zastita okolisa 02 by L28387u

VIEWS: 71 PAGES: 95

									                 U P R A V LJ A NJ E O K O L I Š E



EKOLOGIJA


TEMELJNA EKOLOŠKA NAČELA

Ekologija je znanstvena disciplina koja proučava odnose organizma ili skupine
organizama i njihova okoliša. Naziv ekologija potječe od grčke riječi "oikos",
što označava dom ili mjesto življenja. Ekologiju je utemeljio njemački biolog
Ernest Haeckel 1869. godine.

Svi organizmi, kao jedinke ili populacije, smješteni su u određenom prirodnom
okolišu, a o uvjetima prirodnog okoliša ovisi njihov cjelokupan život.
Razmnožavanjem, rastom i razvojem organizmi djeluju na svoj okoliš. Ti stalni
međusobni utjecaji organizama i okoliša uvjetuju neraskidive veze
organizama i okoliša, svojstvene za svaku vrstu organizma, a promjenjive u
prostoru i vremenu.

Čovjekovom djelatnošću mogu se bitno poremetiti međusobni odnosi
organizama i životnog okoliša, a time dalje utjecati na neželjene promjene
prirodnog čovjekovog okoliša.


ŽIVOTNO STANIŠTE, EKOLOŠKI ČINITELJI

Životno stanište ili biotop dio je biosfere koji je naseljen određenim biljnim i
životinjskim vrstama. Životno stanište je ekološki pojam i prije svega
obilježavaju ga ekološki činitelji. Pojedina se životna staništa međusobno
razlikuju. Razlikuju se i po tome što je svako naseljeno drugim sastavom biljnih
i životinjskih vrsta, odnosno posebnom životnom zajednicom. Životno stanište
je na primjer jedno jezero, potok ili zaljev u priobalnom moru. Pojedini dijelovi
životne okoline razlikuju se međusobno prema uvjetima života pojedinih
populacija, odnosno vrsta. Nisu svi dijelovi Zemljine površine povoljni za razvoj
pojedinih organizama, ili čak pojedinog stupnja razvoja određene vrste.
Ekološki se činitelji tijekom vremena mijenjaju i pojedinačno i skupno, a u
globalu mogu se podijeliti na:
             - abiotičke činitelje i
             - biotičke činitelje.
Ponekad je teško odijeliti biotičke od abiotičkih činitelja. Pod biotičkim
činiteljima smatraju se međuodnosi pojedinih vrsta u životnoj zajednici kao i
djelovanje čovjeka.


Abiotički činitelji

Od abiotičkih činitelja posebno se ističu:
  - temperatura,
  - voda,
  - vlaga,
  - svjetlo,
  - atmosferski plinovi,
  - hranjive tvari,
  - strujanje,
  - tlak.

Svi životni postupci zbivaju se na određenoj temperaturi. Djelovanja većine
vrsta organizama ograničena su u uskom pojasu temperature. Temperatura je
često ograničavajući činitelj razvoja pojedinih organizama. O dnevnim i
godišnjim promjenama temperature ovise djelovanja biljaka i životinja.

U vodenim sustavima ubrzavaju se biokemijski postupci uslijed povišenja
temperature.
Prema Van’t Hoffovu pravili, s porastom temperature za 10° C kemijski se
postupci zbivaju dva do tri puta brže. Međutim, u vodnim sustavima zbivaju se
složene biokemijske reakcije, pa se Van’t Hoffovo pravilo ne može izravno
primijeniti. Istraživanja su pokazala da se životni procesi ipak ubrzavaju
povišenjem temperature okoline unutar ograničenoga temperaturnog raspona.

Uslijed ubrzanih životnih procesa troši se više kisika. Istodobno toplija voda
sadrži manje otopljena kisika. Posljedica je ubrzanje potrošnje kisika, dakle
promjena uvjeta staništa. Organizmi koji za životne procese trebaju više kisika
isčezavaju. Daljnjim smanjenjem kisika dolazi do anareobne razgradnje mrtve
organske tvari i svih popratnih pojava.

Temperatura utječe i na fizikalna svojstva vode. Voda ima najveću gustoću pri
temperaturi oko 4° C, a smanjuje se i sniženjem i povišenjem temperature.
Zahvaljujući toj činjenici omogućen je nastavak života u vodnim sustavima i uz
vrlo hladne klimatske uvjete.
Hlađenjem površinskog sloja ispod 4° C smanjuje se gustoća vode pa hladniji
sloj pluta na površini vodnog sustava. Daljnjim hlađenjem zaledi se površinski
sloj, a u dubljim se slojevima zadržava temperatura od 4° C i više, što
omogućava preživljavanje organizama u vodi.

Voda koja je fiziološki potrebna u protoplazmi predstavlja, u ekološkom
pogledu, ograničavajući činitelj kopnenih organizama. Voda se u prirodnoj
okolini pojavljuje kao padalina (kišnica, snijeg, led), vodena para u tlu i u zraku
te podzemna i površinska voda.
Padaline su određene geografskim položajem staništa, odnosno klimatskim
okolnostima. Raspored padalina tijekom godišnjih razdoblja uvjetuje
razmnožavanje, razvoj i rast organizama, a posebno vrsta organizama u
pojedinim životnim staništima. U ovisnosti o količini padalina stvaraju se
različita staništa u kopnenim sustavima, kao što su: vlažne šume, savane, livade
i pustinja. Na vodni režim osim količine i rasporeda padalina utječu veličine
otjecanja, kao i isparavanja.

Vlažnost zraka označava količinu vodene pare u zraku. Na organizme kopnenih
sustava utječe vlažnost zraka tako da se voda iz tijela isparava, a dalje djeluje i
na plodnost, duljinu života i smrtnosti.

Glavni izvor svjetla u biosferi je Sunčevo zračenje. Svjetlo je izvor energije za
fotosintezu autotrofnih organizama (proizvođača), pa je prema tome jedan od
temeljnih činitelja života na zemlji. Vrlo je mali broj vrsta organizama koji
mogu živjeti u potpunom mraku (neki organizmi pećina, dubokog mora i
oceana). U ekološkom smislu važna je kakvoća svjetlosti (duljina vala ili boja)
te jakost svjetla. Kakvoća svjetla od posebne je važnosti kad su posrijedi vodeni
sustavi. Općenito je opaženo prodiranje svjetlosti u moru od 100 do 200 m, a u
jezerima znatno manje (oko 50 m). Od toga valne duljine crvene svjetlosti u
moru prodiru samo desetak metara. Zbog toga su postupci fotosinteze u vodnim
sustavima ograničeni na gornje slojeve. Svjetlost se ravnomjerno mijenja
tijekom dana i godine. S ravnomjernim promjenama svjetlosti mijenjaju se i
djelovanja organizama.

Sastav atmosfere, naročito donjega dijela koji ulazi u sastav biosfere, isti je na
svim geografskim položajima, osim udjela vodene pare. Glavni sastojci
atmosfere su dušik (78,03%) i kisik (20,99%). Ostali plinovi kao što su ugljik-
dioksid, argon, neon, vodik, helij, kripton, ozon, kseonon, čine ukupno oko 1 %
(0,98).

Važna je koncentracija ugljik-dioksida (0,3%), koji je potreban za fotosintezu.
Dušik, koji čini najveći dio atmosfere, nedjelatan je plin. Samo u posebnim
slučajevima neki se organizmi mogu koristiti dušikom iz atmosfere.
Kisik je potreban za disanje svih biljaka i životinja, a u atmosferi se nalazi u
dovoljnim količinama. Ugljik-dioksid je, osim svjetla, jedan od ograničavajućih
činitelja u postupku fotosinteze. Povećanjem tlaka CO2 do određenih vrijednosti
povećavaju se i postupci fotosinteze. Veće koncentracije CO2 u zraku škodljive
su za zelene biljke i životinje.

U vodenim ekosustavima koncentracije atmosferskih plinova nisu
nepromjenljive i ovise o prilikama u tome ekosustavu. Količina otopljenog
kisika ovisi naročito o temperaturi vode i otopljenim solima. Kisik u vodu dolazi
otapanjem iz atmosfere i kao proizvod fotosinteze. Količina je kisika u atmosferi
oko 21%, odnosno 210 cm3/l, a u vodnim sustavima ne prelazi vrijednost od 10
cm3/l (pri 0° C). U vodnim sustavima kisik je ograničavajući činitelj razvoja
života naročito u jezerima.

Ugljik-dioksid se u vodenim sustavima nalazi u većoj količini. Porijeklo ugljik-
dioksida u vodi je posljedica razgradnje mrtve organske tvari, kao i disanja živih
organizama. Visoke koncentracije CO2 nepovoljne su za život riba, a naročito
ako se istodobno pojavljuje i manjak kisika. Ugljik-dioksid u vodi održava
ravnotežu karbonata i hidrogenkarbonata, čime se usklađuje ionska reakcija
prirodnih voda. Ekološko je značenje CO2 u vodi isto kao i kod kopnenih
sustava, to jest utječe na postupke fotosinteze.

Otopljene soli, koje su nužne za životne postupke, nazivaju se biogene ili
hranjive soli. Za život organizama najveće značenje imaju soli dušika i fosfora.
Zelene biljke za svoj razvoj koriste se anorganskim solima fosfora (fosfati) i
dušika (nitrati i nitriti). Soli dušika nalaze se u prirodnim vodama u većim
količinama nego soli fosfora. Soli dušika i fosfora obnavljaju se u biosferi
razgradnjom mrtve organske tvari i tako biogeni elementi ulaze u ciklus
kruženja tvari u prirodi, što se naziva biogeokemijski ciklus.

Neke bakterije, alge i biljke uzimaju dio dušika iz atmosfere, a dio dušikovih
spojeva ulazi u biogeokemijski ciklus uslijed vulkanske djelatnosti. Iz ciklusa se
gubi dio dušika kao nitrat u dubokim morima, a dio odlazi u atmosferu kao
posljedica denitrifikacije.
Fosfor se također smanjuje u biogeokemijskom ciklusu taloženjem u dubokim
morima, a nadoknađuje se erozijom fosfatnih stijena i naslaga ptičjih izmetina
(naslage guana na obali Perua).
Osim dušika, fosfora, kalija, kalcija, sumpora i magnezija, koji se nazivaju
makronutrenti (makrokonstituenti), za život organizama nužni su i drugi
elementi. Ti drugi elementi koji su potrebni u izrazito malim količinama, samo u
tragovima, nazivaju se mikronutrienti (mikrokonstituenti).

Za razvoj biljaka potrebni su željezo, mangan, bakar, cink, bor, silicij, molibden,
klor, vanadij i kobalt. Mnogi od tih elemenata bitni su za razvoj životinjskih
vrsta. U većim količinama ti su elementi ograničavajući činitelji razvoja.
Vjetrovi u atmosferi, kojima su izražena strujanja, čine jedan od bitnih
ekoloških činitelja. Vjetrovi utječu na djelovanje organizama, a često i na
gustoću populacija. Pod utjecajem jakih vjetrova pojedini organizmi mogu biti
preneseni i na veće udaljenosti, čime se izravno utječe na raspored pojedinih
vrsta u biosferi. Vjetar utječe i na pojačano isparavanje vode, što ima poseban
učinak u područjima s malim količinama vode, odnosno vlage.
U vodnim sustavima, među ostalim, strujanja (valovi, struje) mijenjaju
koncetracije otopljenih plinova te biogenih elemenata.

Atmosferski tlak u kopnenim sustavima nema naročitog značenja na razvoj
pojedinih vrsta, osim što je izravno vezan s vremenom i klimom pa su organizmi
prilagođeni odgovarajućim uvjetima. Hidrostatički tlak u morima uvelike se
mijenja s dubinom, te dostiže vrijednosti i 1,01x108 Pa. U dubokim morima
mogu živjeti samo rijetke vrste organizama.


Biotički činitelji

Osim fizičke okoline na razvoj pojedinog organizma kao jedinke, populacije ili
vrste djeluju i njihovi međusobni odnosi. Ti su odnosi vrlo složeni, a naročito su
izraženi kroz životne zajednice i ekosustave.
Odnosi dvaju organizama, odnosno dviju populacija (A i B) mogu imati sljedeća
međudjelovanja :

   - Neutralizam; populacije nemaju učinka jedna prema drugoj.

   - Kompetencija; obje populacije djeluju smetnjama jedna prema drugoj,
     bilo neposredno ili posredno (potrebe za hranom, prostorom, raklonom).

   - Amnesalizam; na populaciju A djeluju smetnja, na B nema utjecaja.

   - Parazitizam; uzajaman odnos, pozitivan i obvezatan za populaciju A,
     negativan za B.

   - Predatorstvo; uzajaman odnos grabljivice i plijena, predator (A) općenito
     veći od plijena (B).

   - Komensalizam; povoljan odnos za populaciju A, za populaciju B bez
     učinka

   - Mutualizam; povoljan i obvezatan odnos za obje populacije.
Navedeni odnosi su pojednostavljeni. Stvarni su odnosi mnogo složeniji te
postoje prijelazi između pojedinih načina međudjelovanja. Općenito se sva
međudjelovanja organizama i populacija mogu opisati kao pozitivna, negativna
ili neutralna.

UTJECAJ EKOLOŠKIH ČINITELJA

Organizmi žive u prirodnom okolišu u vrlo promjenjivim uvjetima. Nedostatak
pojedinog ekološkog činitelja može usporiti razvoj ili smanjiti razmnožavanje
organizama. Pojam ograničavajućeg činitelja razvoja uveo je J. Liebig (1840.)
svojim "pravilom minimuma".

Proučavajući biljke ustanovio je da njihov rast ovisi o količini one hranjive tvari
koja se nalazi u minimalnoj količini. To Liebigovo pravilo minimuma može se
usporediti s "pravilom lanca“: lanac je toliko čvrst koliko i najslabiji prsten.
Pravilo minimuma u potpunosti vrijedi kad je stanje ekosustava nepromjenljivo.
Međutim, u prirodi se organizmi mogu prilagođavati, pa se pojedine tvari kojih
ima u nedovoljnim količinama mogu zamjenjivati onima kojih ima dovoljno.

Razvoj organizama nije ograničen samo minimumom pojedinih činitelja, već i
maksimumom, a naročito temperaturom, svjetlom i vodom. Organizmi se
razvijaju između minimuma i maksimuma ekoloških činitelja koji predstavljaju
"granice podnošljivosti" ili ekološku valenciju.

Organizmi mogu imati vrlo široku podnošljivost (valenciju) za jedan činitelj, a
usku za drugi. Organizmi koji imaju usku ekološku valenciju (podnošljivost)
nazivaju se "stenovalentni", a oni sa širokom "eurivalentni".

Kod svakog ekološkog činitelja postoji za pojedine vrste dio ekološke valencije
koji se približava optimumu (najpovoljnijem). Udaljavanjem od optimuma
prema maksimumu ili minimumu utjecaj se pojedinog činitelja pogoršava, a u
blizini krajnjih granica prelazi u "pesimum" (najnepovoljnije). Organizmi se
prilagođavaju na fizičke uvjete svoje okoline, ali isto tako djeluju na okolinu
prilagođavajući i mijenjajući uvjete staništa. Takve promjene i djelovanja
naročito se opažaju u pojedinim ekosustavima, a sama pojava naziva se "činitelj
izravnavanja" kompenzacije.


ŽIVOTNA ZAJEDNICA

Životna zajednica ili biocenoza skup je svih biljnih i životinjskih vrsta na
nekom prostoru u određenom vremenu. Životna zajednica je određeni sastav
biljnih i životinjskih populacija, koja ima svoj ustroj u količinskom i kakvosnom
smislu. Pojedine vrste organizama u životnoj zajednici vezane su lancem
prehrane. Životna zajednica je dinamičan sustav. Rađanjem novih jedinki
pojedinih populacija te nestajanjem starih, životna zajednica je u stalnom
razvitku i prebrazbi tijekom vrmena.

Najbliža veza između organizama u životnom zajednici jest odnos prehrane
(trofički odnosi). Prema načinu prehrane u životnoj zajednici postoje dvije vrste
organizama:
    1. autotrofi, to jest oni koji koristeći se Sunčevom energijom i hranjivim
       tvarima, proizvode nove složene organske spojeve,
    2. heterotrofi, kojima za prehranu služe organske tvari biljaka i životinja.

Cjelokupnu novu organsku tvar proizvode autotrofi. Oni vezuju Sunčevu
energiju, kroz postupke fotosinteze, u potencijalnu kemijsku energiju.
Heterotrofi se mogu podijeliti na biofage i saprofage. Biofagi se hrane živim
organizmima, a za hranu saprofaga služi mrtva organska tvar.
Sa stajališta kruženja tvari u životnoj zajednici razlikuju se sljedeći organizmi:
   1. proizvođači (producenti), to su autotrofni organizmi i to zeleno biljke i
       alge;
   2. potrošači (konzumenti) su heterotrofi, a prema vrsti organske tvari kojom
       se hrane, dijele se dalje na: biljojede (fitofage) i mesojede (zoofage),
       uključivo i saprofage koji se hrane mrtvom organskom tvari;
   3. razlagači (reducenti) ili saprotrofi posebna su vrsta saprofaga (bakterije,
       kvasci, plijesni) koji se hrane mrtvom organskom tvari, razgrađujući
       složene organske spojeve do anrganskih biogenih soli kojima se dalje
       koriste proizvođači za proizvodnju nove organske tvari.
Svi članovi životne zajednice vezani su međusobno "lancima prehrane". Početni
prsten lanca čine proizvođači, na kojeg su dalje vezani potrošači. Brojnost
pojedine vrste potrošača ovisna je o brojnosti prethodne vrste, odnosno o
brojnosti početne vrste: proizvođača.

Brojnost pojedinih vrsta prehrambenog lanca moguće je najbolje uočiti na
piramidi biomase, oblik piramide ovisi o vrsti životne zajednice. Kod kopnenih
zajednica biomasa proizvođača vrlo je velika u doba proizvodnje s obzirom na
krupne proizvođače (zelene biljke).

U životnim zajednicama hidrosfere značajno se razlikuje biomasa proizvođača s
obzirom na godišnja razdoblja (svjetlo, temperatura) i na dotok hranjivih soli.

Piramida biomase ukazuje na stanje, odnosno brojnost pojedinih vrsta u
ekosustavu te se dalje zaključuje o postojanosti sustava u određenom vremenu,
odnosno o mogućim poremećajima.
EKOSUSTAV

Ekosustav je cjelina koja uključuje životno stanište i životnu zajednicu.
Životna zajednica i stanište nisu odvojeni sustavi, već pojedini sastojci
ekosustava. Ekosustav je dinamičan. Između žive i nežive prirode obavlja se
stalna razmjena tvari i energije. Uslijed stalnih djelovanja i međudjelovanja
unutar sustava, kao i sustava s okolinom, dolazi do promjena ekosustava.

Temeljni razvitak ekosustava, tj. razmjena tvari i energije naziva se
metabolizam ekosustava u kojem se razlikuju se sljedeći razvojni stupnjevi:
  - primanje i vezivanje Sunčeve energije postupkom fotosinteze,
  - proizvodnja prvotne organske tvari od neorganskih tvari i Sunčeve
     energije te stvaranje potencijalne kemijske energije,
  - potrošnja prvotne organske tvari, pretvorba tvari i energije u nove
     organske spojeve,
  - razgradnja mrtve organske tvari do anorganske,
  - iskorištenje anorganskih tvari za proizvodnju prvotne organske tvari.

Tvari u ekosustavu kruže. Protok je tih tvari kružni i povratan, jer tvari
zapravo ne napuštaju ekosustav već kruže u zatvorenom toku.

Izvor energije je Sunčevo zračenje. Energija kroz ekosustav protječe. Nakon
što se energija u sustavu iskoristi za životne potrebe, napušta ga u obliku
toplinske energije. Protok energije u ekosustavu je nepovratan.
Prijelazom iz jednog trofičkog stupnja u drugi nastaju promjene potencijalne
energije (smanjenje), jer se dio energije pretvara u kinetičku – toplinsku, koja se
u sustavu dalje ne iskorištava pa znači "energetski gubitak".

Ekosustav se stalno mijenja, a te promjene tijekom vremena nazivaju se
sukcesije.
Ovisno o prevladavajućem utjecaju na promjene, razlikuju se dvije vrste
sukcesija:
      endodinamičke, uvjetovane odnosima i djelovanjem unutar ekosustava,
      egzodinamičke, kao posljedica djelovanja činitelja izvan ekosustava.


Djelovanja izvan ekosustava mogu biti različita, a mogu se svrstati u:
   1. klimatogene sukcesije, tj. utjecaj klime u duljem ili kraćem geološkom
      razdoblju,
   2. edafogene sukcesije, nastale uslijed promjena uvjeta zemljišta (erozije,
      snižavanja ili povišenja razine vode),
   3. antropogene sukcesije, kao posljedica čovjekova djelovanja.
Sve navedene sukcesije ne djeluju zasebno, već sjedinjene, tako da je ukupan
utjecaj vrlo složen. Kao primjer složenih sukcesija navodi se starenje balkanskih
jezera. Nakon ledenog doba naglo je otjecala voda s područja Balkana te se
snižavala razine vode u jezerima. Uslijed smanjenja dubine povećala se
osvijetljena zona proizvodnje, kao i koncentracije hranjivih soli s obzirom na
smanjenje vodne mase. Te egzodinamičke sukcesije pratile su i
endodinamičke. Naime, kruženje organske tvari nije bez ostatka, tako da se
povećanom organskom proizvodnjom povećala i količina mulja na dnu. Time je
prouzročeno daljnje smanjenje dubine jezera. Neko jezero, poput
Pelagonijskoga, postalo je postupno bara. Nastavljenim smanjivanjem dubine
vodni je ekosustav nestao, a nastao je novi kopneni ekosustav.

Promatrajući djelovanje ekosustava te promjene koje nastaju dolazi se do
zaključka da u prirodi ne postoji pojam "biološke ravnoteže". Ekosustav je
otvoreni sustav, a u određenom vremenu i pod određenim uvjetima moguće je
kruženje tvari i energije uravnotežiti tako da postoji "dinamička ravnoteža". To
je stanje mirovanja uz uvjet nepromjenljivog protoka energije.

Čovjekovim djelovanjem nastaju antropogene sukcesije, koje mogu u vrlo
kratkom vremenu poremetiti dinamičko stanje ravnoteže s vrlo nepovoljnim
posljedicama, ne samo za ekosustav već i za čovjeka, odnosno čovjekovu
zajednicu kao cjelinu.
ZAŠTIĆENE PRIRODNE VRIJEDNOSTI

Zbog potrošačkog pristupa iskorištenju prirodnih resursa čovjek neposredno ili
posredno nanosi štetu samome sebi. Zbog toga je nužno uvesti ekološke
spoznaje u planiranju i iskorištavanju prostora. To se najbolje postiže
uvođenjem:
      – čistije proizvodnje,
      – recikliranjem otpadnih tvari,
      – ugrađivanjem uređaja za pročišćavanje i zbrinjavanje otpadnih tvari
      – i dr.

Zaštićene prirodne vrijednosti su prirodne vrijednosti proglašene zaštićenima od
tijela utvrđenog zakonom i upisane u upisnik zaštićenih prirodnih vrijednosti, a
odnose se na zaštićena područja (strogi rezervati, nacionalni parkovi, posebni
rezervati, parkovi prirode, regionalni parkovi, spomenici prirode, značajni
krajobrazi, park-šume, spomenici parkovne arhitekture), zaštićene biljne, gljivlje
i životinjske svojte te zaštićene minerale i fosile.

                     Zaštićena područja prirode u Hrvatskoj

                                   POVRŠINA POVRŠIN              UKUPNA
      KATEGORIJA           BRO
                                    KOPNA   A MORA              POVRŠINA
        ZAŠTITE             J            2
                                     (km )    (km2)               (km2)
   Nacionalni park           8        763      235                 998
   Park prirode             10       4006       41                4047
   Strogi rezervat           2         24        -                  24
   Posebni rezervat         74        318        7                 325
   Park-šuma                36         79        -                  79
   Zaštićeni krajolik       32        405        -                 405
   Spomenik prirode         80         6         -                  6
   Spomenik parkovne        114        9         -                  9
   arhitekture
   UKUPNO                   356       5610           283            5893

Iz tablice je vidljivo da se najveći dio zaštićene površine odnosi na parkove
prirode (oko ¾) i nacionalne parkove (oko 1/6). Kako su to područja višestrukih
vrijednih obilježja, a redovito obuhvaćaju veće prostore, s mogućim različitim
interesima, njihovo je proglašenje u izravnoj nadležnosti Sabora (za ostale
kategorije, uz odgovarajuće suglasnosti, nadležne su Županije).

UNESCO – organizacija Ujedinjenih Naroda za obrazovanje, znanost i kulturu
proglasila je NP Plitvička jezera svjetskom prirodnom baštinom, a planinu
Velebit uvrstila je u popis rezervata biosfere. Time su dobili najviše
međunrodno priznanje i zaštitu.
Rezervat biosfere je zaštičeno područje u kojemu se nastoje sjediniti očuvanje
biološke raznolikosti, znanstveno istraživanje, edukacija i održivi razvoj.


TRI FAZE ZAŠTITE PRIRODE

Kada se govori o zaštiti prirode razlikuju se tri faze u kojima se uvode mjere
zaštite.

Prva faza zaštite
Štite se pojedine vrste od izumiranja, odnosno njihove populacije, zaštičene
odredbama posebnih zakona, zabranom lova i branja ugroženih vrsta. Međutim
to nije dostatno jer zadiranjem u osnovna svojstva staništa, biotopa i ekosustava
ugrožava se život u njima te je uzaludno štititi populaciju samo jedne vrste ako
nastaju bitne promjene ekoloških svojstava cijelog staništa.

Druga faza zaštite
Zaštičuju se pojedina područja osobite prirodne, kulturne, odgojne, obrazovne,
estetske i rekreacijske vrijednosti. Danas u svijetu ima više od 1200 nacionalnih
parkova i rezervata kao najviših kategorija zaštičenih područja prirode.

Treća faza zaštite
Zaštita cijelog prostora, jer se danas utjecaj čovjeka i njegove populacije ne
zaustavlja na granicama nego ih prelazi i postaje globalni problem. Poseban
problem u prostoru tako predstavljaju termoelektrane i otpadne tvari iz
industrijskih postrojenja koje dospijećem u vodotokove povećavaju intenzitet
primarne i sekundarne organske proizvodnje.


ZAKON O ZAŠTITI PRIRODE

Zakonom o zaštiti prirode se utvrđuje sustav zaštite cjelovitog očuvanja prirode i
njenih vrijednosti. Priroda je u smislu ovog Zakona sveukupna biološka i
krajobrazna raznolikost. Priroda predstavlja temeljnu vrijednost i jedan od
najznačajnijih resursa Republike Hrvatske te uživa zaštitu sukladno ovom
Zakonu.

Prirodne vrijednosti utvrđene sukladno ovom Zakonu od interesa su za
Republiku Hrvatsku i imaju njezinu osobitu zaštitu. Na pitanja zaštite prirode
koja nisu uređena ovim Zakonom primjenjuju se odredbe posebnih propisa.
Republika Hrvatska u cilju zaštite prirode provodi i međunarodne ugovore iz
područja zaštite prirode kojih je stranka.

Zaštićena područja su:
      strogi rezervat,
      nacionalni park,
      posebni rezervat,
      park prirode,
      regionalni park,
      spomenik prirode,
      park-šuma,
      spomenik parkovne arhitekture.

Strogi rezervat je područje kopna i/ili mora s neizmijenjenom ili neznatno
izmijenjenom sveukupnom prirodom, a namijenjen je isključivo očuvanju
izvorne prirode, znanstvenom istraživanju kojim se ne mijenja biološka
raznolikost, praćenju stanja prirode, te obrazovanju koje ne ugrožava slobodno
odvijanje prirodnih procesa. Za istraživanje te posjećivanje strogog rezervata u
cilju obrazovanja potrebno je ishoditi dopuštenje Ministarstva. U strogom
rezervatu zabranjene su gospodarske i druge djelatnosti. U Hrvatskoj postoje
dva stroga rezervata:
       -   Hajdučki i Rožanski kukovi i
       -   Bijele i Samarske stijene.

Nacionalni park je prostrano, pretežno neizmijenjeno područje kopna i/ili mora
iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili
neznatno izmijenjenih ekoloških sustava, a prvenstveno je namijenjen očuvanju
izvornih prirodnih vrijednosti. Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu,
odgojno-obrazovnu i rekreativnu namjenu. U nacionalnom parku su dopuštene
radnje i djelatnosti kojima se ne ugrožava izvornost prirode. U nacionalnom
parku je zabranjena gospodarska uporaba prirodnih dobara. U nacionalnom
parku dopušteno je obavljanje ugostiteljsko-turističkih i rekreacijskih djelatnosti
koje su u ulozi posjećivanja, razgledavanja, te bavljenje poljoprivredom,
ribolovom i obrtom na tradicionalan način, ograničenog obima radi očuvanja
izvornosti prirode. Nacionalni parkovi u Hrvatskoj su:
      - Kornati
      - Brijuni
      - Mljet
      - Plitvička jezera
      - Krka
      - Risnjak
      - Paklenica
      - Sjeverni Velebit.
Posebni rezervat je područje kopna i/ili mora od osobitog značenja radi svoje
jedinstvenosti, rijetkosti ili reprezentativnosti, ili je stanište ugrožene divlje
svojte, a osobitog je znanstvenog značenja i namjene. Posebni rezervat može
biti:
       - floristički, šumske i druge vegetacije,
       - zoološki (ornitološki, ihtiološki i dr.),
       - geološki,
       - paleontološki,
       - hidrogeološki,
       - hidrološki,
       - rezervat u moru

U posebnom rezervatu nisu dopuštene radnje i djelatnosti koje mogu narušiti
svojstva zbog kojih je proglašen rezervatom (branje i uništavanje biljaka,
uznemiravanje, hvatanje i ubijanje životinja, uvođenje novih bioloških svojti,
melioracijski zahvati, razni oblici gospodarskog i ostalog korištenja i slično). U
posebnom rezervatu dopušteni su zahvati, radnje i djelatnosti kojima se
održavaju ili poboljšavaju uvjeti važni za očuvanje svojstava zbog kojih je
proglašen rezervatom. Posjećivanje i razgledavanje posebnog rezervata može se
zabraniti ili ograničiti mjerama zaštite. Aktom o proglašenju posebnog rezervata
mogu se istovremeno zaštititi različite vrijednosti zbog kojih se proglašava
rezervat (ornitološko-ihtiološki, geološko-hidrološki i dr.). Neki od Posebnih
rezervata u Hrvatskoj su:
      - Velika Plješivica, šumski predjel Bablji zub, Đurđevački pjesci,
          maslinik Saljsko polje, izvorišni dio rijeke Vrlike i dr

Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili
mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim
krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-
rekreacijskim vrijednostima. U parku prirode dopuštene su gospodarske i druge
djelatnosti i radnje kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga.
Način obavljanja gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u parku
prirode utvrđuje se uvjetima zaštite prirode. Parkovi prirode u Hrvatskoj su:
       - Velebit
       - Biokovo
       - Medvednica
       - Učka
       - Žumberak i Samoborsko gorje
       - Telašćica
       - Kopačevski rit
       - Lonjsko polje
       - Vransko jezero
      - Papuk.




                Nacionalni parkovi i parkovi prirode u Hrvatskoj.

Regionalni park je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili
mora s ekološkim obilježjima međunarodne, nacionalne ili područne važnosti i
krajobraznim vrijednostima karakterističnim za područje na kojem se nalazi. U
regionalnom parku dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima
se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga. Način obavljanja gospodarskih
djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvrđuje se
uvjetima zaštite prirode.

Spomenik prirode je pojedinačni neizmijenjeni dio ili skupina dijelova žive ili
nežive prirode, koji ima ekološku, znanstvenu, estetsku ili odgojno-obrazovnu
vrijednost. Spomenik prirode može biti geološki (paleontološki, mineraloški,
hidrogeološki, strukturno-geološki, naftno-geološki, sedimentološki i dr.);
geomorfološki (špilja, jama, soliterna stijena i dr.), hidrološki (vodotok, slap,
jezero i dr.), botanički (rijetki ili lokacijom značajni primjerak biljnog svijeta i
dr.), prostorno mali botanički i zoološki lokalitet i drugo. Na spomeniku prirode
i u njegovoj neposrednoj blizini koja čini sastavni dio zaštićenog područja nisu
dopuštene radnje koje ugrožavaju njegova obilježja i vrijednost. Spomenici
prirode u Hrvatskoj su:
       - Otok Brusnik, otok Jabuka, izvor Kupe s užom okolicom, vrela Une,
           Cetine i Gacke, spilje Šipun kod Cavtata i Lokvarka u Lokvama i dr.

Značajni krajobraz je prirodni ili kultivirani predjel velike krajobrazne
vrijednosti i biološke raznolikosti ili kulturno-povijesne vrijednosti, ili krajobraz
očuvanih jedinstvenih obilježja karakterističnih za pojedino područje,
namijenjen odmoru i rekreaciji. U značajnom krajobrazu nisu dopušteni zahvati
i radnje koje narušavaju obilježja zbog kojih je proglašen.

Park-šuma je prirodna ili sađena šuma, veće krajobrazne vrijednosti,
namijenjena odmoru i rekreaciji. U park-šumi su dopušteni samo oni zahvati i
radnje čija je svrha njezino održavanje ili uređenje. Park-šume u Hrvatskoj su:
      - Okolica Okić-grada, komunalne šume Tepec, Palačanik i Stražnik,
          šuma Golubinjak u Lokvama, Jankovac na Papuku, Jasikovac u
          Gospiću itd.

Spomenik parkovne arhitekture je umjetno oblikovani prostor (perivoj, botanički
vrt, gradski park, drvored, kao i drugi oblici vrtnog i parkovnog oblikovanja),
odnosno pojedinačno stablo ili skupina stabala, koji ima estetsku, stilsku,
umjetničku, kulturno-povijesnu, ekološku ili znanstvenu vrijednost. Na
spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji
čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopušteni zahvati ni radnje kojima bi
se mogle promijeniti ili narušiti vrijednosti zbog kojih je zaštićen. Spomenici
parkovne arhitekture su npr.:
       - Botanički vrt na Velebitu, Botanički vrt Prirodoslovno-matematičkog
          fakulteta u Zagrebu
       - Arboretumi Opeka i Trsteno
       - Park oko dvorca u Mariji Bistrici, park Maksimir u Zagrebu, park u
          Donjem Miholjcu.


Osnovni ciljevi zaštite prirode su:
  - očuvati i obnoviti postojeću biološku i krajobraznu raznolikost u stanju
     prirodne ravnoteže i usklađenih odnosa s ljudskim djelovanjem,
  - utvrditi stanje prirode i osigurati praćenje stanja,
  - osigurati sustav zaštite prirodnih vrijednosti radi trajnoga očuvanja
     njihovih svojstava na temelju kojih se proglašavaju zaštićenima,
  - osigurati održivo korištenje prirodnih dobara na dobrobit sadašnjih i
     budućih naraštaja bez bitnog oštećivanja dijelova prirode i uz što manje
     narušavanja ravnoteže njenih sastavnica,
  - pridonijeti očuvanju prirodnosti tla, očuvanju kakvoće, količine i
     dostupnosti vode, održavanju          atmosfere i proizvodnji kisika, te
     održavanju klime,
  - spriječiti štetne zahvate ljudi i poremećaje u prirodi kao posljedice
     tehnološkog razvoja i obavljanja djelatnosti,
  - osigurati pravo građana na zdrav okoliš, odmor i razonodu u prirodi.


Zaštita prirode temelji se na načelima:
   - svatko se mora ponašati tako da pridonosi očuvanju biološke i krajobrazne
     raznolikosti, zaštiti prirodnih vrijednosti i očuvanju općekorisne uloge
     prirode,
   - neobnovljiva prirodna dobra treba koristiti racionalno, a obnovljiva
     prirodna dobra održivo,
   - u korištenju prirodnih dobara i uređenju prostora obvezno je primjenjivati
     načela, mjere i uvijete zaštite prirode,
   - zaštita prirode pravo je i obveza svake fizičke i pravne osobe, te su u tom
     cilju dužni surađivati radi izbjegavanja opasnih radnji i nastanka šteta,
     uklanjanja i sanacije posljedica nastale štete, te obnove prirodnih uvjeta
     koji su postojali prije nastanka štete.

Zaštita prirode provodi se očuvanjem biološke i krajobrazne raznolikosti, te
zaštitom prirodnih vrijednosti te se osobito vrši utvrđivanje i procjena stanja
svih sastavnica biološke i krajobrazne raznolikosti, izrađuju se uvjeti i mjere
zaštite prirode unošenjem uvjeta i mjera zaštite prirode u dokumente prostornog
uređenja i planove gospodarenja i upravljanja prirodnim dobrima u
djelatnostima rudarstava, poljoprivrede, šumarstva, lovstva, ribarstva i vodnog
gospodarstva. Osim toga izrađuju se izvješća o stanju prirode, donose se i
provode strategije, programi, akcijski programi i planovi upravljanja, utvrđuju se
prirodne vrijednosti i zaštićene prirodne vrijednosti, uspostavlja sustav
upravljanja prirodnim vrijednostima i zaštićenim prirodnim vrijednostima,
povezuje se i usklađuje državni sustav s međunarodnim sustavom zaštite
prirode. Potrebno je obavješćivati javnosti o stanju prirode, a nužno je i
sudjelovanje javnosti u odlučivanju o zaštiti prirode. Naposlijetku potrebno je
poticati i promicati zaštitu prirode te razvijati svijest o potrebi zaštite prirode u
odgoju i obrazovanju.
ZAŠTITA OKOLIŠA

Zaštitom okoliša osigurava se cjelovito očuvanje kakvoće okoliša, očuvanje
prirodnih zajednica, racionalno korištenje prirodnih izvora i energije na
najpovoljniji način za okoliš kao osnovni uvjet zdravog održivog razvoja.

Osnovni ciljevi zaštite okoliša u ostvarivanju uvjeta za održivi razvoj (ravnoteža
između čovjeka i prirode) su:
   1. Trajno očuvanje izvornosti, biološke raznolikosti, prirodnih zajednica i
      očuvanje ekološke stabilnosti.
   2. Očuvanje kakvoće žive i nežive prirode i racionalno korištenje prirode i
      njenih dobara.
   3. Očuvanje i obnavljanje kulturnih i estetskih vrijednosti krajolika.
   4. Unapređenje stanja okoliša i osiguranje boljih uvjeta život.

Ovi ciljevi postižu se:
  - Predviđanjem, praćenjem, sprječavanjem, ograničavanjem i uklanjanjem
      nepovoljnih utjecaja na okoliš
  - Zaštitom i uređenjem izuzetno vrijednih dijelova okoliša
  - Sprječavanjem rizika i opasnosti po okoliš
  - Poticanjem korištenja obnovljenih prirodnih izvora i energije
  - Poticanjem upotrebe proizvoda i korištenja proizvodnih postupaka
      najpovoljnijih za okoliš
  - Ujednačenim odnosom zaštite okoliša i gospodarskog razvoja
  - Sprječavanjem zahvata koji ugrožavaju okoliš
  - Sanacijom oštećenih dijelova okoliša
  - Razvijanjem svijesti o potrebi zaštite okoliša u odgojnom i obrazovnom
      procesu
  - Donošenjem propisa o zaštiti okoliša
  - Obavještavanjem javnosti o stanju okoliša i njenim sudjelovanjem u
      zaštiti okoliša
  - Povezivanjem sustava i institucija zaštite okoliša RH s međunarodnim
      institucijama.


Okoliš je prirodno okruženje; zrak, voda, tlo i more, klima, biljni i životinjski
svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština kao dio okruženja
kojeg je stvorio čovjek.

Kakvoća okoliša je stanje okoliša izraženo fizikalnim, kemijskim estetskim i
drugim pokazateljima.
Ekološka stabilnost je sposobnost okoliša da prihvati promjene prouzročene
vanjskim utjecajem i da zadrži svoja prirodna svojstva.

Biološka raznolikost je sveukupnost živih organizama, koja obuhvaća
raznolikost unutar vrsta, međuvrstama i ekosustavima na određenom području.

Zahvat u okolišu je svako trajno ili privremeno djelovanje čovjeka koje može
narušiti ekološku stabilnost ili biološku raznolikost ili na drugi način može
nepovoljno utjecati na okoliš.

Emisija je ispuštanje ili istjecanje tvari u tekućem, plinovitom ili krutom stanju
ili ispuštanje energije (buka, vibracije, radijacija toplina) i mikrobiološkog
onečišćenja iz određenog izvora u okoliš.
Imisija je koncentracija tvari na određenom mjestu i u određenom vremenu u
okolišu.

Onečišćenje okoliša je promjena stanja okoliša koja je posljedica štetnog
djelovanja ili izostanka potrebnog djelovanja, ispuštanja, unošenja ili odlaganja
štetnih tvari, ispuštanja energije i utjecaja drugih zahvata i pojava nepovoljnih
po okoliš.

Onečišćivač je svaka pravna ili fizička osoba čije djelovanje posredno ili
neposredno uzrokuje onečišćavanje okoliša.

Štetna tvar je tvar čija su svojstva opasna za ljudsko zdravlje i okoliš s
dokazanim akutnim i kroničnim toksičnim učincima, vrlo nadražujuća,
kancerogena, mutagena, nagrizujuća, zapaljiva i eksplozivna tvar ili tvar koja u
određenoj količini ili koncentraciji ima takva svojstva.

Rizik po okoliš je vjerojatnost da će neki zahvat posredno ili neposredno
prouzročiti štetu okolišu ugroziti život i zdravlje ljudi.

Opasnost po okoliš je prekomjerni rizik koji zbog visokog stupnja vjerojatnosti
nastanka događaja ili opsega moguće štete na okoliš zahtjeva provođenje
određenih mjera.

Šteta u okolišu je oštećenje ili gubitak prirodne funkcije sastavnih dijelova
okoliša ili unutarnjim poremećajem odnosa i prirodnog tijeka nastalog zbog
ljudskog djelovanja.

Ekološka nesreća je izvanredni događaj ili vrsta događaja prouzročena
djelovanjem ili utjecajima koji nisu pod nadzorom i imaju za posljedicu
ugrožavanje života ili zdravlja ljudi i u većem obimu nanose štetu okolišu.
Ugroženi okoliš je stanje nastalo onečišćavanjem većih razmjera okoliša na
određenom području za koji se propisuju posebne mjere radi uspostavljanja
prijašnjeg stanja ili novog stanja određenog dijela okoliša, oporavka prirodne
zajednice ili obnove prirodnih izvora radi poboljšanja kakvoće življenja.

Praćenje stanja okoliša (Monitoring) je sustavno mjerenje emisija, imisija,
praćenje prirodnih i drugih pojava, praćenje kakvoće okoliša i promjena stanja u
okolišu.

Katastar onečišćavanja okoliša je skup podataka o izvorima, vrsti, količini,
načinu i mjestu unošenja, ispuštanja ili odlaganja štetnih tvari u okoliš.


STANJE OKOLIŠA U HRVATSKOJ

Ukupno stanje okoliša u Hrvatskoj je bolje nego u industrijskim zemljama
Europske Unije. Međutim, zbog manjkavog sustava motrenja okoliša i postojeće
neujednačene baze podataka, analiza stanja okoliša nije kvantitativna i cjelovita.

Upravni sustav zaštite okoliša ponikao je u Hrvatskoj iz djelatnosti prostornog
uređenja, jer je djelatnost prostornog planiranja i uređivanja prostora bila već
sedamdesetih godina 20-og stoljeća institucionalno, pravno i metodološki visoko
razvijena. Institucionalni sustav zaštite okoliša u Hrvatskoj započinje 1980.
uspostavljanjem Zavoda za prostorno uređenje i zaštitu okoliša pri Ministarstvu
graditeljstva. Od tada, pa sve do 1994., kada se odvaja u zasebnu državnu
upravnu organizaciju, zaštita okoliša je organizacijski bila vezana uz prostorno
uređenje. U traganju za najprimjerenijim modelima očuvanja okoliša i prostora,
svijest o potrebi stručne i institucionalne suradnje tih dvaju djelokruga, kao
bliskih, odnosno komplementarnih sektora, rezultirala je u 2000. godini
uspostavljanjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja.

Kao što je okoliš, prema definiciji, kompleksna kategorija sastavljena od više
pojedinačnih tematskih područja, tako se i zaštita pojedinih sastavnih dijelova
okoliša, kao što su: voda, more, šume, poljoprivredno zemljište, kulturna
baština, ljudsko zdravlje, provodi putem određenih ovlaštenih sektora.


ZAKONODAVSTVO U ZAŠTITI OKOLIŠA

Očuvanje prirode i okoliša svrstani su u kategoriju najviših vrednota ustavnog
poretka RH. Ustav je odredio da Sabor i narod neposredno odlučuju o očuvanju
prirodnog i kulturnog bogatstva i o njegovom korištenju, a Deklaracija o zaštiti
okoliša u RH čvrsto je opredjeljenje za izgradnju pravnog sustava koji je
sukladan međunarodnim ugovorima i standardima europske i svjetske zajednice.
Zakonodavstvo nije samo po sebi dovoljno da se stanje okoliša poboljša, budući
da brzi razvoj u područjima koja stvaraju pritisak na okoliš (npr. u sektorima
prometa, energetike ili poljoprivrede) često preteže nad pozitivnim učinkom
nove regulative. Stoga sama gospodarska aktivnost mora biti takva da vodi
računa o ciljevima zaštite okoliša.


TEHNOLOGIJSKO OSUVREMENJIVANJE PROIZVODNJE I
  POTPORA MALIM I SREDNJIM PODUZEĆIMA

Tehnologijski jaz i tehnologijsko zaostajanje hrvatskog gospodarstva rezultat je
niza kompleksnih čimbenika, od kojih sa stajališta znanosti treba izdvojiti: (1)
slabu suradnju između znanosti i gospodarstva; (2) nerazvijeni sektor
tehnologijski utemeljenih malih i srednjih proizvodnih poduzeća, koja su za
razliku od ostalih poduzeća sposobna dovesti do restrukturiranja lokalnoga
gospodarstva, jer svjesno ulaze u rizik uvođenja novih, tržišno neprovjerenih
tehnologija; (3) nepostojanje institucionalne tehnologijske infrastrukture za
potporu malim i srednjim proizvodnim poduzećima i istraživanjima usmjerenim
na gospodarstvo; (4) neizgrađenost sustava potpornih instrumenata i mjera za
poticanje tehnologijske revitalizacije gospodarstva.

Budući da je u Hrvatskoj opća tehnologijska politika mogućim dosezima bitno
ograničena, nužno je na podlozi posebnosti sektorskih profila razlikovati:
      •sektore utemeljene na «know-how»
      •na inženjerstvu utemeljene sektore
      •na istraživanju i sektoru utemeljene sektore.

Predvidiv je, već u kratkoročnom razdoblju, rast industrijske proizvodnje i
porast u gospodarstvu s rastom potrošnje energije. Došlo je do ekspanzije
prometa i turizma, uz prateće infrastrukturne zahvate. Sve to izravno ugrožava
stanje u kojem se nalazi okoliš RH. Što činiti da se zrak, vode, more, tlo i
biološka raznolikost dugoročno sačuvaju? Što činiti da se održe uvjeti u kojima
će budući naraštaji imati pitke vode, čisto more, čisti zrak, kvalitetno tlo i druge
prirodne zalihe da mogu proizvoditi koliko je potrebno za normalan život?
Devedesetih je godina 20-og stoljeće globalna politika zaštite okoliša nakon
dvadeset godina napora prvenstveno usmjerenog k detaljnoj razradi
legislativnog okvira za borbu protiv zagađenja i za zaštitu prirode, napravila
zaokret i krenula drugim smjerom, prema konceptu održivog razvoja.

Održivi razvoj je okvir za oblikovanje politika i strategija kontinuiranog
gospodarskog i socijalnog napretka, bez štete za okoliš i prirodne zalihe bitne za
ljudsku djelatnost u budućnosti. On se oslanja na ambicioznu ideju prema kojoj
razvoj ne smije ugrožavati budućnost dolazećih naraštaja trošenjem
neobnovljivih zaliha i dugoročnim devastiranjem i zagađenjem okoliša. Dakle,
osnovni je cilj osigurati održivo korištenje prirodnih zaliha na nacionalnoj i
međunarodnoj razini. Ovakav izbor cilja mijenja fokus upravljanja okolišem s
ublažavanja i eliminacije šteta za okoliš pošto su nastale, na plansku prevenciju,
kako do njih ne bi došlo.

Dugoročni ciljevi u zaštiti okoliša u RH su:
  - sačuvati i unaprijediti kakvoću voda, mora, zraka i tla u RH
  - održati postojeću biološku raznolikost u RH
  - sačuvati prirodne zalihe, a osobito integritet i značajke područja posebnih
     prirodnih vrijednosti (more, obala i otoci, planinski dio RH itd)

Kratkoročni ciljevi su:
   - nametnuti striktnu i učinkovitu provedbu svih postojećih propisa zaštite
      okoliša, ali i žurnu izmjenu svih onih koji su stručno manjkavi
   - integrirati zaštitu okoliša u sve sektore koji djeluju na okoliš ili žive od
      okoliša, na taj način da je zaštita okoliša sastavni dio svih politika,
      planova i programa
   - ostvariti sve pretpostavke za inicijalizaciju procesa i sam proces europskih
      integracija u području zaštite okoliša
   - oblikovati i pokrenuti sekvencijalno više akcijskih programa kojima se
      zaštita okoliša usmjerava k održivom razvoju, s time da se program bavi:
      (1) drugim relevantnim problemima očuvanja okoliša (kakvoćom voda i
      mora te zraka, promjenom klime, upravljanjem otpadom itd.), te (2)
      uspostavom novih odnosa suodgovornosti između dionika, odnosno svih
      zainteresiranih za zaštitu okoliša
   - ostvariti potpunu harmonizaciju legislavnog korpusa u području zaštite
      okoliša u onim EU, i u cijelosti ga implementirati
   - dograditi postojeći sustav zaštite okoliša tako da bude sposoban obavljati
      sve funkcije koje će promjena legislative staviti pred njega


PRAVILNIK O PROCJENI UTJECAJA NA OKOLIŠ

Pravilnikom o procjeni utjecaja na okoliš određenog zahvata određuju se zahvati
za koje je obvezna procjena utjecaja na okoliš, sadržaj, rok i način izrade studije
utjecaja na okoliš planiranog zahvata, način donošenja ocjene i zaključka o
namjeravanom zahvatu, način obavješćivanja javnosti, određivanje roka i načina
sudjelovanja javnosti o odlučivanju te naposlijetku prava i obveze sudionika u
postupku.
Procjena utjecaja na okoliš metoda je koja omogućuje analiziranje pozitivnih i
negativnih posljedica nekog projekta, plana ili aktivnosti. Procjena utjecaja na
okoliš je postupak ocjenjivanja prihvatljivosti namjeravanog zahvata s obzirom
na okoliš i određivanje potrebnih mjera zaštite okoliša koje se provode u okviru
pripreme namjeravanog zahvata, prije izdavanja lokacijske dozvole i sl.

Procjena utjecaja na okoliš:
         – ZAHVAT
         – SADRŽAJ STUDIJE
         – KOMISIJA, SUDJELOVANJE JAVNOSTI
         – ZAKLJUČAK.

Služe prilikom gradnje ili rekonstrukcije određenih zahvata. Zahvat u okolišu je
trajno ili privremeno djelovanje čovjeka koje može narušiti ekološku stabilnost
ili biološku raznolikost okoliša ili na drugi način nepovoljno utječe na okoliš.

Popis zahvata
  1. Prometne građevine
  2. Energetske građevine
  3. Vodne građevine
  4. Proizvodne građevine
  5. Građevine za postupanje s otpadom
  6. Sportske građevine
  7. Građevne cjeline
  8. Eksploatacija mineralnih sirovina
  9. Građevine na zaštićenom području
  10.Ostali zahvati.

Stručna podloga za PUO je Studija o utjecaju na okoliš. Studija mora vrednovati
utjecaj zahvata na okoliš na temelju čimbenika koji ovisno o vrsti zahvata i
obilježjima okoliša uvjetuju rasprostiranje, jačinu i trajanje utjecaja, kao što su
meteorološki, klimatološki, hidrološki, hidrogeološki, geološki, geotehnički,
seizmološki, pedološki, bioekološki, krajobrazni, sociološki, ruralni, urbani,
prometni itd. Studija utjecaja na okoliš je stručna podloga za procjenu utjecaja
na okoliš koja mora prosuditi utjecaj zahvata na okoliš na temelju čimbenika
(npr. meterološki, pedološki, hidrološki, bioekološki...), a ona sadrži:
    A. Opis zahvata i lokacije
    B. Vrednovanje prihvatljivosti zahvata
    C. Zaključak studije
    D. Sažetak studije za javni uvid
    E. Izvori podataka.
U opisu zahvata i lokacije izlaže se svrha poduzimanja ili građenja zahvata, daju
se podaci dokumenata prostornog uređenja, opis okoliša i lokacije i područje
utjecaja zahvata te opis zahvata.

Što se tiče vrednovanja prihvatljivosti zahvata mora se dati pogled mogućih
utjecaja zahvata i njegovih varijabilnih rješenja na okoliš tijekom poduzimanja
ili građenja, tijekom korištenja i nakon prestanka korištenja uključujući ekološku
nesreću i rizik njezina nastanka. Zatim, daje se pregled najprikladnije varijante
zahvata u pogledu utjecaja na okoliš s obrazloženjem., prijedlog mjera zaštite
okoliša tijekom poduzimanja ili građenja, korištenja i nakon prestanka korištenja
zahvata uključujući i prijedlog mjera za sprječavanje i ublažavanje posljedica
mogućih ekoloških nesreća.

Studija u svom zaključku mora sadržavati:
   1. obrazloženje najprikladnije varijante zahvata
   2. prikaz utjecaja odabrane varijante zahvata na okoliš
   3. mjere zaštite okoliša
   4. po potrebi program praćenja stanja okoliša tijekom poduzimanja ili
      građenja, korištenja i nakon prestanka korištenja zahvata sa
      obrazloženjem.

Analiza utjecaja na okoliš
   Opis predloženog projekta
   Opis okoliša
   Prepoznavanje mogućih utjecaja
   Predlaganje mjera za sprečavanje, smanjivanje ili ublažavanje negativnih
      posljedica predložne izgradnje
   Predloženi program promatranja za praćenje utjecaja zahvata na okoliš.
ODRŽIVI RAZVOJ

Sa razvojem ljudske civilizacije na Zemlji, i porastom populacije dolazi do
povećanja negativnih utjecaja čovjeka na okoliš. Problemi kao posljedica
čovjekove nepažnje javljaju se još u antičko doba: spominju se problemi erozije
uzrokovani pretjeranom sječom šuma i zagađenje vode teškim metalima koji su
se eksploatirali u rudnicima. Dotadašnji problemi bili su lokalnog ili
regionalnog tipa. Takvo stanje se zadržalo sve do pojave industrijske
revolucije. Početak dvadesetog stoljeća je prekretnica kada dolazi do
globalizacije problema okoliša te intenzivnije degradacije čovjekove okoline.

Degradacijom okoliša smatra se propadanje lokalnih ekosustava ili cijele
biosfere zbog antropogenih aktivnosti. Do degradacije okoliša dolazi kada se
prirodni resursi (stanište, šume, tlo, voda, zrak...) konzumiraju brže no što ih
priroda može nadomjestiti. Održivost zahtjeva da ljudske aktivnosti koriste samo
one prirodne resurse i to do granice u kojoj se mogu prirodno nadomjestiti:
    1. Korištenje prirodnih resursa>sposobnost prirodnog nadomještanja =
      degradacija okoliša
    2. Korištenje prirodnih resursa=sposobnost prirodnog nadomještanja =
      održivi razvoj
    3. Korištenje prirodnih resursa<sposobnost prirodnog nadomještanja
      =obnova okoliša, također održivi razvoj.

Dugotrajna degradacija okoliša dovodi do stanja kada lokalni uvjeti okoliša više
ne mogu podržavati ljudsku populaciju.
                          Shematski prikaz održivosti.

Povijesni put koncepta održivosti

Koncept održivosti okoliša seže u period nakon II. Svjetskog rata kad je
utopistični pogled na tehnologijski vođen ekonomski rast predvidio da je
kvaliteta okoliša povezana s ekonomskim razvojem. Interes za održivošću je
porasao u 60-tim godinama nakon izdavanja knjiga: Rachel Carson – Njemo
proljeće (1962.) i Paul Ehrlich – Populacijska bomba (1968.).

   • 1968. – Rimski klub
        • grupa europskih ekonomista i znanstvenika
        • 1972. izdali su knjigu “Limits to Growth”
        • Kritizirani od tadašnjih ekonomista
        • Njihov izvještaj predviđa velike negativne posljedice jer su ljudi
           previše koristili zemljine resurse te je stoga jedino rješenje
           odbacivanje daljnjeg ekonomskog razvoja
   • 1972. – UN konferencija o ljudskom okolišu
   • 1980. – Svjetska konzervacijska strategija
        • Utemeljena od IUCN-a u suradnji s UNEP-om i WWF-om
              • IUCN-a (International Union for the Conservation of Nature
                 and Natural Resources)
              • UNEP-om (United Nations Environment Programme)
              • WWF-om (World Wildlife Found)
       • Razvijana je u periodu od 3 godine, a uključila je rad više od 450
           vladinih organizacija , međuvladinih tjela i nevladinih udrga iz više
           od 100 zemalja
       • Cilj: pomoći postići održivi razvoj kroz održavanje prirodnh
           resursa i to kroz:
              • Esencijalne ekološke procese
              • Očuvanje genetičke raznolikosti
              • Održivog korištenja vrsta i ekosustava
•   1983. – Svjetska komisija o okolišu i razvoju (Brundtlandska komisija)
       • Utemeljena na Generalnoj Skupštini UN-a kako bi se rješili kritični
           problemi okoliša i razvoja te predložili načini njihova rješavanja
       • Predsjedateljska uloga dodjeljena je gospođi Gro Harlem
           Brundtland; premijerki Norveške
       • Komisija je imala više od 75 stručnjaka širokog spektra
           (okoliš/ekonomija)
       • 1987. Komisija je izdala finalno izvješće: Our Common Future
              • Daje se definicija održivog razvoja
              • Preporuka:
                      • UN treba sponzorirati globalnu konferenciju na kojoj
                         bi se dao cjelovit pregled stanja okoliša i trenutnog
                         razvoja i ekonomske prakse te njihov utjecaj na okoliš
       • Brundtland-ska komisija predložila je opće prihvaćenu definiciju
           održivog razvoja: «Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava
           potrebe sadašnjosti, bez da se ugrožavaju mogućnosti budućih
           generacija da zadovolje svoje potrebe.»
•   1987. – Montrealski protokolo tvarima koje uništavaju ozonski omotač
•   1989. - UN je dao formalnu odluku o UNCED
•   1990. – Pripreme za konferenciju, Internacionalni institut za održivi
    razvoj
•   1992. – UN konferencija o okolišu i razvoju (Earth Summit)
              • UNCED se održala u lipnju 1992. u Rio de Janeiro-u
              • Earth Summit

              Pregled aktivnosti UNCED-a u Rio de Janeirou.

                          UNCED, Rio de Janeiro, 3. - 14. lipnja
      Konferencija
                          1992.
      Neformlni naziv     Earth Summit
                               • 172 (108 predsjednik države ili
                                 vlade)
                               - Više od 2 400 predstavnika
        Sudionci                 nevladinih organizacija
                               - 17 000 sudionika paralelnih
                                 Foruma
                               - Više od 10 000 novinara
        Tema                Okoliš i održivi razvoj
                            Agenda 21, Deklaracija o okolišu i
                            razvoju, Izjava o Načelima šuma,
        Rezultati           Okvirni program UN-a o klimatskim
                            promjenama, UN konvencija o biološkoj
                            raznolikosti
        Prateći
                            Komisija o održivom razvoju (CSD)
        mehanizmi

UN-ov Skup o Zemlji usmjerio je svjetsku pažnju na najkritičnija pitanja.
Usvojena je Agenda 21 – globalni plan djelovanja na rješavanju najkritičnijih
pitanja, donesena je Deklaracija iz Ria koja sadrži načela na kojima države
moraju zasnivati buduće odluke i programe, uzimajući u obzir djelovanje
društveno-gospodarskog razvoja na okoliš, prepoznati su problemi:
          • Sve veći broj gradova (raspon problema od zagađenosti zraka do
             beskućnika)
          • Nedostatak čiste vode i loši sanitarni uvjeti
          • Zaštita okoliša i upravljanje prirodnim izvorima
          • Jačanje uloge osnovnih društvenih skupina (žena, djece i mladih,
             nevladinih organizacija, lokalnih vlasti, radnika i sindikata,
             poslovnog svijeta i industrije, znanstvenika i poljoprivrednika)
          • Istaknuta je potreba edukacije, osposobljavanje i podizanje svijesti
             javnosti te informiranje.
Vlade su shvatile nužnost izmjene međunarodnih i nacionalnih planova i politika
kako bi osigurale da sve ekonomske odluke potpuno uzmu na razmatranje
utjecaj na okoliš:
          – Način proizvodnje – pogotovo proizvodnje toksičnih tvari poput
             olova u gorivu ili toksičnog otpada
          – Alternativni izvori energije trebaju zamjeniti dotadašnje, većinom
             bazirane na fosilnim gorivima koja se vežu za globalne promjene
             klime
          – Novi načini javnog prijevoza kako bi se reducirala emisija od
             prometa te rješili zdravstveni problemi uzrokovani onečišćenjem
             zraka i smogom
          – Nedostatak pitke vode
Dvotjedni skup bio je klimaks procesa započetog u prosincu 1989. koji je
uključivao planiranje, edukaciju i pregovore među člancama UN-a, a doveo je
do prihvaćanja Agende 21 osnove za akciju prihvaćanja održivog razvoja na
cjeloj planeti.


Agenda 21 ukazuje na glavne probleme te istražuje načine kako pripremiti svijet
za nadolazeće probleme u 21. stoljeću. Sadrži detaljne prijedloge za akcije na
socijalnim i ekonomskim područjima te za očuvanje i upravljanje prirodnim
resursima koji su osnova života:
          – očuvanje atmosfere, oceana i biološke raznolikosti
          – spriječavanje deforestizacije
          – promocija održive poljoprivrede.

UN komisija za održivi razvoj – CSD utemeljena je na zahtjev Generalne
Skupštine UN-a sa svrhom potpore i poticanja akcija Vlada, poslovanja,
industrije i drugih nevladinih grupa u svrhu postizanja socijalnih i ekonomskih
promjena koje bi dovele do održivog razvoja. Komisija ima višegodišnji
tematski radni program (do 2016./2017.). Prati primjenu Agende 21 na svim
područjima: zdravlje, ljudska naselja, slatke vode, toksične kemikalije i opasni
otpad, tlo, poljoprivreda, dezertifikacija, planine, šume, biološka raznolikost,
atmosfera, oceani i mora.


PUT K ODRŽIVOM RAZVOJU

Sa razvojem ljudske civilizacije na Zemlji, i porastom populacije dolazi do
povećanja negativnih utjecaja čovjeka na okoliš. Problemi kao posljedica
čovjekove nepažnje javljaju se još u antičko doba. Tu se spominju problemi
erozije uzrokovani pretjeranom sječom šuma, kao i zagađenje vode teškim
metalima koji su se eksploatirali u rudnicima. Ipak, svi ovi problemi bili su
lokalnog ili regionalnog tipa. Takvo stanje se zadržalo sve do pojave industrijske
revolucije. Početak dvadesetog stoljeće je prekretnica kada dolazi do
globalizacije problema okoliša te intenzivnije degradacije čovjekove okoline.

Raniji pristupi ovoj problematici su se sastojali od izbjegavanja problema, a
mogu se svesti u tri kategorije:

      •Uprljaj i bježi – ovaj pristup bio je tipičan za mjesta sa malom
      naseljenošću, a sastojao se u migracijama stanovništva izazvanih
      degradacijom okoline (najčešće uslijed degradacije obradivog zemljišta).
      •Razrijedi i rasprši – ovo je bio jedini način upravljanja otpadom u pred-
      industrijskom dobu bazirano na prirodnom kapacitetu samopročišćavanja.

      •Koncentriraj i zadrži – jedno vrijeme je smatrano za dobru metodu
      upravljanja otpadom na Zemlji, npr. za kontrolirano odlaganje toksičnog i
      nuklearnog otpada. Međutim, uslijed fizičkog propadanja kontejnera i/ili
      kontrole, bilo je nemoguće garantirati dugoročno skladištenje bez pojave
      curenja.


Od 60-tih godina prošlog stoljeća pa naovamo, postalo je jasno da strategija
«razrijedi i rasprši» nije više efikasna u borbi sa točkastim izvorima zagađenja.
Zbog toga su nova tehnologija i poslovanje zasnivani na uvođenju procesa
pročišćavanja na kraju proizvodnog procesa ili tzv. «end-of-pipe» tretmana.
Iako je do određenog stupnja efikasan, ovaj pristup tretmana na kraju procesa
nije rješenje. End-of-pipe tretman ima i nusprodukte kao što je otpadni mulj,
koji mora biti odložen ili spaljen, što stvara novu dimenziju zagađenja okoliša
koja je i neprihvatljiva.

Tek se krajem prošlog stoljeća došlo na ideju da se smanje emisije štetnih
materijala na izvoru njihovog postanka. Ova strategija prevencije zagađenja i
minimalizacije otpada je bila neophodna da bi se smanjili ogromni troškovi
pročišćavanja, posebno od trenutka kada je u pravni sustav uveden princip -
zagađivač plaća.
Ciljevi ekonomskog i socijalnog razvoja moraju biti definirani terminima
održivosti i to u svim zajednicama: razvijenim ili onim u razvoju, tržišno
orijentiranima ili centralno uređenim. Interpretacija u svim zemljama neće biti
jednaka, ali se mora stvoriti konsenzus oko bazičnog koncepta održivog razvoja
i bazičnog puta koji vodi k održivom razvoju.

Čistija proizvodnja, prevencija zagađenja, sve su to podsetovi koncepta održivog
razvoja koji ističu ograničenja koje je okoliš sposoban tolerirati. Ova definicija
održivog razvoja odnosi se na razna strukture društva, ali prvenstveno na
industriju i industrijska zagađenja. Dakle, velike industrije i pojedinačna
poduzeća morati će uvesti neke promjene u cilju ostvarenja potreba budućih
generacija. Prema tome održivi razvoj je dugoročna politika poduzeća, a ne
poslovna praksa.

Valja naglasiti da se oko ovog principa vodila žučna rasprava. Negativne
argumente navodili su odvjetnici, teoretičari zavjere pa čak i utopisti koji su
tvrdili da će resursa uvijek biti dovoljno za sve, te da je svrha održivog razvoja
uvesti globalne restrikcije za pojedince i/ili poduzeća te da će u takvom
«limitiranom» svijetu uvijek netko odlučivati tko će što dobiti. Međutim, glavni
problem je taj što se na navode određene akcije na bilo kojoj razini pa nitko nije
znao što mu je zapravo činiti. Zbog toga se ovaj termin ne bi trebao koristiti za
promoviranje neke industrije. Poslodavci će češće raspravljati o samom
ključnom problemu npr. o limitiranim sredstvima pa će pokušati riješiti taj
problem, odnosno razviti politiku poduzeća koja je sposobna riješiti upravo taj
problem.

Održivi razvoj je dakle put ili cilj koji se ostvaruje sustavom upravljanja
okolišem (EMS – Environmental Management Systems). Ovaj sustav nije na
samim «stepenicama uspjeha» (sl. 1.); to je samo sustav organizacije i akcija
koje se trebaju poduzeti. Može se reći da je EMS temelj stepenica, a koliko će
koje poduzeće ići visoko po tim stepenicama ovisi o vizijama i ambicijama
lidera.
             Rezultati                                            Održivi razvoj

                                                                   Industrijska ekologija

                                                            Čistija proizvodnja

                                                  Sprečavanje zagađenja

                                           Minimalizacija
                                              otpada
                                       Recikliranje

                         Kontrola onečišćenja

                     Zbrinjavanje otpada


                                   Sustav upravljanja okolišem

                                                Vrijeme i posao



                           Stepenice uspjeha održivog razvoja.


Industrijska ekologija

Koncept industrijske ekologije je u tome da se industrijska postrojenja tretiraju
tako da se prilagode okolini, a ne da se iz nje izdvajaju. U takvom sistemu žele
se optimalizirati sirovine, od početnog materijala, do završnog produkta, viška i
otpada.

Faktori koji se trebaju optimalizirati su sirovine, energija i kapital. Glavni je cilj
da tehnologija radi s prirodom a ne protiv nje. Industrijska ekologija je u
principu «produkcijska» komponenta održivog razvoja. Najvažniji aspekt ove
politike je taj da otpada nema niti na jednom koraku proizvodnje jer je sav
«otpad» u stvari resurs za neki drugi korak proizvodnje u nekoj drugoj industriji
(poduzeću). Na taj način se otpad pretvara u profit. Svi principi koji se nalaze
ispod industrijske ekologije (na nižim stepenicama), čine temelje koji
industrijsku ekologiju čine uspješnom.


Čistija proizvodnja

UNEP-ova definicija čistije proizvodnje:

«Čistija proizvodnja je konceptualni i proceduralni pristup proizvodnji koji
zahtjeva da sve faze životnog ciklusa proizvoda trebaju biti ciljem
prevencije ili minimalizacije kratkoročnih i dugoročnih rizika po ljude i
okolinu».

U suštini, čistija proizvodnja se može predstaviti kao :
       •reduciranje količine proizvedenog otpada, ili izbjegavanje proizvodnje
istog,
       •efikasnija upotreba energije i resursa,
       •proizvodnja okolišno prihvatljivih proizvoda i pružanja usluga,
       •postizanje manje količine proizvedenog otpada, nižih cijena i većeg
profita.

Čistija proizvodnja je sveobuhvatna preventivna strategija koja se podjednako
primjenjuje na proizvodni proces, sam proizvod i uslužne djelatnosti, s ciljem
povećanja efikasnosti proizvodnje i smanjenja rizika za okoliš i zdravlja
čovjeka. U procesu proizvodnje, čistija proizvodnja znači efikasnije korištenje
sirovina, vode i energije i sprječavanje nastajanja otpada.

Konferencija Ujedinjenih naroda o okolišu, održana u Rio de Janeiru 1992.
godine je kroz Agendu 21 – Plan akcije za 21. stoljeće, istaknula čistiju
proizvodnju kao najvažniju industrijsku strategiju u unapređenju kvalitete
okoliša. Primjenom čistije proizvodnje povećava se efikasnost proizvodnog
procesa i zadržava konkurentnost, a istovremeno se štiti okoliš. Izbjegavanje i
sprečavanje nastajanja otpada na izvoru pomoću čistije proizvodnje je ključ
održivog razvoja.
Danas je u industriji razvijenih zemalja čistija proizvodnja opće prihvaćena i
dokazala se kao troškovno učinkovita profitabilna aktivnost i velika
kompetitivna prednost za tvrtke koje ju primjenjuju. Čistija proizvodnja na znači
samo štednju sirovina i energije, ona također znači eliminaciju ili smanjenje
troškova obrade otpada i njegovog krajnjeg zbrinjavanja. Ove prednosti će
postati još značajnije u budućnosti, jer troškovi obrade i odlaganja otpada stalno
rastu.
Utjecaj industrije na okoliš najefikasnije bi se riješio uvođenjem novih
tehnologija. Međutim nove tehnologije su vrlo skupe. Zato je velika prednost
čistije proizvodnje jer se primjenjuje na postojećim tehnologijama. Primjenom
relativno jednostavnih organizacijskih i tehničkih mjera na postojeća (stara)
industrijska postrojenja povećava se učinkovitost proizvodnje i kroz to se
ostvaruju pozitivni ekonomski učinci na okoliš. Otpad je neiskorištena sirovina
ili nusprodukt. Čistijom se proizvodnjom smanjuje količina otpada, troškovi za
njegovu obradu, a poboljšava iskorištenje sirovine i efikasnost proizvodnje. Uz
čistiju proizvodnju za istu količinu proizvoda stvori se manje otpada. Odnosno,
temeljem materijalne bilance (ulaz/izlaz) to znači da se za istu količinu
proizvoda upotrijebi manje sirovina, i to je bit čistije proizvodnje.


RAZLIKE IZMEĐU ČISTIJE PROIZVODNJE I KONCEPTA «END-OF-
  PIPE», ODNOSNO PROČIŠĆAVANJA NA KRAJU PROCESA

Koncept čistije tehnologije (proizvodnje) se razlikuje od «end-of-pipe»
koncepta. Tehnologija «end-of-pipe» uključuje upotrebu raznih tehnologija i
proizvoda (kemijskih) za pročišćavanje čvrstog, tekućeg i plinovitog otpada.
Ova tehnologija može reducirati količinu otpada koji se odlaže, ali u suštini ona
zagađenje pretvara u drugi medij (npr. zagađenje zraka se pretvara u otpadnu
vodu, ispuštena voda se pretvara u čvrsti otpad, itd.).


Strategija čistije proizvodnje

Osnovni principi vodilje strategije čistije proizvodnje su:
     •Princip predostrožnosti – ovaj princip poziva na smanjenje unošenja
     antropogenih faktora u okoliš, i u suštini, on zahtijeva suštinsku izmjenu
     industrijskog sistema proizvodnje i potrošnje koji se, u ovom trenutku,
     zasniva na prekomjernoj upotrebi materijala.
     •Princip prevencije – prevencija je jednako važna, posebno u onim
     slučajevima gdje je poznato da proizvod ili proces mogu izazvati štetu.
     Princip prevencije se sastoji od uvođenja izmjena uzvodno u standardnoj
     mreži sistema proizvodnje i potrošnje.
     •Princip integracije – integracija podrazumijeva usvajanje potpunog
     sagledavanja proizvodnog ciklusa, i jedna od metoda za uvođenje ovog
     principa je sveobuhvatna analiza životnog ciklusa proizvoda.
     •Princip demokracije uključuje ljude, radnike i stanovnike na način na
     koji je organizirana proizvodnja.
SPRJEČAVANJE ZAGAĐENJA

Sprječavanje zagađenja postiže se reduciranjem sirovina i to tako da se:
      1. reduciraju količine polutana tj. potencijalno opasne tvari ili
      kontamintanta koji bi mogao doći u okoliš i to recikliranjem, kemijskim
      tretmanom ili odlaganjem na primjereno mjesto,
      2. reduciraju potencionalne opasnosti (hazardi) za ljudsko zdravlje i
      okoliš.
To se postiže modifikacijom opreme, procesima promjene, preformulacije ili
redizajna produkta ili sirovine te se povećava kontrola čuvanja i održavanja
takvih materijala.

Sprečavanje zagađenja je vrlo slično čistijoj proizvodnji ali se više fokusira na
sam proces proizvodnje produkta. Važno je koristiti manje toksičnih tvari i
smanjiti nastanak otpada u početni stupnjevima proizvodnje.


MINIMALIZACIJA OTPADA

Minimalizacija otpada odnosi se na reduciranje što je moguće više opasnog
otpada koji nastaje, tretira se ili odlaže. Uključuje smanjenje sirovina i
recikliranje, a koji pridonose smanjenju ukupnog volumena otpada ili smanjenju
toksičnosti otpada.


RECIKLIRANJE

Recikliranje je korak (stuba) na stepenicama održivog razvoja ispod
minimalizacije otpada. Gotovo uvijek u procesima proizvodnje nastaju otpadni
produkti koje je potrebno što više reciklirati. Reciklirati se može na dva načina:
a) tzv. «closed-loop» recikliranje – to je zapravo produženi proces proizvodnje,
odnosno povrat otpada na početak procesa koji se postiže tehnikama separacije
(odvajanja) poput destilacije, filtracije i sl. b) tzv. «straight-recycling» u kojem
se otpad jednostavno koristi negdje drugdje ili na početku nekog novog
proizvodnog procesa.


KONTROLA ONEČIŠĆENJA

Kontrola onečišćenja bazira se na reduciranju volumena i toksičnosti otpada koji
se ne može reciklirati. Ova kontrola zahtijeva visok kapital i operativne zahvate,
a brojni su rizici vezani uz tretman kemikalijama. Stoga se ova kontrola provodi
samo kad se iscrpe sve druge mogućnosti. U usporedbi s troškovima kupovanja,
instalacije i rukovanja sistemima kontrole, poboljšavanje produkcijskog procesa
i drugih strategija čistije proizvodnje mogu se pokazati isplatljivijima, a također
pružaju i povrat novca. Kontrola onečišćenja uvijek ostaje operativni trošak, bez
povrata sredstava.


ZBRINJAVANJE OTPADA

Dno stepenica sustava upravljanja okolišem je zbrinjavanje otpada. S otpadom
se treba postupati racionalno – to se odnosi na znanje što će se desiti s otpadom
kada se jednom odloži te je potrebno pažljivo odabrati lokaciju odlagališta kako
bi se smanjili rizici za zdravlje ljudi i okoliš.


HRVATSKI CENTAR ZA ČISTIJU PROIZVODNJU

Hrvatsi centar za čistiju proizvodnju je ustanova za promicanje čistije
proizvodnje. Osnovan je 15. veljače 2000. odlukom Trgovačkog suda u
Zagrebu, kao nevladina, neprofitna ustanova. Osnivanje centra je provedeno
unutar UNIDO/UNEP programa National Cleaner Production Centers.

U dosad provedenim programima čistije proizvodnje u Hrvatskoj sudjelovalo je
ukupno 26 industrijski tvrtki u širokom rasponu od prehrambene,
brodograđevne, metaloprerađivačke do termoelektrana i kemijske industrije.
Osposobljeno je 86 stručnjaka za čistiju proizvodnju i sustav upravljanja
okolišem (EMS), i pokrenuto je 29 oglednih projekata ČP.

Glavne aktivnosti centra su:
     •Edukacija, konzultacije, informiranje, promoviranje, poticanje i
     savjetovanje zainteresiranih stranaka i šire javnosti o konceptu i
     metodologiji ČP usmjerenih na prevenciju zagađenja na mjestu nastanka
     •Organizacija, i implementacija projekata čistije proizvodnje u industriji,
     uslužnom sektoru lokalnoj upravi
     •Edukacija i konzultacije na području uvođenja sustava upravljanja
     okolišem (EMS)
     •Suradnja sa nevladinim, obrazovnim, znanstvenim, stručnim i vladinim
     institucijama u raznim projektima (ČP, smanjenje nastajanja otpada,
     okolišno računovodstvo, okolišno prihvatljive tehnologije, upravljanje
     otpadom)

Korist od primjene tehnika i mjera čistije proizvodnje je dvostruka: kroz
povećanu efikasnost proizvodnje štede se sirovine i energija (sl. 3.) i tako
ostvaruju financijske uštede, a izbjegavanjem stvaranja otpada i sprečavanjem
emisija doprinosi se zaštiti okoliša.

Čistija proizvodnja je preventivna i proaktivna industrijska strategija, koja
ujedno donosi i financijske uštede. Sustavno uvođenje čistije proizvodnje u
Hrvatsko započelo je kroz UNIDO (organizacija UN-a za industrijski razvoj)
projekt: «Stvaranje preduvjeta za čistiju proizvodnju» koji je 1997.
prihvaćen kao projekt Vlade.
Osnovni cilj projekta bio je osposobljavanje domaćih stručnjaka koji će kao
predavači i konzultanti, promovirati koncept i širu primjenu Čistije proizvodnje
u industriji i gospodarstvu. Taj cilj je trebalo ostvariti kroz:
    - Osposobljavanje-trening 40-ak domaćih stručnjaka
    - Provedbu 14 demonstracijskih/oglednih projekata u industrijskim
       tvrtkama
    - Osnivanje Hrvatskog centra za čistiju proizvodnju i njegovo uključivanje
       u UNID/UNEP (organizacija UN-a za zaštitu okoliša) mrežu nacionalnih
       centara za ČP.




    Slika: Aktivnosti koje su se provodile u projektima Čistije proizvodnje.


Koristi za okoliš bile su višestruke:
  1. smanjenje volumena otpadnih voda za 2,4 milijuna m3 /godišnje, te
  2. smanjenje opterećenja otpadnih voda (kemijske potrošnje kisika, KPK) za
      54,6 t/g
  3. smanjenje emisija u zrak (organska otapala, dimni plinovi, čestice) za
      33,2 t/g
   4. smanjenje ukupne količine krutog tehnološkog otpada za 16 540 t/g, od
      toga:
         a. opasnog otpada za 264 t/g,
         b. ambalažnog otpada za 216 t/g.
Poboljšanjem iskorištenja sirovina i internim recikliranjem godišnje je ušteđeno
2,37 milijuna m3 svježe (čiste) vode i 1 564 t ostalih sirovina, a ostvarene su i
uštede energenata (plina, pregrijane pare i mazuta). (tabl.2)

Tijekom provedbe projekta ostvarena je godišnja ušteda od 3,89 milijuna USD
(oko 27,6 milijuna kuna) uz prosječno vrijeme povrata uloženih sredstava od 1,1
godinu.
Tijekom provođenja projekta postignuti su značajni uspjesi u smanjenju utjecaja
na okoliš. Smanjena je količina ispuštenih otpadnih voda za 2,4 mil. m3/godišnje
i njihovo opterećenje kisikom za 54,6 tona O2. Emisije organskih otapala,
čestica i dimnih plinova u atmosferu smanjene su za 33,4 t/g, a proizvodnja
tehnološkog otpada smanjena je za 16 540 t/godišnje.


NORME ISO 14000

Prema starom shvaćanju zaštita okoliša znači smanjenje profitabilnosti za
poduzeća i povećane troškove za potrošaće, dok istodobno profitabilnost
podrazumjeva iskorištavanje i uništavanje prirodnih dobara.
Za ostvarivanje održivog razvoja potrebno je da poduzeća donose odluke
imajući u vidu istodobno zdrav okoliš i učinkovito poslovanje. Okoliš i
gospodarstvo su isprepleteni kao partneri u općoj težnji za boljom kvalitetom
življenja.
Početkom 80-ih “zelena” politika poduzeća počela se primjenjivati unutar
velikih tvrtki koje pripadaju industrijskim granama – najvećim onečišćivačima -
kemijska i naftna.

Zašto promjena politike poduzeća?
   • Razvoj međunarodne i nacionalne politike zaštite okoliša posebno
      poslije osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je prihvaćen
      “preventivni” koncept politike zaštite okoliša
   • Jačanje ekološke svijesti i promjena ukusa potrošača koji se pokazuju
      u tzv. zelenom potrošačkom mentalitetu temeljem kojeg su potrošači
      spremni platiti veću cijenu za ekološki prihvatljivije proizvode
   • Uvođenje ekološkog etiketiranja proizvoda, temeljem čega se utvrđuje
      utjecaj tog proizvoda na okoliš tijekom cijelog životnog ciklusa
   • Želja za utjecanje na potrošače i državne institucije, kada se stvara
      “ekološki image poduzeća” kako bi se lakše plasirali proizvodi, proširila
      proizvodnja, ili ostvarile neke pogodnosti kod državnih institucija
   • Strah od troškova koji nastaje nanošenjem šteta okolišu. Troškovi naglo
     rastu, a zakonodavstvo je sve beskompromisnije
   • Uštede koje poduzeće može postići smanjenjem resursa, npr. upotrebljene
     energije, sirovina ili ponovnom upotrebom otpada
   • Promijena morala upravljača i zaposlenih kojima raste ekološka svijest i
     ne žele biti označeni kao protivnici zdravog okoliša

Angažirajući se u zaštiti okoliša poduzeće se usmjerava u 4 osnovne skupine
poslova:
                1. Planiranje proizvodnje i proizvoda
                2. Primjena novih tehnoloških postupaka u proizvodnji
                3. Investiranje u zaštitu okoliša
                4. Formiranje posebne službe za zaštitu okoliša u poduzeću

Ekološki ISO standardi prisiljavaju poduzeća na brojne aktivnosti glede zaštite
okoliša. Glavne zapreke sprečavanju onečišćenja u poduzeću su loša
obaviještenost, pomanjkanje volje i odgovarajućih stimulacija. Zaštita okoliša
mora se ugraditi u srž proizvodnih procesa, mora utjecati na izbor sirovina, na
operativne postupke, tehnologiju i radnu snagu.

Četiri glavne skupine sprečavanja onečišćenja u poduzeću su:
                       1. Dobro gospodarenje (racionalno korištenje strojeva i
                          sustava)
                       2. Zamjena materjala
                       3. Promijene u proizvodnji
                       4. Recikliranje.

Ekološki menadžment je primjena sustavnog i holističkog pristupa u zaštiti,
upravljanju i obnavljanju okoliša i ekosustava. Podrazumijeva brigu za zaštitu i
održivost eosustava, a ne fokusiranje na produktivnost i konkurentnost prirodnih
resursa. Ekološki menadžer mora posjedovati znanja iz prirodnih i društvenih
znanosti i mora djelovati kao koordinator procesa između ekonomije i ekologije,
mora djelovati na smanjenje potrošnje prirodnih resursa, na smanjenje
onečišćenja okoliša i stvaranje pozitivne “ekološke klime”.

ISO je međunarodna organizacija za standardizaciju, osnovana 1947., a danas
ima 130 članica. Standardi su dobrovoljni, neke zemlje ih prihvaćaju kao
tehničku podlogu za zakonsku legislativu. ISO razvija one standarde koji su
tržištu potrebni i objavljuje ih kao međunarodne norme, npr.
    • ISO 9000 – Quality Management (Upravljanje kvalitetom)
    • ISO 14000 – Environmental Management (Ekološki menadžment)
Norme se sastoje od standarda i smjernica za njihovu primjenu te pomoćnih
standarda.
Kvaliteta je mjera koja pokazuje iznos uporabne vrijednosti nekog proizvoda ili
usluge. U edukaciji kvalitete postoje 4 faze:
          – Kontrola kvalitete (QC)
          – Osiguranje kvalitete (QA)
          – Upravljanje kvalitetom (QM)
          – Cjelovito upravljanje kvalitetom (TQM).

Norme ISO 14000 su standrad sustava upravljanja okolišem. Serija normi
ISO 14000 nastala je kao izravan rezultat zaključaka konferencije u Rio de
Janeiru 1992. Poduzeće (organizacija) kao osnovni subjekt zaštite okoliša ima
bezbroj veza sa svojim okruženjem.
1991. formirana je radna grupa SAGE (Strategic Adversory Group on
Environment) ili “Strateška savjetodavna grupa za okoliš”. No, tek nakon 1992. i
Earth Summita dat je jači poticaj za realizaciju odgovarajućih normi. U Genevi
pri ISO je formiran Tehnički komitet (ISO/TC 207) pod nazivom “Environment
Management” ili Upravljanje okolišem čiji je zadatak generiranje niza normi
koje bi pomogle svim vrstama organizacija, pogotovo onima koje izravno utječu
na okoliš, u ostvarivanju ideja održivog razvoja i očuvanje ekosustava i zaštite
prirode, a moto: “Misli globalno, djeluj lokalno”.

Prve norme serije ISO 14000ff (full family ili kompletna obitelj normi tzv. gama
normi) objavljene su 1996. Do sada je objavljeno više normi (ISO) i tehničkih
specifikacija (ISO/TC).

Tehnički komitet je strukturno podijeljen na podkomitete (SC) i radne grupe
(WG):
               1. TC 207/SC 1: Upravljanje sustavima okoliša
               2. TC 207/SC 2: Auditiranje okoliša i odgovarajuća ispitivanja
                   okoliša
               3. TC 207/SC 3: Označavanje okoliša
               4. TC 207/SC 4: Procjena preformansi okoliša
               5. TC 207/WG 4: komunikacije u okolišu
               6. TC 207/SC 5: Promjena klime
Svrha komiteta je uspostava i unapređenje sustava upravljanja okolišem ili EMS
(Environment Management System) u organizaciji. Nastanak i održavanje EMS-
a mora obavezno rezultirati nizom prednosti:
             - Zaštita postojećih ekosustava
             - Optimalno upravljanje resursima
             - Izgradnja kulture odnosa i ponašanja prema okolišu
             - Optimizacija same organizacije
             - Donošenje nesumnjivih poslovnih i funkcijskih uspjeha
             - Izgradnja poslovnog i drugog ugleda
               - Dugotrajna uspostava razvoja na tržištu
               - Optimalne komunikacije s javnošću
               - Usklađivanje s postojećim nacionalnim i međunarodnim
                 zakonima
               - Jako smanjenje osiguravajućih premija itd.
Norme pokazuju kako sustav upravljanja okolišem mora izgledati, prema kojim
i kakvim kriterijima se mora uspostavljati, koji odgovarajući alati se moraju
koristiti, kakva dokumentacija se mora izgraditi, koji aspekti okoliša se moraju
poštovati, kako se odgovarajuće mora ponašati prema okolišu itd. Uspostavljen
sustav se mora potvrditi kroz certifikaciju od neovisne, za to akreditirane kuće i
zatim, redovito i nadalje provjeravati i ocjenjivati. Prednost certifikacije je:
           – Dokaz kvalitete i zrelosti vrhovne uprave kompletne organizacije
           – Olakšan izbor partnera u poslovanju
           – Olakšan izbor odluke prilikom dodjele poslova i subvencija
           – Mogućnost izlaska na vanjska tržišta.

Eco Management i shema audita nastao je kao preporuka 1836/93 EZ-a. To je
nadopuna seriji normi ISO 14000ff. Nudi mogućnost dobrovoljnog uvođenja
mjera za ispitivanje i očuvanje okoliša, usmjerenost na industrijska poduzeća,
uključivanje zaposlenika u problematiku okoliša, pojačan odnos s javnošću kroz
eksterne komunikacije i oslanjanje na zakonsku regulativu. Usvojen je i dodatni
znak koji validira informiranost organizacije u procesu stalnog poboljšanja
stanja njenog okoliša. Osnovna svrha implementacije sustava prema preporuci
EMAS-a je praćenje stanja i poboljšanje okoliša.




                                 Znak EMAS-a.
Prednosti EMAS-a:
     - Podržavanje zahtjeva normi ISO 14000ff i ISO 9000ff u smislu
         stvaranja integriranog sustava upravljanja organizacijom
     - Osigurava se lakše provođenje upravljanja rizikom, posebno kad
         je u pitanju ugrožavanje ekosustava
     - Racionalnije se upravlja raspoloživim resursima
     - Dobivaju se posebne beneficije u Europskoj Uniji.
TURIZAM

Razvoju različitih oblika turizma na prostoru Hrvatskog Jadranskog prostora
pogodovao je hidrogeološki sastav obalnog reljefa koji je uvjetovao formiranje
sitno razvedene obale s mnogobrojnim zaljevima, uvalama, poluotocima,
rtovima i sl. stvarajući mnogobrojne krajobrazno ambijentalne kontraste i
raznolikosti. Klimatski uvjeti i hidrografske osobitosti mora, pogodna
temperatura visoki salinitet, velika prozirnost i mirno more dodatni su elementi
atraktivnosti ovog prostora. Dosadašnje korištenje prirodnih i društvenih
turističkih dobara na hrvatskom jadranskom prostoru može se ocijeniti kao
neadekvatno i neracionalno. Neadekvatno se korištenje najbolje vidi u neskladu
između dominantnog resursa te veličine, vrste i oblika turizma.

Turističke resurse moramo tretirati kao sastavni dio ponude koja rješava
turističke potrebe (odmor oporavak, uspostavljanje psihološke ravnoteže) jer je
zadovoljenje rekreativnih i kulturnih turističkih potreba osnova svih turističkih
kretanja. Neadekvatnost korištenja turističkih resursa naročito se vidi u
graditeljstvu i urbanizmu. To se odnosi na bezličnu arhitekturu i izgradnju
velikih kompleksa i velikih pojedinačnih objekata bez lokalnih i regionalnih
urbanističkih ambijentalnih vrijednosti. Neracionalno korištenje turističkih
resursa odnosi se na kontinuirano zauzimanje svih slobodnih prostora
izgradnjom turističkih objekata i dr. pratećih objekata, na izgradnju objekata u
prostoru najdominantnijih vrijednosti resursa te na opterećenje resursa iznad
njihovog praga. To je dovelo do problema vezanih za zaštitu okoliša, do niskog
komfora turista, te do degradacije atraktivnih obilježja kao osnove postojanja i
daljnjeg razvoja turizma u takvim prostorima.

Turizam za razvoj traži kvalitetan, neočišćen prostor, međutim mnoge od
gospodarskih djelatnosti koje imaju objektivnih mogućnosti za razvoj na
Jadranu svojim radom uzrokuju određena onečišćenja što je u suprotnosti sa
razvojem turizma.

Stanje okoliša je vrlo važna komponenta turističkog uredovanja svakog resursa.
Turizam u pravilu nije veliki onečišćivač okoliša, tamo gdje je izvedena prateća
komunalna infrastruktura, međutim, još uvijek je velik broj turističkih mjesta na
obali i otocima s neriješenim osnovnim komunalnim problemima tj. izravnim
ispuštanjem otpadnih voda bez prethodnog pročišćavanja u more, neadekvatnim
odlagalištem otpada i sl. Turizam preko prometa i prometnica, izgradnjom
turističkih i pratećih objekata te velikog fizičkog prometa turista, vizualno je
promijenio izvorna krajobrazna i ambijentalna obilježja obale.

U ljetnom razdoblju na mnogim dijelovima obale dolazi do psihološkog praga
tolerancije turista i domicilnog stanovništva. To je na obali dovelo do neželjenih
demografskih promjena i narušavanja dominantnih izvornih vrijednosti lokalnog
stanovništva.
Nasilje nad obalom, komunalne i industrijske otpadne vode, otpad i sl. nisu
samo problem zaštite okoliša već ugrožavaju uspješan daljnji razvoj turizma jer
se gubi jedina sigurna osnova za turističku ponudu.


PROCJENA UTJECAJA MARINA NA OKOLIŠ

Nautički turizam u Hrvatskoj se pojavio gotovo jedno stoljeće kasnije (19. st.)
nego u svijetu (17. i 18. st.). Razvoj nautičkog turizma u Hrvatskoj tekao je vrlo
sporo sve do početka 80-ih godina 20. st. kada se osniva većina današnjih
marina i udruga nautičara što povećava njegovu popularnost. Njegov intenzivniji
razvoj možemo pratiti u zadnjih 15 godina, a njegov se pravi «bum» tek
očekuje.

NAUTIČKI TURIZAM predstavlja dinamičan oblik turističke rekreacije;
njegovo učešće u ukupnim tokovima turističkog prometa iz godine u godinu je
sve veće. Nautički turizam obuhvaća svako zabavno, razonodno, znanstveno,
sportsko, ribolovno ili osvježavajuće kretanje vodenim morskim površinama u
turističke svrhe:
              najraznovrsnijim čamcima, jedrilicama, motornim čamcima i sl.,
              kružna putovanja i krstarenja putničkim ili drugim brodovima za
              prijevoz putnika, a također i
              teretnim brodovima s putničkim smještajem, te drugim
              prijevoznicima i
              kretanje ispod površine vode turističkim podmornicama i
              ronilicama.
Nautičari sa svojim plovilima trebaju usluge priveza, servisiranja, prehrane i sl.
  Stanje kakvoće priobalnog mora u RH tijekom 2000. (klasifikacija ekološkog
                            stanja i trofički status).

Razvedenost hrvatske obale (indeks razvedenosti hrvatske obale iznosi 11) je uz
veliki broj otoka jedan od glavnih aduta za razvoj nautičkog turizma. Uz
razvedenost obale i atraktivnost otočnoga prostora Hrvatska se ističe
obilježjima reljefa:obala je visoka, strma i stjenovita; odmah iza obale uzdižu se
planinski lanci Učke, Velebita, Svilaje, Kozjaka, Mosora i Biokova. Osim
fizionomskih prednosti hrvatske obale zanimljivo je i važno sagledati kako su
kapaciteti za prihvat plovila raspoređeni duž hrvatske obale? Od 363 luke,
lučice, sidrišta i marina, kvarnerski, zadarski i dubrovački akvatorij ih sadrže
60%. Ponajviše zbog Nacionalnog parka Kornati, najatraktivniji je šibenski
akvatorij. Po posjećenosti slijedi istarsko (gdje je općenito veća posjećenost
turista) i zadarsko područje (nautičkim turistima je ovo područje posebno
zanimljivo zbog većeg broja otoka što pridonosi zanimljivosti arhipelaga).
Tendencija nautičara je da krstare obalom i otocima (71%) dok manji dio (25%)
borave u matičnoj luci odakle odlaze na izlete. Nautičari kratko borave na
jednom mjestu dan do dan i pol dok ukupni boravak iznosi dva do tri tjedna.
Kod nautičkog turizma manje je naglašena sezonalnost od stacioniranog
(maritimno-odmorišnog) što daje mogućnost produžene sezone.
Hrvatskim marinama potrebno je restrukturiranje i repozicioniranje
    1. Restrukturiranje već postojećih luka koje bi nadogradnjom postale marine
       - na taj način bi se izbjeglo betoniranje prirodnih površina (jer bi se
       marina razvijala na već postojećoj infrastrukturi koja bi bila osnova).
    2. Izgradnja privatnih marina
Luke nautičkog turizma

Luke nautičkog turizma razvrstavaju se u sljedeće vrste:
           Sidrište
           Privezište
           Suha marina
           Marina

MARINA je luka nautičkog turizma koja pruža usluge:
         Veza
         Čuvanja, održavanja i servisiranja plovila
         Opskrbe i prehrane
         Pitku vodu, struju, gorivo, sanitarne instalacije
         Eliminacije sanitarnog i drugog otpada sa brodova


Pregled utjecaja marine na okoliš
Za analize i ocjene utjecaja planiranog zahvata na okoliš razmatra se uže i šire
područje utjecaja. Pregled mogućih utjecaja zahvata na okoliš odnosi se na:
         – utjecaje tijekom građenja
         – utjecaje tijekom korištenja
         – utjecaje u slučaju ekoloških nesreća, te procjenu rizika nastanka
             ekološke nesreće.

Opis predloženog projekta
   Struktura lukobrana
   Dubina vode
   Broj i vrsta brodova
   Snabdjevanje
         struja
         voda
         gorivo
         prehrana
   Održavanje
   Pristup vozilima
   Način odvodnje otpadnih voda
         sa brodova
         iz stacionarnih objekata
         sa manevarskih površina
   Odlaganje krutog otpada
   Osiguranje odgovarajuće kvalitete mora
         propustima
         aeracijom.
Opis okoliša
   Fizičke značajke lokacije
          zemljovidi, poprečni presjek, reljef
   Meterološki, hidrografski i hidrološki podaci
          brzina i snaga vjetra, plima, oseka, morske struje, uzburkanost mora
   Podaci o sedimentu
          stabilnost obalnog područja, pomicanje pijeska
   Biološki uvjeti
          identifikacija vrsta koji su indikatori ekosustava, zaštićene ili rijetke
             vrste, zone za ribolov
   Postojeća iskorištenost zemljišta
          lokacije, naselja, kulturnih dobara, prometnice, akvakultura, plaže
             za kupanje


Prepoznavanje mogućih utjecaja
   UTJECAJ TIJEKOM GRAĐENJA
   • dovoz građevinskog materjala
   • iskopi, nasipavanja
   • buka
   • onečišćenost zraka
   • poremećaji u prometu
   • zamućivanje mora

   UTJECAJ TIJEKOM KORIŠTENJA
   • promijene nastale izgradnjom lukobrana
        – izmjena cirkulacije
   • onečišćenje mora
        – nafta i naftni derivati
        – otpadne vode
        – boje
        – otpaci hrane
        – razni plivajući i otpadni materjal
   • onečišćenje kopna
        – kruti otpad različitog porjekla
        – onečišćene vode iz stacionarnih objekata
   • onečišćenje zraka
        – zagrijavanje objekata u zimskim mjesecima
        – emisije

Utjecaj zahvata na okoliš tijekom građenja, mogu se očekivati slijedeći
nepovoljni utjecaji na okoliš:
1. Povećana razina buke u naselju od transportnih vozila i uslijed nasipavanja
2. Onečišćenje zraka u naselju
3. Onečišćenje prometnica u naselju prilikom transporta građevinskog
   materijala
4. Onečišćenje mora
5. Hidrodinamika mora
6. Utjecaj na morsku floru i faunu
7. Promjena režima korištenja površina na kopnu i na moru (naročito prometnih
   u naselju i na predmetnoj lokaciji)
8. Neposredni utjecaj na kulturno povijesna dobra
9. Promjena krajobraza u užem središtu naselja zbog izvođenja građevinskih
   radova
10.Utjecaj na okoliš kod incidentnih situacija

Povećana razina buke u naselju od transportnih vozila i uslijed nasipavanja
može se očekivati tijekom cijelog razdoblja građenja.
Onečišćenje zraka u naselju od ispušnih plinova transportnih vozila i prašine
prilikom izvođenja zemljanih radova, tj. nasip očekuje se zbog moguće pojave
prašine za suhog vremena i zbog ispušnih plinova vozila.
Onečišćenje prometnica u naselju prilikom transporta građevinskog materijala
može nastati prilikom prijevoza građevinskog materijala nasipavanja, kada je
moguće prosipanje materijala na kolnike prometnica
Onečišćenje mora može nastati: zamućivanjem mora u uvali i u njenoj
neposrednoj blizini tijekom izvođenja zemljanih i građevinskih radova u
akvatoriju luke, onečišćenjem mora mineralnim uljima zbog prisutnosti
građevinskih strojeva (bageri, rovokopači) i kamiona.
Hidrodinamika mora - dinamika mora može utjecati na djelomično izgrađene
objekte. To se prvenstveno odnosi na valove pa tehnologija građenja mora biti
prilagođena tome da valovi juga i bure ne utječu na izgrađeni dio ili dio u
izgradnji. Posebno se to odnosi na zaštitne građevine ili njihove dijelove koji
trebaju biti prvo izgrađeni u dijelu koji je najviše izložen valovima.
Utjecaj na morsku floru i faunu očekuje se prilikom nasipavanja mora i rada
građevinske mehanizacije.
Promjena režima korištenja površina na kopnu i na moru, naročito prometnih u
naselju i na predmetnoj lokaciji može uslijediti ako se luka nalazi u samom
središtu naselja, tijekom izvođenja radova, zbog povećanog transporta
građevinskog materijala (kamenog nasipa, betona ili betonskih elemenata i
iskopanog zemljanog materijala), treba doći do privremene nove regulacije
prometa na kopnu, tj. na obali i u samom naselju. Prilikom izvođenja zemljanih i
betonskih radova na lukobranaima (i na gatovima) u luci, dio luke neće se moći
koristiti za vezivanje i pristajanje, te će se morati osigurati privremeni vezovi na
drugim lokacijama.
Neposredan utjecaj na kulturno povijesna dobra
Promjena krajobraza u užem središtu naselja zbog izvođenja građevinskih
radova (nasipavanje, betoniranje) može se očekivati zbog loših tehničkih
karakteristika postojeće mreže prometnica, prisustva velikih transportera, bagera
i druge potrebne mehanizacije, koja osim same prisutnosti često dižu veliku
prašinu (naročito za vrijeme jačih vjetrova), stvaraju blato (za vrijeme kiša) i
vrlo često zakrče promet u središtu naselja, slika mjesta biti će određeno
vremensko razdoblje izmijenjena.
Utjecaj na okoliš kod incidentnih situacija unutar uvale može uslijediti u
slučaju ispuštanja nekog efluenta (nafte, mazuta, cementnih suspenzija,
polimera, boja i sl.).


Utjecaji zahvata na okoliš tijekom korištenja
Stavljanjem u funkciju namjeravanog zahvata očekuju se povoljni i
nepovoljni utjecaji namjeravanog zahvata na okoliš.
Izgradnjom namjeravanog zahvata očekuju se slijedeći povoljni utjecaji na
okoliš:
      - Revitalizacija naselja
      - Sigurnije sidrenje brodova i bolja zaštita od svih valova
      - Povećanje lučkog akvatorija i kapaciteta luke
      - Poboljšanje estetskog izgleda naselja
      - Opremanje luke sigurnosnim sadržajima.
Tijekom korištenja luke mogući su slijedeći nepovoljni utjecaji na okoliš:
      - Povećana razina buke u naselju
      - Promjena kvalitete mora i priobalja u užoj zoni utjecaja
      - Promjena ekosistema i specifičnih staništa u užoj zoni utjecaja.

Povećana razina buke u naselju od povećanog broja plovila kod uplovljavanja i
isplovljavanja brodica u odnosu na dosadašnju situaciju, što bi moglo izazvati
povremene i manje neugodne pojave kod stanovnika i turista smještenih u
neposrednoj blizini luke.

Promjena kvalitete mora i priobalja u užoj zoni utjecaja
        – zagađivanje mora moguće je zbog aktivnosti vezanih za predmetni
           akvatorij kao i zbog djelatnosti u objektima na kopnu
        – boravak plovila u luci predstavlja potencijalnu opasnost za
           onečišćenje mora naftnim derivatima zbog ispuštanja zauljenih,
           kaljužnih voda s brodica, otpadnih ulja, prelijevanja goriva, pranja
           brodica, te bacanja krutog otpada u more
        – procjenjuje se usporena prirodna izmjena vodene mase u akvatoriju
           kod vršnih opterećenja što će uzrokovati primjenu inženjerskih
           rješenja koja će osigurati izmjenu vodene mase u akvatoriju na
           prihvatljivi način i za prihvatljivo vrijeme.
         – mogući izvori zagađivanja mora od kopnenih sadržaja su otpadne
           vode i razne otpadne tvari

   • Otpadne vode prema svom porijeklu dijele se na:
        – sanitarno-fekalne otpadne vode su vode koje dotječu iz sanitarnih
          čvorova (zahod i kupaonica), kuhinje restorana, trgovina i ostalih
          pratećih sadržaja unutar marine. Sadrže visoku koncentraciju
          organskih i hranjivih tvari te detergenata. Mikrobiološki su
          zagađene i njihovo neodgovarajuće odlaganje ugrožava zdravlje
          ljudi zbog potencijalne prisutnosti patogenih mikroorganizama.
        – fekalne otpadne vode iz kemijskih zahoda plovila
        – oborinske vode s manipulativnog platoa (prostor za čuvanje brodica
          na suhom, spuštanje i dizanje brodica, parkiralište...) onečišćene su
          suspendiranim česticama i mineralnim uljima motora plovila i
          automobila. Najveće opterećenje tih voda javlja se pojavom kiše
          nakon sušnog razdoblja i ima određeni vremenski tijek trajanja
          nakon čega su ove otpadne vode mnogo manje zagađene.
        – otpadne vode od pranja plovila (dno i paluba). Pranje podvodnog
          dijela plovila vrši se vodenim mlazom pod pritiskom čime se s dna
          osim obraštaja (alge, priljepci....) skida i boja te antivegetativni
          premazi koji su uglavnom toksični.
        – kaljužne vode plovila, u pravilu onečišćene motornim uljima

   • Otpadne tvari po svom porijeklu i svojstvima koje nastaju u marini mogu
     biti vrlo različite.
         – Općenito se mogu svrstati u dvije kategorije:
                • opasan otpad i ostale otpadne tvari.

U luci će nastajati sljedeći opasan otpad: otpadna motorna ulja, otpadna
ambalaža od motornog ulja, akumulatori, otpad iz uređaja za obradu otpadnih
voda (separatori, taložnice).
ostali otpad koji će nastajati u luci je komunalni i ambalažni otpad. Komunalni
otpad se javlja kao posljedica rada ugostiteljskih i trgovačkih djelatnosti, od
čišćenja vanjskih površina unutar luke i otpad s brodica. Ambalažni otpad
obuhvaća sve proizvode u obliku kutija, posuda, omota i druge oblike koji služe
držanju drugog proizvoda.

Promjena ekosistema i specifičnih staništa u užoj zoni utjecaja
        – Izgradnjom predmetnog zahvata može doći do zaslađivanja
           vodenog stupca u uvali i pojačano zagrijavanje tijekom ljeta, te
           pojačane sedimentacije finih čestica
          – Ove promjene mogu uzrokovati daljnju degradaciju životnih
            zajednica dna ili barem nemogućnost oporavka sukcesijom prema
            klimaksu, nakon završetka radova.


Utjecaji u slučaju nastanka ekoloških nesreća i procjena rizika nastanka
ekološke nesreće
         – Utjecaji u slučaju ekološke nesreće
         – Procjena rizika nastanka ekološke nesreće

Do ekološke nesreće može doći:
        – prilikom manipulacije naftnim derivatima
        – u slučaju kvara na rezervoaru za gorivo i istjecanju istog u more
        – u slučaju požara ili eksplozije na plovilima
        – u slučaju incidenta prilikom manevra (sudar, prevrtanje).

Procjena rizika nastanka ekološke nesreće
Gospodarenje lukom, u naseljenom mjestu uvijek predstavlja određeni rizik za
okoliš, a da bi se procijenila veličina rizika, tj. njegova prihvatljivost potrebno je
procijeniti:
          • vjerojatnost nepoželjnog događaja
          • posljedice uslijed nepoželjnog događaja ili nezgode
          • vrijeme izloženosti nepoželjnim posljedica
Procjena rizika, odnosno vjerojatnost nastanka ekološke nesreće:
          • razmjerno mali rizik uslijed više sile (potresi veće jačine od
              proračunskog, udari orkanskog nevremena, ratna razaranja te druga
              namjerna oštećenja pokretnih i nepokretnih dijelova luke) kod
              mirnodopskih prilika
          • znatno veći rizik slučajne nezgode (nastaju uslijed ljudskog faktora,
              odnosno uslijed nemarnosti ili neopreza nautičara ili djelatnika
              luke, a ponekad i hotimice)
          • razmjerno mali rizik nastanka ekoloških nesreća s drugim stupnjem
              ugroženosti koji je po značaju jednak elementarnoj nepogodi
          • znatno veći rizik nastanka ekoloških nesreća s prvim stupnjem
              ugroženosti (nezgode manjeg obima, kad je ugroženost okoliša
              ograničena na manjem prostoru)
Povremene nezgode mogu se očekivati, ali vrlo rijetko i kratkog vremena
trajanja izloženosti nepoželjnom utjecaju umjerene jakosti, pa se kao opća
ocjena rizika može označiti kao «prihvatljiva veličina rizika».

Predlaganje mjera za sprečavanje, smanjivanje ili ublažavanje negativnih
posljedica predložene izgradnje:
   1. maksimalna izmjena vodenih masa sa okolnim morem; osigurati
      izgradnjom odgovarajućih lukobrana i pristana za brodove (po potrebi
      dodatna aeracija)
   2. sakupljanje oborinskih vodenih masa i ispuštanje preko separatora ulja i
      taložnica; osigurati odgovarajuće održavanje
   3. izgradnja uređaja za pročišćavanje otpadnih voda iz stacionarnih objekata
      (taložnice, mastolovi, biološki uređaji, odgovarajući ispust)
   4. kontejneri za kruti otpad
   5. uređaji za pražnjenje kemijskih WC-a
   6. uređaji za sakupljanje kaljužnih voda sa brodova
   7. plastična brana za ograničavanje širenja naftnih mrlja
   8. disperzanti (kemijska sredstva za uklanjanje uljnih onečišćenja sa
      površine)


Predloženi program promatranja za praćenje utjecaja marine na okoliš:
   1. Fizikalno-kemijske karakteristike morske vode
         - Temperatura
         - Salinitet
         - Gustoća
         - Prozirnost
         - pH vrijdnost
         - Kisik

   2. Biološke osobine
   • Bentoske životne zajednice
         – Sakupljanje florističkog i faunističkog materjala
         – Određivanje biljnih i životinjskih vrsta, njihove rasprostranjenosti i
            procjena u kvantitativnom i kvalitativnom sastavu
   • Bakterije
         – Heterotrofne bakterije
         – Ukupni koliformi
         – Fekalni koliformi
         – Fekalni streptokoki
    Utjecaj na livade morske cvjetnice
      Livade morske cvjetnice Posidonije oceanice najbogatija su zajednica
      Jadranskog mora. Endemska je vrsta Sredozemnog mora. Raste na
      pjeskovitom morskom dnu i razvija guste podmorske livade. Građena je
      od stabalca, korijenja i tamnozelenih listova koji mogu narasti i preko 1 m
      dužine. Po biološkoj raznolikosti tj. broju biljnih i životinjskih vrsta koje
      je naseljavaju, zajednica morske trave najbogatija je zajednica
      Sredozemnog mora, pa tako i Jadrana, a u svijetu je ovo druga
      zajednica po bioraznolikosti, odmah nakon koraljnih. U prostranim
  morskim "livadama" koje tvori ova morska cvjetnica živi, hrani se,
  razmnožava i nalazi sklonište nekoliko stotina vrsta morskih biljaka i
  životinja. Livade morske trave vrlo su značajne jer imaju različite važne i
  nezamjenive funkcije u ekosustavu mora:
     – zaštita obale od erozije jer svojim dugačkim listovima smanjuju
         snagu valova
     – gustim spletom korijenja i podzemnih stabljika sprečavaju
         odnošenje sedimenta sa morskog dna
     – obogaćuju morsku vodu i sediment kisikom pa ih se s pravom
         naziva "plućima mora" ili podmorskim šumama
     – Posidonija zarobljavajući čestice povećava prozirnost morske vode
     – igra važnu ulogu u ciklusu kruženja hranjivih soli, nitrata i fosfata u
         moru
     – vrlo je važna za očuvanje bioraznolikosti Jadrana.




                          Posidonia oceanica.

  Livade morske trave vrlo su značajne jer imaju različite važne i
  nezamjenive funkcije u ekosustavu mora:
     – zaštita obale od erozije jer svojim dugačkim listovima smanjuju
        snagu valova
     – gustim spletom korijenja i podzemnih stabljika sprečavaju
        odnošenje sedimenta sa morskog dna
     – obogaćuju morsku vodu i sediment kisikom pa ih se s pravom
        naziva "plućima mora" ili podmorskim šumama
     – Posidonija zarobljavajući čestice povećava prozirnost morske vode
     – igra važnu ulogu u ciklusu kruženja hranjivih soli, nitrata i fosfata u
        moru
     – vrlo je važna za očuvanje bioraznolikosti Jadrana.

3. Strujno polje (mjerenje struja na stacionarnim postajama)
         – Izravno mjerenje struja
         – Određivanje brzine obnovljanja vode
         – Učestalost smjera i brizne


UTJECAJ HOTELA NA OKOLIŠ

Do utjecaja turizma na okoliš dolazi kada je broj posjetitelja veći od mogućnosti
da okoliš svojim kapacitetom prihvata podnese takvo opterećenje. Područja
utjecaja turističkih djelatnosti na okoliš su:
      1. Prirodni resursi
      2. Zagađenje
      3. Fizički utjecaji.

Nekontrolirani konvencionalni turizam ima potencionalnu opasnost (pritisak) na
mnoga područja:
        – erozija zemljišta,
        – povećanje zagađenja,
        – otpuštanje otpadnih tvari i voda u more,
        – gubitak prirodnog zemljišta,
        – povećan pritisak na ugrožene vrste,
        – povećana podložnost šumskim požarima.

Tijekom posljednjeg desetljeća pažnja posjetitelja sve se više prebacivala s
polutanata iz okoliša na one u samom objektu. Jedna od najučestalijih primjedbi
je ustajalost zraka zbog loše cirkulacije, također mnogi gosti u svojim
rezervacijama ističu zahtjev za sobama za nepušaće. Očekuje se da će ovakav
trend imati znatan ekonomski, socijalni te dugoročni utjecaj na hoteljersku
djelatnost.

Onečišćivači u hotelu
         - Onečišćenje vode i proizvodnja otpadnih voda
         - Onečišćenost zraka
         - Proizvodnja krutog otpada
         - Potrošnja energije
         - Menadžment odjela nabave.


Očuvanje kvalitete vode

Pitka voda je postala neprocijenjiv resurs u mnogim djelovima svijeta, na nekim
turističkim mjestima može utjecati na opskrbu. Hoteli mogu potrošiti velike
količine vode što varira od manje od 60,000 do više od 230, 000 litara po sobi
gosta godišnje, ovisno o opremljenosti sobe (kuhinja, 1 ili više kupaonica,
jacuzui i sl.) te da li je razvijena dobra praksa očuvanja vode; povijesno
gledajući hoteli su malo pažnje posvetili očuvanju vode te bi im u budućnosti
ovo mogao biti ključan izazov. Politika očuvanja vode i opreme može tvoriti
bazu za efektivan program očuvanja ovog resursa, npr. mnogi uređaji mogu
smanjiti potrošnju vode (vodokotlići, tuševi). Neke preporuke su:
      - Zamjeniti vodokotliće i tuševe s novim visokokvalitetnim i manje
                protočnim
      - Dati gostima opciju da li žele promjenu ručnika svaki dan
      - Ponuditi pristojnu sugestiju gostima na koji način štedjeti vodu u
                kupaonicama

Odjel održavanja hotela ima značajan utjecaj na očuvanje vode, oni su također
odgovorni i za održavanje otpadnih voda što se može smanjiti zbrinjavanjem
kapanja ili curenja slavina, koristeći adekvatnu opremu, održavajući postojeći
sustav, te ponovno upotrijebiti ili reciklirati otpadnu vodu. Svako korištenje
vode u hotelu uzrokuje: kratkoročne operabilne i dugoročne kapitalne troškove u
:
                • Opskrbi vodom
                • Grijanju ili rashlađivanju vode
                • Tretmanu otpadnih voda.
Svaka redukcija vode ima potencijal uštede na svakom od ovih područja ta tako
očuvanje vode znači i očuvanje energije i otpadnih voda. Održavanje ima
direktnu kontrolu nad količinom vode koja se koristi u hotelskim sobama i
rashladnim uređajima, npr. nezbrinuto procjeđivanje vode iz vodokotlića ili
toaleta uzrokovat će veću potrošnju, a time i račun za vodu. Rashladni toranj je
najveći potrošač vode u air condition sustavima te ga treba adekvatno tretirati
kemijskim sredstvima kako bi se spriječila evaporacija. Reducirajući potrošnju
vode, ponovno je koristeći te povećavajući efikasnost opreme može se smanjiti
potrošnja a naposlijetku i troškovi.

Restorani i barovi konzumiraju velike količine vode, npr. kuharima je voda
potrebna za pranje namirnica, a zatim i za kuhanje, konobari u sali gostima
nude vodu za piće, perilice posuđa također troše velike količine vode. Djelatnici
koji rade s takvom opremom često nisu dovoljno educirani ili su nevješti te često
ne shvaćaju posljedice svojih djela. Troškovi vode potrošene nepravilnim
rukovanjem perilicom mogu biti visoki, štoviše, djelatnici ovog odjela više
pažnje posvećuju kvaliteti hrane i posluzi nego očuvanju vod. Reducirajući
potrošnju vode, ponovno koristeći otpadnu vodu te povećavajući efikasnost
opremeu restoranima ili barovima može se rješiti okolišni i ekonomski problem
rastuće potrošnje vode u hotelima.
Uz odjel hrane i pića domaćinstvo je jedan od najvećih potrošaća vode, oni
mogu potrošiti gotovo polovicu od ukupne količine vode u hotelu. Glavna
mjesta potrošnje su: potrošnja vode u sobama od strane gostiju, čišćenje soba,
praonica. Prema jednoj Američkoj studiji (School of Hotel Administration pri
Cornell University) pokazalo se da prosiječna soba potroši 198,734 litara vode
godišnje tj. 545 litara dnevno te da ima prosiječan račun za vodu od $118 (124
Eura) godišnje što je bazirano na prosiječnoj potrošnji od $2.25 (2.36 Eura) za
3785 liters (1,000 galona). Štoviše, smatra se da će potrošnja vode rasti za 60%
u slijedećih nekoliko godina, takva rastuća potrošnja vode može znatno utjecati
na profit hotela. Očuvanje vode u domaćinstvu nudi bazične uštede, stoga je
jedan od ključnih načina rješavanja troškova vode. Mnogi hoteli svojim gostima
omogućavaju sadržaje koji su veliki potrošaći vode: velike količine zelenila
uključujući unutrašnje, vanjske i krovne vrtove. Neki hoteli posjeduju i golf
terene. Hoteli bi trebali pažljivije voditi računa o potrošnji vode na okoliš što bi
za gotovo 50 % smanjilo troškove za vodu. U aridnim klimama popularno je
grupirati biljke s sličnim zahtjevima za vodom, početni troškovi za takve vrtove
mogu biti nešto viši, ali će se dugoročno pokazati isplatljivijima. Većina hotela
danas ima rekreacijske sadržaje: područja za razonodu i fitness poput bazena;
bazen može biti glavni potrošač vode u hotelu.

Taktike za očuvanje vode u hotelu - implementirati sustav preventivnog
održavanja:
    – Održavati vodovodne instalacije, odmah prijaviti uočeno prokapljavanje
       ili curenje, zatvarati slavine prilikom čišćenja, često provjeravati slavine,
       vodokotliće i toalete, instalirati opremu koja detektira curenja
    – Izbjegavati prevelike bojlere i čestu upotrebu air-conditiona,
       minimalizirati količinu vode potrebne za rashladne uređaje
    – Rublje prati kada je perilica puna, koristiti minimalnu količinu
       detergenata, smanjiti vrijeme ispiranja, ukoliko je moguće razdvojiti
       sustav tople vode u praonici i u sobama gostiju
    – Često kontrolirati sustav efluenta i ventilacije
    – Instalirati infracrvene aktivatore slavina u kupaonicama
    – Instalirati vodomjere za kontrolu visoke potrošnje vode od strane
       pojedinih uređaja
    – Oporabiti otpadu vodu od ispiranja rublja i sušenja za ponovnu upotrebu
    – Čuvati račune za vodu kako bi se usporedila potrošnja pojedinih uređaja
    – Ustanoviti raspored održavanja opreme i postupaka
    – Ustanoviti efektivnu edukaciju zaposlenika o očuvanju vode
    – Servirati čaše s vodom samo po upitu gosta
    – Ponovno upotrijebiti neiskorištene kocke leda
    – Namirnice prati u posudama ili spremnicima, a ne pod tekućom vodom
    – Perilicu uključivati samo kada je puna, redovito kontrolirati gumene
       dijelove i stroj
    – Ne koristiti vodu za odmrzavanje zaleđene hrane već odlediti hranu u
      hladnjaku
    – Instalirati slavine s niskim protokom u kuhinji
    – Ne zaljevati okolicu hotela dok je kišno, rad vrtnih priskalica prilagoditi
      sezoni, opremiti ih senzorima vlage i biti siguran da zaljevaju isključivo
      vegetaciju
    – Ukoliko je moguće koristiti sustav kap po kap koji štedi vodu umjesto
      sustava prskalica iz kojih se dio vode gubi evaporacijom, reducirati
      vrijeme zaljevanja, ako je moguće koristiti kišnicu za zaljevanje vrta
    – Za vrt izabrati domaće, otporne vrste kojih se neće trebati često
      mijenjati, ne koristiti previše gnojiva jer će gnojene biljke biti
      podložnije bolestima i ovisnije o zaljevanju, pomogućnosti izbjegavati
      trave jer su najovisnije o zaljevanju
    – Bazene prekrivati ako se ne koriste kako bi se smanjila evaporacija,
      pumpe isključivati preko noći, ponovno upotrijebiti bzesku vodu ako je
      moguće


Kvaliteta zraka

Kvaliteta zraka na recepciji ima značajan utjecaj je ostavlja početni i
najupečatljiviji dojam; ovo područje često se naziva “prozorom” hotela. Što se
tiče kvalitete zraka na odjelu hrane i pića treba napomenuti da ona ovisi o
kvaliteti zraka u samom restoranu i/ili baru kao i kuhinji u kojoj se proizvodi
hrana, osim toga valja napomenuti da su mnogu hoteli već uveli zabranu pušenja
u prostorijama u kojim ase konzumira hrana, a u prostorijama bara osigurani su
prostori za pušaće i nepušaće. Kvaliteta zraka u sobama ovisi u prvom redu o
odjelu domaćinstva, ali i o samim gostima; dim i miris cigareta, iritirajući
mirisi sredstava za čišćenje, mirisi tepiha i namještaja, održavanje ventilacije i
sustava rashladnih uređaja. Odjel održavanja je glavni u osiguravanju visoke
kvalitete zraka u hotelu jer su oni obučeni voditi računa o svim sustavima
ventilacije i rashladnih uređaja te filtera za pročišćavanje zraka u hotelu; oni
moraju vršiti stalnu inspekciju svih sustava i voditi računa o redovitom
održavanju. O kvaliteti zraka u administrativnim uredima ovisi zdravlja,
raspoloženje i radna sposobnost djelatnika stoga se i ove prostorije moraju
provjetravati, unutar njih je potrebno zabraniti ili ograničiti pušenje, mora se
voditi računa o sredstvima za čišćenje, ventilaciujskim i rashladnim ređajima te
prostorije treba redovito osvježavati. U rekreacijskim prostorijama hotela
(fitness, bazen, saune, svlačionice) često se akumuliraju neugodi mirisi zbog
veće potrošnje kisika (uslijed treninga) i povećanja koncentracije ugljičnog
dioksida; kao i u drugim odjelima treba se zabraniti ili ograničiti pučenje,
redovito čistiti sredstvima koja ne sadržavaju iritanse, moraju se održavati
ventilacijski i rashladni uređaji.
Taktike koje poboljšavaju kvalitetu zraka su:
    – Zabraniti pušenje posjetitelja u predvorju, osigurati posebne zone za
        nepušaće na odjelu hrane i pića
    – Zabraniti pušenje zaposlenicima
    – Ako je potrebno poboljšati ventilacijski sustav, povremeno provjetravati
        prostorije kako bi se omogućila izmjena zraka, na odjelu hrane i pića
        ugraditi filtere koji bi spriječavali širenje mirisa iz kuhinje u restoran
    – Provjeriti tepihe, tepisone i namještaj koji može akumulirati ustajale
        mirise, temeljito čistiti iste
    – Instalirati ventilaciju u WC-ima
    – Održavati vlažnost zraka ispod 60%, pratiti i kontrolirati koncentraciju
        CO2
    – Sve filtere održavati čistima
    – Koristiti sredsva za čišćenje koja ne proizvode neugodne mirise
    – Odmah nakon uočavanja problema u radu rashladnih uređaja, hladnjaka
        i zamrzivača koji koriste freone održavanje treba ukloniti problem
    – Koristiti sprejeve za osvježavanje prostora
    – Otpatke nikako ne ostavljati preko noći i držati ih zatvorenim posudama
        kako se ne bi širili neugodni mirisi
    – Pridržavati se svih zakonskih mjera očuvanja zraka, a ako takve ne
        postoje razviti vlastite standarde i procedure
    – Ustanoviti učinkovit program obrazovanja djelatnika o unapređenju
        kvalitete zraka


Kontrola proizvodnje krutog otpada

Dobro definiran sustav upravljanja krutim otpadom u hotelu smanjuje
operabilne troškove te reducira volumen i toksičnost otpada koji bi se
potencijalno našao u okolišu ekonomski troškovi odlaganja otpada rastu
istovremeno dok se u okolišu gomilaju sve veću količine otpada a odlagališta
zatvaraju, na taj način određene količine otpada raspadom postaju toksične čime
tvore određenu prijetnu okolišu. Način na koji hoteli mogu rješiti ovaj problem
je u smanjivanju, ponovnom korištenju i recikliranju papira, stakla, plastike,
metala, drva, vrtnog otpada, toksičnih materjala i organskog otpada, npr. u
hotelskim sobama mogu se ugraditi spremnici za šampone i sapune koji se mogu
puniti, a tako se iz okoliša uklanjaju velike količine malih, plastičnih bočica.

Hotelsko održavanje koristi opremu i uređaje koji će se u konačnici morati
zamjeniti, takva oprema kao i stara posteljina, oprema u kuhinji, pipe za vodu ili
plin pa čak i žarulje postaje kruti otpad. Održavanje uvelike može smanjiti
nastanak otpada ukoliko na pravilan način održava, reciklira i ponovno koristi
određene uređaje. Ovaj odjel trebao bi imati potpun program recikliranja i
odlaganja otpada kako bi se smanjili troškovi nabave i odlaganja. Program
recikliranja obuhvaća odvajanje reciklirajućih od nereciklirajućih djelova
opreme, ponovno korištenje nekih vrsta otpada i recikliranih materjala i opreme,
te promoviranje programa recikliranja unutar odjela održavanja. Ove akcije
mogu pomoći u smanjenju potrošnje prirodnih izvora, zdravlja zaposlenika
istovremeno s smanjenjem operabilnih troškova, povećanju ugleda hotela među
gostima, povećanju marginalnog profita.
Hotelske sobe proizvode velike količine različitog otpada: novine, časopisi,
limenke, boce, otpad od čišćenja, a osim gostiju hotelsko domaćinstvo je
također odgovorno za akumuliranje ili reduciranje otpada u sobama. Većina
hotelskih restorana i barova proizvodi velike količine otpada (kuhinjski otpad,
limenke i boce od pića, pakiranje različitih namirnica).
Mnogi hoteli imaju praksu recikliranja, ali prije nje dobro je smanjiti nastanak
otpada na samom početku nastanka; pažljiva nabava je glavni korak u smanjenju
nastanka otpada, npr. odjel hrane i pića trebao bi nabavljati namirnice s
minimumom pakiranja na način da se izravno kontaktira proizvođači dobavljač
te zatraži jednostavnije pakiranje namirnica. Sam program recikliranja uključuje
odvajanje otpada koji se može reciklirati (boce, PET, limenke), ponovno
koristeći neke materjale te promičući program recikliranja unutar samog odjela.
Na recepciji hotela također nastaje kruti otpad poput novina, časopisa,
iskorištenih rezervacija, obrazaca za upis i odjavu iz hotela, te starih
promidžbenih materjala, dakle raznih vrsta papira. Za minimaliziranje količine
otpada recepcionari bi trebali naručiti proizvode s minimumom pakiranja,
dvostrane formulare od recikliranog papira i sl.
U uredima hotela se također proizvodi mnogo otpada: stari papir, toneri te
punjenja za printere i kopine aparate. Neki od tih otpada su toksični mogu
zagaditi okoliš. Što se tiče okoliša hotela treba voditi računa o vegetaciji koja se
naručuje od dobavljača, mogučnošću njezinog održavanja, recikliranja i
konačnog zbrinjavanja što se može postići pažljivom nabavom i održavanjem
vrsta kako bi se produžio njihov životni ciklus, a naposljetku taj zeleni otpad na
pravilan način zbrinuo. Hoteli mogu donirati višak bilja koje neće sami
iskoristiti lokalnoj zajednici, npr. školama ili domovima za starije osobe, na taj
način te biljke ne postaju otpad za hotel već uljepšavaju okolicu. Program
zbrinjavanja zelenog otpada uključuje odvoz starog bilja u kompostane, te
savjetovanje s stručnjacima o boljem održavanju bilja.

Taktike za smanjenje proizvodnje otpada u hotelima:
    – Uspostaviti program minimaliziranja nastanka i reduciranje nastanka
        otpada,
    – izbjegavati nepotrebnu nabavu, kad god je moguće izbjegavati upotrebu
        štetnih i za okoliš opasnih tvari, posjedovati registar svih opasnih otpada
        i educirati djelatnike o njihovom zbrinjavanju
    – Ponovno koristiti istu opremu, pomogućnosti održavati što je duže
      moguće vijek opreme, donirati staru ali ispravnu opremu karitativnim
      organizacijama,
    – Kopirati onoliko koliko je zaista potrebno, urediti tekst prije printanja,
      koristiti tonere s ponovnim punjenjem, koristiti bijeli papir umjesto
      bojanog za lakše recikliranje, koristiti što je moguće više recikliranog
      papira
    – Odvajati limenke, boce i staklo za recikliranje
    – Instalirati uređaj za prešanje kako bi se smanjio volumen otpada,
      omogućiti odlaganje i kompostiranje organskog otpada
    – Naručiti velika pakiranja ili koncentrate kako bi se izbjeglo nepotrebno
      pakiranje, koristiti spremnike za ponovna punjenja – šećera, soli, papra,
      brašnja, šampona, sapuna..., koristiti povratne boce
    – Koristiti platnenene ubruse umjesto papirnih, aparate za sušenje ruku
      umjesto papirnih ručnika, izbjegavati plastične vrećice
    – Sakupljati i reciklirati motorna ulja
    – Ponovno iskoristiti stari papir za bilješke, stare ručnike i plahte
    – Donirati višak hrane, stare vješalice, višak bilja
    – Uključiti djelatnike u sve faze programa recikliranja, kontaktirati s
      lokalnim poduzećem za recikliranje.


Upravljanje energijom u hotelu

Upravljanje energijom u prihvatnoj industriji posjeduje specijalne zahtjeve koji
nisu poznati niti u jednoj drugoj grani poslovanja; i veliki hoteli i mali moteli
posluju danonoćno, rutinski mogu omogućiti niz usluga i to kroz niz odjela koji
su često raspodjeljeni u više zgrada, npr. uz sobe gostiju i druga područja, hoteli
moraju imati konferencijske dvorane, restorane i sale za posluživanje hrane,
barove, centre za rekreaciju i salone ljepote, suvenirnice i administrativne urede,
kako bi pružili potporu ovim uslugama hoteli imaju i kuhinje, praonice i sobe za
održavanje. Sve ove djelatnosti često zakompliciraju upravljanje energijom u
hotelu, a da se uopće nije spomenuo faktor koji u hotelu troši najviše energije –
gosti. Bez obzira što cijene opreme za pojedine sustave hotela stalno rastu
mnogi hoteljeri i upravitelji ne žele trošiti sredstva i vrijeme na zamjenu takve
opreme koja se još uvijek može servisirati. Srećom, postoje mnoge taktike koje
se lakoćom mogu inkorporirati u dnevne poslove, a koje ne zahtjevaju kapitalna
sredstva.

Mjere bez troškova:
       - Optimalizacija temperature za grijanje prostorija i vode
       - Kontrola i prilagodba operabilnog vremena sve opreme energetskog
          sustava
        - Kontrola i prilagodba osvjetljenja
        - Gašenje opreme kada nije potrebna
        - Izbjegavati simultano grijanje i hlađenje prostorija
        - Gašenje grijanja/hlađenja/osvjetljavanja u nezauzetim prostorijama
        - Podešavanje temperature u sobama tijekom čišćenja (domaćinstvo) te
          razdvajanje ili spajanje zavjesa kako bi se povećalo ili smanjilo
          solarno zagrijavanje, ovisno o sezoni
        - Podešavanje opreme kako bi se maksimalizirala efikasnost

Mjere s malim do umjerenim troškovima
       - Instaliranje boljih kontrola: sustav kontrole energije u realnom
         vremenu , taimeri, fotoelektrične ćelije, termoststična rebra
         radijatora...
       - Instaliranje prozirnih zaslona ili sjenila u sobama
       - Instaliranje štedljivih žarulja u sobama i društvenim prostorijama
       - Brtvljenje starijih vrata i prozora
       - Poboljšati oporabu topline u praonici i bazenu
       - Zamjeniti staru opremu s efikasnijim alternativama, kad god je
         moguće koristiti obnovljive izvore energije.

Odjel održavanja značajno utječe na cjelokupnu potrošnju energije jednog
hotela jer oni kontroliraju i upravljaju sustavima grijanja, ventilacije i air
conditiona (HVAC). HVAC je najveći potrošać energije u hotelima – kuhinja i
oprema za kuhanje, voda ili grijanje vode, osvjetljavanje i sustav zamrzavanja.
Sva oprema i sustavi u hotelu su potrošaći energije i zahtjevaju održavanje,
stoga se mora odabrati sustav opreme koji bi bio najbolji, najučinkovitiji i
najlakše održavan kako bi radio s punom efikasnošću i ostvario svoju ulogu.
Pravilno upravljanje energijom od strane održavanja može znatno utjecati na
cjelokupno poslovanje.
Domaćinstvo utječe na uspjeh programa upravljanja energijom u hotelu jer sobe
i unutrašnji hodnici često troše i više od 20% ukupne energije od koje je većina
potrošena za opskrbu električnom energijom, toplom vodom i ventilaciju zraka.
Domaćice kao i gosti u tim prostorima troše velike količine energije te mogu
značajno pridonjeti smanjenju potrošene energije. Efikasan program upravljanja
energijomeključuje i osposobljavanje i trening zaposlenika nakon čega bi oni
uštedu energije provodili kroz svoje svakodnevne poslove. Također im se može
dati i lista poslova koju bi trebali izvršiti te upute kako bi soba trebala izgledati
nakon čišćenja.
Rekreacijski objekti često troše velike količine energije; neki od tih objekata su
u određenim periodima godine popunjeni, ali nisu danonoćno korišteni. U
takvim objektima hoteli bi trebali postaviti opremu koja bi se mogla nositi s
povremenim nepotrebnim gubicima, a ne onu koja bi u nekim trenucima trebala
izdržavati visoka opterećenja. Hoteli bi trebali instalirati sustave kontrole koji bi
se mogli isključiti kada je objekt zatvoren ili se prilagoditi kako se broj
potrošaća (gostiju) povećava ili smanjuje, npr. filtracija i cirkulacija vode u
bazenu kontinuirano troši energiju, osvjetljenje u dvoranama te oprema za air
condition zahtjeva puni kapacitet energije, fintes dvorane koje su često otvorene
24 sata zahtjevaju osvjetljenje i ventilaciju, saune imaju mnoge djelove kojima
je za rad potrebna energija. U svim ovim slučajevima, najbolji način za hotel da
očuva energiju i smanji troškove je efektivna i efikasna kontrola sustava
(osvjetljavanje, ventilacija, kondicioniranje zraka).
Energija koju koristi odjel hrane i pića (uključujući restoran, kuhinju, bar,
posluživanje u sobama i sale za bankete) varira od 15-40% ukupne energije
hotela. To je stoga što ovaj odjel ima mnoštvo opreme koja troši energiju.
Upravljanje energijom na ovom odjelu od značaja je jer ima: mnoštvo
energetskih zahtjeva, velik broj mogućnosti nastanka “energetskog otpada”,
centralna uloga posluživanja hrane kao ključnog elementa uspjeha hotela, sale
za jelo i barovi imaju HVAC sustav, osvjetljenje, kuhinje imaju različitu
kuhinjsku opremu, grijače vode, zamrzivače, sustave ventilacije i osvjetljenje.
Glavni faktor kontroliranja potrošnje energije u kuhinju su bazične operacije:
hlađenje, zamrzavanje, kuhanje, čuvanje namirnica. Većina opreme dizajnirana
je za velike količine i volumene hrane, a uključena je cijeli dan i u vrijeme kada
nema puno posla.
Djelatnici na recepciji ne rade s opremom koja konzumira velike količine
energije poput djelatnika iz kuhinje, ipak bi se pravilnim sustavom upravljanja
energijom mogle stvoriti uštede; npr. djelatnici recepcije trebali bi biti upoznati s
HVAC sustavom, na taj nači izbjegavali bi nepotrebno zagrijavanje ili hlađenje
svih prostora recepcije ako na njima boravi malo ljudi. Recepcija ima stalnu
vezu s domaćinstvom o rezervaciji i zauzetosti soba što domaćicama omogućuje
da prilagode temperaturu u sobama i kondicioniranje zraka. Gotovo svi hoteli
danas su opremljeni kompjuterima koji vrše centralnu rezervaciju soba – taj
sustav cjelodnevno koristi energiju, ali omogućuje inteligentan i energetski
učinkovit smještaj gostiju.
Inkorporirajući različite uređaje visoke tehnologije u urede hotela (npr.
kompjuteri) potrošnja energije raste. Ljudi često koriste umjetne izvore energije
za osvjetljavanje prostorija umjesto prirodnog izvora, također većina ureda
opremljena je sustavom grijanja i hlađenja prostorija. Menadžeri se uglavnom u
hotelu fokusiraju na uslugu koju pružaju gostima a unutarnju kontrolu smatraju
“nužnim zlom”. Analizirajući stanje u uredima lako je zaključiti da se više
energije troši no što je potrebno pa i ovaj odjel hotela postaje mjesto na kojem bi
se moglo uštediti energiju (npr. instalirajući sustav kontrole osvjetljenja jer ljudi
često zaborave ugasiti svjetlo kada im više nije potrebno).

Taktike za uštedu energije u hotelu:
         – Nabaviti i koristita samo “environmently friendly” uređaje, gasiti
             opremu kada više nije potrebna
         – Razviti formalni preventivni program održavanja opreme, stalno
           kontrolirati HVAC sustav
         – Instalirati energetski efikasnije uređaje –žarulje ili florescentne
           lampe, koristiti senzore kretanja kako bi se palile ili gasile svjetiljke
           kada je to potrebno, prilagoditi osvjetljenje broju korisnika
           rekreacijskih dvorana, koristiti grijače bazena samo kada je to
           potrebno
         – Instalirati sustav kontrole temperature za grijanje ili hlađenje,
           smanjiti količinu grijane vode (40-50°), ugasiti grijanje,
           kondicioniranje zraka i osvjetljavanje u sobama i prostorijama koje
           se ne koriste, ugasiti TV, radio i svjetlo kada gosti nisu u sobama,
           redovito čistiti svjetiljke radi poboljšanja osvjetljenja, koristiti
           prirodno osvjetljenje prilikom čišćenja soba, odmaknuti namještaj
           od izvora topline, limitirati količinu tople vode za čišćenje
           prostorija
         – Koristiti obnovljive izvore energije svaki put kada je to moguće,
           biti aktivan u programu štednje energije.


UTJECAJ TURIZMA NA OKOLIŠ

Izravni su ekološki učinci turizma na prirodu i okoliš: povećano onečišćenje
zraka, mora, voda i tla, gomilanje otpada, povećana buka i vibracije motora,
šumski požari i opće narušavanje ekosustava.

      1. Onečišćenje zraka nastaje od cestovnih i plovnih vozila te od ložišta
         ugostiteljskih objekata i domaćinstava. Koncentracija cestovnih i
         plovnih vozila u pojedinim turističkim destinacijama uzrokuje
         pretjeranu emisiju plinova u ljetnim mjesecima problem odlaganja
         istrošenih ulja i maziva, sudjelovanje u stvaranju smoga te velike buke
         i gužve. Svi ovi elementi znatno utječu i na napuštanje obitavališta
         divljači i ptica, uništavanje poljoprivrednog zemljišta i ugrožavanjem
         pojedinih ekosustav.
      2. Onečišćenje mora, vode i tla nastaje zbog gomilanja otpada koji se
         često baca u more i rijeke, na javne površine u naseljima i uz ceste kao
         i na neuređena odlagališta.
      3. Šumski požari se javljaju većinom u turističkoj sezoni, razorno djeluju
         na okoliš uništavajući znatne površine vegetacijskog pokrova.

U novije vrijeme pod pritiskom ekološkog pokreta i ekonomske krize pojavio se
pojam održivog razvitka.
Održivi razvitak je obveza svih država i svih gospodarskih djela i znači da se
budući gospodarski razvoj može predviđati samo uz poštivanje zahtjeva zaštite
okoliša tj. kao razvoj koji ne dovodi do propadanja i iscrpljivanja postojećih
resursa tj. razvoj koji zadovoljava potrebe današnje generacije neugrožavajući
zadovoljenje budućih generacija.

Usporedo s pravnim reguliranjem turističkog standarda i zahtjeva u vezi sa
zaštitom okoliša, s razvojem turističke i inspekcije zaštite prirode i okoliša, te
uvođenjem raznih mjera za unapređenje turizma u skladu s načelom onečišćivač
plaća, predviđa se niz mjera pomoću kojih će se svi subjekti turističke ponude
uvjeriti da će svako nemarno ponašanje prema dobrima u okolišu, svaka
degradacija prirodnih ekosustava opterećivati njihove redovne troškove
poslovanja.


SMJERNICE U TURIZMU

Osnovne smjernice u turizmu su:
  1. Nastojati da turizam kao jedna od osnovnih gospodarskih djelatnosti na
     Jadranu ne dođe u pitanje daljnjim opterećenjem prostora, većim
     onečišćavajućim industrijama ili opasnim tehnologijama kao što su
     koksare cementare, termoelektrane, nuklearne elektrane itd.
  2. Turističku i svaku drugu izgradnju usklađivati sa kapacitetima prostora,
     prostornim planovima i studijama utjecaja na okoliš. Kod priobalnih
     županija, gradova i općina potrebno je u prostornim planovima pored
     namjene kopna izraditi planove mora.
  3. Utjecaji na planiranje i razvoj policentričkog sustava gospodarstva i
     naselja na Jadranu kako bi se spriječila depopulacija otoka i zaleđa tj.
     povećanje postojećih koncentracija. U okviru policentričkog razvoja,
     turistička namjena otočnog prostora od kapitalnog je značenja za razvoj
     otoka i sveukupni razvoj otoka i sveukupni razvoj turizma.
  4. Turističku izgradnju pored stambene, usmjeravati u dubinu prostora uz
     Očuvanje morskog dobra i slobodnih međuzona u priobalju, te posvetiti
     posebnu pažnju arhitektonskom oblikovanju koje neće narušavati prirodni
     i ambijentalni krajobraz.
  5. Izgradnja turističkih objekata je nužno izvoditi usklađeno sa izgradnom
     komunalne infrastrukture, naročito da zbrinjavanje otpada dobije isti
     značaj kao proizvodnja energije, promet, opskrba vodom itd.
  6. Treba postići učešće turističke privrede u rješavanju vodopskrbe u obradi i
     odvodnji otpadnih voda, zbrinjavanju otpada, u sprječavanju onečišćenja
     zraka, u zaštiti šumskih prostora, u protupožarnoj preventivi, u
     uspostavljanju sustava za hitne intervencije u slučaju onečišćenja mora
      naftom i drugim štetnim tvarima te u opremi luka, lučica i marina za
      prihvat zemljanih voda i otpada s brodova.
   7. Uključiti turističke zajednice u djelatnosti praćenja kakvoće voda, mora i
      zraka. Vezano uz to, svake godine treba redovito pratiti sanitarnu kakvoću
      mora na plažama, prema uredbi o standardima kakvoće mora na morskim
      plažama. Kako bi se rezultati mogli koristiti u promidžbenom nastupu u
      svijetu.
   8. Treba postići čvršće povezivanje turističke privrede s razvojem
      marikulture i revitalizacijom ribarstva, poljoprivrede i stočarstva u
      ovakvom prostoru radi zaštite površina i resursa ovoga razvoja i radi
      ukupne ekonomske dobiti.
   9. Postići djelovanje turističkih organizacija i zajednica na najširem planu u
      obrazovanju stanovništva za zaštitu okoliša, očuvanje i unapređenje
      arhitektonske i ambijentalne originalnosti u turističkim područjima što
      iziskuje velike napore, strpljivost, upornost i stručni rad.


UREDBA O STANDARDIMA KAKVOĆE MORA NA MORSKIM
  PLAŽAMA

Uredbom o standardima kakvoće mora na morskim plažama (NN br. 33/96) se
određuju standardi kakvoće mora na morskim plažama i kontrola mora na
morskim plažama za vrijeme sezone kupanja.

Morska plaža je uređena plaža ili prirodna plaža. Sezona kupanja na morskim
plažama je razdoblje od 15. svibnja do 30. rujna. Kontrola kakvoće mora na
morskim plažama obavlja se od 01. svibnja do kraja sezone kupanja. Uzorci
mora na morskim plažama uzimaju se najmanje svakih 15 dana. U slučaju
iznenadnog onečišćenja mora, uzorci se uzimaju odmah. Kakvoća mora na
morskim plažama utvrđuje se primjenom graničnih vrijednosti određenih u
tablici P1. Ako uzorak mora ne odgovara utvrđenoj graničnoj vrijednosti u
tablici, mora se odmah odrediti izvor onečišćenja i uzeti određeni broj dodatnih
uzoraka ovisno o mjestu i vrsti onečišćenja.

            Tablica 3. Zahtjevi za kakvoću mora na morskoj plaži.
        Određivanje                    Granična vrijednost
        Vidljiva boja (prozirnost)     Prirodna, min 2,5 obzirom na
        metara                         dubinu
        Vidljive plivajuće otpadne
                                       Bez
        tvari
                                       Odsutnost vidljive masne
        Vidljive mineralne masnoće
                                       presvlake
        Suspendirane otpadne tvari     Bez
        Mutnoća (stupnjevi silikatne
                                        20
        lj.)
        pH                              8, 1+ 0,3
        Otopljeni kisik u % zasićenja   70-120
        Amonijak                        0,1 mg/l N (dušik)
        Ukupne koliformne bakterije     500 (u 80% uzoraka)
        u 100 ml                        1000 (u 20% uzoraka)
        Fekalne koliformne bakterije    100 (u 80% uzoraka)
        u 100 ml                        200 (u 20% uzoraka)
                                        100 (u 80% uzoraka)
        Fekalni streptokoki u 100 ml
                                        200 (u 20% uzoraka)

More na morskoj plaži udovoljava propisanom standardu kakvoće ako
bakteriološke vrijednosti na prelaze granične vrijednosti određene u tablici 3.
Podaci o kakvoći mora na morskoj plaži, moraju se istaknuti na vidnom mjestu.
More na uzorkovanoj plaži ne odgovara propisanom standardu kakvoće ako
više od 20% analiziranih uzoraka prelazi granične vrijednosti određene tabl. P1 i
ako kod uzoraka koji ne odgovaraju utvrđenim vrijednostima numerička
vrijednost bakterioloških određivanja prelazi utvrđene vrijednosti za više od
100%.

Zabranjeno je kupanje na morskoj plaži na kojoj more ne odgovara propisanom
standardu kakvoće. U tom slučaju na morskoj plaži se mora postaviti ploča na
kojoj je ispisano "Zabranjeno kupanje". U slučaju onečišćavanja mora na
morskoj plaži nadležna tijela su dužna odmah obavijestiti javnost.
ZAŠTITA ZRAKA

Zakonom o zaštiti okoliša određuju se mjere, način organiziranja i provođenja
zaštite i poboljšanja kakvoće zraka, kao djela okoliša. Zaštitom i poboljšanjem
kakvoće zraka ne smiju se ugroziti ostali dijelovi okoliša.

Kakvoća zraka je stupanj onečišćenosti zraka.


Onečišćujuća tvar je tvar u krutom, tekućem ili plinovitom stanju koja može
nepovoljno utjecati na zdravlje ljudi, kakvoću življenja, biljni i životinjski svijet,
ljudskim radom ostvarena materijalna dobra, promjene klime i ozonski omotač.

Emisija je ispuštanje onečišćujućih tvari u zrak.

Katastar emisije je skup podataka o vrsti, količini, načinu i mjestu ispuštanja ili
unošenja štetnih tvari u zrak.

Granične vrijednosti emisije su najveće dopuštene količine ispuštanja ili
unošenja onečišćujućih tvari iz stacioniranog ili difuznog izvora emisije u zrak.

Kvota emisije       je ukupna dopuštena količina emisije, a izražava se u tonama
na godinu iz jednog ili više izvora zajedno, odnosno s određenog područja, a
propisuje se radi ograničavanja daljinskog prijenosa.

Onečišćivač je pravna ili fizička osoba odgovorna za emisiju.

Praćenje kakvoće zraka je sustavno mjerenje kakvoće zraka po prostornom i
vremenskom rasporedu, odnosno kao sustavno mjerenje koncentracije
onečišćenja u zraku (imisije).

Sanacijski program je skup mjera za poboljšanje kakvoće zraka na nekom
području, a ostvaruju se zamjenom sirovina (goriva), tehnološkog procesa ili
pročišćavanju otpadnih plinova prije otpuštanja u zrak, preseljenjem ili
prestankom rada i pogona, drukčijim usmjeravanjem prometa.
Registar isvora emisije je popis onečišćavajućih objekata, uređaja ili djelatnosti
izrađen na osnovi obvezatnih prijava, koji služi kao podloga za izradu katastra
emisija, sanacijskog programa i za redoviti nadzor.

Upravljanje kakvoćom zraka je osiguravanje mjera kojima će se provesti
strategija sprečavanja i smanjivanja onečišćavanja zraka na svim razinama, a da
to ne ometa uravnoteženi razvoj.
Zaštitne udaljenosti su najmanje dopušteni razmaci između izvora emisije i
naselja (stambenih četvrti) propisani radi zaštite zdravlja i kakvoće življenja
ljudi.

Najbolje moguće mjere podrazumijevaju da nisu dovoljni samo najnužniji
postupci kakao bi se tek postigle ili održale granične vrijednosti emisija, nego da
treba primijeniti najbolje moguće mjere za smanjivanje onečišćenja zraka do
najniže moguće razine, pod uvjetom da troškovi ne budu nerazumno visoki


UČINCI ATMOSFERSKIH ONEČIŠĆENJA

Učinci atmosferskih onečišćenja su različiti a mogu se sagledati kroz nekoliko
komponenti:
  Redukcija vidljivosti
      - smetnje u zračnom prometu
      - smetnje u cestovnom prometu
      - gubitci u turizmu
  Djelovanje na materijale
      - direktno mehaničko i kemijsko djelovanje na građevinske materijale
      - oštećenje građevinskih konstrukcija zbog češćeg čišćenja
      - korozija metala
      - efekti na gumu i kožu
      - efekti na sintetske materijale
      - efekti na boje
      - direktni i indirektni efekti na tekstilni materijal
  Djelovanje na biljke
      - popuštanje strukture
      - kloroza (bolest bljedoće)
      - nekroza (sušenje pojedinih djelova)
      - usporavanje rasta
      - redukcija ploda
  Djelovanje na životinje
      - smrt
      - akutne i kronične bolesti
      - usporavanje rasta
      - smanjivanje produkata (mlijeko, jaja)
  Djelovanje na zdravlje ljudi
      - akutna bolest, smrt
      - kronična bolest, skraćenje života
      - promjena fizioloških funkcija (respiratorne funkcije, transport kisika u
         krv)
      - psihofiziološke reakcije
      - nadražaj osjetnih organa
      - poremećaj komfora (povraćanje zbog smrada, gubitak apetita)
      - poremećaj sna


                            Aeropolutanti i njihovo porjeklo.

 PRIMARNA KOMPONENTA                               PORIJEKLO
   POLUTANTA U ZRAKU

 Aerosoli, prašina, pelud                        Proces sagorijevanja, vjetar,
                                                 mehanički rad

 Komponente sumpora (SO2,SO3 itd.)                      Sagorijevanje     ulja     koje
 sadrži
                                                  sumpor

 Organske komponente (Formaldehid,                      Industrija, većinom emisija u
 Akrolein, mravlja kiselina)                      obliku pare, ali i u tekućem ili
                                                  krutom stanju

 Dušikove komponente                             Sagorijevanje pri visokim temp.
 (NO, NO2, NH3)                                  industrijski procesi koji imaju za
                                                 posljedicu spajanje atmosferskog
                                                 N2 sa O2

 Komponente ugljika                              Ulični promet, industrija, potpuno i
                                                 nepotpuno sagorijevanje
                                                 ugljikovodika

 Halogene komponente                             Metalurški i drugi industrijski
 (HF, HCl)                                       procesi

 Radioaktivne komponente                         Atomski procesi, kozmičko
                                                 zračenje, prirodna radioaktivnosti




ATMOSFERA

Zračni omotač zemlje poznat kao atmosfera dostiže približno 970 km visine i
sadrži različite plinove, pare, čestice i aerosol. Atmosfera ima višestruku
funkciju: omogućava život na zemlji jer štiti njenu površinu od kozmičkog
zračenja iz svemira i osigurava osnovne uvjete za život (kisik, ugljični dioksid,
sunčeva radijacija i dr.)

Sa meterološkog stanovišta atmosfera predstavlja medij koji omogućava
prijenos sunčeve energije. Meteorološki uvjeti imaju značajan utjecaj na lokalno
i globalno zagađenje zraka. Oni utječu na distribuciju polutanata nakon njihove
emisije.


Onečišćenje atmosfere

Zaštita okoliša je postala predmetom sve većeg zanimanja i brige širom svijeta.
Čist zrak i nezagađena voda postaju svakim danom sve važnija dobra, jer se
njihov nedostatak sve više osjeća. Mnoge životinjske i biljne vrste naglo se
prorjeđuju, a mnoge su već istrijebljene. Efekt globalnog zatopljenja i
smanjivanja ozonskog omotača već su sada zabrinjavajuća pitanja. Isto tako
postaje sve jasnije da je čišćenje okoliša skuplje od sprečavanja njegova
zagađenja. Sve je to dovelo do toga da se problemu zaštite okoliša danas prilazi
mnogo ozbiljnije i sustavno. Stalni gospodarski rast, živa gospodarska aktivnost,
povećanje proizvodnje, prometa i potrošnje sve više zagađuje i destabilizira
čovjekov okoliš i iscrpljuje obnovljive, a pogotovo neobnovljive prirodne
resurse. Posljedice se uočavaju na svakom koraku:
           klimatske promjene (globalno zatopljenje),
           povećanje ozonskih rupa,
           kisele kiše,
           istrebljenje biljnih i životinjskih vrsta,
           stalno smanjivanje obradivog tla (zbog izgradnje prometnica -
             oko 20 milijuna hektara na godinu),
           progresivno iscrpljivanje neobnovljivih izvora energije,
           sve veći nedostatak pitke vode,
           sve veće zagađenje zraka, vode i tla itd


Utjecaj prometa na onečišćenje atmosfere i okoliša

Razvoj automobilske industrije doveo je do činjenice da je svijet danas
preplavljen automobilima. Dok se ljudska populacija udvostručila od 1950.
broj automobila povećao se gotovo deset puta, tako da se danas ukupna
svjetska automobilska flota povećala na gotovo 500 milijuna vozila. Uvjetovan
sve bržim gospodarskim rastom i razvojem, promet u svijetu i u Hrvatskoj naglo
raste što se odrazilo na sve veće:
            zauzimanje prostora,
            povećanje buke i vibracija,
           neracionalan utrošak energije,
           onečišćenje vode i tla
           negativno djelovanje na ukupnost okoliša
Današnji su gradovi neprekidno izloženi degradaciji uslijed neslućenog razvoja
automobilskog prometa. Urbanisti i prometni planeri tražili su rješenja u
stvaranju velikih prometnih sustava u gradu, u gradnji gradskih autocesta,
parkirališta, velikih križanja i tako pretvarali dragocjeno gradsko zemljište u
veliki prometni park. Već negdje oko 1960. spoznaje se da predložena rješenja u
vezi s prometom nisu dala očekivane rezultate dok se istovremeno njegov štetan
i regionalni utjecaj povećavao. Promet je zbog uporabe fosilnih goriva
odgovoran za 25% globalnih emisija CO2. Prosječan automobil godišnje ispušta
toliko CO2 emisija koliko je i sam težak; Za jedan sat vožnje autocestom
brzinom 130 km/h
potroši se isto toliko kisika koliko jedan čovjek potroši u deset dana za disanje.
Izgaranje fosilnih goriva proizvodi onečišćujuće tvari koje se mogu prenijeti
na velike udaljenosti i škoditi ljudskom zdravlju, biljkama, životinjama i
ekosustavima. Takve onečišćujuće tvari i njihovi derivati, poput troposferskog
ozona i zakiseljujućih spojeva vode uništavanju ekosustava, škode usjevima i
šumama, u ljudi uzrokuju probleme dišnih organa i razne bolesti. I drugi utjecaji
uključujući buku i zauzimanje površina, uvelike pridonose poremećajima u
ekosustavu.
Od svih izvora komunalne buke u gradovima najveći postotak (80%) otpada na
prometnu buku što se negativno odražava na organizam čovjeka. U gradovima
prometna mreža čini i do 50% ukupne urbane mreže. Za gradnju jednog
kilometra gradske autoceste, s tri prometne trake u svakom smjeru potrebno je
najmanje 25 000 m2 prostora (na tom prostoru može se sagraditi više od 60
stambenih zgrada). Zbog svega navedenog u brojnim gradovima danas postoje
modeli i pokušaji minimiziranja štetnog utjecaja prometa na čovjeka i
okoliš. Osim usavršavanja javnog prijevoza kao okosnice prometne politike,
mnogi europski gradovi pripremaju niz pratećih mjera prometne politike kao
što su brojne restrikcije, te se postavljaju strogi zahtjevi prema naftnoj industriji
u cilju proizvodnje čistih goriva fosilnog porijekla, bez štetnih emisija. Utjecaj
prometa na suvremeno društvo je nemjerljiv. Današnja pokretljivost ljudi, roba i
usluga vodi suvremeno društvo prema tzv. “mobilnom društvu”. Razvoj
prometa u takvoj situaciji mora biti usklađen s načelima održivog razvitka
koja su već određena na globalnoj, međunarodnoj razini. Održivi promet je
promet koji ne ugrožava javno zdravlje ili eko-sustave i konzistentno
zadovoljava prijevoznu potražnju kroz:
              1. racionalno korištenje prirodno obnovljivih izvora energije
              2. racionalno korištenje neobnovljivih izvora.

Promet je jedno od područja u Hrvatskoj kod kojih su pokazatelji rasta,
gledani kroz definiciju održivog razvitka, većim dijelom sa negativnim
predznakom. Zabrinjavajuće je povećanje korištenja osobnih vozila u odnosu
na smanjenje korištenja javnih oblika prijevoza (autobusi i željeznica) koji su
manje utjecajni po oštećenje okoliša. Sva nastojanja i poboljšanja glede:
smanjenja emisija štetnih tvari, povećanja kvalitete goriva, povećanja
iskoristivosti goriva, uvođenja novih alternativnih goriva, blijede pred
podacima o znatnom povećanju broja, snage i korištenja vozila svih vrsta, a
posebice cestovnih motornih vozila.

Ekološki aspekti održivog razvitka prometa prvenstveno podrazumijevaju
smanjivanje nepovoljnih učinaka na okoliš. U smislu djelovanja prometnog
sustava to su tri osnovna elementa:
                  1. zagađivanje okoliša kroz emisiju štetnih tvari,
                  2. zagađivanje kroz proizvodnju otpada i
                  3. buka.

Od samih početaka ljudske civilizacije čovjek je imao potrebu za putovanjem.
Jednako važan bio je transport ljudi i robe. U počecima se većina prometa
odvijala kopnom (cestovni) ili vodama (pomorski ili riječni promet). S razvojem
ljudskog znanja i tehnologije došlo je do otkrića željeznice koja je polako počela
preuzimati veliki udio prometa. Naposljetku razvio se i zračni promet.
Istraživanja su pokazala da stanovnici razvijenih zapadnih zemalja u prosijeku
dnevno putuju 1-1,5 sati, to uključuje 3-4 povratna putovanja, s trajanjem
najdužeg putovanja između 40-50 minuta, za to troše 10-15% osobnih prihoda,
godišnje ostvare 3 do 4 povratna putovanja izvan svog prebivališta


Cestovni promet

Automobilski promet imao je veliku ulogu u razvoju ljudskog društva. Prijelaz
na automobilski promet utjecao je na formiranje velikih gradova u SAD-u je
korištenje automobila dovelo do urbanizacije 60% stanovništva. Istraživanja su
pokazala da okolinu najviše zagađuju motorna vozila i to više od 50%. U
atmosferu se izbacuje velika količina ugljikovih oksida (CO i CO 2), dušikovih
oksida (NOx), sumporni oksid (SO2), olova i olovnih spojeva te velika količina
krutih čestica, čađa i teških metala. Tako je npr. koncentracija CO na nekim
križanjima u Zagrebu čak 35 mg/m3, što je za 3,5 puta više od svjetskih
standarda (10 mg/m3)! Automobilski promet smanjuje kvalitetu okoline
otpadnim tvarima koje nastaju, trošenjem automobilskih guma i površinskih
slojeva kolnika. Velik dio prometnica, osim autocesta, nema adekvatno riješen
problem odvodnje oborinskih voda. Zbog toga zagađene vode s kolničkih
površina odlaze u okolno tlo te može doći do zagađenja podzemnih voda.
Negativna uloga prometa ne očituje se samo emisijom štetnih plinova, već i
             - bukom i vibracijama,
             - zauzimanjem obradivih površina i
             - vizualnim degradiranjem prostora.

Automobilski promet onečišćuje okoliš:
     Zrak – sagorijevanjem goriva cestovna vozila izbacuju u atmosferu CO,
     ugljikovodike, dušikove okside Pb, njegove spojeveve, SO2
     Otpadne tvari – nastaju trošenjem pneumatika i proširenih slojeva kolnika.

Utjecaj cestovne djelatnosti na stanje kvalitete vode može se promatrati:
   u tijeku izgradnje ceste - izvedbom zemljanih radova, primjenom
   neodgovarajućeg građevnog materijala, lokacijom i održavanjem gradilišta,
   skladišta, servisa itd.
   u tijeku održavanja i ekspoloatacije cesta uslijed: trošenja guma, izgaranja
   motora, prosipanja goriva i tereta, primjene kemijskih sredstava protiv
   zaleđivanja itd.

Većina cestovnih prometnica (osim autocesta) nema odgovarajuće riješenu
odvodnju onečišćenih voda s kolnika, niti potrebnu drenažu. Kvalitetu okoliša i
odbačena stara vozila, istrošene gume, ulje te razni drugi predmeti koji se
izbacuju iz vozila. Buka, vibracije zauzimanje obradivih površina, vizualno
degradiranje prostora su značajni elementi onečišćenja okoliša.

Mjere zaštite okoliša koje se provode u slučaju automobilskog prometa su:
kontrola tehničke ispravnosti vozila, sniženje cijene bezolovnog benzina,
ugradnja prečišćivača u dizel vozila i sl.


Vodeni promet

Vodeni promet, odnosno brodovi, i druga plovila znatno utječu na kvalitetu voda
i mora. U vodene ekosustave dnevno dospijevaju velike količine različitog
otpada, npr. nafta i naftni derivati, različita kemijska sredstva, fekalije itd. Te
količine otpada izrazito se povećavaju zbog izvanrednih stanja poput havarija
brodova. Upravo zbog tih problema (a zbog velikog opsega vodenog prometa)
donesene su brojne međunarodne konvencije za zaštitu vodenih ekosustava.
Poseban problem vodenog prometa u posljednjim godinama predstavlja problem
balastnih voda.


Zračni promet

Intenzivan razvoj zračnog prometa je u nekim područjima doveo do opterećenja
okoline do gornjih podnošljivih granica. Glede aerozagađenja najveća je
polucija prvih deset minuta kod polijetanja i kod slijetanja zrakoplova. Udio
civilnog zračnog prometa u odnosu na sve druge izvore procjenjuje se na oko
1%. Osim ovog direktnog zagađenja avionski promet ima dva globalna i
pogubna efekta: utječe na smanjenje ozonskog omotača oko Zemlje i time
direktno povećava količinu i energiju sunčeve insolacije naročito UV spektra
koji ima kancerogeno djelovanje na kožu čovjeka. Indirektni učinak je
povećanje globalne radijacije na populaciji ispod ruta avionskih linija (gdje
je i objektivno zabilježena viša učestalost malignoma koji ovise o sunčevoj
radijaciji).
Buka kao drugi značajni vid polucije sa podvostručenjem broja putnika svakih 5
godina raste za 3 dB, a kod mlaznih aviona za 8 dB. Način na koji zračne luke
saniraju problem buke je taj da određeni zrakoplovi koji stvaraju više buke od
ostalih polijeću i slijeću u zračnu luku sa one strane piste koja je udaljenija od
naselja. Opasnost po okolinu od vojnih aviona koji prevoze nuklearno
oružje, kemikalije ili biološka oružja nije potrebno posebno isticati.


Željeznički promet

Utjecaj željezničkog prometa na stanje okoline manje je invanzivan i obuhvaća
manje prostora od cestovnog prometa. Od otvaranja prve pruge 1825. godine
razvoj klasične željezničke tehnologije rezultirao je u sve bržim, čišćim i
rentabilnijim pogonskim načinima, a maksimum je postignut ostvarenjem tzv.
TGV ideje. Prednosti željezničkog prometa vezane su uz manje emisije štetnih
plinova u usporedbi s drugim prometnim sredstvima.

Jedna od rjeđe spominjanih prednosti željeznice je niska potrošnja prostora.
Tlo je osnova života na Zemlji, a odlika je željeznice da malo «troši» prostor.
Dvokolosiječna pruga zauzima prostor širok oko 15 metara, a u jednome satu
njome je moguće provesti isti broj ljudi i tereta kao autocestom od 16 trakova
širokom 122 metra.

              Emisija štetnih plinova po pojedinoj prometnoj grani.


                                   Putnički
                                                   Teretni prijevoz
                                   prijevoz
            Prometna grana         Emisija štetnih Emisija štetnih
                                   plinova         plinova (g/tona
                                   (g/putnik/km) tereta/km)
                                   CO2      NOx CO2 NOx
            Željeznički promet 3           0,01     2,8    0,004
             Cestovni promet       87       0,48    53,0    0.700
            Zračni promet          243      1,63    -       -

Zaštiti od buke u zemljama članicama EU pridaje se vrlo velika pozornost, prije
svega radi postizanja kakvoće življenja i radi zaštite ljudskog zdravlja. Više od
80% buke iz komunalnih izvora otpada na buku što je stvaraju prijevozna
sredstva u prometu. Od toga 18% otpada na tračnička vozila, 50% na cestovna
vozila i 13% na zrakoplove. Željeznički prijevoz stvara manje buke nego
cestovni ili zračni promet. Kod prijevoza iste količine tereta i istoga broja
putnika željeznički promet u prosijeku stvara od 25 do 50% manje buke.

Ekonomska isplativost željeznice
Zbog geoprometnoga i strateškog položaja Hrvatske u Europi, njezinim se
cestovnim prometnicama svake godine prevoze od 120 do 220 tisuća tona
zapaljivih tvari i plinova, od 50 do 120 tisuća tona otrovnih i za zdravlje
štetnih tvari te od 20 do 50 tona radioaktivnih tvari. U ukupnoj količini
opasnih tvari koje se prevoze Hrvatskom, više od 63% čine zapaljive tekućine i
plinovi te više od 36,5% otrovne tvari Kod prijevoza masovnih tereta
željeznicom se troši četiri puta manje energije nego onda kada se ista količina
tih tereta prevozi kamionima. Preusmjeravanjem prijevoza masovnih tereta s
cesta na željezničke pruge oslobađaju se ceste od zakrčenosti i uništavanja, i
čuvaju se šume. U teretnom prijevozu željeznica u sebi krije zlatne rezerve, kao
što je na primjer mogućnost utrostručivanja kapaciteta pojedinih pruga
poboljšavanjem tehnologije nadzora nad vožnjom vlakova. Izgradnjom
usporednih kolosijeka na pojedinim dionicama postojećih pruga, osim
povećavanja prometne sigurnosti i redovitosti povećao bi se i njihov kapacitet, i
to čak šest puta Željeznički koridori najbolje promiču iskoristivost prostora, broj
teških nesreća u željezničkome prometu nekoliko desetaka puta je manji nego u
cestovnome prometu, željeznica se može smatrati čuvaricom ne izračunljive
društvene vrijednosti.

Energetska isplativost željeznice
Željeznički promet štedi energiju na temelju velike mase vlakova te
izbjegavanje čestoga zaustavljanja i pokretanja. Kada bi samo 5% tereta što se u
razvijenim zemljama prevoze cestom bilo preusmjereno na prijevoz
elektrificiranim prugama, uštedjela bi se šestina ukupne količine nafte koju te
zemlje uvezu sa Srednjeg istoka. Ako se usporedi potrošnja energije potrebne za
prijevoz jednog putnika na udaljenosti od jednoga kilometra, tada je vidljivo to
da vlakovi klase InterCity troše samo trećinu energije što ju za prijevoz na istoj
udaljenosti troše putnički zrakoplovi i samo šestinu energije potrebne za pogon
automobila u kojemu se vozi jedan čovjek. Ako se potrošnja energije usporedi
po jedinici prijevoza tereta i po vrsti prijevoza tada je vidljivo to da je kod
kamionskog prijevoza potrošnja pogonske energije je više od četiri puta veća
nego kod prijevoza tereta željeznicom ili brodom. U usporedbi pak sa
željezničkim potrošnja pogonske energije pri prijevozu tereta zrakoplovom veća
je više od šezdeset puta. Ako se analiziraju troškovi pogonske energije na
Hrvatskim željeznicama u godini 1999. dobije se podatak da 67% čine troškovi
dizelskog goriva, a 33% troškovi električne energije. Ako se pak promatra
količina rada obavljenoga u brutotonskim kilometrima, tada je te godine
električnom vučom vlakova bilo ostvareno 61% rada, a dizelskom vučom
vlakova 39%. Očito je da je u uvjetima sadašnje elektrificiranosti HŽ-ovih
pruga 3,15 puta jeftinije prevoziti električnom nego dizelskom vučom. Svi
raspoloživi podaci pokazuju to da je u željezničkome prometu gospodarski
djelotvornije i isplativije te ekološki prihvatljivije koristiti se električnom
vučom vlakova. Zbog toga Hrvatske željeznice u sadašnjem i budućem razvoju
ponajprije moraju uznastojati na daljnjoj elektrifikaciji svojih pruga. Željeznički
promet uvelike štedi energiju, i to je najveći doprinos željeznice zaštiti
okoliša i narodnim gospodarstvima u pojedinim zemljama. Vlakovima je u
prosjeku potrebno manje pogonske energije nego osobnim vozilima i
kamionima jer je otpor gibanju između željezničkih kotača i čeličnih tračnica
manji nego otpor gibanju između gumenih kotača i cestovnog asfalta. Osim toga
vlakovi se rjeđe zaustavljaju i rjeđe mijenjaju voznu brzinu, što također
pridonosi smanjivanju rasipanja pogonske energije. U današnje vrijeme sve je
potrebnije isticati to da radi djelotvornije zaštite okoliša prednost valja davati
masovnom prijevozu, koji najbolje može obavljati upravo željeznica. Mogućnost
prijevoza velikih količina tereta željeznicom osobito je važna u zemljama u
razvoju. Zbog slaboga održavanja kamiona te zbog loših cesta i njihove
zakrčenosti djelotvornost cestovnog prometa ondje je jako mala, a rasipanje
energije je veliko. Željeznica može znatno smanjiti količinski udio fosilnoga
goriva (nafte) koje se u nekoj zemlji troši za prijevoz. Nafta umnogome
opterećuje proračune svih zemalja koje tu sirovinu moraju kupovati na
međunarodnome tržištu. Premda mnoge zemlje postupno, iz godine u godinu,
povećavaju udio elektrificiranih pruga na svojim željeznicama, ipak znatni
potencijali još uvijek ostaju neiskorišteni.


Promet kao djelatnost koja omogujćava prijevoz ili prijenos ljudi i dobara
pridonosi oblikovanju i valorizaciji prostora te sveukupnom razvoju
gospodarskom i društvenom.

Negativne posljedice na okoliš su brojne i raznolike. Prometne djelatnosti
onečišćuju zrak, vodu, tlo, uzrokuju buku i vibracije, zauzimaju zelene površine
i životni prostor, vizualno degradiraju krajolike, povećavaju opasnost po život i
zdravlje ljudi.
Istraživanja su pokazala da na onečišćenje okoliša najveći utjecaj imaju motorna
vozila, oko 50%.
DEMOGRAFSKA EKSPANZIJA I NEKONTROLIRANA
 URBANIZACIJA – UTJECAJ NA OKOLIŠ

Populacijska ekspanzija i brza urbanizacija sa čitavim nizom popratnih pojava
uzrokuju opasnost za okoliš. Posljedice prebrze i često neracionalne urbanizacije
u nas i u svijetu vrlo su intenzivne i raznolike. Prostorni prerazmještaj
stanovništva u procesu urbanizacije je jedan od bitnih obilježja razvitka
Hrvatske. Najznačajniji učinci takvog razvitka su porast broja gradova i broja
stanovnika u gradovima, te depopulacija manjih seoskih naselja sa nizom
neželjenih pojava.


REGIONALNE RAZLIKE U RAZMJEŠTAJU STANOVNIŠTVA TE
  PRIRODNA I MEHANIČKA KRETANJA

Kao i brzi rokovi urbanizacije, imaju snažan utjecaj na stanje i kvalitetu okoliša
u Hrvatskoj.
Ruralni prostori zahvaćeni snažnim egzodusom (poseban problem otoka) ostaju
demografske mase ili je ona nepovoljne strukture, zbog čega dolazi do
smanjenih gospodarskih aktivnosti, napuštanja obradivih površina, izumiranja
naselja i sl. Istovremeno u gradskim naseljima dolazi do snažne koncentracije
stambenih, radnih, uslužnih i rekreacijskih funkcija, što također stvara vrlo
snažne ekološke poremećaje, odnosno umenjuje kvalitetu okoliša i življenja u
takvim naseljima. Širenje građevinskih zemljišta ima i druge negativne
posljedice. Gradnja stambenih i gospodarskih objekata često se mimo kontrole i
potrebnih dozvola, širi i na zemljište predviđeno za posebne namjene, čime se
ugrožava kvaliteta podzemnih i nadzemnih voda, smanjuju zelene površine,
ugrožavaju biljne i životinjske vrste i sl.

Urbanizirana područja redovito su najveći potrošači raznolikih energenata, što
bitno utječe na kvalitetu okoliša užih i širih prostora.
Radom različitih proizvodnih i potošnih energetskih postrojenja, kućnih ložišta,
klima-uređaja, brojnih automobilskih i drugih motora s unutarnjim izgaranjem, u
gradsku atmosferu odlazi velika količina neiskorištene toplinske energije.
Istovremeno u zrak se ispuštaju različita druga onečišćenja, kao što su plinovi,
pare, krute čestice i sl., zbog čega se u gradskim naseljima vrlo često formiraju
gusti slojevi magle u kojoj su znatne količine ugljik(IV)oksida i drugih otrovnih
tvari.
Prevelik i nekontroliran rast gradova utječe na promjenu klime, promjenu
regionalnih ambijentalnih vrijednosti, vodi dehumanizaciji života, različitim
nesporazumima, stresovima, napetostima i drugim sociološkim i psihološkim
poremećajima.
POLJODJELSTVO I OKOLIŠ

Poljodjelstvo je kao gospodarska grana važan činilac ukupnog razvoja pojedinih
zemalja i regija, ali i utjecaja na stanje kvalitete okoliša.
Poljodjelstvo u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama negativno utječe na stanje
kvalitete okoliša. Loše stanje okoliša je posljedica neracionalnog pristupa obradi
zemlje odnosno rezultat pogrešne primjene različitih agrotehničkih postupaka.
Masovna i nekontrolirana upotreba raznih kemijskih sredstava (herbicida,
fungicida,....) i umjetnih gnojiva.
Poseban je problem taloženje pesticida u tlu u biljkama, čime se narušava
mikrobiološka ravnoteža i aktivnost tla, te smanjuje prinos kultura koje se siju
narednih godina. To je naročito izraženo kod primjene perzistentnih herbicida,
kojima se na velikim poljoprivrednim površinama znatno može umanjiti prinos
pšenice, šećerne repe i drugih kultura, ako se sije poslije kukuruza na
površinama tretiranim tim preparatima.

Potrošnja umjetnih gnojiva po jedinici poljoprivrednih površina u Hrvatskoj
zaostaje za potrošnjom u zemljama s razvijenom poljoprivrednom
proizvodnjom. Upotreba umjetnih gnojiva je ipak kod nas vrlo često
nekontrolirana i neracionalna i time vrlo štetna. Duža upotreba umjetnih gnojiva
negativno utječe na kvalitetu površinskih i podzemnih voda.

Današnja poljoprivredna proizvodnja nalazi se u škarama, između neminovne
primjene pesticida i ostalih kemijskih sredstava bez kojih je nemoguće
zadovoljiti narasle potrebe u prehrani stanovništva s jedne strane i ekoloških
posljedice te primjene s druge strane. Pomirenje tih suprotnosti je izazov kojeg
znanost i praksa našeg vremena mora riješiti.


EROZIJA ZEMLJIŠTA

Erozija zemljišta je gubitak plodnog gornjeg sloja zemlje bogatog humusom na
kojem raste vegetacija. Erozija po svom djelovanju može biti izazvana vodom ili
vjetrom.

Erozija vodom je mnogo češća i izaziva teže posljedice. Tako vodene erozije u
SAD.u odnese svake godine do 3 milijarde tona zemlje. Rijeka Po nanosi velike
količine plodnog zemljišta u Jadransko more. Njena delta se produžuje svake
godine za 70 metara.
Znatne štete na nizinskim terenim nastaju od erozije vjetrom. Tako je 30-tak
godina ovog stoljeća vjetar odnio veliku količinu plodnog tla na sjeverozapadnu
SAD-a. Poljoprivrednici su u Kansasu raskrčili sve šume da bi dobili što više
prostora za uzgoj žitarica. Erozije vodom je oduvijek bilo u manjoj mjeri dok
ljudi nisu počeli mijenjati ekosustave prema svojim potrebama. Vodene erozije
se mogu smanjiti na razumnu mjeru reguliranjem velikih riječnih slivova i
pošumljavanjem sitnih obronaka.

Za tlo znači veliku opasnost čije su posljedice jednake djelovanju erozije –
gubitak plodnosti. U želji da se poveća proizvodnost tla dodaju se iz godine u
godinu obradivim površinama velike količine mineralnih gnojiva. Nakon
nekoliko uspješnih žetvi proizvodnja počinje opadati. U sušnim periodima,
osobito ako nema natapanja zemlje, posijane kulture počinju donositi sve manje
uroda. Iz zemlje se isparava voda i u njoj je sve veći postotak soli. Rezultat
takve agrarne politike za desetak godina jest ogoljelo tlo prezasićeno solju i
nesposobno za proizvodnju hrane. Da bi tlo opet postalo produktivno, potrebno
je izvršiti desalinaizaciju koja je relativno dug i skup proces.


SMANJIVANJE ŠUMA

Problematima smanjivanja šuma usko je povezana s rastućom stopom
industrijskog razvitka tako da su šume desetkovane u najvećim industrijskim
područjima svijeta u sj. Americi i Europi. Razvitak znanosti, tehnike i svih
ostalih djelatnosti ljudskog društva umnogome ovisi o proizvodnji papira čija je
glavna sirovina drvna masa. Uništavajući šume, ljudi uopće nisu razmišljali o
njihovoj obnovi. Negdje su tako nastale katastrofalne posljedice, koje se i danas
osjećaju. Dovoljno je da se podsjetima u našoj zemlji Velebita čiji su šumski
pokrivač uništili Mlečani, od čega je nastala prava kamena pustinja na mjestu
gdje su nekada bile guste hrastove šume. Isto tako od nekada glasovitog
Slavonskog hrasta ostali su samo ostaci. Nestanak šume ne uzrokuje samo
eroziju tla i nestanak šumskih životinja nego se u tom području smanji količina
vlage, poveća temperatura i brzina vjetra, a smanji količina oborina. Tako ljudi
za kratko vrijeme posve izmjene uvjete života u svom ekosustavu.

U zadnjih nekoliko godina znatno su načete najveće šumske površine svijeta u
slivu rijeke Amazone. Stručnjaci se boje da bi u budućnosti veće smanjenje
šuma u tom području izazvalo izumiranje oko 600 vrsta i znatno promijenilo
klimu u Južnoj Americi.
PROMJENA KAKVOĆE VODE

Voda je na Zemlji vrlo rasprostranjena te prekriva gotovo tri četvrtine Zemljine
površine. Ukupna količina vode na Zemlji procjenjuje se na 1,389 x 109 km 3.
Međutim, oko 97% ukupne vodne mase čini slana voda u morima i oceanima,
koja se može upotrebljavati samo za neke namjene
Slatke vode na Zemlji ima 33,3 x 106 km3, ali od toga je 78% u obliku leda pa je
otatak vode koji se može upotrebljavati za vodoopskrbu stanovništva,
poljoprivredne i industrijske potrebe, kao i za druge djelatnosti, razmjerno mali.

Zaštita postojećih vodnih zaliha kao i poboljšanje postojećih, već onečišćenih
voda je bitan uvjet ne samo razvoja već i opstanka čovjekove zajednice na
Zemlji.
Voda je u prirodi u stalnom kruženju. Nakon kondenzacije vodene pare u
atmoferi voda pada na Zemlju u obliku padalina. Dio vode se procjeđuje u
podzemlje, dio otječe površinom, a dio dospijeva izravno u more. Uslijed
djelovanja Sunčeve energije isparuje se voda s površine mora i kopna.
Isparavanje površinskih i podzemnih voda povećano je isparivanjem biljaka.

Vodena para je najčešći oblik vode u prirodi. Već u postupku isparavanja
vodena se para spaja sa česticom koja znači stanovito onečišćenje atmosfere.
Prolaskom kroz atmosferu, u vodi se otapaju ili raspršuju plinovi, dimovi i
čestice prašine, koji se u atmosferi nalaze uslijed ispuštanja otpadnih tvari kroz
dimnjake, naročito industrijske, a zatim uslijed strujanja zraka i drugih činitelja.
Daljnje promjene sastava i koncentracije vode nastaju ispiranjem površine tla, a
nastavlja se tečenjem po površini kao i procjeđivanjem u podzemlje.

Prirodne vode služe kao izvorišta za vodoopskrbu, ali istodobno i kao prijamnici
upotrijebljene (otpadna) vode, pa je mogućnost promjene kakvoće vode sve
veća. Čovjekove djelatnosti predstavljaju bitan činitelj u promjeni sastava i
koncentracije onečišćivača u prirodnim vodama.

U vodne sustave dnevno se ispuštaju velike količine organskih i anorganskih
otpadnih tvari, topline i radioaktivnih tvari. Otpad dospijeva u vodne sustave
kao ostatak životnih i tehnoloških čimbenika u više ili manje podjednakim
količinama tijekom dana i godina.

Povremeno, vodni sustavi primaju takve terete otpada, koji po količini i sastavu
predstavljaju udarne opterenja, a posljedice su iznenadnih, prometnih,
tehnoloških i drugih neprilika. Vodni sustavi, odnosno pojedine skupine
organizama životnih zajednica mogu se prilagoditi na stalan dotok manjih
količina biološki razgradivih otpadnih tvari pa tako u vodnim sustavima nastaju
postupci koji se u zdravstvenoj hidrotehnici nazivaju postupci samočišćenja
voda.
Međutim, u slučaju ispuštanja većih količina bioloških razgradivih tvari ili i
manjih količina nerazgradivih štetnih i opasnih tvari u vodotocima, jezerima i
morima može doći do izrazito nepoželjnih promjena, koje vodu čine
neupotrebljivom za gotovo sve namjene.

Vodni sustavi mogu biti onečišćeni ili /i zagađeni. Onečišćenje označava
unošenje u vodne sustave tvari ili energije, uslijed čega se povećavaju vrijdnosti
pokazatelja svojstvenih prirodnim vodama, pa time vode postaju manje podobne
za uporabu, naročito za vodopskrbu i druge namjene za koje je potrebna voda
visoke kakvoće.

Zagađenje označava ispuštanje tvari ili energije, izravno ili neizravno, u vodne
sustave prouzročene čovjekovom djelatnosti, čiji ishod predstavlja opasnost za
ljudsko zdravlje, štetnost za žive organizme i vodne sustave te smanjuje kakvoću
ili ometa uprabu vode za planirane namjene.

Za procjenu promjene kakvoće vodnih sustava potrebno je promatrati
međusobne utjecaje pojedinih onečišćenja.
U tom smislu značajan je utjecaj organskih tvari. Prilikom povećanja sadržaja
nekih organskih tvari u vodi, postoji opasnost pokretanja već apsorbiranih iona
teških metala i radionuklida uslijed stvaranja kompleksnih spojeva otopljenih u
vodi. Na taj način mogu se već vezani teški metali i radionuklidi iz taloga
pokrenuti te dalje prenositi vodom.
Toplinski poremećaji prijamnika, kao posljedica ispuštanja rashladnih voda
naročito onih iz termoelektrana i nuklearnih elektrana, utječu na promjene
metabolizma ekosustava. Uslijed povišenja topline vode te s tim u vezi
smanjenja otopljenog kisika u vodi i istodobnog ubrzanja potrošnje kisika,
razgradnjom organskih tvari dolazi do promjena oksido-redukcijskih uvjeta,
promjene koncentracije vodikovih iona, povećanja kompleksirajućih tvari i dalje
do niza poremećaja.

Čovjekovo djelovanje na njegov prirodni okoliš očituje se kroz djelatnosti
društvene zajednice. U želji da za svoje potrebe iskoristi prirodna bogatstva,
čovjek se koristi tehnikom i sustavnim iskustvom – znanošću. Promjene koje
čovjek izaziva su trajne, dalekosežne, a vrlo često posljedice takvih promjena
izazivaju neželjene učinke za njegovu zajednicu.

Od ukupnih čovjekovih djelatnosti kojima se utječe na promjene u vodnim
ekosustavima spomenut će se samo one najčešće:
- Nekontroliranim ribolovom ili općenito pretjeranim
  korištenjem proizvoda slatkovodnih i morskih sustava, smanjuje
  se brojnost nekih vrsta potrošača, čime se obavlja poremećaj
  piramide biomase ekosustava. Pojedine vrste iščezavaju, nekima
  se bvrojnost bitno smanjuje, dok se neke druge nerazmjerno
  razvijaju.
- U poljoprivredi se primjenjuju umjetna gnojiva te pesticidi
  svih vrsta. Ispiranjem, zemljišta donose se u vodne sustave nove
  količine hranjivih soli, zatim postojanih otrovnih tvari koje ulaze
  u prehrambene lance ekosustava, izazivajući neželjene promjene
  živih organizama.
- Izgradnjom stambenih naselja te industrijskih pogona,
  čovjek je poremetio postojeće mikroklimatske, hidrološke i
  edafske prilike. Upotrijebljene vode iz stambenih naselja unose
  u vodne sustave znatne količine organskih tvari, za čiju se
  razgradnju troški kisik. Na pojedinim djelovima vodnih
  ekosustava, gdje se bez nadzora unose vveće količine organskih
  tvari, dolazi do smanjenja otopljenog kisika u vodi, a s tim u
  vezi i do promjena životnih zajednica u ovisnosti o količini
  otopljenog kisika u vodi.
- Hranjive soli koje nastaju postupcima razgradnje organskih tvari
  povećavaju brojnost proizvođača nove organske tvari
  (eutrofikacija). Pri povećanoj koncentraciji hranjivih soli, uz
  ostale prirodne uvjete, dolazi do bržega razvoja proizvođača od
  odgovarjućeg niza potrošača dakle do poremećaja u
  metabolizmu ekosustava.
- Izgradnja industrijskih pogona ima dlakosežnije posljedice.
  Otpadne industrijske vode unose u vodne sustave, uz organske
  tvari, znatne količine anorganskih tvari. U otpadnim vodama
  industrije nalaze se ne samo povećane koncentracije mineralnih
  soli, metalnih iona, već i znatne količine sintetičkih tvari kojih
  nije bilo u prirodnim sustavima. Utjecaj industrijskog otpada
  višestruko je nepovoljan i na životne zajednice vodnih sustava i
  na samog čovjeka.
- Rashladne isdustrijske vode unose u vodne sustave dodatne
  količine toplinske energije te mijenjaju uvjete životne okoline u
  prirodnim ekosustavima.
- Ispuštanjem dimova u atmosferu unose se znatne količine
  kemijskih spojeva i prašine. Smanjuje se jakost svjetlosti u
  prirodnoj okolini.
- Prolazeći kroz onečišćenu atmosferu padaline otapaju kemijske
  spojeve te na tlo dospijeva oborinska voda s promijenjenom
  koncentracijom vodikovih iona – „kisele kiše“.
            - Otjecanjem po površini stambenih naselja, industrijskih pogona,
              poljoprivrednih i drugih površina, nastaje daljnje onečišćenje
              površinskih voda.
            - Prometne potrebe društvenih zajednica izazivaju daljnje
              nepoželjne utjecaje na vodne ekosustave. Promjene uvjeta
              životnih staništa uzrokuje ne samo promet na vodnim sustavima,
              već i cestovni, željeznički kao i zračni promet. Utjecaji su
              izraženi kao dugotrajni, uslijed stalnog prometa, ali i udarni,
              povremeni, zbog prometnih nezgoda.
            - Proizvodnja energije od fosilnih goriva, a naročito nuklearnog
              utječe na promjene u vodnim sustavima s mogućim
              nesagledivim posljedicama.

Ne postoji niti jedna čovjekova djelatnost bez nepovoljnih promjena prirodne
ravnoteže vodnih sustava. Kako bi se utvrdile mjere i postupci za smanjenje
neželjenih promjena kakvoće voda, potrebno je utvrditi izvore onečišćenja –
zagađenja, dakle one djelatnosti koje proizvode otpadne tvari i energiju.


IZVORI ONEČIŠĆENJA VODA

Otpadna tvar i otpadna energija nastaju u postupcima čovjekovih djelatnosti,
a za samog korisnika predstavljuju nekoristan i nepoželjan otpad. Otpadne tvari
pojavljuju se u tekućem, krutom i plinovitom obliku.

Otpadne tvari koje se pojavljuju u tekućem obliku nazivaju se otpadnim
vodama.Svojstva otpadnih voda razlikuju se prema porijeklu, pa se mogu
svrstati u kućanske, industrijske i poljoprivredne otpadne vode.

Prema načinu unošenja otpadnih voda u vodne ekosutave, razlikuju se „točkasti“
(koncentrirani) ili „raspršeni“ ispusti.

Kućanske i industrijske otpadne vode prikupljaju se sustavom kanala te
ispuštaju u vodne sustave kanalskim ispustima. Takav način unošenja otpadne
vode u prijamnike je točkasti ispust.
Oborinske vode koje izravno iz atmosfere dospijevaju u vodne sustave ili
nakon ispiranja površine šuma, livada i drugih površina ulaze u prijamnike na
vrlo dugačkim potezima, nazivaju se raspršeni ispusti.

U otpadnim vodama kućanstva, industrije i dijelom oborinskih voda koje se
prikupljaju kanalskim sustavima moguće je nadzirati otpadnu tvar pomoću
uređaja za čišćenje otpadnih voda. Točkasti izvori onečišćenja mogu na taj način
ujedno biti i nadzirani izvori onečišćenja.
Kad je riječ o raspršenim izhvorima onečišćenja, zapravo nije moguće nadzirati
otpadnu tvar, pa su takvi izvori neprovjereni izvori onečišćenja.

U ovom poglavlju razmotrit će se izvori i svojstva tekućeg otpada. Prema
pojedinim svojstvenim pokazateljima sastava otpadne vode moguće je
procijeniti porijeklo otpadne vode, odnosno za svojstva pojedinih otpadnih voda
mogu se navesti značajni pokazatelji.


Kućanske otpadne vode

Kućanske otpadne vode nastaju u seoskim i gradskim naseljima. To su vode
iskorištene u kućanstvima, ugostiteljstvu, zdravstvu, školstvu, uslužnim i drugim
neproizvodnim djelatnostima. Otpadne vode iz turističkih naselja istih su
svojstava kao i kućanske otpadne vode. Nazivaju se još i „komunalne“ ili
„gradske“ te „fekalne“ otpadne vode.

Sastav i svojstva otpadnih voda osisi o načinu upotrebe voda.l ista voda iz
vodopskrbnih sustava upotrebljava se za obavljanje svih životnih funkcija,
sanitarnih potreba kao i za komunalnu potrošnju (pranje ulica, zalijevanje
zelenila, pranje automobila).

Biološka razgradivost temeljno je svojstvo kućanskih otpadnih voda. Kućanske
otpadne vode sadrže organske tvari koje se počinju razgrađivati čim dospiju u
vodu. Prema stupnju biološke razgradnje razlikuju se:
   - Svježe otpadne vode u kojima biološka razgradnja još nije naprodovala,
      koncentracija otopljenog kisika nije bitno manja od one u vodi iz
      vodovoda;
   - Odstajale vode, koje ne sadrže kisik, jer je potrošen za biološku
      razgradnju otpadne tvari;
   - Trule (septičke) vode u kojima je biološka razgradnja toliko napredovala
      da se odvija anaerobno, a uspostavljena je ravnoteža između razgrađivača
      i organske tvari.

Sastav otpadne tvari u kućanskim vodama ovisi o mnogo činitelja, a posebno o
načinu života, klimatskim prilikama, izgrađenosti vodopskrbnog podsustava i
raspoloživim količinama vode.
Svježe kućanske otpadne vode su sivo-smeđe boje, osobita mirisa. Tečenjem u
kanalizacijskoj mreži, nakon što je biološka razgradnja napredovala, boja vode
postaje tamna, a miris osebujan po trulim jajima, uslijed sadržaja vodik-sulfida.
Kućanske otpadne vode sadrže znatne količine krupne otpadne tvari kao što su
papir, krpe, plastične vrećice, ostaci voća i povrća.
Otpadne tvari u kućanstvu nalaze se u raspršenom koloidnom i otopljenom
obliku. Približno jedna trećina od ukupnih krutina je u raspršenom obliku. Sitne
čestice u koloidnom obliku čine otpadne vode izrazito mutnim.

Kemijski sastav otpadnih tvari razlikuje se kod pojedinih naselja i gradova. U
načelu može se računati da su dvije trećine od ukupne raspršene i otopljene tvari
organskog porijekla. Organske tvari pretežno se nalaze kao bjelančevine (40 –
60%) te ugljikohidrati (25 – 50%).

Najčešće se kao pokazatelji sastava kućanskih otpadnih voda uptrebljavaju:
      biokemijska potrošnja kisika,
      količina raspršene tvari i
      sadržaj mikroorganizama fekalnog porijekla.

Veće količine otpadnih tvari odnose se na mješoviti način odvodnje. U
kućanskim otpadnim vodama ima mnogo mikroorganizama, naročito bakterija i
virusa. S obzirom na postojanje mikroorganizama fekalnog porijekla u otpadnoj
vodi, nalaze se i patogeni mikroorganizmi. Broj i vrsta patogenih
mikroorganizama ovisi o zdravstvanim prilikam a područja odakle dotječu
otpadne vode. Broj ukupnih koliformnih bakterija (b.c.) koje se dnevno izlučuju
po stanovniku iznosi 2,5 x 1010 do 2,5 x 1012. Broj enterovirusa reda je veličine 3
x 105 do 2,5 x 106 zaraznih jedinica po stanovniku na dan.
Od ukupnog broja mikroorganizama u otpadnoj vodi samo mali broj u odrđenim
uvjetima izaziva bolesti. Vrlo velik broj razlagača omogućava biološku
razgradnju organskih tvari.

Temperatura otpadne vode povišena je u odnosu na vodovodnu , zbog grijanja u
kuhinjama, kupaonicama, pronicama i slično. Prema nekim ispitivanjima,
srednja godišnja temperatura otpadne vode iznosi 11,6 do 20,5° C. Povišenjem
temperature ubrzavaju se biološki postupci razgradnje uslijed čega se brže troši
otopljeni kisik pa postoji opasnost od truljenja vode u kanalizacijskoj mreži. Ova
činjenica od posebne je važnosti za ljetne prilike, naročito u toplijim krajevima.

Koncentracija otpadnih tvari u kućanskim otpadnim tvarima osisi prije svega o
količini upotrebljavane vode. Količina otpadnih voda manja je od ukupne vode
koja služi za opskrbu stanovništva. Razlika nastaje uglavnom uslijed poniranja i
isparavanja vode koja služi za zalijevanje zelenila i pranja ulica te isparavanje
dijela vode pri kuhanju i pripremi tople vode pri kuhanju i pripremi tople vode.
Općenito je količina otpadnjih voda koja se odvodi kanalizacijskim
podsustavom u granicama 70 do 80 % od vodoopskrbnih količina.
Osim nabrojenih svojstava kućanskih otpadnih voda, koje imaju napovoljan
utjecaj na ekološke i sanitarne prilike prijamnika, kućanske otpadne vode zbog
neugledna izgleda i mirisa znače i onečišćenje prirodnih voda u estetskom
smislu.

Poseban problem odnosi se na kućanske otpadne vode koje se prikupljaju
septičkim jamama, u dijelovima naselja gdje nije izgrađen kanalizacijski
podsustav. U slučaju da se te vode dovode na zajednički uređaj za
čišćenjeotpadnih voda, treba ih prethodno čistiti te razrijediti s kanalizacijskim
vodama, s tim da udio vode iz septičkih jama ne prelazi 1%, prema obujmu.


Industrijske otpadne vode

Industrijske otpadne vode nastaju uporabom vode u tehnološkim postupcima i u
proizvodnji energije. Upotrijebljene vode u sanitarnim uređajima u industriji
istoga su svojstva kao i kućanske otpadne vode.

Sastav i koncentracija industrijskih otpadnih voda ovise o tehnološkom
postupku i ne mogu se uspoređivati pomoći zajedničkih pokazatelja. U odnosu
na kućanske otpadne vode mogu se podijeliti u dvije temeljne skupine:
   1. biološki razgradive ili spojive koje se smiju miješati s kućanskim
      otpadnim vodama;
   2. biološki nerazgradive ili nespojive koje se ne smiju miješati s kućanskim
      otpadnim vodama bez prethodne obrade

Primjer biološki razgradivih voda jesu otpadne vode prehrambene industrije.
Nespojive su otpadne vode metalne industrije. Industrijske otpadne vode mogu
sadržavati: teške metale, kiseline, lužine, mineralne soli, biocide, mineralna ulja
i ugljikovodike, fenole i aromatskeorganske spojeve, radioaktivne tvari i
sintetične kemijske proizvode kojih ne sadrže prirodnhe vode.

Ponekad se opterećenost industrijskim otpadnim vodama izražava
„ekvivalentom stanovnika“ izračunanim prema BPK5 (biološka potrošnja kisika
u postupcima pročišćavanja za 5 dana). Takav način računanja ne odgovara
stvarnom opterećenju. Takav proračun bio bi moguć samo kod nekih
industrijskih postupaka, kod kojih je moguće procijeniti količinu organskih tvari
prema BPK. Većina industrijskih otpadnih voda sadrže tvari koje ometaju
biokemijske postupke razgradnje organske tvari, pa se količina organskih tvari
točnije izražava pokazateljem: kemijska potrošnja kisika (KPK). Povećanje
odnosa KPK/BPK5 iznad 2,5 pokazuje na veći utjecaj industrijskih otpadnih
voda u gradskim (komunalnim) otpadnim vodama.

Uslijed izrazitog utjecaja industrijskih otpadnih voda u zajedničkim gradskim
kanalizacijama, moguće je opaziti znatno sniženje ili povišenje ph, zatim
povećanu količinu teških kovina, što može utjecati na otrovnost voda. Takve
vode često ometaju biološke postupke na zajedničkim uređajima za čišćenje
otpadnih voda. Nedostatak hranjihih soli, posebno dušika i fosfora, te znatno
povišenje temperature daljnji su utjecaji industrijskih otpadnih voda.

Otpadne vode onih industrija koje se mogu čistiti na zajedničkom uređaju često
su jako opterećene organskom tvari.


Oborinske vode

Oborinske vode samo se uvjetno mogu nazvati otpadnim vodama. Ponekad se
pri istraživanju utjecaja otpadnih tvari na kakvoću prirodnih voda ptetpostavlja
da su oborinske vode čiste, a možebitno onečišćenje prouzročeno oborinskim
vodama smatra se „prirodnim“ onečišćenjem sliva. Prije se, naročito kod
proračuna kišnih preljeva mješovitih kanalizacija, pretpostavljalo da su
oborinske vode „čiste“.


ČIŠĆENJE VODA

Čišćenjem voda poboljšava se stanje kakvoće vode za njenu daljnju uporabu.
Prirodne vode često treba čistiti kad se iskorištavaju za namjene za koje je
potrebna vrlo visoka kakvoća vode, na primjer: vodopskrba stanovništva.
Otpadne vode čiste se kako bi se mogle ponovno upotrebljavati ili ispuštati u
vodne sustave.

Čišćenjem se iz prirodnih ili otpadnih voda:
   - Odvajaju krutine od tekućina izravno ili neizravno nakon pretvorbe
      otopljenih tvari u krutine;
   - Odvajaju kapljevine od vode;
   - Odvajaju plinove iz vode;
   - Pretvaraju otopljene ili raspršene tvari u kapljevine ili plinove, koji
      nemaju svojstva onečišćivača;
   - Smanjuje broj mikroorganizama koji izazivaju bolesti.

Čišćenje voda obavlja se primjenom fizikalnih radnji (operacija), kemijskim
postupcima i biološkim postupcima (procesima).

Da bi se iz vode uklonile otpadne tvari, primjenjuju se različiti postupci i radnje,
najčešće slaganje pojedinih postupaka i radnji u jednu cjelinu, koje se obavljaju
na uređajima za čišćenje vode. Pri čišćenju otpadnih voda radnje i postupci koji
se primjenjuju na uređaju za čišćenje otpadne vode najčešće se razvrstavaju kao:
             - Prethodno čišćenje (preliminarno)
             - Prvi stupanj čišćenja (primarno)
             - Drugi stupanj čišćenja (sekundarno)
             - Treći stupanj čišćenja (tercijarno).
Postupci koji se primjenjuju pri trećem stupnju čišćenja nazivaju se i „napredna
tehnologija“.

Ponekad se određuju ciljevi pojedinih stupnjeva čišćenja kako bi se točnije
označilo što se očekuje od pojedinog stupnja čišćenja. Tako se u skladu s
Uputama Savjeta Europske unije glede čišćenja gradskih otpadnih voda:
   1. Prethodni stupanj čišćenja označava primjenu radnji i postupaka kojima
      se iz otpadnih voda uklanjaju krupne plutajuće otpadne tvari, pijesak i
      šljunak;
   2. Prvi stupanj čišćenja označava primjenu fizikalnih i /ili kemijskih
      postupaka čišćenja otpadnih voda kojima se iz vode uklanjanajmanje 50%
      raspršenih tvari, a vrijednost BPK-5 smanjuje barem za 20%
      koncentracije uzlazne otpadne vode;
   3. Drugi stupanj čišćenja označava primjenu bioloških i/ili drugih
      postupaka čišćenja, kojima se u otpadnim vodama smanjuje koncentracija
      raspršene tvari i BPK-5 ulazne vode za 70-90%, a koncentracija KPK za
      barem 75%;
   4. Treći stupanje čišćenja označava primjenu fizikalno-kemijskih,
      bioloških i drugih postupaka kojima se u otpadnim vodama smanjuju
      koncentracije hranjivih soli ulazne vode za 80%, odnosno uklanjaju i
      druge osebujne otpadne tvari, u koncentracijama koje nije moguće postići
      primjenom drugog stupnja čišćenja;

Odgovarajući ili primjereni stupanj čišćenja označava primjenu bilo kojeg
postupka čišćenja i načina ispuštanja kojima se zadovoljava uvjetima prihvatne
sposobnosti prijamnika.

Postupci čišćenja otpadnih voda stalno se poboljšavaju, tako da se primjenom
naprednih postupaka mogu otpadne vode pročistiti do visokog stupnja čistoće.
To se odnosi na većinu postupaka koji se još nazivaju i uobičajeni
(konvencionalni).

Istodobno se u razvijenim zemljama u razvoju istražuju i primjenjuju drugačiji
(alternativni) postupci čišćenja otpadnih voda, a nazivaju se još i "prirodni
postupci a razliku od uobičajenih, među kojima su neki razvijeni do "visoke
tehnologije", ovi drugačiji postupci temelje se na "nižoj tehnologiji". Međutim,
to ne znači da je učinak čišćenja drugačije ili odgovarajuće tehnologije nizak.
Dapače, u određenim okolnostima učinak je čišćenja drugačijim postupcima vrlo
visok i u potpunosti zadovoljava granične uvjete za ispuštanje u okoliš. Često su
drugačiji postupci čišćenja otpadne vode primjereni za ponovnu uporabu vode,
dakle u slučajevima kad je bitno da ukupni troškovi obnovljene vode budu što
manji. Mogu se navesti neki od najčešćih primjenjivanih drugačijih postupaka
kao skupine postupaka čišćenja na/u tlu, akvakulture te čišćenja u dubokim
spremnicima.

Uklanjanjem otpadnih tvari iz voda ostaju na uređaju krute i tekuće tvari u
koncentriranom obliku, koje se ne mogu ispuštati u okoliš bez opasnosti za
ljudsko zdravlje i neželjene promjene u ekosustavu.

Posebnu pažnju zahtijeva ostatak iz postupaka taloženja, uključivo bistrenje
nakon bioloških i fizikalno-kemijskih postupaka, koji se naziva "mulj" s uređaja
za čišćenje vode.

Izbor pojedinog postupka ili radne čišćenja otpadne vode i obrade mulja ovisi
naročito o porijeklu, sastavu i koncentraciji otpadne vode kao i o načinu i mjestu
ispuštanja otpadne vode te odlaganju mulja.


Postupci prethodnog i prvog stupnja čišćenja

Radnje i postupci koji se primjenjuju pri prethodnom i prvom stupnju čišćenja
temelje se na fizikalnim pojavama i zakonitostima, pa se mogu obuhvatiti
pojmom "fizikalni postupci i radnje".

Prethodni stupanj čišćenja primjenjuje se uvijek na uređajima, i to neposredno
prije prvoga stupnja čišćenja. Samo u posebnim slučajevima, ponekad se može
upotrijebiti prethodni stupanj kao jedini, i to kada zadovoljava uvjete
"odgovarajućeg čišćenja".


Rešetanje

Rešetanjem se iz vode uklanjaju krupne raspršene i plutajuće tvari (lišće, krpe,
plastične vrećice, komadići drveta i sl.) koje bi mogle ometati rad crpki i drugih
dijelova uređaja. Razlikuje se rešetanje na rešetkama i sitima. Učinak radnje
ovisi o veličini slobodnog otvora kroz koji voda prolazi.

Prema razmaku između šipaka, rešetke se dijele na:
   - Široke rešetke s među razmakom 50-100 mm
   - Srednje rešetke s među razmakom 10-25 mm
   - Uske rešetke s među razmakom 3.10 mm.
OTPAD

Otpad su po Zakonu o otpadu tvari i predmeti koje je pravna ili fizička osoba
odbacila ili odložila, namjerava ili mora odložiti. Otpad se razvrstava ovisno o
svojstvima i mjestu nastanka. Otpad je problem suvremene civilizacije i
središnji problem zaštite okoliša. Prema Zakonu o otpadu Republike Hrvatske:
«Otpad su tvari i predmeti koje je vlasnik odnosno proizvođač otpada
(pravna ili fizička osoba) odbacio odnosno odložio, odnosno namjerava ih ili
mora odložiti». U praksi se može naći još niz definicija, koje vrlo slikovito
određuju pojam otpada:
      - Otpad je zbroj proizvodnih i potrošačkih ostataka.
      - Otpad je jasni otisak materijalnog života ljudi.
      - Otpad je još nedovoljno otkriveni izvor sirovina i energije.
      - Otpad je promjenjivi zbroj različitih tvari i energije.
      - Otpad je roba s pozitivnom ili negativnom, tržišnom vrijednosti.

Iz svega navedenog proizlazi da otpad nije gomila neiskoristivih tvari i ne mora
postati smeće tj. mješavina neodgovorno odbačenih, često i vrlo dragocjenih,
otpadnih tvari. Smeće je proizvod neprimjerenog ljudskog ponašanja s vlastitim
otpadom. Suvremene tehnike omogućavaju potpuno iskorištavanje gotovo svih
vrsta i količina otpada!

Otpad po mjestu nastanka:
     1. Komunalni otpad (otpad iz kućanstva, otpad koji nastaje čišćenjem
        javnih površina i otpad sličan otpadu iz kućanstva koji nastaje u
        gospodarstvu, ustavnovama i uslužnim djelatnostima).
     2. Tehnološki otpad (otpad koji nastaje u proizvodnim procesima,
        gospodarstvu, ustanovama i uslužnim djelatnostima, a po količini
        sastavu i svojstvima razlikuje se od komunalnog otpada.

Otpad po svojstvima:
     2. Opasni otpad (sadrži tvari koja imaju jedno od sljedećih svojstva:
        eksplozinst, reaktivnost, zapaljivost, nagrizanje, nadražljivost, štetnost,
        toksičnost, infektivnost, kancerogenost, mutagenost, svojstvo
        otpuštanja otrovnih plinova kemijskom reakcijom ili biološkom
        razgradnjom).
        Komunalni i tehnološki otpad svrstaavaju se u opasni otpad ako sadrže
        tvari koje imaju 1 od spomenutih svojstava.
     3. Inertni otpad (otpad koji uopće ne sadrži ili sadrži vrlo malo tvari koje
        podliježu fizikalnim, kemijskoj ili biološkoj razgradnji, pa ne ugrožava
        okoliš).
Postupanje s otpadom, po gospodarskim načelima zaštita okoliša
podrazumijeva:
       Skupljanje otpada je skup organiziranih djelatnosti skupljanja,
       razvrstavanja i prijevoza
       Skladišenje otpada je organizirana djelatnost privremenog odlaganja
       otpada u građevine za skladištenje otpada – skladište.
Obrađivanje otpada su djelatnosti iskorištavanja vrijednih svojstava otpada
radi korištenja u materijalne i energetske svrhe smanivanja količine i volumena
otpada i djelomičnog ili potpunog uklanjanja njegovih opasnih svojstava
Odlaganje otpada je organizirana djelatnost trajnog odlaganja otpada u
građevine za tu namjenu-odlagališta.
Gađevine za skladištenje, obrađivanje ili odlaganje otpada su objekti na
određenoj lokaciji koji se sastoje od građevinskog dijela i opreme što zajedno
čini tehničko-tehnološku cjelinu a namijenjene su skladištenju, obrađivanju ili
odlaganju pojedinih vrsta otpada.
Proizvođač otpada je pravna ili fizička osoba čijom djelatnošću nastaje otpad.
Sakupljač otpada je pravna ili fizička osoba koja skuplja razvrstava ili prevozi
otpad.


Osnovni ciljevi postupanja s otpadom su:
     - Izbjegavanje i smanjivanje nastajanja otpada te smanjivanje opasnih
        svojstava otpada čiji se nastanak ne može spriječiti.
     - Sprječavanje nenadziranog postupanja s otpadom.
     - Iskorištavanje vrijednih svojstava otpada u materijalne i energetske
        svrhe i njegovo obrađivanje prije odlaganja.
     - Odlaganje otpada na odlagalištima.
     - Saniranje otpadom onečišćenih površina

S otpadom se mora postupati na način da se izbjegne:
      - opasnost za ljusko zdravlje,
      - opasnost za biljni i životinjski svijet,
      - onečišćenje okoliša-voda, mora, tla, zraka iznad propisanih graničnih
        vrijednosti,
      - nekontrolirano odlaganje i spaljivanje,
      - nastajanje eksplozije ili požara,
      - stvaranje buke i neugodnih mirisa,
      - pojavljivanje i razmnožavanje štetnih životinja i biljaka te razvoj
        patogenih mikroorganizama.
ODLAGANJE OTPADA

U svakodnevnom životu, često se čini da je najvažnije otpad nekuda odvesti.
Naravno da je nužno, pogotovo iz sanitarno - higijenskih razloga, organizirati
redovito odvoženje otpada. Međutim, stvarni problemi započinju tek nakon toga.
Zakapanje otpada u smetlište uzrokuje dugotrajna i velika zagađenja, te postaje
teret okolišu koji će netko morati riješiti. Naknadna sanacija takvih starih
smetlišta je vrlo skupa. Pritom treba naglasiti da se nepovoljni utjecaji na okoliš
kod naknadne sanacije ne mogu u potpunosti ukloniti. Odbacivanjem otpada na
odlagališta, pa bila ona i uređena odnosno sanirana, bespovratno se gube
dragocjene materijalne i energijske vrijednosti otpada. Zakonom je
zabranjeno otpad koji se može iskoristiti, odložiti na odlagalište. Upravo iz tih
razloga treba uvesti odgovorno gospodarenje s otpadom.

Cjelovito gospodarenje s otpadom obuhvaća sve mjere postupanja s otpadom:
      - prikupljanje,
      - razvrstavanje,
      - recikliranje,
      - obradu i
      - odlaganje samo inertnog i iskorištenog otpada.

Suvremene tehnike jamče potpuno iskorištenje otpada, ali samo uz uvjet
razumnog i odgovornog postupanja s otpadom. Na taj način će se osigurati
veliki pozitivni ekološki prinosi, a ujedno smanjiti troškovi postupanja s
otpadom. Svaki novo nabavljeni predmet (npr. računalo, mobitel, odjeća, obuća,
automobil itd.) jednom će postati otpad. Razumno je stoga već kod nabave
voditi računa o mogućnostima postupanja s otpadom. Smeće se vrlo teško, i to
samo djelomično može reciklirati, takozvanom naknadnom obradom
(sekundarnim recikliranjem) uz vrlo visoke troškove razvrstavanja.
Sekundarne sirovine koje se dobiju na taj način nikada nisu primjerene kvalitete.
Zato se u svakom kućanstvu, odnosno na mjestu nastanka otpada, treba osigurati
odvojeno prikupljanje svih iskoristivih otpadnih tvari, a zatim njihovo odvojeno
odlaganje u posebne spremnike odnosno posude.


VRSTE OTPADA

Prema mjestu nastanka razlikuju se dvije vrste otpada:
         komunalni otpad i
         tehnološki (industrijski) otpad.

Komunalni otpad je otpad iz kućanstava, otpad koji nastaje čišćenjem javnih
površina i otpad sličan otpadu iz kućanstva koji nastaje u gospodarstvu,
ustanovama i uslužnim djelatnostima. Taj se otpad redovito prikuplja i zbrinjava
u okviru komunalnih djelatnosti. Za ispravno postupanje s komunalnim
otpadom prvenstveno su odgovorni sami stanovnici koji su proizvođači vlastitog
otpada. Komunalne tvrtke moraju stvoriti uvjete koji će svim stanovnicima
omogućiti primjereno postupanje s komunalnim otpadom.

Tehnološki otpad je otpad koji nastaje u proizvodnim procesima u
gospodarstvu, ustanovama i uslužnim djelatnostima, a po količinama, sastavu i
svojstvu razlikuje se od komunalnog otpada. Za nadzor toka i zbrinjavanje
tehnološkog otpada propisane su posebne procedure, kojih se mora pridržavati
svaki proizvođač, odnosno vlasnik tehnološkog otpada. Za gospodarenje s
tehnološkim otpadom mogu se koristiti usluge specijaliziranih tvrtki.

Posebna vrsta otpada je opasni otpad. To je svaka vrsta otpada koja kod
neodgovornog postupanja može uzrokovati onečišćenje prirode i okoliša, a za
ljudsko zdravlje je posebno opasan. On se mora nadzirati i posebno zbrinjavati
prema strogim propisima (npr. Baselska konvencija). Provođenje tih propisa
izravno kontroliraju ovlaštene državne ustanove i inspekcije. Najveće količine
opasnog otpada nastaju u gospodarstvu, i to posebno u industriji. Manje količine
opasnog otpada nastaju u kućanstvima i zovu se problematične tvari. U
problematične se tvari ubrajaju: ulja, boje, lakovi, baterije, akumulatori, kiseline,
lužine, lijekovi, razrjeđivači, otapala i slično.

Sastav komunalnog otpada

Približno trećinu kućnog otpada čini biootpad, odnosno razgradivi otpad (ostaci
hrane, i prehrambenih artikala te zeleni otpad – cvijeće, trava, lišće i sl.). Oko
jednu četvrtinu čine papir i karton. Staklene otpadne tvari, i to uglavnom ostaci
staklene ambalaže, čine oko 8%, plastika oko 8%, a težinski postotni udjel
metala je 2%! Teoretski se iz kućnog otpada može iskoristiti 80 težinskih
postotaka otpada odnosno četiri petine! Ostatak od oko 20 posto čine sitni otpad
(prašina), ali i neke također potencijalno iskoristive otpadne tvari kao npr.
tekstil, guma, drvo.
                                       Staklo
                            Metal       8%      Tkanine   Pelene
                             2%                   3%       2%
                       Plastika                                       Biootpad
                         8%                                             37%

                         Ostalo                                       Sitni otpad
                          2%                                              6%

                          Složene tvari          Papir             Problematične
                                         Karton                        tvari
                                  4%             19%
                     Sastav       komunalnog otpada u
                                          7%               Hrvatskoj.
                                                                   2%
KOLIČINA OTPADA U HRVATSKOJ

U Hrvatskoj svake godine nastane 1,2 milijuna tona komunalnog otpada, te više
od 6,8 milijuna tona tehnološkog otpada. Sve te količine u najvećem djelu
završavaju na uređenim ili neuređenim odlagalištima, zauzevši pri tom godišnje
nekoliko hektara novih površina. Uz velike količine otpada, poseban je problem
njegov sve veći volumen. Svaki stanovnik u Hrvatskoj godišnje odbaci
prosječno oko 270 kg komunalnog otpada. Za odlaganje svih količina otpada
koje nastaju npr. u Zagrebu, potrebno je godišnje trajno zauzeti površinu od 2
hektara.



                     Koncept gospodarenja otpadom
                                          Odgoj i
                                        obrazovanje

                                          izbjegavanje
                                            nastajanja
                                         i smanjivanje
                                             štetnosti

                      Reduction   R
                EU                         Ponovna          I   Izbjegavanje
                                           uporaba                             HR
                      Reuse       R                         V   Vrednovanje
                                R




                                            otpada

                     Recovery     R                         O     Odlaganje
                                      Reciklaža i oporaba
                                           -mehanička
                                            -biološka
                                      -fizikalno-kemijska
                                           -energijska


                                           Odlaganje
                                           inertnog
                                            otpada




              Shematski prikaz koncepta gospodarenja otpadom.
                            OTPAD

           I         •ODGOJ I OBRAZOVANJE
           Z
                     •ČISTIJA PROIZVODNJA
           B
           J         •ČISTIJI PROIZVODI
           E         •ČISTIJA POTROŠNJA           SMANJIVANJE
           G         •MANJE AMBALAŽE               NASTAJANJA
           A         •HRVATSKA BURZA
           V
                      OTPADA                         OTPADA
           A
           NJ        •PONAŠANJE KUPACA I
           E          POTRŠAČA


                     PROIZVEDENI OTPAD

           V
           R         •ODVOJENO SKUPLJANJE   SEKUNDARNE
           E         •PONOVNA UPORABA        SIROVINE I
           D
           N
                     •RECIKLAŽA I OPORABA
                                              KOMPOST       P
                     •MEHANIČKA OBRADA
           O
           V         •BIOLOŠKA OBRADA                       R
           A         •TERMIČKA OBRADA
                                             ENERGIJA       O
           NJ        •OSTALE OBRADE
           E                                                I
                                                            Z
                        OSTATNI OTPAD                       V
            O                                               O
            D
            L                                               D
                           UREĐENA
            A
            G            ODLAGALIŠTA I
                                                            I
            A              SANACIJE
                                             ENERGIJA
            NJ
            E


        Shematski prikaz aktivnosti u vezi s postupanjem prema otpadu.


GOSPODARENJE S OTPADOM

Suvremeno rješenje za sve veće količine, volumen i štetnost otpada je provedba
Cjelovitog sustava gospodarenja otpadom, koji obuhvaća sljedeće
hijerarhijski navedene mjere:
              • nadzor toka otpada, od mjesta nastanka do mjesta konačne
              obrade;
              • izbjegavanje i smanjivanje otpada;
              • recikliranje i obnavljanje otpadnih tvari;
              • obrada neiskorištenog otpada;
              • minimalno odlaganje obrađenog otpada.

Sve navedene mjere čine jednu cjelinu i međusobno su povezane. Vlasnik
otpada sam odlučuje, hoće li svoj otpad prodati, pokloniti ili uz financijsku
naknadu predati ovlaštenim tvrtkama za postupanje s otpadom. U svakom
slučaju se iskazuju kao posebno vrijedne takozvane «4R» mjere za izravno
gospodarenje otpadom:
          Izbjegavanje/smanjivanje (Reduction)
          Ponovna upotreba, bez obrade (Reuse)
          Obnavljanje, ponovna upotreba za istu namjenu, ali uz obradu npr.
             povratna ambalaža (Recovery)
          Recikliranje odnosno oporaba,            materijalno   i   energijsko
           iskorištavanje otpada (Recycling).




OBRADA OTPADA

Ostatni otpad, odnosno ne izbjegnuti otpad, prije odlaganja na odlagalište, treba
obraditi. Obrada otpada podrazumijeva:
          1. iskorištavanje vrijednih svojstava otpada u materijalne i energijske
             svrhe,
          2. smanjivanje količine i volumena otpada
          3. djelomično ili potpunog uklanjanje njegovih opasnih svojstava.

Postoji niz postupaka obrade prikladne za svaku pojedinu vrstu i stanje
ostatnog otpada: mehaničke, fizikalno-kemijske, biološke, termičke i
kombinirane metode. Na taj se način smanjuje potreba za novim odlagalištima i
izbjegavaju opasnosti koje nastaju pri odlaganju otpada.
Suvremeni propisi Europske Unije izričito obvezuju na obradu otpada prije
odlaganja. Međutim, svaka je obrada otpada povezana s značajnim dodatnim
troškovima te vremenom potrebnim za realizaciju.

								
To top