang.           C

                                   Q1                       B
                                                                                Q




                                                            v1 *                    v1


                       Kretanje ukupnog prinosa na uloženi varijabilni faktor

Točka B je točka proporcionalnosti tj. jednakosti porasta proizvodnje i porasta ulaganja
varijabilnog faktora. Daljnje ulaganje varijabilnog faktora rezultira sporijim rastom proizvodnje
sve do točke C gdje se postiže maksimum ukupnog prinosa. Točka C naziva se točka zasićenja.

Koeficijent elastičnosti

Finije ispitivanje odnosa između kretanja proizvodnje i ulaganja varijabilnog faktora vrši se
putem koeficijenta elastičnosti. On predstavlja odnos između relativne promjene proizvodnje i
relativne promjene ulaganja varijabilnog faktora te se, ukoliko se radi o diskretnoj proizvodnoj
funkciji, izračunava po sljedećoj formuli:

                                                                     Q2  Q1
                                                                              100
                                                   %Q                 Q1
                                       EQ / v1        
                                                   %v1 v1 2  v11
                                                                         1
                                                                                 100
                                                                       v1

Koeficijent elastičnosti govori za koliko će se postotaka promijeniti ukupan prinos (rezultat
proizvodnje) ukoliko se ulaganje varijabilnog faktora poveća za 1%.

Do ulaganja varijabilnog faktora v1* očekuje se koeficijent elastičnosti EQ / v1 > 1. Kod ulaganja
varijabilnog faktora u količini većoj od v1* elastičnosti EQ / v1 < 1, a kod ulaganja varijabilnog
faktora u količini od v1* , EQ / v1 = 1.

Ukoliko je proizvodna funkcija zadana u kontinuiranom obliku tada se elastičnost proizvodnje
izračunava kao:

                                                                    dQ v1
                                                   E Q / v1           
                                                                    dv1 Q

Prosječni prinos

Prosječni prinos (proizvodnost) predstavlja visinu ukupnog prinosa koja se ostvaruje na uloženu
jednu, i to bilo koju jedinicu varijabilnog faktora.



                                                                3
                                                                 Q
                                                       q
                                                                 v1

Granični prinos

Treba razlikovati kontinuirani granični prinos i diskontinuirani granični prinos (granična
proizvodnost). Kontinuirani granični prinos pokazuje promjenu proizvodnje koja rezultira iz
ulaganja varijabilnog faktora za infinitezimalnu veličinu. On se izračunava na način da se
kontinuirana proizvodna funkcija jednostavno derivira. Prva derivacija proizvodne funkcije
predstavlja kontinuirani granični prinos.

                                                                 dQ
                                                   gq 
                                                                 dv1

Diskontinuirani granični prinos, odnosno granična izdašnost predstavlja promjenu ukupnog
prinosa koja nastaje iz ulaganja varijabilnog faktora za jedinicu ili ekonomski značajnu veličinu.
Izračunava se po formuli

                                                   Q Q2  Q1
                                       gq            
                                                   v1 v1 2  v11

Najjednostavnije rečeno, ukoliko se zapošljavaju novi radnici, granični prinos pokazuje koliko
svaki slijedeći zaposleni doprinosi ukupnoj proizvodnji.

Slika prikazuje kretanje graničnog prinosa u masi, ukupnog prinosa, prosječnog i graničnog
prinosa.

                                                                       tangente

                                Q
                               GQ

                                                                          Q




                                                                                  v1


                                      Ukupni prinos (Q)
                                                                         GQ
                                      Granični prinos u
                                      masi (GQ)




                                 q
                                 gq



                                                                              q




                                                                                  v1
                                      Prosječni prinos (q)
                                                                         gq
                                      Granični prinos (gq)




      Kretanje ukupnog prinosa, graničnog prinosa u masi, prosječnog i graničnog prinosa


                                                             4
                                                                   tangente

                             Q
                            GQ                                 B
                                                     A                  Q




                                                                    C           v1


                                    Ukupni prinos (Q)
                                                                     GQ
                                    Granični prinos u
                                    masi (GQ)




                              q
                              gq                     A
                                                               B

                                                                            q




                                                                                v1
                                                                    C
                                    Prosječni prinos (q)
                                                                     gq
                                    Granični prinos (gq)




Karakteristične točke u kretanju proizvodnje (A- točka infleksije, B – točka proporcionalnosti, C
                                       – točka zasićenja)


Zakoni proizvodnosti

Zakon minimuma ukazuje da je nekorisno ulagati u druge proizvodne faktore ako se ne uloži
barem minimum nekog proizvodnog faktora. Zakon maksimuma pokazuje gornju granicu
proizvodne sposobnosti nekog proizvodnog sustava. Razlikujemo tzv. apsolutni maksimum i tzv.
relativni maksimum.

Zakon rastućeg prinosa

Kada je tempo porasta proizvodnje veći od tempa ulaganja varijabilnog faktora kažemo da
djeluje zakon rastućeg prinosa. Za njega je karakteristično da je q<gq, i EQ / v1 >1.

Zakon proporcionalnosti

Kada je tempo porasta proizvodnje jednak tempu ulaganja varijabilnog faktora kažemo da
djeluje zakon proporcionalnosti, odnosno zakon optimuma, tj. vrijedi da je gq = q i EQ / v1 = 1.

Zakon opadajućeg prinosa

Kada je tempo porasta proizvodnje manji od tempa ulaganja varijabilnog faktora kažemo da
djeluje zakon opadajućeg prinosa. Za njega je karakteristično gq < q i EQ / v1 < 1.



                                                           5
Zone proizvodnje
                                                                                    tangente

                               Q
                              GQ

                                                                                       Q




                                                         v1A            v1B          v1C        v1


                                     Ukupni prinos (Q)
                                                                                      GQ
                                     Granični prinos u
                                     masi (GQ)



                                           I                       II         III          IV


                               q
                               gq



                                                                                           q




                                                         v1A            v1B          v1C        v1
                                    Prosječni prinos (q)
                                                                                      gq
                                    Granični prinos (gq)




                                Karakteristične zone proizvodnje

Na temelju opće proizvodne funkcije kojom se opisuje jednostavni proizvodni sustav moguće je
identificirati četiri zone.

Zona I proteže se sve do ulaganja varijabilnog faktora u količini v1A. Kod te količine granični
prinos u masi postiže maksimum. Ta se točka naziva točkom infleksije.

Zona II proteže se od ulaganja varijabilnog faktora u količini v1A pa do ulaganja varijabilnog
faktora u količini v1B. Kod ulaganja varijabilnog faktora v1B prosječni prinos je maksimalan a
ukupni se prinos ponaša proporcionalno.

Točka na ukupnom prinosu gdje je on proporcionalan naziva se točka proporcionalnosti. Prema
tome zona II se proteže od točke infleksije do točke proporcionalnosti.

Zona III obuhvaća interval ulaganja varijabilnog faktora od točke proporcionalnosti do točke
zasićenosti. Točka zasićenosti označava onaj moment ulaganja varijabilnog faktora gdje je
ukupni prinos maksimalan, a granični prinos je nula.

Zona IV obuhvaća onaj interval ulaganja varijabilnog faktora gdje je granični prinos negativna
veličina. Sa stanovišta jednostavnog proizvodnog sustava poželjno je ulaganje varijabilnog
faktora u količini v1B i predstavlja njegovo ravnotežno stanje.

No, postoje razlozi zbog čega proizvodni sustav može odlučiti ulagati varijabilni faktor od točke
proporcionalnosti do točke zasićenosti. On je nedovoljna iskorištenost fiksnih faktora.




                                                               6
Proizvodna funkcija s dva varijabilna faktora

Ukoliko se želi pratiti kako se ponaša ukupni pronos s obzirom na promjene dva faktora (radi se
o proizvodnoj funkciji u dugom vremenskom periodu) tada se uvodi proizvodna funkcija s dva
varijabilna faktora (uobičajeno ih je zvati rad i kapital).

Q = f(v1, v2)

                                                          Q
                                            A

                                   C
                                                                        B


                                                                             D


                                                A'
                        v2
                                                                        B'
                                                                             D'




                                                     0                                 v1



                                       Proizvodna površina

Točka C prikazuje razinu proizvodnje koja se ostvaruje ulaganjem određenih količina
varijabilnih faktora v1 i v2, točka D prikazuje istu razinu proizvodnje nastalu ulaganjem neke
druge kombinacije količina varijabilnih faktora v1 i v2. Analogno je s točkama A i B. Na
proizvodnoj površini postoji nebrojeno mnogo različitih razina proizvodnje koje se mogu
realizirati određenim različitim kombinacijama varijabilnih faktora v1 i v2. Razina proizvodnje
koju prezentiraju točke A i B, veća je od razine proizvodnje koju prezentiraju točke C i D.
Ukoliko bismo sliku proizvodne površine spustili na ravninu određenu s v1 i v2 dobili bi slijedeću
sliku:

                             v2




                                       C'
                             v23                     A'


                                                              B'
                             v22
                             v21
                                                                   D'


                                        v11 v12               v13                 v1

                                       Koncentrični krugovi

Točke A’ i B’ označavaju jednu razinu proizvodnje, a točke C’ i D’ drugu, nižu, razinu
proizvodnje.

                                                          7
Kada su dva faktora varijabilna granični se prinos izračunava uz pretpostavku da se jedan od
faktora drži konstantnim. Granični prinos se u tom slučaju zove granični fizički proizvod i govori
nam za koliko će se povećati proizvodnja ukoliko se jadan od faktora poveća za jedinicu ili neku
drugu ekonomski opravdanu veličinu u diskretnom slučaju ili za infinitezimalnu veličinu u
kontinuiranom slučaju, a drugi ostane nepromijenjen. On nam zapravo pokazuje razinu
proizvodnje, odnosno koncentrični krug dalje od ishodišta u koji će se doći ukoliko se ulaganje
samo jednog od varijabilnih faktora poveća.

Granični fizički proizvod faktora v1.

                                                       Q Q2  Q1
                                           gfq v 1       
                                                       v1 v12  v11

ili u kontinuiranom slučaju

                                                              Q
                                                 gfq v 1 
                                                               v1

Granični fizički proizvod faktora v2

                                                       Q Q2  Q1
                                        gfq v 2           
                                                       v 2 v 22  v 21

ili u kontinuiranom slučaju

                                                              Q
                                                 gfq v 2 
                                                               v2

Ovi granični proizvodi i proizvodna funkcija reflektiraju proizvodnu funkciju od dva varijabilna
faktora zadana u diskretnoj formi. Granični fizički proizvod faktora v1 ukazuje na to za koliko će
se povećati proizvodnja ukoliko se ulaganje varijabilnog faktora v1 poveća za jedinicu ili neku
drugu ekonomski opravdanu veličinu, a ulaganje varijabilnog faktora v2 ostane nepromijenjeno.
(Analogno, granični fizički proizvod faktora v2 ukazuje na to za koliko će se povećati
proizvodnja ukoliko se ulaganje varijabilnog faktora v2 poveća za jedinicu ili neku drugu
ekonomski opravdanu veličinu, a ulaganje varijabilnog faktora v1 ostane nepromijenjeno.)

Uz granični fizički proizvod povezuje se i pojam parcijalna elastičnost koja nam kaže za koliko
će se postotaka promijeniti proizvodnja ukoliko se ulaganje jednog od varijabilnih faktora
poveća za 1%, a ulaganje drugog ostane nepromijenjeno.

Izraz za parcijalnu elastičnost ako je funkcija proizvodnje zadana u kontinuiranom obliku:

                                            Q v2                Q v2
                              EQ / v 2         , ili EQ / v      
                                            v2 Q                v2 Q
                                                                     2




Izraz za parcijalnu elastičnost ako je funkcija proizvodnje zadana u diskretnom obliku:




                                                          8
                                 Q2  Q1                              Q2  Q1
                                            100                                   100
                           %Q      Q1                         %Q        Q1
               EQ / v1                         ili EQ / v2       
                           %v1 v1 2  v11                     %v 2 v 2 2  v 21
                                            100                                    100
                                    v11                                   v 21

                               v2




                                             A
                               v 22

                                           R1
                               v 21                                     C
                                            B


                                                         R2


                                            v 11                     v 12        v1

                                Koncentrični krug i izvođenje izokvanti

Točke A, B i C označavaju istu razinu proizvodnje. U odnosu na točku B, točka A iziskuje
angažiranje veće količine faktora v2. Isto tako točka C iziskuje veći angažman faktora v1. Nema
sumnje da je točka C inferiorna točki B. Budući da racionalni proizvođač nikada neće trošiti više
faktora nego što je potrebno.

Da bi se odvojile racionalne kombinacije iz skupa tehnički mogućih kombinacija faktora poslužit
ćemo se tangentama koje su paralelne sa koordinatnim osima i dobit ćemo točke R 1 i R2. Interval
koncentričnog kruga koji je omeđen točkom R1 i točkom R2 predstavlja skup racionalnih
mogućnosti kombiniranja faktora v1 i v2 da se dobije ista razina proizvodnje. Izokvanta je
racionalni dio koncentričnog kruga ili skup racionalnih mogućnosti.

                                      v2




                                                                I3

                                                                I2
                                                                I1

                                                                            v1


                                           Familija izokvanti




                                                     9
Granična stopa tehničke supstitucije

                         v2



                          v 24        A



                          v 23              B
                                     v 2
                          v 22                            C
                          v 21                   v 1            D
                                                                      I


                                    v 11 v 12           v 13   v 14         v1

                                 Zamjenjivost jednog faktora drugim

Ukoliko se ostaje na istoj razini proizvodnje uz istovremeno smanjivanje angažmana jednog
varijabilnog faktora i povećanje angažmana drugog varijabilnog faktora zanima nas stopa
tehničke supstitucije koja nam kaže koliko će se morati smanjiti angažman jednog varijabilnog
faktora ukoliko se angažman drugo poveća za jedinicu.

                                                v 2 2  v 21   v
                                                             2
                                                v12  v11      v1

odnosno:

                                                v2    v  v 21     gfqv1
                                 GSTS               22       
                                                v1    v12  v11    gfqv2

Za konveksnu izokvantu važi da je granična stopa tehničke supstitucije pozitivna i da djeluje
zakon opadajuće granične stope tehničke supstitucije.

Ekonomsko područje proizvodnje




                                                          10
                        v2
                                                            gornja linija
                                                             grebena



                        v 24                         A                             donja linija
                        v 23                                                        grebena
                                           C
                                                                                   I2
                                                                   B
                        v 22
                                                               D           I1
                        v 21



                                        v 11      v 12         v 13 v 14                  v1

                                Ekonomsko područje proizvodnje

Gornje linije grebena spaja točke u kojima je granični fizički proizvod jednak 0. Donja linija
grebena je linija koja spaja točke u kojima je gfq = 0. Te dvije linije zatvaraju proizvodni
tehnički prostor u kojemu se nalaze racionalni proizvodni procesi. Taj prostor predstavlja
osnovicu za ekonomski izbor pojedinačnog konkretnog proizvodnog procesa tj. kombinacije
faktora v1 i v2 za proizvodnju dane količine proizvoda.

Optimalna kombinacija proizvodnih faktora

Jednadžba za troškovne krivulje glasi

                                               T  cv1 v1  cv2 v 2

i pokazuje koje se sve kombinacije faktora mogu uz dane cijene nabaviti iz predujmljene mase
troškova.

                                 v2




                                T
                               ____
                                cv
                                 2
                                                         T = v1· cv + v2· cv
                                                                     1         2




                                                                             T
                                                                            ____         v1
                                                                             cv
                                                                                    1




                                          Izotroškovna linija




                                                          11
                              v2

                           T
                          ____
                           cv
                                2




                          v2*                           E
                                                                         P3

                                                                         P2
                                                                         P3

                                                  v1*            T
                                                                ____           v1
                                                                 cv
                                                                     1



                                    Optimalna kombinacija faktora

Postoji matematička metoda za određivanje optimalne kombinacije proizvodnih faktora. Dakle
one kombinacije varijabilnih faktora koja maksimizira određeni sustav uz dane cijene.

Putanje ekspanzije

Do sada su razmatrani problemi optimalizacije kada se želi proizvoditi dana razina proizvodnje
pri tome razina nam je bila granična stopa tehničke supstitucije s jedne i omjer cijena faktora s
druge strane. No, pitanje je kako će se povećati razina proizvodnje.

                         v2
                              T3



                              T2
                                                    Putanja
                              T1                   ekspanzije
                        v21                   C
                        v22               B
                        v23                                     P3
                                      A
                                                                P2

                                                                P1

                                      v11v12 v13                              v1

                                          Putanja ekspanzije

Krivulje I1, I2 i I3 su izokvante. T1, T2 i T3 su tangente koje su međusobno paralelne (usporedne).
Granična stopa tehničke supstitucije GSTS u točkama A, B i C je jednaka. Te su točke
međusobno povezane izglađenom krivuljom koja se naziva izoklina.


                                                        12
Ako se tangente pojme kao izotroškovni pravci i ako se njihovi nagibi ne mijenjaju tada izokline
postaju putanje ekspanzije. Putanja ekspanzije specijalna je izoklina uzduž koje će količina
proizvodnje ekspandirati u slučaju da cijene proizvodnih faktora ostanu neizmijenjene.

       Putanja ekspanzije                   Putanja ekspanzije
 v2            "a"                    v2            "b"                  v2




                            v1                                   v1                           v1

                                 Alternativni oblici putanje ekpanzije

Krivulje prikazuju putanju ekspanzije koja predstavlja:
a)     povećanje razine proizvodnje u dugom roku s većim oslanjanjem na angažman kapitala,
b)     povećanje proizvodnje uz proporcionalno povećanje ulaganja u oba varijabilna faktora, p
c)     povećanje proizvodnje uz veći angažman rada

Koncept kapaciteta

Kapacitet je sposobnost nekoga ili nečega da u određenom vremenskom razdoblju proizvede
stanovitu količinu proizvoda određene kvalitete.

Razlikujemo kvalitativni i kvantitativni kapacitet. Kvalitativni kapacitet je određene vrstom
proizvoda i usluga koje neki proizvodni sustav može pružiti (asortiman, dubina-širina). Nas
međutim zanima kvantitativni kapacitete i fiksiramo ga kao konstantu. Postoje različite podjele
kvantitativnog kapaciteta ali je najčešća ona koja razlikuje maksimalni, objektivno mogući,
ostvareni i minimalni kapacitet. Posebno treba diskutirati optimalni kapacitet.

Minimalni i maksimalni kapacitet su ono što neki sustavi minimalno i maksimalno mogu dati.
Minimalni kapacitet je 0, ali i ne mora biti. Maksimalan kapacitet rafinerije je ukupna
proizvodnja za cijelo vrijeme kada sustav nije u remontu.

Objektivno mogući kapacitet jest kombinaciji opreme i radnika. Radnici imaju ograničenje rada
(ne može se raditi 24 sata na dan jer to sprečava Zakon o radu). Uvodi se tri smjene radnika ali to
su različiti ljudi. U obzir se uzimaju i potencijalni predvidivi zastoji.).

Maksimalni kapacitet zasniva se na opremi, objektivno moguć na kombinaciji opreme i
zaposlenih, a ostvareni je onaj koji se realizira.

Stupanj iskorištenja kapaciteta (iskazuje se u postotcima) kao omjer ostvarenog kapaciteta i
objektivno mogućeg kapaciteta ili kao omjer ostvareno kapaciteta i maksimalnog kapaciteta.

Ako je naglasak samo na maksimalnom kapacitetu on je ujedno i objektivno moguć, a ako se
naglasi objektivno mogući kapacitet znači da postoji maksimalni kapacitet veći od njega.




                                                  13
Mjerenje kapaciteta

Više je metoda mjerenja kapaciteta i to:
1. skupine metoda mjerenja kapaciteta pomoću proizvoda
2. skupine metoda mjerenja kapaciteta pomoću proizvodnih faktora
3. metode mjerenja kapaciteta uskim grlom
4. statističke metode mjerenja kapaciteta
5. matematičke metode (linearno programiranje)

1. Postoje tri slučaja. Kod homogene proizvodnje proizvodnja kapacitet se izražava u naturalnim
jedinicama. Kada proizvodnja nije homogena, ali se uporabom tehničko tehnoloških kriterija
može homogenizirati kapacitet se iskazuje u uvjetno naturalnim jedinicama. Kada proizvodnja
nije homogena i nemoguće ju je homogenizirati tada se kapacitet iskazuje u vrijednosnom izrazu
upotrebom stalnih cijena.

2. I ovdje je više slučajeva. Prvi je slučaj da se kapacitet mjeri količinom sirovina koja se može
preraditi. U drugom se slučaju mjeri utroškom radne snage, norma satima odnosno uvjetnim
norma satima. U trećem se slučaju mjeri satima rada proizvodne opreme tj. strojnim satima i
uvjetnim strojnim satima.

3. U slučaju da proizvodni sustav ima više tehnoloških faza tada se kapacitet proizvodnog
sustava mjeri uskim grlom tj. najnižom propusnom moći neke tehnološke faze.

4. Od statističkih metoda zanimljiva je metoda uzoraka, a aplikacija metode na probleme
proizvodnje uobičajeno se naziva metoda trenutačnih zapažanja.

5. Suvremene matematičke metode koje se često koriste u utvrđivanju kapaciteta istina na svoj
specifičan način jesu metode linearnog programiranja. Tu se javlja sintagma optimalni kapacitet.
To je najviša količina proizvoda koja se uz interna i eksterna ograničenja može postići, a da bi se
ostvario neki željeni cilj.

Teorija prilagođavanja

Teorija prilagođavanja bavi se istraživanjem mogućnosti kako proizvodni sustav prilagoditi
promjenjivoj i nepredvidljivoj okolini. Okolinu najjednostavnije možemo predstaviti pomoću
potražnje koja se definira kao količina proizvoda koji su potrošači voljni kupiti po nekoj cijeni.

Uz okolinu usmjerenu na prodajno tržište valja imati na umu i okolinu usmjerenu na nabavno
tržište a sigurnost ne mora vladati niti na jednom niti na drugom tržištu. U tim uvjetima sasvim
je utemeljeno pitanje kako da se proizvodni sustav prilagođava. Četiri su strategije
prilagođavanja:
1. Prilagođavanje po zakonu prinosa.
2. Kvantitativno prilagođavanje.
3. Prilagođavanje po intenzitetu.
4. Vremensko prilagođavanje.

Koja će se konkretno strategija izabrati zavisi o proizvodno tehničkoj strukturi konkretnog
proizvodnog sustava.

Ako je u pitanju jednostavni proizvodni sustav (imamo samo jedan varijabilni faktor a svi su
ostali stalni) tada se prilagođavanje vrši uporabom strategije prilagođavanja po zakonu prinosa.



                                                14
1. Pretpostavimo da je potražnja pala, tj. ako poduzeće treba ponuditi količinu proizvoda Q koja
je manja od točke optimuma. Ako ovakvo stanje potraje kroz duže vremensko razdoblje
proizvodni sustav ga ne može tolerirati te se mora uskladiti sa fiksnim faktorom na način da
iznova dođe u novo optimalno stanje.

2. Ako je priroda proizvodnog sustava takva da je moguća djeljivost tj. slobodno uključivanje i
isključivanje tehničkih jedinica odnosno strojeva tada proizvodni sustav može primijeniti
strategiju kvantitativnog prilagođavanja. Pri tome, istodobno mora obratiti pažnju na kvalitativna
svojstva tehničkih jedinica i adekvatno ih selekcionirati ili uvesti. Nerijetko se zbog toga
kvantitativno prilagođavanje i još naziva i selektivnim prilagođivanjem.

Pri smanjenju proizvodnje nastupaju tzv. neiskorišteni odnosno jalovi fiksni troškovi. Jalove
fiksne troškove treba obuhvatiti kako za pojedinačne fiksne troškove svake tehničke jedinice
tako i za zajedničke fiksne troškove.

3. Ako je priroda proizvodnog sustava takva da nije moguće djeljivost tada se primjenjuje
strategija prilagođavanja po intenzitetu. Vrijeme rada proizvodnog sustava ostaje neizmijenjeno
a povećava se intenzitet rada kada treba povećati proizvodnju i smanjuje se kada treba smanjiti
proizvodnju.

4. Kada je priroda proizvodnog sustava takva da nije moguća djeljivost i nije moguće
prilagođavanje po intenzitetu tada se pribjegava aplikaciji strategije vremenskog prilagođavanja.
Intenzitet rada tehničkih jedinica ostaje neizmijenjen na, a skraćuje se vrijeme rada kada treba
smanjiti proizvodnju odnosno produžuje kada treba povećati proizvodnju.

Jalovi fiksni troškovi izračunavaju se na sljedeći način.

                       FT
FT j  ( K m  K o )
                       Ko

Km - objektivno mogući kapacitet
Ko - ostvareni kapacitet
FTj - jalovi fiksni troškovi




                                                 15

								
To top