Your Federal Quarterly Tax Payments are due April 15th Get Help Now >>

512568 TRANSPORTNO OSIGURANJE zbornik by aYX9Qv

VIEWS: 60 PAGES: 19

									Prof.dr.sc. Ivo Andrijanić
Doc.dr.sc. Marijan Rajsman




    TRANSPORTNO OSIGURANJE
       s osvrtom na njemačku poslovnu praksu




                        Zagreb, veljača 2008.
SAŽETAK
Predmet rada odnosi se na prikaz tematike transportnog osiguranja, kao iznimno
značajnoga čimbenika uspješnog poslovanja u domaćem i međunarodnom prometu.
Razmatra se ugovaranje pomorskog osiguranja posebice s obzirom na: oblik i sadržaj
ugovora, osiguranu sumu, vrijednost i premiju osiguranja, mjere u slučaju štete, zadatke
punomoćnika osiguranja te konzorcijalno osiguranje i franšize. U radu se navode oblici
pokrića i klauzule u pomorskom osiguranju. Posebno se razmatra havarija u pomorskom
prometu. Iznosi se kratak osvrt na osiguranje u unutrašnjem prometu, kao i osiguranje u
zračnom prometu. Zaključno se ukazuje na značenje kvalitetne i precizne zakonske
regulative transportnog osiguranja u okvirima hrvatske gospodarske prakse.


Klučne riječi: transportno osiguranje, robni promet, rizici, osigurana suma, premija i
polica osiguranja, naknada štete



SUMMARY
This paper presents an overview of transport insurance as a factor extremely important to
successful business of domestic and international merchandise traffic. Special attention
has been given to the contracting of marine insurance particularly in respect of: contract
type and content, insurance sum, insurance value and premium, steps to be taken in cases
of damage, duties of insurance agents and consortial insurance and franchises. This paper
also encompasses insurance coverage options and clauses found in marine insurance
contracts. Further on, the paper deals with the loss or damage of ships or cargo in
maritime transport. A brief outline of the insurance in domestic transportation of goods
and in air traffic has also been given. In the final part of the paper it has been pointed to
the significance of high-quality and precise regulations in respect of transport insurance
in economic practices in Croatia.


Key words: transport insurance, merchandise traffic, risks, insurance sum, premium and
insurance policy, compensation for damages




                                             1
SADRŽAJ

 1. U V O D


 2. Ugovor o pomorskom osiguranju i tijek osiguranja
    2.1 Oblici i sadržaj ugovora
    2.2 Osigurana suma, vrijednost osiguranja i premija osiguranja
    2.3 Mjere u slučaju štete
    2.4 Zadaci punomoćnika osiguranja
    2.5 Konzorcijalno osiguranje i franšize


 3. Oblici pokrića i klauzule u pomorskom osiguranju
    3.1 Puno pokriće
    3.2 Pokriće u slučaju nasukavanja
    3.3 Engleske klauzule o osiguranju
    3.4 Zaštitna osiguranja


 4. Havarije u pomorskom prometu
    4.1. Generalne havarije
    4.2. Partikularne havarije


 5. Osiguranje u unutrašnjem prometu


 6. Osiguranje u zračnom transportu


 7. ZAKLJUČAK




                                         2
   1. U V O D
Transportno osiguranje je osiguranje od štete, koje osigurava svaki interes (koji se može
izraziti u novcu) u pokretnim stvarima na prijevoznom putu od mnoštva opasnosti, a
dijeli se na pomorsko, kopneno i zračno osiguranje.
U radu su korištena djela poznatih autora koji se, uz ostalo, bave i problematikom
transporta, transportnih rizika i osiguranja od tih rizika, na način kako se ono provodi u
poslovnoj praksi domaćeg i međunarodnog robnog prometa.
Budući     da   je   Savezna   Republika     Njemačka     tradicionalno    najjači   hrvatski
vanjskotrgovinski poslovni partner te da je Hrvatska u vanjskotrgovinskom robnom
prometu od Njemačke preuzela neka pravila i običaje iz transporta i osiguranja, autori su
se u radu dijelom osvrnuli i na transportno osiguranje u njemačkoj poslovnoj praksi.


   2. Ugovor o pomorskom osiguranju i tijek osiguranja
         2.1. Oblici i sadržaj ugovora
Zaključivanje ugovora o transportnom osiguranju preporučljivo je ne samo zbog boljeg
pokrivanja transportnog rizika, jer je jamstvo prijevoznika ograničeno, nego ga
zahtijevaju i kreditni instituti kod mnogih alternativa financiranja u vanjskoj trgovini.
Predmet ugovora o osiguranju može biti svaki interes, čija se vrijednost može izraziti u
novcu, da roba neoštećena stigne na odredište. Iako se ovi interesi mogu razlikovati, u
pravilu se osiguravaju vrijednost robe, vozarina i imaginarna dobit (dobit koju uvoznik
očekuje, a koja je zbog štete izostala). U ugovoru o osiguranju neophodno je potrebno
točno navesti vrstu i opseg osiguranja.
Za pokrivanje transportnog rizika vanjskotrgovinsko poduzeće može birati između više
oblika ugovora (shema broj 1).
Generalna polica se izdaje kad se transporti redovno ili često osiguravaju okvirnim
ugovorom o osiguranju pod usporedivim uvjetima. Generalna polica naziva se još i
tekućim osiguranjem ili tekućom policom.
Ugovor se sklapa u vezi s određenom skupinom rizika za sve robe ili skupine roba za
određene prijevozne putove. Prema njemačkim pravilima osiguranik je obvezan prijaviti
osiguravatelju sve transporte koji potpadaju pod policu (Deklarationspflicht). Zbog
pojednostavljenja često se dogovara tjedna, mjesečna ili kvartalna prijava, koja se može

                                              3
raščlaniti prema kategoriji transporta (npr. zemlja uvoza, prijevozni put, prijevozno
sredstvo ili vrsta robe) i prema visini stope premije osiguranja. Isplata premije odnosi se
samo na stvarno izvršene transporte.
Osigurana je u načelu sva deklarirana roba, čim se nađe na prijevoznom putu, odnosno
sva roba na unaprijed dogovorenim prijevoznim putovima. Ako osiguranik ne izvrši
svoju obvezu deklariranja robe, osiguravatelj je oslobođen svoje obveze.
Neprijavljene promjene rizika također mogu osiguravatelja osloboditi njegove obveze.
Takve promjene rizika su npr. promjena odredišne luke, utovar na palubu, znatno
produljenje vremena prijevoza ili odstupanje od pomorske rute. Osiguravatelj u takvim
slučajevima može zahtijevati dodatnu premiju. On međutim neće biti oslobođen od svoje
obveze, ako osiguranik usprkos trgovačkoj brižljivosti nema saznanja o promjeni
opasnosti (prema Općim njemačkim pravilima za pomorsko osiguranje: ADS-Allgemeine
Deutsche Seeversicherungsbedingungen - Posebne odredbe za osiguranje roba, br.2,
promjena opasnosti).


Shema 1. Oblici ugovora transportnog osiguranja




Za svaki transport trebali bi u žurnalu osiguranja, prijavnoj listi (Versicherungsjournal)
stajati sljedeći navodi, koji imaju funkciju nadzora i dokaza, a koji bi se trebale naći i u
pojedinačnoj polici/potvrdi o osiguranju:
   osiguravajuće društvo, eventualno udio u konzorciju
   osiguranik


                                             4
   uvjeti osiguranja
   pokriveni rizici
   osigurana svota
   prijevozno sredstvo, po potrebi klasifikacija
   prijevozni put
   broj potvrde o osiguranju generalne police
Još jedan oblik okvirnog ugovora o osiguranju je paušalna polica, kod koje ne postoji
obveza prijave od strane osiguranika. Jamstvo osiguravatelja ovdje se odnosi na fiksno
opisane uvjete i maksimalan iznos za naknadu štete, isplatu premije na ukupnu osiguranu
svotu s paušalnom premijskom stopom. Sve robne pošiljke se smatraju osiguranima do
dogovorene osigurane svote, ukoliko odgovaraju utvrđenim uvjetima iz ugovora.
Ponekad se umjesto generalne police može odabrati otpisna polica, kod koje se iznos
osiguranja počevši od maksimalnog iznosa po završetku putovanja smanjuje za osiguranu
vrijednost transporta. Otpisna (flotantna) polica odnosi se u pravilu na kratko vrijeme za
transporte s istovrsnim rizikom. Na kraju svog trajanja ili u međuvremenu ona po potrebi
može biti popunjena. Otpisna polica se u praksi sve manje primjenjuje.
Pojedinačna polica se odnosi na jednokratni ugovor o osiguranju za jedan transport. Ona
je zajedno s drugim dokumentima potrebna u svrhu financiranja odnosno za ostvarivanje
prava korisnika osiguranja.
Da bi generalna polica postala prativa (begleitfähig) i prenosiva, osiguravajuća društva na
zahtjev izdaju certifikat o osiguranju kao zasebni dokument o transportu robe. Zahtjev
iz osiguranja u mnogim se slučajevima uz pomoć lokalnog agenta osiguranja prenosi na
certifikat o osiguranju, koji se poziva na okvirni ugovor o osiguranju.
Ako izvoznik zaključi transportno osiguranje na temelju uvjeta isporuke u korist
uvoznika, koji sadrži neku činidbu iz osiguranja (npr.CIF), u bilješci o prijenosu će stajati
ili uvoznik, koji će na taj način postati ovlaštenikom, ili će se ona indosirati bjanko.
(prema odluci njemačkih propisa za pomorsko osiguranje E.4.1.2).
Pravne osnove za ugovor o osiguranju u njemačkoj poslovnoj praksi su osim propisa
Trgovačkog zakonika (HGB, §§ 778 i dr.) Opći uvjeti njemačkog pomorskog osiguranja
(ADS) i Posebne odredbe o osiguranju roba 1973. u verziji iz 1984. Potonje su stupile na
snagu umjesto prijašnjih §§ 80 do 90 ADS. Pozivanjem na ove uvjete osiguranja oni

                                             5
postaju pravno obvezujući za svaki ugovor o pomorskom osiguranju transporta i time
uvelike zamjenjuju propise Trgovačkog zakonika (HGB).
U različitim zemljama tamošnjim je uvoznicima/izvoznicima sklapanje ugovora o
transportnom osiguranju dozvoljeno samo kod domaćeg osiguravatelja, ponekad je čak
zabranjena isporuka CIF. Prema podacima International Union of Marine Insurance to
trenutačno vrijedi za četrdesetak zemalja. Ovaj manjak slobode u sklapanju ugovora za
njemačka poduzeća znači, da su u slučaju šteta upućena na strana osiguranja, čiji bonitet
im je nepoznat. U takvom se slučaju preporučuje sklapanje zaštitnog osiguranja.


       2.2. Osigurana suma, vrijednost osiguranja i premija osiguranja
Gornja granica svakog osiguranja je osigurana suma. Osiguranik međutim mora paziti na
to, da osigurana vrijednost transportirane robe ne bude veća od osigurane sume, jer se u
tom slučaju odšteta smanjuje uslijed podosiguranja. (vidi: ADS, br.7.6, podosiguranje).
                        osigurana suma
odšteta = šteta x   ---------------------------
                     osigurana vrijednost

Osigurana vrijednost sastoji se od uobičajene trgovinske vrijednosti robe (u pravilu u
skladu s trgovačkim računom), troškova vozarine i osiguranja, eventualnih zavisnih
troškova i tzv. imaginarne dobiti. Ovu imaginarnu dobit izvoznik uključuje npr. kod
isporuke CIF u interesu uvoznika u iznosu od 10% u osiguranu sumu, kako bi na taj način
u slučaju štete osigurao dobit koju uvoznik očekuje od daljnje prodaje kupljene robe.
Osnova svake odštete je ponajprije osigurana vrijednost, dakle vrijednost koju bi roba u
neoštećenom stanju imala na odredištu. Od te se vrijednosti odbija stvarna vrijednost
oštećene robe na odredištu (njem.: Krankwert). Obeštećenje u visini tako izračunate
razlike se međutim može dobiti samo ako osigurana vrijednost odgovara visini sume
osiguranja.
Ako se npr. suma osiguranja kod štete od 700.000 EUR kod uobičajene osigurane
vrijednosti robe od 1,1 mil. EUR kreće oko 900.000 EUR, odšteta iznosi samo
               900.000
700.000 x ------------------- = 572.727 EUR, a to je samo 81,8%.
              1.100.000


                                                  6
Ako se radi o nadosiguranju, osiguranik ima pravo zahtijevati osiguranu vrijednost.
U transportnom osiguranju ne postoje premije koje bi odobravale nadzorne vlasti. Opseg
ugovora i naknada koja se za to treba isplatiti mogu se slobodno dogovoriti.
Na temelju posebnosti svakog transporta pomorskim brodom, kod osiguravatelja postoje
samo redovne premijske stope i dodatne stope koje ponajprije ovise o:
   vrijednosti i stanju robe
   pakiranju
   opsegu pokrića
   klasifikaciji broda
   ruti i trajanju puta
   godišnjem dobu


        2.3. Mjere u slučaju štete
U slučaju štete od posebnog je interesa za osiguranika uredno i brzo odvijanje postupka
kao i isplata odštete. Stoga su na poleđini police osiguranja višestruko otisnute opće
upute za slučaj štete, u kojima se navodi nadležni havarijski komesar koji je dobro
upoznat s problemima tipičnim za dotičnu zemlju, a koji će utvrditi postojanje štete. S tim
u skladu treba poduzeti sljedeće mjere:
   smjesta provjeriti postoji li šteta, čim se roba primi od špeditera
   postaviti dodatne zahtjeve špediteru
   spriječiti proširenje štete
   priopćiti štetu osiguravajućem društvu
   angažirati havarijskog komesara, koji na licu mjesta ustanovljuje štetu i o tome izdaje
    havarijski certifikat
   uzeti u obzir rokove za reklamaciju
Havarijski komesar oštećenu robu doduše može prodati za račun osiguravatelja, ali nije
ovlašten donositi odluke o priznavanju ili odbijanju zahtjeva iz osiguranja.
Reguliranje štete obavlja punomoćnik osiguravajućeg društva (njem.: Assekurateur) na
temelju havarijskog certifikata, za što je ovlašten u okviru svojeg agencijskog ugovora s
osiguranjem. Kao potvrdu o pravu korištenja iz osiguranja njemu treba predočiti policu
osiguranja.

                                              7
Dokumenti koji se zahtijevaju za izračun odštete su:
   polica osiguranja
   dokument o otpremi robe
   trgovačka faktura
   dokumenti o broju, mjeri, težini u polazištu i odredištu
   havarijski certifikat
   korespondencija o zahtjevima za nadoknadu štete koji su postavljeni špediteru
   izjava, da se ovlaštenja iz ugovora o prijevozu ustupaju osiguravatelju
   vlastita procjena štete.


        2.4. Zadaci punomoćnika osiguranja
Punomoćnik osiguranja je samostalni trgovac, koji je prema unutra ugovorom o
zastupanju vezan s osiguravajućim društvom, a prema van ima veliku slobodu djelovanja.
On obvezuje osiguranje koje zastupa time što pristaje na plaćanje.
Kod hitnih slučajeva šteta odnosno reguliranja šteta, može na licu mjesta po nalogu
osiguravatelja poduzeti potrebne mjere.
U zadatke punomoćnika osiguranja osim reguliranja šteta spada i pokretanje novog
posla, posebice procjena rizika i izračun premije. Budući da transportno osiguranje ne
podliježe državnom nadzoru (njem.: Bundesaufsichtsamt für das Versicherungswesen,
BAV) ugovori se mogu sklapati slobodno, što s jedne strane daje više manevarskog
prostora kod dogovaranja premije, s druge pak strane poziva na poseban oprez. Samo
dozvola za obavljanje djelatnosti poduzeća za transportno osiguranje podliježe nadzoru.
Punomoćnik osiguranja može raditi za više tuzemnih ili inozemnih osiguravajućih
društava i radi na osnovi provizije s udjelom u dobiti. Sjedišta punomoćnika osiguranja
najčešće su pomorske luke. Kod velikih transporta ili vrlo visokih rizika može uključiti
posrednika u osiguranju (njem.: Versicherungsmakler) kako bi se formirao konzorcij
osiguranja.


        2.5. Konzorcijalno osiguranje i franšize
U svrhu disperzije rizika mogu se provesti konzorcijalna osiguranja s relativno malim
udjelima do 10% ukupne osigurane sume, pri čemu se međutim ne preuzima ukupno

                                             8
jamstvo, tako da svaki konzort jamči samo do visine vlastitog udjela. U ovom obliku
djeluje i Lloyd's Underwriters kao poslovna udruga brojnih privatnih osiguravatelja na
engleskom tržištu (transportnog) osiguranja, a prvi takvi oblici pojavili su se već
sredinom 17.-tog stoljeća.
Osiguravajuće društvo kao voditelj konzorcija odgovorno utvrđuje stope premija i uvjete
ugovora, koje konzorti moraju u potpunosti preuzeti. Pri plasmanu stopa rizika (slip)
koje je potpisao voditelj konzorcija, često se koriste usluge osiguravajućih posrednika.
Kako osiguranik ne bi usprkos osiguranju bez svoje krivnje morao snositi štetu, a da bi
osiguravatelj istovremeno mogao smanjiti rizik konzorcija, zaključuje se reosiguranje.
Reosiguravatelji su u pravilu opći osiguravatelji, koji pokrivaju i ovaj segment
osiguravajućeg posla, reosiguranjem pokrivaju štetu odnosno izostanak prvog rizika.
Da bi osiguravatelj izbjegao naknadu bagatelnih i malih šteta, koje mu uzrokuju velike
administrativne troškove, a da bi osiguranik svojim udjelom smanjio premiju, dogovaraju
se franšize.
Kod integralne franšize osiguranik je obvezan platiti za cijelu štetu u okviru sume
pokrića, ukoliko šteta prelazi njegov udio. Kod ovakve regulacije štete se često
"napuhavaju", kako bi ih nadoknadilo osiguranje. Odbitna franšiza (njem.:
Abzugsfranchise) nema ovaj nedostatak, jer ovdje u svakom slučaju postoji samo obveza
osiguranikovog udjela u šteti


3. Oblici pokrića i klauzule u pomorskom osiguranju
U Općim uvjetima njemačkog pomorskog osiguranja (ADS), Posebne odredbe za
osiguranje roba u verziji iz 1984. više ne sadržavaju odredbe "srednje pokriće" i "oblik
pokrića D" za kontejnere i potiskivače. Kako bi se izbjeglo moguće nesporazume s
engleskim oblicima pokrića, izostavljeno je i označavanje oblika pokrića slovima.
Osiguranik još može birati samo između
   punog pokrića (pokrivanje svih opasnosti) i
   opasnosti od nasukavanja.




                                             9
    3.1. Puno pokriće
Ako osiguravatelj i osiguranik nisu drugačiji dogovorili, kao opseg pokrića vrijedi uvijek
puno pokriće. To je najčešće primjenjivani oblik. Ovdje osiguravatelj bez franšize daje
naknadu za gubitak ili oštećenje osiguranih dobara na prijevoznom putu. Ovo takozvano
puno pokriće međutim ne pokriva sve robe za slučaj svih mogućih rizika. Posebno se
izuzimaju:
   ratni rizici
   politički rizici
   nuklearni rizici
   rizici uslijed štrajkova, zatvaranja tvornica zbog štrajkova, nemira i terorizma
   financijski rizici nastali izborom prijevoznika.
U njemačkoj poslovnoj praksi ovi se rizici osim financijskog rizika mogu pokriti
dodatnim klauzulama Njemačke udruge za transportno osiguranje (DTV – Deutshe
Transport Versicherung)):
   DTV ratne klauzule, 1984.
   DTV klauzule o štrajkovima i nemirima, 1984.
   DTV klauzule o nuklearnoj energiji, 1984.
Predmet osiguranja su doduše "sve vrste roba", ali u obvezu osiguravatelja ne spadaju,
ako nije drugačije dogovoreno, dobra poput plemenitih metala, dragoga kamenja,
vrijednosnih papira, novca, radioaktivnih materijala, eksploziva, oružja, živih životinja,
biljaka i droga.
Nadalje osiguravatelj nije dužan plaćati naknadu kod šteta (ADS 1984, br. 1.4) koje su
nastale uslijed:
   odugovlačenja putovanja
   unutrašnje pokvarenosti ili stanja robe
   razlika u količini, mjeri ili težini kakve su uobičajene u trgovini
   vlažnosti zraka i kolebanja temperature
   nedostataka ili manjka uobičajene ambalaže
Za prijevoz strojeva i aparata uvijek vrijedi dodatna DTV klauzula za strojeve iz 1973.
Klauzulom DTV iz 1989. o spašavanju i uklanjanju mogu se nadoknaditi troškovi za
spašavanje i uništavanje dobara do 5% osigurane sume.

                                              10
Napokon, u njemačkoj poslovnoj praksi osigurani su samo oni transporti, koji se odvijaju
besprijekornim prijevoznim sredstvima u pomorskom teretnom prometu, dakle
brodovima s odgovarajućom klasifikacijom (odl. D 2 Pomorski kargo promet, DTV
klauzule o klasifikaciji i starosti brodova).


        3.2. Pokriće u slučaju nasukavanja
Kod pokrića u slučaju nasukavanja njemački osiguravatelji nabrajaju slučajeve (pozitivni
popis) u kojima preuzimaju osiguranje od rizika, a u nenavedenim slučajevima ne postoji
ta obveza osiguravatelja (ADS, Posebne odredbe za osiguranje dobara, br.1.2). To se
odnosi na sljedeće:
   nasukavanje (o nasukavanju se radi kad brod udari o dno, nakrene se, potone, razbije
    se, sudari s drugim plovilom ili stvari ili se ošteti zbog leda)
   nesreća nekog drugog transportnog sredstva
   urušavanje skladišnih zgrada
   požar, udar groma, eksplozija, elementarna nepogoda, udar letećih objekata
   otplavljivanje, bacanje, pad robe s palube uslijed nevremena
   žrtvovanje robe
   iskrcaj, privremeno skladištenje i pretovar robe u nekoj luci u slučaju nužde
   potpuni gubitak svih koleta, ako gubitak nije nastao zbog nestajanja ili oštećenja (npr.
    sabotaža, vandalizam)
   generalna havarija - prilozi
U svim navedenim slučajevima osiguravatelj plaća štetu bez franšize. Ako se, međutim,
želi smanjiti stope premije, pojedinačno se mogu dogovoriti franšize.
Pokriće za slučaj nasukavanja koristi se uglavnom kod rasutog tereta, gdje se ne očekuju
naročita oštećenja. Za robu koja se prevozi na palubi broda i u načelu vrijedi samo
pokriće za slučaj nasukavanja. Ako bi se međutim radilo o kontejnerima, zatvorenim sa
svih strana ili o teglenicama, mogu se sklapati jednaki ugovori o osiguranju kao kod robe
koja se vozi u brodskim prostorima, tako da je moguće i puno pokriće.




                                                11
        3.3. Engleske klauzule o osiguranju
U međunarodnoj trgovini često se koriste engleske klauzule o osiguranju Institute of
London Underwriters (Institut Cargo Clauses) koje su nanovo koncipirane 1983., i nakon
izvjesnog prijelaznog razdoblja zamijenile stare klauzule f.p.a, w.a. i all risks. :
   Institute Cargo Clauses C:
    Ovdje se obveza osiguravatelja ograničava na štete iz generalne havarije, uz dopunu
    još nekih, u daljem tekstu pojedinačno navedenih rizika. Osiguravaju se samo
    imenovane opasnosti (named perils):
-   žrtvovanje ili bacanje u more kod generalne havarije
-   iskrcaj robe u nekoj luci u slučaju nužde
-   sudar broda ili drugog prijevoznog sredstva
-   požar i eksplozija
-   nasukavanje, potonuće ili rušenje broda na bok
-   iskakanje iz tračnica ili prevrtanje kopnenog prijevoznog sredstva.
Ako je kupoprodajni ugovor sklopljena s uvjetom isporuke CIF prema Incotermsu,
izvoznik ima obvezu sklapanja ugovora o osiguranju na temelju pokrića C. Osigurana
suma mora pokriti CIF-cijenu plus 10% tzv. imaginarne dobiti.
Njemačko pokriće u slučaju nasukavanja u velikoj mjeri se podudara s pokrićem C, ali je
opsežnije i obuhvaća prije svega kompletno osiguranje kopnenih transporta, neke rizike u
luci kao npr. urušavanje skladišnih zgrada, elementarne nepogode i sabotažu. Stoga je
ono povoljnije. Tereti (roba, kargo) ukrcani na palubi se u pravilu osiguravaju ovim
oblikom pokrića.


   Institute Cargo Clauses B:
Ova klauzula pruža opsežniju zaštitu osiguranja nego klauzula pokrića C. Pokrivaju se
dodatni rizici:
-   otplavljivanje s palube
-   prodor morske ili riječne vode u transportno sredstvo, kontejner ili mjesto istovara
-   potpuni gubitak svih koleta prilikom ukrcaja ili iskrcaja iz riječnih ili morskih plovila
-   potres, vulkanska erupcija, udar groma



                                              12
S iznimkom rizika nastalog prodiranjem morske i riječne vode opseg pokrića u praksi
njemačkog osiguranja za slučaj nasukavanja širi je od onoga iz klauzule B, jer su ovdje
osigurane i druge, neimenovane nesreće prometnih sredstava i elementarne nepogode kao
i sudar s letećim objektima, urušavanje skladišnih zgrada, pad s palube kod nevremena i
namjerno oštećenje i uništenje (npr. sabotaža).


   Institute Cargo Clauses A:
Zaštita iz osiguranja odgovara u biti njemačkom punom pokriću, tako da se ovdje
načelno osigurava od svih opasnosti, ali nisu sadržani posebni rizici kao rat i nemiri, koji
se međutim mogu osigurati odgovarajućim dodatnim klauzulama kao što su "Institute
war clauses" (ratni rizici) i "Institute strike, riots and civil commotion clauses" (štrajkovi,
pobune i građanski nemiri).
Osiguravatelj načelno nije obvezan platiti naknadu (slično kao kod ADS) u slučaju šteta
uslijed:
-   pogrešnog postupanja osiguranika
-   običnog ulaska vode kroz pukotine na brodu, razlika u mjerama i količinama, habanja
    i gubitka na težini
-   oštećenog ili nedostatnog pakiranja
-   unutarnje pokvarenosti ili stanja robe
-   odugovlačenja putovanja
-   nelikvidnosti prijevoznika
-   nedovoljne prikladnosti broda, drugog prijevoznog sredstva ili spremnika
    (kontejnera).


           3.4. Zaštitna osiguranja
Budući da kod nekih uvjeta isporuke (npr. FOB) rizik već u zemlji izvoznika prelazi na
uvoznika, dakle prije prijevoznog puta, a kupovna cijena u skladu s uvjetima plaćanja
dospijeva tek nakon prijevoza (npr. odgoda plaćanja), izvoznik ne zna je li i kako uvoznik
osigurao transportni rizik, i hoće li uslijed oštećenja ili gubitka robe (suprotno ugovoru)
izostati plaćanje.



                                              13
Transportni rizik je, doduše, pravno prešao na uvoznika, ali ekonomski ga ponekad mora
snositi izvoznik. S aspekta izvoznika može imati smisla dogovaranje njemačke DTV-
izvozne zaštitne klauzule, koje osiguravaju vlastiti interes izvoznika u prispijeću
neoštećene robe. U tom slučaju osiguranje pokriva izvoznikovu štetu do neto fakturirane
vrijednosti, ako on od uvoznika ne može naplatiti niti dospjelu kupovnu cijenu niti
naknadu za generalnu havariju. Uvoznik ne smije saznati da je izvoznik zaključio zaštitno
osiguranje.
Sa stajališta njemačkog uvoznika razumno je zaključiti zaštitno osiguranje, kad se ne
poznaje bonitet i praksa reguliranja šteta u stranoj zemlji ili opseg pokrića stranog
osiguranja.
Ugovaranjem DTV-uvozne zaštitne klauzule uvoznik će kod robnih pošiljki na temelju
uvjeta isporuke CIF ili CIP imati status kao da je sam pokrio transportni rizik kod
tuzemnog (njemačkog) osiguranja. Mogu se uzeti u obzir i razlike u uvjetima između
stranog opsega pokrića (npr. Institute Cargo Clauses C) i željenog punog pokrića.
Ovu praksu njemačkog transportnog osiguranja valjalo bi primjenjivati i u praksi
poslovanja hrvatskih gospodarstvenika s inozemstvom.


4. Havarije u pomorskom prometu
Pravna osnova kod havarija je u Njemačkoj Trgovački zakonik (HGB), ali se često zbog
vrlo kompliciranog odvijanja polazi od Yorško-antverpenskih pravila (Y.A.R.) iz 1974.
koja predstavljaju Međunarodni sporazum o sudjelovanju u troškovima kod generalne
havarije. Osnove ovih pravila preuzete su u Trgovačkim zakonik SR NJemačke.


       4.1. Generalne havarije
Generalne havarije su štete koje su brodu i/ili teretu nanijete namjerno kako bi se oboje
spasilo od ili iz zajedničke opasnosti, bez da nastupi totalni gubitak. Ovakve havarije
zajednički snose brod, vozarina i teret odnosno njihov osiguravatelj (§ 716 HGB).
U generalne havarije ubrajaju se i troškovi i štete od posljedica koji su nastali uslijed
potrebnih mjera za spašavanje.




                                           14
Kod generalnih havarija brod i teret tvore sudbinsku zajednicu tako da uslijed toga kod
iznimnih događaja u skladu s § 706 HGB troškove potrebne za spašavanje broda i/ili
tereta zajednički moraju snositi svi sudionici - brodar, kupac tereta i vlasnik tereta.
Ako je kod jakog naginjanja broda roba morala biti bačena u more, a brod zbog opreza
biti potopljen, ili je bio potreban tegljač kako bi brod u nuždi dovukao do luke, tada se
troškovi tegljenja odnosno gubitka robe moraju preuzeti zajednički.
Nakon što zapovjednik broda nadležnim vlastima preda izvještaj o havariji (accident
report) procjenitelj havarije (dispacheur) će procijeniti generalnu havariju i prema
odnosu vrijednosti broda, tereta i vozarine podijeliti je na sudionike. Iznos udjela
izračunava se iz vrijednosti neoštećene robe u odredišnoj luci (CIF vrijednost plus tzv.
imaginarna dobit) i trebala bi odgovarati osiguranoj sumi, do koje osiguravatelj u pravilu
jamči.
Ako iznos priloga prekorači osiguranu sumu, radi se o podosiguranju i osiguranik mora
sam snositi iznos razlike kao samoosiguravatelj, ukoliko porast vrijednosti ne počiva
činjenici da su u međuvremenu neočekivano porasle cijene. Svi sudionici međutim jamče
samo do visine stvarne vrijednosti.
Kako bi se zajamčila obveza preuzimanja, svaki sudionik u havariji izdaje havarijsku
obveznicu (General Average Bond). Kod većih šteta dodatno se zahtjeva uplata
havarijskog depozita (General Average Deposit). Po zaključenju transportnog osiguranja
i jedno i drugo preuzima osiguravajuće društvo.
Visina štete koju je pretrpio pojedini sudionik nije mjerodavna za njegov udio u šteti koji
mora snositi. Pojednostavljeno rečeno svaki sudionik mora npr. snositi dio štete od 10
mil., ako je ukupna vrijednost broda, tovara i vozarine 100 mil. On mora za tovar s
udjelom u vrijednosti od 15 mil. preuzeti 15% štete, iako stvarna šteta na tovaru iznosi
samo 0,6 mil. Može se dogoditi da izvoznikov teret uopće nije oštećen. On ipak mora
sudjelovati u trošku štete.


         4.2. Partikularne havarije
Partikularne havarije nastaju neposrednim djelovanjem nesretnog slučaja i stoga su
čiste štete ili broda ili tereta. Njih uvijek odvojeno snose brod i teret. U kojoj mjeri ove



                                              15
štete pokriva osiguranje broda ili osiguranje tereta ovisi, posebice u odnosu na teret, o
odabranoj klauzuli osiguranja.
Partikularna havarija obuhvaća sve tipične troškove plovidbe na prijevoznom putu, kao
što su npr. naknade peljaru, lučke pristojbe, naknadne za tegljenje, pristojbe za plovidbe
kanalima, a koje mora snositi brodar. Oni se, u pravilu, u obliku doplata prebacuju na
vozarinski stavak.


5. Osiguranje u unutrašnjem prometu
Pravnu osnovu za osiguranje transporta u unutrašnjem prometu (željeznica, kamion, brod
riječni ili pomorski za obalnu plovidbu) čine Njemački opći uvjeti unutrašnjeg
transportnog osiguranja (ADB). Ovdje su u načelu osiguranjem pokrivene sve opasnosti,
kao kod punog pokrića u pomorskom osiguranju. Iznimka kod takvih rizika su i ovdje
rizici koji počivaju na stanju robe, do kojih dolazi do uslijed kašnjenja (posredni rizici) ili
ih uopće mora snositi prijevoznik u skladu s § 662 HGB.
Teret dokazivanja snosi osiguravatelj. Na primjer trule rajčice nije potrebno nadoknaditi
(konzistencija robe), ali ako ih netko ukrade, potrebno je nadoknaditi njihovu vrijednost,
osim ako osiguravatelj ne dokaže da su bile trule već prije krađe.


6. Osiguranje u zračnom transportu
Kod osiguranja u zračnom transportu u njemačkoj praksi načelno vrijedi također ADS
odnosno dodatne klauzule. I ovdje se polazi od punog pokrića s iznimkom rizika koji i
inače nisu pokriveni (konzistencija robe itd.).
Kao posebne pokrivene rizike treba istaknuti:
   nesreće zrakoplova
   krađu
   pogrešnu isporuku
   ucjenu
   manjkav utovar
   prljanje
   utjecaj vremenskih prilika.


                                              16
Kod šteta treba obavijestiti havarijskog komesara ili prvi kargo ured zrakoplovne
kompanije.
Ako je u zračnom tovarnom listu (AWB - Air Way Bill) iz razloga financiranja kao
primatelj navedena banka, osiguranje vrijedi do isporuke na navedenog primatelja
(naznačenog u rubrici: notify address). Zrakoplovne kompanije nude osiguranja od
vrata/do vrata ili od aerodroma/do aerodroma. Mnoge zrakoplovne kompanije u tovarni
list unose podatak o sklapanju osiguranja.


7. ZAKLJUČAK
Iako je u ovom radu samo djelomično obrađena problematika transportnog osiguranja,
kao najvažnijeg zadatka u osiguranju od eventualnih šteta u operativnom poslovanju
svakog prodavatelja i kupca u domaćem i međunarodnom robnom prometu, na primjeru
njemačke poslovne prakse ukazuje se na nužnost donošenja kvalitetnije, detaljnije i
preciznije zakonske regulative u području transportnog osiguranja hrvatske gospodarske
prakse.
Svjesni smo činjenice da velik dio domaćih gospodarstvenika ne pridaje veću pozornost
transportnom osiguranju, pa smo i svjedoci pojave velikih materijalnih šteta koje često
ostaju nepokrivene.
Jasna zakonska regulativa, potkrijepljena uzancama o robnom prometu i iskustvima
razvijenih zemalja u oblasti transportnog osiguranja trebali bi pomoći i domaćim
gospodarskim subjektima da lakše shvate i prihvate pravila u transportnom osiguranju
koje ih često može izvući iz vrlo teških poslovnih situacija nastalih uslijed nastupa
nepredvidljivih događaja koje za posljedicu imaju djelomični ili potpuni gubitak. Ovo se
naročito odnosi na poduzetnike – početnike koji posljedice nedovoljno ozbiljnog
shvaćanja transportnih rizika obično osjete onda kada štete više nije moguće nadoknaditi.




                                             17
LITERATURA:

  1. Andrijanić, I.: Vanjska trgovina – kako poslovati s inozemstvom, Mikrorad d.o.o.,
       Zagreb, 2001.
  2. Andrijanić, I.: Poslovanje u vanjskoj trgovini, Mikrorad d.o.o., Zagreb, 2005.
  3. Andrijanić,I., Aržek, Z., Prebežac,D., Zelenika, R.: Transportno i špeditersko
       poslovanje, Mikrorad, Zagreb, 2001.
  4. Beyfuss, J.: Exportversicherung und Exportfinanzierung – Ein internationaler
       Vergleich, Köln, 1983.
  5. Granger, C.W.J.: Trading in Commodities, 2. izdanje, Cambridge, 1976.
  6.   Jahrmann, F.U.: Aussenhandel, 8. izm. I dop. Izdanje, Kiehl, 1995., ADS-
       Allgemeine Deutsche Seeversicherungsbedingungen, Bundesaufsichtsamt für das
       Versicherungswesen, BAV
  7. Klasić, K. & Andrijanić, I.: Osnove osiguranja – načela i praksa, Teb d.o.o.,
       Zagreb, 2007.




                                          18

								
To top