Regional br 10

www.stina.hr www.novinarska-skola.org.yu www.mediaplan.ba

Hrvatska Srbija i Crna Gora Bosna i Hercegovina





REGIONALNI GLASNIK ZA PROMOCIJU KULTURE

MANJINSKIH PRAVA I MEĐUETNIĈKE TOLERANCIJE



20. prosinca 2004. broj 10





TEMA BROJA:









ROMI - NAJUGROŢENIJA MANJINA



Zaokupljenost meĊunacionalnim tenzijama i konfliktima u kojem su pojedine

nacionalne manjine imale znaĉajnu ulogu i bile ĉesto i najveće ţrtve na izvjestan je naĉin

dovelo i do neadekvatnog profiliranja manjinskih politika. Ton manjinskim politikama davale

su "manjine ţrtve", one dominiraju manjinskom problematikom te reduciraju i potiskuju iz

javnog i politiĉkog vidokruga druge manjinske probleme. Jedan od takvih je bez sumnje i

romski, koji danas bez sumnje postaje manjinski problem br. 1 u Evropi. Posebno teţak

ovaj je problem (kao i manjinski problemi uopće) u tranzicijskim drţavama gdje tek treba

stvoriti osnovne pretpostavke da se poĉnu razbijati teške predrasude prema Romima i

mijenjati njihov društveni poloţaj i rješavati njihovi problemi. To je bez sumnje dugotrajan i

sloţen proces, ali mnogo je indikacija da taj proces posebno oteţava odsustvo stvarne

politiĉke volje te da se zbog toga romski problemi najĉešće vrte u zatvorenom krugu.









____________________________________________________________________________



Korištenje i objavljivanje svih tekstova iz ovoga biltena u cijelosti ili dijelovima

slobodno je uz navođenje izvora.

Tekstovi su dati u svojim izvornim jezičnim varijantama, a prilikom njihova

objavljivanja slobodno je prilagođavanje jezičnim standardima sredine

u kojima se objavljuju.

STINA novinska agencija Novosadska novinarska škola Institut Media Plan

tel/fax: 385/21/321-421; 488-945 tel/fax: 381/21/424-246; 424-164 tel/fax: 387/33/613-779; 717-840

e-mail: stina@zamir.net office@novinarska-skola.org.yu mediaplan@mediaplan.ba









Project suported by

Sadrţaj:



I Bosna i Hercegovina

1. Romi u Republici Srpskoj

PRVI MEĐU NEJEDNAKIMA

Katarina Panić

Zarobljeni izmeĎu predrasuda i istine, Romi, pripadnici najbrojnije, mada još neizbrojane

nacionalne manjine u BiH, biljeţe blage napredke u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava u

Republici Srpskoj.



2. Romi u Federaciji BiH

NESLOGA ROMSKIH UDRUŢENJA I NEBRIGA VLASTI

Namir Ibrahimović

Neposjedovanje ličnih dokumenata (izvodi iz matičnih knjiga, lične karte, mjesto boravka)

dodatno doprinosi isključivanju Roma iz društva. Taj nedostatak najviše se osjeti na uključivanju u

zdravstvenu zaštitu i glasanju na izborima. Romi, faktički, nisu u stanju reći svoj politički stav, ne

mogu glasati.



3. Intervju: Jeff Ford, Misija OEBS-a u BiH

IGNORISANJE JAĈA NEGATIVNE STEREOTIPE

Katarina Panić

U XIX stoljeću roĎenim KanaĎinima (native Canadians) pristupali smo kao divljacima koji

treba da se promijene, integrišu i socijalizuju. Ovdje čujem da se ti isti izrazi koriste za Rome, a

tako patrijarhalan pristup moţe biti opasan. Mi u Kanadi roĎene KanaĎane sada nazivamo prvim

narodom, oni imaju zasebnu, jedinstvenu kulturu. Prava su im ista, ali su i dalje jedinstveni i

njihovo samoodreĎenje se poštuje. Zato mislm da ni Romi ne treba da se mijenjaju, integrišu ili

socijalizuju u pravcu gubljenja identiteta, već treba da doĎe do promjene svijesti, i kod lokalnog

stanovništa i kod samih Roma, kako bi se nadvladala snaţna patrijarhalna uporišta.



II Hrvatska

1. NEMA POLITIĈKE VOLJE ZA ROMSKE PROBLEME

Halil Beriša, dopredsjednik Unije Roma Hrvatske

Prema sluţbenim podacima popisa stanovništva 2001. Roma u Hrvatskoj ima tek nešto

manje od 10.000. Eksperti pak tvrde da ih ima 35 do 45 tisuća, a sami Romi procjenjuju svoj broj

na čak 100 do 150 tisuća. MeĎutim, dok oko broja Roma postoje različita mišljenja malo je

razilaţenja oko njihovog teškog društvenog poloţaja. Dopredsjednik Udruge Roma Hrvatske Halil

Beriša smatra kako je obrazovanje temelj svih ostalih romskih problema. Halil ističe da usvojeni

Nacionalni program za Rome ima kvaliteta ali da ne postoji politička volja da se on i sprovodi te da

političari uglavnom manipuliraju romskim problemima koristeći ih najčešće u predizborno vrijeme

za sakupljanje političkih poena.



2. RJEŠAVANJE ROMSKIH PROBLEMA HRVATSKOJ OTVARA VRATA EVROPE

Interview s Nikolom Makom, jednim od zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom

saboru, meĎu kojima i romske

Razgovarala Ivana Kukić

Nacionalni program za Rome koji je usvojen pred više od godinu dana izuzetno je dobar

programski dokument, ocjenjuje zastupnik nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru Nikola Mak.

On smatra da Hrvatskoj ne nedostaje volje i sredstava za rješavanjem romskih problema te da je

najveća prepreka uspješnijem djelovanju neorganiziranost nadleţnim drţavnim tijela odgovornih za

provoĎenje Nacionalnog programa. Mak tvrdi da je u rješavanju romskih problema Hrvatska danas

ispred pojedinih evropskih zemalja koje su nedavno ušle u Evropsku uniju te da Hrvatska do 2007

ima obavezu EU dati konkretne primjere uspješne politike prema Romima što će biti i značajan

doprinos hrvatskom uključivanju u Evropsku uniju.









Project suported by

3. BORBA PROTIV ZABORAVA

Bojan Munjin

Nedavno osnivanje romskog kazalište u Rijeci, koje već pokazuje izuzetnu uspješnost,

tretira se kao kulturna senzacija . No, ta zaista nesvakidašnja kulturna činjenica prije bi trebala biti

povod da se progovori o posvemašnjoj marginaliziranosti romske populacije kojoj su u mnogočemu

uskraćena osnovna ljudska prava pa tako i pravo na očuvanje i razvoj vlastite kulture i tradicije.

Odgovornost za to prije svega treba pripisati većinskom okruţenju koje potiče i odrţava čitav

sustav predrasude prema romskoj kulturi i Romima uopće.



III Srbija i Crna Gora

1. ROMSKA DECA U SISTEMU OBRAZOVANJA ILI VAN SISTEMA OBRAZOVANJA

Rozalija Ilić, direktorka Romskog informativnog centra u Kragujevcu

Situacija pripadnika romske nacionalnosti u Srbiji od 1991. godine je poraţavajuća.

Statistika kaţe da je 78,7% Roma bez završene osnovne škole, samo 4,1% njih ima srednje

obrazovanje, a 0,2% ih je sa višom školom ili fakultetom. Zbog diskriminacije u društvu prema

romskoj deci, danas za posledicu imamo tu decu van sistema školovanja.

Jedino je u Vojvodini, zahvaljujući pokrajinskom Sekretarijatu, započet institucionalni sistem

učenja romskog jezika tj. maternjeg jezika za romsku decu, kao i osposobljavanje kadrova za

izvoĎenje nastavnih jedinica u osnovnim školama.

U školskom sistemu u Srbiji su očigledno zakazali svi zakoni koje je trebalo sprovoditi, svi

činioci koji su bili odgovorni za sprovoĎenje dečjih prava, sva odgovorna obrazovna tela u našem

sistemu i rukovodeći kadrovi. Ono što se mora u budućnosti raditi je da se zahteva odgovornost tih

tela, pojedinaca i zvaničnih institucija.



2. NA RASKRŠĆU: ROMKINJE U SRBIJI

Tatjana Perić

U okviru šireg društva, Romkinje su vidjene kao pripadnice marginalizovane i često

prezrene grupe. Često su ţrtve nasilja u porodici, naročito od strane muţeva i očeva, a ako se

usude prijaviti nasilnike policiji, sluţbenici ih nerijetko ismijavaju i podučavaju ih kako bi radije

trebale biti "pametne i dobre" i izbjeći takve situacije. Društvo i naročito drţava za sada ulaţu

minimalne napore da se sistemski stane na put njihovoj rodnoj i rasnoj diskriminaciji.

U posljednjih nekoliko godina, aktivistkinje Romkinje su povele brojne pomena vrijedne

inicijative. MeĎutim, aktivizam Romkinja nosi i svoje unutrašnje probleme: romska ţenska elita se

stvara, ali je malobrojna, te su već obučene aktivistkinje potpuno prezauzete na velikom broju

aktivnosti i pokrivajući široka geografska područja. Uprkos ovim i mnogim drugim teškoćama,

aktivistkinje Romkinje ne posustaju.



3. MEDIJI U SLUŢBI ROMSKE EMANCIPACIJE

Intervju sa Petrom Novicom Nikolićem, urednikom programa na romskom jeziku

Radiotelevizije Novi Sad

Razgovarao Ivan Dimitrijević

''Četiri su ključne oblasti kada je reč o emancipaciji Roma. Na prvom mestu, i uvek na

prvom mestu, je obrazovanje. Zatim je tu samozapošljavanje, jer vi ne moţete da se školujete i

obrazujete ako nemate ono što je nuţno, a to je ekonomska i materijalna potpora. Treća je

zdravstvena edukacija, jer poznato je da je, prema podacima meĎunarodnih organizacija i

asocijacija, pre svega UNESKO-a i UNICEF-a, najveća smrtnost dece i najkraći ţivotni vek upravo

kod nas Roma. I najzad, morali smo da poradimo na onome što se zove kultura ţivljenja, odnosno

ekologija, odnos prema okolini i sredini u kojoj ţivimo.

Dakle, ta četiri segmenta su sadrţana sve vreme u našim programima i od '92. mi smo

razvijali upravo ove četiri teme, te danas imamo negde oko 50 sati televizijskog programa i oko 60

sati radijskog programa'', kaţe Petar Novica Nikolić, odgovorni urednik programa na romskom

jeziku u Radioteleviziji Novi Sad, sumirajući dosadašnji, 12-togodišnji rad te redakcije.

IV English Summary





Project suported by

I BOSNA I HERCEGOVINA

1. Romi u Republici Srpskoj



PRVI MEĐU NEJEDNAKIMA

Katarina Panić



Ima ih u Bosni i Hercegovini izmeĎu 30 i 60 hiljada. Njihov je broj izuzetno teško procijeniti

pošto su se na popisu stanovništva 1991. godine biljeţili pod 'ostale nacionalnosti' ili se uopšte

nisu popisivali radi neposjedovanja relevantnih ličnih dokumenta. Nikada nisu bili zastupljeni u

vlasti, niti su ikada bili politički organizovani. To ih je, zajedno sa predrasudama i diskriminacijom,

načinilo jednom od najugroţenijih grupa u društvu. Na marginama društevno-političke

svakodnevnice, Romi nisu dorasli riješiti probleme stambenog zbrinjavanja, zapošljavanja,

zdravstvene zaštite, obrazovanja i sprovoĎenja imovinskih zakona, niti brojne administrativne

prepreke u svakom od njih. I dok udruţenja ostalih nacionalnih manjina djeluju na očuvanju ili

jačanju kulturnog i nacionalnog identiteta, Romi se bore za puko preţivljavanje.

Zdravi k'o dren!

Imaju Romi u Republici Srpskoj nekoliko lijepih dana u godini. Svakoga 6. maja u rijekama

obavjjaju ritualno kupanje kojim tradicionalno počinju slaviti ĐurĎevdan, praznik na koji su

pripadnici tog nekada nomadskog naroda kretali u pohode. Obrednim kupanjem skida se sve ono

loše što je učinjeno izmeĎu dva ĐurĎevdana, a obavezno mu prethodi 'vatrena' romska noć čija

vrelina nagovještava godinu punu ljubavi. ĐurĎevdan romske porodice potom nastavljaju slaviti u

svojim kućama uz bogatu prazničnu trpezu, za kojom ima mjesta za svakog dobronamjernog

gosta. Za tu priliku ulazi u dvorišta i kuće okićeni su proljećnim cvijećem.

Svake se godine u selu Ţeravica kod Gradiške tradicionalno okupljaju 4. jula, nekadašnjeg

Dana borca. Poloţe vijence na spomen-obiljeţje ţrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata, a

potom pjesma, igra, izbor najljepše Romkinje, modne revije... A mnogi ih se sjete 8. aprila, kada se

u svijetu obiljeţava MeĎunarodni dan Roma, ili 21. marta, što je Svjetski dan borbe protiv rasne

diskriminacije. U meĎuvremenu, imaju im na čemu i pozavidjeti. Brojne humanitarne organizacije u

romskim su zajednicama sprovele projekte iz oblasti zdravstvene zaštite i poboljšanja higijenskih

uslova ţivota. MeĎutim, iako vrlo često ţive u krajne neuslovnim prostorijama i ispod higijenskog

minimuma, jedu ostatke hrane naĎene u smeću i borave u vrlo hladnim prostorijama, zdraviji su od

mnogih. Teški uslovi ţivota osnaţili su im imunološki sistem, te su sistematski ljekarski pregledi

djece i odraslih dali zadivljujuće rezultate.

Svoji na drţavnom

Stanje sa imovinom Roma posebno je problematično. I prije rata veliki je broj romskih

zajednica u BiH, njih 50 do 70 odsto, ţivjelo u naseljima koja su bila izgraĎena na drţavnom

zemljištu, a koja organi vlasti često nisu priznavali. Kao rezultat toga, ima malo evidencija koje

potvrĎuju postojanje romskih naselja, i nema konkretnih informacija o ukupnom broju i lokaciji

takvih naselja. OEBS-ovo preliminarno istraţivanje na terenu otkrilo je više od 30 takvih naselja u

cijeloj BiH. Većina njihovih stanovnika nema vlasništvo nad zemljom na kojoj borave decenijama ili

i duţe. Ne mogu da dobiju ni pomoć od donatora za obnovu kuća, s obzirom da većina donatora

traţi dokaz o vlasništvu. Mnoga romska naselja su uništena tokom rata i Romi se često suočavaju

sa deloţacijama iz naselja u kojima trenutno stanuju a da im se istodobno ne nudi alternativni

smještaj.

Broj školaraca raste

Zakonodavstvo Republike Srpske propisuje da sva djeca imaju jednaka prava pri

školovanju, uključujući i romsku, ali prema riječima ministra prosvjete i kulture u Vladi RS, Gojka

Savanovića, pojavljuje se problem što Romi, za razliku od drugih nacionalnih manjina, po prirodi

ţivota veoma često mijenjaju sredine stanovanja, a najvećim brojem su i jako siromašni. Uporedo

sa nastojanjima da što više romske djece pohaĎa redovne škole, sprovode se u Republici srpskoj i

programi opismenjavanja starijih maloljetnika kao i odraslih Roma. ProĎu ih uglavnom vrlo

uspješno, ako ih u samom početku ne napuste. Iako je broj romskih učenika u stalnom porastu,

jedan od problema koji se stalno nameće jeste nedostatak tačnih podataka o broju romske djece





Project suported by

školskog uzrasta kojima bi se onda moglo pomoći pri redovnom upisu u škole. U Banjaluci,

Prijedoru, Gradišci i Prnjavoru, opštinama sa značajnim prisustvom romske populacije, prema

procjenama OEBS-a trenutno se školuje 195 Roma, od toga 181 u osnovnim školama, u srednjim

školama 13, dok je jedna Romkinja student banjalučkog Univerziteta.

Netrepeljivosti izmeĊu domaćih Roma i izbjeglica sa Kosova

Predstavnici su vlasti u Republici Srpskoj, i na lokalnom i na entitetskom nivou, u jednome

sloţni: problem Roma izbjeglih iz Srbije i Crne Gore mora se rješavati na nivou Savjeta ministara

BiH i drţave koju su napustili. Njihov se broj ne moţe ni procijeniti budući da većina ne posjeduje

bilo kakve lične dokumente. Tako i kada traţe svoja prava ali i kada prekrše zakon ne moţe ih se

identifikovati, traţe pomoć a bez identiteta ih nadleţne institucije ne mogu zbrinuti... Prema

policijskim izvještajima, Romi 'sa strane' osjetno su učestali sa dţeparenjem, maloljetničkom

prostitucijom, trgovinom ljudima, čak i sakaćenjem djece radi prosjačenja. Ove pojave diskredituju i

revoltiraju 'domaće' Rome, koji se, kako tvrde, takvim stvarima nikad nisu bavili. Čime jesu?

Rovanjem po smeću (što mnogi eufemistički nazivaju sakupljanjem sekundarnih sirovina, jest

jednako ţeljeza, papira i stakla), preprodajom razne robe, i gatanjem koje im je, kako kaţu, u krvi.

Zato se dešavalo da pojedina opštinska udruţenja upute zahtjev lokalnoj policiji i opštinarima za

protjerivanje Roma izbjeglih sa Kosova koji se nekontrolisano naseljavaju ako ne pristanu na

'pravila igre' domaćih, negodujući istodobno što im Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica RS i

UNHCR izdaju dozvole za privremeni boravak u Republici Srpskoj. Predstavnici su UNHCR-a bili

striktni: istina je da je netrpeljivost domaćih prema pridošlicama evidentna, ali ovi drugi imaju pravo

na azil odnosno ne mogu biti deportovani u zemlju porijekla prije nego se donese pravosnaţna

odluka o njihovim zahtjevima za boravištem u BiH.

I istina je da vam se, na primjer, u gradu na Sani dešava da vam, dok sjedite u kafiću ili

restoranu, priĎe i po šestero romskih mališana koji prose. Zakon jeste jasan, ali provedba je duga i

sloţena. I znatno ureĎenije zemlje teško na kraj izlaze sa organizovanim prosjačenjem.

Ni po babu, ni po striĉevima

"Romska kuća je prvi objekat kojim Vlada RS pokazuje da je spremna da pomogne ne samo

povratak konstitutivnih naroda, već i nacionalnih manjina", rekao je ministar za izbjegla i raseljena

lica u Vladi RS Jasmin Samardźić. On je izrazio zadovoljstvo što opština Prijedor ključeve za

socijalno najugroţenije Rome dobila upravo na MeĎunarodni dan ljudskih prava i podsjetio da je

Prijedor prva opština koja je dobila sertfikat o uspješno završenoj implementaciji imovinskih zakona

i prva opština koja je pokazala da vodi brigu o nacionalnim manjinama. Direktor Centra za socijalni

rad Prijedor Rade Javorić rekao je da će stanovi u romskoj kući biti dodijeljeni prema konkursu i

prema odlukama konkursne komisije, koju će činiti predstavnici Ministarstva za izbjegla i raseljena

lica RS, opštine Prijedor i Centra za socijalni rad. "Prioritet će imati Romi koji su prije rata ovdje

stanovali pa su im kuće porušene i Romi koji i dalje ţive u kućama, a koje su prema odlukama SO

Prijedor odreĎene da se ruše kao objekti opasni za stanovanje", pojasnio je Javorić i dodao da je

lista potencijalnih stanara u novoj kući koju je napravilo prijedorsko Udruţenje Roma u startu

odbačena kao nezadovoljavajuća. Moţda i zbog toga što su se meĎu mogućim novim vlasnicima

stanova našla i trojica sinova prvog čovjeka prijedorskih Roma.





2. Romi u Federaciji BiH



NESLOGA ROMSKIH UDRUŢENJA I NEBRIGA VLASTI

Namir Ibrahimović



"Nedavno je jedna Romkinja iz Ilijaša, nakon poroda u kući, trebala ljekarsku pomoć. Kako

nije imala zdravstvenu knjiţicu i nema regulisano zdravstveno osiguranje, sve je morala platiti,

kako bi preţivjela", kaţe Adnan Musić, potpredsjednik Udruţenja "Romi i prijatelji" Ilijaš.

Neregulisana zdravstvena zaštita samo je jedan od brojnih problema s kojima se susreću Romi i

romska udruţenja.

Trenutno, u Kantonu Sarajevo postoji samo ovo spomenuto registrirano romsko udruţenje.

U samom Sarajevu ne postoji nijedno. "Tokom i poslije rata postojao je veliki broj romskih

udruţenja i organizacija koji su se uglavnom bavili humanitarnim poslovima; sada se to sve





Project suported by

ugasilo. Sada zovu samo nas jer u imeniku Bh telecoma postoji samo naš broj. Kada im kaţemo

da smo u Ilijašu, zaprepaste se", kaţe Raif Alimanović, predsjednik Udruţenja.

Ilijaš je gradić dvadesetak kilometara udaljen od Sarajeva. Traţeći centralno udruţenje koje

bi nam moglo dati informacije o organiziranju Roma, našli smo samo dvojicu ljudi u Ilijašu, koji u

općinskim prostorijama, bez ikakvih sredstava, pomaţu Romima. Kaţu da se bave pitanjima Roma

na cijelom području Kantona Sarajevo pa i šire. Priznaju, ipak, da najviše uticaja imaju u Ilijašu.

Obojica nemaju stalno zaposlenje tako da se moraju brinuti i za sticanje materijalnih sredstava za

odrţavanje porodica. "Da mi imamo osiguranu egzistenciju, puno više i bolje bismo radili na pitanju

romske nacionalne zajednice", slaţu se Musić i Alimanović.

U Vogošći je 2003. godine jedanaeset romskih udruţenja formiralo zajedničko vijeće koje je

preraslo u Odbor za Rome pri Vijeću ministara (VM) BiH. No, Odbor se rijetko pojavljuje u javnosti i

nema ingerencije nad svim romskim udruţenjima na teritoriji BiH. Musić tvrdi da tome najviše

doprinose neslaganja vodećih ljudi pojedinih udruţenja koji prvenstveno gledaju svoj interes pa tek

onda interese drugih.

Nedavno je osnovano udruţenje "Resursni centar" u Kaknju koje okuplja osam romskih

udruţenja iz Sarajevskog i Zeničko-dobojskog (Ze-Do) kantona i nastoji proširiti svoje članstvo. Cilj

ovog udruţenja je zajedničko djelovanje na polju boljeg društveno-političkog poloţaja romske

nacionalne zajednice, kao i prezentaciji romske kulture.

Neposjedovanje ličnih dokumenata (izvodi iz matičnih knjiga, lične karte, mjesto boravka)

dodatno doprinosi isključivanju Roma iz društva. Taj nedostatak najviše se osjeti na uključivanju u

zdravstvenu zaštitu i glasanju na izborima. Romi, faktički, nisu u stanju reći svoj poltički stav, ne

mogu glasati.

Musić ističe glavni problem Roma: neriješeno stambeno pitanje. To je problem od prije, jer

ni prije rata većina Roma nije imala stanarsko pravo na objekte mahom podignute na drţavnom

zemljištu. Nepostojanje stanarskog prava onemogućilo je otkup stanova u kojima su ţivjeli prije

rata. U Ilijašu je petnaestak porodica koje su se vratile iz inostranstva dobilo privremeni smještaj,

ali su deloţirani i sada ih dio plaća stanarinu u samom gradu, a dio se preselio u Sarajevo. Članovi

udruţenja "Romi i prijatelji" pokušali su u saradnji s općinskim organima obezbjediti alternativni

smještaj, ali nije bilo dovoljno ţelje da se ovim ljudima pomogne. Trenutni problem na kojem radi

ovo udruţenje je pronalaţenje lokacije na kojoj bi bili smješteni kontejneri za stanovanje (donacija

jedne norveške humanitarne organizacije) za pet romskih porodica koje sada ţive u neadekvatnim

i nehigijenskim drvenim barakama. Musić pojašnjava da su to Romi čergrari koji imaju drugačiji

način ţivota (često mijenjaju mjesto boravka, preţivljavaju tako što po otpadu skupljaju staro

ţelejezo, odbačeni bakar i aluminij i to prodaju, nemaju higijenske navike, ţive u teškim

uvjetima,...) od domicilnih bosanskih Roma koji ţive već nekoliko generacija u ovoj zemlji. Općina

Ilijaš na tom mjestu planira izgradnju osnovne škole, a ne nudi alternativnu lokaciju za te porodice.

Alimanović kaţe da je načelniku Ilijaša ponudio da otkupe neku od parcela koje se prodaju

(mahom pripadaju raseljenom srpskom stanovništvu) i da tu smjeste donirane kontejnere.

"Načelnik me upućuje na kantonalna ministarstva, ministarstva me vraćaju načelniku, a vrijeme

deloţacije se bliţi", kaţe Alimanović.

Drugi problem je problem zaposlenja. Musić je prehramebni tehničar, ali već duţe vrijeme

je bez posla. Jedva iznalazi sredstva za preţivljavanje porodice. On smatra da je jedan od razloga

zbog čega ne moţe dobiti posao i rasna diskriminacija. Nedavno je konkurisao za posao u veoma

uspješnom preduzeću "Klas" Sarajevo, ali je odbijen.

On takoĎer ističe da se sporadično dešavaju i provokacije u školi - da djeca neromi

vrijeĎaju Rome zbog njihove nacionalnosti (nazivaju ih ciganima). Čak su i njegova djeca predmet

takvog vrijeĎanja. Pozitivno je to što učitelji i nastavnici reaguju na takve pojave, zovu roditelje i

ukazuju na te probleme. Inače, obrazovanje je najkarekterističniji i najspominjaniji problem romske

nacionalne zajednice. Odbor za Rome pri VM je početkom septembra izrazio nezadovoljstvo

činjenicom da mnoga romska djeca nisu prvi dan škole ušla u učionice zajedno sa drugom djecom.

Odbor smatra da postoje dvije prepreke za realizaciju: prva je što obrazovne kantonalne vlasti nisu

ispunile svoje obaveze preuzete potpisivanjem Plana akcije o obrazovnim potrebama Roma i

pripadnika ostalih nacionalnih manjina u BiH, potpisanog u februaru ove godine koji obavezuje

obrazovne vlasti za nabavku udţbenika i školskog pribora, a druga što roditelji odbijaju slati svoju

djecu u škole. Alimanović smatra da razumije te roditelje, jer "ne mogu ga iz kartonske kutije slati u

školu".





Project suported by

Udruţenje "Romi i prijatelji" ne dobiva nikakva finansijska sredstva od bilo kojeg nivoa

vlasti. "Općina Ilijaš nam je dodijelila ove dvije prostorije i ponekad nam plati telefonski račun i to je

sve", kaţe Musić. Oni pokušavaju projektima zaraditi novac za svoje djelovanje. Trenutno, u

saradnji s Akademijom scenskih umjetnosti (ASU) i Nevladinom organizacijom "Fondacija za

kulturno naslijeĎe" organizirano je Romsko pokretno pozorište. U prvoj fazi, prof. sa ASU-a Marko

Kovačević će educirati mlade Rome glumi i teatru, a u drugoj će praviti igrokaze koji će prezentirati

bogato romsko kulturno nasalijeĎe. Ti igrokazi trebali bi se prikazivati u većem dijelu BiH i trebali bi

pomoći da drugi bolje razumiju i prihvate romsku kulturu.







3. Intervju: Jeff Ford, Misija OEBS-a u BiH



IGNORISANJE JAĈA NEGATIVNE STEREOTIPE

Katarina Panić



KanaĎanin Jeff Ford u bosanskohercegovačkoj misiji OEBS-a radi dvije godine. Trenutno

obavlja duţnost sluţbenika za ljudska prava u prijedorskoj kancelariji OEBS-a. Izučavao je

političke nauke i mirovne studije, a kroz angaţman u BiH otkrio je da uţiva u ovom poslu i da ima

nešto čemu ţeli posvetiti sebe.



Koja su ljudska prava u ţiţi OEBS-ove misije?

Ford: Prema Aneksu 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma, naš je mandat da pratimo opšte

stanje ljudskih prava u BiH i da pazimo da vlasti poštuju i primjenjuju najviše standarde u oblasti

ljudskih prava. Znatan dio našeg posla posvećen je sprovedbi Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma

odnosno sprovedbi imovinskih zakona i prava povratka izbjeglica, a potom i na osnaţivanju

institucija koje štite ljudska prava, unapreĎenju društvenog i ekonomskog ţivota i jačanju pravne

drţave.

Koja su ljudska prava najugroţenija meĊu Romima?

Ford: Ne raspolaţemo statističkim podacima da moţemo reći ovaj ili onaj tip ljudskih prava

se najviše krši ili da kaţemo da je u devet od deset slučajeva Romima ugroţeno pravo na pristup

obrazovanju, ali brojni su i raznovrsni programi koje OEBS sprovodi u BiH kada su u pitanju

ljudska prava kod Roma. Uopšteno, usmjereni su ka suzbijanju diskriminacije, a kao tri ključna i

najvaţnija izdvojio bih upis u matične knjige odnosno pribavljanje ličnih dokumenata, rješavanje

imovinskih prava i ravnopravan pristup obrazovanju. Radimo na svim nivoima i strukturama vlasti i

NVO u BiH, ali suština pristupa jeste pomoći Romima da pomognu sami sebi.

Kako objasniti Romima znaĉaj upisa u matiĉne knjige i posjedovanja liĉnih isprava?

Ford: Mnogi Romi ne upisuju svoju novoroĎenu djecu iako je to zakonska obaveza.

Razumljivo je da je posjedovanje rodnog lista ili lličnih dokumenata preduslov za ostvarivanje svih

drugih prava - zdravstvene zaštite, socijalne pomoći, školovanja, prava glasanja ili kandidovanja na

izborima. Ovaj je problem prisutan širom BiH i stoga smo traţili da se u akciju uključe različite

institucije, lokalne vlasti, bolnice, matični uredi i policija. Jer bilo je slučajeva da su bolnice odbijale

izdati otpusnicu za romsko novoroĎenče ako se ne izmire troškovi boravka u bolnici. Imali smo,

primjerice, i slučaj jednog direktora bolnice koji ni sam nije znao da je upis u matične knjige roĎenih

zakonska obaveza.

Imaju li Romi jednak pristup obrazovanju?

Ford: Na lokalnom nivou Romi su vrlo dobro organizovani. Zahvaljujući njihovim naporima

zajedno sa OEBS-ovim odjelom za obrazovanje, ali i donacijama nevladinih organizacija u vidu

udţbenika i školskog pribora, u Prijedoru primjerice imamo 68 Ďaka romske nacionalnosti. Problem

je što oni zaista krenu na nastavu, a nama ostaje da pratimo da li idu u školu i tokom cijele školske

godine. Ponekad nailazimo na roditelje koji iz raznih razloga uopšte ne dozvoljavaju djeci da idu u

školu ili im to zabrane u toku školske godine. U takvim situacijama primorani smo da ih ubjeĎujemo

da se pravo na osnovnu školsku naobrazbu mora poštovati. Ali i pored toga, 68 Ďaka romske

pripadnosti pohaĎa neku od prijedorskih škola što je izuzetan uspjeh.

Za prijedorsku romsku kuću 280 hiljada KM obezbjedile su Vlada RS i Opština





Project suported by

Prijedor. MeĊutim, ni izbliza nisu riješeni stambeni problemi. U Kozarskoj ulici 48, zgradi

koju je opština poodavno naloţila rušiti kao opasnu za stanovanje, u ĉetiri prostorije ţivi

pedeset i šestero Roma.

Ford: Prijedor jeste svijetao primjer rješavanja stambenih pitanja Roma u BiH. Romska

kuća konačno je završena, ali nije dovoljna za sve. Postoji mogućnost da se Romima sagradi još

jedna kuća u Kozaruši gdje su i ranije ţivjeli i gdje su im u toku rata porušene kuće. Romi su uz to

putujući narod, doĎu odnekud i ostanu, no ima i onih koji nigdje nisu odlazili a u ratu su ostali bez

krova nad glavom. Mi sada ispitujemo legalni status zemlje na kojoj su do rata bila romska naselja.

Neki Romi su imali privremene ugovore sa stvarnim vlasnicima, a sada smo pokrenuli i mogućnost

sticanja vlasništva nad imovinom za one koji je koriste više od deset godina.

Ima li diskriminacije u zapošljavanju?

Ford: Ako troje ljudi konkuriše za neki posao, bilo koji, a jedan od njih je Rom, ja vam

garantujem da neće biti primljen zbog toga kako izgleda ili kako se zove. Tako da Romi nemaju

jednak pristup niti im se pruţaju jednake prilike kao svima ostalima. Da bi se to prevazišlo, i Romi i

moraju poraditi na sebi kao jedina romska djevojčica u Prijedoru koja je upisla srednju školu i koja

ţeli postati medicinska sestra, ali i sredina ne smije biti slijepa na probleme Roma niti na svoj

odnos prema njima.

Kako objašnjavate animozitet domaćih prema Romima izbjeglim iz Srbije i Crne

Gore, najvećim brojem sa Kosova?

Ford: Uvidio sam da su Romi iz SCG i kulturološki i religijski različiti. Domaći su kivni jer će

ovi pridošli dobiti neke stanove u novosagraĎenoj kući. Posla nema ni za jedne ni za druge. Zatim

humanitarna ili socijalna pomoć koja bi potencijalno mogla pripasti domaćima, usmjerena je i ka

izbjeglima sa Kosova. To su dovoljni razlozi za izbijanje konflikta, jer gdje imate siromaštvo imate i

socijalnu nesigurnost, a ova opet izaziva netrpeljivost... Visoki komesarijat UN-a za izbjeglice

(UNHCR) Romima iz SCG obezbjedio je pisma zaštite na osnovu kojih mogu traţiti i azil u BiH ili

privremeni boravak. Jer oni se ne mogu vratiti nazad, a i ovdje su nepoţelji – Romi višestruko pate

u svakoj situaciji i na cijelom području bivše Jugoslavije.

Sa kakvim ste se susreli predrasudama prema Romima meĊu lokalnim

stanovništvom?

Ford: Najviše me pogodila činjenica da je mnogo negativnih sterotipa o romskoj zajednici

koji se ignorisanjem stalno jačaju. Kada sam jednom čovjeku spomenuo da sam krenuo posjetiti

romsko naselje, rekao je da on njima ne vjeruje, da su lopovi i prosjaci i da ih treba protjerati. Kada

sam ga pitao kako to zna kada sa njima nije razgovarao, nije mi odgovorio. Vrlo je mnogo

predrasuda zasnovanih na tome šta je rekao otac, a šta prijatelj, a svi negativni utisci Roma koji

prose na ulicama proizvode i negativne stereotipe. Sličnu situaciju u Kanadi smo imali sa roĎenim

KanaĎinama. U XIX stoljeću pristupali smo im kao divljacima koji treba da se promijene, integrišu i

socijalizuju. Ovdje čujem da se ti isti izrazi koriste za Rome, a tako patrijarhalan pristup moţe biti

opasan. Mi u Kanadi roĎene KanaĎane sada nazivamo prvim narodom, oni imaju zasebnu,

jedinstvenu kulturu. Prava su im ista, ali su i dalje jedinstveni i njihovo samoodreĎenje se poštuje.

Zato mislm da ni Romi ne treba da se mijenjaju, integrišu ili socijalizuju u pravcu gubljenja

identiteta, već treba da doĎe do promjene svijesti, i kod lokalnog stanovništa i kod samih Roma,

kako bi se nadvladala snaţna patrijarhalna uporišta.

Ocijenivši da ih je motivisao rasizam, Gradski sud u Sankt Petrburgu nedavno je

izrekao kazne do deset godina zatvora sedmorici tinejdźera koji su u septembru 2003.

godine ubili petogodišnju romsku djevojĉicu. Ima li rasizma u BiH?

Ford: Kako u BiH ima ultranacionalističkih grupa, tako sam siguran da je bilo i incidenata

motivisanih rasizmom. Ne u onoj mjeri kako se dešava u Hrvatskoj ili SCG, ali u takvim situacijama

policija i sudstvo morali bi udvostručiti snage pri istraţnim radnjama kako se slični incidenti ne bi

ponavljali.









Project suported by

II HRVATSKA



1. NEMA POLITIĈKE VOLJE ZA ROMSKE PROBLEME



Halil Beriša, dopredsjednik Udruge Roma Hrvatske



Podaci o broju Roma u Republici Hrvatskoj su vrlo kontradiktorni. Oni se kreću od oko

deset tisuća (9.463 pripadnika prema popisu stanovništva iz 2001.) do oko 35-45 000 prema

podacima stručnih timova vijeća Europe i OSCE-a, a prema našim procjenama 100 – 150 000. Ima

više argumenata koji upućuju na zaključak da je prilikom popisa stanovništva iz 2001. godine broj

Roma bio mnogo veći od sluţbenog podatka. To se moţe objasniti nizom okolnosti, meĎu kojima

je prisutna i vrlo izraţena osobina romske populacije da se asimilira i adaptira stanju sredine u

kojoj ţivi, uključujući i prihvaćanje njenih običaja, religije i jezika. To rade prvenstveno jer smatraju

da će na takav način moći ostvariti svoja graĎanska prava , dok su ona manjinska u drugom planu.

Ukupno izrazito teško stanje Roma u Republici Hrvatskoj moţe se promatrati kao:

a) problemi odnosa prema Romima u lokalnim zajednicama;

b) potreba zaštite prava Roma kao nacionalne manjine, i

c) potreba zaštite prava Roma kao ravnopravnih graĎana Republike Hrvatske.



Najveći problemi romske nacionalne manjine su egzistencijalni problemi. MeĎu najvaţnijim

problemima su: problemi komunalnog tipa, obrazovni problemi, ogromna nezaposlenost,

nespremnost da se Romima omogući pozitivna diskriminacija u odnosu na druge nacionalne

manjine (socijalna pomoć, obrazovanje, stambeno pitanje, porezne olakšice...).



OBRAZOVANJE KAO TEMELJNI PROBLEM

Marginalizaciju statusa romske nacionalne manjine u Hrvatskoj najviše stvara i potiče

problem obrazovanja. To je temeljni izvor svih društvenih, političkih, kulturnih i socijalnih nedaća

romske nacionalne manjine. Izrazito veliku nepismenost Roma u Republici Hrvatskoj i sada prati

zabrinjavajuće mali postotak romske djece koja pohaĎaju školu. Uglavnom se to opravdava

nezainteresiranošću njihovih roditelja. Istina je da je i to prisutno, ali je znatno veći razlog u

njihovom teškom ekonomskom stanju, u kojem nema uvjeta da se djetetu osiguraju i

najelementarnije pretpostavke za pohaĎanje škole (odjeća, knjige, higijena itd.). Uz to, romska

djeca koja pohaĎaju školu često su suočena i s raznim oblicima omalovaţavanja, pa i fizičkim

napadima, što je u više slučajeva imalo za posljedicu da su roditelji djeci zabranili dalje pohaĎanje

škole. Postoje i rijetki pozitivni primjeri relativno brojnijeg pohaĎanja škole od strane romske djece.

Romska djeca polaze u školu s veoma oskudnim ili gotovo nikakvim znanjima iz jezika na kojem

trebaju slušati nastavu. Razlozi izoliranosti romske od djece drugih nacionalnosti u njihovom

okruţenju, kao i nedovoljno poznavanje jezika, utječu da jedan broj ove djece, iako su po nalazima

psihologa normalnog psihičkog zdravlja, na "testovima za kategorizaciju" pokazuju loše rezultate

zbog čega se upućuju u specijalne škole ili škole za mentalno zaostalu djecu. Na mali postotak

Roma koji završavaju osnovnu i srednju školu utječu i razne vrste diskriminacije tijekom školovanja

od strane i nastavnika i ostale djece. Na taj način romska djeca su pored izoliranosti u sredini gdje

ţive izolirana i u školi, što ima za posljedicu često napuštanje školovanja.

Pak s druge strane, veoma je vaţno i očuvanje identiteta romske nacionalne manjine, jer

romski jezik sve više iščezava i da se Romi sluţe jezikom većinskog naroda.

U metropolama, s visoko obrazovanom populacijom, Romi ţive u predgraĎima,

marginalizirani u kulturnom, socijalnom i političkom smislu. Čak ni Romi srednjeg obrazovanja ne

mogu se integrirati u krug visoko obrazovanih ne-Roma. Zbog toga Romi nemaju podršku u svojim

nastojanjima da postave temelje svojem daljnjem kulturnom i socijalnom razvoju, u skladu sa

civilizacijskim dostignućima, nego su često ismijavani i kritizirani.



PROBLEMI IDENTITETA

Odnos tijela drţavne vlasti prema Romima u Republici Hrvatskoj je kako gdje negdje bolje

a negdje nikako. Vlada je usvojila Nacionalni program za Rome 2003., meĎutim program nije





Project suported by

zaţivio u praksi, navodno zbog nedostatka novca iz drţavnog proračuna, prema našem mišljenju

Program nije zaţivio jer nema političke volje za njegovim provoĎenjem.

Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama Romi su priznati kao nacionalna manjina, a

ne tek kao etnička zajednica/grupa. Zakonom je Romima kao I drugim manjinama omogućio

formiranje vijeća romske nacionalne manjine kao specifičnih oblika manjinske samouprave. Ta

tijela bi trebala artikulirati manjinske probleme te imaju savjetodavnu ulogu prema tijelima lokalne

samouprave koje bi ih trebale rješavati. To su svakako pozitivne stavke Zakona. Pak drugi je

problem kako i na koji način to vijeća rade.

Ima više slučajeva da općinske i gradske vlasti olako i ne pripremljeno donose odluke o

preseljavanju velikog broja romskih obitelji s odreĎenih gradskih lokaliteta na kojima su oni

tradicionalno ţivjeli. To u mnogim slučajevima nema stvarnog opravdanja i odluke se ne donose

sukladno s ranije utvrĎenim urbanističkim planovima, a redovito bez prethodnog informiranja i

uvaţavanja interesa Roma na koje se to odnosi. Kao primjer je i Plinarsko naselje u Zagrebu gdje

ţive oko 300 Roma većina njih je dobila rješenje Općinskog suda za iseljenje dok su ostali dobili

pozive na ročište radi iseljenja. I ako su gradske vlasti obećale da deloţacija neće biti dok se ne

osigura neki drugi smještaj.

U situaciji značajne nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj, Romi su nacionalna manjina s

najvećom stopom nezaposlenosti. Konkretno, u okviru simboličnog broja ukupno zaposlenih

Roma, stanje je u pravilu takvo da je u pojedinoj općini ili gradu zaposlen jedan, dva ili u najboljem

slučaju nekoliko Roma, i to uglavnom na poslovima gradske čistoće. Teško stanje nezaposlenosti

ima za posljedicu da se najveći broj Roma bavi preprodajom robe, sakupljanjem sekundarnih

sirovina, glomazni otpad ili prosjačenjem. Stoga su posebno ogorčeni na slučajeve oduzimanja

robe od strane tijela trţišne inspekcije, te prekršajne kazne.



ROMI KAO PREDMET MEDIJSKE I POLITIČKE MANIPULACIJE

Izvještavanje o romskoj manjini u medijima je depersonalizirano, što potiče generaliziranje.

Kada se izvještava o manjinama rijetko se u tekstovima navode ime i prezime pripadnika manjine,

ali u naslovima navode ime manjine kojoj pojedinac pripada. Najviše senzacionalističko

diskriminirajućih naslova je objavljeno o Makedoncima, Srbima i Romima. U negativnom kontekstu

2001. Prednjačila je srpska, a 2003. romska nacionalna manjina. Glavni naglasak je na konfliktnom

i devijantnom ponašanju, a urednički kriteriji i pristupi puni su predrasuda prema Romima.

Posebno ogorčenje Roma izaziva odnos političara prema njima. Tijekom dosadašnjih

izbora u Republici Hrvatskoj mi smo uočili da političke stranke nastoje pridobiti naše glasove,

manipulirajući našim interesima, dajući razna obećanja, pokazujući simbolične znakove paţnje

uoči izbora koji u pravilu nestaju odmah nakon završetka izbora. Moţda to najbolje govori koliko

političari zaista misle ozbiljno rješavati romske probleme.





2. RJEŠAVANJE ROMSKIH PROBLEMA HRVATSKOJ OTVARA

VRATA EVROPE

Interview s Nikolom Makom, jednim od zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom

saboru, meĎu kojima i romske

Razgovarala Ivana Kukić



Prošlo je više od godinu dana od javne prezentacije Nacionalnog programa za Rome.

Kako ocjenjujete taj dokument i njegovu realizaciju?

-Nacionalni program za Rome je zaista rijetko dobar programski dokument. MeĎutim, zato

sto je dobar on je razveden po pojedinim ministarstvima, tijelima i udrugama i iz tog se razloga

javlja problem koordinacije izmeĎu izvršitelja Programa za koju je zaduţeno povjerenstvo na čelu

sa potpredsjednicom Vlade gospoĎom Jadrankom Kosor. Imam osjećaj da ta koordinacija nije

postignuta. Ne bih htio ulazit u razloge zašto nije, ali je činjenica da su neke od točaka za koje je

predviĎena provedba u 2005. godini ostale nepokrivene a opet sa druge strane postoje neke stvari

koje uopće nisu programski planirane a ipak su ušle u program pojedinih resora i u tome je

generalni problem Nacionalnog programa za Rome. On je jako dobro fundamentiran, jako dobro

adresiran ali mu fali jedna striktna koordinacija u kojoj bi svoju ulogu trebao odigrati i ured za





Project suported by

nacionalne manjine koji je pak operativno tijelo Povjerenstva za provedbu programa. On bi trebao

sluţiti kao jedan čvrsti servis Povjerenstvu, što on formalno je i on dobar dio operativnih poslova i

obavlja a pošto je riječ o jednom golemom projektu s te bi strane trebao postojati jači angaţman

kako bi se neki pomaci napravili. Najbolji primjer te loše koordinacije je slučaj Roma iz Plinarskog

naselja u Zagrebu koje je Povjerenstvo na čelu sa gospoĎom Kosor posjetilo u svibnju kada je tim

ljudima prijetila deloţacija zbog izgradnje novog stambenog objekta. Taj problem je trebao riješiti

grad Zagreb odnosno lokalna samouprava a to nije učinjeno a jedino što je Povjerenstvo u tom

slučaju napravilo bila je konstatacija kako je grad Zagreb odgovoran za nastalo stanje i ništa više

od toga. Izostala je ta čvrsta koordinacija i potreba da se svakome ukaţe na njegove greške i

odgovornost u provedbi programa.

Po Vašem mišljenju koje stavke programa za sad dobro, a koje loše funkcioniraju?

-Iz romskog programa najbolje funkcionira obrazovni sistem odnosno dio programa koji je

izrealiziran od strane ministarstva prosvijete. Taj dio programa obuhvaća uključivanje romske djece

u predškole gdje ona uče hrvatski jezik i higijenske navike te se na taj način pripremaju da postanu

dobri učenici te da sa lakoćom mogu sudjelovati u nastavi mješovitih razrednih odjeljenja. Jako

dobro funkcionira i stimuliranje upisa u srednje i visoke škole i kako se moţe pročitati u medijima

sve je više romske djece koja nastavljaju svoje školovanje uz podršku ministarstva. Ali ministarstvo

prosvijete je jedan čvrst i koherentan sistem u kojem se stvari rješavaju već po automatizmu i

teško da se s njim moţe mjeriti bilo tko do drugih izvršitelja programa. Kao pozitivnu stranu

Programa izdvojio bih i postupno rješavanje problema urbanističkih planova koje je u nadleţnosti

jedinica lokalne samouprave i područne regionalne samouprave. Dobar primjer za to su općina

Donja Dubrava i MeĎimurska ţupanija koji su napravili sve što je potrebno unutar svoje domene i u

papirološkom smislu kako bi se parcela predviĎena za romsko naselje uvrstila u urbanistički plan.

Oni su jednostavno shvatili kako lokalna samouprava ne čekajući drţavnu pomoć i sredstva,

urbanističke probleme koje imaju sa romskom populacijom moraju riješiti sami na svoj ponos ili

sramotu. Što se lošeg funkcioniranja program tiče ne mogu izdvojiti ili uprti prstom u neki segment

koji izrazito negativno funkcionira, no mogu reći da bi provedba većeg dijela program za Rome

mogla biti bolja kada bi pojedini izvršitelji programa postali svjesni da je problem Roma stvarno

nacionalni problem o kojemu ovisi ugled Hrvatske i koji nije apstraktan u tom pogledu, te na

osnovu kojega Hrvatska dobiva pluseve i minuse u pribliţavanju europskim integracijama. S te

strane moram priznati da u provedbi programa u gotovo svim segmentima postoji odreĎena doza

inertnosti, kako na lokalnim razinama tako i na drţavnoj razini i to kada se radi o rješavanju nekih

najbanalnijih stvari poput rješavanja pitanja infrastrukture u romskim naseljima o kojima se čitavo

stoljeće niti jedna vlast nije brinula zauzimajući stav da Romi ţive u lošim ţivotnim uvjetima jer to

ţele a ne zato jer nemaju drugog izbora.

Kako ocjenjujete Hrvatsku politiku prema Romima u odnosu na druge europske

zemlje te koliko na njen pozitivan ili negativan predznak utjeĉe Nacionalni program za

Rome?

-Hrvatska u odnosu na druge europske zemlje, posebno na svoje susjede ima pozitivnu

politiku prema Romima. Primjerice u Delnicama, gdje je granica sa Slovenijom rijeka Kupa Romi iz

te zemlje, gdje ne postoji takva visoko civilizirana politika prema Romima kao u Hrvatskoj,

jednostavno pregaze Kupu, doĎu u već postojeće romsko naselje, podignu šator ili bajtu i kaţu mi

smo tu sada domaći stanovnici a u biti su jučer došli iz druge drţave u kojoj nisu imali dobre

socijalne uvijete kakve im Hrvatska pruţa. Na taj, vrlo jednostavan način oni ulaze u sustav

Hrvatske socijalne skrbi koji im pruţa razne oblike pomoći. Od dječjeg doplatka do socijalne

pomoći budući da su Romi u Hrvatskoj predmet opće društvene brige kao u malo kojoj europskoj

zemlji. MaĎarska i Češka koje su ušle u Europsku uniju i Rumunjska koja je na pragu ulaska imaju

slične dokumente poput našeg Nacionalnog programa za Rome ali mislim kako je Hrvatska prema

svojoj brizi za Rome na jednoj vrlo visokoj razini i po tom pitanju daleko ispred njih ali i brojnih

drugih zemalja budući da mi zaista imamo vrlo jasnu politiku koja rješava romske probleme.

Koliko romske udruge i romska Vijeća doprinose provedbi Programa za Rome i

općenito poboljšanju rješavanja romskih pitanja?

-Ono što na neki način sputava efikasnije rješavanje romskog pitanja su upravo i romska

Vijeća koja u cijelosti ne obavljaju svoj posao i ne reagiraju na lokalnoj razini. Činjenica je da

većina njih još uvijek nema osnovne pretpostavke za rad ali primjerice zagrebačko romsko Vijeće

koje je od grada Zagreba dobilo sve uvijete za rad ne pristupa adekvatno rješavanju romskih





Project suported by

gorućih problema, poput već spomenutog problema Roma u Plinarskom naselju, u svezi kojega se

romsko Vijeće nije niti oglasilo već su to umjesto njega učinile udruge. Vijeće je dio gradske

samouprave i prema tome predsjednik i članovi Vijeća o tom pitanju su trebali imati sjednicu i

raspravu kojom bi se došlo do zaključka što i kako napraviti da se ovaj konkretni problem riješi.

Suradnja udruga i Vijeća je potrebna i za svaku pohvalu i njih ne treba konfrontirati ali isto tako

treba izbjeći da se Vijeća stavljaju u nadreĎen stav udrugama te da one obavljaju njihov posao.

Vijeća bi se trebala brinuti o takvim stvarima, posebno u vremenu donošenja proračuna kada ne bi

smjela dopustiti da se proračuni donesu bez sredstava za rješavanje pitanja romske populacije.

Postoji generalni plan Republike Hrvatske koji kaţe da se pitanja poput izdvajanja sredstava za

rješavanje problema tipa Plinarskog naselja rješavaju na lokalnoj razini preko Vijeća nacionalnih

manjina. Tu se lomi pitanje biti i ne biti oko Vijeća. Većina članova Vijeća svoju su ulogu shvatili na

krivi način misleći da su Vijeća svojim osnutkom postala vlast nad udrugama i da je njihov posao

nadzirati rad udruga i dodjeljivati im financijska sredstva za rad što je u potpunosti krivo shvaćanje.

I tu je sad prijelomna točka hoće li ta Vijeća opravdati svoje postojanje ili ne. Nisam zato da se

nakon godinu ili dvije moţe procjenjivati da li nešto funkcionira ili ne ali ako prolazi vrijeme a ne

dolazi do predviĎenih pomaka zbog kojih su Vijeća i ustrojena postavlja se pitanje što će nam na

papiru taj ustavni zakon sa tom odredbom, koja je prekrasna jer kaţe da su predstavnici manjina

sudionici u odlučivanju oko lokalnih proračuna kojima se pak rješavaju i problemi manjina, posebno

Roma, kada on u praksi ne funkcionira.

Koji je prema Vašem mišljenu trenutno najveći problem Roma u Hrvatskoj i je li on

rješiv adekvatnom primjenom nacionalnog programa?

-Temeljeni problem Roma, odnosno romske djece je činjenica da ona do eventualnog

polaska u prvi razred osnovne škole ne poznaju hrvatski jezik jer kroz svoje odrastanje ta djeca ne

dolaze u kontakt sa hrvatskom djecom već borave isključivo u svojim integriranim skupinama i

naseljima. Romskih škola nema niti ih moţe biti jer bi osnivanjem takvih obrazovnih institucija, iz

gore navedenih razloga, Rome stavili u geto i intelektualno ubili budući da je romska manjina po

tom pitanju posebna zbog svog izoliranog načina ţivota. Primjerice maĎarska manjina moţe imati

svoju školu u kojoj se nastava odrţava na maĎarskom jeziku zato što ta djeca u skladu sa visoko

civiliziranim načinom ţivota od najranije dobi dolaze u kontakt sa hrvatskim jezikom što kod Roma,

u većini slučajeva, nije praksa. Nepoznavanje jezika naposljetku utječe i na problem zapošljavanja

Roma obzirom da se danas ni u komunalnom poduzeću po zakonu nitko ne moţe zaposliti bez

završene osnovne škole. Stoga bi trebalo unutar osnovnoškolskog obrazovanja prema Romima,

posebno prema romskim djevojčicama koje već sa dvanaest ili trinaest godina postaju majke

zauzeti jedan tolerantan stav ali ne u smislu protekcija već u smislu pomoći pri usklaĎivanju

obiteljskih i majčinskih obaveza sa školskima. Rješavanje pitanja obrazovanja je potrebno kako bi

Romi ušli u sistem zapošljavanja što je bez završene osnovne škole nemoguće. Problem

poznavanja hrvatskog jezika vezan je i uz problem dobivanja drţavljanstva. U okviru Povjerenstva

za provedbu nacionalnog programa za Rome postoji i radna grupa koja se bavi rješavanjem tog

problema ali pošto je gospoĎa Kosor predsjednica tog povjerenstva a ujedno i osoba sa puno

drugih obaveza rješavanje tog pitanje ide jako sporo. No, obzirom da je element edukacije koji je

iznimno vaţan za rješavanje većine romskih pitanja, u odnosu na ostatak programa za Rome

funkcionira još najbolje smatram kako je problem učenja jezika rješiv, samo je kao i za rješavanje

bilo kojeg drugog problema u cijelosti, potrebno vrijeme.

U rješavanje problema edukacije Roma ukljuĉuju se i brojne lokalne udruge sa

svojim programima. Da li one time pomaţu ili odmaţu provedbu programa za Rome na

nivou drţave te da li se njihovi programi mogu ocijeniti kao efikasniji u odnosu na drţavni

strategiju rješavanja romskih problema?

-Logično da je realizacija programa pokrenutih od strane udruga a financiranih iz

raznoraznih zaklada puno bolja i brţa jer tu postoji neposredna veza izmeĎu odgovornosti i

sredstava u kojima pokretači takvih programa rezultate moraju postići brzo i efikasno kako bi

opravdali dobivena sredstva za rad. No budući da takvi programi nude jednokratna rješenja

obzirom da se uglavnom odnose na vremensko razdoblje od jedne godine nemoguće je njihovu

efikasnost usporeĎivati sa Nacionalnim programom za Rome koji je raĎen kako bi iste probleme

rješavao dugoročno. No dobri programi udruga koje su se uz pomoć zaklada povezala sa

ministarstvom prosvjete i na taj način pokrenula predškole koje rješavaju pitanje učenja hrvatskog

jezika prije ulaţenja romske djece u sistem školovanja trenutno funkcioniraju jako dobro. Udruge





Project suported by

općenito u ovom trenutno izuzetno pomaţu pri rješavanju romskih problema iako postoje slučajevi

u kojima pojedinci gledaju i svoje interese baveći se romskim problemima no u cijelosti većina njih

ima pozitivne programe koji Romima zaista pomaţu a time naravno na neki način i provedbi

Programa za Rome.

Kako komentirate stav Hrvatskog helsinškog odbora da su Romi trenutno

najugroţenija manjina u Hrvatskoj?

-Romi jesu najosjetljivija manjina u Hrvatskoj ali ne zato što se drţava ne brine o njima već

iz razloga što su svi pripadnici drugih, danas zastupljenih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, koji su

se trbuhom za kruhom nastanjivala u Hrvatskoj, sve što imaju postigli radom nakon što su se

stacionirali na jednom području dok su Romi do prije 50 godina bili čergari bez stalnog prebivališta

i tek kad su se u skladu sa neizbjeţnim civilizacijskim pomacima morali negdje trajno nastaniti

došlo je do problema s kojima se danas oni susreću a pripadnici drugih manjina u Hrvatskoj ne.

Hrvatska nije ksenofobična zemlja i kod nas postoji jedna dobra klima u odnosu na Rome te da je

samo potrebno da svaka od nadleţnih institucija koje brinu za njih obavlja svoj dio posla. Mi imamo

i sredstava i volju za pomoć Romima jedino što nedostaje je veća organiziranosti, odnosno bolja

koordinacija pri provedbi romskih programa. Posljedica ugroţenosti Roma ne dolazi od

diskriminacije većinskog naroda već od njihovog načina ţivota po kome su poznati u cijelom

svijetu.

Kako ocjenjujte naĉin na koji mediji tretiraju Rome? Da li bi njihov drugaĉiji pristup ili

veća angaţiranosti pomogli stvaranju pozitivnog razmišlja javnosti o njima i ţelji da im se

pomogne?

-Ako se radi o medijskim glasilima koja se zasnivaju na senzacionalističkom novinarskom

pristupu u kojemu naslovi prodaju novine uloga medija negativno utječe na ugled Roma u društvu i

na stvaranje negativnih predrasuda o njima. No, ako je riječ o ozbiljnim novinama, pogotovo

dnevnim, uočavam jedan pozitivan pristup prema romskoj populaciji i sa zadovoljstvom mogu

ustvrditi da se u novinama tog tipa sve češće mogu pronaći pozitivni članci koji kazuju kako se

Romi na dobar način pomalo uključuju u društvene procese. Mediji bi trebali isticati upravo tu

ranjivost romske populacije ali ne na način Rom ubio ili Rom ukrao već ukazivanjem na pojedine

loše primjere bez isticanja nacionalnosti kako bi se romsku populaciju prestalo kolektivno ocrtavati

kao lošu. Svakako bi dobro došao angaţman medija i objavljivanju članaka o povijesti nacionalnih

manjina, njihovoj vrijednosti i vaţnosti za društvo što bi potaklo pripadnike većinskog naroda na

pozitivna razmišljanja o manjinama i shvaćanje da su nacionalne manjine bogatstvo svake zemlje.

Apsolutno smatram da postoji puno ţurnalistički zanimljivih tema iz ţivota nacionalnih manjina o

kojima bi se moglo pisati a da se prema pisanju i izvještavanju o njima ne zauzima tek

prigodničarski i kronički pristup.

Koliko pozitivan stav pri rješavanju romskih problema moţe pribliţiti Hrvatsku

europskim integracijama?

-I u dosadašnjem procesu uključivanja Hrvatske u europske integracije a i u onom što

slijedi, obzirom da smo prije nekoliko dana dobili datum početka pregovora za ulazak u Europsku

uniju, smatram da je tretman Hrvatske prema Romima ali i nacionalnim manjinama uopće od 1990.

do danas, odigrao i da će odigrati vaţnu ulogu u otvaranju vrata Europe Hrvatskoj. Sve zemlje koje

odlučuju o sudbini Hrvatske u Europi su jako dobro upoznate sa našim nacionalnim programima za

manjine i načinom na koji su one tretirane u našoj zemlji. No do 2007. godine Hrvatska ima

obavezu Europi dati konkretne primjere koji će biti znak da Nacionalni program za Rome dobro

funkcionira i to počevši sa rješavanjem pitanja poput spomenutog Plinarskog naselja u Zagrebu,

cjelokupnog pitanja Donje Dubrave u MeĎimurju, problema romskog naselja u Bistrincima u

Osječko-baranjskoj ţupaniji i brojnih drugih sličnih primjera na području cijele Hrvatske.





3. BORBA PROTIV ZABORAVA

Bojan Munjin



Neformalno kazalište pa još romsko? Podatak da je nedavno u Rijeci osnovano romsko

kazalište Chaplin, vjerojatno će meĎu masovnom publikom ţeljnom površnih atrakcija pobuditi

estradno-senzacionalističke reakcije istog onog tipa kao kada su sredinom pedesetih robijaši iz





Project suported by

Sing-Singa tako briljantno, najbolje od svih, odigrali komad U očekivanju Godota Samuela

Becketta ili danas kada zatvorenici iz Lepoglave s uspjehom igraju Shakespearov San Ivanjske

noći u zagrebačkom kazalištu Gavella. Malo ozbiljniji dojam vezan za ovu realno nesvakidašnju

kulturnu činjenicu polazi od pitanja što romsko kazalište u Rijeci znači u prvom redu Romima, a što

onom što se tako ljupko naziva suţivot Roma s njihovim bijelim okruţenjem? Kako naime jedino

romsko kazalište u Hrvatskoj i njegova predstava Grešna žena, prema tekstu Nasera Begolija

(koji je u predstavi i reţiser i dramaturg i glumac) moţe bitnije utjecati na autentičnu romsku kulturu

koja je, podvrgnuta svim mogućim pritiscima, danas u povlačenju i izumiranju? Ta kultura suočena

je zapravo s opasnošću asimilacije ne samo u hrvatskom kontekstu nego i pod utjecajem

centrifugalnih sila sveopće globalizacije. Predstava Grešna žena polazi od romantične

pretpostavke da su Romi kao zvijezde na nebu jednaki svim drugim stvorenjima u ljudskom

sazvijeţĎu, te na taj način ţeli skrenuti paţnju javnosti na kroničnu traumu Roma da su u stvarnom

ţivotu tretirani, od osnovne škole do biroa za zapošljavanje, od mjesne zajednice do Markovog

trga, kao bića trećeg reda.



BEZ UVJETA ZA OČUVANJE TRADICIJE

Predstava koja ovo pitanje jednakosti provodi kroz radnju na način biblijskog mjuzikla, od

Adama i Eve do danas, zamišljena je i kao zabava, pa se riječka romska zajednica nada da će

Grešna žena biti scenski spektakl i za Rome i za braću bijele boje koţe. U pozadini ovog

nesumnjivog uspjeha dviju riječkih premijernih izvedbi pred prepunim gledalištem ostaju tegobne

činjenice romske tradicije u kojoj je kazalište Chaplin tek boţićno drvce: Romi danas u Hrvatskoj

jedva uspijevaju braniti svoju autentičnu kulturu koja je i stara i raznolika i fascinantna jer su zbog

okolne netrpeljivosti i pritisaka kronično iz straha primorani u prvom redu ne izjašnjavati se

Romima. Oko devet tisuća osoba koje su se izjasnile Romima prema popisu iz 2001. premalo je za

izgradnju samosvijesti jedne zajednice koja u Hrvatskoj broji barem četrdeset tisuća ljudi, od kojih

većina sebe smatra Hrvatima, Albancima ili Bošnjacima. Uz problem rascjepkanosti romskih

zajednica po regionalnoj, vjerskoj i klanovskoj osnovi, problem romskog identiteta ne samo u

Hrvatskoj u posvemašnjem je nepoznavanju bolje rečeno romskom zaboravu svog vlastitog jezika.

Taj jezik se u romskim zajednicama tradicionalno prenosi s koljena na koljeno ali ga mladi Romi

danas sve manje govore a gotovo nitko, od Čakovca do Baranje i od Zagreba do Pule ne poznaje

romsko pismo. U Hrvatskoj ne postoje osnovne škole za nacionalnu manjinu Roma, ne postoje

udţbenici za niti jedan od dva romska jezika i gramatike, ne postoje predavači... Drugim riječima

ne postoje obrazovani Romi koji bi na sustavan način prenosili tradiciju, jezik i kulturu mlaĎim

naraštajima i suvereno u javnosti zastupali ciljeve obrane romske tradicije. Uz put rečeno, medijski

eksponirana borba hrvatskih NGO-a za integriranje Roma u društvo, mač je sa dvije oštrice, jer,

kako kaţe Slobodan Uzelac, voditelj istraţivanja o vrijednosnim orijentacijama romskih obitelji,

nitko u toj fokusiranosti na pribliţavanje Roma civilizaciji i uljuđenosti ne spominje zaštitu

autentičnih romskih običaja, jezika i tradicije. Romi u Makedoniji, gdje im ni u kom slučaju ne teče

med i mlijeko, ipak imaju svoje osnovne škole, radio stanice i TV postaju, pa i predstavnike u

parlamentu; u Hrvatskoj, uz nekoliko romskih novina koje izlaze rijetko i šest, sedam KUD-ova,

svega toga nema. Tih nekoliko romskih folklornih društava, prepuštenih samih sebi, bez pomoći

stručnih koreografa i etnologa, uglavnom loše izvode narodne plesove koji i nisu izvorno romski

već su vrlo često redizajnirana srpska kola ili bosanski plesovi uz pomoć dimija. Sve ostalo je

prema riječima Milene Klajner Predstojnice Ureda za nacionalne manjine Vlade RH svirka po

kafanama i kućne veselice koje s nekim njegovanjem tradicije i nemaju neke veze. Slično izgledaju

proslave svjetskog dana Roma ili ĐurĎevdana, tradicionalnih romskih praznika koji u Hrvatskoj

prolaze, uz otrovni nedostatak sredstava i ledena lica općinskih tijela koja bi trebala pomoći, kao

loše organizirani festivali još lošije pripremljenih romskih udruga.



ROMSKA KULTURA TOLERANCIJE I SUSRETANJA

Ured za nacionalne manjine Vlade RH doduše godišnje izdvaja 240 tisuća kuna za

njegovanje romske tradicije, ali uz nepostojanje istinske strategije za očuvanje romske baštine, taj

naoko krupan novac brzo se mrvi za posuĎivanje nošnji i organizacije priredbi na vrat na nos u

kojima potrošnja hrane i pića predstavlja u pravilu najznačajniju stavku. U Uredu obećavaju da će

stvari krenuti na bolje kada se izgrade romski kulturni centri u Zagrebu, Čakovcu, Sisku i Dardi ali -

iz iskustva znamo - u ta obećanja početi ćemo vjerovati kada te centre zaista vidimo pod krovom.





Project suported by

U atmosferi gdje četiri petine hrvatskog stanovništva ne bi ţeljelo Rome za svoje susjede, prijatelje

i bračne partnere, romska populacija, lišena osjećaja moći, statusa i grupne pripadnosti, što bi

rekao Max Weber, nalazi se u nemogućoj situaciji da je s jedne strane bačena potpuno na marginu

društvenog poštovanja a s druge je suočena s izazovom vlastitog kulturnog obezličenja. S obzirom

da drugo romsko kazalište u Evropi, Pralipe (Bratstvo) iz Skoplja već deset godina ne radi u svojoj

matičnoj sredini već se romskim pitanjima tko smo i kuda idemo bavi iz Berlina, postavlja se

moralna dilema, za koju odgovornost ne snose samo Romi, koliko takva pitanja o osnaţivanju

nacionalne samosvijesti dolaze uopće do običnih Roma. Pred teatrom Chaplin nazire se slična

sudbina. Osnovan zato, kako kaţe njegov utemeljivač Naser Sokoli, da bude mjesto susreta

Roma i neroma, da umjesto predrasuda i netrpeljivosti ponudi prostor tolerancije i razumijevanja,

on za sada nije dobio podršku niti od drţavnih niti od lokalnih tijela, pa niti od drugih lokalnih

romskih zajednica. Nepriznat u vlastitoj sredini, Chaplin je već dobio ponude za gostovanja u Italiji i

Njemačkoj i tako se uz mega poznate Sar e Roma, Gorana Bregovića i Ođilu simbolički uvrstio u

turističku karavanu Roma na kotačima koji u prigodnim trenucima i u hramovima zabave već

godinama pothranjuju iskrivljenu sliku o romskoj samonikloj kulturi punoj neuhvatljive, iracionalne

strasti i cilika violina.

Ova tipična predrasuda da romskom egzotičnom siromaštvu kao mečki koja oduvijek igra po

sajmovima i nije potrebna posebna hrana rezultirat će u hrvatskim i evropskim razmjerima stanjem

u kome će dvanaest milijuna Roma koliko ih danas ţivi na starom kontinentu, obespravljeno,

osiromašeno i izbačeno iz vlastitog jezika – na kraju zaboraviti sami sebe.









III SRBIJA I CRNA GORA



1. ROMSKA DECA U SISTEMU OBRAZOVANJA ILI VAN SISTEMA

OBRAZOVANJA

Rozalija ILIĆ, direktorka Romskog informativnog centra u Kragujevcu



Problem u Srbiji u 2004. godini je slabo obrazovanje dece. Ranije se manipulisalo sa

obrazovanjem dece u Srbiji, ali je ovaj problem danas toliko očigledan, da i javne institucije o tome

govore, a pre svega ministarstva i meĎunarodne organizacije koje brinu o zaštiti dece. Ranije su

samo NVO upozoravale na ozbiljnost problema dece u obrazovanju i pokušavale da samostalno

pomognu da se taj problem reši i da se pomogne deci da se izbore sa sistemom i postignu uspeh u

obrazovnom nivou, što se pokazalo skromnim i nedovoljnim da se problem reši globalno.



Prava deteta

Samim roĎenjem dete stiče neka prava koja mu niko ne moţe oduzeti, a to su: pravo na

opstanak, pravo na obrazovanje, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na porodičnu zaštitu, pravo

na zaštitu od zlostavljanja i bilo kog oblika nasilja i eksploatacije, zatim pravo na kulturu i igru,

pravo na izraţavanje mišljenja i ţelja, odnosno pravo da bude saslušano i da se njegovom

mišljenju pridaje značaj. Ova dečja prava u praksi nisu ista za svu decu i nemaju sva deca

podjednaka prava u našem društvenom kontekstu. U praksi, takoĎe, imamo teorije o dečjim

pravima i oslonce u meĎunarodnim dokumentima. Na primer: Univerzalna deklaracija o ljudskim

pravima (1948): čl. 26; Konvencija o pravima deteta (1989): čl. 28 i čl. 29; Konvencija i

preporuke protiv diskriminacije u obrazovanju (1960): čl. 7; Međunarodni pakt o

ekonomskom, društvenom i kulturnom pravu (1996): čl. 13; Međunarodna konvencija o

ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (čl. 5.); Konvencija UNESCO protiv diskriminacije

u obrazovanju; Dakarski okvir za akciju (2000): Cilj II. Navešćemo, takoĎe, dokumenta doneta

na nivou Saveta Evrope, Evropske unije i OEBS-a, koji strogo definišu pravo na školovanje na

jezicima manjina: Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina; Evropska povelja o

regionalnim ili manjinskim jezicima (1992).

S druge strane, oslanjajući se na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i Konvenciju o

pravima deteta iz 1948. godine, imamo i zakone koji sadrţe odredbe o zabrani svakog političkog,



Project suported by

verskog, ili rasnog delovanja i svakog vida zlostavljanja i diskriminacije dece. Ovim zakonima

precizirano je da je u školi zabranjeno fizičko kaţnjavanje i vreĎanje ličnosti učenika.

U nacionalnom zakonodavstvu Srbije, obrazovanje se definiše kao socijalno, ekonomsko i

kulturno pravo. Posebno treba istaći zakone koji definišu pravo na obrazovanje pripadnika

nacionalnih manjina: Savezni zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (2002); Zakon o

osnovnom obrazovanju (2002): (čl. 1; čl. 40; čl. 73; čl. 140; čl. 141); Zakon o srednjem obrazovanju

(2002): (čl. 1; čl. 109; čl. 66); Zakon o univerzitetskom obrazovanju (2002); Zakon o osnovama

sistema obrazovanja i vaspitanja (2002).



Prava romske dece

Situacija pripadnika romske nacionalnosti u Srbiji od 1991 godine je poraţavajuća.

Statistika kaţe da je 78,7% Roma bez završene osnovne škole, samo 4,1% njih ima srednje

obrazovanje, a 0,2% ih je sa višom školom ili fakultetom. Pošto se tačan broj Roma ne zna

(zvanična statistika kaţe, prema popisu iz 2002, da u Srbiji ţivi 108.193 Roma ili 1,44% od ukupne

populacije, a drugi podaci govore da Roma ima od 450.000 do 500.000), dolazi se do raznih

manipulacija. Političko je pitanje – Zašto se ne ţeli imati uvid u pravo stanje Roma u Srbiji? Kao i

pitanje politike obrazovanja romske dece.

Iz popisa iz 2002. godine vidimo da je starosna struktura bila: deca do 14 godina 31,81%;

od 15 do 29 godina 26,38%; od 30 do 44 godina 20,02%; od 45 do 59 godina 13,16%; stariji od 60

godina 6,85%. Moţemo zaključiti da su pripadnici romske nacionalnosti veoma mlada zajednica u

smislu da je veoma visok procenat mladih Roma. Ako ovo imamo u vidu, kao i podatak da je

78,7% Roma bez završene osnovne škole, moţemo zaključiti da je veoma visok stepen

diskriminacije u osnovnim školama prema romskoj deci. Drugo pitanje koje moţemo postaviti je

vezano za politiku obrazovanja romske dece u osnovnim školama, a nameće se iz stepena

diskriminacije prema deci.

Da se vratimo na Konvenciju o pravima deteta koja je prvi meĎunarodni zakon koji

obuhvata sva prava deteta. Ovaj dokument su usvojile sve zemlje sveta, pa i naša zemlja, čime se

obavezala da će omogućiti ostvarivanje svih prava deteta. Sva prava su veoma vaţna i ako se

makar jedno od njih ne poštuje, to nas dovodi do ozbiljnih problema i ostavlja ozbiljne posledice u

društvu. Ako samo jedno pravo ne ostvaruje, dete će imati velike probleme dok odrasta. Posebno

treba naglasiti i stavove iz Konvencije koji direktno govore o pravima dece iz manjinskih zajednica

(čl. 2; čl. 30): narušavanje tih članova vodi direktno do psihofizičkog zlostavljanja dece u periodu

razvoja ličnosti. Gledajući dalje narušavanje bilo kog člana ove dečje konvencije, slede samo veće

i veće posledice za razvoj deteta. Konačan ishod je - dete prepušteno samo sebi, dete bez

završene škole, dete koje nema nikavu mogućnost da se zaposli kad poraste, dete koje će imati

svoje dete i stvoriti novi socijalni problem u društvu.



Zašto su romska deca neškolovana

Zbog diskriminacije koja se javlja u društvu prema romskoj deci, danas za posledicu imamo

romsku decu van sistema školovanja, ili u prividnom delu školskog sistema u osnovnim školama.

Iako mnoga deca počnu školovanje, do petog razreda ''otpadne'' i do 50%, a do osmog razreda

jedva u školi ostane 10-20% romske dece. Ona kasnije nastave školovanje u srednjim školama, da

bi je završilo jedva 3-5%. Visoku školu ili fakultet (ako ih i upišu svi Romi-svršeni srednjoškolci),

završi njih samo 0,5-1%.

Predškolskim obrazovanjem je obuhvaćeno svega 5-10% dece i to u ustanovama koje su

organizovala romska udruţenja, dok je u ''zvaničnim'' obdaništima taj broj izmeĎu 1-3%, što je

veoma mali broj dece, ako imamo u vidu sa kojim se problemima suočavaju – jezičke barijere,

siromaštvo, materijalna i finansijska strana porodica. Danas je taj problem još više pojačan, jer su

se mnoga romska udruţenja ugasila zbog finansija i sada ne postiji drugi vid pomoći romskoj deci

od 3 do 7 godina. Drţava planira rad sa predškolskom decom, pa očekujemo da vidimo šta će se

od toga ostvariti i kakve će programe sprovoditi.

Prividnost u školskom sistemu je sistemska posledica koja je dovela do situacije da je

romska zajednica danas najneobrazovanija populacija u Srbiji. U samom školskom sistemu su

očigledno zakazali svi zakone koje je trebalo sprovoditi, svi faktori koji su bili odgovorni za

sprovoĎenje dečjih prava, sva odgovorna obrazovana tela u našem sistemu i rukovodeći kadrovi u







Project suported by

sprovoĎenju tog sistema. Ono što se mora u budućnosti raditi je da se pokrene odgovornost tih

tela, pojedinaca i zvaničnih institucija.

Globalno gledano, u Srbiji se razvijala regionalna politika (ne)obrazovanja romske dece. Ta

podela je imala tri pravaca – Vojvodina, centralna i juţna Srbija, a poseban pravac je Beograd.

Stepen diskriminacije, gledano prema ovakoj podeli je svuda isti, ali ako ţelimo da po redu ili

stepenu diskriminacije poreĎamo teritorije, to bi izgledalo ovako – Beograd, centrala Srbija, juţna

Srbija i na kraju Vojvodina.

Beograd je doţiveo poseban obrazovni šok, jer je 95% dece van sistema školovanja, u

predškolskom obrazovanju i obdaništima – jedva da je 0,5% dece, u romskim vrtićima 1,5%

(pitanje je da li i ovaj broj dece sada više ide zbog nedostaka finansija); u osnovnim školama je

osipanje dece najviše posle trećeg razreda, do petog najveći broj napusti svoje školovanje; mali

broj dece (do 3%) je u srednjim školama i to isključivo na zanatima, dok su samo pojedinci na

drugim stručnim obrazovnim smerovima; na fakultetima je svega 1,5% Roma (zahvaljujući

stipendijama i afirmativnim akcijama u poslednjih 5 godina). Za ostale regione vaţi već napisani

stepen procenta obrazovanja romske dece i mladih. Razlike su samo tamo gde su romska

udruţenja više započela da ostvaruju prava i da govore o pravima u obrazovanju, kao i da

sprovode akcije za obrazovanje dece. Juţna Srbija ima svoj specifičan poloţaj u odnosu na

stepen siromaštva, meĎunacionale odnose i političko okruţenje. Deca u takvom okruţenju teško

mogu da opstanu i pronaĎu svoj put u obrazovanju. Pogotovu treba imati uvid da gotovo 100%

dece govori isključivo romski jezik, a da nema svugde nastave na romskoj jeziku i da je samo u

Surdulici organizovano predškolsko obrazovanje na romskom.

Centralna Srbija je specifična po visokom stepenu diskriminacije. Posledice se ogledaju

najviše u tome da romska deca, a pre svega romska zajednica danas uopšte, ne poznaje svoj

maternji jezik tj. ne govori svoj jezik (nema nastave na romskom jeziku u školama, visok stepen

straha u romskim porodicama zbog raznih tortura od javnih institucija – te za posledicu imamo i da

se većina Roma izjašnjavaju kao pripadnici drugog naroda, a najviše sprskog). Gledano Srbiju kao

celunu, posledice obrazovanja romske dece i mladih su: brzo isključivanje iz školskih sistema,

nizak stepen obrazovanja, neuključenost u predškolskim ustanovama i obdaništima, visok porast

dece na ulicama (prosjačenje, isključenost i getoizacija,...), pojava segragacija po školama romske

dece.



Pozitivni primeri

Promene ili akcije koje su pokrenula romska udruţenja od 1995. godine, do danas su imala

dva velika pravca – u predškolskoj pomoći deci i vanškolskoj pomoći deci u osnovnim i srednjim

školama. U Vojvodini je, zahvaljujući pokrajinskom Sekretarijatu, započet institucionalni sistem

učenja romskog jezika tj. maternjeg jezika za romsku decu, kao i osposobljavanje kadrova za

izvoĎenje nastavnih jedinica u osnovnim školama. TakoĎe je uvedena i lektira na romskom jeziku.

Tokom 2002. godine je započet program – model, koji bi trebao da omogući sistemsko uvoĎenje

novog oblika rada i metoda pomoći sa romskom decom, kao i uvoĎenje romskih asistenata u

program rada. Taj program je inicirao stvaranje nacionalne strategije za obrazovanje romske dece i

mladih, koja je u fazi radnih akcionih planova i usvajanja tih planova (sam radni tekst nacionalne

strategije je usvojen), očekujemo do kraja godine usvajanje akcionih planova i tokom početka

2005. godine da se započne sprovoĎenje planova za obrazovanje. TakoĎe, su inicirane i dve

lokalne strategije u Kragujevcu i Nišu, koje treba da u ovim gradovima pojačaju model

implemantacija i ukaţu na primere dobre prakse u rešavanju obrazovanja romske dece i mladih.

Sistemsko rešavanje je jedini način da se romska deca obrazuju i pronaĎu svoje mesto u zajednici

kao i svoju odgovornost prema zajednici.

U ovakvoj situaciji moraju se pronaći mehanizmi na nacionalnim i lokalnim nivoima.

Odgovornost za posledice se mora upućivati pravim ljudima, onima koji se odgovorni i nadleţni za

pokretanje odgovornosti počionilaca diskriminacija prema romskoj deci. Akcije koje sprovode

romska udruţenja, moraju da pokaţu sistemska rešavanja kao i alternativne mahanizme za

podršku deci da se odrţe u školskom sistemu. Informisanost preko medija i uključivanje šire

javnosti za pomoć, su veoma bitni faktori u rešavanju opstanka dece u školi.



Šta valja činiti







Project suported by

Preporuke i sprovoĎenje akcija su za ministarstva, romsku zajednicu i graĎane Srbije. Za

ministarstva – da moraju jasno da sprovodu zakone i meĎunarodne akte o zaštiti dece, da pokrenu

postupke protiv počinioca diskriminacija, da sprovode kampanje i informišu o pravima deteta, da

javno traţe odgovornost za dečja prava.

Za romsku zajednicu – da se uključe u javne institucije, da informišu o kršenju prava

romske dece u školskim instucijama, da traţe sprovoĎenje programa i da sprovode programe i

pruţaju podršku romskoj deci u obrazovanju, da medijski prate i obaveštavaju šta se dešava u

zajednici, da pokreću akcije o sprečavanju segragacije u školama, da sprečavaju odlazak dece iz

školskog sistema, da upućuju lokalne političare u dešavanja na terenu, da ukazuju ministarstvima

na probleme sa terena.

Za graĎane Srbije – da insistiraju na pravu na obrazovanje dece iz manjinskih zajednica, da

se uključe u zaštitu sve dece u obrazovanju, da se upoznaju sa stvarnom situacijom u kršenju

dečjih prava, da pomognu manjinama da se obrazuju i da učestvuju u zaštiti prava dece u

obrazovanju.



Ako u budućnosti promenimo način rada sa decom, ako vodimo brigu i pruţamo pomoć

deci da odrastu u svetu u kome danas ţive, koji je očigledno pun nasilja, zlostavljanja i

diskriminacije, moţemo da se nadamo da ćemo promeniti meĎuljudske odnose i ostvarivanje

prava svih graĎana u Srbiji. Jedna od poruka u učenju je da učimo jedni od drugih i da je to proces

u zajedničkom okruţenju i poštovanju prava pojedinca. A deca prva pokreću to pravo za slobodom,

ţivotom i govorom i neka nam svima to bude vodilja u zaštiti prava dece i jednakosti. Romska dece

imaju ista prava kao i sva druga deca i zato je vaţno da njihov put odrastanja bude isti kao i putevi

sve druge dece ka odrastanju.









2. NA RASKRŠĆU: ROMKINJE U SRBIJI

Tatjana PERIĆ



Godine na izmaku dvadesetog vijeka označavaju početak kako masovnog razvoja

interesovanja za situaciju romske zajednice na području Srbije, tako i samoorganizovanja samih

Roma. Mnogobrojne publikacije i izvještaji ukazuju na probleme sa kojima se ova nacionalna

manjina – inače zvanično priznata kao takva tek 2002. godine – svakodnevno suočava. Često su

ţrtve nasilja od strane ekstremnih grupa poznatih kao "skinhedi", ponekad i prolaznika na ulici, a i

od ruke onih koji bi, po pravilu, trebalo da ih brane, pripadnika policije. Procentualno vrlo mali broj

Roma je školovan, a još manji ima stalno i zvanično zaposlenje. Ţive kraće nego pripadnici ostalih

naroda u Srbiji i pod daleko teţim i nezdravijim uslovima, u ekstremnom siromaštvu, često u

nelegalizovanim prigradskim naseljima i mahalama bez osnovnih uslova za ţivot kao što su tekuća

voda, električna energija, kanalizacija, ili javni prevoz. Mnogi su stigli sa Kosova 1999. godine kao

ţrtve egzodusa, koji se danas jedva i pominje. Većinsko društvo ga i dalje gleda kroz predrasude i

smatra da im bolje, vjerovatno, i ne treba. Mnoge domaće organizacije i institucije se već neko

vrijeme pokušavaju nositi sa ovim problemima, uz velika uloţena sredstva i – mora se priznati –

malo vidljivog napretka.



Borba na dva fronta: I rasna i rodna diskriminacija

Kada je riječ o Romkinjama, teret na njihovim ledjima je u najmanju ruku udvostručen. U

okviru šireg društva, one su vidjene kao pripadnice marginalizovane i često prezrene grupe. Kako

navodi Svenka Savić u svom istraţivanju iz 2002. godine, neromske ţene ih većinom smatraju

laţljivim, prljavim prosjakinjama, sa čoporom djece. Kod kuće, pak, one su inferiorne i kao ţene, u

zajednici koju vode isključivo muškarci. Kodeks predbračne nevinosti je izuzetno strog za ţene, a

narušiti ga nosi sramotu za sva vremena. Pod pritiskom sredine se mnoge udaju kao mlade

tinejdţerke i napuštaju školovanje. Neke djevojčice napuštaju školu i prije udaje, radi obaveza kod

kuće koje porodica smatra vaţnijima (što nije slučaj sa njihovom braćom), a one koje ostaju u školi

rizikuju svakodnevno suočavanje sa rasizmom ostalih djaka, ali i nastavnika.







Project suported by

Zbog neobrazovanosti, negativnih predrasuda okoline, ali i porodice koja smatra da samo

muškarci treba da rade, ogromna većina Romkinja nema zaposlenje. One koje rade trpe brojna

šikaniranja i nerijetko moraju da rade poslove koji su ispod nivoa njihovog radnog mjesta. Kako su

djeca njihovo primarno zaduţenje, Romkinje preuzimaju na sebe kontakte sa zdravstvenim,

socijalnim i prosvjetnim radnicima, koji rijetko imaju razumijevanja za probleme Roma, pa su brojna

svjedočenja Romkinja o diskriminaciji koju su pretrpjele u pomenutim oblastima. Romkinje su

često ţrtve nasilja u porodici, naročito od strane muţeva i očeva, a ako se usude prijaviti nasilnike

policiji, sluţbenici ih nerijetko ismijavaju i podučavaju ih kako bi radije trebale biti "pametne i

dobre", i izbjeći takve situacije. Zbog teške materijalne situacije zajednice, a i samih ţena, prisutan

je problem trgovine ţenama i djevojčicama radi prosjačenja i prostitucije. Politički su neaktivne, čak

i na najosnovnijem nivou – mnoge ne glasaju zato što nemaju obavezne lične isprave, ali nekima

to ne dozvoljavaju muţevi.

Nedavno opseţno istraţivanje, sprovedeno tokom 2004. godine na području Vojvodine, od

strane nevladine organizacije Ţenske studije i istraţivanja iz Novog Sada, uz pomoć mreţe

saradnica Romkinja koje su intervjuisale svoje sunarodnice, nosi detaljne primjere potresnih

ispovijesti ţena, koji ilustruju navedene tvrdnje o izuzetno teškim materijalnim i socijalnim uslovima

ţivota za većinu romskih ţena. S druge strane, društvo i naročito drţava za sada ulaţu minimalne

napore da se sistemski stane na put njihovoj rodnoj i rasnoj diskriminaciji.



Promjene na pomolu: Romski ženski pokret u stvaranju

Sveprisutna diskriminacija mnogih Romkinja u brojnim aspektima njihovih ţivota ipak ne

čini potpunu sliku romske ţenske zajednice u Srbiji – slika bi bila tek djelomična i time netačna ako

izostavimo skorašnje pozitivne trendove koji su svakako prisutni. U posljednjih nekoliko godina,

aktivistkinje Romkinje su povele brojne pomena vrijedne inicijative. Raste broj lokalnih nevladinih

organizacija u kojima se Romkinje bave isključivo ljudskim pravima Romkinja, medju kojima

moţemo pomenuti Romski ţenski centar "Bibija" iz Beograda, ili Udruţenje Romkinja "Amarilis" iz

Novog Sada. Od januara ove godine u Beogradu se izdaje i "Romnjaki zor – Snaga ţene",

mjesečni časopis za ţene i porodicu na srpskom i romskom jeziku. Romkinje jačaju i na

akademskom planu, sve ih više studira i mnoge su upisnice novih specijalističkih studija romologije

na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Dvije Romkinje sada učestvuju u radu drţavnih organa

Vojvodine i na saveznom nivou – to su Slavica Vasić, asistent u Sekretarijatu za romsku

nacionalnu strategiju pri Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore i Jelena

Jovanović, saradnica u Sekretarijatu za nacionalne manjine Izvršnog veća Vojvodine.



Teškoće i kako ih prevazići

Aktivizam Romkinja nosi i svoje unutrašnje probleme: romska ţenska elita se stvara, ali je

malobrojna, te su već obučene aktivistkinje potpuno prezauzete na velikom broju aktivnosti i

pokrivajući široka geografska područja. Donatora je sve manje i sve su teţe pristupačni, pogotovo

udruţenjima koja se tek uspostavljaju, kakve su većinom udruge Romkinja. Mora se pomenuti i

problem rasizma, prisutan i u sektoru nevladinog angaţmana, na koje Romkinje sa ogorčenjem

ukazuju paţnju. Izuzetno je mali broj Romkinja koje su angaţovane u neromskim nevladinim

organizacijama, iako su mnoge NVO našle pravi zlatni izvor u radu sa romskim zajednicama;

takodje je izuzetna rijetkost da NVO konsultuju romske stručnjakinje, iako je reč o projektima koji

se većinom bave poboljšanjem situacije Romkinja. Na kraju, jedna od najvećih prepreka sa kojima

se ove hrabre i vrijedne ţene suočavaju jeste patrijarhalna ustrojenost njihove sopstvene

zajednice, gdje mnoge romske vodje smatraju da insistiranje na pravima ţena i doticanje problema

kao što su, na primjer, trgovina ţenama, ili nasilje u porodici - predstavlja atak na samu zajednicu i

podriva širu borbu za unaprijedjenje romskih prava.

I pored ovih i brojih drugih teškoća, aktivistkinje ne posustaju. Naprotiv. Početkom

decembra je u Beogradu odrţan jedan vaţan i interesantan skup, kome su prisustvovale Romkinje

aktivistkinje iz cijele Srbije. Na dvodnevnom seminaru organizovanom od strane "Bibije",

razmijenile su svoja iskustva u radu sa drţavnim i medjunarodnim organizacijama i institucijama,

slušale o organizovanju Romkinja na evropskom planu i na kraju stvorile i sopstvenu "Romsku

ţensku mreţu" na nivou Srbije. U nacrtu strategije za svoj budući rad, aktivistkinje su istakle tri

najvaţnija cilja: da povećaju vidljivost ţenskog romskog pokreta, da probleme Romkinja uvrste kao

jedan od prioriteta romskog organizovanja u Srbiji uopšte i da uključe svoja pitanja u rad ostalih





Project suported by

ţenskih inicijativa u zemlji. Činjenica da Romkinje biraju svoj put i preuzimaju inicijativu u borbi za

svoja prava je nadasve hvale vrijedna i od izuzetne vaţnosti kao inspirativan primjer drugima, ali

ne smije se zaboraviti da je neophodno da im u ovom pohodu pomoć pruţe ostale aktivistkinje

širom Srbije, njihovi sunarodnjaci Romi, kao i sama drţava na svim nivoima.





3. MEDIJI U SLUŢBI ROMSKE EMANCIPACIJE

Pre 12 godina Radiotelevizija Novi Sad oformila je redakciju za program na romskom

jeziku. Za odgovornog urednika imenovan je Petar Novica Nikolić i on je i danas na tom mestu. S

njim razgovaramo o iskustvima u radu dužem od decenije i doprinosu afirmaciji romske populacije

radijskog i televizijskog programa na maternjem jeziku.

Razgovarao Ivan Dimitrijević



Posle dvanaest godina, koliko radite, kakva je situacija u odnosu na onaj period pre

početka emitovanja vašeg programa?

- Najpre, zahvalnost redakciji programa na srpskom jeziku Radio Novog Sada, gde sam

proveo mnogo vremena. Ljudi iz srpske redakcije, posebno oni u redakciji za kulturu, su nama

Romima puno pomogli da imamo ono što imamo sada. Zahvalan sam im, pre svega, na strpljenju

da nas ispoštuju, ili bolje rečeno, da nam omoguće da naučimo ono što nismo znali. Da podsetimo

samo one naše slušaoce koji ne znaju, a verujem da ih ima malo, naš program je počeo upravo u

Radio Novom Sadu. I ne slučajno! Pokojni gospodin Trifun Dimić, kojeg mi zovemo romski Vuk

Karadţić, i ne samo naš romski već uopšte, to je bio čovek reformator, koji je puno uradio na

emancipaciji Roma i uključivanju Roma u institucije i sistem obrazovanja. Dakle, on i ja smo

pokrenuli jednu ideju još dok smo bili na Univerzitetu u Novom Sadu, da se odreĎeni problemi

Roma rešavaju institucionalno, kako bi dobili onaj karakter koji je jako vaţan, a to je da se trajno

reše. Glavni problem je lociran upravo u delu obrazovanja. Mislimo da je ono kamen-temeljac za

svaku emancipaciju i za sveukupni preporod svake nacionalne zajednice. Ono što smo gospodin

Dimić i ja zamislili, pokušali smo da ostvarimo uz pomoć Izvršnog veća, tojest Skupštine

Vojvodine, koja je osnivač Radio Novog Sada, odnosno Radiotelevizije Novi Sad, jer smo smatrali

da putem medija moţemo da izvršimo edukaciju i promenu svesti o potrebi da se što veći broj

Roma uključi u školsko-obrazovni sistem i na taj način pobedi onaj začarani krug bede i

siromaštva, koji je Trifun Dimić sjajno oslikao izrekom: »Siromašan sam zato što sam

neobrazovan, a neobrazovan sam zato što sam siromašan.« I taj proces je nuţno prekinuti upravo

obrazovanjem, jer je ono snaga koja ruši sve barijere i moć koja omogućava svakome da bude

jednak i ravnopravan. Sve moţete da oduzmete čoveku, ali znanje mu nikad ne moţete oduzeti.

Ono će uvek biti mogućnost da zaradiš, othraniš sebe i svoju porodicu i na pravi način budeš

jednak i ravnopravan u društvu.

Dakle, mi smo to pokrenuli sedamdesetih godina, negde '78. ili '79, da bismo već '88/89.

imali prve emisije na Radio Novom Sadu. Zamišljali smo da krenemo sa radio-programom, pa

televizijskim, a zatim i da otvorimo novinsko-izdavačku ustanovu i na taj način spojimo taj

informativni prostor institucionalno i uključimo se u red onih nacionalnih zajednica kod kojih je taj

problem rešen time što su postali deo institucija sistema. Moram da kaţem da to nije bilo lako, ali

bilo bi nam mnogo teţe da nismo imali izvanrednu podršku Izvršnog veća i ljudi u Radio Novom

Sadu. Krenuli smo sa jednim satom programa nedeljno na Radiju i pola časa mesečno na

Televiziji, da bismo zvanično od septembra '92. počeli sa emitovanjem našeg programa.

Napomenuo bih da su tadašnja novinarka Sofija Jovanović (koja je sada u penziji) i ekipa Radio

Novog Sada imali izuzetno razumevanje za naše potrebe i da su umnogome zasluţni za redovnije

emitovanje programa naše redakcije, s obzirom na to da smo, u početku, samo mi znali da ţelimo

to da radimo.

Koji su još ključni romski problemi, osim obrazovanja? Kakvi su, recimo, problemi u

zdravstvu?

-Pa, mi smo locirali četiri odreĎene oblasti kada je u pitanju ova tematika. Dakle, na prvom

mestu, i uvek na prvom mestu, je obrazovanje; zatim samozapošljavanje, jer vi ne moţete da se

školujete i obrazujete ako nemate ono što je nuţno, a to je ekonomska i materijalna potpora; zatim,

zdravstvena edukacija, jer poznato je da je, prema podacima meĎunarodnih organizacija i





Project suported by

asocijacija, pre svega UNESKO-a i UNICEF-a, najveća smrtnost dece i najkraći ţivotni vek upravo

kod nas Roma (naţalost, ti podaci su i danas takvi); i morali smo da poradimo na onome što se

zove kultura ţivljenja, odnosno ekologija, odnos prema okolini i sredini u kojoj ţivimo. Dakle, ta

četiri segmenta su sadrţana sve vreme u našim programima i od '92. mi smo razvijali upravo ove

četiri teme, te danas imamo negde oko 50 sati televizijskog programa i oko 60 sati radijskog

programa.

Dnevne programe imamo i na Radiju i na Televiziji, u meĎuvremenu prošle godine dobili

smo i novinsko-izdavačku ustanovu na romskom jeziku, tako da smo sve to institucionalno

zaokruţili. Rezultat toga je da, u odnosu na školsku '91/92, kada smo imali dvoje-troje studenata,

danas imamo na Univerzitetu njih oko 70. Zatim, da smo pre dve ili tri godine zaposlili prvu ţenu u

Izvršnom veću Vojvodine (i to je prva ţena tamo zaposlena otkad postoji Izvršno veće!), da smo

troje ili četvoro naših studenata poslali na volontiranje, odnosno na rad u Izvršno veće, uposlili smo

naše studente u inostranstvu, da vide kako to radi Savet Evrope, kako to rade meĎunarodne

organizacije, uspostavili smo izvanredne odnose preko Matice romske sa ljudima iz meĎunarodnih

organizacija, vladinih i nevladinih.

Time smo napravili nešto što je jako vaţno, a to je da Vojvodina ima škole na romskom

jeziku, donet je zakon o pravima nacionalnih zajednica – ukratko, Vojvodina je u ovoj oblasti

napravila veliki pomak. Verujte mi, kad su u pitanju Romi i njihovi problemi, malena Vojvodina ima

mnogo toga što velika Evropa nema: od izdavaštva (gospodin Dimić je sam napisao za svojih 46

godina ţivota oko 40 dela na romskom jeziku, izmeĎu ostalog i Bukvar), prvi u svetu institucionalni

bukvar je ovde uraĎen, prevedene su sve bogosluţbene knjige na romskom jeziku upravo u

Novom Sadu, prva liturgija na romskom jeziku je izvedena baš u našem gradu! Mi se moţemo

ponositi, ali je to daleko od onoga što mi ţelimo. Na prste jedne ruke se mogu izbrojati sudije,

profesori i nastavnici koji rade u školsko-obrazovnom sistemu, a cilj nam je i da u institucijama,

izvršnoj i zakonodavnoj vlasti bude više Roma, jer je to uslov sveukupne emancipacije.

Pomenuli ste okruženje. Vi ste radili na obrazovanju i socijalizaciji Roma, a da li

možete da kažete nešto o tome kako uticati na one koji nisu Romi da što više saznaju o

vašim problemima? Jer, vaš program se ne emituje samo na romskom jeziku?

-Mi emitujemo gotovo ravnopravno srpski i romski jezik. Imamo, na ţalost, veliki broj Roma

koji ne znaju svoj maternji jezik i smatrali smo da i oni moraju da budu uključeni u ove procese, ali

imali smo na umu i ne-rome. Oni su nuţno potrebni element za emancipaciju Roma. Bez njih mi ne

moţemo da radimo! Naišli smo na izvanrednu podršku i saradnju na Univerzitetu u Novom Sadu,

zatim u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava i Ministarstvu za prosvetu Vlade Republike Srbije

i kao rezultat – uveli smo romski jezik u osnovne škole. To nam je bilo vrlo vaţno, jer očuvanje

jednog naroda se meri njegovim jezičkim identitetom. Kultura, tradicija i običaji Roma danas se

izučavaju u 28 opština u pokrajini Vojvodini, mi smo od ove godine uveli romološke studije u

Novom Sadu, namera nam je da se otvori Lektorat, kasnije Institut, a zatim i da se oformi Katedra

za romski jezik, čime bismo stavili tačku na kolektivne interese Roma, kad je reč o romskoj kulturi,

a uvoĎenjem tih institucija Romi u Srbiji i Vojvodini postigli bi ono što nemaju nigde u svetu.



______________________________________________________________________________









Project suported by

IV Summary

Top story in this issue:







ROMA - MOST ENDANGERED MINORITY

Preoccupation with inter-ethnic tensions and conflict in which some national

minorities has a crucial role and were often also the biggest victims led to, in a certain way

inadequate profiling of minority politics. The tone of minority politics was dictated by

"victim minorities" - it is they who dominate minority issue and reduce or suppress from

public and political view all other minority problems. One of such problems is, undoubtedly,

Roma which is today becoming no.1 minority issue in Europe. As minority problems in

general, this one is especially difficult in transition countries where there is still the need to

create basic conditions for breaking out of prejudice against Roma, change their social

position and resolve their problems. It is certainly a long term and complicated process, but

there are many indications that the process is especially rendered difficult due to lack of

true political will. Therefore, Roma problems are often locked in a never-ending cycle.



___ ___ ___



Usage and publishing of all articles from this newsletters, whole or in parts, is free provided citation

of the source. Articles are written in their original language, and may be freely adapted to language

standards of the community where they are published.





*****



I BOSNIA AND HERZEGOVINA

1. Roma people in Republika Srpska

THE FIRST AMONG THE UNEQUAL

By Katarina Panic

Captured between prejudices and the truth, Roma – the members of the largest, even

though still not counted up national minority in BiH, are making minor advances in the realisation of

basic human rights in Republika Srpska.



2. Roma people in BiH Federation

DISCORD AMONG ROMA ASSOCIATIONS AND DISREGARD BY THE

AUTHORITIES

By Namir Ibrahimovic

The fact that they have no personal documents (birth certificates, IDs, place of residence

records) adds to the exclusion of Roma from the society. This deficiency has the strongest impact

on their health care coverage and the right to vote in the elections. The Roma are practically

disabled from expressing their political positions, they cannot vote.



3.Interview: Jeff Ford, OESCE Mission in BiH

DISRESPECT BOOSTS NEGATIVE STEREOTYPES

By Katarina Panic

In the 19th Century, we regarded native Canadians as savages that have to change,

integrate and socialise. Here, I see that the same terms are being used for Roma, and this

patriarchal approach can be dangerous. Now in Canada, we call native Canadians original nation,

they have the unique culture of their own. Their rights are the same, but they remain unique, and

their right to self-determination is respected. Therefore, I believe that Roma also should not be





Project suported by

changed, integrated and socialised in terms of losing their own identity. What should happen is the

change of perception, both in local people and in Roma, in order to rise above strong patriarchal

bastions.



II CROATIA

1. THERE IS NO POLITICAL WILL FOR ROMA ISSUES

By Halil Berisa, vice-president of Croatian Roma Union

According to official census of 2001, there are only slightly over 10,000 Roma in Croatia.

Experts claim their number is between 35-40 thousand, and Roma themselves estimate it to be as

much as 100 to 150 thousand. However, while they may be differences between their exact

number, almost everyone agrees that Roma are in a poor social position. Vice-president of

Croatian Roma Union Halil Berisa thinks that education is the basis of all other Roma troubles. He

emphasizes that adopted National program for Roma possesses some quality, but adds that there

is no political will to fully implement it and that politicians mostly manipulate Roma problems, using

them just before the elections to score political points.



2. RESOLUTION OF ROMA PROBLEMS OPENS CROATIA EUROPEAN DOORS

Interview with Nikola Mak, representative of 12 national minorities, including Roma,

in Croatian parliament

By Ivana Kukic

National program for Roma passed over a year ago is an extremely good programmatic

document, says Nikola Mak, parliamentary representative of national minorities. He says Croatia

lacks no will and means to resolve Roma issues and that the biggest obstacle to successful

activities is chaos among state institutions responsible for implementation of the National program.

Mak claims Croatia is ahead of some new EU member states in resolving Roma issues. By 2007

Croatia will have to fulfill its obligation and present to the EU clear examples of a successful policy

towards Roma. It will also be a significant contribution to Croatian accession into the EU, says

Mak.



3. FIGHT AGAINST FORGETTING

By Bojan Munjin

Recent opening of Roma theatre in Rijeka, which has already proven extreme success, is

treated as a sensation. However, that truly extraordinary cultural fact should be a motive to speak

out about total marginalization of Roma population that has been cut off from many basic human

right, including the right to conserve and develop own culture and tradition. Responsibility for such

situation lies primarily among majority environment which supports and maintains a whole system

of prejudice against Roma culture and Roma in general.





III SERBIA AND MONTENEGRO

1. ROMA CHILDREN IN THE EDUCATIONAL SYSTEM OR OUTSIDE OF

EDUCATIONAL SYSTEM

By Rozaria Ilic

The situation of members of Roma nationality in Serbia has been really bad since the year

1991. Statistics tell us that 78% of Roma are without primary education, only 4,1% of them has

secondary school education, and 0,2% has higher education or university degree. Because of

discrimination in the society of Roma children, we have as a consequence these children outisde

the educational system.

Only in Vojvodina, thanks to the regional secreteriat, an institutional system of learning

Roma language e.g. mother tongue for Roma children, has begun, as well as training of personnel

for realization of units in primary schools.

In the school system of Serbia, all related laws which should have been are obviouslly not

functioning, as well as all other factors that were responsible for carring out children rights and all

of the responsible educational bodies in our system and leading personnel. It is necessary to insist

on responsibilities of these bodies, individuals and official institutions in the future.



Project suported by

2. AT THE CROSSROADS- ROMA WOMEN IN SERBIA

By Tatjana Perić

In the context of broader society, Roma women are seen as members of a marginalized

and often hated group. They are often victims of family violence, especially from the part of their

husbands and fathers, and if they would dare to bring criminal charges against them to the police,

officers make fun of them and teach them how they should rather be “better and smarter” and

avoid such situations. Society, and especially the state, for the time being have not put enough

effort to systematically stop their national and racial discrimination.

During the last few years, Roma activists have had of lot of initiatives worth mentioning.

However, activism of Roma also brings it’s own inner problems: Roma female elite is in the

process of creation, but is not numerable yet, therefore many of the trained activists are too busy

with large number of activities and covering wide geographical areas. Despite these any many

other problems Roma female activist do not give up.



3. MEDIA IN SERVICE OF ROMA EMANCIPATION

Interview with Petar Novica Nikolic, edditor in chief of program in Roma language of

Radio-Television Novi Sad

By Ivan Dimitrijevic

»There are four crucial areas regarding emancipation of Roma. In the first place, and

always in the first place, is education. Afterwards, comes self-employment, as it is not possible to

educate if the important economical and material support are missing. The third, health education,

as it is a known fact that, according to data of international organizations and associations above

all of UNESCO and UNICEF, biggest mortality of children and shorthest life is preciselly of Roma.

At last, we had to work on what is called the culture of living, in other words ecology, relation

towards environment in which we live in.

Therefore, these segments are consisted in our programs all the time also since '92. We

have been developing preciselly these topics, as today we have around 50 hours of TV program

and about 60 hours of radio program«, says Petar Novica Nikolić, edditor in chief of program in

Roma language of Radio-Television Novi Sad, summing up to date work of that editorial office.









Project suported by