GEOLOŠKI RESURSI
U geološke resursa spadaju oni prirodni resursi koji se nalaze u Zemljinoj kori (litosferi) i prema
poreklu i sastavu mogu se podeliti na energetske i mineralne resurse.
Energetski resursi
Razvoj u eksploataciji energetskih izvora je krucijalan za ukupan ekonomski razvoj sveta, poĉev od
prve upotrebe vatre pre oko 40000 godina, preko razliĉitih oblika mehaniĉke energije koja je korištena
u procesima proizvodnje, do moderne industrije i visokih tehnologija u procesu transformacije energije
u one oblike koji su najbolji za odreĊene proizvodne procese. Danas su energenti krvotok moderne
ekonomije i najznaĉajniji pojedinaĉni proizvod u meĊunarodnoj razmeni (trgovina naftom obuhvata
oko ĉetvrtine ukupne svetske trgovine po obimu, ali ne i po vrednosti).
Mehaniĉka energija upotrebljava se u velikim koliĉinama u proizvodnji i transportu. Pri obraĉunavanju
proizvodnje i potrošnje mehaniĉke energije koristi se mera “tona ekvivalentnog kamenog uglja”
(eng. “tone of coal equivalent” - TCE). Zbog razliĉite energetske vrednosti energetskih izvora, koju
merimo u dţulima (J), preraĉunavamo svaku proizvedenu ili potrošenu koliĉinu pojedinog energetskog
izvora u TCE po posebnom kljuĉu (na primer, 1 t sirove nafte = 1,454 TCE, a 1 TCE = 0,699 t sirove
nafte; 1000 kWh hidroenergije = 0,123 TCE, a 1 TCE = 8130 kWh hidroenergije)1.
Pre industrijske revolucije glavni energetski izvori bili su ljudska i ţivotinjska snaga, vodna energija,
drvo i vetar (u pomorstvu). Posle pronalaska parne mašine glavni energetski izvor postao je ugalj. U
poĉetku kameni ugalj, zatim mrki ugalj, lignit i treset. Prevlast uglja je trajala do 1965/68. godine, kada
je primat u energetskom bilansu sveta preuzela nafta, da bi vremenom sve veći udeo imao i zemni gas
(nafta je postala glavni energetski izvor u Angloamerici 1955. godine, u Evropi 1965. godine, u Aziji i
bivšem SSSR sedamdesetih godina XX veka, a u Kini tek devedesetih godina XX veka). Hidroenergija
je u porastu posle otkrića elektriĉne energije krajem XIX veka. Šezdesetih godina XX veka pojavljuje
se nuklearna energija).
Evidentno je da je kroz istoriju energetike postojala veoma čvrsta veza izmeĎu energetike i razvoja
tehnologije. Eksploatacija energenata oblikuje potrebu za odreĊenim tehnologijama, ali i razvoj nauke
i tehnologija dovodi do promena u iskorištavanju energetskih izvora. Ĉinjenica je da ekonomski
razvijene zemlje mogu, zahvaljujući stepenu svog razvoja i razvoja tehnologije, da koriste jeftinije
oblike energije.
Sa druge strane, geopolitiĉke okolnosti u kojima se vrši eksploatacija energetskih izvora posebno su
znaĉajne jer je kontrola nad proizvodnjom i potrošnjom energenata strateški vaţna za ukupni razvoj
drţava. Uticaj geopolitike na energetiku je ogroman, zbog ĉega je veoma ĉesto niz politiĉkih okolnosti
u prošlosti uticalo na pojavu energetskih kriza u svetskoj ekonomiji (naftne krize sedamdesetih godina
XX veka). Moţe se slobodno reći da meĊunarodna geopolitika energetike direktno utiĉe na geopolitiku
pojedinih zemalja koje su interesnim sferama proizvoĊaĉa ili potrošaĉa energenata u svetu. Koliki je
znaĉaj i opasnost od nedostatka vodećih energenata u svetskoj potrošnji, nafte i gasa, mogli su da se
sagledaju, upravo, sa velikim naftnim krizama sedamdesetih godina XX veka. Tada je skok cena nafte
na svetskom trţištu generisao opšti pad industrijske proizvodnje, pojavu inflacije, nezaposlenosti.
1
Za podatke pre reforme mernih jedinica, pre 12.12.1980. godine, vaţilo je: 1 kg kamenog uglja 7000 kcal, 1 kg mrkog
uglja 1911 kcal, 1 kg sirove nafte 10100 kcal, 1m3 zemnog gasa 7600 kcal, 1kwh hidroenergije 2800 kcal.
Mnoge zemlje u razvoju, koje su energetski zavisne, tada su upale u velike duţniĉke krize zbog uvoza
skupih energenata. Jedino su tada prosperirali izvoznici nafte i gasa, ali su tokom osamdesetih godina
XX veka, kada su cene barela padale na svetskom trţištu, osetile veliki udarac zbog skromnih prihoda
od izvoza energenata.
Sa ekonomske taĉke gledišta, u procesu korišćenja energetskih resursa i proizvodnji energije, poţeljno
je podsticati efikasno korišćenje energenata. To podrazumeva naĉin korišćenje energenata koji će
doneti najveću ekonomsku dobit po jedinici energetske jedinice koja se potroši. Ovo nije nimalo lak
zadatak u uslovima kada je potrebno zadovoljiti potrebe svetske ekonomije. Ipak, jedan od najvaţnijih
principa u eksploataciji energetskih resursa i proizvodnji energije treba da bude minimizovanje
neracionalnog korišćenja energenata (sa velikim gubicima energije). Zbog toga je ponovo veliki interes
za „pametno“ korišćenje i upravljanje energetskim izvorima u cilju maksimizovanja ekonomskih i
socijalnih koristi. Koliko su sva pitanja oko korišćenja energetskih resursa i proizvodnje energije,
odnosno njene potrošnje vaţna za ukupnu svetsku ekonomiju i oblikovanje ekonomskog pejzaţa u
prostoru govore i ĉinjenice da zemlje siromašnog Juga koje čine oko 75% svetske populacije troše
svega oko 30% proizvedene energije u svetu. MeĊutim, treba imati na umu i ĉinjenicu da je sa
intenziviranjem industrijskog razvoja u pojedinim zemljama Juga (Indija, Kina), energetska potrošnja
enormno raste u odnosu na potrošnju bogatog Severa (sedmostrukim godišnjim stopama).
Pregled svetske proizvodnje i potrošnje energenata
U energetskom bilansu naše planete jasno se moţe videti da do Zemlje dospeva ogromna koliĉina
energije Sunĉevim zraĉenjem (178 000 TW, pri ĉemu je 1 TW =1012 W), što je 15000 puta više nego
što je godišnja potrošnja energije celog ĉoveĉanstva. Od toga se 30% odbija natrag u kosmos, 50% se
upija u Zemljinu površinu (kopno i voda), transformiše u toplotu i isijava, a 20% se troši za kretanje
vazduha, hidrološki ciklus i fotosintezu. Tih 20% omogućuje rad hidroelektrana, talasnih elektrana i
vetrenjaĉa i direktno uĉestvuje u stvaranju biogoriva. Veoma mala koliĉina energije dolazi od Meseca
(3 TW) i ona utiĉe na plimu i oseku (plimske elektrane), kao i iz unutrašnjosti Zemlje (30 TW) od ĉega
se mali deo koristi za geotermalne elektrane (teško je dostupna).
Izdvajamo pet osnovnih izvora energije:
Sunĉevo zraĉenje (solarna energija);
kretanje i gravitacija Sunca, Meseca i Zemlje;
geotermalna energija;
nuklearna energija;
energija hemijskih reakcija.
U pogledu izvora ovih pet osnovnih izvora energije, izdvajaju se dve velike grupe:
Primarni izvori energije: drvo, ugalj, nafta, zemni gas, kinetiĉka energija vode, radioaktivni
izvori i organski otpad. Ovi energetski izvori se dele obnovljive i neobnovljive. Obnovljivi
izvori su: Sunĉeva energija, energija vetra, plime i oseke i geotermalna energija, ali se još malo
koriste zbog skupih ureĊaja za transformaciju u toplotnu energiju (sunĉeva, plimska) ili
prostorne raspršenosti samih izvora (vetar, morski talasi, morske struje). Pri pretvaranju
(preradi) primarnih u sekundarne (upotrebljive) izvore u prenosu gubi se oko 20% energije.
Sekundarni izvori energije: koks, briketi, koksni gas, naftni derivati, elektriĉna struja, toplota.
Geografija energetike se bavi istraţivanjem, pretvaranjem, prenosom i korišćenjem energije u
prostornom aspektu. U okviru ovih istraţivanja utvrĊuje se razmeštaj energetskih resursa u svetu,
proizvodnja i potrošnja energije, rasprostranjenje prenosne i distributivne mreţe.
Samo mali broj zemalja u svetu proizvodi više energije nego što potroši. Većina zemalja je prinuĊena
da energente uvozi kakao bi obezbedila svoju privredu i ţivot uopšte. Zbog toga su zemlje uvoznice
energenata veoma zavisne od kretanja proizvodnje i cena energenata na svetskom trţištu, odnosno od
uslova i prilika koje vladaju u zemljama izvoznicama energenata.
Sa druge strane, potrošnja energije je veoma neujednaĉena u svetu. Tako su SAD najveći svetski
potrošaĉ energenata, ali su zemlje - lideri u potrošnji energenata po glavi stanovnika Kanada, Japan,
Norveška, Švedska, Japan, Australija i Novi Zeland. Sa svega 4% svetske populacije, koliko ima
stanovnika SAD, potroši oko ĉetvrtinu svetske energije, i to najviše u transportu (oko 40%). Nasuprot
tome, zemlje u razvoju troše oko 30% svetske energetske proizvodnje, a obuhvataju gotovo 80%
stanovništva sveta. Analizirajući stepen potrošnje energije u svetu, moţe se reći da postoji direktna
veza izmeĊu potrošnje energije po glavi stanovnika i stepena razvoja date drţave. U nerazvijenim
zemljama potrošnja energije je ispod svetskog proseka; u zemljama u razvoju je ona u stalnom usponu,
ali ipak ispod potrošnje po glavi stanovnika razvijenih zemalja, a u razvijenim zemljama je i iznad
svetskog proseka.
Karta 1: Potrošnja energije u svetu
Izvor: commons.wikimedia.org
Trenutna energetska situacija u svetu je takva da najveći deo energetskih potreba svetska ekonomija
zadovoljava iz neobnovljivih izvora energije (preko 90% proizvedene energije u svetu), a od toga oko
90% proizvedene energije dolazi od fosilnih goriva.
Fosilna goriva
Fosilna goriva predstavljaju vrstu energetskih izvora koji su nastali od fosilnih ostataka biljaka i
ţivotinja, nataloţenih u Zemljinoj kori, izloţenih jakom pritisku ili velikoj toploti tokom miliona
godina, pri ĉemu su se transformisali u ugljovodonike. Sagorevanjem, ugljovodonici oslobaĊaju veliku
koliĉinu energije, ali se kao nus-produkti javljaju i razliĉiti vidovi gasova (ugljen-monoksid, ugljen-
dioksid, sumporovi i azotovi oksidi, itd). Ovi gasovi su veoma štetni i utiĉu na zagaĊivanje atmosfere,
ali i u stvaranju odreĊenih globalnih ekoloških problema (efekat staklene bašte, kisele kiše).
Svetska ekonomija je veoma zavisna od potrošnje fosilnih goriva. Do sada je potrošnje fosilnih goriva
bila u stalnom usponu, a u budućnosti, i pored ĉinjenice da su rezerve fosilnih goriva znatno smanjene,
oĉekuje se da će ta potrošnja i dalje rasti, naroĉito u zemljama u razvoju koje se brzo industrijalizuju.
Procenjuje se da, ukoliko potrošnja fosilnih goriva ostane pribliţno sadašnjem nivou, rezerve nafte će
biti iscrpene u narednih 40 godina, prirodnog gasa za 60 godina, a uglja za oko 300 godina.
U grupu fosilnih goriva spadaju sledeći energetski izvori:
Nafta;
Prirodni (zemni) gas;
Ugalj; i
Treset.
Treset je u stvari vrsta zemljišta koje nastaje u vlaţnim staništima umerenog klimatskog pojasa,
taloţenjem i delimiĉnim raspadanjem biljaka i biljnih produkata. Delimiĉno ugljenisanje treseta moţe
biti prvi korak u nastanku uglja. Najviše se koristi kao organsko gorivo, a osušeni treset lako gori i pri
sagorevanju oslobaĊa veliku koliĉinu dima (znatno je manje energetske vrednosti od uglja). Danas se
koristi za grejanje u domaćinstvima u nekim delovima sveta (tradicionalno u Irskoj i Škotskoj).
Najveća tresetišta se nalaze u Kanadi, Kini, Indoneziji, Rusiji i SAD, a najveći potrošaĉi treseta u svetu
su: Finska, Irska, Rusija i Švedska.
Ugalj
Ugalj je fosilno gorivo koje je nastalo procesom karbonifikacije drvene mase. U zavisnosti od
zastupljenosti ĉistog ugljenika (stepenu karbonifikacije), odnosno koliĉini osloboĊene energije tokom
procesa sagorevanja i suvog ostatka, ugljevi se dele na2:
Kameni ugalj - potiĉe iz karbonske ili permske ere, a kaloriĉna vrednost je visoka (preko 24
mJ/kg), sa 85% ugljenika i 1% pepela. Prema koliĉini isparljivih supstanci, kameni ugalj se deli
na više podgrupa, od kojih je najpoznatija podgrupa antracit (najmanje isparljivih supstanci, od
4-7%);
Mrki uglja – datira iz starijeg tercijara i sadrţi od 65-80%, a prilikom sagorevanja oslobaĊa
nešto manju koliĉinu energije (16-24 mJ/kg). Od kamenog uglja se razlikuje po tome što pored
humusnih supstanci sadrţi i i izvesnu koliĉinu humusnih kiselina;
Lignit – drvenasti ugalj pliocene starosti, ima najmanju energetsku vrednost (10-16 mJ/kg), a
sadrţi od 60-65% ugljenika, 25% vode i 8-13% pepela, uz izvesnu koliĉinu sumpora.
2
Prema klasifikaciji Ekonomske komisije OUN za Evropu, postoji samo podela na kameni i mrki ugalj. Kameni ugalj ima
gornja toplotnu moć, bez pepela, od 23,87 MJ/kg i više. Ispod te granice su vrste mrkog uglja, gde se lignit takoĊe raĉuna u
tu grupu. MeĊutim u nekim prikazima se odvojeno prikazuje i lignit gde se granica toplotne moći uglja vrednuje da je 12,5
MJ/kg.
Vek uglja zapoĉeo je sa pronalaskom parne mašine, a ubrzo je postao glavni energent u procesu
industrijalizacije (crna metalurgija i termoelektrane). Sredinom XX veka nafta i prirodni gas poĉinju da
smenjuju ugalj u mnogim sferama korišćenja fosilnih goriva, ali on ipak zadrţava znaĉajan udeo u
svetskoj proizvodnji energije (naroĉito u onim zemljama u razvoju koje raspolaţu većim rezervama
uglja, a koje su u procesu intenzivne industrijalizacije i razvoja). Kada se sagledaju uslovi, faktori i
posledice eksploatacije i korišćenja uglja, apostrofira se nekoliko ĉinioca koji ograniĉavaju njegovu
eksploataciju:
Sagorevanje uglja oslobaĊa velike koliĉine štetnih gasova u atmosferu, posebno sulfata. Ovo je
naroĉito karakteristiĉno za ugljeve niske kalorijske vrednosti (lignit), koji imaju znaĉajan
postotak sumpora u svojoj strukturi i ĉijim sagorevanjem je stvaranje sumpornih oksida
povećano, što dovodi, u kontaktu sa vodom u atmosferi, do stvaranja kiselih kiša. Osim toga
prilikom sagorevanja, ugalj oslobaĊa i znatnu koliĉinu ugljen-dioksida, gasa koji je najvaţniji
ĉinilac stvaranja „efekta staklene bašte“;
Eksploatacija uglja je komplikovanija od eksploatacije nafte i prirodnog gasa. Podzemni kopovi
su opasni i ĉine veoma skupu investiciju, dok površinski kopovi narušavaju okolinu i za sobom
ostavljaju degradiranu sredinu koju je teško obnoviti;
Ugalj je teret koji je kabast i teţak za transport na velike razdaljine, a cevovodi su daleko
skuplji i neekonomiĉniji u odnosu na cevovodni transport drugih materija;
Ugalj je nepogodan energent za mobilne jedinice, kao što su moderni vozovi ili automobili.
Iako se posebnim tehnikama gasifikacije ugalj moţe privesti upotrebi za motorna vozila, ipak je
taj naĉin dobijanja pogonskog goriva veoma skup, a automobili su još uvek nedovoljno
adaptirani ovakvom gorivu.
Vrednost rezervi uglja meri se koliĉinama koje su dostupne (veliĉina eksploatacionih polja, debljina i
dubina) i vrstom uglja. Najjeftinija eksploatacija je površinskim kopovima, lako dostupnih slojeva
uglja. Ono što je negativno u ovom sluĉaju jeste to što ovakva eksploatacija u potpunosti degradira
okolinu, odnosno za sobom ostavlja ogromne naslage zemlje i pratećeg materijala. Sa druge strane,
najskuplji vid eksploatacije jeste jamska proizvodnja, koja je gotovo slabo primetna na okolini, ali je
veoma opasna (većina rudnika u Evropi i Apalaĉima).
Najveće rezerve uglja u svetu koncentrisane su u severnoj hemisferi i to izmeĊu 35o i 50o severne
geografske širine. Dokazane rezerve uglja u svetu su 985 milijardi tona, ali je geografska distribucija
tih rezervi apsolutno neravnomerna u svetu. Samo šest zemalja raspolaţe sa oko 80% svetskih rezervi
uglja:
SAD (27,1%);
Rusija (17,3%);
Kina (12,6%);
Indija (10,2%);
Australija (8,6%);
Juţna Afrika (5,4%).
U Evropi najznaĉajnija oblast rasprostranjenja su podruĉja prostiranja planina hercinske orogeneze i
to:
Velika Britaniji (Vels, Midlands, Lankašir, Jorkšir, Nortumberlend, Škotska nizija);
severna Francuska (Alzas i Loren);
Belgija i Holandija (Limburg);
Nemaĉka (Rur i Sar);
Poljska i Ĉeška (Gornji Šljonsk).
Ukrajina (deo donjeckog basena – Donbasa);
Rusija (deo Donbasa, Kuznjecki basen i Minusinska kotlina pod Sajanskim gorjem u juţnom
Sibiru, okolina Irkutska i Angarska, Vorkuta na reci Peĉori). Postoje indicije da su najveće
svetske (nepotrvrĊene) rezerve uglja skoncentrisane upravo u Rusiji, u Sibiru,ali je problem
njihove eksploatacije izuzetno hladna klima i prisustvo stalno zaleĊenog zemljišta;
Azija ima nekoliko zona bogatih ugljem:
Kazahstan (basen Karaganda);
Severna i srednja Kina (provincija Šansi, provincija Hajpej, u severozapadnoj regiji, Fu-šun,
Fu-sin i Đinĉţou u pokrajini Ljaoning u Mandţuriji, u provinciji Hunan, na poluostrvu
Šandong);
Indija (na tromeĊi drţava Bihar, Orisa i Bengalija, u dolinama/kotlinama reka Damodar, Sona,
Mahanadi i Godavari);
Severna Koreja i Vijetnam (Tongking).
Na podruĉju Severne Amerike leţišta uglja se prostiru u:
• Kanadi (provincije Saskaĉevan, Alberta i na severoistoku zemlje – Nova Škotska i Nju
Nrunzvik);
• SAD (leţišta kamenog uglja u Apalaĉima (60% ukupnih rezervi), na prostorima drţava
Pensilvanija, Zapadna Virdţinija i Ohajo, u Alabami, na Srednjem zapadu (Indijana, Ilionois,
Kentaki) i na Zapadu (Kolorado, Montana, Juta, Vajoming, Arizona i Nju Meksiko);
Ostala područja sveta pre svega obuhvataju:
• Juţnu Afriku (leţišta su jugozapadno od Johanesburga);
• Australija (Kvinslend (kotlina Boven), okolina Sidneja i Novi Juţni Vels).
Ugalj uĉestvuje u svetskoj proizvodnji energije iz primarnih izvora sa 26%, a u proizvodnji elektriĉne
energije sa 41% (2008). Kada bi se ova struktura proizvodnje analizira po zemljama, dobijali bi se
razliĉiti rezultati, shodno potrebama date zemlje, ali i dostupnosti uglja. Ipak, i pored postojanja velikih
regionalnih razlika u strukturi proizvodnje, moţe se dati jedan opšti globalni prikaz proizvodnje uglja u
svetu.
Tabela 1: Svetska proizvodnja uglja u svetu
Procenjene
Udeo
2003 2004 2005 2006 godine
(%)
eksploatacije
Kina 1722.0 1992.3 2204.7 2380.0 38.4 % 48
SAD 972.3 1008.9 1026.5 1053.6 17.0 % 234
Indija 375.4 407.7 428.4 447.3 7.2 % 207
Australija 351.5 366.1 378.8 373.8 6.0 % 210
Rusija 276.7 281.7 298.5 309.2 5.0 % 508
Juţna Afrika 237.9 243.4 244.4 256.9 4.1 % 190
Nemaĉka 204.9 207.8 202.8 197.2 3.2 % 34
Indonezija 114.3 132.4 146.9 195.0 3.1 % 25
Poljska 163.8 162.4 159.5 156.1 2.5 % 90
Ukupno 5187.6 5585.3 5886.7 6195.1 100 % 142
Ako se posmatra trend kretanja proizvodnje po najvećim proizvoĊaĉima u svetu u periodu 2003-2006.
godina, moţe se zakljuĉiti da je taj trend u stalnom porastu, te je procena perioda u kome će postojeće
rezerve uglja biti iscrpene 142 godine. Obzirom da u prikazanoj tabeli nisu date sve zemlje koje
raspolaţu odreĊenim rezervama uglja, procene struĉnjaka su da će period eksploatacije uglja biti znatno
duţi (do 300 godina) jer će se u proizvodnju ukljuĉiti druga podruĉja, koja su sada identifikovana kao
srednji i mali proizvoĊaĉi, ali i da će se u ukupnoj energetskoj proizvodnji, udeo energije iz ovog
izvora u budućnosti smanjivati
Ovde je interesantno napomenuti i to da se po strukturi ugljeva izdvajaju zemlje proizvoĊaĉi kamenog
uglja i mrkog uglja i lignita. Tako najveću proizvodnju mrkog uglja i lignita beleţi Nemaĉka, koja
inaĉe svoju proizvodnju smanjuje. Pojedine zemlje koje imaju rezerve mrkog uglja i lignita povećavaju
njihovu proizvodnju (Indija, Indonezija i Turska), najviše zbog povećanja potrebe za energijom u
industriji.
Jedan broj zemalja pokazuje visoku energetsku zavisnost od uglja kao dominantnog izvora u procesu
dobijanja elektriĉne energije: Poljska (93%), Juţna Afrika (93%), Australija (80%), Kina (78%), Izrael
(71%), pa slede Kazahstan, Indija, Maroko, Ĉeška, Grĉka, SAD (50%), Nemaĉka (47%).
Kada je reĉ o izvozu uglja, situacija je nešto drugaĉija u pogledu zemalja – izvoznika uglja. Ubedljivo
na prvom mestu je Australija, sa preko trećine svetskog izvoza uglja, što je posledica ĉinjenice da je
reĉ o zemlji koja poseduje znaĉajne rezerve uglja, a da istovremeno ugalj ne troši previše u proizvodnji
energije za sopstvene potrebe. Kina, Rusija i SAD, kao zemlje sa najvećim svetskim rezervama uglja i
meĊu najvećim su svetskim proizvoĊaĉima, imaju manji udeo u svetskom izvozu ovog energenta, jer se
znaĉajan deo proizvedenih koliĉina troši u sopstvenoj industriji. Ekstremna primer takvog trenda jeste
Indija, koja je treći svetski proizvoĊaĉ uglja, a uopšte se ne nalazi u prvih deset izvoznika (pojavljuje se
kao znaĉajan uvoznik). Razlog tome je veliko povećanje potreba za ugljem u industriji (crna
metalurgija i temoenergetika). Posle Australije, kao veliki izvoznici slede: Indonezija, Kina, Juţna
Afrika i Rusija (svega 7,7% svetskog izvoza).
Tabela 2: Najveći izvoznici uglja na svetu
2003 2004 2005 Udeo (%)
Australija 238.1 247.6 257.6 32.0%
Indonezija 107.8 131.4 147.6 13.4%
Kina 103.4 95.5 79.0 9.8%
Juţna Afrika 78.7 74.9 77.5 9.6%
Rusija 41.0 55.7 62.3 7.7%
SAD 43.0 48.0 49.9 6.2%
Kanada 27.7 28.8 31.0 3.9%
Poljska 16.4 16.3 16.4 2.0%
Vijetnam N/A 10.3 14.1 1.8%
Ukupno 713.9 764.0 804.2 100%
Distribucija izvoznika uglja u svetu posledica je prisustva rezervi, ali i obima domaće potrošnje uglja.
Danas su najveći potrošači uglja na svetu Kina, Indija, SAD, a prema prognozama do 2030. godine,
najveći porast u potrošnji uglja upravo će beleţiti prve dve zemlje, Kina i Indija, zauzimajući više od
50% ukupne svetske potrošnje uglja. Razlog je veoma intenzivna industrijalizacija i rast industrijske
proizvodnje koji zahteva sve veće i veće koliĉine energije. Ove dve zemlje troše velikim delom
sopstvene rezerve uglja, a jednim delom se snabdevaju iz Australije i Juţne Afrike.
Slika 1: Potrošnja uglja u svetu
Ugalj spada u kategoriju rasutih i kabastih tereta, zbog ĉega je vaţno da se obezbede što niţi
transportni troškovi. Osim toga, veoma je vaţno o kojoj vrsti uglja je reĉ, jer se ne isplati prevoziti
mrki ugalj i lignit na veće udaljenosti zbog ĉega se ovi ugljevi uglavnom troše u termoelektranama
blizu samih kopova. Ugalj se uglavnom transportuje ţeleznicom ili barţama (reĉni i morski transport).
Veoma retko se ugalj transportuje cevovodima, jer je takav vid transporta veoma skup. U
zapadnoevropskim zemljama dolazi do odreĊenom paradoksa, ali samo naizgled: ugalj koji se
eksploatiše u ovim zemljama moţe biti 40-60% skuplji od uvoznog uglja koji se dobija iz jamskih
kopova (cena bez carine). Ovo je jedan od razloga zbog ĉega se u Britaniji, Francuskoj, pa i Nemaĉkoj
gase i zatvaraju rudnici uglja.
Rezerve uglja u Srbiji su procenjene na preko 22 milijarde tona (sa Kosovskim basenom). MeĊutim,
najveći deo rezervi otpada na nisko kaloriĉni lignit (preko 97%), manji deo na srednje kaloriĉni mrki
ugalj i najmanji na visoko kaloriĉni kameni ugalj.
Najveći deo potreba za ugljem u industriji i domaćinstvima u Srbiji obezbeĊuje se iz domaćih izvora
(95%). Proizvodnja kamenog i mrkog uglja obavlja se iskljuĉivo u rudnicima sa podzemnom
eksploatacijom (JP PEU „Resavica”). Proizvodnja lignita odvija se u rudnicima sa podzemnom,
površinskom eksploatacijom (površinski kopovi Kolubara i Kostolac) i rudniku sa podvodnom
eksploatacijom (Kovin). Za 2010. godinu planirano je povećanje eksploatacije kamenog uglja za 57% u
odnosu na 2009. godinu, mrkog uglja za oko 4,5%, dok je proizvodnja lignita planirana u obimu koji je
bio i u 2009. godini.
Procenjene rezerve lignita u Kosovskom basenu su oko 14 milijardi tona (domaći struĉnjaci).
Nafta
Danas preovladava mišljenje da je nafta nastala od masnih i voštanih supstanci razliĉitih sitnih
ţivotinjskih i biljnih morskih organizama (planktona), koji se posebnim geohemijskim procesima pod
koji se odvijaju u dugim vremenskim periodima, a pod visokom temperaturom i pritiskom (pod
naslagama sedimenata). MeĊutim, postoje i mišljenje da nafta potiĉe iz neispitanih i nedovoljno
poznatih dubina Zemlje, a zbog ĉinjenice da se nafta nalazi i u vulkanskim podruĉjima (na Kamĉatki),
u velikim dubinama u mineralima kristalastog porekla (Venecuela) ili u pukotinama litosfere u dnu
Indijskog okeana.
Prema hemijskom sastavu, nafta predstavlja mešavinu različitih ugljovodonika i u manjoj meri
sumpora, kiseonika i drugih jedinjenja ugljenika. Njen redovni pratilac je zemni gas.
Leţišta nafte se mogu oĉekivati u sedimentnim slojevima onih podruĉja gde je u davnim geološkim
dobima bilo more, a dubina tih naftonosnih slojeva je razliĉita; od nekoliko metara do 7600 metara i
više. Što je veća dubina, veći je i pritisak pod kojim se nafta nalazi. Najdublja do sada postignuta
istraţna bušotina od 9169 m nalazi se u Oklahomi (SAD). Nafta se danas eksploatiše i na podmorskim
šelfovima (do 400 m dubine). Zahvaljujući modernim tehnologijama eksploatacije, velike koliĉine
nafte se izvlaĉe iz naftonosnih slojeva, meĊutim znatne koliĉine ostaju nedirnute (smatra se oko 50%),
do kojih je za sada moguće dopreti samo rudarskim putem
Cena jedne bušotine iznosi od 25000 do jednog miliona dolara. Razlog tako velikih razlika u ceni
jeste, pre svega, cena primene tehnologije u ekstrakciji nafte i naĉina eksploatacije nafte. Tako iz jedne
bušotine na Bliskom istoku se dobija proseĉno 115000 t nafte, koja istiĉe kao iz fontane tako da nije
potrebno ispumpavanje u prvim fazam eksploatacije, dok pritisak ne oslabi, dok je ta koliĉina u
Severnoj Americi 816 tona nafte i najĉešće jesu potrebna dodatna ispumpavanja. Zato je proizvodna
cena jedne tone nafte na Bliskom istoku oko 7-8 eura, u Nigeriji 8-9 eura, u Severnom moru 30-40
eura, a najskuplja je u Meksiĉkom zalivu i na Aljasci.
Nalazišta nafte se razlikuju, osim po koliĉini, i po kvalitetu nafte. Prilikom prerade, nafta se rafinira
(rašĉlanjuje na skup ugljovodonika). U tom smislu razlikuju se „laka“ i „teška“ nafta. Takozvana
“laka” nafta (libijska, alţirska nafta) sadrţi preteţno lakše ugljovodonike i veoma je traţena na
svetskom trţištu jer ne iziskuje preveliku obradu, a lako se iz nje izdvajaju naftni derivati. “Teška”
nafta (pensilvanska, trinidadska nafta) sastavljena je preteţno od teških ugljovodonika kao što su teška
loţ ulja, maziva ulja, mazut, parafin, bitumen i tokom prerade, iz teške nafte dobija se manje potrebnih
derivata.
Nafta je prvi put eksploatisana u SAD (1859. godine, Pensilvanija), da bi pronalazak motora sa
unutrašnjim sagorevanjem i konstrukcija automobila u XX veku ubrzala potrošnju nafte i njenih
derivata. Novi podstrek korišćenju nafte dao je razvoj petrohemijske industrije. Danas je nafta
najvaţniji energent svetske ekonomije („crno zlato“) i nalazi se na prvom mestu po uĉešću u svetskom
energetskom bilansu, u odnosu na ostale izvore energije. Zbog toga su one zemlje koje poseduju
znaĉajne svetske rezerve nafte znaĉajni ĉinioci svetskih geopolitiĉkih procesa.
Leţišta nafte nisu ravnomerno rasporeĊena u svetu, tako da se moţe izdvojiti nekoliko velikih regiona
koja se odlikuje znaĉajnim rezervama nafte.
Bliski Istok je najveći svetski naftni region (56% svetskih rezervi nafte) i prostire se oko velike
geosinklinale Persijskog zaliva, od Kirkuka i Mosula na severu Iraka, preko Kuvajta, iranskog
Kuzistana i severozapadnog ruba Arabijskog poluostrva (Al Hasa u Saudijskoj Arabiji, Neutralna zona)
do Omana i Katara na istoku Arabijskog pol. Ovaj region obuhvata oko jedne trećine svetske
proizvodnje nafte (preko 400 naftnih i naftno-gasnih nalazišta, od kojih su neka giganstska (preko 500
miliona t: Gavar, Abkaik i Safanija u Saudijskoj Arabiji, Burgan u Kuvajtu, Kirkuk i Rumaila u Iraku,
Ahvaz i Marun u Iranu).
Slika 2: Naftne rezerve po regionima sveta
Drugi naftni region po veliĉini rezervi jeste Severnoamerički region (16%) i obuhvata oko 18%
svetske proizvodnje. Naftna leţišta pruţaju se duţ velike geosinklinale od Meksiĉkog zaliva na jugu
preko Teksasa, Luizijane, Oklahome, Kanzasa, Arkanzasa (SAD), kanadskih provincija Alberte,
Saskaĉevana i Manitobe, pa sve do Aljaske (zaliv Pradho Bej) i poreĉja reke Makenzi na severu. Ono
što je specifiĉnost ovog regiona jeste ĉinjenica da se skoro dvostruko više troši nafte u njemu nego što
proizvode.
Afrički region obuhvata 9% svetskih rezervi nafte i oko 11,5% svetske proizvodnje. Najveći
proizvoĊaĉi su u severnoj Africi (Libija, Alţir (nalazište Hasi Mesaud) i Egipat), i zapadnoj Africi
(najveći afriĉki proizvoĊaĉ nafte - Nigerija (delta Nigera), Angola (Kabinda, Luanda) i Gabon).
Region Latinske Amerike poseduje nešto malo manje rezervi u odnosu na Afriĉki (8%), koji se
prostiru u Meksiku, preko zaliva Marakaibo u Venecueli i na Trinidadu, do manjih nalazišta u
Kolumbiji, Ekvadoru, Argentini i Brazilu.
Evroazijski region je po površini najveći jer obuhvata azijski kontinent i deo Evrope koji pripada
Rusiji, a zahvata oko 7% svetskih rezervi nafte. Rusija (Povolţje, zapadni Sibir) je drugi proizvoĊaĉ
nafte u svetu, a po obimu proizvodnje ne zaostaje mnogo iza Saudijske Arabije (12,3% svetske
proizvodnje). Znaĉajni i perspektivna nalazišta nafte su još i u Kazahstanu, Azerbejdţanu (Baku) i
Uzbekistanu, dok su u jugoistoĉnoj i istoĉnoj Aziji glavna naftna podruĉja Kina (podruĉje pustinje
Gobi, Sinkjang), Indonezija (Sumatra, Borneo), Brunej i Malezija.
Evropa ima veoma malo rasprostranjenje naftnih leţišta (svega 1% svetskih rezervi), ali oko 8%
svetske proizvodnje nafte. Naftna polja u Rumuniji i Galiciji su uglavnom iscrpljena, a glavna nalazišta
su danas u Severnom moru, koja eksploatišu uglavnom Velika Britanija i Norveška (najveće
podmorsko nalazište u Severnom moru je Ekofisk).
Regionalno posmatrano, naftne rezerve se smanjuju u zemljama koje ih povećano troše (Rusija i
SAD su za oko 9% smanjila svoje rezerve u periodu izmeĊu 1991 - 2004. godina). Uprkos otkrićima
novih leţišta, oĉekuje se njihovo potpuno iscrpljivanje do 2050. godine. Istovremeno će verovatno do
2050. godine izvoz iz Afrike i Latinske Amerike biti u potpunosti obustavljen. Tako će Bliski Istok
ostati jedini veći izvoznik nafte, ali sa veoma nepredvidivom budućnosti po tom pitanju, obzirom na
njegovo veoma nestabilno politiĉko stanje. Takva situacija će biti veoma teška za energetski zavisne
zemlje, odnosno razvijene zemlje i zemlje u razvoju koje se ubrzano industrijalizuju
(novoindustrijalizovane zemlje - NIZ).
Tabela 3: Svetske rezerve nafte po zemljama, 2006
Duţina eksploatacije
Rezerve Proizvodnja
(godine)
109 bbl 109 m3 106 bbl/d 103 m3/d
Saudijska Arabija 267 42.4 10.2 1,620 72
Kanada 179 28.5 3.3 520 149
Iran 138 21.9 4.0 640 95
Irak 115 18.3 2.1 330 150
Kuvajt 104 16.5 2.6 410 110
Ujedinjeni Arapski Emirati 98 15.6 2.9 460 93
Venecuela 87 13.8 2.7 430 88
Rusija 60 9.5 9.9 1,570 17
Libija 41 6.5 1.7 270 66
Nigerija 36 5.7 2.4 380 41
Kazahstan 30 4.8 1.4 220 59
Sjedinjene Ameriĉke Drţave 21 3.3 7.5 1,190 8
Kina 16 2.5 3.9 620 11
Katar 15 2.4 0.9 140 46
Alţir 12 1.9 2.2 350 15
Brazil 12 1.9 2.3 370 14
Meksiko 12 1.9 3.5 560 9
Ukupno 1,243 197.6 63.5 10,100 54
Postojeće dokazane rezerve nafte stalno se uvećavaju jer geološka istraţivanja potencijalnih naftnih
regiona postojeće rezerve svake godine uvećavaju (u periodu izmeĊu 1978. i 2003. godine, koliĉina
naftnih rezervi povećala za neverovatnih 170%, najvećim delom zahvaljujući novootkrivenim leţištima
u oblasti Persijskog regiona). U tom kontekstu identifikovano je nekoliko oblasti u svetu koje mogu biti
interesantne za dalja naftna istraţivanja: kontinentalni šelf severno od ostrva Kube u Meksiĉkom
zalivu, podruĉje centralne Afrike, a meĊu najperspektivnijim je Arktiĉki region (raspolaţe sa 90
milijardi barela nafte i oko 44 milijarde barela gasa, koji su još uvek nepotvrĊeni i fazi su geoloških
istraţivanja).
Proizvodnja nafte u svetu se kreće shodno razmeštaju naftnih leţišta i rezervi, ali zavisi velikim
delom i od politike date zemlje – proizvoĊaĉa, odnosno kompanije. Tako najveći svetski proizvoĊaĉ
nafte nije Saudijska Arabija, zemlja koja poseduje najveće naftne rezerve na svetu, već Rusija. Razlog
leţi u ĉinjenici da ta zemlja ubrzano troši naftne rezerve kako bi izvozom nafte poboljšala platni bilans
zemlje. Usled ratnih sukoba poĉekom devedesetih godina XX veka, perioda sankcija koje su potom
usledile i drugog savezniĉkog udara na Irak poĉetkom XXI veka, Irak se uopšte danas ne nalazi meĊu
prvih deset velikih proizvoĊaĉa nafte u svetu, iako poseduje znaĉajne rezerve ovog energenta.
Tabela 4: Najveći svetski proizvođači nafte, 2008
Zemlja mil.barela3/danu
1. Rusija 9.76
2. Saudijska Arabija 9.22
3. SAD 5.17
4. Iran 3.90
5. Kina 3.80
6. UAE 2.85
7. Meksiko 2.81
8. Kanada 2.68
9. Kuvajt 2.55
10. Venecuela 2.39
Obzirom da eksploatacija i prerada nafte donosi ogromne prihode, logiĉan sled dogaĊaja nakon
otpoĉinjanja intenzivnije eksploatacije u svetu, bio je borba za nalazišta i sfere uticaja onih koji su u
kratkom vremenskom periodu uspeli da ostvare veliku koncentraciju kapitala i zauzmu znaĉajno mesto
u ogromnoj konkurenciji na svetskom trţištu. Prve tri kompanije (Standard Oil Company (osnovaĉ
Rokfeler, 1870), Royal Dach Shell (1907) i Anglo-Persian Oil Company (1908) su u Ahnakari
(Škotska) potpisale kartelski ugovor o tri vaţna pitanja:
podela sfera svog uticaja u svetu;
racionalizacija proizvodnje i transporta;
principi odreĊivanja cena nafte.
Od tada cene nafte na svetskom trţištu nisu realne (vezane za troškove proizvodnje), već infomativne
(uslovne) cene, koje podleţu veštaĉkoj regulaciji naftnog kartela. Za osnovu odreĊivanja cene uzeta je
cena proizvodnje nafte na obali Meksiĉkog zaliva, u to vremen najviša u svetu. Ubrzo su kartelu
pristupile još neke kompanije, tako da ih je bilo ukupno sedam, a Enriko Matei, veliki borac protiv njih
ih je 1960. nazvao “Sedam sestara”:
1. Standard Oil Company (danas sastavni deo velike kompanije ExonMobile),
2. Royal Dach Shell
3. Anglo Persian Oil Company (danas British Petroleum)
4. Texaco (danas sastavni deo velike kompanije Chevron)
5. Vakuum Oil (danas sastavni deo velike kompanije ExonMobile)
6. Standard Oil of California (SoCal) - danas sastavni deo velike kompanije Chevron
7. Gulf Oil (danas sastavni deo velike kompanije Chevron)
3
1 barel = 158,8 litara ili 0,1588 m3. To je 1/7 tone ili obrnuto 1 t = 7,3 barela.
Nešto kasnije je ovom nizu pristupila i “osma sestra” France du Petrol (danas Total C.A.) tako da ih
nazivaju “Velika Osmorka”. Tokom druge polovine XX veka nekoliko pomenutih kompanija je
ostvarilo meĊusobne merdţere, a navedenom nizu se prikljuĉile još jedna kompanija – ConocoPhillips,
tako da ih nazivaju „supermerdţori“ (supermajors). Osim ovih transnacionalnih naftnih giganata -
kompanija postoji i veliki broj nacionalnih (drţavnih ili privatnih) kompanija: Lukoil (Rusija),
PEMEKS (Meksiko), itd.
Kao odgovor na ukrupnjavanja naftnog trţišta meĊu svetskim kompanijama, dolazi do udruţivanja
zemalja – proizvoĊaĉa nafte u svetu 1960. godine u Bagdadu (sedište u Beĉu) nastaje organizacija
OPEK (Organizacija proizvoĎača i izvoznica nafte). Iz prvobitnog skupa zemalja OPEK-a vrlo brzo
su se izdvojile Ekvador i Gabon (1968), tako da danas ima jedanaest ĉlanica: Irak, Iran, Kuvajt,
Saudijska Arabija, Venecuela, Katar, Indonezija, Libija, UAE, Alţir, Nigerija. Na jednoj od
konferencija OPEK-a dogovoreno je da ubuduće informativnu cenu nafte (posted prices) utvrĊuju
vlade zemalja - izvoznica, a ne meĊunarodne kompanije. Tek posle izbijanja izraelsko-arapskog rata
1973. godine, OPEK je posta faktiĉki meĊunarodni kartel koji odluĉuje o obimu proizvodnje i cenama
nafte, što je izazvalo “naftnu krizu” u zemljama uvoznicama. Samo u periodu 1973-1980. godina cene
nafte su porasle preko sedam puta, te je shodno tome porastao profit i kapital zemalja eksportera nafte
(OPEK). Osamdesetih godina XX veka, usled opadanja cena nafte na svetskom trţištu ili je rast cena
bio usporen, smanjeni su prihodi tih zemalja od izvoza nafte, a u mnogima od njih i smanjenje
proizvodnje. U prvoj deceniji XXI veka svedoci smo naglog skoka cene nafte na trţištu, što je ponovo
dovelo do porasta prihoda zemalja – izvoznica, lai i velikih naftnih kompanija4.
Potrošnja nafte u svetu je ogromna, a posmatrano po zemljama, najveći potrošaĉi su: SAD, Evropska
Unija, Kina, Japan, Rusija, Indija. SAD su najveći svetski uvoznik i potrošaĉ nafte.
Struktura potrošnje nafte je razliĉita. U SAD preovlaĊuje prerada u razliĉite vrste benzina, u većini
evropskih zemalja visok udeo ima dobijanje srednjih destilata i dizel goriva, dok se u Japanu i Italiji
proizvodi dosta loţ ulja (mazut) za termocentrale.
Nafta je najvaţnija roba u svetskoj trgovini i osnovni tovar u meĊunarodnom pomorskom transportu. U
poslednjoj deceniji vodeće razvijene zemlje (SAD, EU i Japan) preduzele su mere za smanjivanje
unutrašnje potrošnje nafte tako što povećavaju sopstvenu proizvodnju, uvoz sirove nafte i uvoz derivata
nafte, a smanjuju izvoz sirove nafte i derivata. Ipak, i pored tih napora, ove zemlje zadrţavaju mesto
najvećih uvoznika nafte u svetu.
Od podruĉja eksploatacije do mesta potrošnje, nafta se transportuje cevovodima, tankerima i
cisternama (neki supertankeri prelaze nosivost od 500000 t, kao Globtik Tokio; takvi tankeri imaju
dubinu gaza blizu 30 m, te ne mogu proći kroz odreĊene moreuze i kanale, kao što je sluĉaj sa
Lamanšom, a u neke luke ne mogu ni ući jer nemaju dovoljnu dubinu – pretovar u manje tankere).
Naftovodi zajedno sa gasovodima predstavljaju najvaţniji vid kopnenog transporta nafte i gasa.
Najduţi naftovod na svetu je naftovod Druţba, duţine oko 4000 km. Spaja jugoistoĉne delove Rusije
sa Nemaĉkom, a preko Ukrajine, Belorusije, Poljske, odnosno MaĊarske, Slovaĉke i Ĉeške.
Drugi po duţini na svetu je naftovod Baku-Tbilisi-Čejhan (BTČ) ili transkavkaski naftovod, koji je
sagraĊen za prenos sirove nafte sa naftnih polja Azerbajdţana i Kazahstana u Ĉejhan na Sredozemnom
moru, a u cilju smanjenja naftne zavisnosti zapadnoevropskih zemalja i SAD od Persijskog zaliva.
Naftovod je dug 1760 kilometara, i pušten je u promet 2005. godine.
4
Pri kupoprodaji nafte na svetskom trţištu, primenjuju se transakcijske cene, koje zavise od trenutnog stanja ponude i
potraţnje, i samo izuzetno se slaţu s informativnom cenom. Strane kompanije koje imaju akcije u zemljama OPEK-a, ili
ugovor za proizvodnju, plaćaju tim zemljama tzv. participativnu ili koncesijsku cenu, koja je niţa od informativne.
U izgradnji je ruski Dalekoistočni naftovod koji će povezivati naftna polja na ruskom Dalekom istoku
(oko 400 km severozapadno od Bajkalskog jezera) sa potrošaĉima u Koreji i Japanu; duţine oko 4200
km.
Postrojenja za preradu nafte – rafinerije najĉešće se grade na ishodištu naftovoda i gasovoda, odnosno
prijemnih terminala u lukama ako se nafta transportuje tankerima. Ipak, pri lokalizaciji naftnih
rafinerija, najĉešće se bira jedna od ĉetiri mogućnosti:
U izvoznim lukama blizu naftnih polja: Abadan (Iran), Bahrein, Ras Tanura (Saudijska Arabija),
Mina Al Ahmadi (Kuvajt), Novorosijsk (Rusija), Ventspils (Litva).;
U uvoznim lukama: Roterdam (Holandija), Antverpen (Belgija), Rijeka (Hrvatska), Trst
(Italija), Fos-sur-Mer kod Marseja (Francuska). Luke su povezane naftovodima sa
unutrašnjošću (Trst-Ingolštadt, Fos-sur-Mer – Karlsrue), a u nekima se razvila i petrohemijska
industrija (Roterdam, Ĉiba u Japanu). To je najĉešća lokacija rafinerija jer je jeftinije i
povoljnije dovesti sirovu naftu i preraditi je u zemlji uvoznici, nego preraĊivati je kod
proizvoĊaĉa pa prevoziti derivate (inaĉe se u sirovom obliku izvozi se preko 2/5 svetske
proizvodnje nafte);
Na trasama uvoznih naftovoda, blizu potrošaĉa: Ingolštat (Nemaĉka), Karlsrue (Nemaĉka),
Bomont u Teksasu (SAD);
Na ključnim tačkama međunarodne plovidbe, izmeĊu izvoznika i uvoznika: Sardinija (Italija),
Aden (Jemen), Singapur, ostrvo Santa Kruz (Kanari, Španija), Kejptaun (JAR), Dakar
(Senegal).
Srbija ima procenjene rezerve od oko 78 miliona tona sirove nafte. Proseĉna godišnja proizvodnja
poslednjih godina se kreće oko 700000 tona. To je oko jedne petine godišnje potrošnje u našoj zemlji.
Zahvaljujući uvozu sirove nafte proizvodnja derivata je znatno veća (2005. godine iznosila je 2,6
miliona tona). Srbija oko ĉetiri petine svojih potreba za naftom podmiruje uvozom iz Rusije, Kine,
Rumunije i nekih arapskih zemalja. Uvoz sirove nafte vrši se dunavskim plovnim putem i Jadranskim
naftovodom od Omišalja na Krku do rafinerija u Novom Sadu i Panĉevu, u kojima se preraĊuje pre
upotrebe. Naftna industrija Srbije koristi naftu po osnovu koncesionih prava iz podmorskih leţišta u
Angoli. Sa ovih naftnih polja, po ugovoru nama pripada 10% proizvedene sirove nafte, konkretnije
200-250 hiljada tona godišnje. Nafte ima i u uljanim ili bituminoznim škriljcima (glinovito-laporovite
stene) u okolini Aleksinca, Niša, Ćićevca i Pirota, ali se zbog visokih troškova prerade još uvek ne
eksploatišu.
Najvaţnija nalazišta nafte u Srbiji su u: Banatu, izmeĊu Kikinde, Zrenjanina i Vršca (bušotine Velika
Greda, Jermenovac, Lokva, Kikinda, Melenci, Elemir) i u Bačkoj (Plandište kod Turije). Tragovi nafte
pronaĊeni su i u Stigu kod Poţarevca (Sirakovo, Brodarevac).
Prirodni gas
Iscrpljivanje naftnih rezervi i politiĉki problemi vezani za njenu eksploataciju i potrošnju, doveli su do
ubrzanog rasta proizvodnje i potrošnje prirodnog gasa u svetu. Osim toga, prirodni gas se smatra
„ĉistim gorivom“ jer i pored toga što je u kategoriji fosilnih goriva, prilikom sagorevanja oslobaĊa
daleko manje štetnih materija nego što je to sluĉaj sa ugljem ili naftom.
U pogledu hemijskog sastava, prirodni gas najviše sadrţi metana i prilikom pripreme prirodnog gasa za
korišćenje u industriji ili domaćinstvima neophodno je da se sprovedu odreĊeni procesi kako bi u gasu
ostao samo metan. Najĉešće je pratilac nafte, ali se nalazi i u leţištima uglja, kao i u tresetištima i
moĉvarama gde nastaje metanogenim procesom od ostataka biljaka i ţivotinja.
Najveće rezerve prirodnog gasa u svetu poseduje Rusija (36% svetskih rezervi), koja taj gas
eksploatiše putem svoje kompanije „Gazprom“. Potom po koliĉini rezervi slede: Iran, Katar (poseduje
najveće gasno polje na svetu), Saudijska Arabija i UAE. Ako bi se posmatrao razmeštaj svetskih
rezervi gasa po regionima, moglo bi se reći da najveće rezerve poseduje Bliskoistočni region (oko
50%), a taj region zajedno sa Rusijom obuhvata skoro 85% svetskih rezervi prirodnog gasa.
Slika 3: Gasne rezerve u svetu, 2005
Procenjene rezerve prirodnog gasa su naglo porasle tokom poslednje decenije zbog otkrivanja velikih
leţišta u Rusiji (podruĉje Sibira), potom u Kini, Uzbekistanu, Turkmenistanu, Juţnoj Africi i Australiji.
Nešto manje rezerve su potvrĊene u novootkrivenim leţištima u zapadnoj Evropi, Severnoj i Latinskoj
Americi.
Gasna industrija se poĉela razvijati intenzivnije tek u drugoj polovini XX veka, da bi predviĊanja
energetskih eksperata ukazivala da će svoj vrhunac doţiveti upravo u prvim decenijama XXI veka.
Proizvodnja prirodnog gasa konstantno raste, a poredeći sa tempom rasta drugih energenata,
ubedljivo najbrţe. Obzirom na tu ĉinjenicu, eksperti prognoziraju da će u budućnosti doći do relativno
brzog iscrpljivanja njegovih rezervi, i to veoma brzo nakon što se iscrpe rezerve nafte.
Najveći proizvoĎači gasa u svetu su upravo zemlje koje poseduju i najveće rezerve ovog energenta:
Rusija, zemlje persijskog zaliva – proizvoĊaĉi nafte, Alţir, Nigerija, Venecuela, SAD. Posebno brzo
raste proizvodnja gasa u Rusiji i Severnoj Americi.
Najveći izvoznik prirodnog gasa u svetu je Rusija (oko 80% proizvodnje zemalja ZND). Eksport se
vrši superdalekim naftovodima od velikih gasnih polja (Urengoja, Jamburga i Orenburga) do
istoĉnoevropskih zemalja; znaĉajan je gasovod Orenburg – Uţgorod, duţine 2750 km, koji se dalje
raĉva prema zemljama Evrope. Najveći uvoznici ruskog gasa su Nemaĉka (30 mlrd. m3/god.), Italija,
Ĉeška, Francuska.
Drugi veliki dostavljaĉ gasa za Evropu je Alţir. On gas do svojih evropskih potrošaĉa doprema
podmorskim gasovodima. Trenutno se razraĊuju se projekti za dostavu prirodnog gasa iz Irana i
Turkmenistana kroz magistralni gasovod preko Turske i Balkanskog poluostrva, kao i veliki ruski
projekat izgradnje gasovoda Juţni tok.
U Evropi, pored Holandije (najveće leţište Slohtern blizu Groningena), meĊu velikim izvoznicima
pojavljuju se poslednjih godina još i Velika Britanija i Norveška (sve tri zemlje eksploatišu prirodni
gas sa dna Severnog mora).
Najveći potrošači prirodnog gasa su industrija (troši preko 4/5 proizvodnje gasa, uglavnom za
energetske i tehnološke svrhe, a naftni gas (tzv. mokri gas) je vaţna sirovina za industriju organske
sinteze (posebno sintetiĉkog kauĉuka), sa napomenom da je njegova primena ograniĉena na regione
dobijanja te veliki deo zbog toga propada – sagoreva ili se izbacuje u atmosferu) i domaćinstva. U
pogledu geografske distribucije potrošnje gasa, najveći potrošaĉi su: SAD (22% svetske potrošnje), EU
(16%), Rusija (14%), Iran, Kanada. Rusija skoro 2/3 elektriĉne energije u dobija iz termocentrala koje
rade na prirodni gas, tako da je ona ujedno i veliki potrošaĉ ovog energenta. MeĊutim, potrošnja gasa u
zemljama u razvoju je još uvek je mala (gas dobijen prilikom eksploatacije nafte u zemljama Persijskog
zaliva veoma se malo koristi i najvećim delom se spaljuje u vidu „veĉitih baklji“). Situacija se menja
tokom poslednjih godina, tako da Iran, na primer, dosta ulaţe u razvoj proizvodnje gasa (potreba za
većim koliĉinama energije).
Jedna od najvećih prepreka u intenzivnijem korišćenju gasa jeste upravo transport, jer su transportni
troškovi znatno veći nego u sluĉaju nafte. Gradnja gasovoda je skuplja od naftovoda, ali se gasovodi
sporije amortizuju. Propusna moć gasovoda preraĉunata u kaloriĉnu vrednost transportovanog
proizvoda je proseĉno 4 puta niţa nego naftovoda istog preĉnika, ali je period amortizacije 4 puta duţi.
Druga alternativa jeste morski transport gasa, pri ĉemu se gas mora transformisati u teĉno stanje, u
kojem je zapremina manja od 1/600 zapremine u gasovitom stanju. To zahteva stalnu temperaturu
ispod -1600C i visoko specijalizovane brodove. Takvi brodovi su znatno skuplji nego tankeri za naftu, a
mogu prevoziti samo 1/3 koliĉine energije (kalorija) koju bi prevozio u vidu nafte (proces pretvaranja u
teĉni gas, hlaĊenje u vreme transporta, a zatim regasifikacija potroši oko 25% energetske vrednosti
gasa). Zbog svega toga je izvoz gasa u teĉnom stanju još uvek mali (velike instalacije za teĉni gas
izgraĊene su u Indoneziji i Bruneju, u Persijskom zalivu, Alţiru, Australiji, a na ovaj naĉin gas uvoze
Japan, delimiĉno Francuska i u manjoj meri druge zemlje).
Drugo ograničenje većem korišćenju gasa jeste problem skladištenja jer gas ima veliku zapreminu
(energetska vrednost 1 litre nafte jednaka je 975 litara zemnog gasa). Zbog toga se gas najĉešće odmah
transportuje do svojih potrošaĉa i, za razliku od nafte, proizvodnja, transport i potrošnja gasa
predstavljaju meĊusobno tesno povezane karike jednog procesa.
Godišnja proizvodnja gasa u Srbiji iznosi oko 500 miliona kubnih metara. To ne podmiruje potrebe pa
se gas uvozi iz Rusije.
Energetske opcije
Era jeftinih energenata je definitivno iza nas i neophodno je da se celokupno ĉoveĉanstvo, pa samim
tim i svetska ekonomija privikne na sve skuplje i skuplje energente. Shodno tome, ali i ĉinjenici da se
rezerve fosilnih goriva sve brţe iscrpljuju, svetska zajednica se mora pripremati za korišćenje
alternativnih energetskih izvora i štednju postojećih.
Jedan od naĉina da se uspori nestajanje rezervi fosilnih goriva jeste i smanjenje njihove potrošnje,
odnosno štednja, uz istovremeno povećanje potrošnje obnovljivih izvora energije (alternativnih
izvora). To bi ujedno doprinelo i smanjenju zagaĊivanja ţivotne sredine. Štednja fosilnih goriva bi bila
trenutna zamena za eksploataciju skupih i po okolinu manje poţeljnih izvor energije (nuklearna
energija), i „kupila“ bi neophodno vreme za razvoj novih naĉina eksploatacije obnovljivih izvora
energije (solarne energije, energije vetra, geotermalne energije). MeĊutim, postoje mišljenja da
svojevrsna konzervacija potrošnje fosilnih energenata znaĉi istovremeno i usporavanje onih privreda
koje su sada u ekspanziji (na primer, Indije, Kine). To ne mora obavezno da bude sluĉaj, jer sa boljim i
efikasnijim iskorištavanjem energije (potrebna su odreĊena ulaganja), pri postojećem nivou
proizvodnje, a u z pomoć savremenije tehnologije, ne bi bilo potrebno da sa rastom privrede raste i
enormna potrošnja fosilnih goriva.
Nuklearna energija
Nuklearna energija je jedna od alternativa smanjenju potrošnje fosilnih goriva, odnosno iscrpljivanju
njihovih leţišta. I u ovom sluĉaju, reĉ je o odreĊenoj vrsti „goriva“ koje se troši (u navodnicima zato
što on zapravo ne sagoreva) – uranu i torijumu. Koncentracija energije u nuklearnom gorivu je veoma
velika, oko 23 miliona kWh na 1 kg, što prelazi milion puta koncentraciju energije u svim drugim
vrstama goriva. MeĊutim, korišćenje ovog „goriva“ bilo je moguće tek posle Drugog svetskog rata
kada je istraţen i praktiĉno proveren postupak dobijanja energije iz urana - cepanju atoma urna
(nuklerana fisija). Da bi se pristupilo ovom postupku, neophodno je prethodno izvršiti obogaćivanje
urana (proizvodnja koncentrata urana (U3O8), pri ĉemu se vrši izotopno obogaćivanje urana U235 do
urana U238 koji zbog tri neutrona više postaje nestabilan i podloţan cepanju ili fisiji). U energetsko
smislu, uran je dobio na znaĉaju posle 1954. godine, kada su izgraĊena dva nuklearna reaktora za
proizvodnju elektriĉne energije – u Obninsku (kod Moskve) i u Kalder Holu (V. Britanija). Nuklearna
elektrana je u principu termocentrala, samo što ulogu kotla za zagrevanje pare preuzima reaktor. Ni
jedna energetika nije toliko zavisna od meĊunarodne saradnje kao nuklearna.
Najveća leţišta uranove rude u svetu poseduju Kazahstan i Australija, a potom slede Juţna Afrika,
SAD, Kanada, Brazil i Namibija. Prema nekim izvorima, rezerve urana u Australiju su nešto veće nego
u Kazahstanu i ĉine 24% svetskih rezervi urana (prvo mesto u svetu).
Slika 4: Svetske rezerve urana
Kada je reĉ o proizvodnji urana (otvoreni i jamski kopovi), ubedljivo najveću proizvodnju beleţi
Kanada (23%), pa Australija (21%), Kazahstan (16%), Rusija, Niger (po 8%), pa slede Namibija,
Uzbekistan, Ukrajina. MeĊutim, samo postojanje resursa urana nije faktor postojanja nuklearne
energetike u nekoj zemlji. Razvoj punog tehnološkog ciklusa atomske energetike zbog sloţenosti
tehnologije i velike kapitalne intenzivnosti je moguć samo u nekoliko zemalja. Funkcionisanje
atomskih elektrocentrala u ostalim zemljama zavisi od kapaciteta obogaćivanja i prerade.
Slika 5: Najveći proizvođači urana u svetu,
Najveću proizvodnju nuklearne energije beleţe zemlje zapadne i severne Evrope: Francuska (50%
svoje energije dobija iz nuklearnih centrala), Belgija, Švedska, Nemaĉka, Finska, ali i neke zemlje
centralne Evrope (MaĊarska više od polovine ukupne energetske proizvodnje dobijaju iz nuklearki,
Švajcarska); Japan (25% ukupne energetske proizvodnje), Juţna Koreja, Tajvan. SAD i Kanada nisu
toliko nuklearno energetski zavisne, ali je interesantna regionalna distribucija energetike jer su istoĉni
delovi drţava više oslonjeni na nuklearne centrale od zapadnih.
Stepen rentabilnosti proizvodnje energije iz nuklearnih centrala veoma je zavistan od kretanja cena
tradicionalnih vrsta goriva. Savremena tehnologija reaktora na sporim neutronima ne dozvoljava da se
iskoristi potpunije potencijalna energija urana. Buduće tehnološke inovacije će verovatno doprineti
revalorizaciji resursa nuklearnog goriva. Ono što je ovde vaţno napomenuti jeste osobina nuklearnog
„goriva“ da odraĊeno gorivo proĊe kroz radiohemijsku preradu s ciljem da se izvuku korisne
komponente – plutonijum i druge.
Oko 4/5 proizvodnje urana ulazi u kanale meĎunarodne trgovine, pri ĉemu se kao eksporteri urana
javljaju i ekonomski razvijene zemlje i zemlje u razvoju (najveći izvoznik urana je Australija). U red
velikih proizvoĊaĉa i eksportera obogaćenog urana, pored pomenute Australije, spadaju još i Kanada,
Rusija, Nigerija, Gabon, Francuska, Namibija, Kina. ProizvoĊaĉi i potrošaĉi pokazuju jaku
tendenciju ĉuvanja rezervi nuklearnog „goriva“ kao strateške sirovine, koje u nekim zemljama dostiţu
razmere višegodišnje svetske proizvodnje.
Nuklearna energetika je u principu ekološki ĉista, ali nuklearna fisija za sobom ostavlja nekoliko
veoma uznemirujućih otvorenih pitanja, koja su se naroĉito pojaĉala nakon velikih nuklearnih
akcidenata u centralama u Pensilvaniji (SAD) 1979. godine i u Ĉernobilju (Ukrajna) 1986. godine. To
su pitanja koja se tiĉu povećanja radioaktivnosti u regionu proizvodnje do problema odlaganja
nuklearnog otpada koji nastaje ovim procesom. Ranije se nuklearni otpad odlagao u buradima na dno
okeana, ali se sa ovom praksom prekinulo nakon što je utvrĊeno curenje radioaktivnog materijala i
zagaĊivanje vodenog ekosistema. Potom se pribeglo njegovom odlaganju u zemlji, no do curenja je
dolazilo i u tim situacijama ĉime se zagaĊivalo zemljište, a ĉesto i podzemna izdan (voda koja je bila
najpogodniji izvor pijaće vode). Veoma veliki problem u vezi sa nuklearnim otpadom jeste i opasnost
od njegovog korišćenja za „obogaćivanje“ konvencionalnog naoruţanja ili pravljenja opasnog oruţja
od strane teroristiĉkih grupa širom sveta.
Drugi razlog slabom „odzivu“ zemalja za eksploatacijom nuklearne energije jeste visoka cena izgradnje
i odrţavanja nuklearnih postrojenja. Gradnja nuklearnih elektrana je veoma skupa, tako da mnoge
drţave nisu u stanju da pristupe takvim projektima, a veoma je skup i sistem odrţavanja koji
podrazumeva zaštitne sistem, sigurnosne sistem i sisteme podrške u vidu struĉnih inţenjerskih timova.
Neke zemlje su odustale od programa nuklearne energetike. U Austriji je konzervirana već gotova
atomska centrala nedaleko od Beĉa, a u Italiji su posle referenduma 1987. godine zatvorene tri
nuklearne centrale, dok je ĉetvrta, skoro završena, prepravljena u termocentralu. Poljska je prekinula
izgradnju atomske centrale u Ţarnovicu, a Švajcarska i Holandija su praktiĉno zamrzle svoje nuklearne
programe. Švedska je na referendumu donela odluku da zatvori svih svojih 12 atomskih centrala do
2010. godine. SAD nisu odustale od novog nuklearnog programa, ali novih investicija u toj oblasti
gotovo da nije bilo. U Rusiji je, takoĊe, nuklearni program redukovan i usmeren uglavnom na
proširenje postojećih i izgradnju tri nove atomske centrale na Dalekom istoku.
Budućnost korišćenja nuklearne energije moţe da bude izuzetno svetla i moţe da bude rešenje za
energetsku zavisnost svetske privrede. Naime, osim nuklearne fisije, nauci je poznat i proces nuklearne
fuzije – spajanje manjih atoma elemenata pri ĉemu se oslobaĊa velika koliĉina energije (proces koji se
odvija na Suncu). Nuklearna fuzija daje ogromnu energiju, za sobom ne ostavlja nikakav otpad, a
glavna sirovina je vodonik. MeĊutim, iako poznat i ostvaren u laboratorijskim uslovima, proces
nuklearne fuzije još uvek nije komercijalno postavljen (ne postoji mehanizam dobijanja komercijalno
iskoristive energije). Ako nauka uspe da dodje do novih prodora u komercijalizaciji nuklearne fuzije,
biće to neograniĉen izvor veoma jeftine energije uz potpuno bezbednu proizvodnju po okolinu.
Hidroenergija
Hidroenergetski potencijal je obnovljiv i neiscrpan izvor energije, sa stabilnim udelom u svetskoj
energetici (17,6%). Danas je najviše korišćen hidroenergetskih potencijal reka, a kroz izgradnju
hidroelektrana. Drugi hidrološki resursi su u eksperimentalnoj fazi korišćenja (plimske elektrane,
elektrane na energiju talasa).
Energetski potencijal tekuće vode zavisi od koliĉine vode i od pada vode. Najvećim hidroenergetskim
potencijalom raspolaţu Kanada, Brazil, Argentina, Norveška, Švajcarska, Austrija, Kongo, Rusija,
Indija. Iskoristivost hidroenergetskog potencijala je, meĊutim, relativno niska. Razvijene zemlje sveta
su već na oko 50% iskorišćenosti svojih reĉnih tokova za proizvodnju energije (Švajcarska ima
iskoristivost na 99%, Japan na 90%, a blizu su i Norveška, SAD); Rusija i Istoĉna Evropa na oko 20%,
a zemlje u razvoju tek na 7%.
Kada se pogleda po zemljama, najveću instaliranu snagu hidroenergetskih postrojenja ima Kina,
zahvaljujući izgradnji najveće hidroelektrane na svetu, „Tri klisure“, na reci Jangcekjang. Potom slede
Kanada, SAD, Brazil, Rusija i na kraju Indija, koja se tu našla zahvaljujući velikim energetskim
projektima tokom poslednjih 10-15 godina (potrebe za energijom u Indiji enormno rastu usled velikog
industrijskog rasta, pa se drţava usmerava na više raspoloţivih energetskih izvora).
Tabela 5: Najveći proizvođači energije iz hidrocentrala
Drţava Instalirani
hidroenergetski
kapacitet, GW
1. Kina 171
2. Kanada 90
3. SAD 79
4. Brazil 70
5. Rusija 45
6. Indija 33
Dalja eksploatacija reka u razvijenim zemljama je uglavnom uslovljena ekološkim razlozima i
društvenom odgovornosti zbog degradacije postojećih ekosistema izgradnjom velikih vodenih
akumulacija. U zemljama u razvoju, nedostatak finansijskih sredstava je glavna i najĉešća prepreka
većem stepenu iskorištavanju hidropotencijala vodotoka
Tabela 6: Najveće hidrocentrale u svetu
Naziv HE Drţava Reka Instalirana
snaga, MW
Tri klisure Kina Jang-ce 13.000
Itaipu Brazil Parana 12.600
Grand Kuli SAD Kolumbija 9700
Guri Venecuela Karoni 9000
Sajano-sušenska Rusija G. Jenisej 6700
Krasnojarska Rusija Jenisej 6100
Ĉerĉil fols Kanada Ĉerĉil 5200
Bratsk Rusija Angara 4500
Paolo alfonso Brazil San Francisko 4500
Ilha solteira Brazil Rio Grande- 3200
Paranaiba
Asuanska Egipat Nil 2100
Kabora Basa Mozambik Zambezi 2050
Huver SAD Kolorado 1244
Iako je proizvodnja energije putem hidrocentrala najmanji direktni zaraĎivač ţivotne sredine, pri
ĉemu se dobija jeftina elektriĉna energija, izgradnja samog hidroenergetskog sistema moţe da bude
veoma degradirajuća za postojeći ţivot iznad i ispod akumulacija. Iznad ustava stvaraju se velike
akumulacije, a ispod brane vodeni tok se znaĉajno smanjuje. Sve to utiĉe na promenu ekosistema, ali i
na ţivot ljudi u okolini (u tropskim podruĉjima stvaranje velikih vodenih akumulacija moţe da dovede
do pojave raznih parazitskih oboljenja stanovništva koje je u neposrednoj blizini – nakon izgradnje
Asuanske brane (Egipat) sedamdesetih godina XX veka primetno je porastao broj obolelih od
shistosomijaze, koja je u donjem Egiptu dostigla epidemijske razmere, zaraţavajući polovinu ukupne
populacije). Osim toga, akumulacije se vremenom zasipaju siltom (materijal nastao mehaniĉkom
erozijom reke), zbog ĉega se akumulacije moraju ĉistiti jer se smanjuje njihova zapremina. Sa druge
strane, nepostojanje silta u reĉnom toku ispod brane dovodi do smanjivanja njegove akumulacije u
donjem reĉnom toku i izgradnje plodnih aluvijalnih ravnica. To direktno utiĉe na smanjenje
poljoprivredne proizvodnje u tim podruĉjima (to je primetno nakon izgradnje Asuanske brane, a smatra
se da će se sa sliĉnim problem suoĉiti i Kina u velikoj Kineskoj niziji nakon izgradnje hidroenergetskog
sistema „Tri klisure“ na reci Jangcekjang).
Izgradnja hidrocentrala vremenom bi mogla da se, pored hidroloških, ekoloških i društvenih troškova i
prepreka, suoĉi i sa politiĉkim preprekama, pre svega, na meĊunarodnim rekama. Primer je veliki
hidroenergetski projekat Turske, „Jugositoĉni anadoloijski projekat“, koji podrazumeva izgradnju 22
brane i 19 hidrocentrala. Obzirom da se projekat bazira na dvema pograniĉnim rekama – Tigru i
Eufratu – došlo je do nesporazuma sa dvema zemljama na koje projekat direktno utiĉe – Sirijom i
Irakom.
Reke Srbije imaju relativno veliki hidropotencijal, ali je on samo manjim delom iskoristiv.
Najvećim hidropotencijalom raspolaţu reke Drina, Dunav (u Đerdapu), Morava, Lim, Timok, Vlasina i
mnoge brze planinske reke. Srbija je izgradila nekoliko elektrana na Dunavu (Đerdap I i II, u saradnji
sa Rumunijom), na Drini (Bajina Bašta i Zvornik), na Zapadnoj Moravi (Ovĉar i MeĊuvršje), na
Vlasini (Vrla I-IV i Lisina), na Uvcu (Uvac, Kokin Brod i Bistrica), na Limu (Podpeć), na Ibru
(Gazivode). U izgradnji Đerdapa ostvarena je jugoslovensko-rumunska saradnja. Sporazumom 1963.
godine dogovorena je izgradnja hidrocentrala Đerdap-I (1300 MW) i Đerdap II (430 MW).
Solarna energija
Kao i hidroenergija, i solarna energija predstavlja neiscrpan energetski izvor. Ideja korišćenja
energije Sunca prisutna je već od sedamdesetih godina XX veka, ali u okviru individualnih solarnih
ćelija, pre svega, za upotrebu u domaćinstvima. MeĊutim, šira upotreba ove energije u komercijalne
svrhe kroz gradnju solarnih centrala još uvek ne postoji, najviše zbog tehniĉkih problema i rešavanja
niske koncentracije solarne energije (za sada je moguće svega oko 30% solarne energije pretvoriti u
elektriĉnu, ali se oĉekuje da bi istraţivanja na tom polju u budućnosti mogla da daju znaĉajne
rezultate). Drugi razlog je cena ovako dobijene energije, koja je visoka, posebno u odnosu na energiju
dobijenu korišćenjem fosilnih goriva. Sledeći problem tiĉe se skladištenja solarne energije, pa njena
proizvodnja iziskuje ogromne koliĉine fotoćelija ili baterija, što drastiĉno utiĉe na konaĉnu cenu.
Posebno je to karakteristiĉno u sluĉajevima kada su vremenske prilike takve da ĉesto nema direktnog
Sunĉevog zraĉenja (oblaĉnost) i kada je potrebno ĉuvati ovu energiju kako bi se transformisala u
elektriĉnu. Zato ovaj izvor energije trenutno daje najskuplju električnu energiju u proizvodnom
procesu.
Pozitivne strane korišćenja solarne energije su te što njeno korišćenje ne nosi rizike kao što je to sluĉaj
sa nuklearnom energijom, niti je teška za transport kao što je to ugalj, a proizvodnja elektriĉne energije
od ovog izvora ne ostavlja za sobom nikakva zagaĊenja. Ona je ubikvitetan izvor, što znaĉi da je
posvudšnja (svuda je prisutna na Zemljinoj kugli), ali u razliĉitim koliĉinama zavisno od godišnjeg
doba i od geografske širine (Zemlja je okrugla i uticaj geografske širine je veliki kada je reĉ o koliĉini
Sunĉeve radijacije koja dolazi do Zemljine površine).
Neke zemlje, kao SAD, su pokušale poreskim olakšicama i subvencijama domaćinstvima da pomognu
postavljanje solarnih jedinica na svoje stambene zgrade, ali se ubrzo pokazalo da je problem i cena
odrţavanja previsoka za pojedinaĉne korisnike, a problem se pojavio i u nemogućnosti oslanjanja samo
na ovaj izvor energije.
Geogtermalna energija
Razvoj istraţivanja u energetici o korišćenju alternativnih izvora energije doveo je do veoma
interesantnih rezultata kada je reĉ o upotrebi zarobljene tople vode u Zemljinoj unutrašnjosti
(geotermalna energija). Naime, sva podruĉja koja imaju izvore tople vode, gejzire ili podzemnu toplu
vodu, jesu potencijalni korisnici geotermalne energije.
MeĊutim, geotermalni izvori su veoma neravnomerno razmešteni u svetu i vezani su prevashodno za
oblasti koje su seizmiĉki ili vulkanski aktivne ili su bile aktivne tokom geološke istorije. Na primer,
Novi Zeland, koji se nalazi u tzv. „Vatrenom pojasu Pacifika“, zoni veoma aktivne vulkanske i
seizmiĉke zone u svetu, oko 10% proizvedene elektriĉne energije dobija upravo od geotermalnih
izvora. Jedan, istina mali deo, svog energetskog bilansa dopunjuju iz geotermalnih izvora i Italija (prva
geotermalna elektrana, Laderelo 1913), Japan, Island i SAD.
Energija vetra
Energija vetra poznata je od davnina i korišćena je za pokretanje razliĉitih sistema (na primer,
vetrenjaĉe - mlinovi). Upotreba energije vetra kao izvora za proizvodnju elektriĉne energije je, takoĊe,
poznata i već nekoliko decenija unazad komercijalizovana u jednom broju zemalja.
Da li će neko podruĉje biti povoljno za korišćenje eloske energije zavise u prvom redu od toga da li je
to podruĉje u zoni stalnih vetrova ĉija je brzina veća od 15 m/h i da li postoje ekonomski uslovi za
izgradnju sistema vetrenjaĉa (eolske farme su veoma skupa investicija).
Najznaĉajniji proizvoĊaĉi energije korišćenjem energije vetra jesu Nemaĉka, Španija, SAD i Indija, a
do 2020. godine EU planira da 20% ukupne proizvedene energije bude upravo iz ovog izvora.
Energija biomase
Biomasu predstavlja drvo i organski otpad. Prema odreĊenim procenama, nakon povlaĉenja lednika
tokom poslednjeg ledenog doba, pre oko 12 000 godina, oko 45% površine kopna prekrivale su šume
(bez Antarktika). Posle skoro jednog milenijuma intenzivnog krĉenja šuma radi dobijanja
poljoprivrednih površina, ali i za dobijanje površina za farme i u cilju eksploatacije drvne mase u
industriju, odnosno za potrebe ogreva, oko 30% kopna prekrivaju šume (bez Grenlanda i Antarktika).
MeĊutim, iako šume zahvataju velika prostranstva, one šumske površine koje se koriste u komercijalne
svrhe ograniĉene su na dva velika pojasa:
skoro neprekidan pojas koji zahvata umerene geografske širine severne hemisfere
(Skandinavija, Sibir, Severna Amerika);
pojas koji zauzima ekvatorijalnu i tropsku zonu Juţne i Centralne Amerike, Centralne Afrike i
Jugoistoĉne Azije.
Skoro polovina (47%) poseĉenog drveta u svetu usmerava se kao sirovima u industriji, dok preostalih
53% odlazi u potrošnju kao gorivo i kao drveni ugalj.
Karta 2: Rasprostranjenje šuma u svetu
Najveća prostranstva pod šumom imaju Kanada, SAD, Brazil, Kongo, Angola, Rusija, Kina,
Indonezija i Australija.
Procenjuje da se iz ovog izvora moţe dobiti oko 14% trenutne energetske proizvodnje u svetu. U nekim
zemljama (Nepal, Etiopija i Tanzanija), preko 90% ukupne proizvedene energije dolazi iz ovog izvora
(prvenstveno je drvo energetski izvor). Na ţalost, prevelika eksploatacija drveta dovela je do drastiĉnog
uništavanja šumskog fonda u svetu. To za posledice ima pojavu intenzivnije erozije tla, nedostatak
površina za proizvodnju kiseonika na Zemlji, ali i remećenje faktora koji utiĉe na klimatske varijacije.
MeĊutim, sa dobrim projektima i adekvatnim upravljanjem, biomasa moţe postati veoma unosan i
kvalitetan izvor energije (proizvodnja etanola, biodizela).
Proizvodnja etanola je već odavno prisutna u Brazilu i SAD, koje su ujedno i vodeće zemlje u svetu u
ovom sektoru. Trţište bioetanola raste poslednjih nekoliko godina zahvaljujući najviše povećanju
traţnje u Kini i Indiji, dok su druge zemlje daleko manji proizvoĊaĉi (Kanada, Kolumbija, Švedska,
Danska, Španija, Francuska, Poljska). Kada je u pitanju biodizel,on je zastupljen u znatno manjoj meri,
a najveći proizvoĊaĉ je Nemaĉka, potom slede Francuska, Italija, Slovaĉka, Ĉeška, Austrija, Poljska,
Španija i SAD.
Karta 3: Proizvodnja biogoriva u svetu, 2005
Proizvodnja energije od biomase je radno intenzivna grana, što znaĉi da je i sa taĉke gledišta postojanja
visokih stopa nezaposlenosti i slabe zaposlenosti u zemljama u razvoju, ovaj izvor višestruko isplativ.
Ono što moţe biti potencijalno veliki problem jeste ĉinjenica da je za proizvodnju goriva od biomase
potrebno proizvesti velike koliĉine te iste biomase (potrebne su ogromne površine pod usevima koji će
biti korišteni iskljuĉivo u ovu namenu). To otvara pitanje novih poljoprivrednih površina (krĉenje šuma
i sliĉno) ili preorijenatciju poljoprivredne proizvodnje u postojećima (skuplja hrana jer će znatan deo
useva odlaziti za potrebe proizvodnje energije).
Mineralni resursi
Ĉitava Zemljina kugla (Zemljina kora i njena unutrašnjost) izgraĊena je od minerala, koji se grupišu u
stene. Tokom geološke prošlosti Zemlje, procesi koji su bili vaţni za njeno oblikovanje izgleda Zemlje
odigravaju se i danas (erupcije vulkana i hlaĊenje lave na površini, uticaj Zemljine toplote na promene
postojećih formiranih stena, delovanje spoljašnjih sila na rastvaranje i razaranje postojećih stena na
površini i akumuliranje materijala). Tako smo i mi svedoci neprekidnog procesa stvaranja i razaranja
stena na i u Zemlji.
MeĊutim, kada govorimo o ekonomskoj dimenziji korišćenja minerala, mora se napomenuti da se
veoma mali broj minerala nalazi u stenama u koncentraciji koja je dovoljna za ekspolataciju
(ekonomski opravdana). Takve stene, koje imaju dovoljnu koliĉinu minerala – ekonomski isplativu za
eksploataciju, nazivamo rudama. Sa druge strane, rude, da bi se koristile, moraju biti relativno lako
dostupne u Zemljinoj kori (površinska i jamska eksploatacija).
Svi mineralni resursi se dalje, prema hemijskim karakteristikama, mogu podeliti na dve velike grupe:
metaliĉne i nemetaliĉne mineralne resurse.
Obzirom da su navedeni procesi koji dovode do formiranja odreĊenog sastava Zemljine kore (litosfere),
pa samim tim, i pojave ruda u njoj neravnomerno rasporeĊeni u svetu, to znaĉi da je i rudno bogatstvo
u svetu neravnomerno distribuirano. Rudna bogatstva se pojavljuju u rudonosnim pojasevima,
zonama, pro-vincijama, poljima i centrima (naglašena koncentracija u malom prostoru). Najvaţniji
faktor koji utiĉe na sloţenost i neravnomernost geografskog razmeštaja rudnog bogatstva jeste hemijski
sastav Zemljine kore. Od svihe elemenata Mendeljejevog sistema samo 9 ĉini 98,13% ukupne teţinske
zastupljenosti ( koseonik 49,13%, silicijum 26,0%, aluminijum 7,45%, gvoţĊe 4,20%, itd). Paţljivijim
pregledom hemijske strukture litosfere zakljuĉuje se da veći deo u njenom sastavu ĉine nemetali, a
samo su aluminijum i gvoţĊe, kao metali, nešto zastupljeniji. Kada se analizira procentualno uĉešće
crnih i obojenih metala u ukupnoj teţini Zemljine kore, moţe se konstatovati da je uĉešće obojenih
metala neznatno (bakar 0,01%, cink 0,02%, olovo 0,0016%, kalaj 0,0005%), ali je ekonomski veoma
povoljno to što su oni prostorno koncentrisani. Kao što je to bio sluĉaj i sa energetskim resursima,
prostorna neravnomernost rudnog bogatstva ima ne samo ekonomske, nego i geopolitiĉke i
geostrategijske konsekvence (ratovi).
Metali
GvoţĎe je jednini rudni resurs iz grupe metala ĉija je eksploatacija veća u odnosu na nemetaliĉne
resurse. Za razliku od nemetala, ĉija su leţišta ogromna i rasprostranjena širom Zemljine kugle, rezerve
gvoţĊa su ograniĉene i velikim delom iscrpljene.
Za eksploataciju rude gvoţĊa vaţno je znati da je presudno procentualno uĉešće metala u rudi
(najmanje mora biti oko 30% da bi eksploatacija bila ekonomski opravdana, a što je veći procenat to je
ruda kvalitetnija; najbolje su rude kod kojih procentualni udeo gvoţĊa ide preko 50%). Rude gvoţĊa
(hematiti, magnetiti, limonit i siderit) se najĉešće sreću u sedimentnim stenama, a nešto reĊe u
metamorfnim. Nešto je veći udeo gvoţĊa u starijim leţištima (Kanada, SAD, Španija, Ukrajina), nego
u mlaĊim (limonitska leţišta u evropskim rudnicima).
Najveće rezerve gvozdene rude nalaze se u Kini, Ukrajini (po 16% svetskih rezervi), Rusiji (15%),
Australiji (13%), pa SAD, Brazilu, Kazahstanu, Švedskoj, Indiji, Kanadi, Juţnoj Africi, Mauritaniji.
Slika 6: Najveći proizvođači gvozdene rude u svetu, 2006
Najveći proizvoĎači gvozdene rude u svetu su: Kina (32% svetske proizvodnje – brzorastuća
industrija), Brazil (18%), Australija (15%), Indija (10% - brzorastuća industrija), Rusija, Ukrajina,
Venecuela i SAD. Najveća proizvodnja gvoţĊa bila je tokom perioda „hladnog rata“i „trke u
naoruţanju“(1970-90), da bi usledila stagnacija usled manje potraţnje na svetskom trţištu i pojave
novih zemalja – proizvoĊaĉa (Kina, Indija). Nekadašnje zemlje – proizvoĊaĉi gvozdene rude, Velika
Britanija, nemaĉka, Francuska, uglavnom su iscrpele svoja bogata leţišta, tako da im se danas ne isplati
da vade siromašnu rudu u svojoj zemlji – uvoze rudu iz drugih zemalja
Kada budemo govorili o crnoj metalurgiji kao industrijskoj grani, detaljnije ćemo se pozabaviti
pitanjima proizvodnje gvoţĊa i ĉelika, kao i njihove potrošnje.
Ukoliko se ne otkriju nova leţišta, sa sadašnjim tempom potrošnje, potvrĊene rezerve strateških metala
nestaće u roku od sto godina. Korišćenje tih sirovina i dalje raste, tako da je većina zemalja, ĉak i onih
koje poseduje rezerve strateških metala, postala tokom vremena uvozno zavisna (SAD su od 50%
uvoza strateških metala 1960. godine došle do 82% uvoza 2003. godine).
Oplemenjivači čelika obuhvataju niz minerala koji se koriste u crnoj metalurgiji kako bi poboljšali
odreĊene karakteristike gvoţĊa, odnosno ĉelika (elastiĉnost, tvrdoću, smanjili krtost, otpornost na
temperature i pritiske, na hemijska sredstva). To su crni metala i zbog svoje uloge u proizvodnji oruţja
i skupih materijala, strateški su vaţni metali:
Nikl- najveće rezerve na svetu nalaze se u Rusiji (Sibir, 40%), a ostatak je rasporeĊen u
leţištima u Kanadi, Novoj Kaledoniji, Francuskoj, Kubi i Indoneziji, u novije vreme Turska;
Hrom – Juţna Afrika ima najveće svetske rezerve hroma (2/5 svetskih rezervi), a ostala leţišta
se nalaze u Kazahstanu, Indiji, Rusiji i Turskoj;
Mangan – najveći deo rezervi, preko 80%, nalazi se u Juţnoj Africi i Ukrajini, dok se manji deo
nalazi u Australiji, Indija, Kina, Gabon i Brazil;
Volfram (tungsten) – Kina je zemlja koja poseduje oko 75% svetskih rezervi ovog metala, a
ostatak je rasporeĊen na teritorijama Austrije, Bolivije, Portugalije i Rusije;
Vanadijum – ti zemlje u svetu raspolaţu sa oko 95% svetskih rezervi ovog metala: Juţna
Afrika, Kina i Rusija;
Molibden - najveće svetske rezerve se nalaze u SAD, Kina, Ĉile, Peru i Kanada;
Obojeni metali obuhvataju grupu metala koji nisu u grupi tzv. „crnih metala“, a koji su ekonomski
veoma znaĉajni: aluminijum, bakar, olovo i cink, kalaj, ţiva, kao i grupa plemenitih metala (zlato,
srebro, platina).
Aluminijum je metal koji se najvećim delom vezan za rudu boksita iz koje se dobija procesom
elektrolize (industrija aluminijuma). Aluminijum je najrasprostranjeniji metal u Zemljinoj kori, a
postao je interesantan nakon što je prvi put dobijen 1820. godine (tada je 1 kg aluminijuma vredo
1200$).
Nalazišta boksita u svetu vezuje se za pet zona u svetu:
Karipska – obuhvata nekolicinu velikih leţišta na Jamajci, Kubi, u Surinamu i Gvajani;
Gvinejska – zona u zapadnoj Africi obuhvata leţišta u Gvineji (najveće dokazane rezerve na
svetu);
Mediteranska – podrazumeva leţišta u Španiji, BiH (Heregovina), Crnoj Gori, Srbiji;
Australijska – najveća proizvodnja boksita na svetu (skoro jedna trećina svetske proizvodnje),
indija, Vijetnam, Kina;
Ruska
Pet zemalja u svetu ima ¾ rezervi boksita: Gvineja, Australija, Brazil, Jamajka i Indija.
Bakar se u prirodi nalazi u rudama kupritu, halkopiritu, malahitu, azuritu, kovelinu, halkozinu (zajedno
sa zlatom, srebrom). U svetu se rezerve bakra nalaze u dva velika „bakarna pojasa“:
„ameriĉki bakarni pojas“ – Ĉile („bakarna planina“ Ĉukikamata i najveći podzemni rudnik
bakra na svetu, El Teniente) i Peru;
„afriĉki bakarni pojas“ – ĉine dve zemlje: DR Kongo (provincija Šaba) i Zambija (rudnik
Nĉanga);
Rusija i Kazahstan (rudnik Dţezgazan, drugi po veliĉini na svetu);
Australija;
Kanada i SAD;
Evropska leţišta: Španija (rudnik Rio Tinto, istoimena kompanija je jedna od najvećih na svetu
u oblasti geoloških istraţivanja i rudarstva), Švedska, Nemaĉka, Bugarska, Srbija.
Olovo i cink su metali koji se najĉešće sreću u rudama sfaleritu i galenitu, i to najĉešće zajedno sa
srebrom i zlatom. Najveće rezerve se nalaze u: Australiji (Broken Hil – najveće svetsko leţište),
Kanadi, SAD, Rusiji (Ural i zapadni Sibir), Kazahstanu.
Kalaj je jedan od vaţnih metala koji se koriste u procesu legiranja (mešanja i oplemenjivanja drugih
metala). Najveće rezerve na svetu su u Kini, Maleziji, Peruu, Indoneziji, Brazil.
Ţiva je metal koji je najveću primenu pronašla u medicini, a velike rezerve imaju Kina, Kirgistan,
Peru, Rusija.
Plemeniti metali obuhvataju nekoliko metala koji se u prirodi pojavljuju u manjem obimu, ĉesto u
elementarnom stanju (samorodni) i na trţištu se pojavljuju kao metali koji imaju više cene na svetskom
trţištu (srebro, zlato, platina).
Srebro se najĉešće pojavljuje u leţištima olova i cinka, a reĊe samostalno. Najveće rezerve se nalaze u:
Pereuu, Ĉileu, Meksiku, Kini, Australiji, Poljskoj, Srbiji (Kosovski basen olova i cinka).
Zlato se najĉešće pojavljuje samorodno, u elementarnom obliku i to u starim gromadnim masivima i
ploĉama – Sibirski i Kanadski štit, Brazilska ploĉa, jug Afrike, visoravan Dekan, Australija). ReĊe se
zlato javlja u leţištima drugih metala, ali se topljenjem bakra ĉesto mogu dobiti i odreĊene koliĉine
zlata (bakarna leţišta u istoĉnoj Srbiji). Najveće rezerve zlata poseduju: JAR (tradicionalan veliki
proizvoĊaĉ zlata, do 2007. godine skoro 50% svetske proizvodnje), Kina (od 2007. godine preuzela
voĊstvo od JAR u proizvodnji zlata, prvi put od 1905. godine), SAD, Australija, Rusija, Peru.
Platina je redak metal i najviše se koristi za izradu medicinskih instrumenat ai opreme i u industriji
nakita. Najveći proizvoĊaĉi u JAR, Kanadi, Rusiji.
Kao jedno od rešenja u budućnosti pominje se eksploatacija okeana, naravno uoliko se u budućnost
pronaĊe tehnološko rešenje za dobijanje jeftine elektriĉne energije, koja je neophodna za proces
izdvajanja metala i minerala iz morske vode. Okean je ogroman izvor minerala, a preko 99% svih
rastvorenih minerala u morskoj vodi ĉine so, magnezijum, sumpor, kalcijum i jedinjenja azota. U
malim koliĉina javljaju se još i bakar, cink, olovo i srebro. Neki minerali, kao što su brom i
magnezijum, već sada se mogu dobijati elektrolizom morske vode.
MeĊutim, znatno jeftiniji naĉin dolaska do još veće koliĉine minerala predstavlja podizanje nivoa
tehnologije u rudnicima kako bi što manje minerala ostajalo u otpadu i jalovini. Velika koliĉina
minerala završi u otpadu iz domaćinstava i industrije, na otvorenim deponijama ili sanitarnim
odlagalištima. Veliki deo ovakvog otpada mogao bi u procesu reciklaţe da pruţi nove koliĉine
potrebnih minerala (tzv.“urbane rude“). Već decenijama unazad, razvijene zemlje razvijaju sistem
reciklaţe metalnih sirovima (bakar, olovo, gvoţĊe, srebro, zlato i platina), ali još uvek velike koliĉine
minerala ostaju van ovog procesa. Veoma ĉesto razlog nije tehnološke prirode, već je taj što je ĉesto
cena sirovine dobijene rudarenjem niţa od one sirovine dobijene reciklaţom.
Eksploatacija minerala ima razliĉite posledice na ţivotnu redinu, u zavisnosti od procedura pri
rudarenju, hidroloških uslova i veličine eksploatacionog procesa. Ekološke posledice eksploatacije
minerala nisu zanemarljive, a ĉini se kako vreme prolazi i potreba za mineralnim sirovinama stalno
raste, da se i te posledice uvećavaju. Procenat metala u rudama koje se trenutno eksploatišu je znatno
manji u odnosu na pre 100 godina, zbog ĉega sada ostaju ogromne koliĉine otpada (ĉitava „brda“
jalovine i rudarskog otpada potpuno degradiraju prirodni pejzaţ).
Nemetali
Ekstrakcija nemetaliĉnih resursa je veoma raširena i vaţna grana ekstraktivne industrije. Nemetali su,
za razliku od metala, zastupljeni u Zemljinoj kori u velikim koliĉinama i veoma su geografski rašireni.
Najveći deo ovih resursa odlazi u sektor graĊevinarstva kao sirovina (pesak, šljunak, kamen, gips,
glina, laporac), ali i u drugim granama industrije (hemijska, prehrambena industrija). Transportni
troškovi igraju veoma vaţnu ulogu u lociranju budućih eksploatacionih polja nemetala. Šljunak,
kreĉnjak i laporac su nemetaliĉne sirovine kojih imao u velikoj meri zastupljenih u Zemljinoj kori
skoro svuda, te je njihova eksploatacija uglavnom u blizini mesta gde će se i koristiti. Na primer,
šljunak i kamen za gradnju puteva treba da se eksploatiše u blizini samih gradilišta jer je njegov
transport u potpunosti neprofitabilan na velike udaljenosti.
MeĊutim, pojedini nemetali su veoma vaţan segment meĊunarodne trgovine, takav sluĉaj je sa
fosfatnim solima i potašom, sirovinama kojih nema svuda, a koje su veoma vaţne u procesu
proizvodnje mineralnih Ċubriva za poljoprivredu. Sliĉno je i sa leţištima dragog i poludragog kamenja,
koja su jedinstvena i retka u svetu, pa su stoga njihove lokacije nezavisne od transportnih troškova, a
oni su predmet meĊunarodne trgovine.