GNOJIDBA USJEVA
Fertilizacija
Vladimir Vukadinović
Vrijeme i način primjene te oblik gnojiva
moraju biti usklađeni sa stanjem usjeva i
agroekološkim uvjetima.
Kod izbora načina primjene i vrste gnojiva
(element, kemijski oblik, agregatno stanje)
moraju se uvažiti agronomski i ekonomski
razlozi (učinkovitost) jer mineralna gnojiva
mogu biti:
a) kruta, tekuća i plinovita,
b) različite konc. i formulacije hraniva,
c) načina apliciranja,
d) ponašanja u tlu (produžnog efekta,
iskorištenja, utjecaja na tlo obzirom na njegova
fizikalno-kemijska svojstva itd.) i
e) cijene po jedinici aktivne tvari.
Načini primjene gnojiva
Oblik gnojiva diktira način primjene:
a)Tekuća gnojiva mogu se primijeniti po
cijeloj površini prskalicama, u trake zajedno
sa sjetvom, natapanjem površine otopinom
gnojiva (gravitacijski) ili injektiranjem u tlo
(u trake).
b) Kruta gnojiva mogu se primijeniti
korištenjem raspodjeljivača po cijeloj
površini ili u trake, zatim zaorati ili unijeti u
tlo kod međuredne kultivacije te bez
unošenja u tlo kod prihrane usjeva.
Anhidrirani amonijak se primjenjuje u jesen
na pooranu parcelu (ili ugar), svakako prije
sjetve. Koristi se specijalna oprema pod
visokim tlakom od nerđajućeg materijala s
aplikatorima za unošenje u tlo, najbolje na
dubinu od 25 cm na slabo kiselim i kiselim
tlima kod povoljne vlažnosti da bi se izbjegli
gubitci dušika volatizacijom.
Najveći broj metoda unošenja anhidriranog
amonijaka u tlo podrazumijeva i njegovu
obradu upotrebom “chisel” pluga (radna tijela
kruta, elastična ili za uklanjanje korova). Izbor
stroja mora biti sukladan dubini aplikacije
dušičnog gnojiva, brzini rada, kondiciji tla, tipu
tla i mikroreljefu (orografskim svojstvima
parcele).
Kruta gnojiva raspodjeljuju se velikim brojem
različitih, najčešće širokozahvatnih, strojeva.
Kvalitet rada raspodjeljivača je vrlo važan, a
nepravilan rad se najčešće zapaža tamnozelenim
ili žutozelenim (premalo hraniva) područjima
usjeva te gubitci u prinosu mogu biti znatni, kako
zbog nedostatka, tako i suviška hraniva.
Mehanički aspekt gnojidbe je vrlo važan i mora
mu se posvetiti dužna pozornost (izbor stroja,
podešavanje, brzina rada i sl.). Kod centrifugalnih
raspodjeljivača važna je veličina i ujednačenost
kemijskog sastava granule, a kod miješanih
gnojiva i homogenost smjese.
Tekuća gnojiva niskog tlaka (ili bez tlaka
isparavanja), npr. UAN, raspodjeljuju se po parceli
vrlo ujednačeno prskalicama, a hraniva se doziraju
mnogo preciznije u odnosu na primjenu krutih
gnojiva. Međutim, prskalice moraju biti ispravne i
dobro kalibrirane.
Gnojidba je složen problem (agrotehnički,
ekofiziološki i agroekološki) koji je i do sada
svojom širinom i dubinom zaokupljao veliki
broj istraživača i proizvođača.
Posve je jasno da količina hraniva u tlu
određuje visinu priroda, pri čemu je
odnošenje elemenata žetvom uglavnom manje
od onih dodanih gnojivima, pa je stoga
učinkovitost i rentabilnost gnojidbe često
nezadovoljavajuće niska.
Zbog toga je potrebno dobro poznavati
dinamiku i raspoloživost hraniva, posebice
dušika, ali i primjenjivati gnojiva u skladu s
biološkim, ekonomskim i ekološkim uvjetima.
Prosječno povećanje priroda
u kg/kg aktivne tvari
element pšenica kukuruz krumpir šeć. repa sijeno
N 16-20 15-20 90 90 30
P2O5 5-7 3-5 46 51 26
K2O 2.5-3 3-4 19 29 12
(Gašpar, 1995.)
Značaj pojedinih činitelja mijenja se
tijekom vegetacije, ovisno o vrsti i načinu
uzgoja usjeva te su razlike u visini priroda
rezultat ekspresije genotipa kroz morfološka,
anatomska i biokemijsko-fiziološka svojstva u
interakciji s agroekološkim kondicijama.
Pojedini usjevi (i kultivari) imaju različite
zahtjeve za ukupnom količinom hraniva,
posebno dušika potrebnog za ostvarenje
najviše mogućeg priroda, uz različitu reakciju
zavisno od vremenskih prilika, što se može
označiti kao sortna specifičnost mineralne
ishrane.
Ekonomski principi nalažu da se količina gnojiva
povećava sve dok je rast prinosa rentabilan, pa je
racionalna gnojidba primjena doze gnojiva koja
odgovara potrebama biljke, stanju usjeva,
plodnosti tla, a istovremeno vodi računa o
klimatskim uvjetima i mogućem prirodu.
Kemijske analize tla pomažu u procjeni količine
hraniva koje biljka može usvojiti, a analize biljne
tvari koliko hraniva biljke moraju usvojiti da bi
postigle određeni prirod. Problem je složen, jer
količine hraniva gnojidbom i njihov omjer variraju
ovisno o biljnoj vrsti, kultivaru, načinu uzgoja,
stadiju razvoja i dinamici hraniva u tlu.
Rast biljaka i tvorba priroda su jedinstven
proces koji se odvija prema složenim prirodnim
zakonitostima i podložan je djelovanju niza
agroekoloških čiitelja biotičke i abiotičke prirode.
Pšenica
Pšenica do proljetnog kretanja vegetacije
akumulira uglavnom "plastične" tvari, odnosno
takve rezerve hraniva koje se lako transformiraju u
građevne jedinice organske tvari.
Kapacitet za akumulaciju (sink) najviše zavisi od
dostignute veličine biljaka u kriptovegetaciji i
temperature. Pšenica akumulira hraniva, prije
svega nitrate, kada je temperatura >=00C. Kod
temperatura bliskih indikativnoj temperaturi (00C)
usvajanje hraniva je najvećim dijelom iz vodene
faze tla, pa fosfor i kalij treba zaorati prije sjetve
do dubine najvećeg rasprostiranja korijenskog
sustava.
Suprotno fosforu i kaliju, dušik u tlu ne može
stvarati trajne rezerve, njegov sadržaj je vrlo
varijabilan po dubini profila i vremenu pa se mora
dodavati u više navrata.
Plodna tla, pored povoljnih fizičko-kemijskih
svojstava, imaju veći puferni kapacitet,
odnosno sposobnost održavanja ujednačene
koncentracije iona u vodenoj fazi tla.
Dobra opskrbljenost fosforom utječe na bolji
rast korijena, pojačava busanje, povećava
težinu klasova i zrna bez porasta težine
nadzemnog dijela.
Prihrana fosforom i kalijem se ne
preporučava zbog neznatnog premještanja tih
hraniva u dubinu, pa korijen ostaje na površini,
što smanjuje otpornost na polijeganje i
sposobnost korištenja vode iz dubljih slojeva.
Za postizanje visokih priroda pšenice potrebna je
povoljna mineralna ishrana od I-V etape organogeneze
(nediferencirani rast vegetacijskog vrha do faze
obrazovanja cvjetnih zametaka).
Istraživanja pokazuju da visina priroda najviše zavisi
od broja zrna u klasu (90%), ali je istovremeno i broj
zrna u negativnoj korelaciji s njihovom masom. Veći
broj zrna daje visok kapacitet "sinka", odnosno
predstavlja snažan akceptor asimilata.
U početku proljetnog kretanja vegetacije neophodna
je visoka koncentracija nitrata u tlu (20-30 ppm ili 12-
20 kg N-NO3/ha u sloju 0-20 cm) što se održava
isključivo N-prihranama.
Nitratni oblik dušika ne sorbira se u tlu, podložan je
ispiranju pa prihranjivanje, dok je kapacitet
akumulacije biljaka mali, mora biti usklađeno s
uzrastom biljaka, fizikalnim svojstvima tla i klimatskim
prilikama.
Visoka konc. N-NO3 u tlu također može biti štetna
zbog rasta ΨΠ (solni udar) pa je uz nizak metabolizam
korijena kod niskih temperatura tla zaustavljeno
usvajanje vode (fiziološka suša) i otopljenih hraniva, a
kod viših temperatura vegetacija je produžena uz nisku
produktivnost transpiracije.
Suvišna količina N snažno utječe na porast izdanka,
a vrlo malo korijena pa su biljke plitko ukorijenjene što
kod kasnije pojave suše može biti glavni uzrok
podbačaja u prinosu.
U hladnim tlima (glinovita, humozna i slabo aerirana
-(zbijena ili saturirana vodom), povećana konc. nitrata
može umanjiti štetne redukcijske procese. Povoljan
oksidoredukcijski potencijal (iznad +300 mV) značajan
je za aktivnost mikroorganizama i snabdjevanje biljaka
N, S i drugim elementima pri čemu nema uvjeta za
pojavu denitrifikacije.
Potrebna koncentracija raspoloživog dušika u
tlu može se postići samo primjenom nitratnih
ili amonijačno-nitratnih gnojiva.
Primjena čistog amonijačnog ili amidnog
oblika dušika tijekom vegetacije, posebice
folijarna aplikacija, opravdana je samo nakon
proljetnog kretanja vegetacije kod visoke
razine metabolizma (razvijena asimilacijska
površina i temperature 5-100C) zbog potrebe
brze ugradnje reduciranih oblika dušika u
organsku tvar.
Kod niske razine metabolizma nedovoljna je
produkcija keto kiselina potrebnih za vezivanje
reduciranih oblika dušika u biljkama pa
njegovo nagomilavanje izaziva zastoj u rastu.
Najveća količina hraniva usvoji se od početka
vlatanja do početka klasanja. Dvogodišnja
istraživanja u Baranji (tri sorte, dva lokaliteta),
pokazuju da se u tom periodu usvoji oko:
50% N, 60% P i 70% K
od iznešenih 200 kg N, 27 kg P (62 kg P2O5),
141 kg K (170 kg K2O), 35 kg Ca i 21 kg Mg uz
prirod od 7.83 t zrna/ha.
Do početka vlatanja pšenica je od ukupne
količine hraniva usvojila tek 10% N, 8% P i
13% K. Podatci se znatno razlikuju od
zapadnoeuropskih gdje pšenica apsorbira u
ožujku i travnju 70% ukupnih potreba dušika,
dok je u našim agroekološkim uvjetima
usvajanje bilo produženo gotovo do kraja
vegetacije.
Usvajanje N ozimom pšenicom
Krivulja rasta pšenice
X XII II IV VI
vrijeme
Konc. N, izražena na ST, raste do busanja (4.5-
5.5%), a zatim opada sve do 1-1.25% nakon formiranja
zrna.
Visoka konc. N u busanju (nitrata i lakotopljivih
organskih oblika) predstavlja neophodnu rezervu za
proljetno izduživanje (filodistenziju). Brz porast
nadzemnog dijela započinje kad se minimalna
temperatura ustali iznad 50C. Dolazi do povećanja
volumena stanica, uglavnom na račun rezervi i
usvajanja vode. To je trenutak kada naglo raste potreba
za dušikom što je i pravi trenutak za drugu prihranu.
Kod kasnijih rokova sjetve prisutna je opasnost od
prekratke dužine kriptovegetacije, pa kod zatopljenja
pšenica brzo prelazi u fazu izduživanja. Posljedica je
smanjenje priroda jer je bio prekratak meristemski
razvoj inicijalnih komponenti klasa (izduživanje i
segmentacija vrha rasta, III i IV etapa organogeneze)
koje određuju građu, odnosno broj klasića na klasu i
broj začetaka cvjetića u klasiću.
U danjem tijeku vegetacije pšenice dolazi kod
temp. 5-100C do istezanja prvog i drugog
internodija, a kad se temperatura ustali iznad
100C dolazi do distenzije preostalih internodija
(3., 4. i 5.).
Porast uzdužne osi biljaka reguliran je ß-indol
octenom kiselinom (auksin) za čiji je prekurzor
(triptofan) također potreban dušik.
Pojavom četvrtog lista zametnut je klas i
određen broj klasića. Dobra ishranjenost
dušikom u toj etapi razvoja sprječava kasniju
sterilnost klasića i povećava broj plodnih
cvjetića (tri i više po klasiću).
Smatra se da je razvoj komponenti klasa
samo djelomice pod utjecajem nasljedne
osnove (neodređena inflorescencija), pa je time
dobra ishranjenost biljaka još značajnija.
Dozrijevanje pšenice odvija se poglavito na
račun razgradnje rezervnih tvari (reutilizacija)
uz njihovu alokaciju iz fotosintetički neaktivnih
dijelova biljke (starije lišće i vlat) u klas.
Stoga je kritičan period tvorbe priroda
znatno prije smjene vegetacijske i generativne
faze razvitka (oplodnja) i opravdano se smatra
da je pravo vrijeme za prvu prihranu trenutak
prelaska iz kriptovegetacije u proljetni porast, a
za drugu početak izduživanja (vlatanja).
Povoljan trenutak prve prihrane lako se
indicira mjerenjem aktivnosti nitratne
reduktaze. Naime, redukcija akumuliranog NO3-
do NH4+ uvjet je za intenzivnu proteosintezu i
porast biljaka.
Prihranu dušikom treba obaviti:
a) u momentu kada započinje meristemska aktivnost
umnožavanja vegetacijskih organa (busanje) i
b) kod zametanja komponenti klasa (početak vlatanja).
Prva prihrana je važna za sve pšenice i u svim
slučajevima (treći i četvrti list) jer se u II i III etapi
razvoja izdužuje i segmentira budući klas. Ona utječe
na konc. klorofila u listu (boja usjeva), intenzivniju
fotosintezu i na brži rast biljaka u vlatanju.
Druga prihrana obavlja se u trenutku zametanja
klasića (IV etapa razvoja) koja pada u početku vlatanja.
Taj trenutak određuje se isključivo na temelju stanja
razvoja usjeva pšenice, odnosno kad se zametak klasa
primjetno odvoji od čvora busanja (2 cm).
Treća prihrana u oplodnji ima malo značenje za
visinu priroda, ali često utječe na porast hektolitarske
mase i veći sadržaj dušika u zrnu. Međutim, mnogi
istraživači smatraju da treća prihrana nema utjecaja na
kvalitetu zrna jer se tada pretežno akumuliraju
niskomolekularni oblici dušika.
Šećerna repa
Mineralna ishrana šećerne repe ima vidno
mjesto u povećanju prinosa korijena i njegove
tehnološke kakvoće. Međutim, velika
varijabilnost pojedinih agroekoloških činitelja,
na koje šećerna repa osjetljivo reagira
prinosom, ali i kakvoćom korijena, često ne
osigurava optimalne uvjete uzgoja. Njih ipak
možemo korigirati agrotehnikom, prije svega
gnojidbom.
Produkcija organske tvari po jedinici
površine šećernu repu svrstava u sam vrh
ratarskih usjeva, a samim tim repa akumulira i
veliku količinu hraniva.
Poznato je da se visok prinos korijena i dobra
tehnološka kvaliteta u većini slučajeva
isključuju. To nije pravilo već posljedica odnosa
hranjivih elemenata koje tlo nudi biljci i ona ih
usvaja.
Apsolutno raspoloživa količina hraniva za
repu ima manji značaj od međusobnog odnosa
elemenata ishrane, odnosno uravnoteženosti
prema zahtjevu biljaka, što naravno zavisi od
njihove koncentracije, aktiviteta, dinamike
usvajanja i dinamike njihove transformacije u
tlu.
Gnojidbi šećerne repe dušikom poklanja se
najveća pozornost jer jedinica aktivne tvari N
nekoliko puta više djeluje prema djelovanju P i K. S
druge strane, ne postoji mogućnost stvaranja
dugotrajnijih mineralnih rezervi dušika u tlu pa uz
njegovu veliku vremensku i prostornu (po parceli i
dubini tla) varijabilnost dolazi do čestih situacija
preniske ili prevelike raspoloživosti dušika.
Procjena mineralizirajuće sposobnosti tla, pored
dugotrajne i skupe laboratorijske procedure, još
uvijek ne daje pouzdane vrijednosti, pa se
kombinira s Nmin metodom kojom se utvrđuje
rezidualni mineralni dušik u tlu. Također, koristi se
i folijarna analiza peteljki koje su akumulator
nitrata kod šećerne repe i mjerenje aktivnosti
nitratne reduktaze u lišću kao pokazatelj
intenziteta ugradnje reduciranog dušika u
organsku tvar.
Omjeru N : K u gnojidbi šećerne repe
poklanja se posebna pozornost jer povećanjem
doze dušika raste usvajanje kalija i natrija uz
pad tehnološke kvalitete korijena.
Suvišak dušika se može kompenzirati samo
povećanom K-gnojidbom što snižava sadržaj K,
Na, inverta i -amino-N u korijenu, koji se ne
mogu u standardnom procesu dobivanja šećera
(bez primjene ionoizmjenjivača) u značajnoj
količini odstraniti (svega 30-40%) i prelaze
gotovo kvantitativno u gusti sok, a zatim u
melasu vežući na sebe saharozu.
Smatra se da je u vodenoj kulturi optimalan
omjer N:K2O = 1:0.7, ali u tlu to nije niti izbliza
tako zbog različite efikasnosti usvajanja tih
elemenata iz tla, pa se za repu uglavnom
primjenjuju naglašene doze kalija.
Nasuprot kaliju, fosforu se u gnojidbi šećerne
repe poklanja znatno manja pozornost, jer je
njegov utjecaj na tehnološku kvalitetu šećerne
repe znatno manji, ali ne i manji u pogledu
prinosa.
Šećerna repa preferira nitratni oblik dušika kojeg
akumulira i zatim reducira zavisno od potreba rasta i
razvitka lista i korijena, premda će usvojiti jednako
dobro i amonijski oblik i odmah ga ugraditi u organsku
tvar.
Najviše N-NO3 akumulira se u peteljkama (55%),
plojkama (30%) i korijenu (15%) i nakon redukcije
NR-azom ugrađuje u organsku tvar.
Povećanje alkalnosti pri redukciji N kompenzira se
stvaranjem viška organskih kiselina (oksalna, limunska
i jabučna) tako da se redukcija dušika i tvorba
karboksilata odvija u gotovo stehiometrijskom omjeru.
Povećani alkalitet stimulira fosfoenolpirogrožđanu
karboksinazu što dovodi do povećane sinteze
oksaloctene, odnosno jabučne kiseline, pa se malat uz
ekvivalentnu količinu K i Na akumulira u vakuolama što
rezultira do tri puta većim sadržajem kationa u odnosu
na amonijačnu ishranu šećerne repe.
Nakon usvajanja N-NH4 odmah se sintetiziraju
aminokiseline i amidi (moguće je i deponiranje u obliku
amonijačnih soli u vakuolama gdje je pH90%).
Luksuzne doze dušika nesrazmjerno
povećavaju količinu lišća i glava prema
korijenu, što uz neminovni pad sadržaja šećera
u korijenu ne opravdava takvu gnojidbu, pa i
onda kad se ostvari veća količina biološkog
šećera.
Naime, povećano ulaganje u N-gnojidbu,
skuplje vađenje, veća cijena prijevoza korijena
s malo šećera, smanjena sposobnot čuvanja do
prerade (sklonost bolestima, pojačano disanje
korijena), lošija fizikalna svojstva korijena
(sklonost lomu, loše rezanje) i potreba za više
energije u preradi uz nižu efikasnost
ekstrakcije čine takav postupak
neekonomičnim.
Istovremeno, potrebno je pokloniti dužnu
pozornost gnojidbi kalijom, posebice u odnosu
na dozu dušika, rezidualni dušik i
mineralizacijsku moć tla, te sadržaj gline
(naročito K-fiksirajuće gline ili po EUF metodi,
aktivne ili selektivno vezujuće gline) u tlu.
Utvrđivanje potrebe za N-prihranom kukuruza
pomoću “GreenSeeker Hand-held” uređaja
Fosforna i kalijska gnojidba šećerne repe
obavlja se u pravilu na jesen pod osnovnu
obradu (zimsku brazdu), koja je za repu
nešto dublja (>=30 cm), tako da ta dva
elementa ishrane budu raspodjeljena u zoni
najveće mase korijena.
Dušik se dijelom primjenjuje u jesen u
amonijskom obliku u količini koja zavisi
najviše od pedofizikalnih svojstava tla,
odnosno rizika ispiranja, a predsjetveno (ili
startno sa sjetvom) kao i u prihrani u
amonijsko-nitratnom ili nitratnom obliku.
Kukuruz
Raspoložive podatke o plodnosti tla za
kukuruz (količine i oblici hraniva) treba
razmatrati s aspekta prikladnosti analitičke
metode za konkretne proizvodne uvjete i tip
tla.
Za dušik su potrebne nove analize svake
godine jer čak i tada mogu postojati značajna
odstupanja zbog eventualno velikih količina
oborina, a posebice na lakim ili slabo
dreniranim tlima.
Za fosfor, kalij i magnezij mogu biti dostatne
i analize provedene svakih 3-4 godine. Za
mikroelemente su optimalne kombinirane
analize tla i biljnog materijala.
Kao osnovica proračuna prinosa može se
koristiti prosječan prinos prethodnih nekoliko
vegetacija intenzivnog uzgoja kukuruza na
konkretnim površinama. Pri tome treba uzeti u
obzir eventualna kašnjenja ili neadekvatnost u
gnojidbi prethodnih vegetacija.
Istraživanja pokazuju da kukuruz postiže
veći prinos u plodoredu, posebice s
leguminozama, negoli u monokulturi. Iako se
mnogi nedostaci monokulturnog uzgoja
kukuruza mogu ukloniti primjenom dušičnih
gnojiva, ipak nije moguće kukuruz gnojidbom
opskrbiti dovoljnom količinom dušika da bi se
potpuno uklonile razlike u odnosu na uzgoj
kukuruza u plodoredu.
Optimalna reakcija tla za maksimalnu
mikrobilošku aktivnost je pH 6-7, što je vrlo
značajno za oslobađanje hraniva iz organskih
rezervi u tlu.
Budući da biljke kukuruza usvoje više od
50% dušika i fosfora, te 80% kalija prije
ulaska u reproduktivni stadij, to je neophodna
raspoloživost i dovoljna količina tih hraniva već
u početku vegetacije i tijekom čitavog
razdoblja rasta.
Iako se male količine hraniva usvoje u
samom početku vegetacije, u zoni korijena je
neophodna visoka koncentracija hraniva jer je
korijenov sustav početkom vegetacije slabije
razvijen, a često je i tlo hladnije.
Pimjena dušičnih gnojiva za kukuruz je
povoljnija što je vremenski bliža fiziološkim
potrebama kukuruza. Na težim tlima dio
dušičnih gnojiva dodaje se u jesen s osnovnom
obradom, a na lakšim tlima veći dio treba
dodati predsjetveno i startno uz prihranu u
trake radi smanjenja ispiranja.
Na većini tala nema velikih opasnosti od
gubitaka gnojidbom dodanih fosfora i kalija,
pri čemu je povoljnija jesenska primjena
gnojiva (pod osnovnu obradu), jer se time
fosfor i kalij raspodjeljuju u zoni najvećeg
rasprostiranja korijena. Izuzetak su laka,
pjeskovita tla gdje je moguće ispiranje kalija iz
zone korijenovog sustava pa je na takvim tlima
kalijem bolje gnojiti pred sjetvu.
Kada N-gnojidba kukuruza?
Rast kukuruza u odnosu na teperaturu i kišu
kiša
temp.
rast
V VI VII VIII IX
mjeseci
Različiti načini primjene gnojiva na tlima s
optimalnim razinama hraniva uglavnom ne
rezultiraju značajnim razlikama u visini
prinosa.
Nasuprot tome, na tlima slabo opskrbljenim
hranivima kao i na tlima s jakom fiksacijom
fosfora, najbolje rezultate daje primjena
gnojiva u trake (zbog sužavanja odnosa
gnojivo:tlo), a posebice ako su količine gnojiva
niske.
Pri polaganju gnojiva neposredno uz sjeme,
male količine dušika i kalija (12-15 kg/ha) uz
normalnu vlažnost tla neće djelovati štetno na
klijavost sjemena (solni udar), ali uz suha
proljeća i ovako niske količine gnojiva mogu
značajno smanjiti klijavost i oštetiti tek
isklijale biljke.
Za predsjetvenu i startnu gnojidbu te
prihranu kukuruza najpovoljnija su dušična
gnojiva koja sadrže amonijski i nitratni oblik,
tj. KAN, AN i UAN, a za osnovnu gnojidbu urea,
anhidrirani amonijak i UAN (povoljan za
prskanje žetvenih ostataka prije zaoravanja).
Anhidrirani amonijak mora biti injektiran na
15-20 cm kod povoljnog stanja vlažnosti radi
sprječavanja gubitka dušika volatizacijom (na
neutralnim i karbonatnim tlima). Iz istog
razloga urea i UAN dobro je zaorati odmah
nakon raspodjele, a najkasnije nakon 3 dana
kad temperature nisu visoke.
AN i KAN su gnojiva iz kojih se N potencijalno
može izgubiti ispiranjem ili denitrifikacijom
posebice kod suviška padalina neposredno
nakon gnojidbe.
Primjer računanja gnojidbe kukuruza (University
of Missouri-Columbia, Department of Agronomy)
Sklop (biljaka/ha) = 50.000
Potreba usjeva (1,8 kg N/1000 biljaka) = 1,8 50 = 90 kg N/ha
Očekivani prinos = 10 t/ha zrna
Potreba prinosa (1,5 kg N/100 kg zrna) = 1,5 100 = 150 kg N/ha
Ukupno potrebno N (kg/ha) = 90 + 150 = 240 kg N/ha
Očekivana mineralizacija = 45 kg N/ha
Rezidualni dušik (predusjev soja) = 45 kg N/ha
Dušik iz stajnjaka = 0 kg N/ha
(odbiti 4.5-7.0 kg N/t stajnjaka)
Ukupno N iz rezervi tla = 45 + 45 + 0 = 90 kg N/ha
Potreba u gnojidbi (kg N/ha) = 240 - 90 = 150 kg N/ha
Procjena stope N mineralizacije (kg/ha) ovisno o teksturnoj
grupi tla (prema KIK-u, mekv/100 g tla), sadržaju humusa
(%) i sezoni
sezona
tekstura tla prema KIK-u humus %
hladna topla
18)
4.0 22 45
5.0 28 56
Preporuka gnojidbe za P i K temelji se na
namjeri podizanja razine pristupačnosti P i K u
tlu na optimum kroz osmogodišnje razdoblje
kako bi se mogla pratiti učinkovitost i
ekonomska opravdanost takve mjere.
Pored toga, potrebu P i K određuju ciljna
visina prinosa i iznošenje P i K usjevom. Točan
proračun nije prikazan zbog različitosti u
metodologiji analize tla.
Bilanciranje hraniva gnojidbom
Potreba kukuruza i sadržaj
hraniva u stajnjaku
Potreba
kukuruza
N P2 O 5 K 2O
Sadržaj
hraniva u
goveđem
stajnjaku N P 2O 5 K 2O
N P 2O 5 K 2O
Preporuka gnojidbe za Zn i Fe temelji se na
rezultatu DTPA ekstrakcije tla. Kada je u tlu 1.0 ppm Zn. Ovakva gnojidba
cinkom dostatna je za naredne 4 godine. Kad se Zn
daje folijarno u obliku kelata, tada se primjenjuje
1/3 do 1/2 navedene količine godišnje.
Fe se primjenjuje folijarno u količini 0.5-3.0
kg/ha, nikako u tlo (stajnjak dugogodišnje
otklanja problem).
rang Zn Fe Cu Mn
nisko 0.5 0-0.2 0-0.2 0-1.0
srednje 0.5-1.0 2.0-4.5 - -
visoko >1.0 >4.5 >0.2 >1.0
Može li se postići napredak u primarnoj organskoj
produkciji bez analize tla i biljne tvari? A bez znanja?
N-prihrana i klorofilometar
Mjerenje
spektrau
fenofazama V4,
V6, V8, and V10
Mjerenje
klorofilometrom
pojedinih listova
Uzimanje
uzoraka tla
sondom za
potrebe N-
prihrane
kukuruza u
fenofazi V6