SOCIJALNA ZA�TITA

Document Sample
SOCIJALNA ZA�TITA Powered By Docstoc
					Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH

                              i

Standardi za donošenje Zakona o finansijskoj socijalnoj pomoći




                          II izdanje
                          mart 2010.
       Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH
                                            i
               Standardi za donošenje Zakona o finansijskoj socijalnoj pomoći




                                               Voditelj projekta:
                                Inicijativa i civilna akcija (ICVA)


                                                  u saradnji sa:
                                             Prava za sve BiH
                                                     i
                        organizacijama civilnog društva u BiH (abecednim redom):

 Biro za ljudska prava, Tuzla; Caritas BK BiH; Crveni križ Tuzlanskog kantona; Helsinški komitet za
ljudska prava u BiH, Sarajevo; Koodinacioni odbor invalidskih organizacija Republike Srpske, Banja
 Luka; Savez paraplegičara FBiH, Sarajevo; Sumero, Sarajevo; Udružene žene, Banjaluka; Udruženje
slijepih građana Kantona Sarajevo; Vive žene, Tuzla; Zdravo da ste, Banja Luka; Zemlja djece, Tuzla;
                                          Žena BiH, Mostar;
  Sindikat finansija FBH, Sindikat metalskih radnika FBiH, Sindikat osnovnog obrazovanja Zeničko-
 dobojskog kantona, Sindikat policije Zeničko-dobojskog kantona, Savez samostalnih sindikata BiH,
                                        Sindikat trgovine FBiH.


                                                     I izdanje
                                             juni, 2009. godine
                                                     II izdanje
                                             mart, 2010. godine




                                       Izradu ove publikacije su podržali:
                                                Evropska unija
                                           Fond otvoreno društvo BiH
                                      Ambasada Kraljevine Holandije u BiH


 Ova publikacija je izrađena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost ICVA i ne odražava
                                           nužno stajališta Evropske unije
Sadržaj:




Uvod                                                             1

Sažetak                                                          3

Ratificirani članovi od strane Bosne i Hercegovine               5

Analiza primjene ratificiranih članova Povelje u praksi          7

Preporuke                                                        55




Standardi za donošenje Zakona o finansijskoj socijalnoj pomoći   57

Preporuke UN Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava   65
Uvod


Evropska socijalna povelja (Povelja) je najznačajniji dokument koji reguliše ostvarivanje
ekonomskih i socijalnih prava u okviru Evropske unije. Bosna i Hercegovina (BiH) je
ratifikovala Povelju 2008. godine, čime se obavezala na usklađivanje domaćeg zakonodavstva
i prakse sa standardima predviđenim u ovom dokumentu. Primjena, osiguranje ostvarivanja i
zaštita prava predviđenih u Povelji jedan je od uslova u okviru procesa pridruživanja BiH
Evropskoj uniji.

Kao prvi korak u procesu usklađivanja BiH zakonodavstva i prakse sa standardima iz Povelje
grupa organizacija civilnog društva analizirala je domaće zakone i praksu sa ciljem da:

   -   upozna građane BiH sa međunarodnim standardima i pravima, naročito sa onima iz
       Povelje, u okviru socijalne i ekonomske zaštite koje im je država BiH kroz svoje
       institucije obavezna osigurati;
   -   ukaže na oblasti u kojima je potrebno izmijeniti domaće zakone ili praksu kako bi se
       uskladili sa standardima i pravima iz Povelje;
   -   pokrene trajni dijalog između organizacija civilnog društva, prevenstveno nevladinih
       organizacija i sindikata, i predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti u BiH u procesu
       donošenja novih zakona i politika u oblasti socijalnih i ekonomskih prava koji
       predviđa niz diskusija i trajno praćenje implementacije donešenih zakona u praksi.

Rad na dokumentu je uključio između ostalog analizu 30-tak BiH zakona: 12 kantonalnih i
entitetskih zakona iz oblasti socijalne zaštite, zaštite porodica sa djecom, entitetske zakone o
zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, zakone o penzijskom i invalidskom
osiguranju, zakone o radu, štrajku, vijeću zaposlenika, profesionalnoj rehabilitaciji i
zapošljavanju invalida, državni Zakon o ravnopravnosti spolova, akcione planove i politike iz
oblasti invalidnosti i zaštite manjina, naročito Roma, kao i podatke prikupljene kroz rad i
praksu sindikata i nevladinih organizacija angažovanih na zaštiti ugroženog stanovništva na
području cijele BiH.

U izradi dokumenta, kroz diskusiju u okviru radne grupe, dostavljanjem podataka ili
pojedinačne intervjue učestvovale su slijedeće organizacije:

Zemlja djece, Tuzla; Žena BiH, Mostar; Koodinacioni odbor invalidskih organizacija
Republike Srpske, Banja Luka; Sumero, Sarajevo; Caritas BK BiH; Crveni križ Tuzlanskog
kantona; Zdravo da ste, Banja Luka; Vive žene, Tuzla; Udružene žene, Banjaluka; Udruženje
slijepih građana Kantona Sarajevo; Informativni centar Lotos, Tuzla; Savez paraplegičara
FBiH, Sarajevo; Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, Sarajevo; Biro za ljudska prava,
Tuzla;

Sindikat trgovine FBiH, Sindikat metalskih radnika FBiH, Sindikat policije zeničko-
dobojskog kantona, Sindikat osnovnog obrazovanja zeničko-dobojskog kantona, Sindikat
finansija FBH, Savez samostalnih sindikata BiH, kao i partnerske organizacije u
implementaciji ovih aktivnosti Inicijativa i civilna akcija i Prava za sve.




                                               1
2
Sažetak


Analizi usklađenosti brojnih domaćih zakona i prakse sa standardima iz članova Povelje koje
je ratifikovala BiH pristupilo se kroz razmatranje četiri ključna područja: rad i prava
proistekla iz radnog odnosa, sloboda udruživanja i sindikalnog djelovanja, prava na socijalnu i
zdravstvenu zaštitu, te prava pojedinih posebno zaštićenih kategorija kao što su: žene, majke,
djeca i mladi, stari, te osobe sa invaliditetom.

Analiza prava koja se odnose na područje rada i prava proisteklih iz rada je pokazala da je
većina zakona koji su razmatrani načelno u skladu sa standardima koje predviđa Povelja.
Međutim, analiza prakse u primjeni ovih zakona pokazuje dva ključna nalaza: rad inspekcija
je izuzetno neefikasan, a slaba kaznena politika dovodi do toga da veliki broj poslodavaca,
privatnih i javnih, smatraju plaćanje kazni mnogo manjim izdatkom nego redovno
ispunjavanje zakonskih obaveza prijavljivanja te plaćanja socijalnih i penzionih beneficija
radnicima. Tako se nekažnjeno krše prava zaposlenika, a država zbog toga po nekim
procjenama Međunarodne organizacije rada gubi 38,4 miliona eura na godišnjem nivou.

Prava koja se odnose na slobodu udruživanja i sindikalnog djelovanja su načelno usklađena sa
standardima iz Povelje. Međutim, praksa pokazuje brojna kršenja i prepreke u ostvarivanju
ovih prava. Veliki broj privatnih firmi, naročito u oblastima trgovine, uslužnih djelatnosti i
građenja na različite načine onemogućava formiranje i djelovanje sindikata, a radnici se na
najrazličitije načine zastrašuju i onemogućavaju u pokušaju da pristupe sindikatima.
Radnicima se uskraćuje pravo da budu informisani o ekonomskoj i finansijskoj situaciji u
preduzeću. Zaposlenici se ne konsultuju u donošenju odluka koje bi mogle značajno uticati na
interese radnika, a naročito o odlukama kojima se radnici otpuštaju.

U oblasti socijalne zaštite situacija je drukčija jer u toj oblasti ni zakoni ne ispunjavaju
standarde u socijalnoj zaštiti. Ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu je u nadležnosti entiteta i
kantona. Kršenja prava iz Povelje su najočitija u nepostojanju jedinstvenog ili usaglašenog
zakonodavstva i sistema socijalne i zdravstvene zaštite na nivou države. Kantoni ne donose
potrebne podzakonske akte ili usvajaju akte koji su u suprotnosti sa federalnim zakonima.
Socijalna davanja i naknade ovise o finansijskoj situaciji u kantonima, ali i spremnosti
kantona da usklade svoje zakone sa federalnim. Dodatno, zakoni regulišu ostvarivanje prava
na socijalnu zaštitu prema kategorijama, a ne prema stvarnoj potrebi i nivou ugroženosti
pojedinca što je u direktnoj suprotnosti sa odredbama Povelje. Zbog ovakvog zakonskog
rješenja veliki broj građana koji su u potrebi za socijalnom zaštitom je ne ostvaruje jer ne
pripada nekoj od zakonom predviđenih zaštićenih kategorija. Praksa pokazuje diskriminaciju
pri ostvarivanju prava na socijalnu zaštitu i po osnovu područja u kojem korisnik socijalne
zaštite ova prava ostvaruje, te diskriminaciju po osnovu kategorije kojoj pripada.

Kada se govori o zaštiti prava pojedinih kategorija stanovništva kao što su to žene, i to
naročito one koje koriste pravo na porodiljsko odsustvo, djece i mladih, starih, osoba sa
invaliditetom, postoje brojna kršenja ili prepreke u ostvarivanju prava i standarda iz Povelje.
Žene izložene različitim pritiscima ili iz straha da će izgubiti posao vraćaju se sa porodiljskog
nakon 1-2 mjeseca iako domaće zakonodavstvo predviđa mogućnost od godinu dana
porodiljskog odsustva. Veliki broj žena se vraća na posao mnogo prije isteka porodiljskog
odsustva i zbog naknada koje su nedovoljne i destimulirajuće što je jednim dijelom uzrok
pada nataliteta u BiH. Zabilježen je porast zloupotrebe djece radi rada na ulici ili prosjačenja,


                                                3
a ovakva djeca se nalaze potpuno izvan školskog i drugog sistema staranja. Nema efikasnog
odgovora države ni entiteta za problem maloljetničkog prestupništva. Ne postoji efikasan
sistem prevencije, nadzora ili edukacije profesionalnog osoblja te nema odgovarajućih
ustanova za smještaj prestupnika. Stare osobe se nalaze u nekoj vrsti međusektorskog
vakuuma u kojem niko od relevantnih tijela vlasti ne preuzima odgovornost. Ne postoji
institucija ili organizacija u okviru izvršne vlasti koja se bavi pitanjima starenja i starijih
osoba, niti postoje specifični programi za ovu kategoriju stanovništva.




                                              4
Ratificirani članovi od strane Bosne i Hercegovine:


Član 1.Pravo na rad

Član 2. Pravo na pravične uvjete rada

Član 4. Pravo na pravičnu naknadu

Član 5. Pravo na organiziranje

Član 6. Pravo na kolektivno pregovaranje

Član 7. Pravo djece i mladih na zaštitu

Član 8. Pravo zaposlenih žena na porodiljsku zaštitu

Član 9. Pravo na stručno usmjeravanje

Član 11. Pravo na zdravstvenu zaštitu

Član 12.Pravo na socijalnu zaštitu

Član 13.Pravo na socijalnu i medicinsku pomoć

Član 14.Pravo na korištenje službi socijalne zaštite

Član 16.Pravo porodica na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu

Član 17.Pravo djece i mladih na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu

Član 20. Pravo na jednake mogućnosti i jednak tretman u pitanjima zapošljavanja i
rada bez diskriminacije na osnovu spola

Član 21. Pravo na informiranje i konsultiranje

Član 22. Pravo učešća u odlučivanju o radnim uslovima i radnoj sredini i njihovom
poboljšavanju

Član 23.Pravo starih osoba na socijalnu zaštitu

Član 28. Pravo predstavnika radnika na zaštitu u preduzeću i dodjeljivanje adekvatnih
sredstava




                                            5
6
Analiza primjene ratificiranih članova Povelje u praksi



Član 1.
Pravo na rad
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na rad, Potpisnice preuzimaju na sebe:
1. da kao jedan od svojih primarnih ciljeva i odgovornosti prihvate ostvarenje i održavanje
najvišeg i najstabilnijeg mogućeg nivoa zaposlenosti, sa ciljem postizanja pune zaposlenosti;
2. da efikasno zaštite pravo radnika da zarađuje za život u zanimanju koje slobodno odabere;
3. da uspostavi ili održava besplatne službe za zapošljavanje za sve radnike;
4. da pruža ili promovira odgovarajuće stručno usmjeravanje, obuku i rehabilitaciju.

Obaveze BiH u vezi sa članom 1.

Država je obavezna da usvoji politiku, koja podrazumijeva mjere i programe za ostvarenje i
održavanje maksimalno visokog i stabilnog nivoa zaposlenosti. Ova politika mora biti
podržana kroz državne budžete. Država je obavezna poduzimati mjere aktivne politike
zapošljavanja (otvaranje novih radnih mjesta, obuke, i sl.) kojima se cilja cjelokupno
stanovništvo kao i mjere koje se odnose na zapošljavanje onih grupa koje su najviše izložene
ili pogođene nezaposlenošću i to: žene, mladi, starije osobe, osobe koje su dugo vremena
nezaposlene, manjine, i sl. Povelja predviđa također obavezu države: da uspostavi ili održava
besplatne službe za zapošljavanje za sve radnike i osigura statistiku koja se odnosi na trend
zapošljavanja u određenim zanimanjima, regijama, rodno senzitivnu i starosnu statistiku
(ne)zaposlenih, i sl.

Država mora imati zakonodavne i druge mjere koje se odnose na eliminisanje svih oblika
diskriminacije u radu zasnovane na spolu, socijalnoj ili nacionalnoj pripadnosti, političkom
mišljenju, religiji, rasi, boji, starosti ili drugom statusu ili osobini, u cilju promovisanja
efikasne jednake mogućnosti pri traženju posla ili izboru zanimanja. Također, mora osigurati
odgovarajuće sankcije i pravne lijekove u slučaju postojanja diskriminacije na radu.

Od države se traži uspostavljanje metoda saradnje između organizacija radnika i
poslodavaca i drugih odgovarajućih tijela u promociji politike nediskriminacije u radu i
zapošljavanju, uključujući i korištenje obrazovnih procesa u ovom cilju. Država mora
zabraniti prisilni rad.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 1. za sve kategorije stanovništva

BiH ima izražen problem nezaposlenosti ali i problem sa statističkim podacima obzirom da je
zadnji službeni popis stanovništva proveden 1991. godine. Uočena je razlika između službeno
registovane (ne)zaposlenosti i velikog udjela zaposlenika koji rade u takozvanoj neformalnoj
ekonomiji.

Postojeći podaci državne Agencije za rad i zapošljavanje BiH govore da je krajem januara
2009. godine u službenim evidencijama bilo prijavljeno 488.498 nezaposlenih lica. S druge


                                              7
strane prema Anketi radne snage u BiH sa kraja 2008. koja je provedena u skladu s
preporukama i definicijama Međunarodne organizacije rada (MORa),1 utvrđeno je 272.034
nezaposlenih osoba. Ovako različiti podaci ukazuju na problem postojanja neformalne
ekonomije (tzv. siva ekonomija) u zapošljavanju.

Procjena Sindikata trgovine, ugostiteljstva i turizma FBiH ukazuju da je najveći udio sive
ekonomije u oblasti trgovine (naročito radnika na pijacama tekstila i druge robe i tzv.
„buvljacima“), te poljoprivrede, ali i u oblasti pružanja intelektualnih usluga. Ovaj sindikat
procjenjuje da je samo u oblasti trgovine na ovaj način zaposleno oko 25.000 ljudi. Rad u
neformalnoj ekonomiji snažno utiče na ostvarivanje i kršenja prava radnika. Naročit je
problem ostvarivanja prava na zdravstvenu, socijalnu i penzijsku zaštitu lica koja rade u ovoj
vrsti ekonomije.

Inspekcije nemaju dovoljno zaposlenih i nisu u mogućnosti da redovno prate preduzeća, tek
jednom mjesečno, što nije dovoljno kako bi se ovaj, ali i drugi problemi u vezi sa
ostvarivanjem prava na rad i u vezi sa radom redovno pratili te da bi se moglo aktivno
djelovati.

Radnici u sivoj ekonomiji pravo na zdravstvenu zaštitu ostvaruju putem prijave na zavode za
zapošljavanje. Država je pokušala umanjiti pritisak ovih radnika na zavode za zapošljavanje
kroz uvođenje fiskalnih kasa, boksova na pijacama te njihovim osiguranjem putem
dobrovoljnih doprinosa. Međutim, nakon udara recesije na BiH početkom 2009. godine
promet na pijacama se značajno smanjio a ovakva lica se ponovo prijavljuju na zavode za
zapošljavanje jer ne mogu dovoljno zaraditi za plaćanje dobrovoljnih doprinosa za penzionu i
zdravstvenu zaštitu.

Entiteti i pojedini kantoni su poduzimali neke aktivnosti kojima bi se stimulisalo
zapošljavanje kao što je davanja poticajnih sredstava poslodavcima sa ciljem zapošljavanja
osoba koje se nalaze na zavodima za zapošljavanje te postoje programi za zapošljavanje
pripravnika. Međutim, ne postoji jedinstvena politika ni države ni entiteta koja cilja na
postepeno podizanje do najvišeg održivog stepena zaposlenosti koja se na jednak način
provodi na cijelom teritoriju zemlje.

U BiH postoje Zavodi za zapošljavanje na nivou opština, kantona, entiteta te Agencija za rad i
zapošljavanje na državnom nivou. Međutim, djelatnosti ovih zavoda i Agencije sastoje se
uglavnom u registrovanju osoba koje traže posao te administriranja prava nezaposlenih osoba
koja se odnose na npr. ostvarivanje zdravstvene zaštite. Stručno i kadrovski ove službe nisu
adekvatno osposobljene naročito kada govorimo o zapošljavanju ranjivih kategorija
stanovništva.

Pitanje prekvalifikacija i dodatnih obuka veoma je važno za BiH. Neki kantoni imaju posebne
programe prekvalifikacije i obuke koje su usmjerene ka smanjenju nezaposlenosti. Međutim,
postavlja se pitanje da li ovako struktuirane službe za zapošljavanje mogu obavljati funkciju
prekvalifikacije nezaposlenih. Problem su i neadekvatni programi u školama i drugim
obrazovnim ustanovama koje bi omogućavale prekvalifikaciju i dodatnu obuku nezaposlenih.

Postoji negativna veza između obrazovne strukture onih koji traže posao i nezaposlenosti.
Prema istaživanjima nevladinih organizacija najveći broj nezaposlenih ne mogu naći posao

1
 http://bhas.ba/new/default.asp?Pripadnost=1&mode=dark - ekonomski aktivno stanovništvo činilo je 1.162.273 osoba, dok je broj
neaktivnih osoba bio 1.486.345 osoba. U okviru radne snage bilo je 890.239 zaposlenih.



                                                              8
zbog niskog nivoa obrazovanja ili nedostatka odgovarajuće kvalifikacije. Tako,
nekvalificirani i polukvalificirani radnici čine 37%, kvalificirani 36%, a osobe sa srednjom
stručnom spremom 23% nezaposlenih osoba registrovanih na zavodima2. I izvještaj
međunarodnih organizacija govore o velikom problemu BiH sa razvojem ljudskih potencijala
odnosno stručnosti zaposlenika u domaćoj ekonomiji.3 S druge strane, došlo je do zaokreta u
ekonomiji BiH u kojoj nestaju velika preduzeća te je sve veći broj malih i srednjih preduzeća
a potrebe na tržištu rada su promjenjene.4
Nažalost, država ne prati i ne odgovara sistemski na ovakve promjene u BiH ekonomiji.
Država nije preduzela mjere reforme obrazovnog sistema kako bi obrazovanje bilo usmjereno
ka povećanju zaposlenosti.


Ostvarivanje prava na rad i iz rada za ranjive kategorije

Žene/Rodni aspekt prava na rad

Dostupni podaci iz prakse govore da i pored zakonske obaveze na uspostavljanje rodne
ravnopravnosti u pristupu radu, te i pored činjenice da žene čine 51,7% od ukupno
procijenjenenog broja radno sposobnog stanovništva, samo 35,6 % zaposlenih su žene5.
Država nije predvidjela mjere pozitivne akcije kojima bi se ciljalo na smanjenje prisutne
diskriminacije žena kojima bi se odgovorilo na problem rodne neravnopravnosti prilikom
zapošljavanja. Nema posebnih programa za zapošljavanje namijenjenih ženama posebno
mladim ženama, te postoji nedostatak programa prekvalifikacije i obuka koje bi odgovorili na
problem rodne stereotipizacija u izboru zanimanja i rada žena.

Vijeće ministara BiH usvojilo je Gender akcioni plan (GAP)6 kao državnu politiku za
ostvarenje rodne ravnopravnosti koja obuhvata i oblast „Zapošljavanje i tržište rada.“
Nažalost, iako je GAP usvojen 2006. godine do sada nije bilo napretka u implementaciji
mjera iz ovog dokumenta niti Operativnog plana aktivnosti za implementaciju GAP.

Država nije osigurala posebne programe za podršku poduzetništvu, uključujući i povoljne
uslove za davanje kredita ženama. U teoriji žene imaju nelimitiran pristup bankarskim
kreditima ali statistike iz 1998. godine pokazuju da žene koriste manje od jedne trećine
kredita u zemlji7. Krediti kod komercijalnih banaka, nakon globalne krize krajem 2008.
godine su uticali i na banke u BiH, uzrokujući pooštravanje uslova i sredstava osiguranja za
dobivanje kredita što je u tradicionalno patrijarhalnoj sredini kakva je BiH prilično teško jer
su nekretnine i druga sredstva osiguranja često u vlasništvu samo muških članova porodice.



Osobe sa invaliditetom i pravo na rad



2
  Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH: NKV 163.499 ili 33,47 %, PKV 14.313 ili 2,93%, KV 171.409 ili
35,09%, VKV 4.071 ili 0,83%, NSS 2.211 ili 0,45%, SSS 113.365 ili 23,21%, VŠS 7.112 ili 1,46%, VSS 12.518 ili 2,56%.
3
  Western Balkan Integration and EU – An Agenda for Trade and Growth , World Bank 2008.
4
  „Obrazovanje odraslih“ - Plava sfera, Banja Luka i Roda, Sarajevo, podržano od strane Centara civilnih inicijativa (CCI)
BiH;
5
  Anketa o radnoj snazi za 2008. državnog statističkog zavoda dostupno na http://www.bhas.ba/new/
6
  http://www.arsbih.gov.ba/index.aspx?PID=3&RID=70
7
  http://genderindex.org/country/bosnia-and-herzegovina „Gender Equality and Social Institutions in Bosnia and
Herzegovina“



                                                             9
Zakoni o radu nemaju razrađene odredbe koje se odnose na rad osoba sa invaliditetom. S
druge strane osobe sa invaliditetom u BiH često se tretiraju samo kao socijalna kategorija pri
čemu se zanemaruje princip zaštite ljudskih prava zasnovan na ostvarenju ravnopravnosti,
principa nediskriminacije i ravnopravnog uključivanja ovih građana u BiH drušvo. BiH
entiteti su donijeli Zakon o rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa
invaliditetom te je osnovan Fond u RS za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje
invalida8 što predstavlja važan zaokret u pristupu pravu na rad i iz rada za ovu kategoriju
stanovništva. Kroz ovaj Fond daju se sredstva za samozapošljavanje ili stimulativna sredstva
poslodavcima za zapošljavanje ove kategorije stanovnika. Međutim, samo donošenje ovog
zakona bez istovremenog donošenja praktičnih mjera kojima će se osobama sa invaliditetom
omogućiti osposobljavanje, kao i reforme obrazovnog sistema koje će ciljati na obrazovanje
za zaposlenje koje se traži na tržistu rada nije dovoljno kako bi se napravili značajni pomaci.

Entiteti poduzimaju neke korake ka podizanju broja zaposlenih osoba sa invaliditetom, pri
ostvarivanju prava na rad putem davanja stimulacija poslodavcima ili uvođenja obaveze
progresivnog upošljavanja ove kategorije stanovništva.

U ostvarivanju prava na rad naročito su ugrožene osobe sa mentalnom retardacijom.
Pravilnikom o ocjenjivanju oštećenja organizma kod lica sa invaliditetom u postupku
ostvarivanja prava po Zakonu o osnovama socijalne zaštite FBiH u članu 9. koji se odnosi na
osobe sa mentalnom retardacijom, predviđeno je ocjenjivanje radne sposobnosti samo na
osnovu stepena inteligencije ne uzimajući ostale parametre pri ocjenjivanju kao što su
socijalno ponašanje, radne i funkcionalne sposobnosti, i sl. Postojeći Pravilnik je generalno
neprimjenjiv jer se uglavnom poziva na pravilnik koji se primjenjuje za ratne vojne invalide i
tretira invalidnost nastalu u ratu. Nevladine organizacije smatraju da bi se domaće
zakonodavstvo trebalo uskladiti sa pravilnikom Svjetske zdravstvene organizacije koje mnogo
šire tumači radnu sposobnost osoba sa invaliditetom.


Član 2.
Pravo na pravične uvjete rada
U cilju osiguravanja efikasnog korištenja prava na pravične uvjete rada, Zemlje potpisnice
preuzimaju obavezu da:
1. da predvide razumno dnevno i sedmično radno vrijeme, radnu sedmicu koji se progresivno
smanjuje u mjeri koju dopušta povećanje produktivnosti i drugi relevantni faktori;
2. omoguće plaćene javne praznike;
3. omoguće najmanje četiri sedmice plaćenog godišnjeg odmora;
4. eliminiraju rizike u inherentno opasnim ili nezdravim zanimanjima, ili tamo gde još uvijek
nije moguće eliminirati ili dovoljno smanjiti ove rizike, predvidjeti ili skraćenje radnog
vremena ili dodatne plaćene neradne dane za radnike koji se bave tim zanimanjima;
5. osiguraju sedmični period odmora koji se u koliko je to moguće, poklapa sa danom koji se
tradicijom ili običajem u danoj zemlji odnosno regiji smatra danom odmora;




8
 Zakon o rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom RS je donesen 2004, izmjene i dopune ovog
zakona 2006. U Federaciji zakon je usvojen tek u martu 2009.



                                                           10
6. osiguraju da su radnici pismeno informirani, što prije moguće, a u svakom slučaju
najkasnije dva meseca nakon dana stupanja na posao, o najvažnijim aspektima ugovora ili
radnog odnosa;
7. osiguraju da radnici koji obavljaju rad noću koriste mjere koje uzimaju u obzir posebnu
vrstu ovakvog rada.

Obaveze BiH u vezi sa članom 2.

Ovaj član obavezuje državu da reguliše zakonom i drugim aktima kao što su to kolektivni
ugovori broj radnih sati u danu i sedmici koji se odnose na uobičajeno radno vrijeme kao i
prekovremeni rad, te trajanje pauze u toku radnog vremena. Također, potrebno je da država
reguliše i rad u posebnim kategorijama zanimanja. Ovaj član obavezuje državu da reguliše
dnevni i sedmični vremenski period predviđen za odmor radnika.

Također potrebno je regulisati i osigurati plaćene javne praznike zakonski ili kolektivnim
ugovorom. Osim toga Povelja predviđa četiri sedmice plaćenog godišnjeg odmora a država
mora regulisati minimalno trajanje rada koje radnicima osigurava pravo na plaćeni godišnji
odmor.

Osim toga, zakonom se definiše i uređuju mjere i politike za rad u zanimanjima koja se
smatraju posebno opasnim ili nezdravim, te predviđa da radnici koji obavljaju rad noću
koriste mjere koje uzimaju u obzir posebnu vrstu ovakvog rada kao što su: medicinski
pregledi, pauze, kompenzacijsko slobodno vrijeme, pristup službama u preduzeću, inspekcije,
okolnosti u kojima je moguće prijeći na rad danju, i sl.

Stav 6. ovog člana obavezuje da radnici budu pismeno informisani i to najkasnije dva meseca
nakon dana stupanja na posao, o najvažnijim aspektima ugovora ili radnog odnosa.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 2.

Zakon o radu FBiH u posebnom poglavlju IV reguliše pitanja u vezi sa radnim vremenom, a
poglavlje V regliše pitanje odmora i odsustva. Međutim, kada se govori o „razumnom
dnevnom i sedmičnom radnom vremenu“ i pored toga što zakon definiše puno radno vijeme
kao 40 satno u praksi postoji niz kršenja ovih odredaba. Podaci sindikata govore da veliki broj
radnika naročito u trgovačkim i uslužnim djelatnostima rade i mimo predviđenih 8 sati
dnevno i to po 12 sati te na poslovima na kojima nisu zaposleni, najčešće na čišćenju. Ovakav
prekovremeni rad se ne plaća. Također, ne plaća se ni prekovremeni rad radnika zaposlenih u
trgovini tokom vikenda.

Krši se pravo radnika na godišnji odmor, a veliki broj radnika, naročito u trgovini i uslužnim
djelatnostima ostvari samo pravo na 10 dana godišnjeg u koji se uračunavaju i dani vikenda te
se ograničavaju radnici u korištenju pauze u toku radnog vremena.

Poseban problem je trend zapošljavanja radnika formalno na pola radnog vremena koji u
stvari rade puno radno vrijeme. Sve je veći broj radnika koji rade po ugovorima na određeno
radno vrijeme koji zakonski mogu trajati samo 2 godine. Međutim, dosta radnika na ovaj
način rade po 5-6 godina. Cilj poslodavca je da smanji iznose doprinosa koji se uplaćuju
prema formalno priznatom radnom vremenu. S druge strane radnici ostvaruju manji penzijski
staž te im tako treba dvostruko duže da ostvare pravo na punu penziju. Na žalost, i pored


                                              11
djelovanja inspekcija i rada sindikata ovako zaposleni radnici zbog straha od gubitka posla ne
smiju prijaviti poslodavca ili se žaliti na ovakav tretman. Kaznena politika je izuzetno blaga
tako da brojni poslodavci plaćanje kazni smatraju mnogo manjim izdatkom nego
prijavljivanje radnika i plaćanje doprinosa za zaposlene.

Uzimajući u obzir najnižu cijenu rada i doprinosa sindikati su procijenili da su država i
radnici, zbog zloupotreba poslodavaca u vezi sa radnim vremenom, ostali bez 46 miliona KM
u toku 2007. godine. Ova procjena pokazuje da izbjegavanje poslodavca da plaća stvarno
radno vrijeme doprinosi samo bogaćenju privatnih poslodavaca dok su država i građani u
ogromnom gubitku.

U BiH ne postoji državni zakon o javnim praznicima koji bi na jedinstven način regulisao ovo
pitanje. Primjenjuju se dva različita entitetska zakona o praznicima, te postoji praksa da se
vjerski praznici slave kao javni praznici koji su u entitetima te pojedinim područjima zemlje
drugačiji i pored prava svih zaposlenika na plaćeni izostanak sa radnog mjesta u vrijeme
vjerskih praznika koji obilježava svaki zaposlenik.

Poseban problem predstavlja prilagođavanje radnih mjesta potrebama osoba sa invaliditetom
u kojem još ne postoje podsticajni programi i stimulacije za poslodavce i preduzeća koja bi
preduzele ovakve prilagodbe.


Član 4.
Pravo na pravičnu naknadu
Stav 3. da priznaju pravo radnika muškaraca i žena na jednaku plaću za rad jednake
vrednosti;

Obaveze BiH u vezi sa članom 4. stav 3.

Država je obavezna uvesti princip jednake plaće za rad jednake vrijednosti za sve radnike te
izvještavati o napretku u primjeni ovog principa za sve radnike bez obzira na spol. Termin
„naknada“ podrazumijeva običnu, osnovnu ili minimalnu nadnicu ili plaću i bilo koji prihod
koji se plaća direktno ili indirektno, bez obzira da li je isplaćen u novcu ili na drugi način u
jednakoj protuvrijednosti, od strane poslodavca radniku i proizilazi iz posla koji je obavio
radnik. Također termin „jednaka naknada za rad jednake vrijednosti“ podrazumjeva visinu
naknade ustanovljenu bez diskriminacije po osnovu spola9.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 4. stav 3.

Zakon o ravnopravnosti spolova u BIH u članu 8. tačka 1. kao zabranjenu diskriminaciju po
osnovu spola u radu i radnim odnosima uključuje i neprimjenjivanje jednake plaće i beneficija
za isti rad, odnosno za rad jednake vrijednosti. Zakoni o radu također zabranjuju dikriminaciju
zaposlenika ali nema posebne odredbe kojom se garantuje jednaka plaća za rad jednake
vrijednosti. Dodatno visina plaće se određuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i
ugovorima o radu.



9
    Konvencija MOR broj 100 član 1 stav 2



                                              12
Međutim, dostupne analize govore o jazu između visine plaće za muškarce i žene. „Najveći
efekat diskriminacije imaju ženske osobe sa završenom osnovnom školom i završenom
srednjom školom u prerađivačkoj industriji kao i žene sa završenom srednjom školom u
trajanju od 2 do 3 godine koje rade u trgovini. Ove žene imaju za jednu trećinu nižu platu u
odnosu na svoje muške kolege.10“

Žene se suočavaju sa nevidljivom ali sveprisutnom preprekom „staklenog plafona.“ Iako
nema vidljivih zakonskih zapreka, žene se suočavaju sa nemogućnosću daljeg napredovanja
ili nemogućnošću da budu direktorice, predsjednice ili čak članice upravnih odbora velikih
javnih kompanija.



Član 5.
Pravo na organiziranje
U cilju osiguranja odnosno promicanja slobode radnika i poslodavaca da osnivaju lokalne,
nacionalne ili intenacionalne organizacije za zaštitu njihovih ekonomskih i socijalnih
interesa, i da se uključuju u te organizacije, Zemlje potpisnice se obavezuju da domaći zakon
neće ograničavati, niti će se primenjivati tako da organičava ovu slobodu. Mjera u kojoj se
garancije predviđene ovim članom odnose na policiju će se odrediti domaćim zakonima i
propisima. Princip koji upravlja primjenom ovih garancija na pripadnike oružanih snaga i
mjera u kojoj se one odnose na osobe iz te kategorije će se jednako tako odrediti domaćim
zakonima i propisima.


Ostvarivanje prava po osnovu člana 5.:

Pravo radnika na organizovanje i zaštitu svojih prava regulisano je Zakonom o radu FBiH,
Zakonom o radu RS, a s tim u vezi su važni i Zakoni o štrajku i Zakoni o vijeću zaposlenika,
odnosno Zakon o savetu radnika RS, pravilnici o radu Sindikata, Kolektivni ugovori.

Sindikat
Zakon o radu FBiH i Zakon o radu RS osigurava pravo zaposlenika da organiziraju sindikat,
slobodno se u njega učlane, kao i iz njega istupe, a zaposlenik zbog članstva u sindikatu ne
može biti stavljen u nepovoljniji položaj. Također, djelatnost sindikata prema ovim zakonima
ne može se trajno ni privremeno zabraniti.

Vijeće zaposlenika / Savet radnika
Također, prema Zakonu o radu FBiH i Zakona o radu RS zaposlenici kod poslodavca koji
zapošljava više od 15 zaposlenika imaju pravo da formiraju Vijeće zaposlenika (vijeće),
odnosno Savet radnika (savet) koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i
interesa. Prema odredbama Zakona o radu FBiH ako kod poslodavca nije formirano vijeće,
sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika u skladu sa
zakonom. Vijeće se formira na zahtjev najmanje 20% zaposlenika ili sindikata. Poslodavac je
dužan konsultirati vijeće odnosno sindikat kod donošenja Pravilnika o radu. Prema Zakonu o
radu RS Pravilnik o radu se donosi kada poslodavac ima više od 15 zaposlenika. Prilikom


10
  „Gender jaz u bosanskohercegovačkim prihodima“ Autori-ce: Samra Filipović-Hadžiabdić, Fahrudin Memić, Lejla
Somun-Krupalija, Ana Abdelbasit, Agencija za ravnopravnost spolova BiH, IBHI, UNDP, 2006;



                                                     13
izrade Pravilnika o radu poslodavac je dužan dostaviti ga na mišljenje sindikatu, a ako
mišljenje sindikata ne prihvati dužan je o tome pismeno obavijestiti sindikat.

Dakle, shodno odredbama Zakona o radu oba entiteta, zaposlenici imaju pravo, a ne obavezu
da formiraju vijeće/savet. Formiranje vijeća se zasniva na principu dobrovoljnosti. Zakonom o
Vijeću zaposlenika (FBiH) kao i Zakona o Savetima radnika (RS) precizira se da vijeće/savet
ne mogu organizirati radnici u organima uprave i službama za upravu, policiji i vojsci.
Zaposlenici u svim ostalim djelatnostima imaju pravo formirati vijeće. To se odnosi na npr:
privredna društva, javna preduzeća, škole, fakultete, institute, bolnice, domove zdravlja, i
druga pravna lica u svim djelatnostima.

Razlike u djelovanju Vijeća zaposlenika/Saveta radnika i Sindikata

Djelovanje vijeća/saveta regulisano je posebnim zakonima u oba entiteta na gotovo identičan
način. Osnivanje ovih tijela zavisi od volje i interesa zaposlenika te saradnje sa poslodavcem.
Broj članova ovih tijela utvrđuje se na osnovu broja zaposlenika kod poslodavca s tim da ne
može brojati manje od tri a više od devet članova. Veoma je važno istaći da se zaposlenici po
svom slobodnom izboru mogu učlaniti i u sindikat. Također, sindikat može sarađivati sa
ovim tijelima organiziranim kod različitih poslodavaca kada za to postoji obostran interes i
potreba.

Suštinska razlika između vijeća/saveta i Sindikata je što predstavnike u vijeća/savete biraju
zaposlenici na slobodnim i neposrednim izborima tajnim glasanjem, a Sindikat je interesna
organizacija zaposlenika u koji se po svom slobodnom izboru radnici učlanjuju u skladu sa
statutom ili pravilima tog sindikata. Također, značajna razlika između ovih tijela osnovanih
kod poslodavaca i Sindikata je u statusu. Naime, vijeće/savet je predstavničko tijelo
zaposlenika, koje ih zastupa kod poslodavca, nema status pravnog lica, nema statut,
zaposlenici ne plaćaju članarinu, a troškove njihovog rada snosi poslodavac. Za razliku od
toga, sindikat kao organizacija zaposlenika, u koju su se po svom slobodnom izboru učlanili
ima status pravnog lica, ima svoj statut, registruje se, a članovi sindikata plaćaju članarinu,
koja čini izvorna sredstva sindikata, te troškove svog rada i djelovanja snosi iz članarine.

Vijeće/savet zastupa zaposlenike kod određenog poslodavca u zaštiti njihovih ekonomskih i
socijalnih prava i interesa, a sindikat zastupa i štiti prava i interese svih svojih članova.
Sindikat je obavezna strana kod zaključivanja Kolektivnog ugovora, a vijeće/savet u tome ne
može učestvovati. Također, jedino Sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga.

U skladu sa ovim zakonima poslodavac je obavezan da informiše tijela zaposlenika,
konsultuje ih i pribavlja predhodnu saglasnost za donošenje nekih odluka, dok takvih obaveza
prema Sindikatu poslodavac nema. Ovim zakonom nisu uređene obaveze sindikata prema
svom članstvu, jer to nije predmet njegovog uređivanja. Sindikat svoje obaveze prema
članstvu izvršava prvenstveno na sastancima sindikalne podružnice, koju čine svi članovi
sindikata koji rade kod poslodavca i na drugi način, u skladu sa statutom ili pravilima tog
sindikata.

Konačno, može se zaključiti da u suštini paralelizma u djelovanju vijeća/saveta i Sindikata
nema, iako se to može učiniti površnim čitanjem zakona. Naime, u interesu je zaposlenika da
djeluju i kroz vijeće/savete kao i da se učlane u Sindikat.




                                              14
Ostvarivanje prava na organizovanje i sindikalno djelovanje u praksi:

Dakle, iako de iure ne postoje smetnje za organizovanje radnika kod poslodavaca ili
sindikalno djelovanje, de facto ono se u praksi ne ostvaruje ili se samo djelimično ostvaruje.
Postojanje relativno dobrog zakonodavnog okvira kao što je to slučaj u BiH ne garantuje
istovremeno i njegovu punu primjenu u praksi. Na žalost, brojni primjeri iz prakse pokazuju
da se na radnike vrše kontinuirani i snažni pritisci od strane poslodavaca koji su usmjereni na
ograničavanje njihovog organizovanog djelovanja u cilju zaštite radničkih interesa. Ovo je
naročito prisutno u privatnim kompanijama koje obavljaju različite djelatnosti (građevinske,
trgovinske, uslužne i sl.) kojih je u BiH u posljednje vrijeme sve veći broj. Za ovo postoji više
razloga i treba ih posmatrati u BiH kontekstu.

Kako je već ranije navedeno broj nezaposlenih u BiH je 488.498 osoba.11 Ovaj broj
nezaposlenih se odnosi isključivo na formalno prijavljene na evidencijama zavoda za
zapošljavanje, međutim pretpostavlja se da je broj nezaposlenih i znatno veći i svakodnevno
se povećava usljed uticaja globalne krize. Dakle, sa jedne strane očigledno, postoji tzv.
„armija“ nezaposlenih, dok sa druge strane nema ponuda za nova zapošljavanja. Zbog ovako
teške ekonomske situacije radnici ovise o slobodnoj volji poslodavaca, prisiljeni su da
prihvate sve uslove i zahtjeve koji se pred njih stavljaju, a sve u cilju zadržavanja radnog
mjesta. Znajući sve ovo privatni poslodavci krše brojna prava radnika iz oblasti rada, ali i
ustavne odredbe o slobodi udruživanja, te postojeće zakone iz ove oblasti bez ikakvih
posljedica.

Tako, u gotovo svim većim privatnim kompanijama u BiH danas radnici nisu organizovani u
vijeća/savete ili u sindikate. Prema podacima Sindikata BiH među ovim kompanijama su npr.
Interex, Dalas, Robot Comerc, ASA Holding, Fis, te brojne privatne građevinske kompanije.

Naravno, javno, poslodavci će veoma često reći da „njihovi“ radnici ne žele da se organiziraju
na bilo koji način jer su im prava u potpunosti zaštićena i jer su zadovoljni sa svojim
statusom, što prema saznanjima sindikata BiH ne odgovara istini. U prilog ovome govore i
teškoće na koje nailaze različiti granski sindikati kada se žele obratiti radnicima u pojedinim
velikim privatnim kompanijama kako bi ih pozvali da se organiziraju i sindikalno djeluju.
Naime, sindikati se najprije moraju obratiti poslodavcu i dobiti njihovu saglasnost da pristupe
i razgovaraju sa radnicima. Bez ovakve saglasnosti poslodavaca radnici ne smiju niti
razgovarati sa predstavnicima sindikata. Štaviše, u pravilu poslodavci radnicima otvoreno
prijete da će u slučaju pokušaja radničkog organizovanja na bilo koji način biti otpušteni i
zamijenjeni veoma brzo sa nekim od brojnih nezaposlenih. Iako su dakle formalno i/ili javno
poslodavci spremni podržati rad sindikata u njihovim kompanijama, posebnim kanalima se
radnicima šalju poruke da to ne čine.

Ovakvim djelovanjem i odnosom poslodavci direktno krše član 5. Povelje te domaće zakone
iz oblasti rada kojima se garantuje sloboda udruživanja i organizovanog djelovanja. Također, i
država krši na isti način Ustavne odredbe i međunarodne norme jer svojim nedjelovanjem
omogućava poslodavcima ovakvo ponašanje i prećutno im daje privilegovan i položaj iznad
zakona.

Obaveza države jeste da pored usklađivanja domaćih zakona sa međunarodnim normama, u
ovom slučaju Poveljom osigura i njihovu primjenu u praksi, što vlasti u BiH ne čine.

11
     Podaci iz januara 2009. godine.



                                               15
Naprotiv, ovakvim svojim nedjelovanjem država direktno pogoduje samovoljnom ponašanju
privatnih poslodavaca u kršenju prava zaposlenika.

To se prije svega ogleda u neefikasnosti inspekcija rada u čijoj je nadležnosti prevashodno
praćenje primjene zakona iz oblasti rada. Naravno, za to postoji više razloga među kojima su
prije svega nedovoljan broj inspektora koji bi odgovorili potrebama sa terena i redovno pratili
zakonitost rada svakog preduzeća, a prečesto se sumnja u njihovu nepristrasnost i
korumpiranost. Nadalje, predstavnici sindikata koji ih nastoje upoznati sa problemima i
kršenjima zakona imaju znatne teškoće da stupe u kontakt sa pojedinim inspektorima koji su
naprosto „nedodirljivi“ i veoma udaljeni od problema radnika o čijim pravima su po zakonu
dužni brinuti. I konačno, sankcije koje mogu izreći poslodavcima zbog kršenja zakona su tako
niske da se poslodavcima jednostavno „isplati“ kršiti zakon.

Svakako da to nikako nije u interesu radnika, građana i države koja je pred tijelima
međunarodnih institucija odgovorna za poštovanje prava garantovanih međunarodnim
dokumentima. Čini se da to jedino pogoduje pojedinim interesnim grupacijama i privatnim
interesima pojedinaca kojima upravo vlasti u BiH omogućavaju da se na lak i brz način
nezakonito bogate na štetu radnika ali i svih građana ove zemlje.



Član 6.
Pravo na kolektivno pregovaranje
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na kolektivno ugovaranje, Zemlje
potpisnice preuzimaju obavezu da:
1. promoviraju zajedničke konsultacije između radnika i zaposlenika;
2. promoviraju, gdje je potrebno i pogodno, mehanizam za dobrovoljne pregovore između
poslodavaca odnosno organizacija poslodavaca i organizacija radnika, sa ciljem reguliranja
uvjeta i pretpostavki za zapošljavanje preko kolektivnih ugovora;
3. promoviraju uspostavu i korištenje odgovarajućih mehanizma pomirenja i dobrovoljne
arbitraže za rešavanje radnih sporova;
i priznaju
4. pravo radnika i poslodavaca na kolektivnu akciju u slučaju sukoba interesa, uključujući
ovdje pravo na štrajk, uz poštivanje obaveza koje eventualno proističu iz kolektivnih
sporazuma koji su ranije sklopljeni


Obaveze BiH u vezi sa članom 6.

Zakonima ali i na drugi način potrebno je poticati zajedničke konsultacije između radnika i
poslodavaca. Također, potrebno je promovisati (ili) obavezivati poslodavce da vode
kolektivne pregovore sa organizacijama radnika. S tim u vezi država je dužna riješiti pitanje
priznavanja sindikata. Samo u određenoj mjeri i pod određenim uvjetima država može
intervenisati u procesima slobodnog kolektivnog pregovaranja. Zakonom, kolektivnim
ugovorom je potrebno obezbijediti mehanizam za rješavanje sporova putem pomirenja,
arbitraže ili sudskim putem ili na neki drugi način. Slične procedure trebaju biti predviđene i




                                              16
za rješavanje sporova između zaposlenika javnog sektora i administracije. Zakonom treba biti
predviđeno pravo radnika na štrajk ili drugi oblik kolektivne akcije.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 6.

Zakonom o radu FBiH važna je uloga sindikata kod donošenja Kolektivnih ugovora, jer kod
zaključivanja ugovora na strani zaposlenika može biti jedan ili više sindikata (član 112). I
prema Zakonu o radu RS kao učesnik u izradi kolektivnih ugovora nalazi se asocijacija
sindikata na nivou entiteta koji okuplja najveći broj radnika odnosno većinski sindikat o čemu
su dužni dostaviti saglasnost svih sindikata koji okupljaju najmanje 10% članova. Istim
zakonom predviđa se postupak mirenja i arbitraže u slučaju bilo koje vrste spora nastale iz
kolektivnog ugovora.

Štrajk se može organizovati samo u skladu sa Zakonom o štrajku, pravilima sindikata o
štrajku i kolektivnim ugovorom. Također, štrajk se ne može pokrenuti prije okončanja
postupka mirenja previđenim Zakonom o radu odnosno prije provođenja drugog postupka
mirnog rješavanja spora o kojem su se strane sporazumjele. Prema članu 128 istog zakona
sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga sa svrhom zaštite ostvarivanja ekonomskih i
socijalnih prava i interesa svojih članova.

Nadzor nad sprovođenjem odredaba ovog zakona ima federalni odnosno kantonalni inspektor
rada, a ako se radi o preduzeću ili ustanovi od interesa za Federaciju nadzor obavlja federalni
inspektor rada.

Odredbama člana 129 Zakona o radu FBiH garantira se zaštita zaposlenika od dovođenja u
nepovoljniji položaj zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku.

Štrajk je legitiman i demokratski metod pomoću kojeg se zaposlenici i njihove organizacije
bore za ostvarenje socijalnih i ekonomskih interesa, te koriste pritisak na poslodavca da
prihvati zahtjeve o spornim pitanjima u pogledu zaštite tih interesa. Zbog toga je štrajk
integralni dio procesa kolektivnog pregovaranja i u širem smislu čak se može posmatrati i kao
oblik ili dio kolektivnog pregovaranja.

Ipak, kako štrajk gotovo uvijek ima štetne posljedice za poslodavca tako u kolektivnom
pregovaranju postoji tendencija ograničavanja štrajka kao metoda za ostvarivanje prava
zaposlenika. Pravo na štrajk je regulisan posebnim zakonima. Tako je Zakonom o štrajku
Federacije BiH štrajk u Vojsci, kao i za pripadnike ministarstva unutrašnjih poslova, organa
uprave i službi za upravu, uređeno posebnim zakonom. Prema Zakonu o štrajku RS kada se
radi o djelatnostima od posebnog javnog i društvenog interesa, a što se taksativno navodi u
članu 8 zakona, štrajk se može organizirati ali uz obezbjeđenje minimuma procesa rada. Koji
je to minimum procesa rada u skladu sa zakonom određuje osnivač, odnosno poslodavac pri
čemu su dužni da uzmu u obzir mišljenje, prijedloge i primjedbe sindikata.

Iz ovoga je vidljivo da pravo na štrajk nije apsolutno jer je ograničeno posebnim zakonima,
koji veoma precizno regulišu način ostvarivanja ovog prava tako da čak u određenim
okolnostima može biti i zabranjen. Iako međunarodni standardi dopuštaju zabranu i
ograničenje prava na štrajk određenim grupama zaposlenika, kao što je to slučaj i za
pripadnike policije i oružanih snaga i prema Zakonima o štrajku i FBiH i RS, potrebno je
naglasiti da se zabrana štrajka u ovom smislu ne smije tumačiti na štetu slobode udruživanja i
aktivnog djelovanja u borbi za zaštitu radničkih prava i ove kategorije radnika. Stoga je



                                              17
važno istaći da zaposlenici koji su ostali bez prava na štrajk u skladu sa zakonima moraju
imati na raspolaganju druge mehanizme zaštite svojih intersa, kao što su npr. metode hitnih i
efikasnih arbitraža koje odmah postaju izvršne za obje strane u sporu. Ovo je od izuzetnog
značaja jer se prema podacima sindikata policije npr. može zaključiti da u praksi dolazi do
kršenja brojnih prava iz oblasti rada. Ovo se posebno odnosi na pravo na radno vrijeme,
plaćeni prekovremeni rad, redovna odsustva, redovne medicinske preglede, napredovanje u
službi na osnovu ostvarenih rezultata rada, itd.

Analizirajući Zakone o štrajku oba Entiteta može se sa pravom postaviti pitanje da li će
poslodavac ili osnivač biti uopšte zainteresovan za pregovore o problemima u ostvarivanju
osnovnih radnih prava zaposlenika koji ne mogu zaprijetiti štrajkom. Ovo je naročito značajno
u kontekstu BiH u kojem ne postoji socijalni dijalog i kultura i tradicija pregovaranja, te u
kojem su sindikati jos uvijek pasivni i potpuno nespremni za novu aktivnu ulogu.

Analizirajući usklađenost relevantnih domaćih zakona sa članovima 5 i 6 Povelje formalno se
može reći da su standardi zadovoljavajuće ispoštovani. Postavlja se pitanje primjene ovih
odredbi u praksi. Naime, upravo podaci iz prakse ukazuju na znatne probleme u radu i
djelovanju sindikalnih organizacija. Ovo se naročito odnosi na mogućnost slobodnog
djelovanja organizacija radnika putem sindikata ili vijeća zaposlenika odnosno savjeta
zaposlenika u privatnim kompanijama kojih je BiH u posljednje vrijeme sve više i koje
zapošljavaju znatan broj radnika, o čemu je ranije već bilo govora. Već sam podatak da u
mnogim ovakvim kompanijama i nema organizacija radnika upućuje na zaključak da ne
postoji poticajan ambijent za njihovo djelovanje.

Također, iako oba entitetska zakona predviđaju vođenje kolektivnih pregovora i zaključivanje
kolektivnih ugovora u kojima aktivnu ulogu imaju upravo sindikati, uočavaju se problemi u
njihovoj primjeni u praksi. U posljednje vrijeme Vlada jednostrano krši odredbe pojedinih
Kolektivnih ugovora, ili ih pak jednostavno ignoriše i tako nastavlja praksu neprovođenja
onoga što je dogovoreno. Na ovaj način se nastavlja dalje kršenje prava radnika kojima ne
preostaje ništa drugo nego zatražiti sudsku zaštitu svojih prava, što može trajati i više godina.

Stoga su u borbi za ostvarivanje svojih prava radnici najčešće primorani koristiti krajnji
metod, odnosno štrajk.


Član 7.
Pravo djece i mladih na zaštitu
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava dece i mladih na zaštitu, Zemlje
potpisnice preuzimaju obavezu da:
1. predvide da će minimalna starosna dob za stupanje na posao biti 15 godina, uz izuzetke za
djecu zaposlenu na propisanim lakim poslovima, koji nemaju štetan uticaj na njihovo
zdravlje, moral ili obrazovanje;
2. predvide da će minimalna starost za stupanje na posao biti osamnaest godina, kada se radi
o propisanim zanimanjima koja se smatraju opasnim i nezdravim;
3. predivide da osobe koje još uvijek podliježu obavezi pohađanja obaveznog obrazovanja ne
budu zaposleni na takvom poslu koji bi im uskratio punu korist od obrazovanja;
4. predvide da će radno vrijeme osoba starosti ispod 18 godina biti ograničeno u skladu sa
potrebama njihovog razvitka, a posebno njihovim potrebama za stručnim obrazovanjem;


                                               18
5. priznaju pravo mladih radnika i šegrta na pravičnu plaću ili druge odgovarajuće naknade;
6.propišu da se vrijeme koje mlade osobe provedu na stručnoj obuci tokom radnog vremena,
uz pristanak poslodavca, tretira kao dio radnog dana;
7. predvide da zaposlene osobe starosti ispod 18 godina imaju pravo na minimalno četiri
sedmice plaćenog godišnjeg odmora;
8. predvide da osobe ispod 18 godina starosti ne mogu raditi noću, sa izuzetkom određenih
zanimanja predviđenih domaćim zakonom ili propisima;
9. predivide da će osobe ispod 18 godina starosti, zaposlene u zanimanjima propisanim
domaćim zakonima ili propisima, biti redovno medicinski kontrolirani;
10. osiguraju posebnu zaštitu protiv fizičkih i mentalnih opasnosti kojima su izložena djeca i
mlade osobe, a posebno onih koje proističu izravno ili neizravno iz njihovog rada.


Obaveze Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7.

Zakon treba regulisati minimalnu starost za primanje na posao, koja se odnosi na sve
kategorije rada, uključujući rad u poljoprivredi, domaćinstvu i porodičnim poslovima.
Također, potrebno je napraviti listu opasnih ili nezdravih zanimanja. Zakonom je potrebno
definisati maksimalno trajanje rada za djecu koja podliježu obaveznom obrazovanju, nakon
nastave, vikendom i za vrijeme školskih praznika (npr. definisati dobnu granicu za obavezno
obrazovanje) kao i uvesti restrikcije za rad noću. Također, potrebno je zakonom i pravilima
obezbijediti pravo na plaću i druge odgovarajuće naknade za mlade radnike, šegrte,
pripravnike i minimalno trajanje od četiri sedmice plaćenog godišnjeg odmora za radnike
mlađe od 18 godina.

Potrebno je uspostaviti sistem redovnih medicinskih pregleda za osobe mlađe od 18 godina
koje su zaposlene. Zakonski je potrebno definisati mjere u slučaju da se kod mladih
zaposlenih osoba za vrijeme obavljanja rada zapazi psihički poremećaj kao što su: prekid
rada, transfer, stručno usmjeravanja i sl.

Neophodno je da postoji sistem kontrole od strane nadležnih organa, kao i mjere za
praktičnu primjenu relevantnih zakona i propisa. U izradi izvještaja države su obavezne
navesti koje mjere primjenjuju za provođenje zakona i propisa.


Ostvarivanje prava po osnovu člana 7.

Prema relevntnom domaćem zakonodavstvu regulisan je rad djece i mladih do 18 godina 12 na
način koji je načelno u skladu sa odredbama Povelje. Međutim, nije regulisan posebno rad u
poljoprivredi, domaćinstvu i porodičnim poslovima te se i na mlade radnike odnosi problem
nedostatka liste posebno opasnih poslova za sve radnike. Ostali standardi iz ovog člana
Povelje se u praksi krše na različite načine.

Široko je rasprostranjena zloupotreba djece zbog 'rada na ulici' odnosno prosjačenja, pranja
prozora na automobilima, prodaje cigareta i sl., a ova pojava ima tendenciju stalnog porasta.
Ovakav rad djece je zabranjen domaćim zakonima i krajnje je štetan po djecu. Ova

12
     Zakon o radu RS članovi 14. i 69., Zakon o radu članovi 7., 15. i 51.


                                                          19
zloupotreba djece je sve većih razmjera i odvija se uglavnom od strane porodice, a nerijetko
djeca postaju žrtve ogranizovanog kriminala naročito seksualne eksploatacije.

Podaci iz istraživanja koje je sprovela nevladina organizacija „Zemlja djece“ iz Tuzle govore
da je od 100—200 djece, uzrasta od 1-16 godina, svakodnevno izloženo ekonomskoj
eksploataciji u većim gradskim sredinama. Od ispitane djece uzrasta od 7-16 godina, 75% njih
ne pohađa školu a 25% ih nikada nije išlo u školu, te ne znaju čitati ni pisati. Uslovi u kojima
žive ova djeca su su izrazito teški. Ova djeca žive u napuštenim i ruševnim zgradama,
improvizovanim staništima. Skoro 90% ove djece nema zdravstveno osiguranje zbog čega se
50% njih osjeća oboljelo ili je bolesno. Oko 30% ove djece je neuhranjeno ili anemično. U
većini slučajeva ni oni ni njihove porodice nisu obuhvaćene sistemom socijalne zaštite i
sigurnosti.

Prisiljavanje djece na ovakav rad najčešće se vrši od strane roditelja, a opravdava se
osiguranjem egzistencije porodici. Djeca provode po cijele dane na ulici, najčešće u naručju
svojih roditelja ili pak ukoliko su starije dobi kada bi trebali biti obuhvaćeni osnovnim
obrazovanjem roditelji ih ne šalju u školu nego u prosjačenje. U ruralnim područjima djeca su
prisiljena raditi na imanju. Ova djeca su potpuno vaspitno, higijenski, zdravstveno i
obrazovno zapuštena. Ovakav način života u nekim slučajevima dovodi u opasnost i život ove
djece.

U BiH ne postoji efikasan sistem zaštite djece koji bi ih trebao ukloniti sa ulice, a članove
porodice koji na ovakav način zloupotrebljavaju i iskorištavaju djecu drastično sankcionisati.
Ne postoje odgovarajući i dovoljan broj institucija za zaštitu, smještaj i obrazovanje ove
djece. Na ovaj način se u potpunosti krše prava djece i mladih iz Povelje, a država ne čini
ništa kako bi ovaj sve rašireniji problem riješla sistemski. Zbog ignorisanja ovog problema od
strane države u posljednjim godinama zabilježen je značajan porast maloljetničke delikvencije
te slučajeva višestrukih povratnika u vršenju krivičnih djela među maloljetnicima.


Član 8.
Pravo zaposlenih žena na porodiljsku zaštitu
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava zaposlenih žena na porodiljsku zaštitu,
Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da:
1. predvide, bilo preko plaćenog odsustva ili preko adekvatnih naknada socijalne zaštite iz
javnih fondova da zaposlene žene mogu uzeti dopust prije i nakon poroda, u ukupnom
trajanja od najmanje 14 sedmica;
2. smatra nezakonitim da poslodavac da ženi otkaz tijekom vremena od kada obavijesti
poslodavca da je trudna, do kraja porodiljskog odsustva, ili da joj da otkaz tako da otkazni
rok ističe tijekom tog razdoblja;
3. osigura da majke koje doje svoju decu imaju dovoljno slobodnog vremena za te svrhe;
4.regulira rad noću trudnih žena, žena koje su nedavno rodile, i žena koje doje svoju djecu;
5. zabrani zapošljavanje trudnica, žena koje su nedavno rodile ili koje doje djecu, u
rudarskim poslovima pod zemljom, i svim drugim poslovima koji su nepogodni zbog svoje
opasne, nezdrave ili naporne naravi, i poduzeti odgovarajuće mjere da zaštite prava ovih
žena na zapošljavanje.
Obaveze BiH u vezi sa članom 8.




                                               20
Ovaj član predviđa pravo na porodiljski dopust te plaćeno odsustvo ili druge oblike naknada i
beneficija putem plaćenog dopusta ili naknada u okviru sistema socijalne zaštite ili iz javnih
sredstava za žene prije i nakon poroda u tajanju od najmanje 14 sedmica.

Poveljom je izričito zabranjeno davanje otkaza zaposlenici u periodu kada obavijesti
poslodavca da je trudna uključujući i trajanje porodiljskog odsustva. Otkazni rok ne smije
isticati tokom tog perioda. Država mora predvidjeti sankcije za poslodavce koji ne poštuju
odredbe o porodiljskom odsustvu te sankcije za otpuštanje izvršeno u suprotnosti sa ovom
odredbama kao i povratak na ranije radno mjesto kod otkaza datog u suprotnosti sa ovim
odredbama.

Povelja predviđa jasnu odgovornost države za zaštitu i primjenu standarda iz ovog
dokumenta bez obzira da li se radi o kršenju od stane javnog ili privatnog poslodavca.

Poveljom se osigurava da majke koje doje svoju decu imaju dovoljno slobodnog vremena za
te svrhe. Nacionalno zakonodavstvo treba regulirati rad noću trudnih žena, porodilja i žena
koje doje svoju djecu.


Ostvarivanje prava po osnovu člana 8.

Entitetski zakoni o radu predviđaju pravo na porodiljsko odsustvo. Zakon o radu FBiH u
poglavlju VI Zaštita zaposlenika u članovima od 52. do 63. regulira pitanje zaštite žene i
materinstva. Prema zakonu žena ima pravo na porođajno odsustvo od jedne godine
neprekidno. Međutim i pored zakonski regulisanog prava na porodiljsku zaštitu i politički
proklamovane borbe protiv „bijele kuge,“ javne retorike o zaštiti porodice, majke i djece kao
najviših vrijednosti u društvu, u praksi se na najrazličitije načine se krše prava na porodiljsku
zaštitu.

Izmjenama i dopunama zakona o radu FBiH13 žena ima pravo da koristi porođajno odsustvo
od najmanje 6 sedmica14 a u RS od 8 sedmica nakon porođaja. Iz ovoga možemo zaključiti
da, formalno, žena može koristiti porođajno odsustvo u minimalnom trajanju, a poslodavac
pronalazi zakonsko uporište da je pozove na posao i prije isteka porodljskog što je očigledno
kršenje međunarodnog standarda iz Povelje koje predviđa pravo žena na porodiljsko odsustvo
u trajanju od najmanje 14 sedmica.

Prilikom zapošljavanja, naročito mladih žena, poslodavci postavljaju pitanja o planovima
žena da rode, porodičnoj situaciji te njihovih „ozbiljnih veza.“ Primjećen je trend, naročito u
trgovinskim i uslužnim djelatnostima, da se žene zapošljavaju na određeno radno vrijeme, te
odlaskom na porodiljsko gube posao. Poslodavci na ovaj način izbjegavaju zapošljavanje i rad
žena koje bi mogle koristiti pravo na porodiljsko i na najgrublji način nekažnjeno krše zakone.

Dostupne informacije govore o otkazima trudnicama i porodiljama naročito kod privatnih
poslodavaca. Žene su izložene različitim pritiscima da se vrate na posao nakon maksimum 60
dana.15 Sindikati potvrđuju da se žene zbog pritisaka najrazličitije vrste ili iz straha da će

13
   SN FBiH 32/00
14
   Izmjene i dopune Zakona o radu FBiH član 26. „žena može koristiti kraće porođajno odsustvo, ali ne kraće od 42 dana
poslije porođaja.“ Zakon o radu RS član 74. „žena može na sopstveni zavtev, otpočeti s radom i pre isteka porodiljskog
odsustva.....ne pre nego što protekne 60 dana od dana porođaja.“
15
   http://www.slobodnaevropa.org/Content/Article/1331314.html



                                                         21
izgubiti posao vraćaju sa porodiljskog nakon 1-2 mjeseca. Velik broj žena se vraća na posao
mnogo prije isteka porodiljskog odsustva i zbog naknada koje su nedovoljne i
destimulirajuće.16

Zakoni predviđaju pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva. U RS
naknada se ostvaruje u visini prosječne plate koju je zaposlenica ostvarila u posljednja tri
mjeseca uvećanu za rast prosječnih plaća u RS na teret Javnog fonda za dječiju zaštitu. U
FBiH nije formiran takav fond već se naknada isplaćuje po osnovu kantonalnih zakona o
socijalnoj zaštiti, a visina i isplata varira prema mjestu prebivališta i isplaćuje se u određenom
procentu u odnosu na prosječnu visinu plaće u pojedinom kantonu.

Tako je novčana naknada za porodiljsko odsustvo u Kantonu Sarajevo za majku porodilju
oko 400 KM ili 60 % prosječne neto plate na području kantona u zadnjih šest mjeseci
prethodne godine17. Poslodavci nisu obavezni da isplate ostatak do iznosa pune plaće što
dodatno ograničava žene u ostvarivanju prava na porodiljsko.

Treba istaći i ogroman problem nepostojanja kvalitetnih i dostupnih državnih ili privatnih
servisa, jaslica i vrtića, koji bi trebali pomoći zaposlenim majkama. Naknade i problemi sa
isplatama ograničavaju žene da plaćaju privatne, ali i državne jaslice i vrtiće. Ovo na
indirektan način smanjuje broj zaposlenih žena koje se povlače sa tržišta rada kako bi se
brinule o djeci, a kasnije je ovakvim ženama teže naći posao zbog nedostatka radnog iskustva
ili dugog odsustva iz radnog procesa. Na ovaj način se podstiče trend diskriminacije i
marginalizacije žena jer se i ogroman broj žena isključuje iz ekonomskog, političkog i javnog
života i učešća u društvu.


Član 9.
Pravo na stručno usmjeravanje
S ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na stručno usmjeravanje, Zemlje potpisnice
preuzimaju obavezu da predvide, ili promoviraju, prema potrebi, službu koja će pomagati
svim osobama, uključujući i osobe sa invaliditetom, da rješavaju probleme vezane za izbor
zanimanja i napredovanja, uz dužno poštivanje karakteristika osobe i njihovog odnosa prema
mogućnostima zapošljavanja: ova pomoć bi trebala biti ponuđena besplatno, i mladima,
uključujući i školsku djecu, i odraslima.

Obaveze BiH u vezi sa članom 9.

Povelja obavezuje državu na formiranje službe koja će pomagati svim osobama, uključujući i
osobe sa invaliditetom, da rješavaju probleme vezane za izbor zanimanja i napredovanja.
Usluge ovakve službe trebaju biti besplatne bilo da su formirane kao javne institucije ili
privatni servisi. Također ovakve službe moraju dostavljati odgovarajuće informacije o izboru
zanimanja.
Država je obavezna da osigura blisku vezu između stručnog usmjeravanja i obuke sa jedne
strane i zaposlenosti sa druge strane.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 9.


16
     Ibid.
17
     Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom Kantona Sarajevo



                                                                  22
Kao što je istaknuto u dijelu koji je govorio o pravu na rad (član 1. u vezi sa stavom 3.)
primjećena je negativna veza između obrazovne strukture onih koji traže posao i
nezaposlenosti. Na žalost, država nije preduzela potrebne reforme koje bi povezale pružanje
pomoći u odabiru struke i potreba tržišta rada, te nisu preduzete mjere koje bi mladima
pomogle pri izboru zvanja, obrazovanja i usavršavanja koje bi osigurale njihovu zaposlenost
nakon završetka obrazovanja. Također, država još nije sistemski riješila pitanje obrazovanja
odraslih.

U BiH nema posebnih službi za pomoć u stučnom usmjeravanju kod izbora zanimanja i
napredovanja naročito kod zapošljavanja. Kao što je već istaknuto u BiH postoje Zavodi za
zapošljavanje koji stručno i kadrovski nisu adekvatno osposobljeni za stručno usmjeravanje te
pomoć pri izboru zanimanja naročito ranjivih kategorija stanovništva.

U RS je formiran Fond za razvoj i zapošljavanje RS sa ciljem finansiranja prestruktuiranja
nezaposlene radne snage kroz savjetodavne usluge, usluge pronalaženja posla,
prekvalifikaciju, ostale poslovne usluge. Ovaj Fond ima ciljne grupe koje se definišu kao
ranjive kategorije. U FBiH nema ovakvog Fonda.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 9. za ranjive kategorije

Nema posebnih programa stručnog usmjeravanja namjenjenih ženama posebno mladim
ženama koje tek trebaju da izaberu vrstu obrazovanja i zanimanja za koje će se obučavati što
bi bilo od velike pomoći ženama i odgovorilo na uočenu rodnu stereotipizaciju u izboru
zanimanja i rada te kasnijeg napredovanja u BiH.

„Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida“ usvojen je
2004 godine u RS. Ovaj zakon predviđa prava, uslove i postupak profesionalne rehabilitacije,
osposobljavanja i zapošljavanja osoba sa invaliditetom i smanjenom radnom sposobnošću kao
i osnivanje organizacija, ustanova i institucija koje se bave profesionalnom rehabilitacijom i
zapošljavanjem osoba sa invaliditetom. Na žalost, još uvijek nema značajnih pomaka u ovoj
oblasti.

Ovim Zakonom je u RS formiran Fond za stučno usmjeravanje i prekvalifikaciju osoba sa
invaliditetom. Međutim, još je uvijek malo urađeno na prekvalifikaciji i stručnom
usmjeravanju osoba sa invaliditetom. U FBiH ovaj fond još nije uspostavljen.


Član 11.

Pravo na zdravstvenu zaštitu
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na zaštitu zdravlja, Zemlje potpisnice
preuzimaju obavezu da, bilo izravno ili u saradnji sa javnim ili privatnim organizacijama,
poduzmu odgovarajuće mjere predviđene da, između ostalog:
1. u najvećoj mjeri uklone slučajeve lošeg zdravlja;
2. predvide savjetodavne ili obrazovne mogućnosti za promoviranje zdravlja i poticanja
individualne odgovornosti u pitanjima zdravlja;
3. spriječe, u najvećoj mogućoj mjeri epidemije, endemične i druge bolesti, kao i nezgode.




                                             23
Obaveze Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 11.

Država je obavezna uvesti mjere koje će u praksi osigurati univerzalni pristup zdravstvenoj
zaštiti na cijelom području i razviti sistem javne zdravstvene službe koji će obuhvatiti
prevenciju bolesti kroz redovne godišnje preglede posebnih grupa stanovništva i sistem
redovih pregleda za cijelo stanovništvo.

Također, država je obavezna uraditi analizu i utvrditi bolesti koje predstavljaju najveće
probleme javnog zdravlja u zemlji. Za posebne grupe stanovništva: tudne žene/majke/bebe,
djecu/adolescente, starije osobe, ugrožene grupe (beskućnike, ovisnike, nezaposlene)
potrebno je uspostaviti posebne mjere zaštite.

Kroz savjetodavne i obrazovne mjere, informativne kampanje i službe savjetovanja u školama
i putem sredstava javnog informisanja kao i na druge načine potrebno je redovno podizati
svijest javnosti o značaju i načinima očuvanja zdravlja.

Potrebno je da država poduzima posebne mjere u cilju sprječavanja epidemija, endemičnih i
drugih bolesti kroz obaveznu ili opcionu vakcinaciju, disinfekciju i epidemiološku politiku.

Na polju javnog zdravstva država treba razviti sistem mjera za prevenciju od zagađenja
zraka, vode, tla, radioktivne kontaminacije, buke, osigurati inspekcije hrane, uspostaviti
minimalne standarde stanovanja, mjere za borbu protiv pušenja, ovisnosti, te spolno
prenosivih bolesti.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 11.


BiH ima 13 ministarstva zdravstva, 13 zdravstvenih fondova i brojne insitute. U Federaciji
BiH svaki kanton ima vlastito ministarstvo zdravstva i zdravstveni fond, te ministarstvo
zdravstva na entitetskom nivou i zdravstveni fond solidarnosti. Republika Srpska ima svoje
ministarstvo zdravstva i fond zdravstvenog osiguranju i pokriva cijelu teritoriju RS. Brčko
distrikt ima poseban zdravstveni fond od 2002. godine.

Entitetski zakoni regulišu ostvarivanje prva na zdravstvenu zaštitu i zdravstveno osiguranje.18

Ovako fragmentiran sistem zdravstvene zaštite ograničava pravičan pristup zdravstvenim
uslugama za sve građane. Servisi zdravstvene zaštite nisu prenosivi između dva entiteta.
Također, pogodnosti zdravstvene zaštite nejednako su raspoređene u korist gradova uz
otežavajući pristup seoskoj populaciji koja živi u područjima koja nisu povezana javnim
transportom. Osobe osigurane u različitim kantonima imaju različita prava i različit pristup
uslugama zdravstvene zaštite, naročito tercijarnoj zdravstvenoj zaštiti, što je posljedica
različitih iznosa prihoda sakupljenih kroz zdravstvene fondove.

Gledajući sveobuhvatno, ukupni prihod i izdaci u zdravstvenom sektoru su znatni (7,4%
budžetskih izdvajanja19), ali održivost je daleko od toga da bude ostvarena.

   18
     Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH (Službene novine FBiH 29/97);
   Zakon o zdravstvenom osiguranju (Službene novine FBiH 30/97, 7/02, 70/08);
   Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS (Službeni glasnik RS 18/99, 62/02);
   Zakon o zdravstvenom osiguranju RS (Službeni glasnik RS 18/99, 51/01, 51/03).



                                                  24
Određene socijalne grupe nisu pokrivene zdravstvenim osiguranjem. Među njima najbrojniji
su nezaposleni koji nisu registrovani kao takvi ili koji su propustili rok za prijavu na zavode
za zapošljavanje, kao i oni koji su zaposleni, ali im se doprinosi ne uplaćuju redovno od strane
njihovih poslodavaca (radnici na čekanju, radnici u privatizovaim preduzećim ili preduzećima
u stečaju). Tu spadaju i Romi koji su isključeni iz sistema, dijelom zbog neposjedovanja
ličnih dokumenata (rodni listovi, lične karte) i dijelom zbog velikog procenta nezaposlenosti.
Nepokriven je i veliki broj građana, uključujući i djecu, zbog neinformisanosti roditelja i
djece o pravima koja imaju u okviru zdravstvene zaštite i o načinu na koji mogu ostvariti
svoja prava.

Prema podacima Fonda zdravstvenog osiguranja RS, u 2008 godini, 19,18% stanovnika (oko
235.000) nije bio u mogućnosti da ovjeri zdravstvenu knjižicu i da koristi prava iz
zdravstvenog osiguranja. U Federaciji BiH, prema podacima Zavoda zdravstvenog osiguranja
i reosiguranja FBiH, u 2007. godini20 je bilo 16,35% stanovništva koji je bio isključen iz
sistema zdravstvenog osiguranja (oko 380.000 stanovnika).

Na nivou entiteta, dijelom je započelo usaglašavanje zakona i propisa sa međunarodnim
standardima u zdravstvenoj zaštiti, međutim promjene idu sporo, s tim da poseban problem
predstavlja provođenje zakona u praksi. Na nivou države nema nikakvih aktivnosti u cilju
harmonizacije entitetskih zakona ili uspostavljanja jedinstvenog pristupa zdravstvenoj zaštiti
za sve građane.

Posebne mjere zaštite za posebne grupe stanovništva: trudne žene/majke/bebe,
djecu/adolescente, starije osobe, ugrožene grupe kao npr. beskućnike, ovisnike, nezaposlene
donekle postoje, ali više u okviru davanja iz socijalne zaštite. Ovakve mjere su uglavnom
nedovoljne i za ovakve grupe stanovništva, međutim zabrinjavajuće je da za veliki broj
stanovništva u socijalnoj potrebi i nepokrivenim univerzalnom zdravstvenom zaštitom ne
postoje posebne mjere zdravstvene zaštite.

Zdravstvenu zaštitu osoba sa invaliditetom karakteriše diskriminacija po uzroku nastanka
invaliditeta i različit obim prava iz zdravstvene zaštite/osiguranja za osobe sa invaliditetom
stečenim u ratu ili nevezano za ratna zbivanja. Za osobe sa invaliditetom nije univerzalno
rješena dostupnost zdravstvenim ustanovama naročito u ambulante, domove zdravlja i sl.
prvenstveno zbog fizičke nedostupnosti. Tako nema spuštenih šaltera za osobe u kolicima,
zvučnih signala za slijepe osobe, natpisa za gluhe, oprema za ginekološke pregled žena u
kolicima je rijetko dostupna, i sl. Također, neodgovarajuća je obučenost i stručnost
medicinskog i paramedicinskog osoblja u pružanju pomoći osobama sa invaliditetom. Osobe
sa težim invaliditetom koji nisu u radnom odnosu, i dalje ne ostvaruju prava iz oblasti
zdravstvene zaštite kao direktni osiguranici, nego indirektno preko člana porodice koji ni sami
nisu uvijek zdravstveno osigurani.

Zakonom o zdravstvenoj zaštiti FBiH navedeno je načelo cjelovitog pristupa u primarnoj
zdravstvenoj zaštiti što se prema zakonu treba osigurati putem slobodnog izbora doktora
medicine i doktora stomatologije. Međutim, ostvarenje ovog načela nije osigurano u praksi
kod slobodnog izbora doktora naročito povratničkoj populaciji. Naime, pravo na zdravstvenu
zaštitu stiče se prijavom boravka u novo prebivalište i samo tu se može realizirati. Među
povratničkom populacijom često je prisutno nepovjerenje u lokalnu zajednicu pogotovo u
19
     BiH: Addressing fiscal challenges and institutional review, World Bank, 2006
20
     podaci za 2008. se očekuju u junu 2009.


                                                        25
mjestima gdje su počinjeni teški zločini, a povratnici nemaju mogućnost slobodnog izbora
doktora.

Pravo na zdravstvenu zaštitu ne ostvaruje određeni broj građana među kojima naročito
ugrožene grupe. Ovo je uzrokovano nedovoljnim, neadekvatnim i nedostupnim informacijama
od strane relevantnih institucija. Obaveza informisanja nije adekvatno zakonski regulisana i
institucije izbjegavaju i minimalne obaveze da pruže potrebne informacije građanima. Država
ne provodi savjetodavne ili obrazovne kampanje za promoviranje zdravlja i individualne
odgovornosti u pitanjima zdravlja kako nalaže Povelja. Pacijenti, zbog loše informisanosti o
pravima i procedurama propuštaju rokove za žalbu. Javnost je informisana od strane medija
jedino o pojavi gripe i drugih opasnih zaraznih bolesti kao što je npr. bruceloza i to tek kada
su one već uveliko nastupile.

Nisu donošeni zakoni o pravima pacijenata ni u RS ni u FBiH.

Ne postoje mjere koje će uključiti informacije o rizicima po zdravlje štetnim uticajem okoline,
sistematski i besplatni pregled populacije koja je posebno izložena utjecaju okoline kao npr. u
naseljima u blizini tvornica, termoelektrana i sl.


Član 12.

Pravo na socijalnu zaštitu
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na socijalnu zaštitu Zemlje potpisnice
preuzimaju obavezu da:
1. uspostave ili održavaju sistem socijalne zaštite;
2. održavaju sistem socijalne zaštite na zadovoljavajućem nivou, koja je kao minimum
jednaka onoj koja je potrebna za ratifikaciju Evropskog kodeksa socijalne zaštite;


Obaveze Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 12.
Država je obavezna da uspostavi jasan sistem socijalne zaštite i predvidi potrebna finansijska
sredstva za njegovu održivost. Potrebno je uspostaviti takav sistem socijalne zaštite koji je,
najmanje isti kao sistem propisan Evropskim kodeksom socijalne zaštite koji reguliše
ostvarivanje prava na:
    1. Zdravstvenu zaštitu
    2. Davanje za bolest
    3. Davanje za nezaposlenost
    4. Davanje za starost
    5. Davanje za povredu na radu
    6. Obiteljsko davanje
    7. Davanje za majčinstvo
    8. Davanje za invaliditet
    9. Davanje članovima obitelji kada umre uzdržavatelj

Dalje, kodeks definiše jasne standarde za obračunavanje finansijske pomoći koje se odnose
na 'socijalno osiguranje' te uspostavlja dalje kriterije za ostvarivanje prava na predviđena




                                               26
davanja. U smislu prakse Evropskog komiteta za socijalna prava, da bi bilo efikasno, pravo
na socijalnu pomoć mora biti:
    1.     jasno definirano zakonom,
    2.     zasnovano na objektivnim kriterijima,
    3.     ostvarljivo,
    4.     ne smije podlijegati nikakvoj drugoj uvjetovanosti osim potrebe korisnika za
           socijalnom pomoći.


Ostvarivanje prava po osnovu člana 12.

Nijedan od gore navedena četiri uslova za ostvarivanje prava, kako to definira Kodeks, nije
ispoštovan u bh. zakonodavstvu i praksi.

Socijalnu zaštitu u širem smislu kako je tumači Povelja, u bh. zakonodavstvu reguliše 20
zakona21 što na entiteskom što na kantonalnom nivou. Sistem socijalne zaštite uključuje preko
30 ministarstava i insitucija u FBiH22. RS ima centraliziraniji i efikasniji sistem socijalne
zaštite i ujednačenu zaštitu na nivou entiteta, u okviru četiri ministarstva23.
21
  Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH (Službene novine FBiH 29/97);
Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS (Službeni glasnik RS 18/99, 62/02);
Zakon o zdravstvenom osiguranju FBiH (Službene novine FBiH 30/97, 7/02, 70/08);
Zakon o zdravstvenom osiguranju RS (Službeni glasnik RS 18/99, 51/01, 51/03);
Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom FBiH (Službene
novine FBiH 36/99, 54/04, 42/06);
  Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom kantona Sarajevo
  (Službene novine 16/02);
  Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Zeničko-dobojski kanton (Sl.
  novine 13/07);
  Zakon o socijalnoj skrbi, Hercegovačko-neretvanski kanton (Sl. Novine 3/05);
  Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji sa djecom, Zapadnohercegovački kanton
  (Sl. novine 16/01, 11/02, 4/04, 9/05);
  Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Tuzlanski kanton (Sl. novine
  12/00, 05/02, 13/03 i 08/06);
  Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Unsko-sanski kanton (Sl.
  novine 5/00, 7/01);
  Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Bosansko-podrinjski kanton
  (Sl. novine 10/00, /03);
  Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Kanton Livno ( Narodne
  Novine 5/98);
  Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom (Sl. Novine 10/05, 2/06);
  Zakon o socijalnoj zaštiti , Posavska županija/kanton (Narodne novine 5/04);
Zakon o socijalnoj zaštiti RS (Službeni glasnik RS 5/93, 15/96, 110/03);
Zakon o civilnim žrtvama rata RS (Službeni glasnik RS 25/93, 32/94, 37/07, 60/07);
Zakon o dječijoj zaštiti RS (Službeni glasnik RS 4/02);
Zakon o zaštiti porodice RS (Službeni glasnik RS 54/02);
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (Službene novine FBiH 29/98, 49/00, 32/01);
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS (Službeni glasnik RS 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02,
110/03 i 67/05).
22
  Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH i 10 kantonalnih ministarstava
Ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH
Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica FBiH
Ministarstvo zdravstva FBiH i 10 kantonalnih ministarstva zdravstva
Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH i 10 kantonalnih zavoda/fondova
Zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje FBiH
Federalni zavod za zapošljavanje i 10 kantonalnih zavoda za zapošljavanje


                                                         27
Dodatno, državni nivo gotovo da nema nikakve nadležnosti ni obaveza za osiguranje
usklađenog i održivog sistema socijalne zaštite na nivou cijele BiH, tako da se ne može ni
govoriti o naznakama harmoniziranosti sistema socijalne zaštite na nivou BiH.

Nijedan član u Federalnom Zakonu ne navodi bilo kakvu obavezu Ministra za rad i socijalnu
politiku za sprovođenje ovog Zakona na cijeloj teritoriji FBiH. Također, Zakon ne navodi
kaznene odredbe za kantone koji propuste usaglasiti svoje zakone sa Federalnim zakonom, a
Federalno Ministarstvo rada i socijalne politike ne poduzima mjere prema kantonima koji ne
usaglase svoje zakone sa Federalnim.

Zakoni na entitetskim nivoima pitanja iz oblasti socijalne zaštite regulišu na različite načine.
Naročito je komplikovan sistem u FBiH sa izraženim preklapanjem i čestim izbjegavanjem
nadležnosti između 10 kantona i FBiH za uspostavljanjem funkcionalnog sistema socijalne
zaštite, osiguranjem uživanja prava iz socijalne zaštite i osiguranjem sredstava za ostvarivanje
prava korisnika. Svaki kanton ima svoja ministarstva koja su zadužena za oblasti socijalne i
zdravstvene zaštite, zaštite ratnih invalida i njihovih porodica, raseljenih lica, izbjeglica, rada i
zapošljavanja. Kantoni donose i usvajaju svoje zakone u oblasti socijalne zaštite, koji uvijek
nisu usklađeni sa Federalnim Zakonom o socijalnoj zaštiti. Na primjer, nedostatak pravnog
okvira za civilne žrtve rata u Neretvansko-hercegovačkom kantonu rezultira njihovim
isključivanjem iz zaštite u tom kantonu.

Prava iz Evropske socijalne povelje reguliše 20-tak zakona u BiH zakonodavstvu:

Pravo na zdravstvenu zaštitu regulištu entitetski zakoni o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom
osiguranju.
Davanje za bolest regulišu entitetski zakoni o zdravstvenom osiguranju i socijalnoj zaštiti.
Davanje za nezaposlenost regulišu entitetski i kantonalni zakoni o socijalnoj zaštiti.
Davanje za starost regulisano je samo u smislu starosne penzije u okviru entitetskih zakona o
penzijskom i invalidskom osiguranju.
Davanje za povredu na radu regulisano je u okviru entitetskih zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju u smislu invalidske penzije (FBiH), a u Republici Srpskoj je još
predviđena prekvalifikacija ili dokvalifikacija, pravo na novčanu naknadu, zaposlenje na
drugom mjestu.
Obiteljsko davanje i davanje za majčinstvo u smislu plaćanja mjesečne novčane nadoknade za
porodilje i jednokratne finansijske pomoći predviđeno je kroz zakone o socijalnoj zaštiti,
zaštiti porodica s djecom i zaštiti civilnih žrtava rata (10 kantona i jedan entitetski zakon u
FBiH) i kroz Zakon o dječijoj zaštiti u RS.
Davanje za invaliditet predviđeno je u okviru entitetskih zakona o socijalnoj zaštiti ili kroz
invalidsku penziju u okviru zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.


Centri za socijalni rad - dva kantonalna (Sarajevo i Bosansko-podrinjski kanton) i 71 opštinski centar
23
   Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS
Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS
Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport RS
Javni fond za dječiju zaštitu RS
Fond zdravstvenog osiguranja RS
Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS
Zavod za zapošljavanje RS sa 6 regionalnih zavoda i opštinskim biroima za zapošljavanje
Centri za socijalni rad (45 opštinskih centara)



                                                       28
Davanje članovima obitelji kada umre uzdržavatelj u smislu porodične penzije je predviđeno
entitetskim zakonima o penzijskom i invalidskom osiguranju.



     Poređenje korisnika i prava u zakonima koji regulišu socijalnu zaštitu u BiH

     Korisnici socijalne zaštite:

Federacija BiH                                         Republika Srpska
                                                       Lica koja se nalaze u stanju socijalne potrebe, a
1.   djeca bez roditeljskog staranja                   naročito:
2.   odgojno zanemarena djeca                          1. maloljetnici bez roditeljskog staranja,
3.   odgojno zapuštena djeca                           2. maloljetnici ometeni u fizičkom i psihičkom
4.   djeca čiji je razvoj ometen obiteljskim               razvoju,
     prilikama                                         3. maloljetnici čiji je razvoj ometen porodičnim
5.   osobe sa invaliditetom i osobe ometene u              prilikama
     fizičkom ili psihičkom razvoju                    4. maloljetnici vaspitno zanemareni i zapušteni.
6.   materijano neosigurane i za rad nesposobne        5. materijalno neobezbjeđena i za rad nesposobna
     osobe                                                 lica,
7.   stare osobe bez obiteljskog staranja              6. stara lica bez porodičnog staranja,
8.   osobe sa društveno negativnim ponašanjem          7. invalidna lica,
9.   osobe i obitelji u stanju socijalne potrebe,      8. lica sa društveno negativnim ponašanjem,
     kojima je uslijed posebnih okolnosti              9. lica kojima je zbog posebnih okolnosti potrebna
     potreban odgovarajući oblik socijalne zaštite.        socijalna zaštita.

Hercegovačko-neretvanski             Zapadnohercegovački kanton            Tuzlanski kanton
kanton (Zakon o socijalnoj           Isti korisnici kao u Zakonu FBiH      Proširen krug korisnika
skrbi)                                                                     soc.zaštite u odnosu na Zakon
Isti korisnici kao u Zakonu FBiH                                           FiH na:
                                                                           1.osobe izložene zlostavljanju i
                                                                           nasilju u porodici.
Unsko-sanski kanton                  Kanton Sarajevo                       Zeničko-dobojski kanton
Proširen krug korisnika              Proširen krug korisnika               Proširen krug korisnika
soc.zaštite u odnosu na Zakon        soc.zaštite u odnosu na Zakon         soc.zaštite u odnosu na Zakon
FiH na:                              FiH na:                               FiH na:
1.disfunkcionalna porodica           1. osobe i porodice čija primanja      1. lica ovisna o psihoaktivnim
2.lica i porodice koje nemaju         nisu dovoljna za podmirenje              supstancama
  dovoljno prihoda za                 osnovnih životnih potreba;
  podmiranje osnovnih životnih       2. osobe izložene zlostavljanju i
  potreba                            nasilju u porodici.
Bosansko-podrinjski/Goražde          Srednjobosanski kanton
kanton                               Isti korisnici kao u Zakonu FBiH
Isti korisnici kao u Zakonu FBiH




                                                      29
Posavska županija/kanton (Zakon o socijalnoj zaštiti)
Samac ili obitelj koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba, a nisu ih u
mogućnosti ostvariti svojim radom ili prihodom iz imovine ili iz drugih izvora i:
1. tjelesno ili mentalno oštećeno ili psihički bolesno dijete, te dijete prema kojem je ili bi trebala biti
   primjenjena mjera obiteljsko ili kazneno pravne zaštite,
2. tjelesno ili mentalno oštećena ili bolesna odrasla osoba, starija, nemoćna ili druga osoba koja zbog
   trajnih promjena u zdravstvenom stanju ne može udovoljiti osnovnim životnim potrebama,
3. druga osoba koja je u nevolji zbog poremećenih odnosa u obitelji, ovisnosti o alkoholu, drogama, ili
   drugim opojnim sredstvima ili zbog drugih oblika društveno neprihvatljivog ponašanja i drugih
   uzroka.




    Prava iz socijalne zaštite

Fedracija BiH                                       Republika Srpska
 1. novčana i druga materijalna pomoć                 1. materijalno obezbjeđenje,
 2. osposobljavanje za život i rad                    2. dodatak za pomoć i njegu drugog lica
 3. smještaj u drugu obitelj                          3. pomoć za osposobljavanje za rad djece i
 4. smještaj u ustanove socijalne zaštite                 omladine
 5. usluge socijalnog i drugog stručnog rada          4. smještaj u ustanovu socijalne zaštite ili
 6. kućna njega i pomoć u kući                            smještaj u drugu porodicu
                                                      5. usluge socijalnog rada
Hercegovačko-neretvanski              Zapadnohercegovački kanton      Tuzlanski kanton
kanton
Ista prava kao u Zakonu FBiH          Ista prava kao u Zakonu FBiH          Ista prava kao u Zakonu FBiH
Unsko-sanski kanton                   Kanton Sarajevo                       Zeničko-dobojski kanton
Dodatno na zakon FBiH:                Dodatno na zakon FBiH:                Dodatno na zakon FBiH:

1. i drugi oblici socijalne zaštite   1. novčana naknada za pomoć i          1. vršenje starateljstva i nadzor
koje propisuje općina i Kanton           njegu od strane druge osobe
(subvencioniranje stanarine,
grijanja, struje, sahrane,
najugroženijim kategorijama
stanovništva)
Bosansko-podrinjski/Goražde           Srednjobosanski kanton
kanton                                Dodatno na Zakon FBiH:
Ista prava kao u Zakonu FBiH          1. drugi oblici socijalnog rada

Posavski kanton/županija
   1. savjetovanje
   2. pomaganje u prevladavanju posebnih teškoća
   3. pomoć za uzdržavanje
   4. jednokratana pomoć
   5. doplatak za pomoć i njegu
   6. osobna invalidnina
   7. ospsobljavanje za samostalan život i rad
   8. skrb izvan vlastite obitelji
   9. druge pomoći




                                                    30
    Prava civilnih žrtava rata

Fedracija BiH (prava 1-5 uređuje Federalni           Republika Srpska (davanja se vrše iz budžeta
zakon, prava 6-8 uređuju kantonalni zakoni)          RS, na osnovu zahtijeva u opštinama)

1. osobna invalidnina                                  1. civilna invalidnina, odnosno porodična
2. dodatak za njegu i pomoću od strane druge               invalidnina
  osobe                                                2. dodatak za njegu i pomoć drugog lica
3. ortopedski dodatak                                  3. dodatak za člana porodice nesposobnog za rad
4. obiteljska invalidnina                              4. dodatna novčana pomoć
5. pomoć u troškovima liječenja i nabavci              5. dodatak na samohranost
ortopedskih pomagala                                   6. zdravstvena zaštita
6. osposobljavanje za rad (profesionalna               7. profesionalna rehabilitacija
rehabilitacija, prekvalifikacija i dokvalifikacija)
7. prioritetno upošljavanje
8. prioritetno stambeno zbrinjavanje
9. psihološka pomoć i pravna pomoć
Zapadnohercegovački                  Kanton Sarajevo                      Zeničko-dobojski kanton
kanton                              1. pomoć u troškovima liječenja 1. osobna invalidnina
1. osobna invalidnina                   i nabavci ortopedskih             2. dodatak za njegu i potporu
2. dodatak za njegu i potporu           pomagala                             od strane druge osobe
    od strane druge osobe           2. osposobljavanje za rad,            3. ortopedski dodatak
3. ortopedski dodatak                   profesionalna rehabilitacija,     4. obiteljska invalidnina
4. obiteljska invalidnina               prekvalifikacija i                5. zdravstvenu zaštitu
5. dodatak na djecu                     dokvalifikacija                   6. pomoć u troškovima
6. zdravstvenu zaštitu              3. prioritetno zapošljavanje             liječenja i nabavci
7. prioritetno upošljavanje         4. zdravstvena zaštita i uvjeti za       ortopedskih pomagala
                                        sticanje prava cžr

Unsko-sanski kanton               Tuzlanski kanton                     Bosansko-podrinjski/Goražde
Dodatno na zakon FBiH:            Ista prava kao u Zakonu FBiH         kanton
1. zdravstvena zaštita                                                 U poređenju sa Federalnim
                                                                       zakonom nema dodatak na
                                                                       djecu, a ima psihološku i pravnu
                                                                       pomoć

Posavski kanton/županija          Srednjobosanski kanton               Hercegovačko-neretvanski
(nema svoj zakon)                 Ista prava kao u Zakonu FBiH         kanton (nema svoj zakon)


    Prava po penzijskom/invalidskom osiguranju

Federacija BiH                                  Republika Srpska
1. starosna penzija                                1. u slučaju starosti - starosna penzija
2. invalidska penzija                              2. u slučaju invalidnosti- invalidska penzija,
3. porodična penzija                                   prekvalifikacija ili dokvalifikacija, pravo na
4. prava osiguranika sa promijenjenom                  novčanu naknadu, zaposlenje na drugom
   radnom sposobnošću                                  mjestu,
                                                   3. u slučaju smrti osiguranika - porodična
                                                       penzija




                                                  31
Član 13.
Pravo na socijalnu i medicinsku pomoć
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na socijalnu i medicinsku pomoć, Zemlje
potpisnice preuzimaju obavezu da:
1. osiguraju da svaka osoba koja ne raspolaže odgovarajućim resursima i koja nije u
mogućnosti osigurati te resurse bilo vlastitim naporima ili iz drugih izvora, posebno
uživanjem beneficija šeme socijalne zaštite, dobije odgovarajuću pomoć, i u slučaju bolesti,
brige koja iziskuje njeno stanje;
2. osigura da osobe koje primaju takvu pomoć neće iz tog razloga, podnositi smanjenje
svojih političkih i socijalnih prava;
3. predvidi da svako može dobiti, preko odgovarajućih javnih ili privatnih službi, savjete i
ličnu pomoć koja im je eventualno potrebna da bi spriječili, otklonili, ili ublažili lično ili
porodično siromaštvo.
Obaveze BiH u vezi sa članom 13.
Država je obavezna da uspostavi sistem javne socijalne i medicinske pomoći koja će
obuhvatiti:
-    novčana davanja ili davanja druge vrste;
-    jasno definisane kategorije i broj obuhvaćenih osoba;
-    uvjete za odobravanje pomoći, kriterije za procjenu potreba, procedure za utvrđivanje da
     li je neka osoba bez odgovarajućih resursa, i definisati tijela koja odobravaju pomoć;
-    iznos pomoći adekvatan u odnosu na troškove života;
-    jasan i funkcionalan način na koji se osigurava pravo na pomoć i uspostavljen neovisni
     organ preko kojeg pojedinci mogu tražiti zaštitu prava.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 13.

Socijalna pomoć u BiH je zasnovana na statusu a ne na potrebama sa istovremeno
nedovoljnim sredstvima za veliki broj i potrebe socijalno ugroženog i siromašnog
stanovništva. Procjenjuje se da 350.000 građana koji žive ispod linije siromaštva nema
socijalnu pomoć. Jedan od razloga je zakonski okvir koji koristi nesposobnost za rad kao
glavni kriterij za dodjelu pomoći. Formalno, ovih 350.000 siromašnih građana je sposobno za
rad, ali zbog nemogućnosti zaposlenja padaju u stanje socijalne potrebe, a istovremeno sistem
ih ne prepoznaje kao korisnike socijalne pomoći. Generalno, sistem socijalne pomoći je
neadekvatan, nedovoljan i neefikasan u pružanju servisa stanovništvu u socijalnoj potrebi. S
druge strane privreda, zapošljavanje i obrazovanje kao motori razvoja zemlje i društva nisu
povezani u sistem koji trebaju dovesti do smanjenja broja socijalno ugroženih osoba.

Prema podacima Svjetske banke, socijalna pomoć obuhvata samo jednu četvrtinu siromašnih
u potrebi za pomoći.24

Finansiranje sistema socijalne zaštite u BiH zasnovano je na prikupljanju sredstava iz
socijalnog osiguranja, kroz doprinose na plate zaposlenih (penzije, zdravstveno osiguranje,


24
  BiH Fiscal Challenges and Strengthening Perspectives for Growth, Review of Public Espenditures and
Insitutions, September 2006


                                                    32
nezaposlenost) i na budžetskim sredstvima opština, kantona i entiteta (socijalna pomoć,
davanja za njegu i servise socijalne zaštite).

Iako je u BiH uvedena primjena poreza na dodatnu vrijednost koja je počela još u januaru
2006., još uvijek nije donešena državna strategija kojom bi se omogućilo korištenje dijela
ovih sredstava za razvijanje programa u okviru socijalne sigurnosti i zaštite. Kao jedan od
najznačajnijih argumenata koje su domaći političari koristili prilikom uvođenja ove
jedinstvene stope je bilo upravo obećanje za početak provođenja sveobuhvatne reforme u
oblasti socijalnih prava, a koja je trebala znatno unaprijediti i povećati državna davanja onima
kojima je to potrebno. Iako je priliv u državni budžet značajno povećan, nisu donešeni
programi koji bi išli ka uspostavljanju održivog sistema socijalne pomoći. Isplate od dodatnih
10 KM već utvrđenim korisnicima socijalnih programa i dijelom penzionerima, bez prethodno
razvijenog mehanizma određivanja najugroženijih kategorija stanovništva, ne mogu se nazvati
programima koji vode održivom sistemu. Osim toga i ova vrsta pomoći je ukinuta u 2008.
godini jer se pokazala kao neefikasna i neodrživa.

Kada govorimo o obavezi jednake teritorijalne raspoređenosti servisa i ujednačenosti nivoa
pomoći nema poštivanja ovog stanadarda u BiH. Po pravilu najveće i najrazvijenije opštine i
gradovi i kantoni izdvajaju najviše sredstava u svojim budžetima za socijalnu zaštitu dok male
i nerazvijene opštine i kantoni, u kojim je potreba za ovim vidom pomoći i veća, ne mogu da
zadovolje potrebe korisnika ni za onim najosnovnijim vidovima socijalne pomoći i zaštite.

Poređenje godišnjih davanja za socijalnu pomoć na nivou kantona u FBiH (2006.godina) daje
pregled razlika u dostupnosti sredstava za socijalnu pomoć i dostupnosti pomoći i servisima:

Procenat ukupnog prihoda kantona koji ide na socijalnu pomoć i servise socijalne
zaštite25

Sarajevo Kanton                                12,9%
Bosansko-podrinjski kanton                     9,52%
Tuzla kanton                                   6,57%
Srednjebosanski kanton                         6%
Zapadno-hercegovački kanton                    4,83%
Zeničko-dobojski kanton                        4,56%
Unsko-sanski kanton                            3,45%
Posavski kanton                                2,72%
Livno kanton                                   2, 45%

U RS, sredstava za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite obezbjeđuju se u budžetu opština26 i
budžetu RS.27 Sve opštine su obavezne usmjeriti minimalno 10% budžeta na socijalne
davanja. Opštine koje iz opravdanih razloga nemaju mogućnost da ostvare planirane prihode
za ovu oblast u budžetu imaju pravo na dopunska sredstva za socijalnu zaštitu iz budžeta RS.
Zaštitu djece i porodice sa djecom reguliše poseban zakon u RS, Zakon o dječijoj zaštiti krozz
koji se za obezbjeđivanje većine prava stara RS, a opština samo za dio prava.28



25
   Izvor: Revizorski izvještaj Ureda za reviziju javnih insitucija u FBiH, www.saifbih.ba
26
   Materijalno obezbjeđenje, dodatak za pomoć i njegu drugog lica, smještaj u ustanovu socijalne zaštite, smještaj u drugu
porodicu, pomoć u kući.
27
   Za funkcionisanje ustanova socijalne zaštite, za osposobljavanje za rad djece ometene u fizičkom i psihičkom razvoju.
28
   Iz predškolskog obrazovanja i boravak djece u dječijim odmaralištima.



                                                           33
Novčana davanja predviđena Poveljom postoje ali bez jasno definisanih izvora finansiranja,
kriterija i bez sistema tačne evidencije o broj obuhvaćenih osoba. Novčana pomoć je u vidu:
    -        stalne novčane pomoći,
    -        novčane naknade za pomoć i njegu od strane druge osobe,
    -        druge materijalne pomoći (privremena ili jednokratna pomoć za osobe koje se
             nađu u stanju socijalne potrebe zbog posebnih okolnosti).

Davanja za civilne žrtve rata su dijelom finansirana iz Federalnog budžeta po Federalnim
kriterijima i propisima29, dok kriterije i način davanja za druga prava30 uređuje kanton.
Kanton u potpunosti određuje uslove, način ostvarivanja i davanja iz oblasti zaštite obitelji sa
djecom kao i oblast socijalne zaštite.

Kriteriji za dodjelu su neujednačeni na nivou kantona i entiteta, nisu jasno definisani kroz
zakon, naročito za novčanu pomoć. Kantoni čak svojim propisima određuju postupak za
ocjenjivanje sposobnosti, razvrstavanje i evidenciju djece ometene u fizičkom i psihičkom
razvoju, a također i kriterije za smještaj osoba u ustanove socijalne zaštite.

Diskriminacija se, dakle, ogleda u:
   -      određivanju kriterija za dodjelu socijalne pomoći,
   -      procesu donošenja odluka o dodjeli socijalne pomoći,
   -      kategorizaciji siromašnih i identifikaciji najugroženijih.

U oblasti zaštite osoba sa invaliditetom najizraženija je zakonima utemeljena diskrimnacija
između osoba sa invaliditetom stečenim u toku rata i u vezi sa ratom (čak i unutar ove
kategorije postoji izražena razlika između civilnih i vojnih žrtava rata) i osoba sa
invaliditetom stečenim po drugoj osnovi. Po važećem Zakonu u FBiH civilnim žrtvama rata
pripada 70% od naknada koje primaju ratni vojni invalidi, dok osobe sa invaliditetom
stečenim nevezano za ratna zbivanja primaju znatno niže naknade. Raspon naknada za osobe
sa prvom kategorijom invalidnosti kreće se od 41 KM do 1800 KM.

Naročito su izraženi netransparentni i neujednačeni kriteriji za odobravanje prava i isplate
davanja boračko-invalidskoj populaciji (naročito po osnovu nezaposlenosti). Broj
registrovanih ratnih vojnih invalida se nelogično povećao u periodu poslije rata i predstavlja
ogroman pritisak naročito na budžet Federacije BiH. Kako veliki dio budžeta FBiH i RS ide
na beneficije za ratne vojne invalide i demobilizirane borce, nedovoljno sredstava ostaje za
finansiranje socijalne pomoći i socijalnih servisa (2% ukupnog bruto priozvoda BiH se
izdvaja na beneficije za ratne vojne invalide).

Socijalna karta na nivou BiH nije urađena pa tako i ne postoje relevantni podaci o socijalnim
potrebama stanovništva, niti se mogu odrediti sredstva iz budžeta na osnovu potreba na
godišnjem nivou. Zadnji popis stanovništa je urađen 1991 godine.

Postojeći sistem socijalne zaštite nije u stanju da registruje, prati i procjenjuje situaciju u
socijalnom sektoru najviše zbog rascjepkanog sistema pomoći i nepostojanja koordinacije i
razmjene informacija o korisnicima i davanjima, naročito u FBiH. Ovakav sistem s jedne
strane omogućava dupla plaćanja pojedinim kategorijama i korisnicima, dok sa druge strane
ne dolazi do velikog dijela stanovništva koji je u socijalnoj potrebi, a izvan postojećeg sistema

29
   Osobna invalidnina, dodatak za njegu i potporu od strane druge osobe, ortopedski dodatak,obiteljska invalidnina, dodatak
na djecu.
30
   Pomoć u troškovima liječenja, osposobljavanju za rad, prioritetnom upošljavanju.



                                                           34
zaštite. Ne postoji sistem monitoringa, o učincima zakona i politika na ekonomska i socijalna
prava građana kao niti redovno ažururanje podataka na bilo kojem nivou vlasti u BiH.

Za utvrđivanje iznosa socijalne pomoći u pravilu se uzima visina potrošačke korpe koja
predstavlja minimalni iznos sredstava potrebnih za život. U BiH visinu potrošačke korpe
utvrđuje Vlada i gotovo uvijek je duplo niža od vrijednosti one koju utvrđuje sindikat. Iznos
socijalne pomoći koja se dodjeljuje u BiH ne zadovoljava potrebe korisnika između ostalog i
zbog toga što nije jasno definisana zakonom, niti se shodno tome veže za visinu potrošačke
korpe. Davanja za niz drugih vrsta finansijske pomoći kao npr. pomoć za djecu ili njegu od
strane druge osobe su minimalna i više simbolična u iznosima od 20 do 60 KM i ne mogu se
smatrati minimalnom socijalnom pomoći. Dodatno, problem predstavlja što Kantoni utvrđuju
također nivo socijalne pomoći, te se tako ovi iznosi razlikuju.

Često, čak i zakonski utvrđena davanja se ne isplaćuju što se pravda nedostatkom sredstava u
budžetu. Tako npr. Zakonom određena davanja za dječiju zaštitu i porodiljske naknade za
nezaposlene majke se ne isplaćuju u većini kantona u FBiH.

Od 370.000 registrovanih nezaposlenih u FBiH, novčanu naknadu u 2007. primilo je svega
njih 5800 ili 1,5 %. U Republici Srpskoj od 135.000 registrovanih nezaposlenih 2980 je
primilo naknade ili 2,2%.

Iz svega gore navedenog možemo zaključiti da u ovoj oblasti vlada opšta konfuzija te
nerazumijevanje i nerazlikovanje osnovnih pojmova socijalne zaštite, socijalnog osiguranja i
socijalne pomoći. Ovome doprinosi gomila nejasnih i diskriminirajućih zakona donesenih na
različtim nivoima vlasti. Na ovakav način, organi vlasti na svim nivoima doprinose daljnjem
kršenju prava građana i diskriminaciji.

Centri za socijalni rad su neravnomjerno raspoređeni na teritoriji BiH, tako da neki gradovi
uopće nemaju centre kao npr. Neum. Opremljenost i kvalitet rada i pružanja usluga centara za
socijalni rad je neujednačena na teritoriji BiH što za posljedicu ima nedovoljno kvalitetnu i
teritorijalno različitu brigu o korisnicima usluga. Zakonom su definisane dvije glavne uloge
centara: a) procjena potreba, primanje zahtjeva za pomoć i isplate davanja npr. u novcu,
subvencioniranje komunalija, nematerijalna pomoć i b) smještanje osoba u ustanove, njihovo
nadgledanje i savjetovanje za stare, osobe sa invaliditetom, djecu sa posebnim potrebama,
razvedene roditelje, maloljetničke prestupnike.

Rad centara u praksi se više fokusira na finansijsko-administrativnu pomoć a manje na
savjetovanje, praćenje stanja ugroženih, pružanje adekvatne psiho-socijalne pomoći. I
stručnost osoblja u centrima je uglavnom neodgovarajuća. Struktura zaposlenih u centrima za
socijalni rad ne odgovara standardima za kvalitetno pružanje usluga socijalnog rada i ne može
odgovoriti socijalnim potrebama građana niti može na odgovarajući način djelovati u pravcu
smanjenja sociopatoloških pojava i pomoći porodici u provođenju njenih funkcija.


Fond dječije zaštite RS radi reviziju rješenja vezanih za zaštitu prava i tužbe korisnika. Prava
drugih korisnika iz oblasti socijalne zaštite u prvostepenom postupku rješavaju komisije u
okviru opštinskih centara za socijalni rad, a drugostepene tužbe vezane za probleme u
ostavrivanju prava rješava Ministarstvo za socijalnu zaštitu RS.




                                              35
U FBiH žalbe koje se odnose na zaštitu prava civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom u
prvom stepenu rješava općinska komisija. U drugostepenom postupku prava rješava
kantonalno ministarstvo. U oba entiteta primjenjuje se Zakon o upravnom postupku, tj. unutar
institucija koje i odobravaju i eventualno krše prava. Neovisni organ su kantonalni sudovi
(FBIH) i opštinski sudovi u RS kod kojih ošetećeni rijetko pokreću tužbe, jer to zahtijeva
sredstva, a institutcija besplatne pravne pomoći u slučaju podnošenja tužbi ne postoji.

Kantonalni zakoni u FBiH (zeničko-dobojski kanton, sarajevski kanton, unsko-sanski kanton)
definišu obavezu kantonalnog ministarstva za nadzor nad provođenjem Zakona o socijalnoj
zaštiti, zaštiti porodica s djecom i civilnih žrtava rata. Također, predviđene su novčane kazne
za ustanove ako korisniku, protivno odredbama zakona uskrate ili ograniče prava koja mu
pripadaju koje su minimalne i različite (Zeničko-dobojski kanton i tuzlanski kanton
predviđaju       kaznu     500-1000     KM,      Hercegovačko-neretvanski      300-1000    KM,
Zapadnohercegovački 500-5000 KM), dok Zakon u Sarajevskom kantonu uopšte ne predviđa
novčane kazne za nesprovođenje zakona. Zakon Unsko-sanskog kantona predviđa kaznene
odredbe 1000-5000 KM za ustanove koje uskrate ili ograniče korisniku prava koja mu
pripadaju.



Član 14.
Pravo na korištenje službi socijalne zaštite
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na korištenje službi socijalne zaštite,
Zemlje potpisnicepreuzimaju obavezu da:
1.     promoviraju ili pružaju usluge koje, korištenjem metoda socijalnog rada, doprinose
       dobrobiti i razvitku i pojedinaca i skupina unutar zajednice, i njihovo prilagođavanje
       socijalnom okruženju;
2.     potiče učešće pojedinaca i dobrovoljnih i drugih organizacija u uspostavljanju i
       održavanju takvih službi.
Obaveze BiH u vezi sa članom 14.

Neophodno je uspostaviti takve socijalne službe koje će imati odgovarajuću ogranizaciju,
administraciju i finansijske i stručne resurse koje će odgovoriti potrebama u društvu. Važno
je osigurati pravo žalbe na odluke koje donose centri za socijalni rad, a odnose se na
odobravanja prava.

Potrebno je da država poduzme mjere koje će osigurati ili potaknuti učešće pojedinaca i
dobrotvornih organizacija i drugih odgovarajućih organizacija u osnivanju i održavanju tih
službi.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 14.

U okviru državnih službi još uvijek nisu usvojeni savremeni koncepti socijalne zaštite, kao što
je aktivno učešće korisnika zaštite, sveobuhvatan pristup, multidisciplinarni rad, saradnja sa
nevladinim organizacijama i drugim vladinim organizacijama koje imaju ulogu u zaštiti
ugroženih kategorija. Komunikacija između centara za socijalni rad i nevladinih organizacija
je veoma ograničena i to ometa razmjenu profesionalnog iskustva i razvoj pristupa
jedinstvene politike.


                                               36
Nevladine organizacije generalno, nisu priznate kao partneri vlasti u zadovoljavanju socijalnih
potreba stanovništva. Nisu stvoreni zakonski preduslovi za promovisanje volonterskog rada
pa tako u FBiH još uvijek nije donešen zakon o volontarizmu, dok u RS jeste. S druge strane
nisu zakonom predviđeni poticaji domaćim privrednim preduzećima da dio sredstava
usmjeravaju u humanitarne svrhe ili nevladine organizacije. Nevladine organizacije
angažovane u socijalnom zbrinjavanju stanovništva i zaštiti prava socijalno ugroženog
stanovništva, iako godinama obezbjeđuju sredstva od međunarodnih donatora i preuzimaju na
sebe dio obaveza države, nisu adekvatno prepoznate u donošenju politika od strane vlasti.
Zakonom nisu ni predviđeni otvoreni tenderi za pružanje specifičnih vidova socijalne zaštite
određenim grupama stanovništva, pogotovo u slučajevima kada centri za socijalni rad ne
mogu obezbijediti takvu pomoć.

BiH nije u dovoljnoj mjeri iskoristila znanja, iskustva i resurse koje posjeduju nevladine
organizacije u oblasti socijalnog rada i rada sa ranjivim kategorijama stanovništva. Potrebno
je uspostaviti partnersku saradnju sa nevladinim organizacijama u vršenju usluga socijalnog
rada te zakonski regulisati uslove i načine pružanja usluge u oblasti socijalne i dječije zaštite,
te osigurati finansiranje ovakivih progarama.

Član 16.
Pravo porodica na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu
Sa ciljem osiguranja potrebnih uvjeta za puni razvoj porodice, koja je osnovna jedinica
društva, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da promoviraju ekonomsku, pravnu i
socijalnu zaštitu porodičnog života sredstvima kao što su socijalne i porodične naknade,
fiskalni aranžmani, pružanje stanovanja za porodice, beneficije za mlade bračne parove, i
druga odgovarajuća sredstva.


Obaveze BiH u vezi sa članom 16.

Država treba Zakonom regulisati pravnu zaštitu porodice, sa posebnim osvrtom na jednakost
supružnika pred zakonom, na porodične odnose i bračne sukobe i također sve posebne mjere
kojima se nastoje postići rješenja tih sukoba umjesto razvoda.

Također, potrebno je da država uspostavi i ekonomske mjere u ime zaštite porodice i/ili
samohranih roditelja kroz:
- novčane naknade (doplatak) koje trajno osiguravaju finansijsku naknadu za porodična
   opterećenja;
- povremene novčane naknade ili beneficije u određenim specifičnim okolnostima;
- olakšavanje određenih troškova (npr. oslobađanje/smanjenje poreza za porodice sa
   djecom);
- pomaganje mladim bračnim parovima ;
- pružanje finansijske i medicinske pomoći ženama koje nisu obuhvaćene sistemom
   socijalne zaštite za jedno vrijeme prije i nakon poroda.

Potrebno je obezbijediti servise i ustanove za brigu o djeci, posebno jaslice, vrtiće, post-
nastavne ustanove.

Država je kroz svoje zakone i institucije obavezna osigurati zaštitu za žrtve nasilja u porodici
i rehabilitaciju žrtava.



                                               37
Ostvarivanje prava po osnovu člana 16.

Oblast zaštite porodice regulišu različiti zakoni u dva entiteta.

U FBiH to je Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i porodica s
djecom na osnovu kojeg su kantoni donijeli svoje zakone s izuzetkom Hercegovačko-
neretvanskog i Posavskog kantona koji su donijeli Zakon o socijalnoj zaštiti u kojem se ne
reguliše zaštita obitelji sa djecom. Ostvarivanje prava i isplate iz oblasti zaštite porodice sa
djecom ostvaruje se isključivo na kantonalnom nivou.

U Republici Srpskoj oblast zaštite porodice sa djecom reguliše Zakon o dječijoj zaštiti31 i daje
veća prava nego što to daju zakoni u FBiH:


Prava porodica sa djecom kroz zakone u BiH:

Federacija BiH                                   Republika Srpska
Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite      Zakon o dječijoj zaštiti (Sl.glasnik RS 4/02)
civilnih žrtava rata i porodice sa djecom
                                                 1. naknada plate za vrijeme korištenja
1. dodatak na djecu                                  porodiljskog odsustva
2. naknada umjesto plaće ženi – majci u          2. materinski dodatak
   radnom odnosu za vrijeme trajanja             3. pomoć za opremu novorođenčeta
   trudnoće, porođaja i njege djeteta            4. dodatak za djecu
3. novčana pomoć za vrijeme trudnoće i           5. zadovoljavanje razvojnih potreba djece
   porođaja ženi-majci,odnosno drugom licu       6. predškolsko vaspitanje i obrazovanje za djecu
   koje nije u radnom odnosu                         bez roditeljskog staranja, djecu sa smetnjama u
4. pomoć u prehrani djeteta do šest mjeseci i        razvoju i djecu na dužem bolničkom liječenju
   dodatna ishrana za majke –dojilje             7. vaspitno-obrazovni programi pripremanja djece
5. posebni psihosocijalni tretman bračnih            za školu
   drugova koji žele djecu i trudnica            8. boravak, predškolsko vaspitanje i obrazovanje i
6. smještaj djece uz osiguranu ishranu u             preventivan zdravstvena zaštita djece
   ustanovama predškolskog odgoja                    predškolskog uzrasta i boravak djece
7. osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave        osnovnoškolskog uzrasta do deset godina
   u osnovnim školama                                starosti
8. školarine i stipendije đacima i studentima    9. odmor i rekreacija djece do 15 godina starosti u
                                                     dječijem odmaralištu
                                                 10. regresiranje troškova boravka djece u
                                                     predškolskoj ustanovi, odmora i rekreacije.

Zapadnohercegovački kanton         Kanton Sarajevo                    Zeničko-dobojski kanton
1. dodatak na djecu                1. dodatak na djecu                1. dodatak na djecu
2. naknada umjesto plaće ženi –    1. naknada umjesto plaće ženi      2. naknada umjesto plaće ženi –
   majci u radnom odnosu za            – majci u radnom odnosu za        majci u radnom odnosu za
   vrijeme trajanja trudnoće,          vrijeme trajanja trudnoće,        vrijeme trajanja trudnoće,
   porođaja i njege djeteta            porođaja i njege djeteta          porođaja i njege djeteta
3. Novčana pomoć za vrijeme        2. Novčana pomoć za vrijeme        3. Novčana pomoć za vrijeme
   trudnoće i porođaja žene-           trudnoće i porođaja žene-         trudnoće i porođaja žene-
   majke koja nije u radnom            majke koja nije u radnom          majke koja nije u radnom
   odnosu                              odnosu                            odnosu
4. jednokratna pomoć za opremu     3. jednokratna pomoć za            4. jednokratna pomoć za

31
     Sl. Glasnik RS 4/02


                                                 38
   novorođenog djeteta                 opremu novorođenog djeteta          opremu novorođenog djeteta
5. posebni psihosocijalni tretman   4. pomoć u prehrani djeteta do      5. pomoć u prehrani djeteta do
   bračnih drugova koji žele           šest mjeseci i dodatna              šest mjeseci i dodatna
   djecu i trudnica                    ishrana za majke –dojilje           ishrana za majke –dojilje
6. smještaj djece uz osiguranu      5. smještaj djece uz osiguranu      6. posebni psihosocijalni
   ishranu u ustanovama                ishranu u ustanovama                tretman bračnih drugova koji
   predškolskog odgoja                 predškolskog odgoja                 žele djecu i trudnica
7. školarine i stipendije           6. osiguranje jednog obroka u       7. smještaj djece uz osiguranu
   učenicima i studentima              vrijeme nastave u osnovnim          ishranu u ustanovama
(nema obroka u osnovnim                školama                             predškolskog odgoja
školama)                            7. školarine i stipendije đacima    8. osiguranje jednog obroka u
                                       i studentima                        vrijeme nastave u osnovnim
                                                                           školama
                                                                        9. školarine i stipendije đacima
                                                                           i studentima

Unsko-sanski kanton               Tuzlanski kanton:                    Bosansko-podrinjski/Goražde
Kao FBiH i dodatno:               Kao u zakonu F BiH ali su u          kanton
1. novčana pomoć za vrijeme       2008. godini uspostavljena           Dodatno na Federalni zakon:
trudnoće i porođaja žene-majke    samo sljedeća prava:                 1. pomoć u prehrani djeteta do 6
koja nije u radnom odnosu         1. prava za majke – porodilje        mjeseci i dodatna ishrana za
                                  koje su u radnom odnosu i to u       majke dojilje
                                  vidu refundacije naknade             2. obezbjeđenje jednog obroka u
                                  umjesto plaće;                       vrijeme nastave u školama
                                  2. jednokratna pomoć za žene –       osnovnog obrazovanja
                                  majke koje nisu u radnom
                                  odnosu u visini od 150,00 KM
                                  3. pomoć majkama u prehrani
                                  djeteta do 6 mjeseci u visini od
                                  90,00 KM po korisniku prava,
                                  4. pravo na dječiji dodatak za
                                  djecu nezaposlenih roditelja u
                                  visini od 30,00 KM po djetetu
Hercegovačko-neretvanski kanton
Nema svoj zakon o zaštiti porodice s djecom


Porodiljske naknade

U RS se isplaćuje porodiljska nakanda u iznosu prosjeka isplaćene tri posljednje plate ukoliko
žena radi, a ukoliko ne radi u visini prosječne plate u RS. Naknadu isplaćuje poslodavac, a
refundira se preko Fonda za dječiju zaštitu RS.

Federalni zakon o socijalnoj zaštiti navodi da se naknada utvrđuje na osnovu prosjeka plaće
ostvarene u zadnih šest mjeseci, s tim da kantoni određuju procenat plaće. Federalni Zakon ne
navodi da li je obaveza isplaćivanje naknade na poslodavcu ili kantonalnoj službi i to je
ostavljeno kantonima koji su to i različito regulisali.

-     Zakonodavstvo kantona Sarajevo određuje porodiljska davanja na 60% prosječne plate u
      Kantonu Sarajevo. Međutim Kanton Sarajevo je donio Uredbu (Sl. list Kantona
      Sarajevo 13/08) kojom se stvarna prosječna neto plata Kantona smanjuje za određeni
      procenat (koeficijent) da bi se dobila modificirana 'prosječna neto plata' koja se koristi
      za obračun novčanih i drugih materijalnih davanja i koja je za 28,24 % manja od stvarne


                                                  39
     prosječne neto plate Kantona. U praksi to znači da porodilje u Kantonu Sarajevo primaju
     naknade u iznosu od 43% stvarne prosječne plate u Kantonu Sarajevo. Nije nam poznato
     da li su i drugi kantoni donijeli 'uredbe' kojima se smanjuju iznosi prosječne plate za
     potrebe obračuna za socijalna davanja.

-    Zakonodavstvo zeničko-dobojskog kantona predviđa naknadu 80% od prosjeka zadnjih
     6 plata zaposlene majke (obaveza plaćanja na Kantonu).

-    Zapadnohercegovački kanton predviđa naknadu 70 % prosječne mjesečne plaće za
     zadnjih šest mjeseci. Doprinose za zdravstveno i mirovinsko-invalidsko osiguranje
     dužan je snositi poslodavac kod kojeg je žena-majka u radnom odnosu i ovo je iznimka
     u odnosu na ostale kantone.

-    U tuzlanskom kantonu je krajem 2006. stupio na snagu novi zakon po kojem se
     porodiljsko bolovanje treba isplaćivati u iznosu od 90% od ličnog dohotka od ostvarene
     prosječne plate u periodu od 6 mjeseci prije porođaja, s tim da ne može biti niža od 30%
     prosječne plate na području Kantona u tom periodu. Obaveza isplate je na poslodavcu,
     ali Kantorn refundira troškove.

-    Unsko-sanski kanton predviđa naknadu i iznosu 50% prosječne plate zaposlene u
     zadnjih šest mjeseci. Iznos naknade se utrvđuje za svaku ženu-majku posebno, s tim da
     iznos ne može biti manji od 50% prosječne mjesečne plate na području Kantona u tom
     periodu. (Poslodavac uplaćuje naknadu a refundaciju vrši Centar za socijalni rad nakon
     doznačenih sredstava nadležnog Ministarstva).

Majke porodilje koje nisu u radnom odnosu svoja, zakonom propisana prava u okviru
socijalne zaštite, ostvaruju samo u ograničenom obimu. Iako je zakonom propisano da se
pravo na ovu vrstu naknade ostvaruje godinu dana nakon porođaja ovo pravo se samo
djelimično ostvaruje i to u zavisnosti od ekonomske moći pojedinih kantona ili općina. U
Tuzlanskom kantonu u 2008. godini majkama porodiljama koje nisu u radnom odnosu
isplaćena je samo jednokratna novčana pomoć u visini od svega 150,00 KM. Vrlo slično je i
sa ostvarivanjem drugih prava iz oblasti zaštite porodica sa djecom.

Tako npr. jednokratna pomoć za opremu novorođenog djeteta, pomoć za prehranu djeteta do 6
mjeseci starosti i dodatna ishrana za majke u periodu dojenja, smještaj djece uz osiguranu
ishranu u ustanovama predškolskog odgoja, osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u
školama osnovnog obrazovanja, se ne ostvaruje i vezuju se za za ekonomsku situaciju kantona
odnosno općina.


Dječiji dodatak

I pored zakonom utvrđenog prava na dječiji dodatak veliki broj porodica odnosno kategorija
djece u BiH ga ne ostvaruje ili ostvaruje različito. Prema zakonu, pravo na dječiji dodatak
pripada svakoj porodici koja živi u stanju socijalne potrebe (odnosno porodice čiji prihodi po
članu domaćinstva ne prelaze od 15-20% prosječne plate). Međutim, u većem dijelu države
ostvaruju ga samo određene kategorije djece, kao što su djeca bez oba ili jednog roditelja i
djeca ometena u fizičkom ili psihičkom razvoju.




                                             40
Ostvarivanje prava je ograničeno ekonomskim stanjem područja u kojem porodica živi, vrlo
restriktivnim imovinskim cenzusom za njegovo ostvarivanje, veoma niskim iznosom,
neredovnom isplatom sa kašnjenjem i po nekoliko mjeseci. Tako je npr. u Tuzlanskom
kantonu do maja 2007. godine vršena isplata samo uvećanog dječijeg dodatka za bolesnu
djecu u iznosu od 45,00 KM, a od maja 2007. posebnom Odlukom Ministarstva za rad i
socijalnu politiku uvedeno je i pravo na dječiji dodatak za djecu nezaposlenih roditelja u
visini od 30,00 KM. Nažalost, u septembru mjesecu 2008. godine, zbog nelikvidnosti budžeta,
obustavlja se isplata dječijeg dodtka na području TK za sve korisnike. Također, u kantonima u
kojima se dječiji dodatak ostvaruje, iznos dodatka je neujednačen i može se kretati od 9,6
KM do 42 KM u zavisnosti od kantona.

Nasilje u porodici

Problem nasilja u porodici se tretira kroz cijeli niz zakona u BiH.32 Vlada FBiH usvojila je 13.
novembra 2008. godine Strateški plan za prevenciju nasilja u porodici 2009-2010 i u okviru
implementacije plana formirana je multisektoralna radna grupa čiji je primarni zadatak
preventivno djelovanje i izrada jedinstvenih programa obuke za profesionalce u oblasti
socijalne zaštite, zdravstva, obrazovanja i sigurnosti koji rade neposredno kako sa žrtvama
nasilja, tako i sa nasilnim osobama. U RS je na inicijativu nevladinih organizacija 2005.
godine uspostavljen SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja - 1264. U FBIH jedinstveni SOS
telefon je otvoren tek krajem 2008. godine sa jedinstvenim kodom za FBIH - 1265.

Prema podacima koje su dostavile nevladine organizacije koje podržavaju SOS liniju (četiri u
RS i šest u FBiH) u periodu od dva mjeseca, od 4. decembra 2008. godine do 31.01.2009.
godine, pomoć je zatražilo 188 žrtava nasilja u porodici.

Međutim, država nema sistemskog rješenja za kontinuiranu borbu protiv nasilja u porodici
kao i rješavanje prava osoba koje su preživjele nasilje. Nevladine organizacije su preuzele
brigu o žrtvama nasilja i to uz ograničenu pomoć državnih institucija, a održavanje tih službi
uveliko zavisi od međunarodnih sredstava i donatora. FBiH preko Ministarstva rada i
socijalne politike je u 2008 godini izdvojila 200.000 KM kao podršku nevladinim
organizacijama koje vode ‘sigurne kuće’.33

Ženske nevladine organizacije iz BiH tražile su da se Zakon o osnovama socijalne zaštite,
zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom FBiH, kao i zakoni koji na

32
   BiH
- Zakon o ravnopravnosti spolova BIH (2003) u članu 17 zabranjuje se svaki oblik nasilja u privatnom i javnom životu po
osnovu spola, što se procesuira po službenoj dužnosti.
U Federaciji BiH:
-     Zakon o Zaštiti od nasija u porodici FBIH (2005), uređuje pojam porodice, pojam nasilja u porodici, zaštitu od nasilja u
      porodici te vrstu i svrhu prekršajnih sankcija za učinioce nasilnih radnji.
-     Krivični zakon FBIH (2003) propisuje krivična djela kojima se štiti žena, maloljetna djeca i porodica od različitih
      oblika nasilja.
-     Porodični zakon FBIH (2005) upotpunjeni postojećim pravilnicima, koje su donijela resorna ministarstva.
U Republici Srpskoj:
-     Krivični zakon RS (2003), tretira nasilje u porodici kao krivično djelo i to kao „nasilje u porodici i porodičnoj
      zajednici“.
-     Zakon o zaštiti od nasilja u porodici RS (2005) dao je detaljniju definiciju pojma porodice, kao i definiciju nasilja (kao
      teško kršenje ženskih ljudskih prava i prava djece), a izmjene Zakona iz 2008. dodatno su predvidjele obaveze
      entiteskih i općinskih vlasti da obezbjede sredstva za finansiranje sigurnih kuća.
33
   Fondacija lokalne demokratije Sarajevo, Medica Zenica, Viva žene Tuzla, Žene sa Une Bihać, Mirjam Mostar i Žena BIH
Mostar). U ovim sigurnim kućama je boravilo 244 žrtve nasilja do tri mjeseca i 50 žrtava preko tri mjeseca.




                                                              41
kantonalnom nivou regulišu ovu oblast, dopune tako da se u kategorije socijalno ugroženih
uključe i osobe koje su preživjele nasilje u porodici i porodičnoj zajednici, te da se 'sigurne
kuće' kroz zakon prepoznaju kao ustanove socijalne zaštite i da im se obezbijedi kontinuirana
finansijska podrška. Time bi se iskazala spremnost institucija FBiH da, osim deklarativnog
priznavanja prava na život bez nasilja u porodici, omoguće žrtvama i osobama koje su
preživjele ovu vrstu nasilja, uživanje prava iz socijalne zaštite u praksi.



Član 17.
Pravo djece i mladih na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava dece i mladih da odrastu u okruženju koje
podstiče puni razvoj njihove ličnosti i njihovih fizičkih i mentalnih sposobnosti, Zemlje
potpisnice preuzimaju obavezu da, bilo direktno ili u saradnji sa javnim i privatnim
organizacijama, poduzmu sve odgovarajuće i potrebne mjere kreirane u cilju:
1.      a) osiguranja da djeca i mladi, uvažavajući prava i obaveze njihovih roditelja, imaju
        brigu, pomoć, obrazovanje i obuku koju trebaju, posebno predviđanjem osnivanja ili
        održavanja institucija i službi dovoljnih i adekvatnih za ovu svrhu;
        b) zaštita djecu i mladih od zanemarivanja, nasilja i iskorišćavanja;
        c) predviđanja zaštite i posebne pomoći od države za djecu i mlade osobe
        privremeno ili trajno uskraćene za pomoć njihove porodice;
2.      omogućiti djeci i mladima besplatno osnovno i srednje obrazovanje, kao i poticati
        njihovo redovno pohađanje nastave.

Obaveze BiH u vezi sa članom 17.

1. Država je između ostalog obavezna zakonom regulisati zaštitu vanbračne djece, usvojene
   djece, zaštitu i zastupanje djece u slučaju konflikta sa ili između roditelja.
   Potrebno je regulisati pitanje maloljetničkih prestupnika uspostavljanjem posebnih
   sudova, obrazovanjem, tretmanom, prevencijom, te alternativu zatvorskoj kazni. Potrebno
   je uvesti kompenzatorne mjere za zaštitu djece i mladih sa posebnim potrebama i
   invaliditetom kao npr. obrazovne, socijalne pomoći, rekreativne itd., kao i rane
   intervencije kojima se omogućuje ovim osobama integracija u društvo po punoljetstvu.

     Zakonom je potrebno predvidjeti mjere zaštite djece i mladih od fizičkih       i moralnih
     opasnosti, fizičkog kažnjavanja, zanemarivanja, eksploatacije, nasilja          i spolnog
     iskorištavanja, kao i odgovarajuće psiho-socijalne službe te skloništa, SOS    telefone za
     djecu žrtve. Potrebno je razraditi kriterije prema kojima se djeca mogu        odvojiti od
     porodice i dati na skrb trećim stranama.

     U okviru zakona posebna pažnja se treba posvetiti državnoj inspekciji u ovoj oblasti.

2. Potrebno je omogućiti univerzalno besplatno osnovno i srednje obrazovanje, uključujući
   dostupnost takvog obrazovanja za djecu i mlade sa invaliditetom. Podsticanje redovnog
   prisustva nastavi podrazumijeva i mjere za redovno pohađanje posebno za djecu i mlade
   iz etničkih ili jezičkih manjina, djece sa invaliditetom te djece iz ugroženih sredina, kao i
   sankcije za odsustvo.



                                               42
Ostvarivanje prava po osnovu člana 17.

Djeca su i dalje jedna od najugroženijih grupa u BiH, a naročito djeca iz socijalno ugroženih
porodica. Prava djece se i dalje krše kroz nedonošenje ili neiplementaciju već postojećih
zakona i neuspostavaljanje odgovarajućih insitucija za zaštitu. BiH još nema državnog
Ombudsmena za djecu. RS ima Ombudsmana za dječija prava, a FBiH nema jer je Ured za
prava djeteta prestao sa radom u 2007.

Pravo na osnovno školovanje djece iz socijalno ugroženih porodica se različito ostavaruje na
teritoriji BiH.. Djeca su nedavnim izmjenam Zakona o zdravstvenom osiguranju dobila pravo
na direktno zdravstveno osiguranje koje više ne zavisi od radnog statusa roditelja što je
obrazloženo u dijelu dokumenta koji se bavi ostvarenjem prava na zdravstvenu zaštitu.

U FBiH još uvijek nije uspostavljen Fond dječije zaštite, iako je prema Srednjoročnoj
razvojnoj strategiji trebao je biti uspostavljen u 2004. godini. Ovakav Fond postoji već duže
vrijeme u RS

Maloljetnička delikvencija

U 2008. godini, zbog maloljetničke delikvencije koja je dovela od ubistava, postala je
očigledna nespremenost i nesposobnost vlasti da se bore sa ovim problemom. Iako je
donesena Strategija za borbu protiv maloljetničke delikvencije koja je obavezala da se na
nivou entiteta, kantona i općina između ostalog osigura međusektorski pristup i tijesna
saradnju stručnjaka i institucija, kao i uspostava operativnih timova za prevenciju
maloljetničkog prestupništva, od državnog do lokalnog nivoa do sada se nije ništa uradilo.
Tek u maju 2008. godine formirano je Državno Koordinaciono tijelo za praćenje provedbe
ove Strategije.

U BiH, kako u entitetima tako i na nivou države, još uvijek ne postoji jedinstven zakon koji u
potpunosti reguliše oblast maloljetničkog prestupništva, iako je još u januaru mjesecu 2005.
godine sačinjen takav nacrt zakona koji je usklađen sa međunarodnim standardima.
Primjenjuju se posebne odredbe opštih zakonskih propisa koje se nalaze u entiteskim
zakonima o krivičnom postupku, krivičnim zakonima, zakonima o izvršenju krivičnih
sankcija, zakonima o socijalnoj zaštiti, kao i zakonima o unutrašnjim poslovima. Reforma
pravosuđa nije dovela do specijalizacije sudija koji bi se isključivo bavili maloljetnicima u
sukobu sa zakonom i u sudovima preovladava praksa internog određivanja posebnog sudije za
slučajeve maloljetničkog prestupništva.

Iako zakon predviđa hitnost u rješavanju slučajeva maloljetničkog prestupništva, ova praksa
se značajno razlikuje jednog do drugog suda. Unutar velikog broja mjera u ovakvim
slučajevima jedan dio mjera se uopšte ne izriče zbog nepostojanja infrastrukture kao što su to
npr. mjere upućivanja u disciplinski centar i mjere upućivanja u vaspitni odnosno vaspitno-
popravni dom. Zbog toga, za teža krivična ili ponovljena krivična djela, sudije najčešće izriču
mjere pojačanog nadzora roditelja ili pojačanog nadzora organa starateljstva. Nažalost ove
mjere daju veoma slabe rezultate.

U uslovima slabe opremljenosti, nedovoljnih finansijskih sredstava i nedovoljnog broja
zaposlenih sa odgovarajućim obrazovanjem u centrima za socijalni rad, praćenje stepena
resocijalizacije maloljetnika unutar provođenja mjera pojačanog nadzora roditelja i organa




                                              43
starateljstva u kojima aktivno učestvuju centri za socijalni rad, predstavlja slabu stranu centara
za socijalni rad.

Ustanove predviđene zakonom za provođenje zavodskih vaspitno/odgojnih mjera su
vaspitni/odgojni dom, vaspitno popravni dom, ustanove za osposobljavanje za maloljetnike sa
medicinskim ili posebnim potrebama i kazneno popravni zavodi odnosno zatvorske ustanove.
U praksi postoji Vaspitno zavod „Hum“ u Sarajevu koji u nekim slučajevima smješta i djecu
koja su došla u sukob sa zakonom, ali ne funkcioniše isključivo kao odgojna ustanova. U
Banja Luci je pri Kazneno popravnom zavodu izgrađeno odvojeno odjeljenje vaspitno
popravnog doma, ali nisu obezbjeđeni uslovi za njegovo funkcionisanje u praksi. U praksi,
maloljetnici koji su dobili sudsku mjeru upućivanja u vaspitno popravni dom kojih nema ili ne
funkcionišu, nisu pod nadzorom i brigom niti jedne službe, tima ili programa, njihova
rehabilitacija i reintegracija je prepuštena u potpunosti njihovim porodicama, koje su u
velikom broju slučajeva nesposobne da pruže adekvatnu roditeljsku brigu i zaštitu.

Osim toga, osnovni i suštinski problem predstavlja i izdržavanje kazne zatvora maloljetnika
zajedno sa punoljetnim osuđenicima. Sadašnji položaj maloljetnika u zatvorima je opterećen
problemima vezanim za neadekvatnu ishranu, nedovoljnu medicinsku zaštitu, slabu pomoć
ovisnicima od narkotika.

Zbog svih gore navedenih nedostataka i problema neophodno je postojeća zakonska i
institucionalna rješenja dodatno uskladiti ili donijeti nova, a predviđena su međunarodnim
standardima.

Nasilje nad djecom

Državna strategija za borbu protiv nasilja nad djecom 2007. – 2010. je usvojena od strane
Vijeća ministara BiH u junu 2007. godine, ali još uvijek niz zakona, koji regulišu socijalnu i
krivično-pravnu zaštitu i prava djece, i dalje čeka na izmjene i dopune kao npr. Zakon o
izmjenama i dopunama Krivičnog zakona FBiH i Zakon o krivičnom postupku FBiH.

Već smo kod analize člana 7. prava djece i mladih na zaštitu govorili o široko rasprostranjenoj
zloupotrebi djece zbog rada „rada na ulici“ što predstavlja u širem smislu oblik nasilja nad
djecom.

I dalje najveći broj aktivnosti koje se tiču prevencije nasilja nad djecom, pomoći i podrške
djeci žrtvama nasilja te rastućim problemom nasilja među djecom implementiraju lokalne
nevladine organizacije i međunarodne organizacije u BiH. Ne postoji jedinstvena baza
podataka o broju djece žrtava nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, ne postoje skloništa za
djecu žrtve nasilja. Tek je u inicijalnoj fazi izrada Okvirnih nastavnih planova i programa za
učenike, nastavnike i roditelje za prevenciju nasilja koje uključuje djecu. Sve instiucije i
organizacije ukazuju na povećan broj prijavljenih slučajeva nasilja nad djecom i među
djecom, ili nasilja koje uključuje djecu.

U oba entiteta su registrovani SOS telefoni za pomoć djeci ali samo jedan telefon ima
jedinstven broj za cijelu BiH i to Mali telefon – dječiji SOS telefon 1302. Ovaj telefon, kao i
svi ostali SOS telefoni, je u sklopu nevladine organizacije Udruženja „Žena BIH“ Mostar.
Radi se o telefonu koji daje pomoć i podršku djeci žrtvama svih oblika nasilja i pozivi na
1302 su besplatni. Mali telefon ima podršku od strane institucija i to Ministarstva za ljudska




                                               44
prava i izbjeglice BIH kroz Vijeće za djecu. U odnosu na prethodnu godinu povećan je broj
poziva na Mali telefon s tim da je povećan broj prijava vršnjačkog nasilja za više od 10%.

Ostvarivanje prava na univerzalno besplatno osnovno i srednje obrazovanje, uključujući
dostupnost takovog obrazovanja za djecu i mlade sa invaliditetom

Zakoni u entitetima različito regulišu pomoć djeci u predškolskom i školskom uzrastu. Npr.
Federalni Zakon i većina kantona u FBiH predviđa smeštaj djece uz osiguranu ishranu u
ustanovama predškolskog odgoja i osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u osnovnim
školama dok Zapadnohercegovački kanton nema tu vrstu zaštite. Samo 6% djece u gradskim
centrima je pokriveno predškolskim obrazovanjem, dok u ruralnim područjima gotovo i nema
predškolskih ustanova.

Nisu stvoreni odgovarajući mehanizmi i uvjeti za primjenu zakonskih odredbi vezanih za
uključivanje djece sa posebnim potrebama u sistem obrazovanja prilagođen individualnim
potrebama, jer uvođenje inkluzivne nastave nije pratila priprema nastavnika i prilagođavanje
nastavnog plana i programa kao ni mehanizmi za uključivanje lokalne zajednice u
obezbjeđivanje podrške. Pitanje školovanja djece sa fizičkim invaliditetom nije ni blizu
sistemskog riješenja. Stotine djece nema pristup školama širom BiH radi njihove
nemogućnosti fizičkog pristupa školskim ustanovama i školskim prostorijama i nemogućnosti
da imaju pristupačan i odgovarajući prevoz.

Djeca sa težim i teškim invaliditetom, naročito u ruralnim sredinama, su potpuno isključena iz
osnovnog obrazovanja, a ne postoje zakonska rješenja i mehanizmi koji će omogućiti
dostupnost školama i realizaciju prava na obrazovanje i dostupnost školskih objekata. Pasivan
je odnos vlasti prema školovanju djece sa invaliditetom, s obzirom da su škole uglavnom
arhitektonski neprilagođene.34 Takva djeca pohađaju nastavu samo uz angažman svojih
roditelja i manju pomoć udruženja osoba sa invaliditetom, centara za socijalni rad, ili
pohađaju nastavu uz neku vrstu „dogovora“ sa školom da uče kod kuće i polažu razrede.
Mnoga djeca koja su uskraćena i za ove male mogućnosti, nikako se ne školuju.

Prema zakonima u BiH osnovno obrazovanje je za sve obavezno i besplatno. Na žalost, u
praksi je situacija potpuno drugačija tako da niti je besplatno niti ga svi oni koji bi trebali
pohađaju. Pravo na osnovno obrazovanje ne ostvaruju sva djeca u BiH (94% djece je
obuhvaćeno, a 99% svih koji se upišu u prvi razred stignu do petog razreda osnovne škole)35.
Naročito su ugroženi pripadnici romske manjine (neki izvori govore da je samo 15% djece
Roma obuhvaćeno osnovnim obrazovanjem36 a neki da nije ni 10%37). Donešeni Plan akcije o
obrazovnim potrebama Roma i ostalih manjina nije imao velikog efekta u praksi, jer nije
predvidio mehanizme za implementaciju plana, kao ni za monitoring implementacije.

Procjenjuje se da u BiH 15% učenika osnovnih škola živi više od 3 km daleko od škole gdje
roditelji često djecu zadržavaju kod kuće pogotovo ako nije osiguran prevoz do škole.
Roditelji su rijetko sankcionirani za odluku da dijete ne upišu u osnovnu školu ili da ih ispišu
nakon završetka četvrtog razreda.



34
   Neodgovarajuća školska infrastruktura – prilazi, stepeneništa, sanitarni čvorovi.
35
   Izvještaj Helsiškog komiteta za ljudska prava za 2004. god
36
   Procjena razvoja demokratije u BiH, FOD BiH 2006
37
   Izvještaj o humanom razvoju 2007, UNDP


                                                        45
Uočen je trend posljednih nekoliko godina da roditelji ne upisuju djevojčice u školu. Na
žalost, ne postoje nikakve aktivnosti od strane nadležnih državnih organa i institucija da se
ovakvo stanje promijeni. Također, ne postoje nikakvi akcioni planovi odgovornih vlasti i
institucija da se podigne svijest javnosti o ovom problemu i ukaže roditeljima na njihove
zakonske obaveze. Na ovaj način djevojčice se isključuju iz svih segmenata kasnijeg vođenja
društveno korisnog i aktivnog života, onemogućuju u ekonomskom napredovanju, dovode u
ekonomski ovisan položaj u odnosu na porodicu.

Dakle, iako je osnovna nastava obavezna za sve i iako su predviđene sankcije za roditelje čija
djeca ne pohađaju osnovnu školu, vlasti nisu učinile napor da otklone uzroke nepohađanja
osnovne škole:
    - nepostojanje prevoza do škola za djecu iz udaljenih krajeva;
    - nepostojanje odgovarajućeg prevoza za djecu sa invaliditetom;
    - postojanje arhitektonskih barijera u samim školama;
    - nepostojanje sistemskog rješenja za besplatne udžbenike i besplatan prevoz za djecu iz
       siromašnih porodica,
    - ne izriču se sankcije roditeljima koji ne upisuju djecu u škole.

Iako je u zakonu navedeno da je nastava u osnovnim školama besplatna obezbjeđivanje
udžbenika, odjeće, ishrane i prevoza je na teret roditelja što je za blizu 30% stanovništva koje
živi na ivici siromaštva ogroman teret.

Zakon o osnovnom obrazovanju i odgoju FBiH omogućava vanredno polaganje razreda za
osnovnu školu. Nažalost, u većini kantona u FBiH vanredno polaganje razreda osnovne škole
nije besplatno kako to nalaže Povelja. Tako se cijene kreću od 200 do 400 KM u zavisnosti od
kantona, a troškove snosi sam korisnik. To je u potpunoj kontradiktornosti sa osnovnim
načelima „obaveznosti“ i „besplatnosti“ osnovnog obrazovanja i odgoja koje utvrđuje i sam
Zakon. Samo u Tuzlanskom kantonu, zahvaljujući inicijativi NVO, sredstva za ove namjene
obezbjeđuju se iz budžeta ovog kantona, a posredstvom NVO oko 100 korisnika završi po dva
razreda osnovne škole.

Srednje obrazovanje nije obavezno niti je besplatno u smislu besplatnih udžbenika ili prevoza
do škole. Ne postoji politička saglasnost u BiH oko uvođenja obaveznog, besplatnog srednjeg
obrazovanja. Nevladine organizacije su u 2008. pokrenule godini diskusiju i inicijativu o
uvođenju obaveznog srednjeg obrazovanja.

Član 20.
Pravo na jednake mogućnosti i jednak tretman u pitanjima zapošljavanja i rada bez
diskriminacije na osnovu spola
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na jednake mogućnosti i jednak tretman u
pitanjima zapošljavanja i rada bez diskriminacije na osnovu spola, Zemlje potpisnice
preuzimaju obavezu da priznaju to pravo i preduzmu odgovarajuće mjere kojima će se
osigurati odnosno promovirati njihova primjenu na slijedećim oblastima:
a) mogućnost zapošljavanja, zaštita od otpuštanja i profesionalna reintegracija;
b) stručno usmjeravanje, obuka, prekvalifikacija i rehabilitacija;
c) uslovi zapošljavanja i radni uslovi, uključujući i nadoknadu;
d) razvoj karijere koji podrazumijeva i unapređenja.



                                              46
Obaveze BiH u vezi sa članom 20.

Država mora osigurati zakonske i druge mjere kojima se osigurava i štiti pravo na jednake
mogućnosti i jednak tretman svih bez diskriminacije po osnovu spola koje uključuju uslove za
zapošljavanje i rad, nadoknadu za rad, zaštitu od nezakonitog otpuštanja i profesionalnu
reintegraciju, stručno usmjeravanje, obuku, prekvalifikaciju i kada je to potrebno
rehabilitaciju. Osim toga potrebno je da država poduzima mjere sa ciljem razvoja karijere i
unapređenja bez diskriminacije na osnovu spola.

Država mora uvesti mjere aktivne politike kojim se postiže jednak tretman i jednake
mogućnosti u radu kao i praktične mjere u implementaciji takvih mjera.

Također država mora uvesti mjere zaštite od diskriminacije po osnovu spola putem efikasnih
sudskih postupaka, zaštitu od odmazde za osobu koja je, nakon što je bila podvrgnuta
diskriminaciji, pokrenula postupak zaštite kao i osobe koje su bili svjedoci u postupku protiv
spolne diskriminacije. Opšte prihvaćeni evropski standardi zaštite od diskriminacije u
sudskom postupku podrazumijevaju prijenos tereta dokazivanja na tuženog (poslodavca).
Također, predviđeno je i uvođenje mjera pozitivne diskriminacije sa ciljem uklanjanja stvarne
nejednakosti.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 20.

Najveći dio kršenja i nemogućnosti ostvarivanja ovog člana u bh. praksi već su obrađeni u
dijelovima koje se odnose na pravo na rad i zapošljavanje kao i uvođenja posebnih mjera
pozitivne akcije i mjere aktivne politike sa ciljem uklanjanja posljedica prisutne rodno
zasnovane diskriminacije (članovi 1., član 2. i član 4.).

Država nema posebnih mjera efikasne zaštite od diskriminacije po osnovu spola. Svima
kojima je povrijeđeno neko od prava na rad i po osnovu rada mogu se obratiti direktno
redovnim sudovima. Iako formalno postoje mehanizmi zaštite pred redovnim sudovima u
praksi postoje značajni problemi u ostvarivanju i zaštiti prava žena. Redovni sudovi su
opterećeni velikim brojem predmeta i neefikasnošću. Također, nema posebnih odjeljenja pri
sudovima koji bi se bavili radnim zaknodavstvom i pravima u vezi s tim.

Ne postoji potreban nivo znanja sudija za direktnu primjenu međunarodnih normi, kako se
prepoznaje i tumači diskriminacija, te naročito rodno zasnovane diskriminacije kao i prava
žena. Sudije nisu senzibilizirane i ne poznaju prava žena. S druge strane žene koje žele da
povedu postupak protiv diskriminacije nemaju mogućnosti besplatne pravne pomoći jer
ovakve službe ne postoje u svim djelovima zemlje. Ograničeni broj nevladinih organizacija i
sindikata koji pružaju besplatnu prvanu pomoć nemaju dovoljno kapaciteta za veliki broj
slučajeva kršenja prava na rad i po osnovu rada. Tako se samo rijetke žene obraćaju sudovima
kako bi zaštitile svoja prava.

Zakonski ne postoji mogućnost zaštite od viktimizacije u slučajevima rodno zasnovane
diskriminacije niti zakonski predviđenog prijenosa tereta dokazivanja na tuženog odnosno
poslodavca kako to predviđaju evropski standardi. Ovo otežava položaj žena koje su bile
izložene diskriminaciji kao i dokazivanje ovakvih slučajeva na sudu.

Žene sa invalidetetom su dvostruko diskriminirane u BiH društvu. Država nema posebnih
programa zapošljavanja, prekvalifikacije ili rehabilitacije koje se odnose na žene sa



                                             47
invaliditetom. Također, nema relevantnih statistika, podataka niti posebnih mjera za zaštitu
žena sa invaliditetom u oblasti rada i zapošljavanja.


Član 21.
Pravo na informiranje i konsultiranje
Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava radnika da budu informisani i
konsultovani u preduzeću, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da usvoje ili potaknu mjere
koje će omogućiti radnicima odnosno njihovim predstavnicima, u skladu sa domaćim
zakonima i praksom, da:
a) budu redovno ili u odgovarajućem trenutku informisani na razumljiv način o ekonomskoj i
finansijskoj situaciji u preduzeću koje ih zapošljava, pri čemu se podrazumjeva da se
otkrivanje određenih informacija, koje bi mogle štetiti preduzeću, može odbiti ili proglasiti
poverljivim, i
b) budu pravovremeno konsultovani o predloženim odlukama koje bi mogle značajno uticati
na interese radnika, posebno o onim odlukama koje bi mogle imati značajan uticaj na
situaciju zaposlenosti u preduzeću.

Obaveze BiH u vezi sa članom 21.

Država mora osigurati pravila putem zakona, kolektivnih ugovora odnosno ustanovljavanjem
drugih mehanizma kojim se ostvaruje pravo radnika na informisanje i konsultovanje u okviru
preduzeća bilo direktno ili putem radničkih predstavnika. Vrlo važan uslov u vezi sa
ostvarenjem ovog prava je slobodno biranje predstavnika radnika putem kojih se zaposlenici
informišu i konsultuju kao i vrste informacija koje se dostavljaju radnicima o ekonomskoj i
finansijskoj situaciji u preduzeću i koliko se to često čini.

Povelja predviđa pravo radnika da budu pravovremeno konsultovani o odlukama koje mogu
imati uticaja na interese radnika. Država se obavezuje da omogući pravne lijekove radnicima
odnosno njihovim predstavncima za zaštitu od kršenja ovog prava kao i sankcije u slučaju
nepoštovanja ovog prava.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 21.

Otvarivanje ovog prava u BiH moguće je trenutno jedino kroz vijeće/savete radnika. Prema
radnom zakonodavstvu savet/vjeće radnika se formira u preduzeću koje ima najmanje 15
stalno zaposlenih radnika. Kako smo već u dijelu koji se odnosi na primjenu člana 5 Povelje,
pravo na organiziranje istakli, velik broj poslodavaca na različite načine organičava osnivanje
i djelovanje vijeća/saveta čak i tamo gdje formalno postoje uslovi za njihovo organizovanje.

Kada imamo na umu globalnu ekonomsku krizu i recesiju u zemlji kada veliki broj preduzeća
otpušta ili snižava plaće radnicima ovo postaje veliki problem, obzirom da su vijeća/saveti
jedina iako veoma limitirana mogućnost radnika da se informišu ili konsultuju kod donošenju
odlika koja su od interesa za ekonomski i socijalni položaj uposlenika.

U BiH praksi poslodavac nije obavezan da informiše radnike niti ih konsultuje tamo gdje nije
formirano vijeće. To je posebno problematično kod malih preduzeća i privatnih firmi kojih



                                              48
ima najviše. Tako veliki broj radnika ostaje uskraćen za pravo na informisanje i konsultovanje
o pitanjima koje se tiču njihovg statusa.

Poseban problem je kod informisanja radnika osoba sa invaliditetom. Nema obaveze
poslodavca da distribuiraju informacije generalno svim zaposlenicima niti u posebnom
formatu na brajevom pismu ili na drugi način dostupan slijepim i slabovidnim osobama ili
osobama oštećenog ili bez sluha, čime se krši član 21.


Član 22.
Pravo učešća u odlučivanju o radnim uslovima i radnoj sredini i njihovom poboljšavanju
S ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava radnika da učestvuju u odlučivanju o
radnim uslovima i radnoj sredini i njihovom poboljšavanju u okviru preduzeća, Zemlje
potpisnice preuzimaju obavezu da usvoje ili potaknu mjere koje omogućuju radnicima ili
njihovim predstavnicima da, u skladu sa domaćim zakonima i praksom, doprinesu:
a) utvrđivanju i unaprijeđenju radnih uslova, organizacije rada i radnog okruženja;
b) zaštiti zdravlja i sigurnosti u preduzeću;
c) organizaciji društvenih i društveno-kulturnih službi i mogućnosti unutar preduzeća;
d) nadzoru poštivanja propisa o ovim pitanjima.

Obaveze BiH u vezi sa članom 22.

Ovaj član se odnosi na pravo radnika da učestvuju u odlučivanju koje uključuje informisanje i
konsultovanje radnika o radnim uslovima i radnoj sredini i njihovom poboljšanju u okviru
preduzeća i to naročito u oblastima koje se odnose, između ostalog na: utvrđivanje i
unaprijeđenje radnih uslova, organizacije rada i radnog okruženja, zaštitu zdravlja i
sigurnosti u preduzeću; kao i nadzoru poštivanja propisa u vezi sa ovim.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 22.

Oba entitetska zakona o radu imaju odredbe koje se odnose na zaštitu na radu. Predviđena je
obaveza informisanja i osposobljavanja radnika za rad na način koji osigurava zaštitu života i
zdravlja zaposlenika te spriječava nastanak nesreće, kao i osiguranja potrebnih uslova za
zaštitu na radu. Nije predviđena posebna obuka prilagođena osobama sa invaliditetom.

Na žalost domaće zakonodavstvo ne predviđa širi koncept informisanja, konsultovanja i
učešća radnika u odlučivanju u oblasti zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, unapređenja radnih
uslova, organizacije rada niti u nadzoru nad poštivanjem ovakvih propisa osim kroz već
spomenuta vijeća/savete radnika.

Naročit problem predstavlja nepostojanje liste posebno opasnih zanimanja što otežava zaštitu
prava radnika na radu.




                                                49
Član 23.
Pravo starih osoba na socijalnu zaštitu
S ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava starih osoba na socijalnu zaštitu, Zemlje
potpisnice preuzimaju obavezu da usvoje ili podstaknu, direktno ili u saradnji sa javnim ili
privatnim organizacijama, odgovarajuće mjere kreirane, posebno, sa ciljem da:
- omoguće starim osobama da ostanu punopravni članovi društva što duže moguće, putem:
       a) adekvatnih materijalnih sredstava koja im omogućuju da pristojno žive i aktivno
       učestvuju u javnom, društvenom i kulturnom životu;
       b) pružanjem informacija o uslugama i mogućnostima koja stoje na raspolaganju
       starijim osobama i mogućnostima njihovog korišćenja;
- omoguće starijim osobama da slobodno biraju stil života, i da vode neovisan život u svom
porodičnom okruženju sve dok to žele i mogu, putem:
       a) pružanjem smeštaja u skladu sa njihovim potrebama i zdravstvenim stanjem, ili
       adekvatne pomoći adaptiranjem njihovog stambenog smeštaja;
       b) zdravstvena zaštita i službe koje su im potrebne s obzirom na njihovo stanje;
- garantuju starijim osobama koja žive u ustanovama odgovarajuću podršku, uz puno
poštovanje njihove privatnosti i učešće u odlučivanju o pitanjima koja se tiču životnih uslova
u tim ustanovama.

Obaveze Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 23.

Država je obavezna da uspostavi mjere socijalne zaštite i takve socijalne službe, uključujući i
dovoljne novčane i druge resurse koji će omogućiti starijim osobama da što duže ostanu
ravnopravni članovi društva. Država ima obavezu da izvještava o ukupnim javnim troškovima
na socijalnu zaštitu i socijalne službe za stare. Država treba razviti sistem informisanja i
dostavljanja informacija o službama i pogodnostima koje se nude starijim osobama kao npr.
O mogućnostima osiguranja smještaja koji odgovara njihovim potrebama i zdravstvenom
stanju, ili pružanjem adekvatne pomoći za adaptaciju njihovog smještaja. Trebaju se donijeti
odgovarajući propisi koji se odnose na institucije za stare, uključujući i procedure smještanja,
način kontrole rada, kao i učešće starih osoba u odlučivanju o uslovima života u ovakvim
ustanovama.

S obzirom na stanje starih osoba, potrebno je obezbijediti pružanje zdravstvene zaštite i
drugih usluga kod kuće.

Privatne i javne službe trebaju sarađivati u područjima obuhvaćenim ovom odredbom.


Ostvarivanje prava po osnovu člana 23.

BiH je jedina zemlja u okruženju koja još uvijek nema Strategiju a samim tim ni Akcioni plan
o starenju iako kao članica Ujedinjenih nacija ima obavezu donošenja prema Madridskom
međunarodnom planu o starenju iz 2002 godine. Obaveza BiH je da imenuje odgovornu
osobu na nivou države koja bi koordinirala regionalne i globalne inicijative uključujući
implementaciju Međunarodnog plana o starenju kroz implementaciju Regionalne strategije.



                                              50
BiH nije učinila ništa na planu domaće prakse i zakona na zaštiti starih osobe. Ne postoji
zajednička ili sveobuhvatna politika koja se bavi problemima starih osoba kako bi im
osigurala kvalitetniji život na zdravstvenom, socijalnom, ekonomskom, obrazovnom,
kulturnom i svim drugim nivoima. Stare osobe se nalaze u nekoj vrsti međusektorskog
vakuuma u kojem niko od relevantnih tijela vlasti ne preuzima odgovornost. Ne postoji
institucija ili organizacija u okviru izvršne vlasti koja bi se bavila pitanjima starenja i starijih
osoba, a pogotovo obavljala naučna istraživanja ili provodila programe zasnovane na
podacima i analizama.

Država, generalno, ne pruža adekvatnu pomoć i zaštitu starijim osobama. Ovo se ogleda kroz
nerješen status i vrlo niske penzije koje ne dostižu minimum sredstava dovoljan za život, lošu
socijalnu zaštitu, visoke cijene liječenja i lijekova i dr.

Koordinacija državnih socijalnih institucija koje u svojoj nadležnosti imaju brigu o starim
osobama ne postoji ili je vrlo mala, tako da se skoro svi problemi starih ljudi direktno
prebacuju u nadležnost socijalnih službi i ustanova. Na ovaj način stari ljudi ostaju duboko
marginalizirani u socijalnom i svakom drugom pogledu. Starije doba se poistovjećuje sa lošim
zdravljem, a prava na socijalne i ekonomske pogodnosti se poistovjećuju sa socijalnom
pomoći koju pružaju ljudi na vlasti, penziona se prava smatraju ekonomskim teretom za
društvo, dok se pravo na političku ili bilo kakvu drugu društvenu angažiranost shvata kao
spoznajno i fizičko ograničenje za doprinos ili donošenje odluka vezanih za politike, kao i
društveni i kulturni razvoj u cijelosti.

Teret obaveze osiguranja socijalne zaštite i sigurnosti se sa države prenosi na porodicu. Na
ovaj način država dio svoje obaveze i odgovornosti prenosi na građane, a kategorije
stanovništva koje nemaju porodicu koja im može pružiti tu pomoć i zaštitu ne mogu nikako
ostvariti ova prava. Najveći broj korisnika pomoći preko NVO Caritas BK pripadaju upravo
ovoj kategoriji, a osobito žene bez djece.

Niske penzije i siromaštvo starijih osoba predstavljaju akutni problem. Penzioneri sa
minimalnim, čak i prosječnim penzijama jedva preživljavaju. Prema podacima entitetskih
Fondova za penzijsko i invalidsko osiguranje, prosječna isplaćena penzija u 2008. godini
iznosila je 347 KM u FBiH i 301 KM u RS. Istovremeno mjesečni troškovi života u FBiH su
iznosili 509 KM, a u RS 500 KM. Iz ovog se vidi da gotovo dvije trećine penzionera jedva da
mogu preživjeti, a daleko su od pristojnog života.

Istraživanje38 provedeno 2008. godine koje je pokrilo 321 stariju osobu na četiri lokalne
zajednice u BiH39 je pokazalo:
-     Od ukupno 321 starije osobe, 11,5 % ima prihode manje od 150 KM, a 11,8 % ima od
      600 do 1.500 KM. Većina njih, i to 45,5 %, ima prihode između 150 i 320 KM, a 15,3
      % ima prihode od 320 do 600 KM. Ako uporedimo ove podatke, možemo zaključiti da
      više od 67,8% starijih osoba ima prihode ispod prosječnih prihoda u zemlji. Ako ovim
      podacima pridodamo i mjesečne troškove života, koji iznose 509 KM u Federaciji i 500
      KM u RS-u, postaje jasno kako dvije trećine starijih osoba ne mogu preživjeti, a kamoli
      imati pristojan život. Pružanje socijalne pomoći je zasnovano na statusu neke osobe, a
      ne na procjeni potreba, a generalno stari nemaju status socijalno ugroženih u domaćem
      zakonodavstvu.

38
   Društveno-ekonomski i zdravstveno-ekonomski uvjeti života starijih osoba u BiH, 2008 – „Osmijeh“ Gračanica uz podršku
Help The Aged London
39
   Gračanica, Zavidovići, Livno, Nevesinje.



                                                          51
-    Izvori primanja za starije osobe su sljedeći: 10,6% ima penzije, dok 0,3% žive od
     porodičnih penzija, 0,6% dobija socijalnu pomoć, 8,1% žive od plata, a 17,1% imaju
     novčanu pomoć od članova porodice, 16,5% imaju neki drugi izvor primanja, a njih
     35,5% nema nikakvih primanja. Na osnovu izvora prihoda može se zaključiti da je više
     od jedne trećine starijih osoba siromašno, a još trećina je u rizičnoj skupini da postane
     siromašna.
-    Žene su posebno ugrožene: skoro duplo više žena (13,4%) nego muškaraca (8,2%) ima
     prihode ispod 150 KM. Također, 37,3% žena i 32,1% muškaraca nema nikakvih
     prihoda.
-    Skoro četvrtina ispitanika si ne može priuštiti propisane lijekove.
-    Studija pokazuje kako se starije osobe osjećaju usamljene (40,8%), izolirane (29,3%),
     isključene (28,3%) i depresivne (39,9%) obzirom da nemaju novca za druženje i
     pristojan život.

U budžetima se uglavnom ne predviđaju sredstva za socijalne službe za stare. Npr. budžet
Federalnog ministarstva rada u socijalne politike za 2008.godinu nema predviđenih izdvajanja
sa stare (izdvajanja su vezana za lica sa invaliditetom, civilne žrtve rata, logoraše,
odvikavanje od ovisnosti, ekonomsko socijalno vijeće). U budžetu Kantona Sarajevo koji je
najbogatiji kanton, također nisu predviđena nikakva sredstsva za zaštitu starih osoba bilo u
vidu novčanih davanja ili pokrivanje /subveniconiranje troškova boravka u ustanovama za
stare.


Član 28.
Pravo predstavnika radnika na zaštitu u preduzeću i dodjeljivanje adekvatnih sredstava
S ciljem osiguiranja djelotvornog koristenja prava predstavnika radnika da obavljaju svoje
funkcije, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da osiguraju da unutar preduzeću oni:
a) uživaju djelotvornu zaštitu od radnji koje su po njih štetne, uključujući otpuštanje, na
osnovu njihovog statusa ili aktivnosti kao radničkih predstavnika unutar preduzeća;
b) raspolažu odgovarajućim mogućnostima koje im omogućavaju pravovremeno i efikasno
obavljanje svojih funkcija, uzimajući u obzir sistem privrednih odnosa u zemlji, i potrebe,
veličinu i mogućnosti dotičnog preduzeća.

Obaveze BiH u vezi sa članom 28.

Država je zakonima trebala utvrditi opće i posebne zakonske odredbe kojima se osigurava
djelotvorna zaštita predstavnika radnika u preduzeću od svih radnji koje su im štetne po
osnovu djelovanja u organizaciji radnika. Također, potrebno je osigurati adekvatne pravne
lijekove koji će biti na raspolaganju radničkim predstavnicima.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 28.

Prema relevantnim radnim zakonima oba entiteta formalno se omogućava slobodno i
neometano djelovanje sindikalnih predstavnika, međutim podaci iz prakse ukazuju da to nije
uvijek i slučaj. Kako smo već ranije naveli postoji snažna tendencija naročito privatnih
poslodavaca da onemoguće djelovanje sindikata i sindikalnih predstavnika. Radnicima koji se
imaju namjeru angažirati kao sindikalni predstavnici prijeti se otkazom ili ih se destimiluše na


                                               52
neki drugi način kako bi ih se u tome spriječilo. Tako se može zaključiti da i u slučaju
primjene zakonskih odredbi koji se odnose na primjenu ovog prava iz Povelje postoji dubok
jaz između onoga što je na papiru i onoga što je u praksi, kao što je to slučaj i sa brojnim
drugim zakonskim odredbama. Nesumnjivo je da je potrebno uložiti mnogo više napora na
provođenje zakona u praksi, jer kako navode predstavnici sindikata već sama puka primjena
postojećih zakonskih odredbi bi znatno doprinijela boljoj zaštiti prava radnika u najširem
smislu.

Izmjenama zakona o radu u Federaciji koja je upravo u toku, uvodi se cijelo novo poglavlje
koje pobliže određuje način djelovanja sindikata. Stav sindikata po ovom pitanju jeste da je
potrebno da se ova oblast bolje i jasnije zakonski uredi te da se regulišu sva pitanja koja se
odnose na način registracije sindikata i utvrđivanje reprezentnosti. Kako su ove izmjene još
uvijek u toku, a kako u radnoj grupi aktivno učestvuju i predstavnici sindikata u ovom
trenutku je teško govoriti preciznije o efektima predloženih izmjena.




                                             53
Preporuke



Neophodno je hitno pristupiti reformi sistema socijalne zaštite u BiH zbog očigledno skupog,
bitokratizovanog, a istovremeno neefikasnosnog i diskriminatorskog sistema zaštite
neusklađenog sa međunarodnim standardima. Reforma sistema socijalne zaštite mora biti
praćena i mjerama aktivne politike zapošljavanja koja će ciljati na postizanje maksimalno
visokog stepena zapošljavanja svih, a naročito socijalno ugroženih kategorija stanovništva.

Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom
FBiH potrebno je izmijeniti u konceptu te razdvojiti ove oblasti na nekoliko novih zakona. U
novom zakonu o socijalnoj zaštiti potrebno je jasno definisati listu osnovnih prava u okviru
socijalne zaštite te utvrditi jasne i precizne kriterije koji će se zasnivati na potrebama čime će
se osigurati ostvarivanje prava svim ugroženim građanima bez diskriminacije.

Potrebno je usvojiti Zakon o finansijskoj socijalnoj pomoći koji će definisati socijalni
minimum te detaljno regulisati kriterije za novčana davanja svim osobama koje nisu u
mogućnosti da ostvare minimalna sredstva za život iz opravdanog razloga kao i načinima
dokazivanja ove potrebe te precizirati finansijski okvir za ovakva davanja.

Potrebno je izmjenama Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH i Zakona o posredovanju u
zapošljavanju FBiH ukinuti rok od 30 dana za prijavu na Zavod za zapošljavanje, kojim se
trajno gubi pravo na ostvarivanje zdravstvenog osiguranja preko Zavoda. Time će se Fedralni
zakoni uskladiti sa zakonima Republike Srpske.

U okviru procesa donošenja novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti u FBiH, potrebno je
osigurati javnu diskusiju o predloženom Nacrtu zakona o zdravstvenoj zaštiti FBiH koja treba
uključiti sve aktere u ovoj oblasti i druge zainteresovane u društvu.

Kroz izmjene i dopune zakona o zdravstvenom osiguranju potrebno je omogućiti da sve osobe
sa teškim i višestrukim invaliditetom imaju pravo na direktno zdravstveno osiguranje i
zdravstvenu zaštitu bez diskriminacije.

Kako bi se rješilo pitanje oko 50.000 zdravstveno neosiguranih radnika u FBiH, Vlada FBiH
treba da realizira zahtjeve Sindikata metalaca i zaključke Parlamenta FBiH od 21.4.2009. i da
osigura sredstva za povezivanje radnog staža za radnike zaposlene u privrednim društvima sa
većinskim državnim kapitalom i da hitno predloži realna rješenja za povezivanje staža ostalih
uposlenika.

Potrebno je da entitetska ministarstva zdravlja i zavodi za zdravstveno osiguranje donesu
programe i akcione planove za informisanje građana o pravima iz zdravstvenog osiguranja i
zdravstvene zaštite koji će pravovremeno i trajno obezbjeđivati informaciju o izmjenama
postojećih i donošenju novih zakonskih rješenja, kako bi građani mogli uživati u pravima
predviđenim zakonom. Sistem informisanja treba uključiti sve subjekte u osiguranju
zdravstvene zaštite kao i sredstva javnog informisanja. U tom smislu potrebno je donijeti
jedinstven zakon ili entitetske zakone o pravima pacijenata, koji će između ostalog, regulisati
obavezu informisanja građana o načinu ostvarivanja zdravstvene zaštite i osiguranja, kao i o
mogućnostima i pravima u okviru zdravstvene zaštite.



                                               54
Potrebno je kroz zakone i uspostavljanje institucija osigurati bolju zaštitu djece te uspostaviti
Pravobranitelja za djecu ili Ombudsmena za prava djece, te donijeti odgovarajuće zakone i
mrežu institucionalne podrške koja će u fokusu imati maloljetničko prestupništvo.

Zakonom u FBiH je potrebno uspostaviti Fond za dječiju zaštitu FBiH, regulisati načine
prikupljanja sredstava, te utvrditi prava koja će ovaj Fond pokrivati, a naročito naknade za
porodiljsko odsustvo. Na ovaj način bi se izbjegla postojeća diskriminacija uzrokovana
različitim zakonskim rješenjima u entitetima kao i između kantona u FBiH.

Kroz donošenje Strategije i Akcionog plana o starenju kao i neophodne izmjene i dopune
zakona potrebno je regulisati zaštitu starih osoba kako to nalažu standardi iz Povelje i druge
međunarodne obaveze BiH.

Prilikom donošenja novih zakona mora se jasno utvrditi odgovornost kantona za donošenje i
sprovođenje kantonalnih zakona koji moraju biti u skladu sa federalnim i državnim zakonima,
te osigurati međusobnu usklađenost entitetskih zakona kako građani ne bi bili diskriminirani
prema mjestu gdje žive. Neophodno je ojačati infrastukturu i kapacitete svih institucija koje
prate primjenu zakona u praksi. Kantonalne vlasti moraju osigurati sredstva u budžetima za
primjenu zakona.

Potrebno je hitno ojačati infrastrukturu i kapacitete inspekcija rada na svim nivoima kako bi
se omogućilo praćenje i osigurala primjena zakona. Potrebno je uvesti visoke novčane kazne i
druge mjere za poslodavace koji krše odredbe Povelje, domaće zakon i prava radnika i
izbjegavaju prijavljivanje i plaćanje beneficija radnicima i onemogućavaju slobodno
osnivanje i djelovanje sindikata. Potrebno je uvesti javan i transparentan postupak i oštro
sankcionisanje inspektora rada koji su prekršili zakon ili nisu djelovali u skladu sa zakonom.

Potrebno je pristupiti izmjenama i dopunama Zakona o radu u oba entiteta radi usklađivanja
sa odredbama iz Povelje kroz uvođenje obaveze poslodavcima na informisanje i
konsultovanje sa radnicima o ekonomskom i finansijskom stanju u preduzeću i predloženim
odlukama koje bi mogle značajno uticati na interese radnika i na situaciju zaposlenosti u
preduzeću.

Potrebno je hitno pristupiti donošenju harmonizirane razvojne politike koje će
podrazumijevati mjere za postizanje najvišeg održivog stepena zaposlenosti na nivou države i
entiteta. Mora se pristupiti reformi obrazovanja koja će odgovarati tržištu rada i koja će
uspostaviti sistem prekvalifikacije radnika kroz zavode za zapošljavanje i uvesti programe
cjeloživotnog učenja. Refoma obrazovanja mora podrazumijevati uvođenje mjera pozitivne
akcije kao što su stipendije, obrazovne kvote za žene, osobe sa invaliditetom i Rome u
obrazovanju za zanimanja koje se traže na tržištu rada.

BiH nije u dovoljnoj mjeri iskoristila znanja, iskustva i resurse koje posjeduju nevladine
organizacije u oblasti socijalnog rada i rada sa ranjivim kategorijama stanovništva. Potrebno
je uspostaviti partnersku saradnju sa nevladinim organizacijama u vršenju usluga socijalnog
rada te zakonski regulisati uslove i načine pružanja usluga socijalne i dječije zaštite, te
osigurati finansiranje ovakvih programa.




                                               55
Standardi za donošenje Zakona o finansijskoj socijalnoj pomoći


Ustav BiH predviđa 15 različitih međunarodno-pravnih mehanizama zaštite ljudskih prava.
Uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, BiH je obavezna primjenjivati i
Međunarodni pakt o socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima uz 'osiguranje progresivne
realizacije do stepena maksimalno raspoloživih resursa' prava na socijalnu zaštitu i pomoć i
prava na socijalnu sigurnost, uključujući socijalno osiguranje, a također i Evropsku socijalnu
povelju koja je potpisana (iako još nije ratifikovana), ali predstavlja obavezu s obzirom na
Ustav Federacije BiH te članstvo BiH u Vijeću Evrope.

Ustavnim odredbama, primjena međunarodnih dokumenata ima prvenstvo u odnosu na
domaće zakonodavstvo.

Potpisivanjem te tako i prihvatanjem međunarodnih konvencija o ljudskim pravima BiH je
preuzela obavezu da svima na svojoj teritoriji, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu,
osigura socijalnu pomoć i zaštitu. Tako, član 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim,
socijalnim i kulturnim pravima (Pakt) kaže da: „Države stranke ovoga Pakta priznaju pravo
svakoga na životni standard dovoljan za njega i njegovu obitelj, uključujući primjerenu hranu,
odjeću i stan, kao i na stalno poboljšanje životnih uvjeta. Države ugovornice poduzet će
potrebne mjere da osiguraju ostvarenje toga prava, priznajući u tu svrhu bitnu važnost
međunarodne saradnje utemeljene na slobodnoj volji“. Također, istim dokumentom u članu 9.
se kaže da: „Države stranke ovoga Pakta priznaju pravo svakoga na socijalnu sigurnost,
uključujući socijalno osiguranje.“

Obaveza države potpisnice Pakta jeste da osigura svojim građanima potrebna minimalna
sredstva za osnovnu prehranu, osnovnu zdravstvenu zaštitu, osnovno sklonište i stanovanje, i
najosnovniji oblik edukacije, bez obzira na dostupnost resursa dotične zemlje ili bilo kojih
drugih faktora i teškoća41.

Sve države članice Pakta su obavezne da poštuju, štite i ispunjavaju prava predviđena u ovom
dokumentu, a koja su kasnije detaljno razrađena u Limburškim principima i Mashtrihtskim
vodičima.42 Suština je da postoje tzv. temeljne obaveze države da osigura svakom građaninu
minimum socijalne sigurnosti na nediskriminirajući način, čak ako joj je u ostvarenju tog
prava potrebna međunarodna pomoć. Države članice Pakta su slobodne da odluče o načinu
kako će ispuniti ovu obavezu koja za nju proističu iz ovog dokumenta.

Također, postoji obaveza države na progresivno ostvarivanje prava kako bi postepeno ispunila
najviše standarde iz Pakta. Pod ovim Pakt podrazumijeva da su države obavezne da usvoje
zakonodavne i druge mjere kako bi ostvarile progresivnu realizaciju prava na socijalnu
sigurnost. Takve mjere moraju biti promišljene, konkretne i ciljane ka dostizanju ovog prava.
Također, ovo podrazumjeva bilo koje promišljene mjere kako bi se postepeno dostiglo



41
   Komitet za ekonomska socijalna i kulturna prava, Opći komentar br.3., 5ta sjednica 1990., UN
Doc.E/1991/23,ANNEXIII, para.10.
42
   UN Document E/CN.4/1987/1. The Limburg Principles on the Implementation of the International Covenant
on Economic, Social and Cultural Rights.


                                                   56
potpuno ispunjenje prava predviđenih Paktom i u kontekstu maksimuma iskorištavanja svih
dostupnih izvora’43

Pored toga, BiH je obavezna podnositi periodične izvještaje o primjeni ratificiranih
međunarodnih dokumenata međunarodnim komitetetima zaduženim za praćenje
implementacije i davanje preporuka državama kako da unaprijede primjenu ovih dokumenata.



Šta je to socijalna zaštita, socijalno osiguranje i socijalna pomoć?

Socijalna zaštita44 odnosi se na obavezu država da promoviraju uspostavu socijalnih službi
koje bi doprinosile dobrobiti i pojedinaca i grupa u društvu, korištenjem rada službenika
socijalnih službi putem kojih se daju savjeti, i putem kojih bi se pružala pojedinačna pomoć.
Ovo je najširi pojam koji obuhvata socijalno osiguranje i socijalnu pomoć.

Socijalno osiguranje45 odnosi se na zarađene naknade radnika i njihovih porodica na osnovu
sistema osiguranja zasnovanog na uplatama doprinosa pojedinaca, na primjer: zdravstvena
zaštita, naknada za bolovanje, nezaposlenost, starosna penzija, penzija u slučaju nesreće na
poslu ili bolesti, porodična penzija, naknada za porodiljsko odsustvo ili materinstvo,
invalidska penzija ili penzija za bračnog druga. Iz ovog proizilazi da se pravo na socijalno
osiguranje ostvaruje po osnovu rada i zaposlenja, odnosno doprinosa uplaćivanih tokom
trajanja zaposlenja u okviru sistema socijalne zaštite. Ove naknade u pravilu nisu zasnovane
na provjeri prihoda a njihova visina je obično povezana sa prethodno ostvarenim zaradama ili
uplaćivanim doprinosima.

Socijalna pomoć46 je pomoć koja se dodjeljuje na osnovu potreba pojedinaca, bez postavljanja
bilo kakvih uvjeta koji se odnose na ispunjavanje obaveza iz sistema socijalnog osiguranja,
koji pokrivaju određeni rizik ili stanje u vezi sa zanimanjem ili obavezu plaćanja doprinosa.
Pomoć se dodjeljuje kada osoba ne ostvaruje nikakve naknade po osnovu sistema socijalnog
osiguranja koje bi određenoj osobi osigurala adekvatna sredstva, osim kada je to utvrđeno
drugačije zakonom.




43
   UN Doc. E/1991/23. General Comment No. 3, The nature of States parties obligations (1990).
44
   Član 14. Evropske socijalne povelje
45
   Član 12. Evropske socijalne povelje
46
   Član 13. Evropske socijalne povelje


                                                    57
Šta podrazumijeva pravo na socijalnu sigurnost i zaštitu u međunarodnim
dokumentima?


Međunarodni pakt o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima (Pakt)

Pakt obavezuje države potpisnice da osiguraju svima na svojoj teritoriji uživanje prava na
socijalnu zaštitu i socijalno osiguranje. U cilju ispunjenja ovih prava iz Pakta od države se
traži uspostavljanje sistema medicinske i socijalne zaštite te osiguranja:
    1. novčane naknade za slučaj bolesti,
    2. porodiljske naknade,
    3. naknade za penzionere,
    4. naknade za osobe sa invaliditetom,
    5. naknade za ozljede na radu,
    6. naknade za nezaposlene,
    7. porodične naknade.

Za svaku od navedenih naknada država mora uspostaviti politiku i sistem koji podrazumijeva,
između ostalog, kriterije i način dodjele naknada, kao i metode finansiranja. Iako Pakt ne
navodi striktno objašnjenje termina 'socijalna sigurnost' Opći komentar br. 6. iz 1995. godine
navodi da ovaj termin implicitno obuhvata sve rizike vezane za gubitak sredstava za
izdržavanje iz razloga koji su mimo kontrole same osobe. Pakt također, obavezuje državu da u
granicama raspoloživih resursa pruži određene beneficije i drugu pomoć starim osobama koje,
kada dostignu dob propisanu nacionalnim zakonodavstvom, a nisu napunile kvalificirani
period za doprinos i nemaju pravo na starosnu penziju, druge beneficije i pomoć, a nemaju ni
drugog izvora prihoda47. Opći komentari UN Komiteta koji razmatra primjenu Pakta dalje
razmatraju načine na koje države trebaju da osiguraju uživanje prava iz ovog dokumenta za
ranjive i ugrožene kategorije stanovnovništva kao što su žene, osobe sa invaliditetom, stare
osobe, i sl.


Generalni komentar broj 5. UN Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava koji
se odnosi na status osoba sa invaliditetom48

Obaveza država članica Pakta na progresivnu realizaciju prava iz ovog dokumenta do
maksimuma raspoloživih resursa predstavlja mnogo više od uzdržavanja poduzimanja mjera
koje mogu imati negativan utjecaj na osobe sa invaliditetom. Obaveze države u slučaju
ugroženih i obespravljenih grupa je da djeluje pozitivno kako bi umanjila strukturalne smetnje
i prepreke i kako bi omogućila odgovarajući tretman u korist osoba sa invaliditetom u cilju
ostvarivanja pune participacije i jednakosti osoba sa invaliditetom unutar društva.

Generalni komentar broj 5. daje cijeli niz objašnjenja koja se odnose na primjenu prava iz
Pakta. U tački 28. posebno se tumači pitanje socijalne sigurnosti. "Država treba osigurati
mjere finansijske podrške osobama sa invaliditetom koje su, zbog invaliditeta ili sa

47
   Cjelovit tekst Generalnog komentara br. 6. dostupan je na:
http://www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/(Symbol)/482a0aced8049067c12563ed005acf9e?Opendocument Ovaj
komentar se bavi naročito ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima starih osoba.
48
   Cijeli tekst Generalnog komentara broj 5. može se naći na
http://www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/(Symbol)/4b0c449a9ab4ff72c12563ed0054f17d?Opendocument


                                                58
invaliditetom povezanih faktora, privremeno izgubile ili je došlo do smanjenja njihovih
prihoda ili kojima su uskraćene mogućnosti za zaposlenje". Ovakva podrška treba odražavati
posebne potrebe osoba sa invaliditetom za tuđom pomoći i asistencijom i druge troškove koji
su često povezane sa invaliditetom. Smještanje u institucije osoba sa invaliditetom, osim ako
nije potreban zbog drugih razloga, ne može se smatrati adekvatnom zamjenom za prava na
socijalnu sigurnost i finansijisku podršku takvim osobama.


Evropska socijalna povelja (Povelja)

Povelja je jedan od ključnih dokumenata Vijeća Evrope i Evropske Unije koji uspostavlja
standarde u oblasti ekonomskih i socijalnih prava. Ovaj dokument smatra se protivtežom
Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Dok Evropska konvencija razrađuje građanska i
politička prava, Povelja postavlja standarde ekonomskih i socijalnih prava. Povelja obavezuje
države potpisnice, između ostalog, da osiguraju pravo na socijalnu sigurnost, socijalnu i
medicinsku pomoć, zdravstvenu zaštitu, korištenje pomoći putem službi za socijalnu pomoć,
te uspostavljanje i podupiranje sistema socijalnog osiguranja, kao i progresivno podizanje
nivoa sistema socijalnog osiguranja.

Član 12. Povelje garantuje pravo na socijalnu sigurnost i obavezuje države da će u svrhu
djelotvornog ispunjavanja ovog prava:
   -   ustanoviti ili podupirati sistem socijalnog osiguranja kao i nastojati progresivno podići
       nivo ovog sistema; te
   -   podupirati sistem socijalnog osiguranja na odgovarajućem nivou, najmanje jednak
       minimalnim standardima socijalnog osiguranja iz Međunarodne konvencije o radu br.
       102.

Pravo na socijalnu i medicinsku pomoć garantovano je članom 13 Povelje. Ovaj član
obavezuje države ugovornice na osiguranje:
   -   svakom licu koje je bez adekvatnih prihoda i koje nije u mogućnosti osigurati takve
       prihode ni svojim vlastitim nastojanjima niti na drugi način, naročito naknadama po
       šemi socijalnog osiguranja, bude data adekvatna pomoć;
   -   da lica koja primaju takvu pomoć neće zbog toga trpjeti od smanjenja njihovih
       političkih ili socijalnih prava;
   -   da svako može primiti od odgovarajućih javnih i privatnih službi savjete ili ličnu
       pomoć ukoliko je to potrebno da spriječi, ukloni ili da ublaži lične ili porodične nužne
       potrebe.

Pravo na korištenje pomoći putem službi za socijalnu pomoć pominje se u članu 14. Povelje.
U ovom smislu, države ugovornice su obavezne da unaprijede ili osiguraju službe, koje bi
korištenjem metoda socijalnog rada, doprinijele blagostanju i razvoju i pojedinca i grupa u
zajednici i njihovom prilagođavanju društvenoj okolini, te da će poticati učešće pojedinaca i
dobrovoljnih ili drugih organizacija u osnivanju ili potpomaganju takvih službi.

Revidirana Povelja članom 30. obavezuje državu na poduzimanje različitih mjera za zaštitu od
siromaštva i socijalne isključenosti.




                                              59
Evropski zakonik o socijalnoj sigurnosti

Evropski zakonik o socijalnoj sigurnosti49 (i Protokol) je jedan od instumenata Vijeća Europe
namijenjen harmonizaciji zakonodavstva iz područja socijalne sigurnosti u Evropskoj uniji.
To je nadnacionalno socijalno zakonodavstvo koje ćemo, obzirom na izraženu političku volju
za pridruživanjem Evropskoj uniji, morati prihvatiti kao osnove i smjernice za usklađivanje
našeg sistema socijalne sigurnosti prema standardima Unije. Donijele su ga države članice
Vijeća Evrope, u saradnji sa Međunarodnom organizacijom rada.

Evropski zakonik reguliše ostvarivanje prava na :
   1. Zdravstvenu zaštitu
   2. Davanje za bolest
   3. Davanje za nezaposlenost
   4. Davanje za starost
   5. Davanje za povredu na radu
   6. Obiteljsko davanje
   7. Davanje za majčinstvo
   8. Davanje za invaliditet
   9. Davanje članovima obitelji kada umre uzdržavatelj

Dalje, Zakonik definiše standarde za obračunavanje finansijske pomoći, vezane za 'socijalno
osiguranje' te uspostavlja dalje kriterije za ostvarivanje prava na predviđena davanja.


Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (Ženska konvencija)

Konvencija zabranjuje sve oblike diskriminacije žena. Ova konvencija u članu 11. stav 1.
tačka e., garantuje pravo žena na socijalnu zaštitu, posebno u slučaju odlaska u penziju,
nezaposlenost, bolest, invaliditet, starost, i druge nesposobnosti za rad. Posebno, imajući na
umu naročito teške uslove života na selu, Konvencija obavezuje državu da osigura pravo žena
na „direktno korištenje programa socijalne zaštite“ .


Konvencija o pravima djeteta

Ova konvencija obavezuje države potpisnice da priznaju pravo svakom djetetu na socijalnu
sigurnost, uključujući i socijalno osiguranje. Država je garant prava na životni standard koji
odgovara djetetovom fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvitku.
Države potpisnice se obavezuju na preduzimanje odgovarajućih mjera u slučaju potrebe koje
uključuju materijalnu pomoć i pomaganje programa, naročito onih koji se tiču prehrane,
odijevanja i stanovanja. Države se obavezuju da osiguraju djetetu najviši mogući standard
zdravlja, te pravo na pristup institucijama za liječenje i zdravstvenu rehabilitaciju.




49
     http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/Html/139.htm



                                                        60
Finansijska socijalna pomoć - minimum socijalne sigurnosti

Socijalna pomoć50 je pomoć koja se dodjeljuje na osnovu potreba pojedinaca, bez postavljanja
bilo kakvih uvjeta koji se odnose na ispunjavanje obaveza iz sistema socijalnog osiguranja,
koji pokrivaju određeni rizik ili stanje u vezi sa zanimanjem ili obavezu plaćanja doprinosa.
Pomoć se dodjeljuje kada osoba ne ostvaruje nikakve naknade po osnovu sistema socijalnog
osiguranja koje bi određenoj osobi osigurala adekvatna sredstva, osim kada je to utvrđeno
drugačije zakonom.


Smjernice za zakonsko definisanje finansijske socijalne pomoći, zasnovane
na međunarodnim standardima i uslovima Evropske unije

U smislu prakse Evropskog komiteta za socijalna prava (tumači ekonomska, socijalna i
kulturna prava iz Povelje), da bi bilo efikasno, pravo na socijalnu pomoć mora biti:

1.         jasno definirano zakonom,
2.         zasnovano na objektivnim kriterijima,
3.         ostvarljivo,
4.         ne smije podlijegati nikakvoj drugoj uvjetovanosti osim potrebe korisnika za
           socijalnom pomoći.

Također, pojedinci moraju imati mogućnost žaliti se protiv odluka o pravu na socijalnu
pomoć nadležnom organu koji je donio odluku, kao i drugom neovisnom organu a
korisnicima, pod određenim uvjetima, mora biti dostupna besplatna pravna pomoć.

Da bi se pravo na socijalnu pomoć istinski ostvarilo, ovo pravo mora biti garantovano svima
koji mogu dokazati postojanje potrebe za socijalnom pomoći, i to bez diskriminacije po bilo
kojem osnovu. Ovo pravo mogu ostvariti i osobe koje nisu državljani države u kojoj žive po
nekom zakonskom osnovu. Visina pomoći mora biti adekvatna, tj. ne može biti izrazito
neproporcionalna u odnosu na indeks kretanja troškova života ili utvrđenog iznosa minimalne
plaće. Uvjetovanje ovog prava dužinom privremenog ili stalnog boravka je zabranjeno.

U zemljama Evropske unije davanje finansijske socijalne pomoći - socijalnog minimuma
regulisano je zakonima koji su usklađeni sa osnovnim standardima ljudskih prava utvrđenim
različitim međunarodnim dokumentima. Tako je socijalna pomoć finansijsko davanje države,
na način i pod uslovima utvrđenim zakonom, svim onim osobama koje su u nemogućnosti da
osiguraju minimum sredstava za sopstveno izdržavanje ili izdržavanje svoje porodice.

Drugim riječima socijalna promoć predstavlja neophodni minimalni novčani iznos nužan za
preživljavanje koje je država dužna osigurati onim osobama koje nemaju nikako sredstava,
nemaju dovoljno sredstava, i osobama koje ne mogu osigurati sredstva na drugi način.

Takvo davanje države predstavlja garantovani socijalni minimum, mada država može
osigurati i veći iznos pomoći zavisno od ekonomske situacije u zemlji. Smatraće se da država
ne ispunjava standarde ljudskih prava prema pravu na socijalnu sigurnost svojih građana

50
     Član 13. Evropske socijalne povelje


                                             61
ukoliko ne obezbijedi minimalni finansijski iznos (minimum socijalne sigurnosti) koji je
dovoljan za preživljavanje onih koji su u potrebi.

Finansijska socijalna pomoć se u pravilu daje na ograničen vremenski period pod uslovima i u
visini kako je to utvrđeno zakonom. Periodi pomoći se mogu obnavljati uz uslov da je stanje
socijalne potrebe korisnika nepromjenjeno. U nekim slučajevima, što se također utvrđuje
zakonom (najčešće u skladu sa pravilima koja regulišu penzijsko - invalidsko osiguranje),
može se odobriti i stalna finansijska pomoć.


Korisnici finansijske socijalne pomoći i kriteriji za određivanje korisnika

Korisnici finansijske socijalne pomoći su osobe koje nisu u mogućnosti da ostvare neophodna
minimalna sredstva za život po osnovu:

      rada i prava koja proizilaze iz radnog odnosa ili osiguranja,
      sredstava koja ostvaruju kroz vlasništvo ili druge izvore,
      druge vrste kompenzacija ili prihoda ostvarenih po drugim osnovama, i/ili
      kroz pomoć onih koji imaju zakonsku obavezu za njihovo izdržavanje.

Također, evropska zakonodavstva predviđaju da korisnici socijalne pomoći mogu biti i lica
koja nisu državljani određene zemlje, u skladu sa zakonom.

Primaoci finansijske socijalne pomoći ne mogu biti u povoljnijoj socijalnoj situaciji od osoba
koje osiguravaju sredstva za izdržavanje kroz rad ili na osnovu prava proisteklih iz rada. Iz
ovih razloga, zakon, u pravilu, reguliše ko može i ko ne može biti primalac socijalnog
minimuma. Na primjer, osobe koje bez opravdanog razloga odbijaju, izbjegavaju ili napuštaju
aktivnosti koje bi mogle voditi ka zapošljavanju ili drugom načinu poboljšanja njihove
socijalne situacije ili socijalne situacije članova njihove porodice, ne mogu biti primaoci
finansijske socijalne pomoći.


Kako se određuje finansijski socijalni minimum?
Način obračunavanja socijalnog mininimuma se uvijek utvrđuje zakonom. Ova davanja se
uglavnom vežu za ekonomsko stanje zemlje. Pri tome se kao osnovni kriterij za
obračunavanje socijalnog minimuma koristi osnovni minimalni prihod koji se ostvaruje iz
rada i koji se redovno usklađuje sa indeksom potrošačke korpe u svakoj zemlji. Ovo se
najčešće čini jednom godišnje i to početkom godine obzirom na prethodni dvanaestomjesečni
period.

Visina finansijske socijalne pomoći također ovisi o broju članova porodice. Zakonom se
utvrđuju koeficijenti za svakog člana i to različito za odrasle članove porodice i djecu ispod
18 godina na redovnom školovanju koje su roditelji dužni izdržavati. Visina finansijske
socijalne pomoći se obračunava množenjem osnovnog iznosa minimalnog prihoda i broja
članova prodice uz odgovarajući koeficijent.

Visina koeficijenta također treba biti različita i za članove porodice koji su osobe sa
invaliditetom, a naročito ako je osoba sa invaliditetom glava porodice. Ovim bi se trebali


                                             62
pokriti dodatni troškovi porodice koji nastaju zbog finansiranja dodatnih potreba osoba sa
invaliditetom članova porodice.

U odlučivanju o ovom pravu, zakon također reguliše kojim pojedincima i porodicama se ovo
pravo ne može garantovati, kao na primjer onima koji imaju ušteđevinu ili vlasništvo koja
prelazi vrijednost koja se veže za određeni broj minimalnih plata. U ovom slučaju vlasništvo
isključuje odgovarajući stan u kojem porodica ili pojedinac živi, vlastito vozilo u vrijednosti
koja se veže za visinu određenog broja minimalnih plata, kao i vozilo koje koristi osoba sa
invaliditetom a koje služi kao pomagalo za kretanje i omogućava uključivanje u život
zajednice.


Nadležne institucije za donošenje odluka o pravu na finansijsku socijalnu
pomoć – uloga ministarstava i centara za socijalni rad

Nadležne institucije za provođenje zakona koji tretiraju oblast socijalne zaštite i osiguranja u
okviru kojeg se reguliše i pitanje prava na socijalnu pomoć, su ministarstva i centri za
socijalni rad. Ministarstva u okviru svojih nadležnosti predlažu donošenje socijalnih politika,
zakona koji regulišu ovu oblast kao i donošenje podzakonskih akata te neophodnih pravilnika.
Također, jedna od nadležnosti ministarstava može biti i utvrđivanje i objavljivanje
minimalnog dohotka i potrošačke korpe u državi, kao i usklađivanje ova dva iznosa u smislu
određivanja visine socijalnog minimuma.

Nadležna tijela koja razmatraju prijave, odlučuju i donose rješenja na osnovu toga su centri za
socijalni rad. Ostvarivanje prava na socijalnu pomoć može biti uslovljeno potpisivanjem
ugovora između centra za socijalni rad i korisnika u kojem su definisane aktivnosti i obaveze
korisnika (npr. uključenje u medicinski tretman, aktivno traženje posla i sl.) kao i prekid prava
u slučaju neispunjavavnja odredbi ugovora. Ovo se pokazalo efikasnom praksom u proceduri
odlučivanja o socijalnoj pomoći jer ova vrsta pomoći je najčešće vremenski ograničena i
podložna redovnom preispitivanju.

Centri za socijalni rad imaju ključnu ulogu za provođenje ovih zakona na terenu. Stoga je
važno osigurati da svi zaposlenici ovih centara imaju potrebne stručne kvalifikacije kako bi
mogli primjenjivati zakon i donositi neophodne odluke u vezi sa tim. Potrebne kvalifikacije se
definišu zakonom i podrazumijevaju neophodne kadrovske i materijalne uvjete i procedure,
uključujući i kontinuiranu edukaciju osoblja u ustanovama za socijalnu zaštitu, primarno u
centrima za socijalni rad. Bilo bi efikasno oformiti posebna odjeljenja u okviru centara koja bi
se isključivo bavila donošenjem odluka o pravu na socijalnu pomoć – pravu na socijalni
minimum svima onima koji su u potrebi i u skladu sa zakonom. Zakonom se također treba
predvidjeti i sistem nadzora i kontrole rada centara za socijalni rad od strane nadležnog
ministarastva.

Kako bi se osigurala transparentnost, pravičnost i nepostojanje diskriminacije po bilo kojem
osnovu u procesu donošenja odluka o dodjeli socijalnog minimuma zakonom se mora
osigurati pristup efikasnim pravnim lijekovima svim potencijalnim korisnicima ovog prava.




                                               63
Prilog:

   Zaključne napomene UN Komiteta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
                          po razmatranju izvještaja BiH
                         prema članovima 16. i 17. pakta
                                (novembar 2005)


               Sugestije i preporuke vezane za poštivanje socijalnih prava


32.    Komitet poziva državu članicu da pojača svoje napore na osiguranju održivog
povratka izbjeglica u svoje domove, osiguravajući im jednako uživanje prava iz Pakta,
posebno u području socijalne i zdravstvene zaštite i obazovanja.
33.     Komitet traži od države članice da uključi ažurirane statističke podatke, razvrstane po
starosti, etničkoj grupi, socijalnom i drugom relevantnom statusu, o zastupljenosti žena u
društvenom i privatnom sektoru zapošljavanja, kao i o plaćama koje žene primaju u usporedbi
sa muškarcima za isti rad.
35.    Komitet apelira na državu članicu da pojača svoje napore u borbi protiv
nezaposlenosti kroz posebno ciljane programe, uključujući programe usmjerene ka smanjenju
nezaposlenosti među mladima, ženama, posebno nositeljicama domaćinstava, kao i
nezaposlenosti među siromašnim i marginaliziranim grupama.
36.     Komitet preporučuje da država članica poduzme djelotvorne mjere kako bi osigurala
da poslodavci poštuju ugovorne obaveze prema svojim uposlenicima, tj. da se uzdrže
samovoljnog otpuštanja uposlenika ili neisplaćivanja na vrijeme plaća ili doprinosa za
socijalno osiguranje. Komitet dalje preporučuje državi članici da osigura da jedinice
inspekcije rada imaju dovoljno kadra i resursa da se djelotvorno bore protiv zloupotrebe
radničkih prava.
37.    Komitet preporučuje državi članici da poduzme mjere na ukidanju sankcija nametnutih
osobama koje rade u neformalnom sektoru, tj. ukidanjem prijavljivanja na biro za
zapošljavanje na rok od 12 mjeseci.
38.    Komitet apelira na državu članicu da osigura da se odgovarajuća sredstva iz
cjelokupnih resursa entiteta, kantona i općina dodijele centrima za socijalnu zaštitu, te da se
poveća broj socijalnih radnika, psihologa i drugog kvalificiranog osoblja ovih centara, kako bi
se bolje odgovorilo na specifične potrebe djece bez roditeljskog staranja, nositeljica
domaćinstava, osoba sa invaliditetom i žrtava trgovine ljudima, posebno žena i djece.
39.     Komitet apelira na državu članicu da osigura pravedniju dodjelu postojećih sredstava
za socijalnu zaštitu, posebno civilnih žrtava rata, s ciljem smanjenja protivrječnosti između,
između ostalog, budžeta za civilne i vojne žrtve rata.
40.     Komitet podstiče državu članicu da promovira usvajanje predloženog Zakona o
izmjenama i dopunama FBiH Zakona o socijalnoj zaštiti, civilnim žrtvama rata i porodicama
sa djecom, koji predviđa transfer budžeta za socijalnu zaštitu civilnih žrtava rata i osoba sa
invaliditetom koje nisu povezane sa oružanim sukobom sa kantona na Federaciju, kako bi se
ukinule nejednakosti koje su rezultat različite dostupnosti sredstava u kantonima. Također
traži od države članice da osigura da vlasti FBiH prošire ovaj transfer budžeta na druge
kategorije korisnika socijalne zaštite.




                                              64
41.     Komitet preporučuje državi članici da osigura da žrtve seksualnog nasilja pretrpljenog
za vrijeme oružanog sukoba 1992-1995 dobiju status civilnih žrtava rata, da osmisle i
implementiraju koherentnu strategiju na državnom nivou, kako bi se zaštitila ekonomska,
socijalna i kulturna prava žrtava seksualnog nasilja i članova njihovih porodica, te kako bi se
osiguralo sudjelovanje žrtava seksualnog nasilja u svim procesima donošenja odluka koje se
tiču njih.
42.     Komitet traži od države članice da promovira usvajanje međuentitetskog sporazuma o
penzionim pravima, te da osigura provođenje međuentitetskog sporazuma o zdravstvenom
osiguranju, s ciljem garantiranja pristupa penzijama i zdravstvenoj zaštiti za povratnike koji se
vraćaju iz jednog entiteta u drugi.
45.     Komitet apelira na državu članicu da u rješavanju pitanja siromaštva prioritetno
osigura pružanje odgovarajuće socijalne pomoći pojedincima i grupama koji žive ispod linije
siromaštva; da se učinak zakona i politika na ekonomska, socijalna i kulturna prava takvih
pojedinaca i grupa procjenjuje na osnovu redovno ažuriranih podataka, razvrstanih po spolu,
starosti, etničkoj pripadnosti, socijalnom statusu i drugim relevantnim kriterijima, te da se s
tim ciljem usvoje i provedu djelotvorni kontrolni mehanizmi. U tom pogledu Komitet upućuje
državu članicu na izjavu koju je Komitet usvojio 4. maja 2001. o Siromaštvu i
Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
52.     Komitet traži od države članice da proslijedi ove Zaključne napomene svim nivoima
društva, te da u svom sljedećem izvještaju obavijesti Komitet o svim koracima poduzetim na
provođenju preporuka sadržanim u njima. Također podstiče državu članicu da angažira
nevladine organizacije i druge članice civilnog društva u procesu rasprava na državnom nivou
prije dostavljanja sljedećeg periodičnog izvještaja.
53.     Konačno, Komitet traži od države članice da dostavi svoj sljedeći periodični izvještaj
do 30. juna 2010.godine.




                                               65

				
DOCUMENT INFO
Shared By:
Categories:
Tags:
Stats:
views:50
posted:2/25/2012
language:Bosnian
pages:70