INFORMATIVNI BILTEN ZA - Download as DOC by t4BA617

VIEWS: 43 PAGES: 24

									                  INFORMATIVNI BILTEN ZA
                                POVRATAK
                      Pilot projekt dvosmjernog informiranja

                       Projekt se realizira uz potporu Misije OESS-a u Hrvatskoj
                             Bilten uređuju i za njegov sadržaj odgovaraju:
      Novinska agencija SAFAX                                        Novinska agencija STINA
      Patriotske lige 30/III                                         Šetalište Bačvice 10
      Sarajevo, BiH                                                  Split, Hrvatska
      tel/fax: ++385 33 213 078                                      tel/fax: ++385 21 488 945
      e-mail: mediaplan@mediaplan.ba                                 e-mail: stina@st.tel.hr
            Bilten je dostupan na Internet stranicama: www.stina.hr & www.mediaplan.ba
Broj 6/9.                                                                          29. 11. 2002.



S A D R Ž A J:


      Hrvatska:

1. Prijedlog projekta za zajam Razvojne banke Vijeća Europe - ODRŽIVI POVRATAK
   PROGNANIKA I IZBJEGLICA: POVRAT IMOVINE I STAMBENO ZBRINJAVANJE
2. Šestomjesečni izvještaj Misije OESS-a u Hrvatskoj - OESS NEZADOVOLJAN
   POVRATKOM IZBJEGLICA I TRAŽI RJEŠAVANJE PROBLEMA STANARSKIH I
   MANJINSKIH PRAVA
3. Povratak na područje Like - POVRAT IMOVINE ODLUČUJUĆI FAKTOR U PROCESU
   POVRATKA
4. Intervju s koordinatorom Suradnog centra HHO-a u Dubrovniku Zdravkom Bazdanom -
   SUD JEDINI MEHANIZAM ZA POVRAT IMOVINE NA DUBROVAČKOM PODRUČJU
5. Povratak na područje općine Okučani -TEŽAK POVRATAK BEZ GOSPODARSKE
   OBNOVE
6. V I J E S T I


      Bosna i Hercegovina:

1. Krešimir Zubak, ministar za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH - BEZ
   ZAJEDNIČKOG        DJELOVANJA          ENTITETSKIH       MINISTARSTAVA        NEMA
   UČINKOVITOG POVRATKA
2. Povratak Hrvata u Derventu - ZA ENTUZIJASTE I STARCE
3. Reforma obrazovanja u BiH - APARTHEJD U OBRAZOVANJU - SMETNJA
   ODRŽIVOM POVRATKU
4. Banja Luka: Hrvatska kulturna udruga ''Danica'' - ČITAONICA DRUGI DOM
5. V I J E S T I
HRVATSKA:

1. Prijedlog projekta za zajam Razvojne banke Vijeća Europe

                  ODRŽIVI POVRATAK PROGNANIKA I IZBJEGLICA:
                   POVRAT IMOVINE I STAMBENO ZBRINJAVANJE

      Materijal Vlade RH

        Uvod
        Aktivna politika Vlade Republike Hrvatske prema procesu povratka te njena
značajna financijska ulaganja u provedbu povratka u posljednjih dvije i pol godine
rezultirali su velikim napretkom u povratku prognanika i izbjeglica, osobito u manjinskom
povratku. Strateški je cilj Vlade svima koji žele osigurati održive uvjete povratka i na taj
način konačno zaokružiti i završiti pitanje ratnih posljedica u Hrvatskoj. Proces rješavanja
svih problema vezanih za povratak vrlo je složen i vezan je dijelom za šire reforme koje se
provode ili pripremaju u Hrvatskoj, ali odvija se uz odlučnu namjeru i konkretna ulaganja
Vlade da ga što prije razriješi.
        Još 2000. godine uklonjene su zakonske, administrativne i sigurnosne prepreke
povratku svih hrvatskih građana, između ostalog, kroz izmjene administrativnih i zakonskih
propisa iz kojih su brisane diskriminacijske odredbe (Zakon o obnovi i Zakon o područjima
posebne državne skrbi). U 2001. godini krenulo se korak dalje s kreiranjem sveobuhvatne
politike povratka u cilju postizanja održivosti samog procesa i njegovog ubrzavanja, a za
što su osigurana dodatna proračunska i druga kreditna sredstava, osobito u području
obnove stambenog fonda i infrastrukture, povratu imovine i revitalizaciji gospodarstva. Sve
te mjere kako zakonodavne, političke i materijalne bitno su promijenile ukupnu atmosferu i
prihvaćanje povratnika u povratničkim mjestima, što je osiguralo dodatan zamah u procesu
povratka.
        Značajno unapređenje procesa povratka kako dinamike tako i održivosti povratka
očitovalo se u povećanju ukupnog broja povratnika – 63.358 povratnika u zadnjih dvije i
pol godine, među kojima je 34.035 manjinskih povrataka iz SRJ, BiH i hrvatskog
Podunavlja građana srpske nacionalnosti.
        Obnova je također intenzivirana, a treba imati na umu i dodatnu obnovu oštećenih
kuća za koje su zahtjevi podneseni do kraja 2001.godine do kada je trajao rok za
podnošenje zahtjeva za obnovu. Samo tijekom prošle godine u inozemstvu je zaprimljeno
oko 25.000 novih zahtjeva za obnovu, većinu kojih su podnijele izbjeglice u SRJ i BiH, što
zajedno s onim već postojećim iznosi oko 42.000 zahtjeva, iako se svi ti zahtjevi ne
odnose na obnovu. Činjenica je da je do sada najveći dio obnove oštećenog stambenog
fonda Hrvatska sama financirala iz svog proračuna u iznosu od 11,7 milijardi kuna -
obnova 111.000 stambenih jedinica, dok je kroz međunarodne programe donacijskim
sredstvima obnovljeno 8.000 stambenih jedinica.
        U rješavanju povrata imovine u posljednje dvije godine također je do sada puno
toga napravljeno. Od ukupno 18.361 privatne imovine koja je bila zauzeta i trebalo je vratiti
u posjed zakonitim vlasnicima, do sada je vraćeno ukupno 10.566 objekata, samo u
proteklih godinu dana oko 3.513, a za 7.795 trenutno zauzetih u tijeku je postupak povrata
koji je sada znatno ubrzan.
        Prioritetno je rješavanje 3.866 slučajeva zauzete imovine čiji su vlasnici podnijeli
zahtjeve za povrat imovine. Oko 700 obitelji ilegalnih i višestrukih korisnika mora napustiti
imovinu bez odgode, za što su već poduzete sve mjere uključujući sudske postupke koje
pokreće Državno odvjetništvo. Ostatak zauzete imovine rješavat će se dodjelom
građevinskog materijala i dodatnom kupovinom imovine preko APN-a za što je raspisan
javni poziv za prikupljanje ponuda od vlasnika.
        Što se tiče raspoloživih sredstava, potrošen je veći dio sredstava iz kredita CEB-a
2000. godine i hrvatskog državnog proračuna za obnovu i povrat imovine, a do kraja
godine potrošit će se i preostali dio na dovršenje dodjele građevinskog materijala i obnove
infrastrukture. Hrvatska je Vlada osigurala i alternativne načine financiranja: od odgode
isplate za kupovinu imovine preko APN-a do osiguravanja sredstava iz prodaje postojećih
APN objekata i dodatna kreditna zaduženja na domaćem tržištu. Nedostaje trenutno oko
782 milijuna kuna (107 milijuna EUR) za povrat imovine, a zajedno sa obnovom ukupno
oko 4 milijarde kuna (536 milijuna EUR). Namjera je Vlade da tražeći alternativne načine i
modele financiranja, razriješi pitanje povrata imovine do kraja 2002. godine i završi
stambeno zbrinjavanje vezano za povrat imovine do kraja slijedeće godine, te u bližoj
perspektivi i ukupnu obnovu - tijekom 2004. godine.
                Sadašnji trend povećanog povratka treba biti podržan kroz nastavak
započetih programa koje smo gore naznačili, a u cilju povratka stanovništva na područja
koja su bila zahvaćena ratom i obnove lokalnih multietničkih zajednica. Završetak svih
započetih procesa ograničen je trenutnim mogućnostima hrvatskog državnog proračuna,
te su Vladi RH potrebna dodatna sredstva za ubrzanje procesa i to prioritetno obnove i
povrata imovine.
        Uvjeti na specifičnom području
        Polazeći od činjenice da povrat zauzete privatne imovine predstavlja jedan od
ključnih elemenata povratka te svjesna dotadašnjih problema i neučinkovitosti sustava
povrata imovine, hrvatska je Vlada krajem 2001. godine krenula s cjelovitom reformom tog
sustava: u rujnu 2001. donijela je odluku o dovršenju procesa povrata imovine do kraja
2002. godine, potom je u prosincu usvojila Akcijski plan za provedbu povrata imovine do
kraja 2002. gdje su razrađene konkretne mjere za provedbu odluke, te pripremila izmjene
Zakona o područjima posebne državne skrbi (nadalje: ZPPDS) s jasno definiranim
procedurama povrata imovine.
        Oba dokumenta sadrže konkretne mjere s jasno zacrtanim ciljevima, procedurama i
rokovima za ukupnu provedbu procesa povrata imovine. Pri tome su usvojene preporuke
koje su dale razne međunarodne organizacije i institucije, a u pripremu zakona bili su
uključeni i međunarodni eksperti. Cilj ovih mjera je olakšati, ubrzati i završiti proces
povrata imovine, što predstavlja i vrlo važan aspekt zaštite ljudskih prava i normalizacije
života u multietničkim lokalnim zajednicama na područjima povratka.
        Sve ove mjere predstavljaju cjelovitu reformu sustava povrata imovine, kojima je
Vlada pristupila nakon temeljite procjene stanja još 2000. godine (programski zasnovano
na prvom izvješću nove Vlade o povratku izbjeglica i prognanika te većem broju Vladinih
zaključaka). Na osnovu te procjene i vladinih odluka u prvoj polovici 2001. provedena je
temeljita revizija zauzete privatne imovine od strane MJROG, a budući da Vlada do tada
nije imala nikakvu evidenciju o zauzetoj imovini niti kontrolu nad sustavom. Prema
rezultatima revizije poduzete su potrebne mjere za povrat imovine, prvi puta uz nadzor
države. Uočeni problemi u provedbi mjera bili su osnova i za Akcijski plan i definiranje
zadnjih zakonskih izmjena.
   Akcijskim planom predviđene su konkretne mjere čija je provedba već započela, a
grupirane su 3 osnovne skupine aktivnosti i to:
   a) provedba i dovršenje postupaka povrata imovine od nadležnih tijela;
   b) stambeno zbrinjavanje privremenih korisnika kroz alternativni smještaj, povratak u
       BiH ili završetak obnove oštećenih stambenih objekata u RH;
   c) ujednačavanje postupaka i izmjena propisa o povratu imovine u cilju stvaranja
       transparentnijeg sustava povrata imovine.
   U srpnju 2002. godine Hrvatski sabor usvojio je izmjene Zakona o područjima posebne
državne skrbi, kojima je to potvrđeno, a pojednostavljeni su i ujednačeni postupci povrata
imovine i ukupni legalni režim vezan za rješavanje ovih pitanja što će bitno doprinijeti
ubrzanju procesa povrata imovine. Te izmjene zamjenjuju dosadašnje postupke povrata
imovine propisane Programom povratak i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih
osoba iz 1998. godine koji je donesen odmah nakon ukidanja Zakona o privremenom
preuzimanju i upravljanju određenom imovinom po kojem je između 1996. i 1998. godine
privatna imovina bila dodijeljena na privremeno korištenje. Osim ujednačavanja procedura
povrata imovine, (i) izmjenama Zakona ukidaju se lokalne stambene komisije koje su do
sada bile odgovorne za povrat imovine, a što u cijelosti preuzima Ministarstvo javnih
radova, obnove i graditeljstva (počev od 31. kolovoza nakon završetka postupka
primopredaje), a uz to (ii) predviđene su posebne mjere za efikasnije upravljanje i kontrolu
korištenja državnog stambenog fonda. Zakonski rok za povrat zauzete privatne imovine
propisan je do kraja 2002. godine, čime su predviđeni već ranije od Vlade najavljeni rokovi.
   Povrat preostale zauzete imovine planiran se (i) kro z iseljavanje korisnika iz 949
privremeno zauzetih stambenih objekata – 733 obitelji kojima je već završena obnova
vlastitih objekata ili protupravno borave u imovini te nakon završetka obnove njihovih kuća
216 obitelji kojima je obnova u tijeku (privremeni korisnici za koje neće biti osiguran
alternativni smještaj), te (ii) kro z stambeno zbrinjavanje ili povratak ostalih 6.034
obitelji privremenih korisnika.
   Prioritetno je rješavanje 3.866 slučajeva imovine čiji su vlasnici podnijeli zahtjeve za
povrat imovine do donošenja ZPPDS u srpnju 2002. godine. 733 obitelji ilegalnih i
višestrukih korisnika mora napustiti imovinu bez odgode, za što su već poduzete sve mjere
uključujući sudske postupke pred nadležnim sudovima koje pokreće Državno odvjetništvo.
Inače je u posljednjih godinu dana riješeno više od 600 takvih slučajeva (privremeni
korisnici su napustili imovinu po nalozima stambenih komisija i MJROG-a). Ostatak
zauzete imovine rješavat će se kroz stambeno zbrinjavanje preostalih 6.034 obitelji
privremenih korisnika, za koje je rješenje predviđeno kroz (i) dodjelu građevinskog
materijala za obnovu ili gradnju – oko 2.000 obitelji, za koje je osigurano građevinsko
zemljište ili oštećene APN kuće, a manji broj ima vlastito zemljište ili oštećene kuće, (ii) a
za oko 4.000 obitelji predviđen je najam državne imovine za što će se kupiti oko 4.000
dodatnih stambenih jedinica na područjima posebne državne skrbi.
   Stambenog zbrinjavanja do sada je osigurano za ukupno 1.472 obitelji privremenih
korisnika koje su ostvarile pravo na stambeno zbrinjavanje u državnoj imovini ili su dobili
građevinsko zemljište za gradnju. Za dio tih obitelji – 812, trenutno je tijeku je obnova ili
gradnja novih kuća i oni će po završetku gradnje napustiti zauzetu imovinu.
   Većina do sada osiguranih stambenih jedinica za stambeno zbrinjavanje privremenih
korisnika financirana je iz hrvatskog državnog proračuna i prethodnog kredita Razvojne
banke vijeća Europe (CEB). Za stambeno zbrinjavanje preostalih obitelji privremenih
korisnika trebat će još ukupno oko 782 milijuna kuna (cca 107 milijuna eura).
   Problemi čije rješenje se planira kroz ovaj projekt:
Privremeno korištenje privatne imovine povratnika,
Nedostatak stambenog prostora za završetak procesa povrata privatne imovine vlasnicima
- povratnicima i za stambeno zbrinjavanje izbjeglica i povratnika.
         Projekt obuhvaća slijedeće aktivnosti:
1) Povrat imovine vlasnicima - ukupno povrat 3.968 zauzetih stambenih jedinica koje
    će napustiti privremeni korisnici kojima je utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje i
    kojima će se kroz projekt osigurati stambena jedinica za alternativni smještaj. Zakonski
    rok za povrat imovine je kraj 2002. godine.
            Do kraja 2002. godine očekuje se rješavanje povrata imovine za 4.000 do sada
    podnesenih zahtjeva za povrat imovine (u odnosu na ukupno trenutno zauzetih 7.800
    stambenih jedinica) od čega je za polovicu slučajeva rješenje predviđeno kroz
    stambeno zbrinjavanje privremenih korisnika obuhvaćenih ovim projektom. Time će za
    oko 22% korisnika ovog projekta - vlasnika koji traže povrat imovine, do kraja godine
    biti osiguran i fizički povrat imovine. Ostalim vlasnicima obuhvaćenim ovim projektom
    fizički povrat imovine osigurat će se tijekom 2003. Za dio korisnika koje je alternativno
    stambeno zbrinjavanje predviđeno kroz ovaj projekt ali zbog tehničkih razloga moći će
    biti ostvareno tek slijedeće godine, osigurat će se privremeni smještaj kako je
    propisano ZPPDS, dok će dio privremenih korisnika ostati u trenutnom smještaju za
    slučajeve gdje vlasnici pristanu na najam svoje imovine nakon izvršenog povrata.
2) Osiguravanje dodatnog stambenog fonda za stambeno zbrinjavanje
    privremenih korisnika zauzete privatne imovine kojima je utvrđeno pravo na
    stambeno zbrinjavanje tako što će se za alternativi smještaj privremenih korisnika kroz
    ovaj projekt osigurati ukupno 3.968 stambenih jedinica, i to:
            a) Kupovina obiteljskih kuća preko državne Agencije za promet nekretnina
    (APN) koje će se dati u najam korisnicima - ukupno 1.960 stambenih jedinica.
         APN je do sada otkupio 4.500 stambenih jedinica koje su već upotrijebljene za
stambeno zbrinjavanje, a u lipnju je raspisao javni poziv za prikupljanje ponuda od
vlasnika zainteresiranih za prodaju APN-u. Kroz ovaj projekt planira se kupiti 1.960
stambenih jedinica po prosječnoj cijeni od 180.000,00 kuna (24.628,00 eura), u ukupnom
iznosu od 352.800.000,00 kuna (48.270.743,00 EUR), od čega bi polovicu iznosa bila
osigurana iz hrvatskog proračuna a polovica iz zajma CEB-a.
            b) Nabavka osnovnog građevinskog materijala za obnovu oštećenih obiteljskih
    kuća ili stanova u državnom vlasništvu ili vlasništvu korisnika (328), te za izgradnju
    obiteljske kuće na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu ili u vlasništvu
    korisnika (1.680) - ukupno 2.008 kompleta osnovnog građevinskog materijala;
         Korisnici će od dodijeljenog kompleta osnovnog građevinskog materijala sami
obnoviti dodijeljene APN ili vlastite oštećene kuće ili će izgraditi obiteljsku kuću na
vlastitom ili državnom građevinskom zemljištu. Za dodjelu korisnicima i gradnju je
preostalo još 328 oštećenih stambenih jedinica koje je APN ranije kupio, a za koje su već
pripremljeni projekti za sanaciju. Također je već osigurano 1.680 građevinskog zemljišta u
državnom vlasništvu ili vlasništvu općina i gradova koje se dodjeljuje privremenim
korisnicima koji moraju napustiti zauzetu imovinu.
         Ukupni trošak ove komponente projekta iznosi 149.160.000,00 kuna (20.408.345,00
EUR), što se odnosi na 328 kompleta građevinskog materijala za obnovu oštećenih APN
stambenih jedinica po prosječnoj cijeni kompleta od 45.000,00 kuna (6.157,00 EUR), te na
1.680 kompleta građevinskog materijala za gradnju novih stambenih jedinica po prosječnoj
cijeni od 80.000,00 kuna (10.946,00 EUR). Polovica ukupnog iznosa osigurat će se iz
Državnog proračuna RH, a polovica iz zajma CEB-a.
         Za obnovu odnosno gradnju ovih 2.008 stambenih jedinica predviđeni su dodatni
troškovi i to za sufinanciranje građevinskih radova te osiguravanje osnovnih komunalnih
priključaka za električnu energiju, vodu i/ili plin. Ovi dodatni troškovi gradnje financira će se
i za 422 korisnika kojima je kroz prethodni projekt CEB 2000. godine dodijeljen građevinski
materijal za gradnju, ali nije bila predviđena posebna pomoć za priključenje stambenih
jedinica na infrastrukturu. To je predstavljalo osobito velik problem u mjestima i na
stambenim jedinicama gdje je došlo do većih razaranja infrastrukturne mreže, zbog čega
se korisnici nisu odmah mogli preseliti u obnovljene objekte.
            c) Potpore za samogradnju - sufinanciranje građevinskih radova za obnovu ili
    gradnju ukupno 2.008 stambenih jedinica predviđenih ovim projektom, te dodatnih 422
    stambenih jedinica izgrađenih od građevinskog materijala dodijeljenog kroz prethodni
    projekt CEB 2000. godine.
         Prema zadnjim izmjenama Zakona o područjima posebne državne skrbi predviđene
su potpore za samogradnju koje se dodjeljuju korisnicima uz građevinski materijal za
obnovu ili gradnju i to u iznosu od 10.000,00 kuna za korisnike koji obnavljaju oštećene
stambene jedinice odnosno u iznosu od 15.000,00 kuna za korisnike koji sami grade nove
stambene jedinice.
        Kroz ovaj projekt predviđene su potpore za samogradnju za (i) 2.008 stambenih
jedinica obnovljenih ili izgrađenih kroz ovaj projekt - po 10.000,00 kuna za korisnike
obnove 328 oštećenih kuća i po 15.000,00 kuna za korisnike gradnje 1.680 novih kuća, a
pored njih (ii) potpore u iznosu od 10.000,00 kuna dobit će 422 korisnika prethodnog CEB
projekta kojima je dodijeljen građevinski materijal.
        Trošak ove komponente projekta iznosi 32.700.000,00 kuna (4.474.086,00 EUR) za
ukupno 2.430 potpora za samogradnju koje će dobiti korisnici stambenog zbrinjavanja koji
sami grade ili obnavljaju stambene objekte financirane iz ovog projekta i projekta CEB
2000. Polovica potrebnog iznosa za provedbu ove komponente projekta osigurat će se iz
proračuna RH, a polovica iz zajma CEB-a.
           d) Komunalni priključci i prateća infrastruktura za 2.430 stambenih jedinica
    izgrađenih ili obnovljenih kroz ovaj projekt i projekt CEB 2000. godine.
        Projektom će se osigurati sredstva za osnovne infrastrukturne priključke - struja,
voda, kanalizacija i plin, za sve stambene jedinice izgrađene ili obnovljene od
građevinskog materijala dodijeljenog kroz ovaj i prethodni CEB projekt, i to u prosječnom
iznosu od 9.000,00 kuna (1.232,50 EUR) za obnovljene stambene jedinice (328 + 422) te
u prosječnom iznosu od 18.000,00 kuna (2.463,00 EUR) za 1.680 stambenih jedinica
izgrađenih kroz ovaj projekt. Predviđeni prosječni iznos za novoizgrađene stambene
jedinice uključuje i cijenu lokalnih pratećih infrastrukturnih objekata koju će biti potrebno
izgraditi u dijelu mjesta gdje je osigurano građevinsko zemljište a ne postoji ili je oštećena
potrebna osnovna infrastrukturna mreža.
        Ukupno je za ovu komponentu projekta predviđeno 36.990.000,00 kuna
(5.061.040,00 EUR), od čega će se polovica iznosa osigurati iz hrvatskog proračuna a
polovica iz zajma CEB-a.
        e) Konzultantske usluge, projektiranje, nadzor i revizija dokumentacije za 2.008
stambenih jedinica koje će se graditi odnosno obnavljati kroz ovaj projekt.
        Za sve korisnike stambenog zbrinjavanja kojima će se dodijeliti građevinski
materijal MJROG će osigurati projekte za gradnju ili obnovu stambenih jedinica koje će
napraviti unajmljene/ugovorene projektantske tvrtke, a također potrebnu građevinsku
dozvolu za gradnju objekta po zadanom projektu koji su oni dužni poštovati. Isporuku
građevinskog materijala korisnicima, građevinske radove koje će izvoditi korisnici te rad
izvođača na pratećoj infrastrukturi i komunalnim priključcima pratit će ovlašteni građevinski
konzultanti - konzalting tvrtke ugovorene od MJROG-a. Pored toga, posebna
organizacija/tvrtka će prije početka gradnje izvršiti reviziju projektne dokumentacije.
        Za te pripremne i prateće poslove gradnje i obnove 2.008 stambenih jedinica iz
ovog projekta predviđeno je ukupno 13.052.000,00 kuna (1.785.799,00 EUR), a po
prosječnoj cijeni od 6.500,00 kuna (890 EUR) za stambenu jedinicu. Polovica iznosa
osigurat će se iz hrvatskog proračuna a polovica iz zajma CEB-a.

      Ukupna vrijednost ovoga projekta iznosi 584.702.000,00 kuna (80.000.0000,00
eura) od čega bi se zajmom CEB-a financiralo 50% iznosa - 292.351.000,00 kuna
(40.000.000 eura), i iz proračunskih sredstava Republike Hrvatske 50% iznosa -
292.351.000,00 kuna (40.000.000 eura).

       Korisnici projekta
   Direktni korisnici projekta su:
a) Vlasnici dodijeljene i trenutno zauzete imovine, većinom povratnici ili izbjeglice koje još
   borave u SRJ i BiH, kojima se povratom njihove imovine u posjed stvaraju uvjeti za
   održivi povratak u Republiku Hrvatsku odnosno za slobodno raspolaganje tom
   imovinom - oko 3.968 obitelji sa oko 11.000 osoba;
b) Privremeni korisnici zauzete privatne imovine koji će dodjelom stambenih jedinica čija
   je kupovina ili gradnja predviđena ovim projektom osloboditi zauzetu privatnu imovinu -
    većinom se radi o izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine koji nemaju uvjete za povratak
    svojim domovima i kojima će se dodjeom stambenih jedinica za alternativni smještaj
    osigurati uvjeti za lokalnu integraciju u RH ili privremeni smještaj u RH do povratka u
    BiH - oko 3.968 obitelji sa 11.000 osoba;
c) Korisnici stambenog zbrinjavanja koji su dobili građevinski materijal iz projekta CEB
    2000. godine, te će kroz ovaj projekt dobiti potpore za samogradnju i komunalne
    priključke te na taj način potpuno završiti obnovu stambenih jedinica alternativnog
    smještaja - oko 422 obitelji sa 1.200 osoba.
        dakle ukupno oko 8.358 obitelji (23.200 osoba) srpske i hrvatske etničke
pripadnosti - manjinski povratnici u Republiku Hrvatsku i izbjeglice iz BiH i SRJ koji su
privremeni korisnici zauzete imovine.
        Pored nabrojanih korisnici projekta mogu postati drugi prognanici, povratnici i
izbjeglice bez vlastite imovine i u potrebi stambenog zbrinjavanja koji su trenutno u
organiziranom smještaju MJROG-a. Oni mogu postati korisnici ovog projekta pod uvjetom
da nakon rješavanja svih gore predviđenih korisnika preostane stambeni fond za njihovo
stambeno zbrinjavanje.
        Indirektni korisnici su također 30-tak izrazitih multietničkih lokalnih zajednica –
gradova i općina s najviše zauzete imovine i obitelji u potrebi za stambenim zbrinjavanjem
na području 10 županija.
        Lokacija projekta:
        Projekt će se implementirati na području 30-tak gradova i općina s najviše zauzete
imovine i obitelji u potrebi za stambenim zbrinjavanjem a na području slijedećih 10
županija:
        Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Ličko-senjska, Zadarska, Šibensko-kninska,
Dubrovačko-neretvanska, Bjelovarsko-bilogorska, Virovitičko-podravska, Brodsko-
posavska, Požeško-slavonska.


2. Šestomjesečni izvještaj Misije OESS-a u Hrvatskoj

                OESS NEZADOVLJAN POVRATKOM IZBJEGLICA
      I TRAŽI RJEŠAVANJE PROBLEMA STANARSKIH I MANJINSKIH PRAVA

      Stina

        Misija OESS-a u Hrvatskoj izrazila je u posljednjem šestomjesečnom izvještaju,
predstavljenom Stalnom vijeću OESS-a u Beču 21. studenog, zabrinutost što je s popisa
prioriteta hrvatske Vlade za naredno razdoblje izostavljen povratak izbjeglica.
        - Održiv program povratka izbjeglica morat će također uključiti pravne lijekove za
bivše stanare stanova u društvenome vlasništvu, koji su imali takozvano stanarsko pravo.
Mnogi od tih izbjeglica nemaju nikakav pristup stambenom zbrinjavanju odluče li se za
povratak. Proširenje pomoći u obnovi za srpske korisnike u većoj mjeri još uvijek
onemogućuju financijska ograničenja, kao i otpor na lokalnoj razini u mnogim
zajednicama, kazao je voditelj Misije Peter Semneby.
        OESS stoga od hrvatske Vlade traži jaču podršku povratku izbjeglica i napore u
uspostavljanju odnosa sa susjednim zemljama u okviru "Zajedničkih načela povratka", kao
i omogućavanje pristupa povratnicima odgovarajućem stambenom smještaju, bez obzira
dolaze li iz područja izravno pogođenih ratom ili iz drugih dijelova Hrvatske, te bez obzira
na vrstu stambene jedinice koju su imali prije rata.
        Prema mišljenju OESS-a, to bi zahtijevalo razvoj mehanizma obeštećenja svih
povratnika koji su živjeli u stanovima u društvenom vlasništvu i čija su stanarska prava
oduzeta, energičnu provedbu već usvojenog plana povrata imovine, proširenje odredbi za
povrat imovine na druge vrste imovine osim stambene (zemlja i poslovni prostori), daljnja
poboljšanja u smislu raspoloživosti pomoći za obnovu povratnicima pripadnicima manjina i
uklanjanje drugih zakonskih i upravnih prepreka povratku.
       Govoreći o ohrabrujućim izgledima za slijedeću godinu, Semneby je poručio kako
će napredak zahtijevati jaču političku obavezu i snažno djelovanje od strane Vlade RH u
podršci održivom povratku, manjinskim pravima i vladavini prava.
       OESS je upozorio da su i manjinska prava usko povezana s pitanjem povratka, jer
je većina hrvatske manjinske populacije još uvijek izvan zemlje, te da Ustavni zakon o
pravima nacionalnih manjina još nije donesen zbog neslaganja u vezi s modelom
manjinske zastupljenosti u Hrvatskom saboru. Po mišljenju OESS-a, Ustavni zakon o
nacionalnim manjinama trebao bi manjinama omogućiti visoku razinu zaštite, uključujući
pravednu i nediskriminirajuću zastupljenost u Saboru i drugim izabranim tijelima kroz
zastupnike izabrane od strane manjina, ustanove s prikladnim nadležnostima za
predstavljanje manjinskih interesa (na lokalnoj i područnoj razini), te zastupljenost u
upravnim i sudskim tijela razmjernu udjelu manjina u stanovništvu.
       Misija OESS-a je pozdravila reformu pravosuđa koja je pokrenuta, kao i napore
Državnog odvjetnika za revizijom upitnih optužnica za ratne zločine.
- Iako je prerano za ocjenu programa reformi u pravosuđu, izazovi koji se odnose na
njegovu primjenu su ogromni, zbog veličine problema kao i zbog relativne slabosti
Ministarstva pravosuđa i pravosudne uprave. Pojačana revizija ratnih zločina u velikoj je
mjeri zasjenjena kontroverzama oko Haaškoga suda kao i problemima u suđenjima za
ratne zločine pripadnicima Hrvatske vojske pred domaćim sudovima, istaknuo je
Semneby.


3. Povratak na područje Like

            POVRAT IMOVINE ODLUČUJUĆI FAKTOR U PROCESU POVRATKA

      Mladen Obrenović

        Budući da SDF-ov ured u Korenici obuhvaća područje Like, zanima me Vaše
viđenje i komentar procesa povratka na ta područja, te koliko se, bar procentualno,
vratilo ljudi?
        - Procesom povratka ne možemo biti u potpunosti zadovoljni, kako brojem
povratnika tako i dinamikom povratka. Razloga ima više, ali ga u principu determiniraju tri
osnovna neispunjena uvjeta: povrat zauzete imovine, obnova obiteljskih kuća i zaposlenje
radno sposobnih ljudi. Ako bi analizirali povratak po godinama, onda se može zaključiti da
je on u 2000. godini bio najveći. Možda je to bila godina nadanja i očekivanja, jer su se
početkom iste održali izbori i došlo do promjene vlasti. Prema pojedinim područjima
povratak je najveći u Srbu i okolici i najprije je započeo, a razlog je što od strane države
nije bilo izdanih rješenja za korištenje privatnih kuća, odnosno nije bilo naseljavanja. Na
gospićkom području povratak je najlošiji, a u samom Gospiću skoro ga i nema. Po našim
podacima koje mjesečno ažuriramo, na područje Like se vratilo oko 5.000 ljudi (Srba). Po
popisu stanovništva iz 1991. godine bilo ih je oko 41.000.
        Da li ste zadovoljni procesom povratka imovine i postoje li još uvijek problemi
njezine uzurpacije ?
        - Već smo spominjali da je povrat imovine jedan od odlučujućih faktora povratka.
Možda je i najvažniji, jer krov nad glavom je prvi uvjet. U protekle četiri godine povrat
zauzetih kuća se odvijao sporadično, od slučaja do slučaja i uglavnom je ovisio od volje
korisnika. Naime, ako korisnik pronađe za sebe bolje mjesto življenja pa odseli, tada i
vlasnik uđe u posjed svoje imovine. Npr. od 370 podnijetih zahtjeva za povrat imovine u
općini Plitvička Jezera (ovo su brojke do 31.08. o. g. do kad je funkcionirala Stambena
komisija) ostalo je neriješenih oko 240 zahtjeva. Dakle, oko 130 vlasnika je ušlo na razne
načine u posjed svoje imovine, ali najmanje na način koji bi rezultirao radom Stambene
komisije. Samo da napomenemo da su na području općine Plitvička Jezera izdana od
strane države 532 rješenja za korištenje privatne imovine-kuća. Rad pravosuđa po pitanju
ove problematike je posebna priča. Opet primjera radi, nekoliko pravomoćnih presuda po
tužbi Stambene komisije čeka na ovrhu već 2 godine. Razlozi su opet raznovrsni. Kako je
vidljivo, o samom problemu povrata imovine moglo bi se puno govoriti i na više razina, ali
u svakom slučaju obim povrata imovine određuje i broj povratnika, a posebno mlađih
povratnika, jer je imovina uglavnom zauzeta u većim naseljenim mjestima, gdje su živjeli
uglavnom mlađi ljudi. Na kraju, i nove izmjene Zakona o područjima od posebne državne
skrbi su, bojimo se, samo još jedan pokušaj kupovine vremena.
        Kako teče obnova obiteljskih kuća ?
        - Od strane države do sad skoro da i nije bilo obnove. Međutim, jesenas se osjećaju
značajni pomaci. Određeni broj podnositelja zahtjeva dobili su pozitivna rješenja i potpisali
ugovor o obnovi. Iako je to samo prva faza u procesu obnove obiteljskih kuća, ona ipak
ohrabruje. Do sada obnovu na našem području vršili su samo donatori. I da nije bilo njih,
vjerojatno ne bi bilo niti povratka. Luteranski svjetski savez je u 3 godine obnovio oko
2.000 kuća od 1-3 kategorije, ADRA nešto manje, a ASB je obnavljao kuće od 4-6
kategorije. Treba napomenuti da LWF i ADRA po svojim projektima obnavljaju samo
najnužniji dio oštećenog objekta dodjelom građevinskog materijala, da bi povratnici mogli
useliti barem u jednu prostoriju.
        Da bi se normalizirao život na tim područjima neophodna je i obnova
gospodarstva i infrastrukture. Koliko je odmakao taj proces i kako država u svemu
pomaže ?
        - Gospodarsku obnovu također su radili samo donatori. Ona se očituje u doniranju
stoke, poljoprivrednih strojeva i alata. Iako je ovakva pomoć zaista dobro došla i da nje nije
bilo postavilo bi se pitanje opstanka povratnika, no ipak nije dovoljno. Država u ovome nije
imala učešće. Infrastruktura se ipak obnavlja. Možda ne potrebnom dinamikom, ali se
stvari kreću. Ovdje prvenstveno mislimo na obnovu oštećene ili uništene elektro mreže, za
što se koriste i sredstva Svjetske banke.
        Čime se to ljudi konkretno bave i ima li značajnijih poduzetničkih investicija ?
        - Ljudi se uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom, jer je to djelatnost od koje
se u ovim uvjetima može nekako preživjeti. Međutim zbog nesređenih odnosa u ovim
djelatnostima na nivou države, teže se prelazi u fazu da to postane osnovna životna
djelatnost pojedinca (garantirani otkup, stabilne cijene itd.). Možda zato još i nema
značajnijih poduzetničkih ideja i investicija.
        Na kojoj je razini obrazovanje i kulturni život, te duhovna obnova, obzirom na
razrušenost objekata za tu namjenu ?
        - Obrazovanje se odvija sukladno zakonu i može se ocijeniti zadovoljavajućim. Za
upražnjavanje kulturnih potreba uglavnom ne postoje potrebni objekti, odnosno
infrastruktura. Oni su izgleda u prioritetu obnove na zadnjem mjestu. Oni su jednak
problem za sve ljude bez obzira da li su mladi ili stari, povratnici ili naseljenici.
        Postoje li perspektive suživota i normalizacije odnosa srpskih povratnika i
naseljenika iz Bosne i Hercegovine, ali i drugih dijelova Hrvatske ?
        - Postoje. To je naša zajednička potreba, iako sada ove odnose prvenstveno
opterećuje problem povrata imovine. Još uvijek su interesi ove dvije kategorije ljudi
suprotstavljeni, jer postoji samo jedna kuća, a dvije obitelji koje žele u njoj živjeti. No, kad
povratnici koji su vlasnici kuća, uđu u njih, a korisnici tih kuća koji su doseljenici, nađu
alternativni smještaj, otvorit će se realne mogućnosti normalnog suživota. Suživot će biti
neminovan i morat će ga prihvatiti svatko tko je odlučio živjeti ovdje. Nažalost, oficijelna
vlast na uspostavljanju boljeg suživota do sad nije ništa uradila, iako bi joj to trebao biti
imperativ.

4. Intervju s koordinatorom Suradnog centra HHO-a u Dubrovniku Zdravkom Bazdanom

 SUD JEDINI MEHANIZAM ZA POVRAT IMOVINE NA DUBROVAČKOM PODRUČJU

        Sanja Vukčević
        Kako se odvija povratak izbjeglica u Dubrovnik kao urbani centar koji nije
obuhvaćen područjima od posebne državne skrbi, dakle niti nekim obavezama
hrvatske Vlade da osobama koje su ratnih godina napustile dubrovačko područje
vrati njihovu imovinu?
        - Koliko je meni poznato, na ovom terenu ne postoji sistematični trend povratka ljudi
u svoje domove, međutim, ljudi se ipak vraćaju usprkos otežavajućim okolnostima. Naime,
u nekim slučajevima ljudi koji bi se vratili, ne mogu ostvariti pravo na povratak jer su im
kuće zauzete. Ti su predmeti uglavnom na Općinskom sudu u Dubrovniku, na osnovu
tužbe koju je vlasnik podignuo protiv sadašnjeg korisnika, ali procesi neuporedivo duže
traju nego što bi do bilo normalno i cijela stvar je upravo tu zapela. Postojale su neke
naznake i informacije koje smo dobili ovoga ljeta kada je predstavniku Evropske zajednice
u BiH rečeno da se više od 400 obitelji srpske nacionalnosti, koje su do rata živjele u
Dubrovniku, a sada se nalaze na području Trebinja u Republici Srpskoj, želi vratiti. Ta
informacija prenesena je dubrovačkoj gradonačelnici Dubravki Šuici, mediji su to
zabilježelili i sve je stalo na tome. Ne znam da li je i što po tom pitanju kasnije konkretno
napravljeno, odnosno ne znam jesu li se oni organizirali i kako je na tu inicijativu
odgovorila gradska vlast. Gradonačelnica je tada rekla da povratak zasad nije prioritet
Dubrovnika i da će se to rješavati u sklopu rješavanja i drugih problema. Koliko je meni
poznato, nema nekih velikih, masovnijih zahtjeva za povratak na dubrovačko područje.
        O kolikom broju izbjeglih iz Dubrovnika je riječ, koliko njih se vratilo ili tek
traži povratak i vraćanje u posjed svoje imovine? Imaju li svi oni hrvatsko
državljanstvo ili eventualno problema s njegovim dobivanjem?
        - U pravilu su u pitanju osobe koje su živjele u Dubrovniku do 1991. godine, u
pravilu su to osobe koje su izgubile pravo na hrvatsko državljanstvo i danas ga nemaju, ali
imaju privatno vlasništvo na ovom prostoru. Ne znam koliki je točno njihov broj, ali mislim
da je on minoran. Minoran je broj ljudi koji se vraćaju na dubrovačko područje, jer, s
obzirom da me predstavnici manjina kontaktiraju, po ovom pitanju u proteklom razdoblju
me nisu kontaktirali osim u nekoliko sporadičnih slučajeva gdje su me molili da im
pomognem kako bi se to na Općinskom sudu brže riješilo. Ali, nitko nema pravo utjecati na
sudbenu vlast, i ja unatoč tome što znam općinske suce, ne želim ih ništa pitati niti
požurivati jer na to nemam pravo.
        Za precizan odgovor o kvantifikaciji ljudi koji su se vratili, žele se vratiti ili traže u
posjed svoju imovinu, trebalo bi provesti opsežno istraživanje pošto takvi podaci ne
postoje sistematizirani na jednom mjestu.
        Stječe se dojam da nevladine udruge zapravo i ne mogu imati pravi uvid u
ovu problematiku, jer stranke svoja prava traže isključivo preko odvjetnika i
sudova?
        - Ljudi koji su pokrenuli sudske postupke, a sada žive na području BiH ili
Jugoslavije, to uglavnom rade preko odvjetnika, što im je jednostavnije. Ali, ja sam svima
njima rekao: stisnite i dođite! Svjestan sam da jedna grupa njih ne želi doći jer ima odiozan
odnos prema svemu što se dogodilo. I njih razumijem. Druga grupa ne želi doći iz nekih
tehničkih razloga, treća grupa dolazi i oni mislim da su najuspješniji jer mogu kao stranka
poći kod suca i urgirati za svoj predmet. Ja to kao predstavnik HHO-a nemam pravo vršiti
pritisak na sud.
         Stranke mi se kao predstavniku nevladine udruge ne obraćaju u velikom broju, ali
me često zovu telefonom i moj savjet je uvijek: Dođite ovdje pa ću s vama poći tamo gdje
želite da pođem, na sud, kod predsjednika Općinskog suda i vidjeti što se može napraviti.
Ali oni su još uvijek neskloni da dolaze. Radije zadužuju odvjetnike i daju im punomoć.
         Koja je struktura te imovine, odnosno koliko je objekata u privatnom
vlasništvu, a koliko stanova nad kojim je prije rata postojalo stanarsko pravo?
         - Ne mogu točno odgovoriti koliko je takvih objekata. Ima relativno puno kuća u
privatnom vlasništvu čiji vlasnici nisu ostvarili prava, bez obzira da li se u te kuće žele
vratiti, ili ih žele prodati. Imam osjećaj da oni na početku kažu da se žele vratiti, ali da
zapravo žele prodati kuću. Kako su stari Latini govorili - domovina je tamo gdje je dobro,
naravno da imaju pravo napraviti sa svojom imovinom što žele i mislim da će, kako se
stvari odvijaju, oni to uglavnom i učiniti i napuštati ova područja.
         Tko su sadašnji korisnici te imovine i postoji li osnova/mogućnost za
pronalaženje njihova alternativnog smještaja?
         - I u Dubrovniku je, kao i u čitavoj Dalmaciji i posebno Splitu, ratnih godina bio trend
da su u tzv. srpske kuće i stanove ulazili ljudi koji su tada nosili uniforme. Općinski sud u
Dubrovniku je odlično odradio upravo ovu problematiku u korist pravne države i Ustava
RH, tako da su brojni građani RH koji su nasilno ušli u stanove, misleći ih zadržati za sebe,
morali izaći iz njih. Što se tiče deložacija, Općinski sud u Dubrovniku je napravio dobru
stvar za RH i za ustavnost i zakonitost. Znam nekoliko slučajeva gdje su bile organizirane
deložacije i gdje su ljudi morali napustiti stan koji su zauzeli.
         Proizlazi da su sadašnji korisnici stanova u njima uglavnom nelegalno, bez
ikakvog rješenja o privremenom korisništvu i da se ne radi o izbjeglicama iz BiH ili
SRJ, što bi problem i njegovo rješavanje donekle trebalo olakšati?
         - Naravno. Na početku je civilna zaštita u Dubrovniku davala stanove na privremeno
korištenje. Neki su zadržavali mogućnost da ostaju u njima kraće ili dulje, ali je svima
jasno da onaj tko je još uvijek u tuđem stanu u Dubrovniku, morat će izaći iz njega. Pravna
država sporo, ali ipak djeluje na ovom pitanju. I zbog pritiska međunarodne zajednice,
stvari se u ovom segmentu pozitivno odvijaju.
         Na sudu je da to riješi i to je jedina instanca. Držim da bi se ti slučajevi trebali brže
rješavati na dubrovačkom Općinskom sudu, ali je on tipičan kao i ostali sudovi u Hrvatskoj,
niti bolji, niti lošiji. Jedno su želje, a drugo mogućnosti.
         Znači, sud je mehanizam na osnovu kojeg vlasnici mogu ostvariti svoja
prava?
         - Jedino to, ili da se nagode s korisnicima, što je privatna solucija. No, za takvu
nagodbu ne znam. U pravilu, sa sadašnjim korisnicima kuća i stanova o tome se uopće ne
može razgovarati.
         Što je s nositeljima stanarskih prava?
         - Nositelji stanarskih prava izgubili su to pravo nakon što su iz stana izbivali šest
mjeseci.
         Ima li primjera da je netko iz te kategorije građana pokrenuo postupak pred
hrvatskim pravosuđem?
         - Ima jedan slučaj gdje su ljudi zaista bili odsutni više od 6 mjeseci, ali im je
odlukom Općinskog suda u Dubrovniku pravo povratka u svoj stan odbijeno. Žalili su se
Ustavnom sudu koji je predmet riješio u njihovu korist. Dakle, ima slučajeva gdje je Ustavni
sud reagirao pozitivno i omogućio ljudima da se vrate i dalje koriste svoje stanove.
         Kako na tu cjelokupnu situaciju gleda lokalna vlast u Dubrovniku i je li ona
spremna i konkretno podržati proces povratka izbjeglica i njihove imovine?
         - Mislim da je naša lokalna vlast tipična, smatrajući da se, npr. grupa trebinjskih
Srba koji su bili građani Dubrovnika do rata, ne treba vratiti. Sama činjenica da je ljetos
informacija o 400 obitelji koje čekaju povratak uzbunila javnost, govori da lokalna
zajednica ne gleda pozitivno na to, posebno ukoliko bi to bio trend većeg obima, sa više
ljudi i koji bi duže trajao. Još uvijek su krhke naše koncepcije vezane za ustavnost,
poštivanje zakona, ispunjavanja obaveza koje je Hrvatska preuzela temeljem
međunarodnih ugovora. Imam osjećaj da se nerado gleda na to.
        Postoje li u nekom smislu opstrukcije lokalne vlasti s obzirom na izjavu
gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice kako je još rano za povratak izbjeglica
koje su napustile dubrovačko područje? Općenito, kakva je u tom smislu
sigurnostno-politička situacija?
        - Opstrukcija ne postoji de iure, ali postoji de facto od godina završetka rata. Od
sredine 90-tih godina u svijesti ljudi dosta se toga promijenilo, ali po ovom pitanju
nedovoljno. Što se tiče sigurnosne situacije u Dubrovniku, moram reći da je ona uvijek bila
solidna, čak i u ono najteže vrijeme granatiranja Dubrovnika i stradanja civila. Živimo na
području koje je geostrateški i geopolitički vrlo delikatno, pa je sigurno da se ta situacija
odražava na stanje duha, na nacionalni etos u Dubrovniku. Lakmus papir sigurnosne
situacije je odnos prema manjinskom narodu. Mislim da je sigurnosna situacija korektna,
nema izgreda, nema nacionalističkih i šovinističkih ispada, nema maltretiranja kao što ih je
sporadično bilo ratnih godina. Međutim, sama situacija ovdje, zatvorenost prema RS,
Trebinju, relativna otvornost prema Crnoj Gori, smješta dubrovačku regiju u delikatnu
zonu. Krhke su te koncepcije inače, a posebno na planu suživota i tolerancije.
        Na koji način dubrovački HHO pomaže izbjeglicama i povratnicima?
Surađujete li u procesu povratka s nekom udrugom s područja BiH i SRJ i kako ona
teče?
        - Voditelj sam suradnog centra HHO-a za Dubrovačko-neretvansku županiju od
prosinca 1993. godine. Od tada do danas, moram reći, nisam ostvario bilo kakvu suradnju
s nevladinim organizacijama iz BiH i SRJ. Uglavnom djelujem tako da pokušam pomoći
ljudima koji me zovu i traže moju pomoć. Pomažem u izravnom kontaktu ili telefonom,
odlazim tamo gdje je zapeo njihov predmet, na sud ili u policiju ili u institucije lokalne
uprave. Imao sam dosta uspjeha na tom planu, ali sam više bio neuspješan, nego
uspješan. Uspješan uglavnom zahvaljujući privatnim kontaktima. Za teže slučajeve, kada
vidim da to nisam u stanju, predmet proslijedim HHO-u u Zagreb i sugeriram da se uputi
nadležnom ministarstvu. Obradio sam nekoliko stotina slučajeva i zajedno smo s cijelim
timom HHO-a, posebno na čelu s bivšim predsjednikom Čičkom, napravili dobar posao na
ovom području. Da smo napravili i jedan dobar potez, da smo pozitivno riješili jednu
deložaciju ili problem vezan za pitanje realizacije želje za dobivanje hrvatskog
državljanstva, bili bi uspješni, a to jesmo učinili i moramo biti zadovoljni. Manjine su u
svakom momentu bile servisirane od naše strane u mjeri u kojoj smo to mogli. Najteže je
bilo ratnih godina.
        Kome se još izbjeglice iz s područja Dubrovnika mogu obratiti za pomoć u
ostvarivanju svojih statusnih i stečenih prava?
        - Ovdje je djelovao Ured UHHCR-a i vladin Ured za prognanike i izbjeglice koji
formalno i s manjim kapacitetom i dalje funkcionira. Koliko je meni poznato, vladin ured je
bio ljubazan i ljudi zaposleni u njemu činili su sve ono što su mogli napraviti. Želim
apostrofirati činjenicu da su u tom uredu upravo radile osobe koje su imale na srcu tugu i
probleme prognanika i izbjeglica i da su napravili dosta. Ovom prigodom mogu uputiti
komplimente čitavom timu koji je na tome radio u ono teško ratno vrijeme, pa i nakon toga.

                    Suradni centar Hrvatskog helsinškog odbora - Dubrovnik
                                    Ivana Gorana Kovačića 45
                                        20 000 Dubrovnik
                                       Tel/fax: 020/451-801
                                       GSM: 091 4812 322
5. Povratak na područje općine Okučani

                   TEŽAK POVRATAK BEZ GOSPODARSKE OBNOVE

       Milena Paušić

          Preduvjet povratka u Hrvatsku izbjeglica - građana srpske nacionalnosti iz SRJ i
BiH, je povrat njihove imovine. Taj problem istovremeno uključuje i osiguravanje
alternativnog smještaja za privremene korisnike njihove imovine, uglavnom izbjeglice
hrvatske nacionalnosti iz BiH. Prema podacima Uprave za prognanike, Ministarstva javnih
radova, obnove i graditeljstva, (stanje s početka mjeseca studenog), na području općine
Okučani, do sada su u posjed vlasnicima vraćena 453 objekta, od ukupno privremeno
zauzetih 826. Još uvijek su zauzeta 373 objekta, a za 139 je podnešen zahtjev za vraćanje
u posjed imovine ranijim vlasnicima.
          Prema riječima načelnika Općine Okučani Mate Bilonjića problem je na koji način
riješiti i osigurati privremenim korisnicima trajan smještaj.
          - Nedostaje nam cca 250 stambenih objekata da bi mogli riješiti sve potrebe, da bi
povratnicima mogli vratiti njihovu imovinu, a useljenicima, Hrvatima iz Bosne i Hercegovine
i Vojvodine da bi mogli osigurati alternativni smještaj, kaže Bilonjić koji je i sam bio
prijeratni državljanin BiH.
          Srbima povratnicima, nastoji se putem Vlade RH i nekih stranih donatora omogućiti
adaptaciju njihovih objekata ukoliko je to potrebno. U cilju stambenog zbrinjavanja za
obitelji privremenih korisnika, na razini nadležnog ministarstva, primjenjuje se više modela.
Između ostalog riječ je o dodjeli građevinskog materijala za obnovu ili gradnju novih kuća,
konkretno za obnovu oštećenih kuća koje su od vlasnika otkupljene putem APN-a, ili
gradnju novih obiteljskih kuća na državnom, odnosno, općinskom zemljištu.
          - Za ovakav model stambenog zbrinjavanja, koji je i trajan, zainteresiran je veliki
broj ljudi, kaže načelnik općine Okučani Mato Bilonjić. Do inicijative da se smještaj osoba
koje privremeno zauzimaju tuđu privatnu imovinu, rješava na opisani način, došlo je
upravo u Okučanima.
          - Smatrali smo da Hrvati koji su doselili na ovo područje ne smiju biti ničiji politički
zalogaj i da im treba dati mogućnost da sami odaberu gdje žele živjeti, i odluče hoće li to
biti u mjestima njihovog ranijeg prebivališta ili u RH. Ukolilo se žele vratiti u tome im treba
pomoći, ali pomoći im treba i odluče li ostati u Hrvatskoj. Na poticaj općinskog vijeća
izrađen je prijedlog koji je predan u Ministarstvo obnove, a istovremeno se krenulo s
pronalaženjem i parcelacijom odgovarajućih lokacija koje su u općinskom vlasništvu, kako
bi mogle biti dodijeljene zainteresiranima.
          Tijekom prošle godine, na području Okučana okončan je pilot projekt i izgrađeno
prvih 5 objekata.
          - Prvih pet kuća, već je useljeno i ljudi su presretni da na ovaj način mogu riješiti
svoj stambeni problem. Trenutno je u izgradnji dvadesetak objekata, a do kraja se nadamo
kroz ovaj program na području općine izgraditi oko 150 novih objekata, kaže Bilonjić.
          Ukoliko raspoloživo općinsko zemljište ne bude dostatno, za provedbu ovog
programa iskoristit će državno poljoprivredno zemljište koje se, po novom prostornom
planu, koji je u zadnjoj fazi donošenja, već nalazi u urbanim zonama. Načelnik Bilonjić
smatra da oko povratka srpske imovine nema velikih problema i da se rješenje nalazi u
osiguranju trajnog smještaja za hrvatske useljenike. Naglašava kako useljenici po izlasku
iz zauzete imovine nju vraćaju pravim vlasnicima, u većini slučajeva, u boljem stanju nego
što je bila 1995. i 1996. godine.
          Nevladine udruge u procesu povratka
         Kroz provedbu više programa u olakšavanju procesa povratka hrvatskih građana
srpske nacionalnosti aktivno sudjeluje i nevladina organizacija Srpski demokratski forum.
Ona se prije svega sastoji od pružanja pravne pomoći povratnicima.
         - Pomažemo ljudima riješiti njihova statusna prava, pomoći u ishođenju
dokumenata, podnošenju zahtijeva i slično. U suradnji s uredima za obnovu i lokalnim
vlastima predlažemo prioritete za obnovu objekata, pri tome, treba pojasniti da nitko neće
biti uskraćen u obnovi, ali nekim slučajevima ipak treba dati prioritet, kaže predsjednik
zapadnoslavonske podružnice SDF-a, sa sjedištem u Pakracu Obrad Ivanović. Povrat
imovine je i dalje vrlo aktualan i lokalnim vlastima je to dosta teško riješiti. Značajniji
pomaci su učinjeni nakon uspostave suradnje između SDF-a i lokalnih vlasti, ali rezultati
još nisu zadovoljavajući.
         - Od početka suradnje proces povratka se ubrzao, poboljšao. U dogovoru
rješavamo mnoge teške probleme ljudima, koji su tu i već dugo godina čekaju svoju
imovinu. Potkrade nam se u tome da pojedini ljudi kad dobiju svoju imovinu - prodaju je.
To je njihovo pravo, volja i želja i mi to nikako ne možemo sprječavati, kaže Ivanović.
         Osim problema povrata imovine Srbi povratnici, po Ivanovićevim riječima, pitaju se
od čega će živjeti na ovom području, a problem egzistencije muči i useljenike. On je
uvjeren da će bolja ekonomska budućnost povoljno utjecati na suživot. Osim spomenutog
programa pružanja pravne pomoći, SDF u suradnji sa stranim partnerima i donatorima,
provodi projekte čiji je cilj razvitak civilnog društva kroz osnaživanje mjesnih odbora,
lokalnih nevladinih organizacija i udruga te jačanje zadrugarstva i obiteljskih
gospodarstava.
         - Osjećam da na području Okučana ima budućnosti i da će građani također sa
lokalnom vlasti utjecati i predlagati određene promjene u korist građana općine Okučani. U
takve akcije uglavnom se uključuju mlađi ljudi koji su tu odlučili ostati, kaže Ivanović.
         Teško bez gospodarske podrške
         Na područje Okučana vratile su se obitelji Rajaković i Majstorović. Rajakovići su se
vratili prije dvije godine, i većih problema, kako kaže Gospa, domaćica u obitelji, pri
povratu imovine nisu imali. Prije rata, egzistenciju je ovoj brojnoj obitelji osiguravala
privatna pilana. Novaca za ponovno pokretanje posla nemaju.
         - Kad bi bilo nekakvog kredita, možda bi mogli ponovo otvoriti obrt. Ovako, bez
ikakve pomoći sa strane, ne znam.
         Supružnici Rajaković su nezaposleni, korisnici socijalne pomoći i dječjeg doplatka
za troje djece, a za osobne potrebe obrađuju i nešto zemlje.
         - Borimo se, eto, za tu djecu. Zadovoljni smo njihovim uspjehom. Sve troje idu u
školu i za njih mora biti. A ostalo...
         Prije godinu dana u Okučane se vratila i obitelj Majstorović, majka Milena, sin
Siniša i baka Dušanka. Njihova obiteljska kuća vraćena im je u posjed, no ipak u nju još
nisu uselili, jer pokušavaju naći načina da je obnove. U međuvremenu su se smjestili u
kuću rođaka koji još nema namjeru vratiti se u Okučane. Jedini stalan prihod, mirovinu,
ostvaruje baka Dušanka. Povremeno, Siniša uspijeva ponešto zaraditi, a zajedno s
majkom, da bi osigurali kakvu takvu egzistenciju, obrađuje sedam jutara zemlje.
         Teško je od toga živjeti, kaže Siniša, i ono što posiješ, nemaš poslije kome prodati.
Ako tako ostane, smatra mladi nezaposleni automehaničar, ne vidi načina da u
Okučanima i ostane. "U ovih godinu dana dobili smo nešto humanitarne pomoći,
posteljine, krevet i tako." Dobili su i nešto priključaka za traktor, te jednu sprasnu krmaču, s
kojom ipak nisu imali previše sreće, veći dio praščića se razbolio i uginuo. "Teško je
živjeti," kaže gospođa Majstorović, "ali opet mislimo da će biti lakše, kada obnovimo i
uselimo u svoju kuću. Ovo sad, više je preživljavanje nego življenje."
         Za povrat imovine i stambeno zbrinjavanje privremenih korisnika u idućoj će godini,
prema planu Vlade RH biti osigurano 80 milijuna eura, od kojih će polovica biti osigurana
iz proračuna za iduću godinu, a ostatak će financirati Razvojna banka Europe, kreditom,
uz subvencionirane kamate i počekom od pet godina.


6. VIJESTI

Lovre Pejković: OD POČETKA 2000. VRATILO SE SKORO STO TISUĆA SRBA
        Predstojnik Vladine uprave za prognanike i izbjeglice Lovre Pejković "Vjesniku" je
izjavio da se u od početka 2000. do studenoga ove godine u svoja mjesta stanovanja
vratilo 97.194 izbjeglica srpske nacionalnosti. Njih 74.531 vratilo se iz SRJ i BiH, a 22.663
iz hrvatskog Podunavlja.
        Pejković je, odgovarajući na kritike OESS-a Hrvatskoj koje se odnose na to da se
neće uspjeti u zakonskom roku vratiti imovina povratnicima srpske nacionalnosti, rekao da
će onim vlasnicima kojima ne bude u roku vraćena imovina biti nadoknađena šteta u visini
prosječnog najma na područjima u kojima su im kuće.
        - Ministarstvo javnih radova, obnove i graditeljstva pismom će pozvati vlasnike
privatne imovine, koji su zahtjev za povrat podnijeli nakon 30. listopada, na dogovor o
visini odštete za vrijeme u kojem im kuće nisu vraćene, a trebale su biti, dakle od 30.
listopada nadalje, precizirao je Pejković dodajući da će, u slučaju da vlasnici ne budu
zadovoljni visinom naknade, zadovoljštinu moći potražiti sudskim putem.
        Pejković je iznio i podatak da je od ukupno 18.378 stambenih jedinica dodijeljenih
na privremeno korištenje, vlasnicima vraćeno 11.140, a da trenutno na povrat vlasnicima
čeka 7.238 kuća. Po njegovim riječima, ovih dana će se iz tuđih kuća iseliti 200 obitelji
kojima je završena obnova ili pronađen zamjenski smještaj u državnoj imovini, a od Vlade
će se zatražiti da Agenciji za promet određenim nekretninama odobri kreditno zaduženje u
bankama kako bi se u što većem broju otkupile kuće u koje se može smjestiti privremene
korisnike tuđe imovine.
        - Ako to Vlada odobri, planiramo u prosincu i siječnju otkupiti tisuću kuća, naglasio
je Pejković.
        OESS-ovu primjedbu da je u Hrvatskoj kroničan nedostatak novca za rješavanje
problema povrata imovine, Pejković je ocijenio "neukusnom, jer svi znamo kakve su
posljedice i razmjeri ratne agresije na Hrvatsku".

POTPISAN UGOVOR ZA OBNOVU JOŠ 700 KUĆA
        Planom i programom organizirane obnove stambenih jedinica za 2002/2003.
godinu, hrvatsko Ministarstvo javnih radova, obnove i graditeljstva namjerava obnoviti
3.500 obiteljskih kuća IV-VI stupnja oštećenja, od čega će u organizaciji tog ministarstva
biti obnovljeno oko 3.000 kuća, a kroz program obnove CARDS-a oko 500 kuća, rečeno je
prigodom potpisivanja ugovora s izvođačima radova na obnovi za područje Splitsko-
dalmatinske županije.
        Na području Ličko-senjske županije trebalo bi biti obnovljeno 300 kuća, a na
području Šibensko-kninske, Zadarske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske
ukupno 400 kuća. Vrijednost tih radova, kako je predviđeno, iznosi 167.671.007,68 kuna.
        Uz podatak kako broj korisnika obnove u Splitsko-dalmatinskoj županiji iznosi 23
(Hrvace 9, Muć 1, Sinj 1 i Solin 1 kuća), ministar Radimir Čačić je kazao kako najavljena
obnova još 700 kuća predstavlja nastavak realizacije obnove u protekloj sezoni kad je
obnovljeno više od 4 tisuće kuća i stanova.
        - Dakle, vidljivo je da se intenzitet obnove ne smanjuje, ustvrdio je Čačić.

             MESIĆ RAZGOVARAO S VODSTVOM SPC-a U HRVATSKOJ
       Hrvatski predsjednik Stpe Mesić posjetio je u srijedu (27.11.) sjedište mitropolije
Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Hrvatskoj gdje je razgovarao s vodstvom SPC-a,
priopćeno je iz Ureda predsjednika RH.
       Vodstvo SPC-a iznijelo je Mesiću svoja gledišta o odnosima SPC-a i države, te
naglasilo pozitivna dostignuća i želju za nastavkom dobre suradnje s predstavnicima
hrvatskih vlasti. Posebno je bilo riječi o bržem povratku imovine SPC-a, te o obnovi
pravoslavnih sakralnih objekata.
       Mitropolit Jovan izrazio je zadovoljstvo zbog skorog potpisivanja ugovora između
SPC-a i Vlade Republike Hrvatske čime će se regulirati i sva ostala otvorena pitanja
djelovanja i rada SPC - priopćeno je.
       U razgovorima je spomenuta i kulturna suradnja između Hrvatske i Jugoslavije, te
uloga SPC-a u očuvanju kulturnog, nacionalnog i vjerskog identiteta Srba u Hrvatskoj.
       O novom Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama, naglašeno je da je u tom
aktu bitno istaknuti načela građanske ravnopravnosti i uzajamnog poštovanja, te izraziti
razumijevanje za neke posebnosti manjinskih naroda.
       Posebna zaštita manjina sukladna s međunarodnim standardima može biti samo
dobitak za našu državu i za njeno demokratsko profiliranje, rečeno je u priopćenju iz Ureda
predsjednika RH.
       Mesić je obišao i novouređenu crkvu sv. Preobraženja na zagrebačkom Trgu Petra
Preradovića, a nakon razgovora bio je gost na večeri koju je u njegovu čast priredio
mitropolit zagrebačko-ljubljanski cijele Italije Jovan Pavlović.
       Mitropolit Jovan je istaknuo da je posjet predsjednika Mesića jedan je od najvažnijih
posjeta crkvi Sv. Preobraženja te da će današnji dan biti posebice zapisan u Ljetopisu te
crkve. On je istakao da je nakon burnih ratnih godina Mesić pokrenuo veliki program
stvaranja hrvatske države u kojoj će se odnosi izgrađivati na demokratski način. Istaknuo
je da SPC s velikim ohrabrenjem doživljava napore predsjednika Mesića da svi zajedno -
kršćani i svi ljudi dobre volje živimo u civiliziranome svijetu.
       Predsjednik Mesić kazao je da će ugovor između SPC-a i Republike Hrvatske koji
bi trebao biti potpisan do kraja godine osigurati i povrat vjernika i prognanika u njihove
domove.
       Uz mitropolita Jovana, razgovoru su prisustvovali episkop osječko-poljski i baranjski
Lukijan, episkop dalmatinski Fotije i episkop slavonski Sava.


                           *****************************************



BOSNA I HERCEGOVINA:


1. Krešimir Zubak, ministar za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH


     BEZ ZAJEDNIČKOG DJELOVANJA ENTITETSKIH MINISTARSTAVA NEMA
                       UČINKOVITOG POVRATKA

      Radenko Udovičić

      Opća je ocjena da su svjetska javnost i donatori umorni od gotovo
jedanaestogodišnjeg problema Bosne i Hercegovine što rezultira time da se novac
usmjeren u ovu državu smanjuje. To se posebice odražava na proces obnove vezan za
povratak izbjeglica, iako za sada međunarodni čimbenici još naglašavaju spremnost za
pomoć, ali i traže značajnije domaće učešće. U takvoj situaciji, skoro cijeli svoj mandat, je
radilo ministarstvo za izbjeglice i ljudska prava u Vijeću ministara na čelu sa Krešimirom
Zubakom nastojeći da što efikasnije koordinira sredstva između često nacionalno
suprostavljenih interesa entitetskih ministarstava. Na samom kraju mandata Krešimir
Zubak govori o uspjesima, teškoćama, ali i nužnostima kako bi se povratak učinio
učinkovitiji.
        Ozbiljniji promatrači situacije u BiH se slažu da je u zadnje dvije godine došlo
do velikog napretka u povratku izbjeglica. Međutim jedno konstantno
nezadovoljstvo ovim procesom je i dalje prisutno. Možete li vi na kraju svoga
mandata dati procjenu gdje je učinjen najveći napredak, a šta je to što i dalje koči
povratak. Čime ste vi kao ministar nezadovoljni?
        - Prije svega bih htio kazati da su ocjene točne i da većina mjerodavnih institucija
međunarodne zajednice koje se bave procesom povratka izbjeglica ocjenjuju ono što je
učinjeno u protekle dvije godine najvećom ocjenom. Od završetka rata do danas u BiH se
vratilo oko 907 tisuća izbjeglica i raseljenih osoba, a u posljednje dvije godine oko 200
tisuća. Ovaj visok postotak porasta odvijao su u vrijeme kada je udio međunarodne
zajednice u pospješivanju povratka znatno smanjen. Naime, međunarodna zajednica je
najviše ulagala u povratak u BiH '96. i '97. godine, ali na žalost, ta međunarodna pomoć
nije najbolje iskorištena. Sada kada je porastao interes za povratak, i pored protoka toliko
vremena, na žalost nemamo dovoljno sredstava, ali se mi nadamo da će ovi pozitivni
rezultati biti razlog i argument da međunarodna zajednica nastavi pomoć izbjeglicama u
BiH. Ono što je posebno ohrabrujuće je to što u strukturi povratnika visok postotak čine
manjinski povratci. Odnosno povratak Bošnjaka i Hrvata na područje Republike Srpske i
Srba na područje Federacije. To recimo u prethodnom razdoblju, prije nego što smo mi
(Alijansa za promjene op.aut.) preuzeli vlast, nije bio slučaj. Manjinski povratci Srba u
Federaciju i Hrvata i Bošnjaka na područje Republike Srpske su bili izuzeci. Znatan porast
interesa bilježimo i nadamo se da ćemo u periodu od naredne dvije do tri godine završiti
povratak izbjeglica.
        Koliko je situacija da postoje dva ministarstva za izbjeglice, bez obzira što
postoji i vaše na državnom nivou, smetnja da se napravi učinkovitiji povratak?
        - Bez sumnje da je to jedan od problema. Iako smo mi u prošloj godini, osobito
preko državne komisije za pitanja izbjeglica u kojoj participiraju i entitetski ministri, uspjeli
iskoordinirati djelovanje svih ministarstva, mislim da bi bilo efikasnije i da bi proces
povratka išao puno brže da postoji samo jedno ministarstvo koje ima urede na razini
entiteta. I to ne samo radi jedinstvene administracije nego zato što su i sredstva bila
rasparčana i da je svako vodio svoju politiku povratka. To je jedan od razloga zašto u
prethodnom periodu nisu postignuti bolji rezultati. S druge strane kada smo počeli sa
zajedničkim projektima preko državne komisije i ovog ministarstva, a to znači
udruživanjem sredstava na liniji Federacija BiH - Republika Srpska - država BiH u suradnji
sa međunarodnom zajednicom, onda su se efekti pokazali u pozitivnom svjetlu. I to
posebno kada je riječ o tzv. dvosmjernom povratku. Dakle, sve to potvrđuje vašu
konstataciju i sve bi bilo drugačije kada bi udružili sredstva i zajednički njima upravljali.
Dakle, da se sve to obavlja preko jedne državne administracije.
        Dugo vremena poslije rata sigurnosni problemi su bili isključivi kada je
povratak izbjeglica u pitanju. Međutim, čini se da je u zadnje vrijeme gospodarstveni
faktor dominantan kao kočnica povratku.
        - Sigurnost još nije onakva kakva bi trebala biti. Ovih dana bilježimo posebno na
području istočnog dijela Republike Srpske brojne incidente. Ali u usporedbi sa ranijim
razdobljem, to je daleko manje. Policija je postala puno efikasnija na cijelom prostoru BiH
u suzbijanju pritisaka koji su u ranijim razdobljima bili evidentni i koji su bili usmjereni
prema povratnicima. Glavni problem danas je zapošljavanje ili, kako mi to kažemo, održiv
povratak koji podrazumijeva da oni koji se vrate imaju od čega živjeti, a to je prije svega
rad. Ili, ako ništa, onda rješavanje zdravstvene zaštite, mirovinskog osiguranja i, naravno,
obrazovanja. Mi smo započeli proces i potpisali sporazum koji se tiče zdravstvene zaštite,
mirovinskog i socijalnog osiguranja, ali kada je riječ o upošljavanju, tu je problem opći,
problem Bosne i Hercegovine. Danas je u strukturi stanovništva preko 40 posto je
neuposlenih, tako da, barem kada je riječ o ovom ministarstvu, mi ne možemo uticati. Ali u
novim projektima i programu koji se radi, koji će biti sadržan u novoj strategiji, zapravo su
planirana sredstva ne samo za obnovu kuća i infrastrukture, nego bar minimalna poticajna
sredstva da bi se ljudima koji se vrate omogućilo da svojim radom osiguraju sebi bar
minimalnu egzistenciju.
         Često se mogu čuti izjave pojedinih hrvatskih dužnosnika da u procesu
povratka najlošije prolaze Hrvati. Da li ta ocjena stoji?
         - Učinjeni su brojni propusti u ranijem razdoblju od strane aktualne politike i ovdje i
u Hrvatskoj. Nije stimuliran povratak. Štaviše, radilo se protiv povratka Hrvata u BiH. U
Hrvatskoj su osigurani svi uvjeti za jedan bolji život nego ovdje u BiH. S druge strane i
ovdje se radilo, posebno u Republici Srpskoj, protiv povratka. To je glavni razlog zašto se
kod Hrvata nije pokazao interes za povratak kao kod Bošnjaka i Srba. No, ipak i tu
bilježimo jednu pozitivnu tendenciju. Posebno kada je riječ o povratku u bosansku
Posavinu, imamo evidentnih pozitivnih pomaka. Mislimo da je to i zbog toga što je
Republika Hrvatska promijenila svoju politiku, što stimulira povratak i što pomaže povratak
Hrvata u BiH. Međutim, u Hrvatskoj je, prema našim procjenama, oko 70 tisuća Hrvata koji
su izbjegli, među njima je 8 300 još uvijek u statusu izbjeglica. Mi smo u razgovorima sa
Vladom Republike Hrvatske potpisali sporazum o povratku izbjeglica i Hrvatska je
osigurala sredstva za povratak od 20 milijuna Kuna i taj se sporazum realizira. Ali mislimo
da bi bilo jako značajno ukoliko bi Hrvatska osigurala u svom proračunu i sredstva da
onima koji imaju socijalnu zaštitu u Hrvatskoj da, kada se vrate u BiH, da taj status zadrže
još neko vrijeme. Jedan od razloga zašto se Hrvati ne vraćaju iz Hrvatske je što onda gube
pravo na tu socijalnu zaštitu koju su tamo imali.
         Ovo pitanje je posebno važno za izbjeglice koje razmišljaju o povratku, a kuće
su im još uvijek razrušene. I sami ste na početku rekli da se smanjuje pomoć
međunarodne zajednice za obnovu. Da li će država ili entiteti imati dovoljno novaca
da supstituiraju taj nedostatak sredstava.
         - Pa ja sam rekao na početku da mi radimo na novoj strategiji povratka, odnosno
konačnoj realizaciji Aneksa 7. Taj proces bi trebala nositi državna administracija tj.
institucije BiH. Međunarodna zajednica je iskazala spremnost da pomogne u svakom
pogledu, pa između ostalog i da udruži sredstva sa institucijama vlasti BiH. Manje je
poznato javnosti da je recimo pristup povratku izbjeglica kakav smo imali u ranijem
razdoblju bio jedan od razloga što nikad u BiH nije oživotvoren, iako je uspostavljen, fond
za povratak. Lokalne, entitetske strukture vlasti su vodile svoje posebne politike, a ne
jedinstvenu politiku povratka u BiH. Sada se to promijenilo i mi se nadamo da, iako je
došlo do smanjenja sredstava, da ćemo sa tim smanjenim, ali udruženim sredstvima,
uspjeti ovaj proces završiti u razdoblju kao što sam rekao od tri godine.
         Na kraju ste mandata. Kakav bi savjet dali onome ko će doći na vaše mjesto?
         - Ja bih sugerirao da se nastavi ovim putem kojim smo mi krenuli. Mi smo ispravili
ono što je propušteno u prethodnom razdoblju. Ja sam ovdje zatekao ministarstvo koje je
bilo u jednom anarhičnom stanju sa ogromnim dugovima. Ovdje su zapravo funkcionirala
tri ministarstva. Dakle, ako su tri ministarstva na razini države BiH, kako ste onda mogli
očekivati da djeluju ministarstvo Federacije BiH i Republike Srpske. Mi smo prije svega,
možda neće zvučati skromno ali je to točno i da se lako provjeriti, od ovog ministarstva
napravili najbolje ministarstvo na razini države BiH, kada je riječ o unutrašnjoj organizaciji i
djelovanju. I uspjeli smo u potpunosti uspostaviti saradnju sa entitetskim ministarstvima i
sa njima skupa usklađeno raditi na procesu povratka. To je jedna od faza koju sada treba
dalje razraditi u tom pravcu da se oživi projekt fonda za povratak u Bosnu i Hercegovinu,
da se udruže sredstva, da se nastavi zajednički raditi na projektima. Treba realizirati
Aneks 7. Ne može se separatno raditi, svako za sebe, kao što je to do sada rađeno.


02. Povratak Hrvata u Derventu

                               ZA ENTUZIJASTE I STARCE

       Gordana Lukić

        Gradina, Plehan, Cer, samo su neka od desetine sela kod Dervente u kojima je
prije rata živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. Sada, nakon sedam poslijeratnih godina
popunjenih provođenjem Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma, ova sela kao i cijela
derventska opština podsjeća na 1993. godinu. Kao u rijetko kojoj opštini u Republici
Srpskoj, tragovi ratnog razaranja i te kako su vidljivi.
        U odsjeku ministarstva za izbjeglice i raseljena lica opštine Derventa saznajemo da
je povratak premašio 50 procenata. Ako gledamo po nacionalnoj strukturi, od ovog
procenta preko 90 odsto su Bošnjaci, dok je povratak Hrvata i dalje na jako niskom nivou.
O povratku Hrvata u Derventu što se tiče nevladinih organizacija i drugih udruženja, niko
ne nudi pomoć, jer takvih organizacija na ovom području nema.
         Kako teče povratak Hrvata, odgovor smo potražili u Župnom uredu Svetog Jurije
Mučenika od župnika Mire Bešlića. Prema njegovim riječima na području opštine Derventa
do sada se vratilo oko 150 porodica sa jednim do dva člana. Jedan od problema slabe
realizacije povratka Hrvata, jeste i neorganizovanost, jer, kako kaže župnik Bešlić «nema
službenog predstavnika za povratak Hrvata, posebno u grad». Kad je riječ o povratku u
seoska područja, uglavnom se radi o samoinicijativi onih koji žele da žive na svom
vjekovnom ognjištu.
        - U pojedinim selima ima određenog pomaka tako što se neko od povratnika
zainteresuje i za ostale komšije, te iznađe donator za obnovu kuće, ali samo za svoje selo,
kaže Bešlić dodajući da je to nedovoljno, jer bi trebalo da se verifikuje službeni predstavnik
za cjelokupno područje opštine.
        Sa druge strane, javljaju se problemi u koordinaciji sa donatorima kada je u pitanju
dodjela građevinskog materijala.
        - Na dosta mjesta imali smo slučaj da donatori prvo dostave crijep za kuću, da bi
tek nakon nekoliko mjeseci dopremili ciglu i na kraju cement, koji bi trebalo prvi dostaviti,
jer je on osnov građe, kaže Bešlić zaključujući da takva organizacija u velikoj mjeri
obeshrabruje povratnike.
        Govoreći o međunarodnim organizacijama koje su pomogle obnovu kuća, mogu da
se izdvoje «Mercy Corps», SRSA, ASB i italijanski i njemački Karitas. Što se tiče starosne
strukture povratka, skoro su svi preko 60 godina života, dok mlađi, bar za sada i ne
pomišljaju da se vrate. Da li ima budućnosti za mlade? Odgovor smo potražili i od Ivana
Čička, tridesettrogodišnjeg povratnika u selo Gradina, smješteno pored magistralnog puta
Doboj-Derventa, koji je ujedno jedini povratnik mlađe dobi na cijelu opštinu.
        - Vratili smo se prije dvije godine i zajedno sa ocem vlastitim sredstvima otvorio
sam restoran i slastičarnu, te počeo sređivati prostorije za mljekaru. Kako je prije rata moj
otac držao mljekaru, odnosno predstavništvo Ljubljanske mljekare, isto smo željeli ponovo
da nastavimo, kaže Čičak dodajući da mu je otac prošle godine umro, te je on nastavio
započeti posao i do kraja ove godine pored restorana i slastičarne, treba da počne sa
radom zastupništvo Ljubljanske mljekare.
      Govoreći o razlogu slabog, skoro nikakvog povratka mladih, Čičak kaže da je
osnovni problem zaposlenje, jer pored domaćih i međunarodne organizacije i institucije ne
pomažu osnivanje malih profitabilnih preduzeća što bi navelo mlade da se vraćaju. U
Ivanovoj Gradini prije rata je živjelo 50 domaćinstava sa preko 200 članova, dok su se
sada vratile samo tri obitelji.
      Već smo naveli kako u Derventi nema ni jedne organizacije koja vodi brigu o
povratku Hrvata. Ipak, svi oni koji žele da se informišu o svom nekadašnjem ognjištu mogu
da kontaktiraju Župni ured na telefon 00387 53 836 891.
      Opština Derventa prije rata je brojala 56.328 stanovnika od čega 22.986 Srba,
21.972 Hrvata, 7.122 Muslimana, 3.306 Jugoslovena i 942 ostalih.


03. Reforma obrazovanja u BiH

         APARTHEJD U OBRAZOVANJU - SMETNJA ODRŽIVOM POVRATKU

       Dušan Babić

        Aneks 7, Dejtonskog mirovnog sporazuma, s pravom je smatran ključnim za
implementaciju Sporazuma u cjelini. Međutim, u startu se pogriješilo jer je puno sredstava i
energije potrošeno na nužnu fizičku obnovu infrastrukture - stanova, kuća, škola, bolnica,
komunalne infrastrukture i dr. U drugom planu je bilo stvaranje ukupnog povoljnog
ambijenta za povratnike. Kad je to uočeno, lansirana je i sintagma "održiv povratak", što je
podrazumijevalo sigurnost, zaposlenje, školovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, uredne
i redovne penzije. To je, nažalost, predstavljalo više jedan etički postulat, jer je, manje ili
više, ostajalo u sferi proklamacija. Naime, u sveopštoj ekonomskoj pustoši nije bilo posla
ni za one koji su ostali.
        Ljudi su se ipak vraćali. Negdje u većem, a negdje u manjem broju. Vraćali su se i
čak mirili sa sudbinom kako neće dobiti posao, uz utjehu kako je to ipak privremeno, te
kako će se prije ili kasnije stanje ekonomske i materijalne neimaštine popraviti. Međutim,
jedan aspekt je postajao gotovo gorući problem, zapravo vertikala i konstanta svih
povratničkih muka: obrazovanje! Na tom planu je međunarodna zajednica potpuno
omanula, jer je dugo tolerisala, i još uvijek to čini, nakaradno instalisan obrazovni sistem,
sa jasnim elementima obrazovnog aparthejda. Umjesto da bude pokretačka, obrazovanje
je postalo destruktivna snaga, jer je podsticalo etničku podijeljenost, segregaciju,
diskriminaciju i netoleranciju. Poput medija, i obrazovanje je postalo instrument ružne
političke manipulacije.
        Nastavni planovi i programi su predstavljali najtamniju stranu problema. Naravno,
problem nisu bili predmeti iz egzaktnih ili prirodo-slovnih nauka, već gradivo iz tzv.
nacionalne grupe predmeta. U prvom redu iz materinjeg jezika i istorije, ili povijesti. Ne
treba puno mudrosti pa konstatovati kako obrazovanje nužno dijeli sudbinu nakaradnog
političkog sistema. Post-dejtonska BiH je rezultat nužnog i mukom postignutog, ili čak
nametnutog kompromisa. To je danas jedna složena i komplikovana državna zajednica,
praktično poluprotektorskog tipa, što međunarodni dužnosnici nevoljno priznaju.
Oktroisanu konstituciju BiH zorno ilustruje njen ustav, koji nikad nije bio u parlamentu
potvrdjen, jer predstavlja integralan dio međunarodnog političkog ugovora.
        Dvostruka opstrukcija procesa povratka
        Dihotomija definicije, ili kovanice - "izbjegla i raseljena lica", dodatno otežava
proces povratka. Naime, prema definiciji UNHCR-a, izbjeglice su lica izvan granica zemlje
iz koje su izbjegla, dok su raseljena lica zapravo unutrašnje izbjeglice. Međutim, u
kolokvijalnom žargonu, često se obje kategorije nazivaju - povratnici, što je suštinski tačno.
Poenta je na dvostrukoj opstrukciji procesa povratka, bilo da se povratnici obeshrabruju ili
onemogućavaju da se vrate u svoja predratna prebivališta, bilo da se interno raseljena lica
političkim pritiskom i ubjeđivanjem prisiljavaju da ostanu, najčešće u tuđoj imovini.
Protagonistima političke i druge podjele zemlje jednostavno nije u interesu da se iznova
"kontaminira" etnički očišćen prostor, odnosno da Bosna iznova poprimi privlačne šare
leopardove kože.
        Uprkos nepouzdanih brojki, ne samo kad je riječ o povratnicima, već kad su u
pitanju brojke koje se odnose na ostale oblasti života, uporno se zanemaruju neki fakti.
Najprije, u savremenoj istoriji dosadašnjih povrataka najmanje 30 odsto izbjeglica nikada
se nije vratilo svojim domovima, iz razno raznih razloga. Malo je vjerovatno da bi Bosna
mogla predstavljati nekakav izuzetak od uočenog procesa. Naprotiv, sve upućuje da bi
postotak onih koji se neće vratiti u zemlji mogao biti čak i znatno veći. Ovdje ne
uključujemo zabrinjavajuće brojke o napuštanju zemlje nakon zaključenja Dejtonskog
mirovnog sporazuma. Osim toga, povratak nikada nije bio istinski prioritet ključnih aktera
implementacije Dejtonskog sporazuma.
        Ilustrativna je formula reciprociteta, na kojoj se jedno vrijeme insistiralo (Sarajevska
i Banjalučka deklaracija iz 1998. godine), a kampanjski sprovodilo. Ta formula se pokazala
neuspješnom, jer se suštinski pretvorila u trgovinu ljudskim pravima. Naime, jedno ljudsko
pravo je bilo uslovljeno drugim, što je duboko nehumano i necivilizacijski. Obje deklaracije
su predstavljale antitezu silnim proklamacijama, konvencijama i instrumentima iz oblasti
ljudskih prava.
        Nažalost, međunarodni dužnosnici nastavljaju vuči pogrešne poteze, jedne za
drugim. Najprije je inaugurisan koncept tzv. vlasništva nad sudbinom zemlje, o čemu su
trebali odlučivati sami građani, odnosno njihovi izabrani predstavnici. Projekat nije zaživio
iz razno raznih razloga, pa je tiho napušten. Onda je lansiran koncept
partnerstva domaćih vlasti i međunarodne zajednice, predstavljen kao spasonosna
formula za Bosnu, naročito od strane domaćih protagonista, što je takođe tiho ili prećutno
napušteno. Sada je u fokusu reforma obrazovanja, ali je osnovan strah da bi i ona mogla
neslavno završiti.
        Obrazovanje je ugrađeno u Aneks 6, Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao jedno
od neotuđivih ljudskih prava i temeljnih sloboda. U osjetljivoj sferi obrazovanja dat je
poseban mandat Misiji OSCE u BiH, nedavno inoviran u kontekstu projekta "Reforma
obrazovanja za bolju budućnost BiH", kojeg su bh. vlasti nedavno zvanično predstavile u
Brislu Savjetu za implementaciju mira.
        Reforma obrazovanja - stvarni dometi
        U izradi projekta reforme obrazovanja s pravom se ukazivalo na nužnost
podsticanja istraživačkog, propitivačkog, analitičkog i sličnog savremenog načina
razmišljanja, umjesto robovanja ogromnoj masi činjenica koje su za školarce od male
praktične vrijednosti. Takodje se s pravom insistiralo na uvođenju i ovladavanju
savremenih informacijskih i komunikacijskih tehnologija u škole i na fakultete, na nužnost
integrisanja obrazovnog sistema koji je nedopustivo iscjepkan na raznim nivoima vlasti,
odnosno administrativne i političke podjele. Određeni pozitivni potezi su povučeni ranije.
Malo je ostalo bukvalno nacionalno podjeljenih škola, odnosno učenici različitog etničkog
porijekla sada su pod jednim zajedničkim krovom, ali još uvijek prinuđeni da uče različito
gradivo iz grupe tzv. nacionalnih predmeta. To zapravo ostaje rak-rana našeg obrazovnog
sistema, jer još uvijek nema konsensusa oko zajedničkog minimuma, naročito istorijskog
gradiva, odnosno historije ili povijesti. Bolonjska deklaracija, odnosno nužnost prihvatanje
njenih standarda na visokoškolskim institucijama, što je jedan od preduslova za
priznavanje naših diploma u svijetu, mogao bi predstavljati onaj pokretački agens u
integrisanju visokoškolskog obrazovnog sistema, što bi moglo ubrzati proces povratka.
        Kako do zajedničkog istorijskog udžbenika ?
        Kako doći do konsensusa oko minimuma zajedničkih osnova u istorijskim
udžbenicima - ostaje prvorazredan zadatak, jer zadire u suštinu problema obrazovanja.
Već je rečeno, kako modaliteti primjene novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija
u obrazovne procese nisu sporni, ali je sporna suština, odnosno sadržaj istorijskog
gradiva. Da apstrahujemo u ovom času probleme oko maternjeg jezika, njegovog imena,
primjene i dr. Jedno nedavno savjetovanje na nivou Balkana o sličnoj temi ukazuje na
krupne razlike u pristupu izrade zajedničkih istorijskih osnova, čije bi usaglašavanje čak
moglo potrajati decenijama. Nesaglasnosti nisu, kako se često misli, vezane za bližu
prošlost, nego sežu u rani srednji vijek, pa i dalje. U slučaju država nastalih na prostoru
bivše Jugoslavije, još uvijek nema saglasnosti oko uzroka njenog raspada i razloga njenog
nestanka s istorijske scene. Što se tiče BiH, još uvijek nema ni približne saglasnosti oko
utvrđivanja definicije karaktera rata vođenog 1992 - 1995. godine.
       Obrazovanje kao smetnju ili čak kočnicu procesu povratka, ne treba
predimenzionisati, niti apsolutizovati. Podcijeniti još manje. Kako je već naprijed istaknuto,
sintagma "održiv povratak", po praktičnim rezultatima i dometima ipak ostaje u sferi
proklamacija, ili čak kao retorička floskula. BiH, naime, ostaje još uvijek pravno neuređena
država, te kao takva neprivlačna za strane investicije. Donacije već uveliko presušuju. To
praktično znači uvećavanje armije nezaposlenih, nesigurne izvore finansiranja zdravstva,
školstva, policije i ostalih javnih servisa bitnih za svaku državnu zajednicu. Tako
sagledano, perspektive povratka su doista tamne. Ako može biti utjeha, ništa nisu svjetlije
ni perspektive ostanka.


4. Banja Luka: Hrvatska kulturna udruga ''Danica''

                                  ČITAONICA DRUGI DOM

       Branka Stevandić

        Izdavanjem hrvatskog obiteljskog mjesečnika ''Danica'', jedinog magazina takve
vrste za hrvatsku zajednicu u Republici Srpskoj, život hrvatskog naroda u Banja Luci
značajno je obogaćen. Izdavanjem mjesečnika razbijena je medijska blokada hrvatskog
naroda. Počelo je interesovanje za njih, njihov život i budućnost kroz pisanu riječ.
Iznenada su na svoju stranu dobili list koji obiluje povratničkim pričama i reportažama,
feljtonima, list koji njeguje hrvatsku istoriju i tradiciju, ali list koji miri do juče zavađene
narode u BiH. Odmah nakon izdavanja prvog broja lista ''Danica'', u kolovozu, uslijedilo je
otvaranje čitaonice.
        Izdavanje mjesečnika i otvaranje čitaonice samo su jedan od medijskih projekata
Hrvatske kulturne udruge ''Danica'', prve civilne organizacija hrvatskog naroda nastale
odmah nakon okončanja rata u BiH. Njena misija je humanitarnog karaktera. ''Danica''
pomaže povratnicima, starim i iznemoglim osobama, bavi se promicanjem hrvatskog
jezika i kulture i izdavaštvom. Prostorije čitaonice nalaze se u ulici Sime Matavulja broj 7.
''Danica'' je prostoriju na korištenje dobila od Banjalučanina Zvonimira Kalabe, koji je u
Banja Luci ostao tokom rata, iako su njegovi sunarodnici masovno napuštali ovaj grad. I
magazin, i čitaonica dočekani su suzama radosnicama hrvatskog naroda. Obiteljski
magazin je u početku bio jedini časopis koji su posjetioci čitaonice mogli čitati. Međutim,
zahvaljujući upornosti i entuzijazmu članova HKU ''Danica'' ubrzo su u čitaonicu počeli
stizati i druge hrvatske novine. Pored novina, posjetioci, često, donose knjige, koje
poklanjaju čitaonici, tako da je stvoren i mali knjižni fond. Svakodnevno čitaonicu posjećuje
veliki broj Hrvata, ali i Srbi i Bošnjaci. Dođu. Popiju sok ili kafu. Pročitaju dnevne novine.
Neko uzme neku knjigu. Malo popričaju. Odigraju partiju šaha. Znaju da će ih u čitaonici
srdačno i toplo dočekati gospođa Marija Rapo, predsjednica HKU ''Danica'', koja ima lijepu
riječ za svakoga. Nadaju se, da će sresti nekog poznanika, upitati za neke prijatelje, koji su
u vrijeme rata napustili Banja Luku, oživjeti sjećanja na Banja Luku prije rata ili
jednostavno naći nekoga ko razumije njihove nevolje.
         Čitaonicu posjećuju ljudi sličnih životnih priča. Sličnih problema. Uglavnom su to
povratnici, koji su vrativši se u svoj dom pronašli mir i počeli živjeti ljudski. Jedna od njih je
i povratnica Vesna Kasarić. Vesna je profesor književnosti. Prije rata radila je kao lektor u
''Glasu srpskom''. Nakon posjete čitaonici ostala je da radi kao bibliotekar. Vesna je Banja
Luku napustila 1995. godine. Živjela je u Glamoču pet godina, a potom se prije dvije
godine vratila u Banja Luku. Priznaje da joj posao u čitaonici mnogo znači. Ponovo je sa
knjigama.
         Predsjednica HKU ''Danica'' Marija Rapo kaže da se Vesna, koja je traumatizovana
u vrijeme rata, počela oporavljati radeći u čitaonici. ''Počela se dotjerivati. Jedan dan je
stavila i karmin. Toliko sam bila srećna da sam je poljubila'', priča Marija. Predsjednica
''Danice'', takođe, je otišla iz Banja Luke 1993. godine. Prije su joj otišli sin i muž. Sama
nije mogla ostati. Otišla je i ona u Hrvatsku. ''Živjela sam dvije godine u Bosanskom
Petrovcu. Radila sam u Bihaću. Nakon povratka u Banja Luku, odmah po okončanju rata,
putovala sam iz Banja Luke u Bihać. Predavala sam na Višoj medicinskoj akademiji u
Bihaću. Osjećala sam se kao životinja za odstrijel daleko od svog doma. Nikome to ne bih
poželjela. Vratila sam se u Banja Luku kada nije bila sigurna. Svjesno sam rizikovala. Meni
je ovdje mjesto. Potpuno sam srećna samo u svom gradu'', kaže Marija.
         Iako je do 1993. godine radila na Internoj klinici, nije ponovo primljena na posao.
''Poslala sam im pismo, prijateljsko pismo u kojem sam iznijela svoje mišljenje da bih
trebala biti vraćena na posao. Nikad nisam dobila odgovor'', kaže Marija dodajući da je
posjetila radno mjesto, pozdravila se i izljubila sa dojučerašnjim radnim kolegama, ali nije
primljena na posao. U čitaonici volonterski rade i supružnici, Ivan i Jadranka. Oni su ostali
u Banja Luci za vrijeme rata. Za čitaonicu su doznali putem obiteljskog magazina
''Danica''. Počeli su dolaziti u čitaonicu. Nazivaju je drugim domom.
         Njihova kćerkica Darija ide u drugi razred odsnovne škole. Djevojčica obožava
čitaonicu i gospođu Rapo. Darija dođe iz škole, brzo uradi domaću zadaću i juri u čitaonicu
u zagrljaj Mariji. Čitaonica je smještena u veliku bijelu prostoriju. Zidove krase police na
kojima su uredno poredane knjige, novine i igračke. Dječije igračke. Marija svakome nudi
da ponese djeci igračke, ako želi. Neko uzme... U lijevom uglu prostorije je sto sa dnevnim
novinama. Preostali prostor ispunjavaju plastični stolovi i stolice, jedan kožni dvosjed i
drveni dnevni stolić. Iako nema grijanja, prostorija odiše toplinom, koju joj daju ljudi dobre
volje koji u njoj borave.
         Članovi ''Danice'' se trude da se priključi grijanje. Međutim, nemoguće je bilo šta
uraditi bez novca, a ''Danica'' ne dobija gotovo nikakve donacije, nego se izdržava od
novca njenih članova. Trebali bi je finansirati Grad Banja Luka i Vlada RS, međutim, ove
godine nije dobila novac. Gradonačelnik im je kazao da ''novca ima, ali Hrvata nema''.
Dobili su obećanja da će u narednom budžetskom proračunu biti planirana sredstava za
njih. ''Želimo prikupiti malo novca da bismo nagradili ljude koji rade dobrovoljno'', kaže
predsjednica Udruge. Želja im je da obiteljski magazin ''Danica'' izlazi dva puta mjesečno i
da sama sebe finansira, potom da obezbjede neki stalni novčani fond, a pokrenuli su i
inicijativu za formiranjem Hrvatskog kulturno-informativnog centra.
         Ljudi bliski HKU ''Danica'' tvrde da je u proteklih nekoliko mjeseci mnogo učinjeno
za hrvatski narod u RS. Hrvati su se počeli okupljati. Družiti. Osjećaju se sigurno. Znaju da
postoji neko ko brine o njihovim interesima. Pronašli su sami sebe, a za njihove probleme
su se počele interesovati i međunarodne organizacije.
5. VIJESTI

                                GRADNJA PRIJELAZA GUNJA
        Na graničnom prijelazu Gunja, koji Vukovarsko - srijemsku županiju povezuje sa
Distriktom Brčko, sredinom studenoga počela je gradnja novog suvremenijeg graničnog
prijelaza, izvjestila je HINA.
         Cijeli projekat izgradnje procjenjuje se na oko 15 milijuna Kuna (oko 4 milijuna KM).
Radovi se obavljaju u okviru Projekata olakšavanja trgovine i transporta u jugoistočnoj
Europi, koji obuhvata Hrvatsku, Albaniju, BiH, Bugarsku, Makedoniju i Rumuniju, a
odnedavno mu se priključila i SR Jugoslavija.
        Iz sredstava tog projekta osigurano je 11,5 milijuna dolara za četiri granična
prijelaza koja Hrvatsku povezuju sa BiH: Maljevac, Slavonski Brod i Slavonski Šamac te
Gunja.
        Završetak radova na graničnom prijelazu Gunja očekuje se do Srpnja iduće godine.

                            DONACIJA EU ZA RAZMINIRANJE
        Šef izaslanstva Europske komisije u BiH, ambasador Majkl Hamprejs 27. prosinca
je s predstvnicima entitetskih uprava Civilne zaštite u Sarajevu potpisao ugovore za
finasiranje pete faze razminiranja. Ukupna vrijednost ugovora iznosi 2,6 milijuna Eura od
čega je 1,4 milijuna namjenjeno za Federaciju BiH, a 1,2 za Republiku Srpsku.
Potpisivanjem ovog ugovora počinje realizacija pete faze projekta razminiranja koja bi
trebala da traje 11 mjeseci.
        Od 1998. godine civilni timovi u BiH deminirali su ukuppno 1,8 milijuna četvornih
metara i uništili više od 209 000 neeksplodiranih ubojnih sredstava. Prema podacima
Centra za deminiranje BiH, u zemlji postoji 10 000 registrovanih minskih polja i 1,3 milijuna
mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava, od čega je dosad očišćeno samo 10 odsto.
        Mine su značajna smetnja povratku izbjeglica na nekadašnjim linijama bojišnice.
Iako nisu glavna smetnja povratku, u značajnoj mjeri ga usporavaju.

                                    BORBA ZA POVRATAK
       U organizaciji Saveza izbjeglica i raseljenih lica BiH održana je u Sarajevu krajem
mjeseca javna rasprava pod nazivom "Dejtonski (ne)sporazum sa povratnicima".
       Učesnici skupa su konstatovali da je u zadnje dvije godine učinjen napredak u
povratku, ali da ova godina zaostaje po broju povrataka za predhodnom što je
upozoravajuće jer pokazuje da povratak jenjava. Takođe je zaključeno da stopa od 60
odsto stvarno vraćene imovine ne znači povratak, jer se većina ljudi odlučuje da imovinu
proda i odseli se negdje drugo.
       Pomoćnik u Vladi RS Branko Vukadinović kazao je da će vlada ovog bh entiteta iz
budžeta izdvojiti znatan dio novca u svrhu povratka i obnovu stambenih jedinica.
       - Sigurnost i uslovi življenja su osnova povratka izbjeglih, tako da povratak moramo
posmatrati u svim segmentima društvenog života, naglasio je Vukadinović.

								
To top