BOSNIA HOUSE, 36 Medley Road, Birmingham B11 2NE, United Kingdom
Tel: 0044 121 772 3052, fax: 0044 121 773 3861, emil:uknetwork@btconnect.com , www.bihdijaspora.com
Broj: 01-2/2009
09.06.2009
PREDSJEDNIŠTVU BIH
Predsjedavajućem g. Nebojši Radmanoviću
Članovima Predsjedništva g. Harisu Silajdžiću i g. Željku Komsiću
VIJEĆU MINISTARA BIH
G-dinu predsjedsvajućem Nikoli Špiriću
MINISTARSTVO CIVILNIH POSLOVA
G-din Ministru Sredoji Noviću
MINISTARSTVO ZA LJUDSKA PRAVA I IZBJEGLICE BIH
G-dinu Ministru Safetu Haliloviću
DRŽAVNOM PARLAMENTU BIH
G-dinu Predsjedavajućem Berizu Belkiću
Predmet: POVRATAK U BIH I DEJTONSKI SPORAZUM
Shodno zakljuccima Prvog kongresa dijaspore BiH odrzanog 25-26 maja 2002 godine u Sarajevu, i na osnovu nasih
podnesaka koje smo vise puta podnosili drzavnim institucijam BiH, obracamo Vam se ovim podneskom sa
INICIJATIVOM
Za konačnom impementacijom tacke 7. Dejtonskog ugovra i omogucavanjem nesmetanog povratka u BiH.
Obrazlozenje;
Evo želimo na ovaj način da Vas ponovo upoznamo sa još jednom našom incijativom koju je SSD BiH uputio prema državnim
organima Bosne i Hercegovine, a koji je možda i ključni zahtjev, implementacija tačke VII Dejtonskog sporazuma – povratak.
Međutim izgleda da je sve ostalo na incijativi i da je ovaj proces zaustavljen u zadnje dvije godine ili bilježi simbolične rezultate.
Podaci o povratku su različiti zavisno od izvora tih podataka.
U 2007. godini je zabilježen zanemarljiv rezultat u provedbi Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, naročito kada su u
pitanju tzv. manjinski povratci, a posebno tzv. održivi povratak. Ocjenu temeljimo na podacima povratničkih i raseljeničkih
udruženja i velikog broja nevladinih organizacija, a koje su te podatke zasnovali na monitoringu, neposrednom obilasku
povratničkih opština.
Prema izvjestaju HK:
,,Trinaestu poslijeratnu godinu 3.743 povratnička domaćinstva dočekala su bez električne energije, a u 43
bosanskohercegovačke općine na 106 lokacija, zvanično, još uvijek živi više od 2.700 porodica u kolektivnim centrima.
Nezvanično, na još stotinjak lokacija smješteno je barem 1.500 ljudi koji nisu ničija briga i koji nemaju nikakav status. Riječ je
mahom o starim i bolesnim ljudima koji ne žele da se vrate u svoje predratne domove izgubivši tako izbjeglički ili raseljenički
status, a da u novom mjestu boravka nisu riješili krov nad glavom. U 2008. godinu preneseno je gotovo 45.000 zahtjeva za
obnovu stambenih jedinica, odnosno više od 140.000 ljudi sa izraženom željom za povratak čeka na pomoć.
Uz podatak da je tokom 2007. rekonstruisano nešto više od 5.500 stambenih jedinica lako je izračunati da bi dosadašnjim
tempom obnove trebalo još osam godina da se udovolji primljenim zahtjevima. A novi pristižu svakodnevno.
Samo na obnovu predratnih kuća i stanova u opštinama Srebrenica, Bratunac, Zvornik, Vlasenica i Milići, te u Mjesnu
zajednicu Žepa u ovom trenutku čeka 6.200 porodica, odnosno oko 18.000 raseljenih.”
UNHCR
,,UNHCR u 2007. bilježi oko 6.000 povratnika navodeći da se od 1996. do početka oktobra 2007. kućama vratilo 446,215
izbjeglih i 577,750 raseljenih lica. Ukupno 1.023.965 povratnika. To je nešto više od 46,5% od 2,2 miliona ljudi za koje je
konstatovano da su u periodu 1991. – 1995. napustili mjesta predratnog boravka.”
Komisija za izbjeglice i raseljena lica Bosne i Hercegovine:
,,U decembru 2007. je otišla korak dalje sa podatkom kako je zaključno sa 2007. godinom registrirano više od 60 posto
povrataka i obnove! Moguće, samo pod uslovom da je ova izjava predsjednika pomenute komisije u vezi sa podatkom da je od,
za obnovu prijavljenih, 445.000 objekata obnovljeno njih 260.000. Ali to se nikako ne može dovoditi u vezu sa procentom
stvarnog povratka ljudi. Vlasti nikada nisu pravile diferencijaciju između povratnika koji su samo ušli u posjed imovine i onih koji
su ostali da žive u njoj. Među primarnim ciljevima provedbe Aneksa VII bilo je i vraćanje socio demografske strukture
bosanskohercegovačkog društva koja je bila narušena ratnim dejstvima. U tom pravcu nije ništa učinjeno. BiH je danas
podijeljena na gotovo čiste etničke teritorije, a posljedice ratnih migracija su samo produbljene kroz dugogodišnje opstrukcije i
administrativne prepreke vlasti svih nivoa. Pouzdane podatke o stvarnom povratku nigdje ne možete dobiti ni na terenu kao ni
one koje govore koliko su obnovljenih i popravljenih kuća vlasnici zamijenili ili prodali.”
Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Vlade RS
Podaci ovog ministarstva govore da u ovom entitetu ima oko 60.670 raseljenih lica sa priznatim statusom. Izbjeglica je oko
9.000. Većina tih ljudi došla je iz Republike Hrvatske, ali su državljani Bosne i Hercegovine i po sadašnjim zakonima ne mogu
dobiti status izbjeglica, jer takav status ne mogu dobiti u sopstvenoj državi. U tom entitetu još 5.757 porodica je u alternativnom
smještaju ili u nekakvim smještajnim kapacitetima uključujući kolektivne zakupe koji nisu ništa drugo nego kolektivni centri, a
gdje su uslovi najlošiji. Za 2.450 porodica Vlada RS plaća individualni zakup.
Federalno ministarstvo raseljenih lica i izbjeglica
U svom izvještaju se navodi da se u BiH od potpisivanja Dejtonskog sporazuma vratilo 1.020.289 izbjeglica i raseljenih lica - u
Federaciju BiH 740.878, u Republiku Srpsku 258.029 i u Brčko distrikt 21.382 ljudi. U svijetu boravi i živi oko 1.344.000
Bosanaca i Hercegovaca, podaci su diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH i UNHCR-a. Ministarstvo inostranih poslova
je na poslaničko pitanje u Parlamentu BiH - koliko naših ljudi živi u svijetu - preciziralo da 838.000 građana BiH živi i boravi u
evropskim zemljama, 450.000 u SAD i Kanadi, u Australiji 50.000, u Aziji 3.800 i Africi 1.700.
Savez udruženja izbjeglih i raseljenih lica BiH
S druge strane, u, ističu da je ukupan broj povratnika u BiH za dvije trećine manji nego što to pokazuje posljednji izvještaj
Ministarstva raseljenih lica i izbjeglica FBiH i navode kako se npr. u tom izvještaju 750 mostarskih porodica vode kao
povratnici, no njihovi prijeratni domovi više ne postoje, jer su porušeni. Broj povratnika koje prikazuju ministarstva i drugi nivoi
vlasti te međunarodne organizacije, po njima je, u stvari, ukupan broj onih koji su preuzeli svoju prijeratnu imovinu.
Povratak izbjeglih i raseljenih
Gotovo (tesko) je nemoguće naći povratničku sredinu u kojoj bi se procenat povratnika barem približio podacima koji dolaze iz
UNHCR-a i ministarstava. Osim ranijih godina pominjanih Kozluka ili Janje vrijednije rezultate u povratku bilježi i Livanjski
kanton gdje se vratilo oko 16.000 lica srpske nacionalnosti, ili 36 posto ove populacije prema popisu iz 1991. godine.
Procentualno najbolji rezultati povratka zabilježeni su u općinama Kupres i Drvar. Na područje Kupresa vratilo se oko 5.400
lica, ili 49 posto od predratnog broja, a u Drvar 8.000 ljudi, ili 48% posto. U Bosansko Grahovo vratilo se oko 3.500 ili 41 odsto,
a u Glamoč oko 4.500, ili 36 odsto. Ipak i u ovom Kantonu su rezultati devalvirani činjenicom da se u Općinu Livno vratilo
manje od 400 lica srpske nacionalnosti ili oko devet posto, a u Općinu Tomislav - Grad 570, ili samo dva odsto.
U gradu Mostaru je 1991. godine bilo 34,6 posto Muslimana, a sada je Bošnjaka 42 posto. Hrvata je bilo 33 posto, a sada ih je
54 posto. Srba je bilo 18 posto, a sada ih je samo 2,2 posto. Prema podacima SGV-a u devet općina Sarajevskog kantona od
početka procesa vratilo se 43.218 ljudi, a tokom 2007. samo 80. U opštini Ilidža je prema popisu iz 1991. godine bilo 43 posto
Bošnjaka, a sada ih ima 87,8 posto. Bilo je 36,8 posto Srba, a sada ih je samo 4,7 posto. Bilo je 10 posto Hrvata, a sada ih je
šest posto. Slična situacija je i u opštini Vogošća i u opštini Ilijaš. U Hadžićima je prema popisu iz 1991. godine bilo je 63 posto
Bošnjaka i 26 posto Hrvata, a sada je 98,8 posto Bošnjaka, a samo 1,20 posto ostalih. U opštini Stolac bilo je 43,3 posto
Muslimana, 20,9 posto Srba i 33,12 posto Hrvata. Sada je 78 posto Hrvata, 20 posto Bošnjaka i samo 2,0 posto Srba.
Na području Opštine Doboj živjelo je 1991. oko 16.000 Hrvata. Danas ih je deset puta manje, u Višegradu je Bošnjaka bilo oko
14.000 i vratilo ih se samo osam odsto. Po popisu iz 1991. godine, Srba je u Kladnju bilo 3.890. Do sada se vratilo 60 porodica,
u grad samo tri. U Novom Selu, Općina Bosanski Šamac prije rata je bilo više od 250 porodica hrvatske nacionalnosti. Danas
ih je samo 25. Na području Dervente obnovljeno je, naprimjer, oko 3.000 objekata, a potrebno je još oko 8.500. U selu
Liskovica, udaljenom deset kilometara od Mrkonjić Grada prije rata živjelo je 186 hrvatskih porodica, a do danas je obnovljeno
samo osam kuća. Od 13.209 Bošnjaka u Rogaticu se vratilo manje od 1.000. Među njima je samo šestero djece školskog
uzrasta i to je univerzalna slika o starosnoj dobi povratničke populacije u cijeloj BiH. Od 9.805 Hrvata koliko ih je 1991. živjelo u
Modriči vratilo se samo pet odsto.
Posebna prica je povratak u Istocnu Hercegovinu, koja je ince zapostavljena u svim vidovima BH-politike I njennih politicara.
Od 15.000 Bošnjaka, koliko ih je bilo prema popisu stanovništva 1991. godine, u istočnoj Hercegovini danas je ostalo tek
između 300 i 400 mahom starijih osoba.
Tako je, prema riječima glavnog imama za istočnu Hercegovinu Huseina ef. Hodžića, od 5.571 iz 1991. godine na području
Trebinja danas ostalo tačno 138 Bošnjaka!
Od 1947 Bošnjaka, koliko ih je bilo prema posljednjem popisu na području Bileće, danas ih tu živi svega 20. U Gacku je do
agresije na BiH 1992. živjelo 3.858 Bošnjaka, a danas u njemu živi samo jedna Bošnjakinja!
Iz svih ovih kontradiktornih izvora i pokazatelj, jedan od zaključaka Prvog kongresa izbjeglica, raseljenih lica i povratnika,
održanog prošle godine glasi: „Službeni pokazetelji UNHCR-a i resornih ministarstava nisu pouzdani u smislu procjene koliko
se osoba stvarno vratilo na svoja prijeratna prebivališta, jer su se u rezultate povratka u prošlosti evidentirali i povrat imovine i
druge činjenice koje su vezane za povratak, ali nisu uvijek rezultirale stvarnim povratkom“.
Tu i jesu razlike u pojmanju provedbe Aneksa 7 između vlasti i, prije svega ljudi kojih se ovaj proces najviše tiče, a to su izbjegli
i raseljeni. Oni, kao i najveći broj nevladinih organizacija gledaju koliko se ljudi istinski vratilo svojim predratnim kućama.
Znatan broj građana, u Sarajevu, Mostaru, Derventi, Zenici, Zavidovićima, Modriči, Travniku, ali i u ruralnim područjima ima
samo rješenje da im se vraća imovina, međutim od te imovine nemaju ništa. Indikativno je da se u velikom broju slučajeva u
gradovima na atraktivnim lokacijama odlukama opštinskih vlasti mijenjaju prostorni i urbanistički planovi čime se onemogućava
prethodnim vlasnicima ili korisnicima uživanje imovine, a u pravilu u korist etničke grupe koja je u tom gradu većinska.
Manjinski povratnici navode da je i dalje prisutan neravnopravni tretman kod dobijanja dozvola za gradnju ili rješavanje
infrastrukturnih potreba.
Institucije entiteta, kantona i opstina ne postuju Ustav BiH (odluka o konstitutivnosti naroda), Evropsku konvenciju o ljudskim
pravima i temelnjim slobodama, a sto direktno utice na proces povratka izbjeglih i raseljenih u njihova predratna mjesta
zivljenja.
Mnogo cega se nepostuje kad je u pitanju povratak:
diskriminacija kod zapošljavanja
Više izvora navodi da samo jedan odsto povratnicke populacije ima zaposlenje.
U administrativnoj službi grada Banjaluke, ukupno je zaposleno 442 službenika, od kojih 85 posto čine Srbi, a 15 posto
pripadnici drugih konstitutivnih naroda, odnos bi se zadovoljila nacionalna zastupljenost prema popisu iz 1991. godine, trebalo
bi zaposliti još 61 Bošnjaka i 19 Hrvata, a otpustiti 90 Srba. U opštinama Sokolac, Pale, Višegrad, Foča broj uposlenih
Bošnjaka i Hrvata može se izbrojati na prste.
Dok su Bošnjaci i Hrvati diskriminisani u Republici Srpskoj, u Federaciji Bosne i Hercegovine najugroženija su prava srpskog
naroda. Podaci do kojih su došle prošle godine nevladine organizacije govore da je u prijeratnim općinama Sarajeva Vogošći,
Centru, Novom Sarajevu, Ilijašu, Hadžićima, Ilidži, Starom gradu, zaposleno 893 Bošnjaka. To je deset puta više nego što je
uopće Hrvata i Srba u tijelima tih općinskih administracija. Po tim podacima ukupno su zaposlena 42 Hrvata te 30 Srba.
Mada je Član 2. Zakona o državnoj službi Federacije BiH Ustavni sud FBiH proglasio neustavnim, neke opštine ga još
primjenjuju. Podsjećamo, taj član govori o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda i sadrži odredbu da se ustavni
princip proporcionalne zastupljenosti baziranoj na popisu stanovništva iz 1991. neće primjenjivati u organima državne službe
općina čiji su pojedini dijelovi, prema Dejtonskom sporazumu i prema odlukama Visokog predstavnika pripali drugom entitetu ili
drugoj općini. Npr. u sarajevskoj Općini Stari Grad i načelnik i predsjedavajući Općinskog vijeća su iz reda Bošnjaka. Na
nepoštivanje ustavnih principa upozoravala je grupa samostalnih vijećnika u Općinskom vijeću, ali načelnik odbija navode da
se ovdje radi o gruboj povredi načela ravnopravnosti konstitutivnih naroda.
Prema zvaničnim podacima Skupštine Tuzlanskog kantona u administraciji te institucije zaposleno je 28 ljudi: 25 bošnjačke,
dvoje hrvatske i jedno srpske nacionalnosti.
U Federalnom zavodu za zapošljavanje, od 47 zaposlenih 39 je Bošnjaka, četiri Srbina i tri Hrvata. U periodu od 2001. do
2006. godine, putem Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo, zaposleno je 89 posto Bošnjaka, tri posto Hrvata i 2,7 posto
Srba.
U Bosni i Hrcegovini postoje opštine gdje u javnoj administraciji, ustanovama i preduzećima nije uposlen ni jedan pripadnik
brojčano manjinskoig naroda. U Bosanski Novi vratilo se 6.000 porodica. Niko od povratnika nije zaposlen, a manje od deset
posto ih je ostvarilo pravo na zdravstvenu zaštitu.
U pravilu u BiH se ne primjenjuju ni Zakoni o radu, ni Zakon o lokalnoj samoupravi.
Pored svih ovih zakonskih obstrukcija, i agresivni istupi političkih lidera vladajućih stranaka još jednom su afirmirali formule po
kojoj je homogenizacija i teritorijalizacija nacije jedini recept za sigurnost i opstanak, a što je u dobrom dijelu uticalo na zastoj
procesa povratka.
Na osnovu ovakvih izjava od strane eminentnih orgaznizacija i na osnovu nasih podatka, SSD BIH upućuje vlastima u
Bosni i Hercegovini sljedeće
PREPORUKE
Da se pitanju povratka posveti dužna pažnja kao temeljnom pitanju ostvarivanja ljudskih prava i sloboda u BiH i da se pokusa
ispraviti i nadoknaditi sve ono sto je u tom procesu propusteno
U tom cilju podrzavamo Revidiranu stategiju BiH za sprovedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma kao jedinstvenog
dokumenta koji obuhvata sve segmente povratka zasnovanog na osnovnim principima povratkz izbjeglica i raseljenih osoba u
BiH, povrat imovine i stanarskih prava, rekonstrukciju stambenih jedinica povratnika i stvaranje uslova za održivost povratka
(pravo na rad, pravo na socijalno-zdravstvenu zastitu, pravo na penziono-invalidsko osiguranja, na skolovanje).
Moramo istaci da su u ovaj projekat ukljuceni i prijedlozi SSD BiH poslije visegodisnjeg obracanja BH-a institucijama. Potreba
za ovakvim dokumentom se osjecala odavno zbog losih rezultata u povratku, a posebno zbog glomazne, birokratske
administracije. U cilju efikasnije realizacije ove Revidirane strategije povratka, SSD BiH smatra da je potrebno posvetiti
posebnu paznju na slijedece segmente:
1. Pravo na rad:
Kad govorimo o pravu na rad, moramo jos jednom da istaknemo, da jos uvjek postoji znatan broj izbjeglih i prognanih koji zele
da se vrate, ali zbog godina starosti nisu u mogucnosti da nadju zaposlenje. Potrebno je da se takvim licima omoguci otkup
radnog staza kako bi i na taj nacin regulisali penziski staz i stekli odredjena sredstva za zivljenje.
Nepostojanje jedinstvene pravne odluke kojim bi se regulisalo pitanje prekinutog radnog staza za vrijeme poratnih godina i
ukljucivnja tih godina u radni staz ili povrat na predratna radna mjesta, svakako utice na proces povratka. Isto tako, gradjanima
BiH koji su proveli izvjesno vrijeme u zatocenistvu da se to vrijeme beneficirano obracuna u penzioni staz.
U cilju realizacije takozvanog odrzivog povratka, SSD BiH smatra da je neophodno postojanje jedinstvenog socijalnog –
zdrastvenog i penzionog – invalidskog sistema na nivou drzave.
2. Školstvo
I pored stalnog isticanja o primjeni jedinstvenog sistema na području cijele države i dalje se govori da su mogućnosti
obrazovanja na maternjem jeziku, umanjena, a što je i jedan vid segregacije.
Školstvo mora biti oslobođeno bilo kakve segregacije i bilo kakvog politikanstva.
Potrebno je da se ispoštuje jedinstveni sistema školovanja kod osnovnog i srednjeg obrazovanja, a dok je kod visokog
obrazovanja potrebno završiti process primjene jedinstvenog zakona prema upustvima Bolonjske dekleracije i svih drugih
evropskih zakona koji se trebaju slijediti.
Shodno tome potrebno je što prije osnovati Centar za informisanje i priznavanje diploma (CIP), a što je i uneseno u Okvirni
zakon o visokom obrazovanju (SL.glasnik BiH, broj 59/07), a koji će djelovati kao državni ENIC-NARCIS ured kako je
predviđeno i Lisabonskom konvencijom, a čiji je potpisnik, i Bosna i Hercegovina.
Isto tako država Bosna i Hrcegovina treba da uzme aktivnijeg učešća u radu dopunskih škola u dijaspori. Pokazatelji govore da
jedan broj škola prestao sa svojim aktivnostima, a najčešći razlog je finansijske prirode. Finasiranje prosvjetnih radnika je
postao akutni problem u mnogim državama gdje egzistira naša dijaspora
Zato smatramo da i naša država treba da pomogne u finasiranju takvih škola, kako one ne bi prestale s radom, a shodno
odredbama Zakona o srednjem i osnovnom obrazovanju:
Član 33.
,, S ciljem organiziranja dopunske nastave iz grupe tzv. ’’nacionalnih predmeta’’ za učenike
osnovnih i srednjih skola za. drzavljane BiH u inozemstvu, nadle.na ministarstva BiH inicirat će
potpisivanje posebnih sporazuma sa svim dr.avama u kojima za BiH postoji takav interes.
Finansijska sredstva za tro.kove nastavnog osoblja, ukoliko iz domicilnih propisa ne
proizilazi da padaju na teret zemalja prijema, planirat će se u budetu institucija BiH.
Nastavni plan i program za predmete dopunske nastave, na osnovu zajedničkih jezgri
iz člana 42. ovog zakona, utvrđuje posebna komisija koju imenuje Vijeće ministara, u saradnji s
Agencijom za nastavne planove i programe.”
Shodno ovom članu predlažemo da nadležna ministarstva Bosne i Hercegovine zajedno sa SSD BiH naprave spisak takvih
zemalja gdje postoji takav problem i pokušaju iznaći riješenje.
Mislimo da nije potrebno da se ponavlja važnost opstojanja takvih škola, nego je potrebno iznaći finansijska sredstva koja su
neophodna za rad takvih škola, a kako je to već navedeno u ovom članu.
SSD BiH smatra da je nepostojanje jedinstvenog Ministrstva za prosvjetu I kulturu svakako je jedna kočnica u daljem ravoju
sistema školovanja, zato traži od mjerodavnih institucija BiH da osnuju jedno.
3. Ljudska prava
Potrebno je stalno raditi na poboljšanju sigurnosnih uslova kako bi se zaštitili pre svega fizižka lica i kako bi prestalo
uzurpiranje privatne i lične svojine.
Sprovedbu Zakona o zaštiti osnovnih ljudskih prava stalno podizati na veći nivo ne samo deklerativno, jer još uvjek postoji veliki
broj izbjeglih, raseljenih, i interno raseljenih, i veliki broj povratnika čija su prava svedena na margine i koji su često
diskrimisani.
Da bi se ostvarile osnovne norme koje govore o ljudskim pravima potrebno je svim tim kategorijama naseg stanovništva
omogućiti da se oni osjećaju kao ljudska bića i tom cilju je potrebno sve podrediti, a sve ono što je usmjereno protiv toga treba
biti sankcionisano i uklonjeno.
U tom smislu potrebno je stvoriti uslove za život dostojna čovjeka, i u tom cilju potrebno je ozbilnije poraditi na zatvaranju
kolektivnih centara, a svim onima koji žive u takvim centrima treba omogućiti povratak na njihova predratna ognjišta ili ako to
nije moguće onda država treba da im napravi odgovarajuće smještaje.
U Povratničkim mjestima omogućiti postojanje normalne infrastrukture, puteva, struje, vode, kanalizacije i svega onoga što je
potrebno za normalan zivot!
To neka bude primarna obaveza svih nadležnih institucija kako bi ti stanovnici ostali gdje i jesu, i gdje pripadaju!
Stvaraju se čista etnička područja, prodajom ili zamjenom stambenih objekata. Mi to željeli ili ne, na ovaj način se ostvaruju
ideje nacionalista, da svak živi na svom.
Svi moramo poraditi na tome da se ne stvaraju čista etnička područja (a nažalost to se sad događa), ako želimo da imamo
jedinstvenu državu, ali to se može postići samo tako ako se ostvare ovi uslovi koji su navedeni.
4. Finansijski projekti
Da bi se projekat održivog povratka obnovio i realizovao, on mora biti praćen realnim finansijskim projektom.
Nacrtom budžeta za 2009 godine odobreno je 300.000KM za povratak. Ovakav parameter dovoljno govori sam za sebe. Na
osnovu izjava koji dolaze is Minstarstva za ljudska prava i izbjeglica, novom strategijom je predvidjeno da se vrati 41 hiljada
porodica ili 135.000 građana. Takav budžet nemože zadovoljiti te potrebe, a prema informacijma koje dolaze iz Ministarstva za
ljudska prava i izbjeglice za realizaciju tog projekta potrebno je oko milijardu KM, od toga 600 miliona za obnovu porušenih
stambenih objekata i 470 miliona KM za održivi povratak.
Neshvatljivo je da je ovaj budžet 108 puta manji nego predloženi i kako kaže predsjednik Komisije za povratak pri Saboru
IZBiH, Husein ef Hadžić:
,, To nije dovoljna ni za dostojnu dženazu umrlih bošnjačkih povratnika.”
Novo svijetlo na povratak donosi dogovor triju političkih stranaka iz Pruda da se ozbiljno sprovede akcija povratka do popisa
stanovništva, do 2011, a kako se ističe tim dogovorom, taj revidirani proces povratka finasirao bih se sredstvima EU i
sredstvima države BiH.
Vrlo je siptomatično kako to da se odjednom mogu iznaći milionska sredstva kojim bi se završio proces povratka, dok
zvaničnim budžetom je predviđeno svega 300.000 KM.
SSD BiH nakon svih ovih kontradiktornih pokazatelja ističe da je potrebno izvršiti rekonstrukciju budžeta i smatra da je isto tako
potrebno aplicirati kod određenih evropskih i svjetskih institucija kako bi se omogućila potrebna sredstva kako nebi i ova nova
strategija završila neuspješno.
5. Popis stanovništva
Novo svijetlo u procesu povratka predstavlja planirani Popis stanovništva Bosne i Hercegovine. Prema dogovoru u Prudu popis
bi se održao 2011 godine.
Nadležne institucije BiH su pistupile radu na operacionalizaciji zaključaka iz zajedničke izjave koju su na sastanku u Odžaku 8.
novembra potpisali lideri SDA Sulejman Tihić, SNSD-a Milorad Dodik i HDZBiH Dragan Čović, i samo Vijeće ministara
operacionalizira dogovor iz Odžaka.
U toku pripreme za popis stanovništva mora se donijeti i niz zakona o popisu stanovništva, finansiranju popisa, registraciji kao
i niz drugih uredbi.
Usvajanje zakona o popisu stanovništva uvjet je iz dokumenta Evropsko partnerstvo i niko nemoze biti clan EU, ako se nezna
tacan broj stanovnika. Svi pristupni fondovi vezu se za broj stanovnika i na osnovu tih podataka rade se svi socijalni, razvojni i
financijski projekti.
Zašto je ovaj proces toliko bitan za dijasporu, pa iz prostog razloga što će tim popisom biti predviđeni samo rezidenti, a svi oni
koji su odsutni više od godinu dana iz države nisu rezidenti!
Laički prevedeno svi oni koji žive u izbjeglištvu (ne svojom voljom) neće biti obuhvaćeni ovim popisom i neće se uvidentirati kao
stanovnici BiH.
Na drugoj strani prema standardima UN i EUROSTAT-a, svi stranci koji su prisutni u državi više od godinu dana su rezidenti.
Kakva kontraktidornost, ali kako kažu u ureda za statistiku, dijaspora se može evidentirati kako bi se znao tačan broj naših
građana koji žive u inostranstvu, a što bi se regulisalo Zakonom o popisu stanovništva.
Izlaz je nađen u tome da se u ovom dijelu ugrade mehanizmi za punu implementaciju Aneksa VII Dejtonskog ugovora o
povratku izbjeglica, s tim da popis stanovništva iz 1991. godine bude i dalje osnova za nacionalnu zastupljenost u svim
državnim, kantonalnim i opštinskim institucijama do 2014. godine.
Postavljamo pitanje kako evidentirati naše građane u izbjeglištvu koji imaju dvojno državljanstvo i da li njihova mjesta
prebivališta mogu da budu mjesta u kojima su boravili 1991. godine i bili obuhvaćeni tim popisom?
Isto tako tražimo, ako se već nemože promjeniti ta uredba kojom se reguliše status rezidenta, da u procesu popisa učestvuju i
posmatračke komisije od strane EU.
6. Ministarstvo za dijasporu
Poslije svih ovih nabrojanih segmenata u procesu riješavnja zahtjeva dijaspore, SSD BiH je i dalje mišljenja, a nakon
sagledavanja svih ovih i drugih probleme koje postoje oko izbjeglih i raseljenih lica da je postojanje jednog Ministarstva za
dijasporu neophodno.
Da bi svi sadašnji, a i budući problemi oko dijaspore bili odgovarajući tretirani postoji susna potreba za uvođenjem jedinstvenog
Zakona o dijaspori kom bi se regulisala ova tematika.
Shodno takvom razmišljanju i potrebama, a i prema našem ranijem zahtjevu, SSD BiH traži od svih mjerodavnih institucija da
razmotre i ovaj zahtjev o uvođenju Ministarstva za dijasporu, a što se pokazlo vrlo efikasno u riješavanju problema vezano za
dijasporu u državama koje imaju formirana Ministarstva za dijasporu.
S poštovanjem,
Nesib Karišik
Belmir Zec
Nesib Karišik
Belmir Zec
Potpredsjednici SSDBiH