LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ

LAV NIKOLAJEVIĆ TOLSTOJ:





ANA KARENJINA

"Osveta je moja i ja ću je vratiti."



Radnja romana je smještena u sedamdesete godine devetnaestog stoljeća, u bogate

krugove petrogradskog društva. Paralelizam radnji: sretan brak Levina i Kiti te tragična veza

Vronskog i Ane, pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne obitelji nalik su jedna na

drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." Tom rečenicom Tolstoj započinje

roman.



Ana dolazi u kuću svoga brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak. Stivina

ţena Doli saznala je da ju muţ vara s guvernantom. Ana uspjeva pomiriti strane. Ana je

razumna ţena, dobra majka i supruga, lijepa i šarmantna plijeni paţnju društva. Ana je u

braku s Aleksejem Aleksandrovičem Karenjinom, sluţbenikom drţavne sluţbe, hladnim i

uglaĎenim čovjekom. Njihov brak je korektan, pun razumijevanja ali nema ljubavi. Aninu

strastvenost guši njegova racionalnost i odmjerenost. Radnja romana zapliće se plesom

organiziranim za petrogradsko visoko društvo. Kiti, mlaĎa Dolina sestra, dolazi na ples

očekujući paţnju grofa Vronskog i skore zaruke. "Ana nije bila u ljubičastoj, kako je to Kiti

svakako htjela, nego u crnoj, duboko izrezanoj baršunskoj haljini koja je otkrivala njena kao u

staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punačke ruke s tankom sićušnom pesti. Čitava

je haljina bila opšivena venecijanskom čipkom. Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio

stručak maćuhica, a isto tako i na crnoj traci pojasa sred bijelih čipaka. Na izvajanom

krepkom vratu bila je niska bisera." Ples je bio veliko razočaranje za Kiti i neslućeni ushit za

Anu. Kiti se povukla razočarana jer je Vronski plesao s Anom i njegove su je oči slijedile. Kad

je Ana uvidjela zaljubljenost u očima Vronskog ţurno napušta ples prije večere i drugog dana

putuje iz Moskve. Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, slijedi je istim vlakom i otovreno joj

iskazuje svoje namjere. U Ani je probuĎena strast davno zatomljena njezinim racionalnim

brakom i ona se neće moći suzdrţati otkrivši ponovo u sebi ţenu. Ana i Vronski često se

viĎaju. Glasine se šire. U početku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za

flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osuĎeni. Karenjin moli Anu da prikrije vezu s Vronskim

zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled. Ana ostaje u drugom stanju i to saopćava

Vronskom, neposredno pred sudjelovanje u opasnoj konjičkoj utrci. Vronski nesmotreno

pada s konja. Anina reakcija potpuno odaje njezine emocije pred licem javnosti. U kočiji, na

putu kući ona priznaje muţu svoju vezu i brani svoju ljubav. Karenjin pristaje na formalni brak.

Vronski ju nagovara na razvod. Ana razdirana moralnim dilemama raĎa djevojčicu i u bunilu

moli muţa za oprost. Karenjin prihvaća djete kao svoje. Vronski se pokušava ustrijeliti. Ana

nakon toga raskida s muţem i odlazi s Vronskim ţivjeti u Italiju. Muţ joj ne dopušta uzeti sina

sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to čini iz pakosti. Vronski napušta karijeru u vojsci. Iz

Italije će se vratiti u Rusiju jer Anu proganja čeţnja i griţnja savjesti prema sinu. Upada u

kuću muţa i odlazi k dječaku. Otkriva da je sinu rečeno da je ona mrtva. Vronski će u Rusiji

biti rado viĎen u društvenim krugovima, no ona će doţivljavati poniţenja i gotovo javnu osudu

kada se pojavila u operi. Na kraju se povlače na seosko imanje gdje vode ekstravagantan

ţivot. MeĎutim njihov odnos postaje sve mračniji, nesvjesno osuĎuju jedno drugoga zbog

propuštenih prilika. Vronski je zlovoljan što je ţrtvovao karijeru. Nezadovoljan je i činjenicom

da njegova kći nosi ime Karenjina i traţi od Ane da se sluţbeno razvede. karenjin, koji je u

meĎuvremenu potpao pod utjecaj grofice Lidije Ivanove, ne pristaje na razvod. Ana čezne za

sinom, ne moţe dobiti razvod, izopćena je iz društva u kojem je navikla biti.... postaje

razdraţljiva, sumnjičava, patološki ljubomorna osjećajući njegovo rastuće nezadovoljstvo.

Podsvjesno kaţnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla. VoĎena

histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod vlak. Vronski, uţasnut tragičnim krajem

svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpsko-turski rat.



Središnja tema romana je preljub Ane Karenjine zbog čega se ona preoblikuje iz izuzetne i

ponosne ţene u izopćenicu iz društva. Usporedo kao komentar ove veze pratimo u knjizi

razvoj veze Kiti i Levina. Kiti koja je razočarana nakon plesa, nadajući se sve vrijeme bračnoj

ponudi grofa Vronskog, razboljeva se. Odbila je prošnju Levina, a sad uviĎa da ju Vronski ne

namjerava oţeniti. Liječnici njezinoj emotivno iscrpljenoj duši nalaţu putovanje u inozemstvo.

U lječilištu u Njemačkoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog.

Kad ju Levin ponovo prosi, ona prihvaća i oni se vjenčaju. Njihov je brak vrlo zreo, postojan i

lijep. Ona raĎa sina Dimitrija i to ima donosi ispunjenje, onu potpunu dimenziju za uţivanje

sreće. Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete njegujući umirućeg Levinovog brata Nikolaja.

Levin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svijet oko sebe. I kroz njega će Tolstoj

najplastičnije iznijeti svoja shvaćanja i misli. Poslije vjenčanja on se traţi, pokušava usmjeriti

svoje etičke stavove, u duši skeptik on romanom doţivljava probrazbu i izranja kao nadahnuti

vjernik. Vjera u Boga je općenita nije odreĎena pravoslavljem. Levin ovdje kroz vjeru

doţivljava pomirbu sa samim sobom, pronalazi smisao i značenje ţivota. Slično otkrivenje

imao je i Raskoljnikov u Zločinu i kazni. Iz ovog proizlazi obiljeţje ruske knjiţebvnosti tog

doba koja preoblike likova u smislu pronalaţenja i shvaćanja ţivota pronalazi u vjerskom

elementu.



Roman obiluje scenama koje bi se mogle oblikovati kao samostalne novele. Tolstoj osuĎuje

visoko društvo kao nesposobno i inertno, bez duha i dubokih emocija. OsuĎuje i Anu, tip

preljubnice koja ostavlja dijete i ruši brak u potrazi za zadovoljenjem strasti. Ana se moţe vrlo

usko vezati uz još jedan lik europskog realizma, a to je Emma Bovary. Obje preljubnice, obje

izopćene, zanemaruju obitlej i kreću se isključivo glasom srca, a imaju li pravo i koliko su

same nesretne to nije pitanje racionalnog i razloţnog realizma.



************************************************



Lav Nikolajevič Tolstoj: Ana Karenjina



Leo Nikolaievič, Grof Tolstoj roden je blizu Moskve 28.08.1828. godine u staroj aristokratskoj

obitelji. Ostao je siroče u devetoj godini ţivota, odgojen je i obrazovan kod tetke. Godine

1844. upisao je Sveučilište Kazan gdje je na njega veliki utjecaj izvršio fancuski pisac Jean -

Jacques Rousseau. Napustio je sveućilište 1847. godine bez diplome.



Iz njegovih dnevnika poznato je da je Tolstoj bio podijeljen u sebi: lako se odavao potpuno

ludim provodima, imao je osjećaj krivnje i nije znao zašto. Sit gradskog ţivota, odlazi na selo

gdje seljaci ne prihvaćaju njegove oklone "jer im nije jasno zašto bi plemić ţelio pomoći

seljacima. Neshvaćen i razočaran, vratio se u Moskvu gdje provodi još dvije godine ţiveći na

visokoj nozi". Njegovi dnevnici pokazuju ga kao neumornog mladića u potrazi za kockanjem i

noćnim provodima sa ţenama. Njegova karijera kao pisca počinje 1852. godine. Godine

1851. uključio se u rat prateći svoga brata Nikolaia.



Vojsku napušta 1855. godine i tada putuje po Europi. Tolstojev brat Nikolai umire 1860.

godine od tuberkuloze i tom tragedijom Tolstoj biva duboko pogoĎen. Kasnije je smrt Nikolaia

Tolstoj rekonstruirao u svom djelu Ana Karenjina "i to u liku Levinovog brata, koji se isto tako

zvao Nikolai".



Godine 1862. Tolstoj je oţenio Sonju Andejevnu Behr. Od tada piše svoja najznačajnija djela:

"Rat i mir" od 1864. do 1869. godine, a "Anu Karenjinu" završio je 1876. godine. U svojim

knjigama Tolstoj se uvelike sluţio vlastitim iskustvima, ali i iskustvima drugih oko sebe. To je

najbolje vidljivo u "Ani Karenjinoj".



Izjavio je da je oduvijek ţelio napisati knjigu o suvremenom ţivotu. Brak bi bio glavni problem,

a preljub zaplet radnje. Upravo to ostvario je u svom remek-djelu "Ana Karenjina". Preljub je

grijeh koji je i sam Tolstoj učinio i tako napustio dijete, a kasnije se osjećao krivim zbog toga

čina. Sve se to jasno vidi i u glavnom liku, u Ani Karenjinoj. Anom je Tolstoj ţelio pokazati

svoju tamnu stranu. Likom Levina prikazao je sebe, a lik Kiti je zapravo ogledalo njegove

ţene Sonje.



Mnogi čitatelji smatraju Tolstoja jednim od najvećih gospodara u oslikavanju psihološkog

portreta pojedinog lika. Kasnije Tolstojeve knjige postaju sve konzervativnije i religiozne.



U svojim posljednjim godinama Tolstojevo pamćenje ozbiljno zakazuje i pati od čestih

napada prilikom kojih gubi svijest. Tada bi zapitkivao pitanja o svojim roĎacima koji su

preminuli prije nekoliko desetljeća. Mjesec dana nakon jednog od napada, 20. studenoga,

1910. godine, Tolstoj je umro u malom gradu Astapovo, nakon što je konačno odlučio otići iz

Jasaje Poljane - sela u kojem je ţivio.



Leo Tolstoj bio je čovjek mnogih činova - vojnik, seoski plemić, pisac, učitelj, kritičar itd.

Cijelog ţivota bio je borac i plivao protiv struje, ali isplatilo se jer se njegova djela danas

smatraju pravim majstorskim ostvarenjima. "Ana Karenjina" svakako je njegovo najbolje i

najvaţnije djelo koje današnji čitatelji i dalje smatraju uzbudljivim i vaţnim.



"Ana Karenjina" sadrţi dvije paralelne radnje koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati

lik Ane Karenjine, a druga govori o Levinu i njegovim problemima. Velikim dijelom knjige te

dvije radnje odvijaju se odvojeno i tek na kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje

moţemo zaključiti više tematskih slojeva.



Tematski gledano putevi Ane i Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim

zadovoljstvom, kroz romantičnu ljubav iako bi to značilo da treba ućiniti grijeh - preljub;

Levinov cilj je osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je Tolstoj

opisao idealan brak i onaj u kojem ţivi grijeh. Mislim da je i osnovna tema djela brak. Pratimo

lik Ane Karenjine od početka gdje se prikazuje kao dobra majka, vjerna ţena i dobra

prijateljica prihvaćena od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim počinje pad njene

ličnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i čini preljub s Vronskim koji ju takoĎer

strasno oboţava. Tu počinju bračni problemi Ane i njenog muţa Alekseja Karenjina. Ana i

Karenjin nemaju niti malo romantičnosti, uzbuĎenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi

mogla zadovoljiti ţenu poput Ane. Zato se Ana odlučuje na preljub, i smatra da preljub ne

šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane radnje pratimo odnos Levina i Kiti. Tolstoj

taj brak smatra idealnim, jer je to brak izmedu dvije osobe koje se meĎusobno vole i poštuju,

te slaţu oko svega. U braku s Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjoţu. Tema majke odnosno

uloge ţene u liku Ane Karenjine postavlja mnoga pitanja. Ana je u početku vrlo dobra majka,

Serjoţa ju jako voli i ona voli njega najviše na svijetu. Mislim da je ljubav uništila pravu ličnost

Ane Karenjine. Mnogi kritičari rekli su da je Ana otkrila svoje pravo lice upravo preljubom, no

ja se ne slaţem s time. Ana je kroz ljubav izgubila osjećaj stvarnosti, nije mislila racionalno

već srcem, a srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje vrlo

ljubomorna na Vronskog, biva izbačena iz društva jer ţivi u grijehu, a jedino joj Doli dolazi u

posjet. Strasti izmedu Ane i Vronskog postaju njihova bol i propast. Na kraju Ana ne

ostvaruje svoj cilj, ne pronalazi svoju sreću i oduzima si ţivot. No, tim činom ipak je ostvarila

dio svoga cilja, nanijela je bol osobi za koju je smatrala da je glavni krivac njenim patnjama,

nanijela je bol Vronskome. Dala mu je svoj osjećaj krivnje, da i on osjeti kako je to. Levin,

kontrastno Ani, uspijeva u potrazi za srećom i ţivi sretno s Kiti.



Vrijeme radnje ovog Tolstojevog djela jest njegova suvremenost, a to je druga polovica 19.

stoljeća (oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i njihovim kretanjima. Oni

se kreću iz sela u grad, iz grada u selo (Petrograd, Moskva, selo blizu Moskve). Glavna

pripovijedačka tehnika je tzv. "sveznajući govornik", odnosno, to je sam Tolstoj. Tolstoj

izraţava svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove. Levin, koji je u

biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima mnogo osobina kojima se Tolstoj divio,

otišla je izvan njegova shvaćanja svijeta i zato ju je uništio. Tolstoj je ţivot shvaćao kao jedan

dio zatvorenog kruga - roĎenje, ţivot, smrt, i to mora tako biti. Kroz brojne monologe u djelu,

Tolstoj opisuje u detalje misli i osjećaje svojih likova. Na primjer, na balu gdje Ana osvaja

srce Vronskoga, izvor gledišta je Kiti, a ponekad se mijenja taj izvor gledišta radi postizanja

veće dramatičnosti priče.



Osim dvije osnovne radnje koje se zbivaju paralelno izmeĎu Ane i Levina, postoji još jedna

manje vaţna za glavni tijek dogaĎaja. To su kućne nesuglasice te financijske i obiteljske

svaĎe obitelji Oblonskih (Doli i Stiva). Sve te priče odvijaju se u vremenu kronološkim

slijedom i s obzirom na kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne priče na drugu.



"Ana Karenjina" komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se od četiri dijela. U prvoj

knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet u radnju (Ana ostavlja Karenjina da bi ţivjela s

Vronskim; Levin se zaručuje s Kiti). U drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi

kontrolu nad svojim osjećajima, te osuĎuje Vronskog, što na kraju dovodi do tragičnog

samoubojstva.



U djelu pratimo sedam najvaţnijih likova koji utječu više ili manje na tijek dogaĎaja. To su

Ana Arkadjievna Karenjina, Alekseji Kirilovič Vronski, Konstantin Dmitrič Levin, Katarina

Aleksandrovna Levina (Kiti Ščerbacka), Aleksej Aleksandrovič Karenjin, Stjepan Arkadjič

Oblonski - Stiva, Darija Aleksandrovna Oblonski (Doli).

Sigurno je da su dva najvaţnija lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je tamna

strana Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je učinio preljub i tako napustio dijete, i nakon toga

osjećao veliku krivnju.



Njegova smrtna kazna za Anu Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh.

Anu moţemo promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih

odnošaja raĎanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti uklopile su se u njegovo

mišljenje jer one su dobre ţene i majke prije svega ostalog. Ana, s druge strane, smatra seks

kao osobno zadovoljstvo, i boji se imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i

izgubiti upravo to osobno zadovoljstvo. Odkad ţivi s Vronskim, odnosno u grijehu, biva

odbačena od društva. Vronski se ţeli vratiti svakodnevici i običnom ţivotu, što Ana tumači

kao uvredu prema njoj. Od tada počinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je uistinu i dalje

zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog osjećaja krivnje i odbačenosti te

ţelje za osvetom. Podsvjesno, Ana optuţuje Vronskog za nešto što sebi ne moţe oprostiti -

napuštanje svoga sina Serjoţe. Vronski ţeli nastaviti ţivjeti normalnim ţivotom, i ţeli da Ana

bude s njim jer ju voli, no Ana zbog njegove ţelje za svakodnevicom postaje sumnjičava i

osvetljiva prema njemu. Ne moţe se pomiriti s činjenicom da je napustila sve za što je ţivjela,

da bi postala nečija svakodnevica. Ţedna i gladna zbog izgubljene energije, Ana traţi nešto

od Vronskog za svoju ţrtvu, za svoje napuštanje voljenog sina. No, spoznaje da od Vronskog

sve manje i manje moţe dobiti te se odlučuje na osvetu. Ana pada u očaj i to je vidljivo iz

njenih sitnih laţi, poruka, ucjena, pisama upućenih Vronskom. Neprestano se svaĎa s

Vronskim, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij. Anu Karenjinu pisac nam

predstavlja kao pametnu, razboritu, obiteljaski sreĎenu, vrlo lijepa izgleda kojim svih očarava.

"ispričao se i zaputio u vagon, ali oćuti prijeku potrebu da je još jedanput pogleda - na zbog

toga što je bila veoma lijepa, ne zbog one finoće i skromne gracije što se zapaţala u cijeloj

njenoj pojavi, nego zbog toga što u izrazu milolika lica, kad je prošla mimo njega, bijaše

nešto naročito umiljato i njeţno.



Kad se on osvrnuo, i ona je okrenula glavu. Blistave, sive oči, što su se od gustih trepavica

činile tamnijima, prijateljski se paţljivo zaustave na njegovu licu... U tom kratkom pogledu

Vronski stiţe zapaziti suzdrţanu ţivahnost što je poigravala na njenom licu i titrala medu

blistavim očima i jedva primjetnim smješkom od kojega su joj se nadimale rumene usne. Kao

da je višak nečega tako prepunjavao njeno biće da se mimo njenu volju iskazivao čas u

bljesku pogleda, čas u smiješku. Hotimice je pogasila svjetlost u očima, ali je ona i mimo

njenu volju svijetlila ujedva primjetnu smiješku."



"Bila je divna u svojoj jednostavnoj crnoj haljini, divne joj bjehu pune ruke s narukvicama,

divan čvrst vrat s niskom bisera, divna kovrčava kosa u ponešto poremećenoj frizuri, divne

graciozne lake kretnje malenih nogu i ruku, divno joj lijepo lice u svojoj ţivahnosti; ali bješe

nešto uţasno i okrutno u njenoj divoti."



Vronski je vrlo odlučan u ljubavnom ţivotu s Anom. On se ţeli oţeniti njome i ţivjeti

obiteljskim ţivotom. Odbacuje svoje snove o karijeri u sluţbi vojske, samo da bi bio s Anom.

On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od

emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer

ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kaţnjava Vronskog kao što kaţnjava Anu što ţivi

s njim. On ne moţe shvatiti Aninu bol jer ju sam ne proţivljava. S Anom je u tim trenucima

teško ţivjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene suze, Vronski ju i dalje voli,

ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi. No, što se Vronski više vraćao onom što zaista je,

svojoj običnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer,

upravo je on bio taj koji joj je uskratio da ţivi kao obićna ţena. Vronski je svoje pravo na

običan i društveni ţivot ţelio zadrţati, ne shvaćajući bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga

je baš zbog toga progonila. Ana je sve očajnije spoznavala da je prevarena obmanuta i

izigrana. Osjećajući da Vronskom postaje navika, teret ili fizička potreba, reagirala je

osvetoljubivo i ogorčeno. I tako je Ana uništila svoj ţivot iz čiste osvetoljubivosti, jer svojim

uništenjem razorila je i ţivot Vronskog koji ostaje opterećen osjećajem krivice. Ana je ţeljela

da Vronski osjeti ono što se u njoj dogaĎalo, i Vronski je dio toga osjetio. Na kraju vidimo da

se Vronski ponovo vraća vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo

odlazak u smrt, u časno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlučio nešto učiniti sa svojim

ţivotom nakon svega?



Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu: "Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni

adutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak.

Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je čovjek koji će

daleko dotjerati."



Fizički izgled Vronskog: "Vronski je bio onizak, čvrsto graĎen tamnoputac, dobrodušna i

lijepa, neobična i mirna i odlučna lica. Na njegovu licu i pojavi, od kratko podšišane crne kose

i svjeţe obrijana podbratka do nove novcate uniforme, sve bijaše jednostavno i ujedno

otmjeno."



S druge strane pratimo lik Levina i njegove probleme, kako ljubavne, tako i poslovne.



Levin je junak Ane Karenjine. "U biti, neki čitatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi

isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histerično mijenja da bi postigla savršenu

ljubavnu vezu, Levin nastoji pronaći suvislost u ţivotu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret

poremećenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani vidimo moralni slom

gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za buduću Rusiju."



Kroz nekoliko dana Levinov se pogled na svijet mijenja. Dok njegov brat Nikolai umire, on

smaha da smrt uzima svako značenje ţivotu i da je Bog koji dopušta smrt zao. No, poslije

vjenčanja s Kiti, smrti njegova brata i roĎenja sina, Levin shvaća ţivot na drugačiji, religiozniji

način i ne boji se više smrti. Levin Kiti moţe ponuditi siguran ţivot, ali ne moţe joj dati

romantičnu avanturu i strast kakvom zrači Vronski. Kada ju je zaprosio prvi puta, Kiti ga je

odbila jer se nadala da njeno srce pripada Vronskom. Nakon što je odbijen, Levinu se budi

nesigurnost u sebe, još veća od one kad ju je zaprosio: "...Ali Levin bijaše zaljubljen, i zato

mu se činilo da je Kiti u svakom pogledu takvo biće ponad svega zemaljskoga, a on da je

takav niski zemaljski stvor da ne bi moglo biti ni pomisli o tome da bi ga drugi, a i ona sama,

ocijenili kao nje dostojna."



Tada više nije znao što učiniti i umjesto da traţi razlog negativnog odgovora i da ostane u igri,

on se povlači, odlazi na selo i traţi svoj mir u razvijanju poljoprivrede i gospodarstva.



Kiti je za razliku od Levina odbijanje primila na drugačiji način. Ona je razočarana što Vronski

više ne pokazuje zanimanje za nju, što ju nije zaprosio. No, Vronski nije ni imao namjeru

zaprositi Kiti: On nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti ima odredeno ime, da je to

zavoĎenje gospoĎica bez ţenidbene namjere i da je to zavoĎenje jedan od ruţnih postupaka

koji je uobičajen medu istaknutim mladim ljudima kao što je on (...) da je mogao saznati da

će Kiti biti nesretna ne uzme li je za ţenu, veoma bi se začudio (...) nije mogao povjerovati da

bi ono što je njemu, a pogotovo njoj, pruţalo tako velik i lijep uţitak moglo biti ruţno. Još

manje bi mogao povjerovati u to da se mora oţeniti. "Kiti tada oboljeva, te s obitelji odlazi na

putovanje da se smiri i razmisli što ţeli. Odlučuje da se ţeli udati za Levina, i tako bude.



Fizički opis Kiti: Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi ţivo predočiti, posebice

draţest one sitne plavokose glavice s izrazom dječje jasnoće i dobrote, tako slobodno

smještene na visokim djevojačkim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s

tananom ljepotom stasa sačinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvaćao; ali

ono što je neočekivano vazda iznenaĎivalo na njoj, bijaše izraz njenih očiju, blagih, mirnih i

iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u čarobni svijet ... svoga

ranog djetinjstva. "Kiti i Levin ţive sretno, i kasnije imaju sina. Kiti se savršeno uklopila u

obiteljski ţivot: Kiti pronalazi svoju najveću sreću u ulozi ţene i majke, ulozi koju je Tolstoj

najviše cijenio. Potpuno sigurna u sebe, ona unosi sklad u svoj dom i mir Levinovoj duši. Ima

veliko poštovanje prema ljudskom krugu roĎenja, ţivota i smrti, i ne boji ga se. Iako ne uvijek

dobro shvaćena, Kiti je vrlo pametna i jako realna. Ima veliku vjeru i povjerenje u dobrotu

Boga.



"Aleksej Aleksandrovič Karenjin je jedna vrlo neromantična i pomalo dosadna osoba. Stalno

gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izračunato što i kada treba učiniti, što ga čini vrlo

predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku čisto je formalan, i njihov je brak dosadan i

monoton, što Anu čini ţeljnom uzbuĎenja, ţeljnom prave i shastvene ljubavi. Pošto društvo

ima veliki utjecaj na Karenjina, čini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima.

Njemu je vaţnije što će drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreća. On je

kontrastan lik Levinu što se tiče religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin

čini upravo suprotno jer njegovo kršćanstvo slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, ţene

koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadrţavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane.

Karenjin je na kraju ţeljan osvete.

Treća strana priče govori o odnosima Doli i Stjepana Arkadjiča - Stive. Stjepan Arkadjič bio je

nevjeran prema svojoj ţeni Doli i samim time započinje knjiga. Nakon razgovora s Anom, ona

prihvaća Stivu natrag u svoj ţivot. Zahvaljuje joj se riječima: "Upamti Ana: ono što si ti za

mene učinila nikad neću zaboraviti. I upamti da sam te voljela i da ću te uvijek voljeti kao

najboljeg prijatelja." Doli kasnije i potvrduje te riječi jer ona će jedina posjećivati Anu nakon

što je svi izbace iz društva. Kasnije veza izme u Ane i Stive postaje ponovo krhka: Spona što

ju je Ana napravila pokazala se krhkom, te je porodična sloga opet napukla na onom istom

mjestu. Ničeg odreĎenog nije bilo, ali Stjepana Arkadjiča gotovo nikad nije bilo, a slutnje o

nevjeri postojano su mučile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojeći se proţivljenih muka

ljubomore. Prva provala ljubomore, jedanput proţivljena, više se nije mogla pojaviti, pa čak ni

otkriće nevjere ne bi više moglo na nju onako djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrića sada

samo lišila njenih porodičnih navika, te je dopuštala da je vara prezirući zbog te slabosti

njega, a ponajviše sebe. "Stiva je bio uvijek veseljak, osoba puna šarma, ali i nevjere. Voli

dobru gozbu i piće, muziku, zabavu, ali ipretjerano budi zanimanje za ţene. Svi vole Stivu u

društvu jer uvijek podiţe atmosferu, i izazive smijeh. On nikada nije namjeravao niti moţe biti

vjeran Doli, ţeni koja ga uistinu voli. No, ne moţe si pomoći - jednostavno je takav. Stiva ima

još jednu lošu osobinu, a to je kockanje. Godinama je ţivio "na visokoj nozi " i tako potrošio

svoj novac, a sada poćinje uzimati i novac od Doli, novac koji joj je naslijedila, za isplaćivanje

svojih kockarskih dugova. No bez obzira na sve, Doli Stivu uvijek voli, a i Stiva voli nju.



Na Anu Karenjinu" moţemo postaviti više teza, no vjerojatno je najvaţnija ona koja ukljućuje

lik Ane Karenjine, odnosno pitanje: da li je Ana Karenjina bila dobra ţena? Odgovor bi bio

jednostavan, naravno da nije, i time bi ova teza jednostavno bila negativna, no to je vrlo

plitka i nepromišljena osuda. Ana Karenjina je ţena vrlo snaţnih strasti, no te strasti su

zarobljene u kući Karenjina, i Ani ne preostaje ništa drugo nego potraga za oslobaĎanjem te

zarobljene osobe. Ona u početku odbija Vronskog i ne ţeli imati vezu s njim, no upornost

Vronskog, a i ta Anina ţelja za oslobaĎanjem tjeraju je na preljub. Tim činom ona se

oslobaĎa i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla biti. No,

zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad svojim

osjećajima, i nekad mirna i uvijek stabilna Ana, postaje sada vrlo histerična, posesivna i

sumnjičava osoba. To je dovodi i do samoubojstva. Ja mislim da je Karenjin glavni krivac

svemu što se dogodilo. Ana i Karenjin vjenčali su se ne iz ljubavi već zato što je tako bilo

ureĎeno. Ţivot s Karenjinom dosadan je i Ana nije imala što drugo učiniti nego osloboditi svoj

pravi karakter, svoju osobnost, strast i ljubav. Ova teza afirmativna je, jer mislim da problem

nije u Ani, nego u Karenjinu. Karenjin je taj koji nije bio dobar muţ (predvidljiv, dosadan,

neromantičan, uvijek zaposlen, vrijeme je novac" mu je vjerojatno glavni moto).



Nećemo smatrati "Anu Karenjinu" umjetničkim djelom; smatrat ćemo je dijelom ţivota. Dio

ţivota i je. Tolstoj je uspio opisati suvremeni ţivot i ljude koji su nam bliski na jedan vrlo

jednostavan način. Njegovi likovi isti su kao i ljudi koje susrećemo svaki dan u ţivotu, i zato je

njegovo djelo tako jednostavno i dostupno svima. On je svaki lik u djelu okarakterizirao na

sve moguće načine - psihološki, moralni, estetski, socijalni... i time ih učinio svakim za sebe

vrlo posebnim, i u nama time budi naše vlastito rasuĎivanje - tko je dobar, tko je loš. Obično

smo se uvijek susretali s likovima koji su sigurno ili negativni ili pozitivni, ali ovaj puta svi se

čine pozitivnim u početku, no kasnije svaki čitatelj dobija svoju sliku o pojedinom liku. Mislim

da je Tolstoj prvi pravi pisac koji je otkrio realizam i upotrijebio vrijeme kao glavni faktor

radnje. Tolstojevo remek-djelo dio je ţivota, kako njegovoga tako i našega. Tolstoj je

izvanredno znao opisati psihološke osobine svojih likova i čitajući djelo moţe se vidjeti istina

o ljudskoj naravi, o tome kakvi ljudi zaista jesu, a tim iskustvom mislim da moţemo bolje

razumjeti ljude sa sličnom sudbinom kao na primjer Ana, Levin, Vronski i drugi. Konačan

zaključakje samo dvije riječi: remek-djelo









Nastanak "Ane Karenjine"

Dnevnički zapis Sofije Tolstoj na dan 24. 2.1870.god:



"Sinoć mi Ljovočka reče da je smislio tip udate ţene iz višeg staleţa. Rekao mi je da mu je

nakana da prikaţe tu ţenu samo kao nesrećnicu, a ne kao krivu i da su, čim ju je zamislio,

sve ostale ličnosti i muški tipovi do kojih je ranije bio došao, našli sebi svoje mjesta i grupisali

se oko nje ţene..."

1872. Tolstoj je vidio kako se kći pukovnika, Ana Stepanova, razuzdana ljubomorom, bacila

pod voz. Njegova ţelja je bila da upotrijebivši ovaj dogaĎaj napiše roman koji će biti iznad

njega, kao istoriju jednog vremena i društvenih kretanja u njemu.



"U proljeće 1873. uĎe grof Lav Tolstoj jedne večeri u sobu svoga najstarijeg sina koji je svojoj

staroj tetki baš čitao Puškinove "Pripovijetke Bjelkina". Otac uze knjigu i pročita riječi "Gosti

se iskupiše u ljetnikovcu ". "Tako treba početi !", reče on, ode u svoju radnu sobu i napisa:

"Sve se poremetilo u kući Oblonskih...". To je bila prva rečenica "Ane Karenjine". Današnji

početak, apersi o srećnim i nesrećnim porodicama, stavljen je na čelo kasnije. MeĎutim,

pisati "Anu Karenjinu nije bilo nimalo lako. Djelo je raĎeno u šest redakcija. Imenu "Ana

Karenjina" prethodila su "Moćna ţenska" i "Dva braka". Tek u četvrtoj verziji djelo dobija

današnje ime. Od prve ka poslednjoj redakciji Ana dobija sve finije osobine. Karenjinu se od

V redakcije dodaju mnoge nesimpatične crte. Lik Vronskog u svakoj novoj redakciji gubi

mnoge pozitivne osobine. Januara 1875. i u tri sljedeća mjeseca pojavljuju se u "Ruskom

vijesniku" djelovi romana. Zatim je objavljivanje prestalo jer autor nije imao vise šta da da.

Naredne godine ponovo se pojavljuju novi fragmenti."Dosadila, strašna Ana Karenjina" pisao

je Tolstoj iz Samare. "Konačno, veli u martu 1876., "moram da završim roman kog sam do

guše sit."



Djelo je odštampano 1877. dobivši svoju konačnu fizionomiju.



O romanu

Tematska širina "Ane Karenjine" je tolika da s pravom moţe biti rečeno da nema ni jedne

oblasti iz ţivota ruskog društva iz sedamdesetih godina XIX vijeka koja nije na neki način

prisutna u romanu. Tolstoj nam predstavlja dvije Petrogradske i tri Moskovske porodice

povezane rodbinskim vezama, prijateljstvima. MeĎutim dominantna su dva toka radnje:



I Karenjin - Ana - Vronski



II Ljevin - Kiti



Ana dolazi u Moskvu kao spasitelj, a u stvari je ona ta koja kasnije treba biti spasena. Ljevin

doţivljava poniţenje i povači se na selo. Vronski je lijep i strastven, zaljubljen je u Anu.

Karenjin je hladan, bezosjećajan, uvijek pravičan.



Kakva je to zbirka likova!



Sve je idealno da zaplet bude vrhunski .



Glavni likovi su Ana, koju Tolstoj veoma voli, i Ljevin (Tolstoj sam), koji u romanu gotovo

nema nikakve veze sa Anom. Jedino zajedničko njima je to što u ljubavi traţe potpunu

predanost, odannost. To je njihova mana i zato im je ljubav bolna. Ali, ne završavaju oboje

isto. Ljevin će smoći snage i nastaviti borbu s ţivotom, Ana neće.



Ana Karenjina

Ulazak Ane Karenjine u romanesknu priču dolazi posle Oblonskih, Kiti, Levina i Vronskog, ali

je samo u jednom poglavlju predočen njen portret i naznaţeno nekoliko motiva koji će imati

ključnu funkciju u omanesknoj priči.



1. Sagledana očima Vronskog, ona je vrlo lijepa, elegantna i graciozna; lice joj je milo, njeţno

i umiljato; na licu joj je igrala uzdrţana ţivahnost, a osmjeh je treperio na rumenim usnama i

talasao se izmeĎu očiju i usta.



2. Grofica Vronska kaţe Ani da je "jedna od onih ljupkih ţena pored kojih se čovijek prijatno

osjeća, ne samo kada razgovara, nego i kada ćuti."



3. nikada se do sada nije odvajala od sina, pa joj rastanak s njim pada vrlo teško



4. Vronski vidi kako Ana nešto ţivo govori bratu, "nešto što očigledno nije imalo nikakve veze

s njim, Vronskim, i to mu beše krivo."

5. Ana pita brata, dok odlaze sa stanice, da li odavno poznaje Vronskog.



6. Voz je pregazio čuvara na stanici. Taj dogaĎaj je potrsao Anu; usne su joj drhtale, jedva se

uzdrţavala da ne zaplače. DogaĎaj je prokomentarisala samo sa dvije riječi: "RĎav znak".



I tek što je ušla u romaneskna zbivanja, Ana se pokazuje kao ličnost protivurečnih postupaka,

misli i osjećanja, upravo onakva kakva će biti tokom cijele romaneskne priče. Ona osvaja

Dolinu djecu; simpatična je Kiti, osjetiće tugu što je daleko od sina; ocjeniće Vronskov kasni

dolazak na vrata Oblonskih kao ruţan postupak.Ali će na balu osvojiti Vronskog, izazvaće

kod Kiti ljubomoru. Dolina djeca će osjetiti da Ana danas nije ni nalik na onu kakva je bila

onog dana kada su je onako zavoleli i da više ne misli na njih. Ana će pravdati sebe kod

Kitine ljubomore, ali ni sama ne vjeruje svojim riječima. Mislila je na Vronskog, " a odlazila je

prije nego što je namjeravala samo zato što nije htjela da se viĎa s njim. Kada je ušla u voz

za Petrograd, odahnula je pri pomisli da će sutra vidjeti sina i muţa i da će njen ţivot poteći

lijep i uobičajen na stari način, ali kad se vrati kući, i sin i muţ izazivaju u njoj osjećanje nalik

na razočaranost. Dok čita knjigu o nekoj zaljubljenoj storiji, sagledava svoju situaciju,

uvjerava sebe da u svojim postupcima nije bilo ničega sramnog, ali sve više ju je obuzimalo

osjećanje stida. U cijelom romanesknom toku, Ana će se raspinjati izmeĎu uvjerenja da ništa

nije kriva i nekog potmulog osjećanja, koje ponekad provali iz nje, da je kriva i grešna što će

izazvati navalu osjećanja srama i stida. Njen prvi san izraziće njenu unutrašnju podvojenost.

Tolstoj je vrlo plastično slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj

usputnoj stanici na putu za Petrograd. Iz sna o loţaču i starici ona se budi u trenutku kada je

voz stao. Izlazi da se malo osvjeţi a u susretu jurnu mećava i vjetar:



"Vetar kao da je samo na nju čekao: radosno zafijuka, poduhvati je i zamalo ne odnese, ali

se ona uhvati rukom za hladnu polugu i priteţući haljinu siĎe na peron i zaĎe iza vagona. I tu

je srela Vronskog."



Iako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladića koji se svuda sreću i

da ona neće sebi dozvoliti ni da misli o njemu, sada je obuze osjećanje radosnog ponosa.

Njegove riječi da putuje da bi mogao biti tamo gdje je ona jer drukčije ne moţe, doţivljava

kao baš ono što je ţeljela njena duša, ali čega se bojao razum; ona instinktivno osjeti da ih je

taj trenutni ragovor strašno zbliţio; a to ju je i plašilo i činilo srećnom. Sve češća susretanja

sa Vronskim na zabavama čine da Ana sama sa sobom raščisti: varala je samu sebe što je

mislila da je ljuta na Vronskog, a u stvari, to njegovo jurenje joj je godilo i činilo svekoliku

sadrţinu njenoga ţivota. Njihovi odnosi su postajali sve jasniji sredini u kojoj su se kretali, ali i

Karenjinu koji odlučuje ţenu da opomene. Ona tu opomenu prima sasvim hladno. Vronskom

će reći:"Sve je svršeno. Ja ničega više nemam osim tebe. Upami to". Iako izgovara riječi koje

unose naglu promjenu u njenom ţivotu i označavaju put pun neizvjesnosti, koji prihvata

svejsno i sa radošću, u njoj ţivi misao o grijehu i krivici i javlja se stid. Moralna razgolićenost

će joj se prikazati i u snu: i muţ i Vronski su njeni muţevi i obojica su srećni. Ona će reći za

sebe: "Ja sam rĎava ţena, ja sam propala ţena", ali će na trkama otkriti svoja osjećanja .



To će nagnati Karenjina da razgovara s ţenom, ali će mu taj razgovor definitivno zagorčati

ţivot jer je ţena priznala: "Ja ga volim, ja sam njegova ljubavnica, ja ne mogu da podnesem,

ja se bojim, ja vas mrzim... Radite sa mnom što god hoćete". Ona u tom trenutku ne zna šta

treba i moţe da uradi, nema snage da jednom raščisti sa svojim poloţajem u braku, jer se

plaši da će izgubiti sina. Zato će i u razgovoru s Vronskim osjećati izgubljenost, u njoj će se

javiti pakost, neki bijes, kao da je on kriv za njen bezizlazan poloţaj. A opet, ubrzo će i to

proći, i ona će opet biti njeţna.



Kad god se sjeti riječi koje je uputila muţu priznavši mu da voli Vronskog, obuzima je strah

od sramote koju sve više osjeća. Osjećala je neprijatne poglede okoline, prikrivene osmjehe,

ruţne komentare. Shavatila je sav uţas svog poloţaja i boljelo ju je nerazumijevanje okoline.



Nju konačno napušta Karenjin saopštivši joj da je pokrenuo brakorazvodnu parnicu. To je za

nju značilo osloboĎenje, ali i dvostruki poraz: brak će biti razveden njenom krivicom, pa će

izgubiti sina. San će joj predskazati smrt na poroĎaju. Pošto poslije poroĎaja zapada u krizu,

očekujući smrt, ona moli Karenjina da doĎe jer misli da će sa njegovim oproštajem lakše

umrijeti. U tom trenutku on će posumnjati u istintost njenih riječi, ali će ipak doći da je vidi.



MeĎutim, kad se oporavila zaboravila je ponovo na sve i opet osjeća odvratnost prema

mu7ţu. Kada Vronski da ostavku, ostavlja sve i kreće s Anom na tromjesečno putovanje po

Evropi. Iako ponekad kaţe sebi da je kriva, da je loše postupila i da ţeli da pati zbog sramote

i rastanka sa sinom, ona nije patila. Kada se vraća u Petrograd, posjećuje kršom Serjoţu. On

je moli da ga ne ostavlja, ali ona mu govori da voli oca, jer je bolji od nje. Odlezeći, sreće

Karenjina.



Anu razjeda stvarnost njenog ţivota: ne moţe da dobije razvod, odvojena je od sina,

prezrena u sredini, ţivi u divljem braku. Sve je više muči ljubomora, stalno negoduje, traţi

povod za sukobe, trenuci njeţnosti su rijetki. Osjećala je da se meĎu njom i Vronskim

uspostavio zao duh nekakve borbe, koju on nije ţelio.



Njome vlada ljubomora, nemir, ţuč. Čes se uvjerava da treba da ţivi, čas je smrt vidjela kao

rješenje. Vrhunac nastaje kad Vronski odlazi majci zbog posla, a ona ostaje opsjednuta

duhovima ljubomore. Piše mu pismo i moli ga da doĎe, ali on ga ne dobija na vrijeme, pa

nema ni odgovora. Ana tada odlučuje da ode kod njeg, dolazi na stanicu i sjeti se

pregaţenog čovjeka na dan prvog susreta s Vronskim i donos odluku - skače pod voz s

riječima "Gospode, oprosti mi sve!".



Tolstojeve muke s romanom Ana Karenjina potpuno su jasne kad se sagleda romaneskni

ţivot njegove glavne junakinje. Ona je od početka do kraja protivrječna ličnost u postupcima,

mislima i emotivnim vibracijama.



U literaturi o ovom Tolstojevom romanu omiljena tema je pitanne Anine krivice. Mišljenja su

različita - od onih koji smatraju da je Ana sam kriva za svoju sudbinu, do onih koji Anu vide

kao ţrtvu laţnog morala svijata u kome je ţivjela. Romaneskna priča nudi čitaocu dovoljno

materijala za zaključivanje o moralnom liku ove junakinje. Ona je izraziti individualista: robuje

emocijama, vrlo rijetko postavlja pitanje svojih porodičnih i materinsih obaveza. Na početku

priče ona je briţna majka koja kojoj teško pada razdvojenost od sina za vrijeme dok

odsustvuje od kuće. MeĎutim, ona će otići u inostranstvo sa Vronskim zaboravivši na sina.

Ljubavi i ličnoj sreći podreĎuje sve, za nju je ljubav = sve. Čak i prema kćeri pokazuje

ravnosušnost, a Vronskog kaţnjava svojom odlukom "Djece neće biti". Sebična je jer traţi od

Vronskog da zapostavi porodicu, prijatelje sluţbu - da bude samo njen. Sebična je zato što

zbog sopstvene sreće unesrećuje muţa i sina. U braku sa Karenjinim bila je samo majka, ali

ne i supruga; u vezi sa Vronskim ţeli da bude samo ljubavnica ali ne i majka njegove djece.

Ona ne podnosi muţa, osjeća prema njemu gaĎenje; to isto će osjećati i prema Vronskom

kada joj se čini da joj ne poklanja dovoljno paţnje. Kada odlučuje da se baci pod voz, ona će

pomisliti "Gospode, oprosti mi sve!", i to dovoljno govori koliku je krivicu osjećala. Ana nije

bila idealna, iznad nje su po dobroti, duševnoj ljepoti, humanosti i poţrtvovanosti Doli, Kiti,

Ljevin, pa i Karenjin koji brine o djevojčici i uzima je sebi poslije Anine smrti. Ana je gršnica

po oneme što je učinila, što je nanijela bol muţu i sinu, ali je ona pre svega nesrećna ţena.



Aleksej Kirilovič Vronski

Aleksej Vronski, mlad, lijep i bogat grof, koji potiče iz petrogradske porodice, pojavljuje se u

romanu odmah na početku, kao formirana ličnost. Njegovo ponašanje je bilo prirodno, a

osmjeh iskren, na ţenidbu nije niti pomišljao, a muţ mu je uvijek djelovao kao nešto smiješno.



"Vronski je bio onizak, čvrsto graĎen tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobično mirna i

odlučna lica. Vronski je u puku i društvu omiljen, ali ipak nije tako razuzdan kao ostali. Katkad

je bio sklon flertu, ali nikad nije imao ozbiljnije namjere - sve je radio u granicama pristojnosti,

bar kada je Kiti u pitanju, meĎutim ona je to pogrešno protumačila. Vronski je znao da naĎe

pravu mjeru. MeĎutim pri prvom susretu sa Anom u njegovoj duši se desila velika

promjena.tu promjenu očituje i sledeće: "Kroz prozor vidje kako je prišla bratu, stavila svoju

ruku na njegovu i nešto mu ţivahno stala govoriti, očito nešto što nije imalo ništa zajedničko

s njime, Vronskim, i to ga malo kao ozlojedi". Od tada se i u njemu, kao i u Ani, razbuktala

strast nad kojom on nije imao vlast. Od tada je bio nadčovječanski uporan dok nije dobio što

je htio, Anu. Ljubav prema Ani je bila duboka, iskrena, snaţna, vrijedna velike i lične ţrtve. A

Vronski je bio spreman na ţrtve. MeĎutim Vronskome, za razliku od Ane, ljubav i potpuna

predanost nisu bili neophodni za ţivot, što će često dovoditi do svaĎe meĎu njima. Ali

Vronski se ipak mijenja pod Aninim uticajem. Nikome nije dozvoljavao šale u vezi sa Anom

jer "ljubav to nije šala i zabava nego nešto mnogo ozbiljnije i vaţnije". Znala je to i njegova

majka i upravo stoga je smatrala da ta ljubav upropašćuje Vronskog. Kako je njihova veza

postajala sve snaţnija, Ana je postajala sve čudnija: "Ti napadaji ljubomore što bi je u

poslednje vrijeme sve češće i češće spopadali, uţasavali su ga i koliko se god trudio da to

sakrije, hladio je prema njoj, mada nije znao da je uzrok ljubomore ljubav prema njemu..."



"Tada se osjećaše nesrećnim, a sreća je bila pred njim; sada je pak osjećao da je najveća

sreća za njim..."Vronski je stalno insistirao da se Ana objasni s muţem i on sam je bio

spreman na bilo kakav Karenjinov izazov, i čudio se što Karenjin svjesta svega, ništa ne

preduzima. Kad je saznao da je Ana trudna bio je još uporniji. MeĎutim, bio je spreman na

bilo kakav ravoj dogaĎaja sa Anom: "Ma kakva bila i ma kakva će biti naša sudbina mi smo je

stvorili i na nju se nećemo potuţiti" - govorio je sjedinjujući u riječi mi sebe sa Anom. "A ne ,

oni bi da nas uče kako se ţivi. Ni pojma oni nemaju o tome šta je to sreća, oni ne znaju da

bez ove ljubavi za nas nema ni sreće, ni nesreće, nema ţivota." Koliko voli Anu shvatiće kad

njen ţivot bude u opsnosti. Misleći da će Ana umrijeti na poroĎaju pokušao je izvršiti

samoubistvo. Ta njena bolest ga pogaĎa toliko da plače. Isto tako ga je ganula i Karenjinova

moć praštanja: "Vronski osjećaše njegovu uzvišenost i svoje poniţenje, osjećaše da muţ ima

pravo, a on krivo. Osjetio je da je muţ bio velikodušan i u svojoj nevolji, a da je on nizak u

svojoj prevari..." Nakon toga oboje su se oporavili i zajedno otputovali u inostranstvo. Poslije

povratka u Rusiju, on je ponovo insistirao na razvodu. Tu u Rusiji Ana je postajala sve

ţivčanija i razdraţljivija. "Osjećao je kako se u isto vrijeme njegovo poštovanje prema njoj

smanjuje, a svijest o njezinoj ljepoti povećava". Sve češće svaĎe dovodile su ga do

iscrpljenosti, uţasavale su ga jer je znao da su bezrazloţne, pa je govorio: "Zašto iskušavati

moje strpljenje, ono ima granice?"



Sve je čino da bi smanjio njenu ljubomoru, ali isto tako razdraţivao je mnogim drugim

stvarima, npr. često joj je predbacivao nebrigu o kćerki. Bilo mu je teško trpjeti Anine ispade,

ali nije znao da je Ana prilikom poslednje svaĎe pomislila na smrt: "Da, umrijeti!", rekla je.

"Pokušavao sam sve - pomisli -ostaje samo jedno - ne obraćati paţnju". Ana je htjela da ga

kazni i uspjela je u tome, jer njegov ţivot je zaista bio besmislen bez nje.



Aleksej Aleksandrovič Karenjin

Stariji carski činovnik, čuvenog porijekla, Aleksej Karenjin je bio muţ mlade Ane Arkadjevne.

U priči se pojavljuju gotovo istovremeno, a pisac ih prati skoro paralelno jer priča o Ani ne

moţe bez priče o njemu, i obrnuto. Glavni moto ovog uspješnog činovnika je "Bez ţurbe i bez

odmora". U očima Ane on je nemilosrdan, licemjeran, naporan, Serjoţe strašan, pravičan.

Aleksej Karenjin je bio rob pravila, normi, zakona. On je sebi ljubomoru predstavio kao štetan

i glup osjećaj, meĎutim... Nakon prvog nagovještaja društva o Aninoj nevjeri, iako po razumu

on u to nije vjerovao, u njegovoj duši i svjesti se nešto uznemirilo. Govorio je sebi : "Da, to

svakako treba riješiti i dokrajčiti, izreći svoje mišljenje o tome i svoju odluku". I vraćao se

natrag: "Ali šta to izreći? Kakvu odluku?..." To nam govori o njegovoj nedoumici i

neodlučnosti. Svi njegovi govori i odluke su glasile tako da budu u duhu opšteprihvaćenih

stavova. "Postoje zakoni pristojnosti koji se ne smiju nekaţnjeno kršiti. Nisam to ja danas

opazio, ali sudeći po dojmu što ga je to ostavilo na društvo..." I: "Tvoja osjećanja su pitanja

tvoje svijesti, ali ja sam duţan pred Bogom i ljudima ...". Poslije tog objašnjenja "Otpoče nov

ţivot za Alekseja Aleksandroviča i njegovu ţenu". Ana je nastavila s nevjerom, a on nije bio u

stanju da probije njen oklop ravnodušnosti i objasni se s njom. On nije shvatio svoj poloţaj

"jer mu je bio odveć strašan", te je u svojoj duši "zapečatio onaj pretinac u kome su se

nalazila osjećanja prema porodici". Svi ti porodični problemi, pogotovo sa ţenom, bili su mu

tako teški stoga jer je to " bio istinski ţivot, a ne ono što je on ţivio ". Na trkama je ţeni spasio

obraz i uz put kući je bio spreman povjerovati u sve, sve što mu Ana kaţe, čak je priţeljkivao

da mu kaţe kako nema razloga za sumnju kao i prije. Nakon razlaza sa ţenom on je

spreman na istinsko praštanje: "Oprostio je ţeni i ţalio je zbog njene patnje i kajanja.

Oprostio je Vronskom i ţalio ga...". On je bio spreman na razvod voĎen mišlju: " Ko te udari

po desnom obrazu podmetni lijevi; ko ti skine kaput podaj mu košulju". Za Anine bolesti skrbi

se za dijete koje ona ima sa Vronskim. MeĎutim, skrhani Aleksej potpada pod uticaj Ivanovne

i mistika koji mijenjaju njegovu ličnost. On po nagovoru mistika odbija Ani razvod. Moramo ga

prije svega posmatrati kao srećnog i dobrog čovjeka. U mnogim situacijama Aleksej Karenjin

je po moralnoj doslednosti i nesebičnosti iznad Ane Karenjine.



Konstantin Dimitrijevič Ljevin

Lik Konstantina Ljevina je prestavljen u djelu trima osnovama: ličnom (osjećajnost),

društvenom i mislilačkom. Saznajemo sve o njegovom porijeklu, roĎacima, ljubavnim jadima

sa Kiti (o prošnji, odbijanju i braku), o njegovim političkim shvatanjima, vjerovanjima i

ubijeĎenjima. Svjedoci smo njegovih misaonih razdiranja, njegovih stalnih pitanja i nenadanih

spoznaja.



Evo šta o Ljevinu u svojoj kritici "Ni dan bez retka" kaţe Jurij Oleša: "Čini mi se da je Tolstoj

postupio nepravedno kad je uzo za svojeg junaka Ljevina onakvog kakav je - s njegovim

mudrovanjima, antidrţavnim stavom, traţenjem pravde - a nije ga napravio piscem. Ovako

ispada da je prosto tvrdoglav, nestaško, entfant terrible, kakav bi, uzgred budi rečeno, bio i

sam tolstoj da nije bio pisac."



Ljevin je poticao iz poznate vlastelinske porodice koja je bila u prijateljskim odnosima s

Ščerbackijevima. Pošto je bio prijatelj Aleksandrovog sina, poznavao je sve tri njegove

kćerke od malena. U svaku je svojevremeno bio zaljubljen, ali je samo ljubav prema Kiti

ostala zastalno. Za njega su se sve ţene dijelile u dvije grupe: Kiti i sve ostale. On je znao da

je ona prisutna i kad je ne vidi "kao što isto znamo da je Sunce noću tu, iako ga ne vidimo".



Ljevin je volio selo, a gnušao se ţivota u gradu. Najljepše mu je bilo kod kuće. Bio je

mišljenja da se sve u ţivotu mora zaraditi, a ne ţivjeti na račun nečega što je neko drugi

stvorio. Ideal svako domaćice i majke predstavljala mu je sopstvena mati koju je rano izgubio.

Ljevin je imao dva brata: Nikolaja Ljevina i po majci Sergeja Ivanoviča Kozniševa i jednu

sestru u inostranstvu. Sa Nikolajem se susreće nakon neuspijele prošnje. Na selu, nakon

dolaska iz Moskve, radi naporno, samo da bi zaboravio Kiti.



Ljevin je imao drugačije mišljenje o seljacima nego njegov brat Koznišev. Moţda u njegovom

stavu primjećujemo egoizam, jer Ljevin je individualist: "...što će mi škole u selu kad u njih

neću slati svoju djecu...".



"Što je više upoznavao brata to je više opaţao da ni Sergeja Ivanoviča, ni mnoge druge

radnike za opšte doro nije srce pivelo ljubavi za opšte dobro, nego su oni razumom prosudili

da je dobro baviti se time, te su se samo time i bavili." On ţeli da zaradi svoj hljeb, stoga

sadejstvuje sa seljacima pri njihovim poslovima. Vodi ga njegova snaga, kojom je tako

neobično ispunjen za vrijeme kosidbe: "Osjetio je da zamahuje posljednjom snagom te odluči

zamoliti Tita da stane. Ali upravo tog trenutka Tit zastane sam, pa, sagnuvši se, uze trave,

otra kosu te je stade oštriti... Unatoč tome što mu je zno curkom curio niz lice i kapao s nosa i

što su mu sva leĎa bila mokra kao da ih je netko polio vodom - bilo mu je vrlo lijepo. Osobito

ga je radovalo što je znao da će sad izdrţati."



Ljevin je imao neke zamisli u pogledu ureĎenja imanja, ali nije znao kako da ih sprovede u

djelo. On je bio svjestan nepravde sadašnjeg ţivota: seljaci rade, gospoda uţivaju, i gnušao

se ponašanja svoje klase. Ljevin je bio za beskrvnu revoluciju, ukazivao je na to da je to

budućnost drţave ne u fabrikama, već u selima, poljoprivredi i stočarstvu. Rado je išao u lov

jer "lov zbliţuje čovjeka s prirodom". Nije bio vjernik, ali je često razmišljao o boţanstvu i o

dobru.



MeĎutim, ma šta da radio, Ljevin je znao da voli Kiti i da će je uvijek voljeti, i da mu

zatrpavanje poslom neće pomoći da je zaboravi. Njegov susret s Kiti zbiće se kod Oblonskog,

gdje će je i zaposliti. Njen pristanak sutradan, ispuniće njegovu dušu beskrajnom srećom.

Priprema se za vjenčanje, pa će ga ispovijest i pričešće ponovo potaknuti da da ramišlja o

Bogu, pravdi i dobru, i njegov se razum bunio protiv crkvenih učenja, ali njegovo srce je

drukčije mislilo od njegovog razuma.



Kao i Ana, on će traţiti potpunu predanost u ljubavi. Njega i njegovu ţenu Kiti, takoĎe muče

strašne ljubomore, ali ne zadugo. Ljevin je takoĎe bio blizu samoubistvu, ali smogao je snage

i izborio se protiv smrti, o kojoj je inače puno mislio. Naročito bolna, ali i začuĎujuće

olakšavajuća bila mu je bratovljeva smrt. U tim trenutcima gašenje jednog ţivota, otkriva da

je Kiti trudna, u čemu je vidna simbolika.



MeĎutim, on nije miran, jedno vrijeme čak ne voli dijete jer je ono pri poroĎaju uzrokovalo Kiti

velike patnje. A za svoje otkrivenje vjere kaţe: "Ništa ja nisam otkrio. Samo sam spoznao

ono što znam... oslobodio sam se obmana".



Ljevin je kao i Ana traţio smisao ţivota. Njih dvoje su se čudili i protivili ustrojstvu društva, ali

kao individualisti s odreĎenom mjerom egoizma, nisu postigli velike promjene.

Ljevin nije propovjednik oruţane revolucije, on sam, svojim radom i gazdinstvom oličava tu

revoluciju. Mnogo je čitao o ekonomiji i privredi od raznih pisaca, meĎu kojima je bilo i

socijalista, ali zaključio je da su njihove zamisli neprimjenjive za Rusiju. Nije se mogao sloţiti

s njima zato što on nije vidio izraz tih misli u narodu, u kojem on ţivi. MeĎutim kad je na putu

ka Svijanskom uvidio na koji je način jedno imanje produktivno, okrenuo se mislima o Bogu i

razumu: da li to dvoje ide skupa? "A smisao mojih pobuda u meni je tako jasan da ja oduvjek

ţivim po njemu, i začudo sam se obradovao kad mi ga je onaj seljak izrekao: ţivjeti zarad

Boga, zarad duše. Ništa ja nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što znadem..."



Jedan priprosti seljak pokazuje tome, mislima razjedinjenom čovjeku, put iz očajanja. On ga

podsjeća na ono što sam odavno zna. Da je prirodno i svima nama suĎeno da ţivimo za

svoje tjelesno dobro i zato da napunimo trbuh, ali da to nije ono istinito i pravo, nego da se

mora ţivjeti "za svoju dušu", "po volji Boţijoj" i da je, na čudesan način, ta neophodnost isto

tako suĎena kao i neophodnost da napunimo trbuh. Znači, upravo se mora ţivjeti za Boga,

za istinu i dobrotu, što nema nikakve veze sa razumom, već mu je suprotno. Dobro je čudo,

zato što se otima razumu, a svako ga shvata.



Moral visokog društva

L. N. Tolstoj, kao savremenik plemstva u drugoj polovini XIX vijeka, a i sam njegov član, lako

je mogao u svojim djelima da nam predstavi sve aspekte ţivota ruskih velmoţa. Na plemićki

ţivot Tolstoj se osvrćao kritički i satirično, najviše upućujući na lţni moral. Odatle, izmeĎu

ostalog, proističe tematska širina djela "Ana Karenjina".



Tolstoj je to plemstvo podijelio u dvije grupe:



1. oni koji vjeruju da muţ treba da ţivi samo s jednom ţenom, s kojom je vjenčan; da

djevojka treba da bude nevina, ţena stidljiva, itd...



2. i oni elegantni, lijepi, velikodušni, koji se predaju svakoj strasti ne crveneći se, a koji se

podsmijevaju svemu ostalom.



Ana je društvo ovako razvrstavala:



1. krug drţavnih i muških interesa



2. krug poboţnih i visokomoralnih



3. svijet balova i uţivanja koji su prezirala druga dva kruga.



Izraziti predtavnik drugog kruga bila je Lidija Ivanovna, za koju Ana kaţe: " A zapravo je

smiješno: njen cilj je krepost, ona je hrišćanka, a sve se nešto ljuti i uvijek ima neprijatelja -

takoĎe hrišćana i krijeposnika".



Treći krug je poveo Anu u propast i podsticao je, a kad je napokon uradila ono što niko od

njih nije smio, prezreli su je i odbacili. Predstavnik tog kruga je Betsi. Darja za nju kaţe da je

najpokvarenija ţena koja postoji.



U tim "visokim krugovima" vodile su se rasprave o religiji koju su tumačili nezavisno od Crkve,

o politici, a kad ponestane tih tema, onda su se okretali ogovaranju: najčešće palih ţena. Oni

su odlučivali šta je dobro, a šta loše.



Sama Ana postaje osuĎena kad svoje slabosti nije više uspjela i nije htjela da krije tako

vješto kao oni. Bit je u tome da su svi oni bili veći nevjernici od Ane, ali su to "skrili", njihove

ljubavnice i ljubavnici su bili javna tajna, a u tome im je svestrano pomogao lţni moral.

Religija kod njih postaje besmislica, svi se oni bave mistikom, onim što je 'in', i posvećuju se

veoma glasno opštim stvrarima, a u biti su uglavnom okrutni individualisti.



Iz svega ovog se zaključuje da je Ana ţrtveno janje laţnog, spoljašnjeg, dogmatskom morala

koji ljude satjeruje u kut i ugnjetava ih oduzimajući im razum. Ana je iznad licemjernog

durštva po poštenju i iskrenosti.

Dostojevski je, vjerovatno voĎen Pavlovom poslanicom, rekao da ne postoje apsolutno čisti

ljudi, pa samim tim ni Ana nije čista. Dakle, neka društvno ne sudi o njoj jer je i samo grešno.

Na bogu je da nagradi pravedne, a kazni grešne. Majka Alekseja Vrn+onskog kaţe da je Ana

svršila kako je i morala, da je "čak i smrt odabrala odvratnu i nisku", dok Ivanoviča kao

Dostojevski kaţe: "Nije naše da sudimo".



"Nema ţivotnih pravila na koja se čovjek ne bi mogao izbjeći, vidjevši da sva njegova okolina

ţivi isto tako." Moral je promjenjiva kategorija, a diktira ga preovladavajuća svijest o tome šta

je dobro, a šta zlo.



Razmišljanja i filozofske rasprave o Bogu, religiji, odnosu prema

selu i seljacima i ustrojstvu u gazdinstvu

Roman Ana Karenjina ne bi imao toliko tematsku širinu niti obuhvatao gotovo sve vidove

ţivota ruskog društva da ne sadrţi toliko rasprava i razmišljanja likova o najaktuelnijim

pitanjima tog doba, a to su: religiozna pitanja, privredno-ekonomska i pitanja o odnosu prema

selu i seljacima.



Razdoblje koje je obuhvaćeno romanom, sredina druge polovine XIX vijeka, predstavlja uvod

u niz bitnih istorijskih dogaĎaja koji slijede, kako Rusiji, tako i čitavom svijetu. Zbog ovog i

njegovih sjledećih romana, Tolstoja su socijalistički knjiţevni kritičari nazvali "ogledalom

ruske revolucije".









- Odnos prema selu i seljacima

Ovo pitanje je obuhvaćeno u Ljevinovim raspravama sa Sergejom Ivanovičem Kozniševim i

Svijaţskim.



"Konstantinu Ljevinu je selo bilo lijepo po tome što je ono bilo poprište za rad, dakako za

koristan rad."



"Sergeju Ivanoviču selo je bilo posebno lijepo po tome što se ondje ne mora i ne treba ništa

raditi".



Sergej je govorio da voli i poznaje puk i iz svakog razgovora s pukom izvodio je opšte

zaključke u korist puka i dokaz da poznaje puk. Za Konstatina puk je bio samo glavni

sudionik u zajedničkom poslu... On se ponekad ushićivao snagom, blagošću, pravičnošću tih

ljudi, ali se veoma često ljutio na puk zbog njegovog nemara, neurednosti, pijanstva, laţi, kad

su u zajedničkom poslu bile potrebne druge osobine. On nije mogao reći da voli puk, jer bi to

bilo isto kao da kaţe da voli ljude. Reći da poznaje puk za njega je bilo isto kao i reći da

poznaje ljude. U ljudima je neprestano zapaţao nove crte. Kod Sergeja je bilo obratno. On je

volio i hvalio seoski ţivot kao suprotnost onom ţivotu koji nije volio, a puk je volio kao

suprotnost onoj vrsti ljudi koje nije volio. U njihovim raspravama o puku Sergej Ivanovič je

uvjek pobjeĎivao upravo zato što je imao odreĎene predstave o puku, a Ljevin nije imao

odreĎena čvrsta shvatanja te je vazda sam sebe zaticao u protivrječju.



Koznišev je često kritikovao Ljevina stoga što ne ide na sjednice zemskog vijeća, kao i za

njegovo protivljenje prosvjećenosti. On je bio pobornik otvaranja škola i zdrastvenih stanica,

a Ljevin je bio ţestoko protiv toga i u raspravama o ovim pitanjima najčešće je na vidjelo

izlazila njegova samosvojnost pomiješana sa egoizmom. Kao svoj argument za neotvaranje

zdrastvenih stanica on je navodio:"pa ja uopšte ne vjerujem u medicinu". Bunio se i protiv

otvaranja škola. Ali uvjek je sebe zaticao u protivrječnosti.



- Privredno-ekonomska pitanja

S obzirom na razdoblje obuhvaćeno djelom, nimalo ne začuĎuje mnoštvo razmatranja o

privredno ekonomskom ustrojstvu kako na selu, tako i uopšte. Vremena su bila teška,

djelotvornost seoskog rada veoma slaba, ugnjetavanje seljaka veliko.

Vladimir Ilič Lenjin za to doba kaţe:" Ta stara patrijarhalna Rusija počela se poslije 1861

godine brzo rušiti pod uticajem kapitalizma. Seljaci su gladovali, izumirali, propadali kao

nikad prije, i odlazili u gradove napuštajući zemlju. Forsirano su se gradile ţeljeznice,

tvornice i zavodi, zahvaljujući jeftinom radu upropašćenih seljaka. U Rusiji se razvijala krupna

trgovina i industrija. Eto, to brzo, teško, oštro lomljenje svih stubova stare Rusije odrazilo se i

u djelima Tolstoja".



Ljevin ne moţe da riješi probleme jednostavno i bez razmišljanja. On se ne bori samo za

rješenje svog zemljoposjedničkog materijalnog poloţaja, nego u isto vrijeme vodi neprestanu

unutrašnju borbu, punu kriza, da bi uvjerio sebe u opravdanost svog ţivota zemljoposjednika,

odnosno izrabljivača seljaka. Ljutio se na seljake ali ih je razumio. U mnogim poslovima je i

radio sa njima, ali nije mogao da pobijedi njihovo nepovjerenje prema gospodarima, za koje

su sa pravom mislili da samo ţele da ih još više iskoriste.



Ljevin se čudio zašto vlastelini misle da se ne moţe naći takav odnos prema radnoj snazi pri

kom bi rad bio produktivan. Vlastelini su mislili da toga kod Rusa nikad neće biti. Svijaţski je

bio mišljenja da su za sve loše u gospodarstvu krivci vlastelini. Onda je razgovor skrenuo na

ureĎenje radničkog pitanja u Evropi.



Nakon toga Ljevin je odlučio da preokrene čitavo prijašnje gospodarenje. Seljaci su se, uz

male iznimke, pokazali ravnodušni prema njegovim prijedlozima. Ali bez obzira na malu

uspješnost, on je bio ustrajan. Čitao je i čitao i naposljetku je odlučio napisati sopstvenu

knjigu o tom pitanju. Kad je završio osjetio se nezadovoljan njome i okrenuo se radu.









Religiozna pitanja i pitanja o smrti

Ova pitanja zaista su bila veoma aktuelna u ţivotu plemića, jer su umnogome zavisili od

Crkve koja im je pruţala potporu u zamjenu za njihovo milosrĎe. Religija je u svojim raznim

vidovima uvjek bila prisutna u ţivotu ruskog čovjeka uz iznimku mladih socijalista koji su

poricali Boga. Ne moţemo se upustiti u razmatranje stavova o Bogu, a da se prvo ne

osvrnemo na vjerovanje tvorca Ane Karenjine, L.N.Tolstoja.



Lav Tolstoj je bio anatemisan i izbačen iz pravoslavne vjerske zajednice. Došlo je do sukoba

izmeĎu njega i crkvenih velikodostojnika oko tumačenja biblijskih učenja i crkvenih dogmi. On

je optuţio crkvu da je iskvarila jevanĎeosku istinu. Njegova vjerska ubjeĎenja poticala su,

navodno, iz pravilnog tumačenja JevanĎelja. Boga je spoznao kao vrhovno dobro kojim se

čovjek treba rukovoditi u ţivotu. I neke od ovih njegovih stavova moţemo zapaziti i u likovima

Ane Karenjine, a naročito u liku njegovog autobiografskog lika Ljevina.



U djelu su nam naročito predstavljenja religiozna osjećanja Ljevina, Karenjina i Lidije

Ivanovne, ali su nam date neke naznake o Kiti i Dariji.



Karenjin je spadao u onu vrstu vjernika koje je osuĎivao sam Tolstoj. Njegova vjera je

počivala na dogmama i učenju zvanične Pravoslavne crkve. U njegovoj poboţnosti se osjeća

strogost i preciznnost. Ali, nije on hrišćanin bio samo stoga što mu je u srcu bila ljubav prema

bliţnjem; to će doći kasnije. On je bio od onih ljudi koji vole znati sve, da bi i o svemu mogli

raspravljati, tako se i on bavio čitanjem kniga teologa da bi u društvu mogao o tome

razgovarati. Sem toga, on je hrišćanstvo iskoristio u političke svrhe. Aleksej je uvjek vodio do

svih normi, pa tako i do vjere. Znači "upraţnjavanjem" vjere on je vršio svoju duţnost. Ali

svim ovim bi se moglo nepravedno dokazati da je zaista bio samo rob društvenih načela i

bez sopstvenih osjećaja. To nije tačno. U jednom razdoblju on je bio spreman ţrtvovati Aninu

sreću zbog njene duše, ali u njegovom srcu je ipak bilo ljubavi i milosrĎa. I sama Ana je za

njega rekla: "On je svet".



Lidija Ivanovna koja se bavila svim opštim pitanjima, pa samim tim i crkvenim, imala je

presudan uticaj na daljni razvitak Aleksejevih religijskih osjećanja. Ona je u biti bila veoma

licemjerna osoba, vrlo ohola. Ali sva je bila prekrivena plaštom hrišćanskih vrlina. Karenjinu

je pruţila utjehu u vjeru kad je bio najkrhkiji i okrenula ga od istinskih hrišćanskih osjećaja

koje je tek bio počeo spoznavati.

Ljevin je bio poboţan do svog odlaska na studije, gdje je u dodiru sa socijalistima i njihovim

biološkim učenjima prestao da vjeruje, ali je uvjek poštovao tuĎu vjeru. Prvi put samog sebe

zatiče u razmišljanju o vjeri i Bogu u pripremama za svoje vjenčanje. Bitno je istaći da je

Ljevin prije nego o Bogu razmišljao o smrti. On se sa smrću izborio na bratovoj samrti i zbog

ţenine blizine: "...osjećao je prijeku potrebu da ţivi i voli.Osjećao je da ga ljubav spasila od

očaja..." Već tad, Ljevin je u svojoj duši osjetio istinsku vjeru. MeĎutim, svu svoju vjeru

spoznao je za vrijeme Kitinog poroĎaja kad mu je Bog bio jedino utoččište: "Gospode pomiluj!

Oprosti, pomozi!" Ali Ljevin je zaista bio uporan u traţenju: neprestano je čitao razne

filozofske knjige i razmišljao. Shvatio je da svi njemu bliski ljudi vjeruju kao i da sav narod

vjeruje. Na kraju kaţe:" Ali ja ništa, ništa ne znam, niti mogu znati osim onog što sam

spoznao kao i svi ostali". Spoznao je Dobro. Dobro je čudo, zato što se otima razumu, a ipak

ga svako shvata.



Umrijeti zbog ljubavi?!

Zašto je veliki ruski pisac Tolstoj svoje djelo nazvao ''Ana Karenjina'',kada nam već prva

rečenica ''Sve srećne porodice nalik su jedna drugoj,svaka nesrećna porodica nesrećna je na

svoj način'',govori da se u djelu prepliće više moĎusobno različitih sudbina, koje su kao i

sudbina Ane Karenjne centalni dijelovi knjige?Da li zato što je Ana jedini lik koji je tragično

završio svoju sudbinu,ili što predstavlja mračnu stranu piščevog ţivota,ili zbog toga što se

smjelo suprotstavila nepisanom moralnom zakonu aristokratskog društva i javno ozvaničila

svoju ''sramotnu'' vezu samo radi zadovoljavanja svog ega?



Kada uzmemo ţenski rod uopšte,mnoge ţene bi pozavidjele Ani.Ali na tome što je ona imala

skoro sve u ţivotu:bila je materijalno obezbjeĎena,imala muţa na visokom poloţaju,dijete

koje je oboţavala,ali Ana nije bila ţena kojoj je to bilo dovoljno u ţivotu.Ona je targala za

nečim čega nije bilo u njenom braku.Ana je od samog početka,još od sklapanja braka,postala

ţrtva.Ana i Karenjin nisu se vjenčali iz ljubavi već što je tako bilo ureĎeno.Njoj je ţivot sa

Karenjinom bio monoton i licemjeran.Nije mogla iskazati svu svoju ljubav i strast. Odlaskom u

Moskvu,u njenoj duši nastaje prelom i Ana saznaje da je ţena koja je roĎena da ţivi drukčijim

ţivotom od postojećeg.Zato i stupa u ''zabranjenu'' i kasnije osuĎivanu vezu. U početku je tu

vezu krila,ne zbog društva već zbog sina ,za kojeg sama kaţe da bez njega nema ţivota,što

znači da se ne moţe u potpunosti okarakterisati ni kao loša majka.

Zbog toga,kada bi joj Vronski pominjao raskid braka,Ana se uvijek povlačila u sebe i

odupirala se njemu.Postajala bi neka druga Ana koja njemu nije bila poznata i koju on nikako

nije volio.Ova druga ''tuĎa'' Ana bila je nepoznata strana Anine ličnosti,koja ţivi u njoj kao

neka vrsta psihičkog podzemlja kojim razum ne vlada.Ova druga strana Anine ličnosti javlja

se uvijek onda kada su pred nju postavljeni veliki zahtjevi i kada je postojala mogućnost da

izmijeni tik ljubavi sa Vronskim.U tim trenucima uvijek je bilrala rješenje koje je po nju gore i

koje joj je donosilo mnogo patnje.

Kada više nije imala kud,smatrajući svoju situaciju bezizlanom,odlučila je u trenutku očaja da

oslobodi kako druge tako i sebe ,ove patnje , i time kazniti čovjeka kojeg je smatrala jedinim

krivcem što nije mogla da ţivi jednostavnim ţivotom.Tako je trgično završila svoju

sudbinu.Ali,da li je Ana svarno bila u bezizlaznoj situaciji,gdje nije bilo drugog rješenja osim

smrti?Moţda,kako neki kaţu ,to i nije bio razlog njene smrti.Moţda je pisac bio taj koji je ţelio

sebe da kazni kroz njen lik.

Umrijeti zbog ljubavi?!

Maloprije sam,hodajući po sobi,vidjela svoj odraz u ogledalu.Zatim sam zastala i malo bolje

pogledala.Te oči su me posmatrale tako ravnodušno,da ih u prvi mah nisam ni

prepoznala.Zagledala sam bolje i u dubini zjenica se vidjela tuga.



Posljednih dana se loše osjećam.Izgleda da to niko ne primjećuje,ali drago mi je,jer se

trudim.I ovoga puta sam vješto sakrila osjećanja i svi misle da sam ''normalna''.Da,dobro

glumim.Mislite da je film? Ne,to je moj trenutni ţivot.Nevoljama na filmu brzo doĎe kraj,ali u

stvarnom ţivotu je to malo drugačije i dosta sporije.Opet sam povrijeĎena i drhtim. Dešavalo

se to i ranije,ali uvijek sam se dizala i nastojala dalje ţivjeti,kao da ništa nije bilo.Da,opet je

ljubav u pitanju. Ali,zaboga,ova moja ljubav nije obična! Nije dječija i ... mislim da ovaj bol

neće proći.

I neka vide da patim,jer moja tuga je velika i najvještije grimase mi neće pomoći da je

sakrijem.Prsti na rukama se sami isprepliću i lutaju po polici,napipavajući kutiju sa

tabletama...

Budim se i gledam oko sebe.Pogled mi je dolutao do nenačete kutije.Prisjećam se

jučerašnjeg dana i olakšano dišem.Dišem! Jedna zraka sunca mi pada na lice i šapuće

pjesmu mog budućeg ţivota.Diţem se da ne propustim ovakav divan dan.

Ţurim, jer ţivot je preda mnom.





Karakterizacija likova

''Ana Karenjina''sadrţi dvije paralelne radnje koje se zbivaju paralelno.Jedna radnja prati lik

Ane Karenjine, a druga govori o Ljevinu i njegovim problemima.









Fotografija iz filma "Ana Karenjina"





Ana Karenjina

Junak koji dejstvuje ekstremno prelazi dosljedno do kraja onaj put kojim ostali koračaju sa

strahom,kompromisima ili licemjerjem.Primjer za taj način likovnog stvaranja je lik i sudbina

Ane Karenjine.Ana Karenjina ţivi sa nevoljenim muţem za koga se udala pod pritiskom svog

društva.Ţivjeći sa njim Ana se bori da ne ţivi sa maskom zadovoljne i srećne ţene iako na prvi

pogled izgleda da je tako.Veliki prelom u njenom ţivotu nastaje kad putuje u Moskvu da

pomiri brata i snaju.Tada upoznaje mladog oficira Alekseja Vronskog. U trenutku upoznavanja

sa Vronskim desila se nesreća,neka strašna smrt:čovjek je pod točkovima voza prosto

prepolovljen.Već tada Ana je naslutila svoju smrt.U početku ona odbija Vronskog i ne ţeli imati

vezu sa njim,ali upornost Vronskog,a i Anina ţelja za osloboţenjem tjeraju je na preljub.Tim

činom ona se oslobaĎa i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla

biti.Ali zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad

svojim osjećajima i nekada mirna i uvijek stabilna Ana,sada postaje vrlo histerčna,posesivna i

sumnjičava osoba.U danima koji su dolazili ona se sve više odvajala od svijeta oko sebe i sve

više vezivala za Vronskog zbog čega je osjećala čas sramotu čas grijeh.Kad ljubav izmeĎu

Ane i Vronskog postane realnost koju treba ili prihvatiti ili energično prekinuti,Vronski je

pokušao da navede Anu da razmisli i odluči,ali je u tim trenucima primjećivao da je u Ani bilo

nečega ''što ona nije mogla ili nije htela sebi da jasno predstavi,kao da bi,čim počne da o tome

govori,ona,prava Ana,odlazila nekud,povlačila se u samu sebe,a na njeno mesto stupala

druga,čudnovata tuĎa ţena koju on nije voleo,koje se bojao,i koja mu se odupirala.''Na zahtjev

Vronskog da ostavi muţa i sina i zatraţi razvod,ona,odgovara:''Ja sam svesna sve niskosti,

sveg uţasa moga poloţaja,ali to nije tako lako rešiti kao što ti misliš''.Ona je u početku sve

mogla ali ne i da se odrekne sina,da joj ga oduzmu:''Bez sina za mene ne moţe biti ţivota čak

ni s onim koga volim;a ako ostavim sina i pobjegnem od njega,postupiću kao najbezočnija i

najnevaljalija ţena...''U sukobu dvaju po moralnim svojstvima različitih ličnosti u Ani

Karenjinoj,bitan je i uticaj sredine:što je sredina bila surovija prema Ani ona je postajala

destruktivnija,i gora ličnost je sve više ovladavala Aninim bićem i tjerala je da se oprjedjeljuje

za ona rješenja koja su je lagano vodila ka samouništenju.Posljedna scena u romanu,u kojoj

se javlja Ana, je na ţeljezničkoj stanici.Ana je sada duboko poremećena ličnost sa mutnom

svješću o tome da je odlučila da se ubije.Osjećajući se poraţena od ţivota i ljudi,pred očima

joj se prikazuje slika čovjeka koga je pregazio voz.Ide prema stanici sa jednom jedinom

ţeljom:da i ona okonča ţivot kao taj čovjek,da se baci pod voz sa mišlju:''da njega kaznim i da

se izbavim od sviju i od sebe''.

Tematski gledano putevi Ane i Ljevina su u kontrastu.Ana je u potrazi za ličnim

zadovoljstvom,kroz romantičnhu ljubav iako bi to značilo da treba učiniti grijeg-preljubu;

Ljevinov cilj je osnivanje porodice kroz brak,odnosno društveno zadovoljavanje.Tako je Tolstoj

opisao idealan brak i onaj u kojem ţivi grijeh.

Neki smatraju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Ljevinovog superioriteta.Gdje se

Ana histerično mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu,Ljevin nastoji pronaći svrhu u

ţivotu i smrti,ljubavi i poslu;Ana je portret poremećaja uma;Ljevin pronalazi sklad sa ljudima

oko sebe.U Ani vidimo moralni slom gradskog drštva a u Ljevinu Tolstojeve nade za buduću

Rusiju.

Anu moţemo posmatrati zajedno sa Doli i Kiti.Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih

odnosa raĎanje djece,a ne lično zadovoljstvo.Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer

su one dobre ţene i majke prije svega.Dok,Ana smatra seks kao lično zadovoljstvo i boji se

imati još djece sa Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti to zadovoljstvo.



Aleksej Aleksandrovič Karenjin

Karenjin je jedna vrlo neromantična i pomalo dosadna osoba.Stalno gleda na sat i uvijek ima

unaprijed izračunato šta i kada treba učiniti,što ga čini vrlo predvidljivim.Njegov odnos prema

Ani u braku čisto je formalan ,i njihov je brak dosadan i monoton,što Anu čini ţeljnom

uzbuĎenje,ţeljnom prave i strastvene ljubavi.Pošto društvo ima veliki uticaj na Karenjina,čini

se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima.Njemu je vaţnije šta će drugi govoriti o

njegovom braku nego njegova vlastita sreća.On je kontrastan lik Ljevinu što se tiče religije.Dok

Ljevin na kraju pronalazi Boga u sebi,Karenjin čini upravo suprotno jer njegovo hrišćanstvo

slabi te postaje lek plijen Lidije Ivanovne,ţene koja koristi svoju tzv.religiju kao sredstvo

zadrţavanja Karenjina blizu sebe i dalje od Ane.Karenjin je na kraju ţeljan osvete.

Ako Tolstoj kao vaţnu figuru bira preteţno negativan lik,onda ga pokazuje kao ličnost

unutrašnje relativno krutu,pravolinijsku,konvencionalno sputenu čak i u njenim kolebanjima. Ali

on ga dovodi u situacije koje će uzdrmati ovu prividno bezbjednu konvencionalnu ţivotnu

osnovu,iznuditi nove probleme i time pokrenuti lik.To je najjasnije upravo u Karenjinovom

slučaju.Uprkos svojoju suštini konvencionalnoj ljubavi prema Ani,usljed njene preljube s

Vronskim on biva ljudski još ukrućeniji,još se potpunije preobraća u birokratsku mašinu.Tek

kad stoji pored postelje smrtno bolesne Ane i kad Anine patnje djeluju na njega fizičkom

neposrednošću,popuštaju malo ukrućeni elementi njegove ličnosti

što automatski djeluju,a u njegovom pokopanom ljudskom jezgru počinje da se miče nešto

slično ţivotu.Pošto je to isuviše slabo da dovede do uspostavljanja novih ljudskih odnosa

izmeĎu njega i Ane,Karenjin ponovo pada u duhovno mrtvilo.Njegove kasnije ''ljudske'' crte

samo su još dvoličnost,samo još religiozno maskiranje figurativno mrtvog birokrate.



Aleksej Vronski

Nešto drukčije stoji stvar s Vronskim.U tom čovjeku,koji je često bio nezadovoljan svojim

načinom ţivota,a da to nezadovoljstvo nikada nije moglo da ukaţe na kakav novi ljudski

horizont,strast oslobaĎa ţivlje,dublje ljudske energije.Tolstoj visoko umjetnički pokazuje kako

snaţno djeluje naročito promjena stvarnih ţivotnih okolnosti u pravcu takvog unutrašnjeg

oslobaĎanja. Ali i ovdje je sputanost plemićkog načina ţivota nadmoćamn motiv.OsloboĎene

ţivotne snage ne prvazilaze diletantizam koji Vronskog ne moţe trajno da zadovolji.Njegovim

povratkom u Rusiju počinje i obratni proces:ponovno preobraţavanje u

ljubaznog,korektnog,prosječnog aristokratu čija je velika strast nešto ''ekscentrično'' i organski

bez ikakve veze sa suštinom njegovog osjećanja ţivota.

Vronski je vrlo odlučan u ljubavnom ţivotu sa Anom.On se ţeli oţeniti njome i ţivjeti

porodičnim ţivotom.Odbacuje svoje snove o karijeri u sluţbi vojske samo da bi bio sa

Anom.On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od

emocionalnog.Mnogi kritikuju Vronskog što nije insistirao da Anu prihvate u društvo,jer

ipak,Anini prijatelji su i njegovi.Društvo ne kaţnjava Vronskog kao što kaţnjava Anu što ţivi s

njim.On ne moţe shvatiti Aninu bol jer je sam ne proţivljava.Sa Anom je u tim trenucima teško

ţivjeti.Ali bez obzira na njenu ljubomoru,narav i njene suze,Vronski je i dalje voli,ostaje joj

vjeran i ne pomošlja da je ostavi.Ali što se Vronski više vraćao onom što zaista jeste,svojoj

običnosti i svakodnevici,Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj.Jer upravo je on

bio taj koji joj je uskratio da ţivi kao obična ţena.Vronski je svoje pavo na običan i društveni

ţivot ţelio zadrţati,ne shvaćajući bol,zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga

progonila.Ana je sve očajnije spoznavala da je prevarena,obmanuta i izigrana.Osjećajući da

Vronskom postaje navika,teret ili fizička potreba,reagovala je osvetoljubivo i ogorčeno.I tako je

Ana uništila svoj ţivot iz čiste osvetoljubivosti,ier svojim uništenjem razorila je i ţivot Vronskog

koji ostaje opterećen osjećajem krivice.Ana je ţeljela da Vronski osjeti ono što se u njoj

dogaĎalo,i Vronski je dio toga osjetio.Na kraju vidimo da seVronski ponovo vraća vojsci i ratu

protiv Turaka.Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt,u časno samoubistvo ili je

Vronski ipak odlučio nešto učiniti sa svojim ţivotom nakon svega?

Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu:''Silno je bogat,lijep,jakih veza,krilni adutant i

uz sve to-vrlo je drag dobar momak.I još više nego naprosto dobar momak.Koliko sam ja ovdje

o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan;to je čovjek koji će daleko dotjerati.''









Bilješke o piscu

Lav Nikolajevič Tolstoj,pored Dostojevskog,vaţi za najvećeg predstavnika ruskog realizma i jednog od

velikana svijetske literature.

RoĎen je 1828. godine u Jasnoj Poljani,u grofskoj porodici.Ostao je siroče u devetoj godini

ţivota,odgojen je i obrazovan kod tetke.Godine 1844. upisao je Sveučilište Kazan gdje je na njega

veliki uticaj izvršio francuski pisac Ţan-Ţak Ruso.Napustio je sveučilište 1847. godine bez diplome.

Njegova karijera kao pisca počinje 1852. godine.Godine 1851. uključio se u rat prateći svog brata

Nikolaja.

Vojsku napušta 1855. godine i tada putuje po Evropi.Tolstojev brat umire 1860. godine od tuberkuloze

i tom tragedijom Tolstoj biva duboko pogoĎen.Kasnije je smrt Nikolaja,Tolstoj rekonstruisao u svom

djelu ''Ana Karenjina'' i to u liku Ljevinovog brata koji se isto tako zvao Nikolaj.

Godine 1862. Tolstoj je oţenio Sonju Andrejevnu Ber.Od tada piše svoja najznačajnija djela:''Rat i mir''

od 1864. do 1869. godine, a ''Anu Karenjinu'' završio je 1876.

Izjavio je da je oduvijek ţelio napisati knjgu o savremenom ţivotu.Brak bi bio glavni problem,a preljuba

zaplet radnje.Upravo to ostvario je u svom remek djelu ''Ana Karenjina''.Preljuba je grijeh koju je sam

Tolstoj učinio i tako napustio svoje dijete,a kasnije se osjećao krivim zbog toga čina.Sve se to jasno

vidi i u glavnom liku,u Ani Karenjinoj.Anom je Tolstoj ţelio prikazati svoju tamnu stranu.Likom Ljevina

prikazao je sebe,A lik Kiti je zapravo ogledalo njegove ţene Sonje.

Koliko je bio iznad svog vremena vidi se po tome što je osuĎivao surovu eksploataciju ruskog kmeta i

parazitizam plemstva,što je sa kmetovima kosio,obraĎivao zemlju,za njihovu djecu otvarao škole,sam

učio kmetovsku djecu i za njih pisao knjige.Zato su ga mrzili i ogovarali,a mnogi iz redova plemstva bili

su njegovi neprijatelji.Nezadovoljan vremenom i društvom u kome ţivi,stalno u sukobu sa svijetom i

ljudima iz neposredne okoline,1910. godine ostavlja Jasnu Poljanu u namjeri da pobjegne od svega

što ga je okruţivalo,ali na ţeljezničkoj stanici Astapovo,umire u staničnoj zgradi.Imao je više od

osamdeset godina.

Njegova djela:triologije-Detinjstvo(1852),Dečaštvo(1854) i Mladost(1857); romani- Rat i mir(1863-

1869),Ana Karenjna(1873-1877),Vaskrsenje(koje je radio punih deset godina);poznate su mu

Sevastopoljske priče,istorijski roman Hadži Murat, djela Živi leš i Krajcerova sonata.









Lav Nikolajevič Tolstoj









Tematska slojevitost romana

Tematska širina Ane Karenjine je tolika da se s pravom kaţe da nema nijedne oblasti iz

ţivota ţivota ruskog društva iz sredine druge polovine 19. vijeka koja nije na neki način

prisutna u romanu.

Nosilac najviše vlasti ruskog političkog i djelimično ekonomskog sistema još uvijek je

plemstvo,koje je u prvom planu Tolstojevog romana.Pisac ga je posmatrao na tri različita

plana:u akcijama drţavnih organa koji nastaje da zakonskim mjerama utiču na tokove

političkih i ekonomskih odnosa,u moralno-religioznoj hipokriziji kojom ono nastoji da usmjeri

budućnost Rusije,i u pokušajima prilagoĎavanja procesima koji vode ka postepenom

mijenjanju društvenih odnosa.

Ovaj sloţen proces jedan od centralnih likova romana,Konstantin Ljevin,ovako

doţivljava:''...krivo mi je,i vreĎa me,kad gledam osiromašeno plemstvo,kojem ja

pripadam,i,bez obzira na izjednačenje staleţa,veoma volim što mu pripadam...a osiroćivanje

nije ugled raskoši,raskoš ništa ne mari,proţiveti gospodski,to je plemićki posao,to samo

plemići i umeju.Sada,seljaci oko nas kupuju zemlju,i meni to nije krivo.Gospodin ništa ne

radi,seljak radi,i potiskuje dokonog čoveka.Tako i treba.I ja se od srca radujem za seljaka.Ali

me vreĎa kad vidim da je osiroćavanje plemstva usled nekakve,ne znam kako da

kaţem,nevinosti.Ovde,zakupac Poljak kupio,u pola cene,od gospoĎe koja ţivi u Nici,divno

imanje.Onde,daju trgovcu pod zakup hektar zemlje koja vredi deset rubalja,za rublju...''

Proces izgradnje burţuaskih društvenih odnosa morao je duboko da potrese sve što je činilo

feudalnu plemićku Rusiju.Da bi prikazao ove ţivotne suštine,Tolstoj se u Ani Karenjinoj

najčešće bavi sudbinama plemićkih porodica.

Osnovni motiv koji pokreće najveći broj predstavnika ove klase je karijerizam.Probiti se što

više,po svaku cijenu i svim sredstvime-to je ţivotni cilj brojnih Tolstojevih junaka u ovom

romanu.

Da bi pokazao kako se ''sve pobrkalo''u redovima ruskog plemstva,Tolstoj je to plemstvo

podijelio na nekoliko grupacija,djelimično na generacijskom principu,ali dobrim dijelom na

osnovu religiozno-moralne sfere.

''Duhovni ţivot toga sveta manifestovao se u jednoj vrsti hipokritske religije što nije imala

ničeg zajedničkog sa tradicionalnim ruskim predatavama o religiji,koja se izraţavala u liturgiji

i bdeniju u Udovičkom domu gde su se mogli susresti poznanici,i u učenju

napamet...staroslovenskih tekstova...To je bila nekakva tajanstvena religija, koju su

ispovedali ljudi koji više ništa nisu ţeleli,ni za čim nisu ţalili,razočarani ljudi...''

Budući da se ruski oficirski kadar regrutovao skoro isključivo iz redova plemstva to ni

oficirska sredina nije mogla biti moralno uzvišenija od klase kojoj je pripadala.Osnovni interes

oficirskog svijeta u Ani Karenjinoj su ţene, piće, konji, mundiri, epolete, karijera. Istina,njima

ne manjka hrabrost u ratu,ali u miru oni izmišljaju najnevjerovatnije zabave.''... Jedina

moralna kategorija koja je u toj sredini je neko svojevrsno drugarstvo i jednakost u

raspusnosti,meĎusobno povjerenje i neka čudna otvorenost u meĎusobnim odnosima,moţda

čak i jedini oblik iskrenosti u cijelom tom velikosvijetskom društvu.''

Ali ima u ovom svijetu i časnih,umnih,pametnih,vrijednih ljudi koji se bave naukom i

umjetnošću,ekonomikom i politikom.Tolstoj vidi stvaralačke snage i vjeruje u budućnost

ruskog društva;samo,po njegovom shvatanju.one nisu u redovima ni petrogradskog ni

moskovskog plemstva već na ruskim poljima.







Fabula romana

Organizacija fabule je razvijena na principu ''omče'' ili opisu ljubavi sa preprekama:



1. Aleksej,poslije više godina braka,voli Anu-prepreka:Anina zaljubljenost u Vronskog.

2. Vronski voli Anu-prepreka:Anin brak sa Karenjinom.

3. Ana voli Vronskog-prepreka:sumnja u ljubav Vronskog.

4. Ljevin voli Kiti.prepreka:Kiti voli Vronskog.



Slikajući ţivot svih spomenutih porodica,Tolstoj će se baviti njihovim saodnosima,

ekonomskom situacijom,kulturom ţivljenja,društvom u cjelini.U prvom redu:

slika veseli i laki ţivot arustokratije(balovi,bogate trpeze,raskoš u

kućama,trošenje novca)

slika propadanje sela(zaostalost,neprosvjećenost,bijedu)

slika visoku birokratiju.





Tolstoj pokreće mnoga pitanja kroz suočavanja i suprotstavljanja socijalnih pojava i stanja:

staro-novo, srećna porodica-nesrećna porodica, bogatstvo-bijeda, selo-grad, rad-nerad,

ljubav-neljubav.



***********************************

ANA KARENJINA

U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog ţivota. U knjizi je

paralelno obraĎeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme.

Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina u kojega moţemo uočiti velikih sličnosti sa

piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav i

vjeru, dogaĎaje oko roĎenja svojga djeteta kao i unutrašnji ţivot i polemike, muke svoje

savjesti, razmišljanja o smislu ţivota i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraţenu borbu za

dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu

temu romana i najbitniji problem izraţen kroz Anin lik- preljub.

U djelu se isprepliću tri braka- Stjepan Arkadjič Oblonski (Stiva) sa svojom ţenom Darjom

Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti (mlaĎom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te

njezin nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovićem i njena ljubav prema Alekseju Kiriloviću

Vronskome.

Najviše osuĎivan je upravo Anin lik zbog njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i

Levina još više njena nevjera dolazi do izraţaja. Čini se kao da idilični osjećaji izmeĎu Kiti i

Levina sluţe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti.

Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan.

Ona je trebala biti ţena bludnica koja cinično uţiva u boli koju zadaje drugima. MeĎutim,

Tolstoj je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu

ţenu čija je jedina ţelja u ţivotu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči

skončati ţivot.

Po Tolstojevu shvaćanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i ţene i

ugroţavanje ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugroţavanje najljudskijih i

najplemenitijih teţnji.

Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaţe da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz

Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optuţuje njen postupak

ili ga brani. To pitanje svatko moţe postaviti za sebe, ali vjerojatno ima dva odgovora. Toliko

je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izraţaja u sredini u kojij se kreću visoke

peterzburške ličnosti koje obalatno osuĎuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv

nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja nedjela učinila

potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.



“… Oni kaţu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja

vidjela. Oni ne znaju kako je on osam godina gušio moj ţivot, gušio u meni sve što je bilo

ţivo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam ja ţiva ţena kojoj je potrebna ljubav. ”



Ana je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji ne mali dio krivnje

snosi aristokratska sredina u kojij ţive ona i njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuĎuje,

osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muţa i djecu. Njoj se ne

moţe oprostiti i opravdati je, tim više što- iako nije prva ţena koja je pronašla svoju ljubav u

drugome muškarcu a ne u muţu - ona, prije sviju ostalih to javno priznaje i pokazuje jer ne

moţe ţivjeti u laţima u kojima cijelo društvo ţivi. Javno napušta muţa i vlastito dijete ( što i

sama predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom srećom koja joj je pruţena.



“ Ja sam loša ţena, ja sam propala ţena”, razmišljala je “ali ja ne volim laţ, ne trpim laţ,

a njegova (muţeva) hrana jeste laţ. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeća ako moţe da govori

tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laţ i

pristojnost.”



Ona tako razmišlja u sebi jer osuĎuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i

dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa nije desilo. Nju

straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za čistom srećom iako je svijesna da je neće

naći i da će svugdje biti osuĎivana i dalje se ne odriče ljubavi sve dok ljubav ima smisla u

njezinim očima…



“Činilo joj se da će njen poloţaj sada nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi poloţaj moţe biti i

loš ali će biti odreĎen, u njemu neće biti nejasnoća i laţi.”



Ana je u pogledima ostalih ţena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je

mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjećivana gdje god se pojavljivala.



“ Većina mladih ţena što su Ani zavidjele i kojima je već davno dodijalo to što je zovu

pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog

društvenog mišljenja pa da se na nju okome svom teţinom svoga prezira.”

Ana je, za razliku od slobodoumnih ţena koje svjesno bacaju izazov društvu i moralnim

shvaćanjima svoje klase, Ana je samo ţeljela malo ljubavi, ţeli voljeti i biti sretna zato što je

to najprirodnija ţelja svakog pojedinca u upravo je tu ţelju Tolstoj naglasio kao osnovicu

romana.

Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili amoralnosti njenog čina, već

zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje svoju osobnu sreću kojoj je sve podredila i koja je

njezin jedini i pravi ţivotni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od jake ţelje za

osobnom srećom.



“ Serjoţa?- sjeti se ona - Ja sam takoĎer mislila da ga volim i topila se nad svojom njeţnošću.

A ţivjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se ţalila na tu promjenu dok

me ta ljubav zadovoljavala.”



Dobar dio razloga za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leţi i u samoj

njenoj ličnosti. Sama će u jednom trenutku reći da se boji one druge Ane u sebi, pa je Tolstoj

govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.”

U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču:

“… Evo šta sam htjela da kaţem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji

druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da

zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad

umirem,…. ali to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne moţeš

oprostiti! Ja znam da se to ne moţe oprostiti! Ne , ne , idi, ti si isuviše dobar- jednom rukom

drţala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”



U toj njenoj slabosti uviĎamo da je njoj ipak ţao takvog slijeda dogaĎaja i da priznaje da

ga je voljela ( ali kao muţa, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela

Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muţevom zagrljaju. Traţi od muţa oprost ali je svjesna

da je uništila njegov ţivot i da previše traţi.

Ta druga Ana razara njezinu ličnost i raĎa se pod pritiskom mnogobrojnih okolnosti uglavnom

objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin preobraţaj velike ljubavi prema Vronskome

u još veću mrţnju prema njemu.



“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao što mislite- reče Ana

shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to neću, to je sporedno. Ja hoću ljubav, a nje nema.

Znači- sve je svršeno! “



Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa

pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga.

“ Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjećaja. I ona

odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve

rješavala. “ Da, umrijeti!”

I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoţa i moj strašni stid- sve se spašava smrću.

Umrijeti- i on će se pokajati , biće me ţao, voljeće, patiće zbog mene.”

….. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim će obnoviti u njegovom srcu ljubav prema njoj ,

kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu.

Bilo je potrebno samo jedno- kazniti ga.”



Za Anu je ljubav sinonim ţivota, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona

istovremeno gubi i razloge za ţivot i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod

jureću lokomotivu.



“ Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega

se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomoći nema. Za mene je sve samo u

njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hoće da ode od

mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrţivo

razilazimo na razne strane. To me ne moţe promijeniti. On mi kaţe da sam besmisleno

ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam

ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuĎenja

izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim

ljubavnice koja strastveno voli njegove njeţnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo.

I ja tom ţeljom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne moţe biti drugačije.

Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom , da

nije zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako

on, ne voleći me, po duţnosti bude dobar, njeţan prema meni a ne bude onog šta ja hoću- to

je onda čak hiljadu puta gore od mrţnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli.

A gdje završava ljubav, tamo počinje mrţnja.”

Tako Anu više ni ne doţivljavamo kao grešnicu već kao pojam nesretne ţene koja pada

pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i

rezultat jednog vanjskog, laţnog morala koji guši prave ljudske nagone i ţelje, ali je Ana i

sama dio tog moralnog shvaćanja jer i sama pripada toj zajednici.

Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i

moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.

Sama Doli me slučajno uočava u jednom trenutku sličnosti izmeĎu Ane i njenog brata

Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem okruţenju.

Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevaţno ali je optuţivano

od uzornih muţeva poput Levina i Alekseja Aleksandroviča.

Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori izmeĎu

osjećaja prema Vronskome i Levinu ali budući da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu,

u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem

pokušava postati uzorna ţena, a ubrzo i majka.

Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i

pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji.

Lik Levina je prikazan kao osjećajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i

pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. Kroz njegove monologe moţemo vidjeti da se

osjeća kriv što pripada višem staleţu i da se muči pitanjima zašto je baš on odreĎen.



“ Što sam ja? I gdje sam to ja? I zašto sam ja ovdje? Zašto se ovo radi? Zašto ja ovdje

stojim i tjeram ih da rade? Zašto se svi oni trude i nastoje da predamnom pokaţu svoju

marljivost”.



Istodobno se osjeća kriv zbog toga i utjehe pronalazi u sljedećoj spoznaji:



“ Ja ništa nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što ja znam. Shvatio sam onu silu što mi

je ne u prošlosti dala ţivot nego mi i sad daje ţivot. Oslobodio sam se obmane, upoznao sam

gospodara.”



Pronalazi odgovore svoje dobrote i griţnje savjesti u ljubavi:

“… Razan je otkrio borbu za opstanak i zakon koji zahtjeva da tlačiš sviju koji smetaju

zadovoljenju tvojih ţelja. To je zaključak razuma. A ljubav prema drugome razum nije mogao

otkriti zato što je to nerazumno.”



Iz Tolstojeve biografije moţemo doznati i da sam Tolstoj bjeţi na selo i da pokazuje veliki

interes za moralno-etičke probleme i analizu ljudskih postupaka i odnosa. 1879. zapada u

krizu te izlaz nalazi u seljačkom ţivotu.

I sam lik Levin duševni mir pronalazi tek na selu koje je za njega mjesto ţivota, tj. radosti ,

patnje, nada. Levin se poistovjećuje sa svojim seljacima i ţeli im pripadati, zavidi njihovoj

slozi, jednostavnosti i smislu ţivota, zajednici. Čak i sam razmišlja kako da promijeni svoj

način ţivota.



“ Sve što je pomislio i osjećao dijelilo se u tri zasebna toka misli. Prvo- to je bilo odricanje od

svog starog načina ţivota, od svojih nepotrebnih znanja i svoga nepotrebnog obrazovanja.

To mu je odricanje pričinjavalo nasladu i bilo mu lagano i jednostavno. Druge misli i

predstave ticale su se tog ţivota kojim je on sada ţelio da ţivi. Jednostavnost, čistotu,

zakonitost toga ţivota on je osjećao jasno i bio je ubjeĎen da će u njemu naći to zadovoljstvo,

spokoj i dostojanstvo, čije je odsustvo tako bolno osjećao. Ali treći lanac misli vrtio se oko

pitanja kako da izvede taj prijelaz sa starog na novi ţivot. I tu mu ništa nije bilo jasno. “ Imati

ţenu? Imati posao i osjećati da je posao neophodan? Kupiti zemlju? Uključiti se u društvo?

Oţeniti se seljankom? Pa kako da to izvedem? opet se pitao i odgovor nije nalazio. - Pa

ipak,nisam svu noć spavao i ne mogu sebi dati jasan odgovor- reče on u sebi. - Kasnije ću

razjasniti. Jedno je sigurno, da je ova noć riješila moju sudbinu. Sva moja prijašnja maštanja

o porodičnom ţivotu su glupost, nešto drugo- reče u sebi. Sve je to mnogo jednostavnije i

lakše…”

“ Kako je lijepo!” pomisli gledajući čudnu sedefastu školjku od bijelih jaganjaca- oblaščića što

se bijaše zaustavila nad njegovom glavom na sredini neba. “ Kako je sve prekrasno ove

prekrasne noći! I kad je uspjela da se stvori ova školjka? Nedavno sa gledao u nebo i na

njemu ničeg nije bilo osim dvije bijele pruge. Da, eto tako neprimjetno su se promijenili i moji

pogledi na ţivot!”

On krene sa livade i poĎe širokim putem prema selu. Zapuhnuo je vjetrić i postalo je sivo i

mračno. Naišao je trenutak većeg mraka koji prethodi svitanju, prvoj pobjedi svjetlosti nad

temom.



“ Drhteći od hladnoće, Levin je brzo koračao gledajući u zemlju. “ Šta je ono? Neko ide?-

pomisli kad se prepade i podiţe glavu. Na četrdesetak koraka od njega, njemu u susret,

širokim krivudavim putem kojim je on išao dolazila su kola, sa prtljagom, koja su vukla četiri

konja. Konji na rudi navaljivali su na rudu izbjegavajući kolovoz, ali vješti kočijaš, koji je po

bočice sjedio na sjedištu, upravljao rudu po kolovozu takoda su točkovi jurili po ravnom dijelu

puta.

U uglu kočije drijemala je starica, a uz prozor, očigledno tek probudivši se, sjedila je malda

ddjevojka drţeći obbjema rukama trake sa bijele kapice. Vedra a zamišljena, sva ispunjena

tananim i sloţenim unutrašnjim ţivotom, tuĎim Levinu, ona je kroz njega gledala zoru kako

rudi.

I u trenutku kad je to priviĎenje već iščezavalo, iskrene oči ga pogledaše. Ona ga je

prepoznala i radosno čuĎenje ozari joj lice.

Nije se mogao prevariti. samo jedne takve oči postojale su na svijetu. Samo jedno takvo biće

na svijetu bilo je sposobno da za njega usredotoči svu svjetlost i smisao ţivota. To je bila ona.

To je bila Kiti. Shvatio je da ona putuje sa ţeljezničke stanice u Jergušavo. I sve ono što je

uznemiravalo Levina ove besane noći, sva ona rješenja kojih se prihvatao, sve je to

odjednom iščezlo. Onse sa odvratnošću sjeti svoje ţelje da se oţeni seljankom. Samo tamo,

u toj kočiji što se bila udaljavala prošavši na drugu stranu puta, samo tamo je bila mogućnost

rješenja zagonetke njegovog ţivota, što ga je u posljednje vrijeme tako mučno opterečivala.

…. Ne- reče on u sebi - ma koliko da je dobar taj jednostavni trudbenički ţivot, ja mu se više

ne mogu svetiti. Ja volim nju.”



Odjednom Levin shvati gdje pripada i šta uistinu ţeli i sve ostalo postaje nebitno.

Levin je oduvijek znao da treba pripadati porodici Ščerbacki i to si je jasno zacrtao. Prije su

mu se sviĎale Kitine starije sestre Doli i Natali, a kad je Kiti stasala, shvatio je što ţeli. Kiti je

znala za njegove skrivene simpatije, ali njena preokupacija bio je grof Vronski od kojeg je

očekivala prošnju.



Opis Vronskog:

“ …. Vronski nikad nije znao za porodični ţivot. Njegova je majka u mladosti bila blistava

svjetska ţena i dok je još bila s muţem, a naročito poslije njega, imala je veliki broj “romana”

poznatih čitavom društvu. Oca skoro nije ni pamtio i bio je odgajan u Paţevskom korpusu.

Izlazeći kao blistav i mlad oficir iz škole, odmah je uletio u društvo bogatih petrogradskih

oficira. Mada je i on rijetko izlazio u petrogradsko društvo, sva njegova ljubavna interesiranja

bila su van tog svijeta…

… Na balovima je plesao prvenstveno s Kiti i odlazio kod njih kući. Govorio je s njom o

stvarima o kojima se obično u društvu govori, svakojake besmislice, ali besmislice kojim je

on i nesvjesno davao za nju očiti smisao. Bez obzira što joj nije govorio ništa što ne bi mogao

reći pred svima, osjećao je da ona postaje sve više zavisna od njega i što je to više osjećao,

bilo mu je sve prijatnije a njegova osjećanja prema njoj bivale su sve njeţnija. On nije znao

da način njegovog odnosa prema Kiti ima svoje ime, da je to zavoĎenje djevojke bez namjere

da je ţeni i da je to zavoĎenje jedan od nuţnih postupaka uobičajenih meĎu sjajnim

mladićima kao što je on. Činilo mu se da je on prvi otkrio to zadovoljstvo i uţivao je u svom

otkriću. Njemu se ţenidba nikad nije činila kao mogućnost. Ne samo da nije volio porodični

ţivot već mu se u porodici stanovišta samačkog svijeta u kom je ţivio, činilo da ima u ulozi

muţa, nešto njemu strano i neprijatno i više od svega smiješno.”



Kiti je odbila Levinove ozbiljne namjere da je ţeni i osnuje s njome obitelj jer je bila zanesena

Vronskim. MeĎutim, dolazak Ane je sve pobrkao.

IzmeĎu Vronskog i Ane odmah se pojavila neka uzajamna privlačnost koju su svi osjetili, a

naročito Kiti koja je bila s Vronskime duboko razočarana. Shvativši njegovu neozbiljnost i

zaluĎenost Anom koja se pojavila u njemu u kratkom vremenu, Kiti pada u duboku depresiju i

bolest.

Kiti usporeĎuje odnose prema Vronskome i Levinu:



“ … Njegova ljubav prema njoj, u koju je bila sigurna, izgledala joj je laskava i radosna. Bilo

joj je lako sjećati se Levina. U sjećanjima na Vronskog, naprotiv, miješalo se nešto

nelagodno, iako je on bio svjetski i skladan čovjek. Kao da je to bilo nešto falš- ne u njemu,

on je bio tako jednostavan i mio- već u njoj samoj, dok se s Levinom osjećala savršeno

jednostavnom i jasnom. Ali zato, kad bi razmišljala o budućnosti s Vronskim, pred njom je

iskrsavala blistava i srećna perspektiva. Budućnost s Levinom činila joj se maglovitom.”



Levin sa svojih 40-tak godina je navikao na samoću, ali niju ju prihvaćao. I dalje mu je

osnovni cilj osnovati obitelj, ali se potpuno gubi u tim mislima jer je svjesan da još uvijek voli

Kiti. Sam sebe smatra savršenim za obiteljski ţivot. Smije se tuĎim bračnim problemima i

osuĎuje njihovo površno shvaćanje braka jer ih ne smatra dovoljno zrelima za tako svetu

obavezu kao što je brak. Uvjeren je da bi njegov porodični ţivot bio drugačiji od ostalih. Ali s

vremenom, kada mu se ţelja ostvari, shvaća da je lako skrenuti i da neshvaćanje bračnog

druga nije ništa neobično, naprotiv, da su razilaţenja mišljenja i različiti pogledi na iste stvari

uobičajenost.



“… DogaĎalo se da se kao neoţenjen, gledajući tuĎi bračni ţivot, sitne brige, svaĎe,

ljubomora, samo prezrivo osmjehivao u duši. U njegovom budućem bračnom ţivotu, po

njegovom uvjerenju, ne samo da nije moglo da bude ništa slično već mu se činilo da i sve

vanjske forme moraju u svemu da se savršeno razlikuju od ţivota drugih. I odjednom ne

samo da njegov ţivot sa ţenom nije potekao na poseban način već je bio sačinjen od onih

najništavnijih sitnica koje je onn ranije toliko prezirao, a koje su sad, protiv njegove volje,

dobijale neobičan i neporeciv značaj. I Levin je vidio da sreĎivanje svih tih sitnica nije onako

lako kako se njemu ranije činilo.”



Naposlijetku, tok dogaĎaja se tako odvijao da su se Levin i Kiti napokon zaručili i Kiti odlučuje

svu svoju ljubav unijeti u taj brak s Levinom. Ubrzo slijedi vjenčanje, odlazak na selo i Kitina

trudnoća.



“ Ljubav prema ţeni on me samo da nije mogao zamisliti bez braka, već je prvo zamišljao

porodicu, pa tek onda ţenu koja mu je podarila porodicu. Njegova shvaćanja ţenidbe zato i

nisu ličila na shvaćanja većine njegovih poznanika za koje je ţenidba bila jedno od mnogih

ţivotnih patnji. Za Levina je to glavno pitanje u ţivotu od kog je ovisila sva njegova sreća.”



Levin i Kiti uspijevaju prevladati sve sitne nesuglasice i nastavljaju spokojno i idilično ţivjeti

na selu.



U toku romana upliće se još jedna ljubav koja nije niti u jednom pogledu sretna. To je ljubav

Stive i Doli. U romanu imamo tri različita braka i tri različita shvaćanja bračnih obveza i

rješavanja problema. Daleko najidealniji je brak Kiti i Levina, ali moramo uzeti u obzir da je

njihov brak tek na početku, tj. čitajući, pratimo njihove zaruke, vjenčanje i početak bračnog

ţivota. Upoznajući likove, moţemo naslutiti da će njihov brak potrajati, tj. najvjerojatnije će se

zadrţati na tom nivou poštovanja i ljubavi.

Brak Ane i njenog muţa Alekseja Aleksandroviča pratimo kao neku vrst obveze koja je

nastala iz obostrane koristi, ali i koja je savršeno funkcionirala dok se nije pojavio Vronski sa

svojom ljubavlju koju Ana prihvaća. Ta ljubav završava tragično, ali od samog početka

moţemo naslutiti njen kraj jer vidimo da njihova ljubav nema nikakve perspektive, tim više, i

zbog okruţenja u kojem je nastala. Treći brak, najsporedniji je brak Doli i Stjepana koji nam

moţe posluţiti kao putokaz kroz društvo i neka tipično nezrela (muška) shvaćanja braka i

obveza te leţerno pronalaţenje rješenja tj. izlaz iz naizgled nemoguće situacije.

Stiva je prikazan kao prilično površan, potpuno nezreo lik koji sve prihvaća dosta

jednostavno, bez većih komplikacija i ulazi u razne situacije, ne misleći na posljedice. Vlastitu

ţenu shvaća isključivo kao majku njegove djece dok ljepotu, draţi i ostalo pronalazi u drugim

ţenama. Odvaja ta dva ţivota i dva pogleda, shvaćanja ţene, i uopće se ne krivi zbog toga.



“ Stjepan je bio pravedan u odnosu prema samome sebi. On sebe nije mogao obmanjivati i

uvjeravati se da se kaje za svoje postupke. On se sada nije mogao kajati za ono za što se

kajao nekada, prije šest godina, kad je prvi put prevario ţenu. On se nije mogao kajati za to

što on, 34-godišnjak, lijep i zaljubljiv čovjek, nije bio zaljubljen u ţenu, majku petero ţive i

dvoje umrle djece, samo godinu mlaĎu od njega. On se kajao jedino zato što nije znao bolje

sakriti od ţene. Ali, on je osjećao svu teţinu poloţaja i ţalio je ţenu, djecu i sebe samoga.

Moţda bi on i umio svoje grijehe sakriti bolje od ţene da je mogao očekivati da će ta vijest na

nju tako djelovati. Jasno je da on o tome pitanju nikada nije razmišljao, ali, nekako maglovito,

njemu se pričinjavalo da ţena odavno naslućuje da joj on nije vjeran, ali da na to gleda kroz

prste. Njemu se čak činilo da je ona, izmorena, ostarjela, već nelijepa i ni po čemu zanimljiva

ţena, jednostavna, jedino dobra majka porodice, po osjećanju pravednosti duţna da bude

ponizna. Pokazati se sasvim suprotno.”

Zbog te njegove neozbiljnosti pati jedino Doli, njegova ţena, ali moţemo primijetiti da su oni i

ušli u brak djelomično kao stranci. Doli je razočarana kada uviĎa tu drugu muţevu stranu za

koju prije nije niti znala, ali odlučuje spasiti brak i oprašta mu. U tome je uvelike pridonijela

Ana, njegova sestra, koja pokušava Doli pojasniti brata i njegove postupke i razloge.



Dijalog Ane i Doli:

“ - Jeste, ja njega znam. Ja ga bez ţalosti nisam mogla gledati. Mi ga obje znamo. On je

dobar, ali gord, a sad je tako poniţen. Osnovno, što je mene dirnulo ( i tu je Ana pogodila

glavno što je moglo ganuti Doli) - njega muče dvije stvari: to što ga je stid pred djecom, i to

što je voleći te… da, da, voleći te više od svega na svijetu nanio tebi bol, ubio te. “ Ne, ne

ona neće oprostiti”, stalno govori on.

Da, ja shvaćam da je njegov poloţaj uţasan; krivcu je gore nego nevinom- reče ona- ako on

osjeća da od njegove krivice dolazi sva nesreća. Ali kako da oprostim, kako da opet budem

njegova ţena poslije nje? Moj ţivot s njim bit će mučenje baš zato što sam ga voljela, kako

samo voljela, što i sad volim svoju nekadašnju ljubav prema njemu…

Jedno ću ti reći - poče Ana - ja sam njegova sestra i znam njegov karakter, tu sposobnost da

sve, sve zaboravi, sposobnost za potpun zanos, ali zato i za potpuno kajanje. On sad ne

vjeruje, ne shvaća kako je mogao učiniti to što je učinio. ….Samo, Doli, dušice, ja u

potpunosti shvaćam tvoje stradanje, samo jedno ja neznam: ja ne znam … ne znam, ukoliko

u tvojoj duši još ima ljubavi za njega. To ti znaš- ukoliko ima, da bi se moglo oprostiti. Ako

ima, onda oprosti!

…. Ja poznajem svijet bolje od tebe. Znam takve ljude kao što je Stiva i kako oni gledaju na

to. Ti kaţeš da jeon s njom razgovarao o tebi. Toga nije bilo. Takvi ljudi čine nevjerstva, ali

domaće ognjište i ţena- to je za njih svetinja. Te su ţene nekako u njihovim očima prezrene i

ne smetaju poroditi. Oni postavljaju nekakvu neprelaznu liniju izmeĎu toga i porodice. Ja to

ne razumijem, ali to je tako.”



Ana u potpunosti razumije Dolinu patnju, shvaća ej i molii da oprosti njenom bratu. Doli

naposlijetku oprašta.

Za taj brak je tipično to da je ljubavi u početku bilo, ali s vremenom se i ona ugasila, a ostalo

je jedino poštovanje i djeca kao rezultat tog braka.

Razmišljajući, Doli je shvatila da je najbolje rješenje oprost, iako nikad više neće biti isto; ali s

vremenom se povjerenje moţe potpuno nadograditi uz obostrani trud. S druge strane, to je

jedino rješenje uz kojee je moguće sačuvati tu svetu zajednicu i poštedjeti djecu.



Pisac nam prikazuje taj brak i radi uspordbe s Aninim nevjerstvom, koja ne bira sredstva da

ostvari potpunu ljubav i sreću. Da nije bilo tog okruţenja i takvih shvaćanja, moţda bi Anina

sudbina i drugačije završila, ali Ana je odabrala nemoguće i zato platila svoju ljubav ţivotom.



***********************************************