Novac i priroda novca

							Novac i priroda novca
  Funkcije novca : 1. Prometno i platežno sredstvo
2. Funkcija akumulacije
3. mjerilo cijena
4. funkcija svjetskog novca
Novac = prolazni oblik u razmjeni dobara i usluga, zakonsko i definitivno sredstvo
plaćanja koje nitko
         ne može odbiti
Koja je optimalna količina novca da bi se proces reprodukcije odvijao bez problema ?
- najvažnije pitanje

2 teorije:
 1.novac uopće nije važan već je puki posrednik - sva su novč. Kretanja determinirana
realnim
    kretanjima
 2.važnost novca je presudna
Novac može presudno djelovati na realna kretanja .Osnovne zablude o novcu
proizlaze iz       neshvaćanja njegove biti pri čemu se posebno zanemaruje robna
priroda novca i brka mjera
vrijednosti s mjerilom cijena.Ako se negira robna priroda novca i ako se tretira samo
kao prometno sredstvo, on se pogrešno shvaća i izdvaja kao potpuno samostalan i o
gosp. Kretanju neovisan faktor. Ako se robna priroda novca prenaglasi, stvara se
mogućnost negiranja značenja novca.


Povijest i razvoj novca
1.robno naturalni novac, matalni novac…sasvim realni
2. simbolički novac (papirni, depozitni )…opipljivi , nematerijalni
Robni i simbolički novac stihijski su produkt razvoja proizvodnje i razmjene.
Prometni proces omogućio je da se robni novac zamjeni simboličkim , koji nema
vlastitu unutarnju vrijednost , ali koji svoju vrijednost crpi iz odnosa reprezentacije
prema pravom novcu.
    Ulogu robnog novca preuzima metal, a zatim srebro i zlato. Oni obavljaju 3
funkcije : sredstvo razmjene , mjera vrijednosti, sredstvo zgrtanaj blaga. Zlato je
posebno kao sveopći ekvivalent.No i ono biva potisnuto simbolima samoga sebe -
simbolima vrijednosti.
    U funkciji prometnog sredstva novac istupa kao prolazni posrednik u razmjeni
robe. Novac se ovdje dobiva da bi se odmah izdao i nije toliko važno da li ima
vlastitu vrijednost.. Odatle mogućnost da se punovrijedni novac zamjeni
nepunovrijednim - papirnim novcem kao znakom vrijednosti.
Pojava novčanih surogata - stihijski je rezultat robnog prometa .Pojavljuje se
msterij novca . Papirna je novčanica bez ikakve supstanične vrijednosti, a za razliku
od bank-note nema nikakvo pravo na konverziju u zalato, ali zadržava funkciju
prometnog i platežnog sredstva. I dalje je mjerilo cijena, pa čak i sredstvo zgrtanja
blaga premda nije stabilan standard tj. Mjera vrijednosti već tek promjenjivo mjerilo
cijena.Daljnjim razvcitkom omogućen je danas i depozitni novac kao potpuno
“imaterijalni” novac.

VALUTNI SUSTAVI
-skup mjera i zakona kojima se regulira što će biti zakonito sredstvo plaćanja u nekoj
državi. Deviza je pravo potraživnja, nematerijalna
1.Paralelna valuta
       (zlato i srebro koje ravnopravno postoje u prometu ali izmeĎu njih nije utvrĎen
nikakav odnos)
2. Dvojna valuta
         (zlato i srebro sa meĎusobnim zakonskim odnosom ). Greshamov zakon : bolji
novac tjera iz
        prometa lošiji.Na taj je način zlato izlazilo iz zemlje, a srebro preuzimalo
ulogu valutnog novca.
3.Srebrna valuta tj. Monometalizam srebra
4. Zlatna valuta sa zlatom u opticaju
    -nominala svakog komada zlatnog novca morala je odgovarati njegovoj stvarnoj
vrijednosti. Samo zlatni novac bio je pravi valutni. Državne novčanice su novčani
surogat i razmjenjive su . Apsolutna sloboda kovanja zlatnog novca za privatni račun -
     liberalizam.Apsolutna sloboda uvoza i izvoza zlata. (automatizam uravnoteženja
platne bilance). Problem je bio ograničenost količine zlata i sve veće potrebe
gospodarstva za novcem
5. Valuta na bazi zlatnih poluga
6. Valuta na bazi zlatnih deviza
Kod ova dva sustava novac se ne kuje iz zlata ali je vezan za zlato. U prometu umjesto
zlata cirkuliraju na osnovu njega izdane novčanice. Koje služe kao zakonsko i
definitivno sredstvo plaćanja., a zlato je koncentrirano kod centralne banke . U
sustavu na bazi zlatnih deviza opticaj novčanica zasniva se na devizama koje glase
na neku zlatnu valutu ili pak na neku značajnu svjetsku valutu.

Bank-note - novčani surogati koje su sve do I svj. rata bile pomoćni novac koji se
nije morao primati kod plaćanja.
Novčanica - je bila uputnica emisione banke na samu sebe, koja glasi na okrugle
svote , te je plativa po viĎenju. Tijekom vremena ta banknota postala pravi, stvarni
novac , pa se poslije zlatnog standarda pojavljuje papirna valuta, a danas imamo
depozitni novac.

Oko pitanja emisije novca tj sustava njihova pokrića postavlja se pitanje :
 Koliko dugo pustiti banknotu u opticaju ? Odgovor ima dva načela :
1. CURRENCY NAČELO (n. pokrića, cirkulacije)
   Zastupa stav da u cirkulaciji može biti samo toliko banknota koliko ima pokrića u
zlatu.
2.BANKOVNO NAČELO
   Smatra da nije potrebno 100% tno pokriće u zlatu tj. U opticaju može biti i veća
količina novca


4 osnovna tipa emisije i pokrića novčanica :
1.Engleski sustav neposrednog kontingentiranja
    100% pokriće u zlatu , osim odreĎenog kontigenta koji može biti nepokriven
2. Francuski sustav maksimiranja novčanog opticaja
    OdreĎuje gornji prag emisije novčanic
3. Sustav kvotnog pokrića
    kombinacija 1. I 2. Sustava čime se želi izbjeći krutost 1. I neograničena sloboda
2. Sustava
4. Sustav indirektnog kontigentiranja
    sličan je 1. ali se može ići za većim iznosom nepokrivenog dijela koji se morao
oporezivati.
Navedeni su sustavi odraz borbe novčane i bankovne teorije (krute i elastične)

SLOM ZLATNOG STANDARDA I PAPIRNA VALUTA
Zlatni standard s velikom gospodarskom krizom 1929. I drugim svj. Ratom se
odbacuje. Do 2. Svj. Rata je vladalo razdoblje deflacije tj. Pada cijena u svijetu; u
odnosima liberalizma. Sustav zl. St. je završna faza i sustava slobodne konkurencije.
Tako je slijedeće razdoblje državnog intervencionalizma tj. Država se uključuje u
gosp. Politiku. Slomom zl.st. bank nota kao papirni novac postaje pravi valutni novac
koji emitira centralna banka, s tim da ta novčanica nije iskupiva u novcu pune
vrijednosti. Nekonvertibilna novčanica obavlja funkcije prometnog i platežnog
sredstva, te ne baš idealno funkciju zgrtanja blaga. Dok fju. Svjetskog novca i mjere
vrijednosti ne obavlja. Papirna novčanica nije mjera vrijednosti jer nema unutarnju
vrijednost. Fju mjere vrijednosti obavlja zlato, a nekonvertibilna novčanica je mjerilo
cijena.
    Uloga depozitnog novca . Suvremeni novac bilo u obliku papirne novčanice , bilo
u obliku kreditnog novca i nije ništa drugo nego oblik kredita koji kreiraju banke
odobravajući potraživanja na same sebe.

KREDITNI NOVAC
Kako upravljati emisijom novčanica ?
Prevelika em. dovodi do inflacije . Premala - usporavanje u procesu reprodukcije.
Nedostatkom novca , razvijeni robni promet sam sebi stvara surogate(mjenica, ček,
obveznica) - što su različite vrste kreditnog novca. Kada nedostaje novca , posreduju
krediti. Oni omogućuju da se robni promet i dalje odvija tj . kreditni instrumenti koji
cirkuliraju postaju dopunsko sredstvo prometa.
Mjenica je nalog za plaćanje.Razlika izmeĎu mjenice i novca je u tome što se nju ne
mora primiti; ona je samo obećanje plaćanja.
  Odobravanjem kredita stvara se novac , a kredit odobravaju banke. Suvremeni
kreditni novac u obliku depozitnog novca obavlja pojedine novčane funkcije isto kao i
papirni novac: fja prometnog i platežnog sredstva i fja štednje.Reguliranje procesa
stvaranja kredita u skladu sa gosp. Zahtjevima je centralno pitanje mon-kred politike.

Tehnika bezgotovinskog platnog prometa
omogućuje bankama da stvore kredit znatno veći nego što imaju sredstva. Gotovina
ostaje u banci , a plaćanje se vrši prijenosom s računa na račun. U uvjetima razvijenog
bezgot. Platnog prometa banke mogu gospodarstvo znatno većim iznosom nego što su
ga same primile u obliku depozita.
MULTIPLIKACIJA DEPOZITA I KREDITNA EKSPANZIJA
Svaka banka kada primi fiducijarni depozit mora odreðeni dio zadržati kao rezervu
likvidnosti (koju utvrdi sama ili centralna banka) kako bi mogla isplatiti svoje obveze
komitentima. Višak likvidnih sredstava predstavlja kreditni potencijal tj. Banka ga
može plasirati tj. Odobriti kredit. Ako se snizi stopa obavezne rezerve povećat će se
kreditni potencijal i obrnuto…
Korisnik tog kredita prenosi ta sredstva u korist drugog i tako ta sredstva prelaze u
drugu banku, koja je time povećala svoja sredstva te i ona postupa analogno prvoj
banci. Multiplikacija depozita je proces kojim banka uvećava svoje depozite
odobravanjem kredita, s druge strane to se zove kreditna ekspanzija. Plasiranju
sredstava predstoji njihovo prikupljanje.
Postoje 3 izvora sredstava :
1.fondovi banke (F) početni kapital koji u banku unose njezini vlasnici
2.Depoziti (D) -banka prikuplja slobodna novčana sredstva od pojedinaca, poduzeća
3. MeĎubankarski krediti (MK) - banka u teškoćama i sama traži kredit
Visina rezerve likvidnosti - zakonska obveza banke da stalno održava odreĎeni iznos
sredstava u
                           likvidnom obliku. Neophodna minimalna stopa tzv.
Rezerve likvidnosti RL
                           koju propisuje centralna banka.
Obavezna rezerva - OR .- dodatna obaveza banke da pored RL drži i OR. Osnovna joj
je funkcija ograničavanje procesa multiplikacije depozita i ekspanzije kredita.
KP-kreditni potencijal - maksimalni iznos kredita , a da banka ostane likvidna.
KP = F + MK + D(1-OR) - Dv*RL                          ……….D = Dv + Do

Iako stupanj moderne kreditne organizacije , s razvijenim bezgot. Platnim prometom
omogućuje bankama da stvaraju kredit ipak treba imati na umu da je novac centralne
banke osnova takve kreativne funkcije banaka. Potraživanje banaka prema centralnoj
banci je potraživanje u primarnom novcu (monetarna baza). Ta su sredstva baza
kreditne aktivnosti banaka. Kreditna aktivnost premašuje tu bazu.Razliku
predstavljaju sredstva stvorena multiplikacijom depozita tj kreditnom ekspanzijom.
Taj je dio kredita koji banke same stvaraju - sekundarna emisija .

NOVČANI OPTICAJ
Postoje 2 radikalna pristupa pri pokušaju obuhvaćanja pojma novčani opticaj :
1.U novčani opticaj spada sve što obavlja funkciju prometa; gotovina, depozitni
novac,čekovi, obveznice
2.Nastoje maksimalno suziti taj pojam samo na gotovi tj efektivni novac

Radi se o velikim problemima za svaku monetarnu vlast tj koja novčana sredstva
spadaju u novčani opticaj , a koja ne, i razlike postoje od zemlje do zemlje, ali se ipak
smatra da je istina negdje izmeĎu ova dva radikalna stava.
   U suvremenim valutnim sistemima osnovnu masu novčanog opticaja predstavlja
opticaj depozitnog novca . To su različita slobodna i stalno raspoloživa sredstva na
računima banaka , depoziti po viĎenju. Najveći dio prometa danas se obavlja upravo
pomoću depozitnog novca. Udio gotova novca u novčanom opticaju predstavlja samo
manji dio , s tim da je uvjet za postojanje depozitnog novca bezgotovinski pl. promet.
Danas se više susrećemo s pojmom novčana masa = količina novca koja postoji u
odreĎenom trenutku , i u tom kontekstu :
NOVČANI OPTICAJ = NOVČANA MASA * Koeficjent brzine opticaja

STRUKTURA UKUPNIH NOVČANIH SREDSTAVA( novčani agregati)

       M1                 M2                      M3                       M4
NOVČANA MASA           QUASI NOVAC          OSTALA LIKVIDNA           NELIKVIDNA
SREDSTVA
                                               SREDSTVA

gotov novac,    štedni depoziti bez roka oroč. Dep. Do 1 g.    oroč. Dep. Preko
1 g.
depozitni novac    ostali dep. Bez roka        kontrapart fondovi     blokirana
sredstva
M O N E T A R N I              V O L M          E     N

M1- živi , aktivni , transakcijski novac - najlikvidniji monetarni agregat- MONET.
PASIVA
dominantna funkcija je depozitni novac; najvažniji pokazatelj koji se dovodi u vezu s
realnim kretanjem monete; depoziti a vista , slobodna, stalno raspoloživa sredstva kod
banaka

M2 - quasi novac ili near money
        sredstva koja se mogu relativno brzo transformirati u transakcijski novac ,;
nisu u fji sredstava plaćanja već prvenstveno u fji štednje
M3- ograničeni depoziti, oročeni depoziti do 1 god.
M4 - potpuno nelikvidno, zabranjeno trošenje za njihove vlasnike ili depoziti oročeni
na dugi rok
M2, M3, M4 - NEMONETARNA PASIVA
IzmeĎu ovih agragata svakodnevno se dešavaju prelijevanja . Razlozi su u samoj
prirodi procesa reprodukcije.

PROMJENE NOVČANE MASE (M1)
4 uzroka promjene :
1. kreditna aktivnost banaka - najsnažniji oblik uzrok promjena M1 pri čemu se
kreira novac tj. Potraživanje prema sebi samoj. Stezanjem kredita smanjuje se
prevelika količina novca u opticaju, kao što se kod emisije povećava.
2. prelijevanje novca iz depozita koji nisu novac u depozite koji su novac i
obrnuto - promjene monetarne pasive
3.promjena salda potraţivanja ili dugovanja u odnosima s inozemstvom - suficit
u bilanci plaćanja dovodi do povećanja novčane mase na temelju deviznih transakcija
banaka s nebankarskim sektorom. Npr. ako imamo suficit i ako kao neko poduzeće
imamo 10 mil. DEM u izvozu - trebamo pretvoriti u kn što znači da ćemo ponuditi
banci na otkup devize . Banka traži kn od centralne banke i M1 se povećava. Deficit
bi značio da smo poduzeću “uzeli “ 10 mil. DEM što se treba platiti ali poduz. Daje
kn. i M1 se smanjuje.
4. kupovina ili prodaja zlata - slično kao i kod 3 . Otkup zlata znači povećanje
monetarnih rezervi, ali i povećanje novčanog opticaja. Kada se prodaje zlato tada se
povlači odreĎena količina novca iz opticaja.
Povećanje bankarske aktive znači povećanje novčanog opticaja. Povećanje
nemonetarne pasive u bilanci banaka znači smanjenje novčanog opticaja. Rezultati
izmeĎu       tih    dvostrukih      djelovanja      je     neto    emisija    novca
s
*** promjena NM = promjena K - prom.NP + Promj E
Tj. Novčana masa se mijenja pod dominantnim utjecajem kreditne aktivnosti banaka;
smanjuje se pod utjecajem povećanja monetarne pasive (M2+M3+M4) i od promjene
salda transakcija banaka u stranoj valuti
Ukoliko uzmemo u obzir povećano značenje mon.kred. plitike na tržište se moglo
intervenirati sustavom ograničenih depozita kao instrumentom gospodarskog
reguliranja ali samo kao izvanredna mjera,a ne kao trajni mehanizam. Od osobitog je
značenja efekt oslobaĎanja ograničenih sredstava koja su jednom bila povučena pa
bi ta operacija trebala imati neutralan karakter, ali ako je prošlo dovoljno vremena
izmeĎu ograničavanja i oslobaĎanja gospodarstvo se prilagoĎuje novim uvjetima i u
trenutku oslobaĎanja nastaje isti efekt kao u momentu bilo koje emisije novca.
Ograničavanje sredstava provodilo se na nekoliko načina :
1. Blokiranjem sredstava na neodreĎeno vrijeme
2. Potpunim blokiranjem sredstava do kraja godine
3. djelomičnim blokiranjem sredstava do kraja god.
4. Obaveznim izdvajanjem sredstava u ograničene depozite i za posebne namjene
5. posebnim deponiranjem sredstava
Takva se politika u uvjetima sve većeg zaduživanja gosp. Nije mogla dugo održati.

LIKVIDNOST
Predstavlja sposobnost gospodarskih subjekata da podmire svoje obveze u roku
dospjeća . monetarni agregati su statičke veličine i tek usporeĎivanjem sa realnim
gosp. Odnosima može se dobiti pravi uvid o stvarnoj snazi novčanih faktora. Kritrij
likvidnosti je i glavni kriterij pri razvrstavanju novčanih sredstava u novč. agregate
(NM=M1…najlikvidniji agregat )
 Likvidnost je relativan pojam jer se potraživanje može naplatiti i iz nekog drugog
   oblika imovine. Preduvjet da se likvidnost odžava na poželjnoj razini je razvijeno
   financijsko trţište. Danas je to presudna dilema jer bi svako dolijevanje novca
   samo “išlo u zemlju” tj rasle bi cijene i dugovanja . Nema smisla bacati novac u
   opticaj a da se isto i dalje dešava , već bi trebalo pokušati restrukturiranjem
   sustava .
 Novčana masa M1 sama za sebe ne predstavlja puno ali valja uzeti u obzir :
   brzinu opticaja novca, organizaciju i tehniku platnog prometa (koliko je razvijen i
   organiziran sustav plaćanja), razne psihološke čimbenike (reakcija graĎana ili
   pravnih subjekata)
Da bi se dala dijagnoza kolika treba biti količina novca u opticaju za normalno
funkcioniranje gospodarstva K. Marx je stavio u odnos :
 suma robnih cijena / brzina opticaja istoimenih komada novca = Masa novca koji
funkcionira kao
 prometno sredstvo
Danas možemo stupanj likvidnosti računati na razne načine :
     globalna likvidnost = bruto domaći proizvod / NM
Ali globalna likvidnost je preopćeniti pokazatelj koji daje prosječnu sliku cijelog
gospodarstva. Takav pokazatelj ne bi održavao likvidnost pojedinih sektora.
Tako bi trebalo izračunati sektorsku likvidnost tj. Na razini sektora , gosp subjekata
koji se slično ponašaju. Tj pristup je puno precizniji jer se iz njega vidi koliko je koji
sektor likvidan.
Efekt NM na gosp. Ne zavisi samo o njegovoj veličini već i o brzini opticaja novca.
On zavisi od 4 čimbenika
1.Stanje i perspektiva gospodarstva
2.vrijednost novca
3.organizacija gospodarstva
4.organizacija i tehnika platnog prometa

U suvremenoj mon. toriji brzina opticaja novca je recipročni izraz potražnje za
novcem, jer što je brzina opticaja veća potražnja za novcem je manja. Postoje 2
objašnjenja zašto se potražuje novac : 1. Za transakcijske svrhe i 2.traži se kao
imovina
2 BRZINE OPTICAJA
  1.Transakcijska brzina = iznos svih novč. transakcija / NM
  2.Dohodovna brzina = količina dohotka / NM
Mon.politici otežava činjenica novčanih surogata koji isto obavljaju fju novca. Nije
ista brzina opticaja gotovog novca i depozitnog novca. Lakše se izračuna brzina
opticaja gotovog novca. Dobijamo koeficjent brzine opticaja got. Novca.
ANALIZA LIKVIDNOSTI EX POST
Odnosi se na prošlost i ona služi kao putokaz monetarnoj orjentaciji. Uzima gotove
činjenice. Na nju se treba mon. politika osloniti.
ANALIZA LIKVIDNOSTI EX ANTE
Odnosi se na budućnost i daleko je složenija . Tek bi trebalo predvidjeti
činjenice.Oprezno stvarati projekcije za budućnost.

NOVAC I GOSPODARSKA AKTIVNOST
Ciklična kretanja u gospodarstvu- u gospod. Aktivnosti se dešavaju u odreĎenim
ciklusima koji se ponavljaju - konjuktivni ciklusi, mogu imati 3 oblika :



Laissez faire- razdoblje u kojem su spontane sile tržišta dovodile gospodarstvo u
ravnotežu i unutar te koncepcije uloga države je nepotrebna . Nakon velike gosp. krize
i prvih velikih problema morali su se pronaći novi odgovori.
Razdoblje drţavnog intervencionalizma
država utječe na kretanje gospodarstva; država treba svjesno trošiti i tako stvarati
potražnju . Tipični predtavnik J.M Keynes. On u prvi plan stavlja punu zaposlenost.
Sve do velike depresije svijet se suočavao s deflacijom koja je gušila gosp. razvoj. Iza
velike depresije svijetu prijeti inflacija. Jedan od glavnih indikatora je kretanje cijena
na malo.
Monetaristi
Tipičan predstavnik je Hawtrey. Za njega je jedino važno da s ekreditna ekspanzija
stalno nastavlja i takvom održava jer on smatra da ako ne dolazi stalno do povećanja
q novca u opticaju da će to biti ograničavajući čimbenik razvoja. To što će rasti
cijene nije bitno.Prema toj koncepciji promjene u količini novčane mase dovoljne su
da odrede čitav proces i intenzitet gospodarskog razvoja . Gospodarska su kretanja
posljedica odreĎenog kretanja novca, a ne obrnuto.
Nemonetaristi (Marx, Say, Keynes)
tvrde da novac nije presudan i ne odreĎuje gospodarska kretanja već realne pojave
poput proizvodnje odreĎuju količinu novca u opticaju. Monetarna kretanja su
posljediva realnih gosp. kretanja . Sayov zakon realizacije : ponuda automatski stvara
sebi potražnju . novac je samo posrednik tj. I novčana razmjena je samo jedan oblik
tarampe. Svešto je proizvedeno , to je potrošeno. Pa i ono što je ušteĎeno , jer odlazi
automatski u investicije.
Kompleksniji pogledi
Promjena q novca nije presudan čimbenik kod utjecanja na gosp. kretanja ali mu
pridaje važno mjesto. Za predstavnike kompleksnijih shvaćanja formiranje kapitala
glavni je problem gospodarskog razvoja. Keynes je u mnogome odbacio postavke
klasične političke ekonomije kao i Seyov zakon:
1.teza….ukupna potražnja može biti slaba da apsorbira ukupnu ponudu
2.teza….novac koji se ne troši ne ide neposredno u investicije
3.teza….akt štednje razdvojen je od akta investiranja
Keznes nije volio štednju jer ona znači smanjivanje potražnje i time vodi u depresiju.
Veliku ulogu u stvaranju potrošnje može stvotiti država , koja mora jamčiti sklonost
ka potošnji.
Suvrameni teoretičari
Tvrde da je porast kamata opasan i ima vrlo negativne posljedice. Dodatni problem je
problem Superkapitalizacije - tj nesrazmjer izmeĎu sredstava za proizvodnju i
sredstava za potrošnju - što izaziva krizu.
Kao vladajuće koncepcije stalno su se izmjenjivale monetarna i nemonetarna
(monetaristi i Keynesijanci)
Tijekom vremena zagovornici tih škola modificirali su teorije , pa danas imamo
Neomonetarizam
oslanja se na stare teze , ali inzistira na potpunom ograničenju monetarnog
intervencionalizma, uz dodatni zahtjev da se odvoji emisija novca od javnih rashoda
države. Stabilnost novca je najvažnija toj koncepciji: Investicija nema bez štednje , a
štednja je nemoguća u uvjetima nestabilnog novca. (Rueff)

POKUŠAJ DEFINIRANJA INFLACIJE
Nakon 2. Svj. Rata inflacija postaje opći svjetski problem. Generalizirana i površna
objašnjenja više ne omogućuju uspješnu terapiju . Stalan , kontinuiran rast cijena
postao je pravilo , kao i tendencija ubrzavanja inflacije. Inflacija se definira kao
proces samopodržavanog , a različitim uzrocima izazvanog rasta cijena koji
postepeno dovodi do opadanja životnog standarda većine stanovništva…
Hiperinflacija se razlikuje od procesa sekularne inflcije kao poratne puzajuće pojave
koja prati gospodarski razvoj niza zemalja. Galopirajuća inflacija , inflacija koja se
brzo razvija …
Ne postoji općeprihvaćeni pojam inflacije. Uslijed različitih prilika i uvjeta inflacije ,
ona se razlikuje od zemlje do zemlje. Dugo je prevladavalo mišljenje da postoji
osnovni uzrok inflacije. S vremenom sve veće značenje dobiva mišljenje koje ističe
inflatornu ulogu potražnje.

TEORIJE POTRAŢNJE ZA NOVCEM
1.Kvantitativna teorija potražnje za novcem
   1.primitivna
   2.kembriĎska
   3. Keynesijanska
2.Teorija inflacije J.M.Keynesa

3a.Reformulirana kvantitativna teorija- Milton Friedman
3b.Teorije imovinskog pristupa - James Tobin
Čisto monetarna objašnjenja inflacije nalaze svoju podlogu i teorijsko objašnjenje u
kvantitativnoj teoriji vrijednosti novca koja rast cijena objašnjavaju kao posljedicu
isključivo porasta količine novca u opticaju. (“Mnogo novca ide u lov za istom
količinom robe”)
Primitivna teorija - Hume: Ako q novca u opticaju poraste 2x u istom omjeru
povećati će se razina cijena u gospodarstvu. Cijene neposredno ovise o količini novca
u opticaju. On uopće ne govori ni o brzini opticaja novca.
Radna teorija vrijednosti - uvodi ju Ricardo. “Vrijednost plemenitih metala , kao i
sve druge robe , zavisi isključivo od ukupne količine rada potrebnog za njihovo
dobivanje i iznošenje na tržište” Ali ipak na kraju zaključuje da cijene robe ovise o
količini novca u opticaju. Zaključuje : 1. Vrijednost robe odreĎuje količina novca i 2.
Vrijednost novčane jedinice zavisi od odnosa izmeĎu te vrijednosti i količine novca

FISHEROVA FORMULACIJA KVANTITATIVNE TEORIJE NOVCA
Teoretičar koji je prvi prciznije i matematički prezentirao teoriju potražnje za novcem
- Irving Fisher- tvorac matematičke varijante kvantitativne teorije novca. Polazeći od
teze da su cijene funkcija novca u opticaju c=fN tj. C=f(N/R) izvodi jednadžbu
razmjene MV = pq + p1q1 + p2q2 +…. , a odatle je
MV = PQ
Jednadžba pokazuje da se cijene p mijenjaju u direktnoj zavisnosti od gotovog novca
M i brzine opticaja gotovog novca V i obratno od trgovačkog volumena Q, u slučaju
da samo jedna od promjenjivih varijabli varira , a da pstale ostaju nepromjenjive. Iz
ovoga je kasnije razložio (shvativši da se M sastoji iz gotovog i depozitnog novca i da
je V različita o vrsti novca).
MV + M1V1 =PQ
Na kraju Fisher dolazi do spoznaje da razina cijena direktno ovisi o povećanju
količine novca u opticaju i povećanja brzine opticaja, a indirektno o količini roba. P=
(MV)/Q
Sličnu jednadžbu je izveo i Walras : Q*a = P*B što je identično Fisherovoj, ali su
oznake drugačije. Jedini koji je bio čak i preciniji od fishera je Panteleoni : V =
m/(Q*r) tj vrijednost novca V ovisi o potražnji za novcem m i ponudi novca Q*r

KRITIKE KVANTITATIVNE TEORIJE

Marx, Aftalion i ostali. Najveći nedostaci kvantitavne teorije :
1.Potpuno zanemarivanje fje novca osim njegove prometne fje tj kao prometnog i
platežnog sredstva
2.npr. Marx : “Kvantitativci tvrde da roba ulazi u promet bez cijena, a novac bez
vrijednosti”
3.Ova teorija je kruta i statična , ne uzimau obzir vramensku dimenziju
3.Kruta teorija , ne uzima u obzir varijacije potražnje za novcem
4.Nije objasnila što je to što izaziva promjene količine novca u opticaju

Aftalion - pridružuje se i pojašnjava Marxovu kritiku. “Varijacije količine novca ne
odreĎuju cijene. Naprotiv količina novca se prilagoĎuje varijacijama cijena” Prema
tome on negira tvrdnju kvantitativne teorije da količina novca unaprijed oblikuje
cijene.
  U fisherovoj konstukciji se novčani opticaj uzima kao samostalan i o robnoj
   proizvodnji i njezinu kretanju nezavisan faktor. MeĎutim , novčani je opticaj
   veličina koja je zaista uvjetovana kretanjem reprodukcije, odnosno sumom robnih
   cijena.
Aftalion posebno kritizira Fisherovu jednadžbu zato što ona pretpostavlja da je
brzina opticaja uglavnom konstantna i da je odnos izmeĎu M i M” konstantan.

Kritike pristaša teorije - ispravljači kvantitativne teorije
 Ne postoji teorija koja bi negirala utjecaj količine novca , ali jednako tako se taj
utjecaj ne bi smio smatrati odlučujućim . Na temelju te teze i Milton i Friedman i
njegova “čikaška škola” kasnije tvrde : Ako bilo koji razlog dovede doporasta
novčane mase , mora doći do inflacije. Koliko ? To ovisi o situaciji. “Ja ne poznajem
iznimku od pravila da bi došlo do značajnijeg rasta cijena , a da to nije bilo uvijek
popraćeno značajnijim porastom novčane mase.”

KEMBRIČKA FOMULACIJA KVANTITATIVNE T.
Predstavnici: A.Marshall, Pigon, Keynes, Hawtrey, Robertson
Sve jednadžbe iz prve faze spadaju u transakcijsku teoriju potražnje za novcem jer se
novac gledao isključivo kao transakcijsko sredstvo. (zanemarivala se npr štednja)
Po Marshallu novac se ne traži samo zbog novca već zbog njegove kupovne moći,
nitko nema interesa da cjelokupan svoj dohodak pretvori u novac, jer mu u toj formi
novac ne bi ništa donio.
   Jedan dio dohotka uvijek se zadržava u nenovčanom obliku , pa iz toga izlazi
zaključak da na cijene najviše utječe odnos izmeĎu ukupnog dohotka i dijela dohotka
zadržanog u novcu. Ako taj odnos ovisi o brzini opticaja V
         K= 1/V …..Marshallov koeficjent “K”
Što je mogućnost pretvaranja gotovine u utrošak veća (Brzina veća) to je K manji, pa
prema tome, P=M/(KR) gdje je P…razina cijena, M----iznos novčanih sredstava,
R….količina robe za prodaju
On je došao do istog zaključka kao i kvant. Teorija tj da su cijene neposredno ovisne
o M i K*Y…ukupni dohodak, s tim da kvantitativna teorija unosi klauzulu ceteris
paribus, Kod Marshalla potražnja za novcem odreĎena je visinom dohotka , dok je
kod Fishera odreĎena obujmom novčanih transakcija i zato se ova varijanta naziva
DOHODOVNA, a ona prije TRANSAKCIJSKA
Marshall je na kraju izveo zaključak da je odnos količine novca i cijena indirektan, a
da kamatna stopa igra posrednu ulogu.
Keynes : n = p (k+rk”)
Vidi se da je Keynes pažljivije postavio pitanje količine novca vodeći brigu o
fondovima u bankama (rk”) i fondovima gotovine (k)

MODEL INFLATORNOG JAZA
Wicksell odbacuje kvantitativnu teoriju novca i u razmatranje uvodi obujam
potrošnje i investicija.Neravnoteža izmeĎu štednje i investicija, što je posljedica
nesrazmjera izmeĎu prirodne i stvarne kamate, dovodi do monetarne neravnoteže, a
za njom i do stvarne. Novčana će ravnoteža po Wicksellu , biti ostvarena ako su
ispunjena dva uvjeta : 1.ako su prirodni i bankarski kamatnjak jednaki i 2.ako su
investicije jednake štednji.
Wicksell je prema tumačenju Myrdala (Švedska škola) pokazao da se u dinamično
gospodarstvo globalna potražnja cijepa na 2 elementa : potrošačku potražnju i štednju,
dok se globalna ponuda cijepa na proizvodnju dobra potrošnje i investicije. Za
objašnjenje promjena u odnosu četiriju navedenih faktora Wicksell se poslužio
kamatom. Kad je novčani kamatnjak ispod prirodnog , investicije premašuju štednju ,
te se potrošačka potražnja povećava u odnosu prema proizvodnji dobara potrošnje.
Posljedica je rast cijena. Uz neke izmjene ovo shvaćanje preuzela je Švedska škola.
Primitivni oblici inflatornog jaza tumače se :
Ako se izmeĎu raspoloživog dohotka (ukupna potražnja) i ukupne ponude pojavi jaz-
nesklad, dolazi do porasta tj pada cijena. Inflatorni jaz pojavljuje se kao posljedica
takva rasta globalne potražnje koji ne prati odgovarajući porast globalne ponude.
Ponuda i potražnja same će se izjednačiti bilo porastom cijena bilo drkčijom
upotrebom suvišnog dohotka.

ŠVEDSKI TEORETIČARI
Predstavnik : Wicksell koji je inaugurirao razradu problema monetarne ravnoteže i
Davidson, Lindahl, Myrdal, Ohlin
Eric Lindahl : E(1-s)=PQ , E..raspoloživi dohodak, s ….štednja, P…razina cijena,
Q…ponuda robe
E(1-s)…predtavlja potrošnju,tj potražnju robe. Ako je ponuda robe q neizmjerljiva,
tada će , što je veća potražnja za robom E(1-s) i cijene P biti veće P= E(1-s)/Q
Lindahl odlučujuću ulogu pripisuje kamatnoj stopi . Pad kamatne stope povećava
dohodak E, dok u prvo vrijeme, zbog sniženih kamata, utječe na povećanje zaliha i
dovodi do smanjenja ponude Q. Lidahl , kao i čitava škola smatra da je kamatna stopa
odlučujući faktor . “Kad je novčani kamatnjak ispod prirodnog investicije premašuju
štednju i zato se potražnja povećava u odnosu prema ponudi …Rezultat toga
povećanja bit će povećanje opće razine cijena.”
Prirodni kamatnjak je onaj kod kojag su ponuda i potražnja ušteĎenih realnih dobara
i potražnja tih dobara za investiciju sasvim jednake.
Myrdal - pokušava usavršiti Wicksellocu teoriju jer smatra da Wicksell ne uzima u
obzir predviĎanja i služi se neizmjerljivim veličinama. Smatra da su ex post
kalkulacije točne samo za statičko gospodarstvo. U dinamičnom gospodarstvu treba
praviti kalkulacije ex ant, koje su doduše nesigurne jer se zasnivaju na predviĎanjima.
Po njemu je prirodni kamatnjak randman realnog kapitala , a to je odnos neto
produkta u toku perioda i rijednosti koju je kapital imao na početku.

TEORIJA INFLACIJE J.M. KEYNESA
Prvi značajni teoretičar inflacije. Isprepleteni elementi tazličitih teorija.Smatra da je
nepravilno usporeĎivati robu i cjelokupnu masu novca. Zato on cjelokupnu masu
novca dijeli na dva dijela :
Razina cijena sredstava potrošnje zavisi o tome koliko dijelovi nacionalnog dohotka
korišteni za za štednju i osobnu potrošnju odgovaraju raspodjeli čistog društvenog
proizvoda n sredstva potrošnje i sredstva proizvodnje.Ako je dio nac. dohotka
namjenjen osobnij potrošnji veći od proizvodnje sredstava potrošnje i sredstava
proizvodnje , tada će razina cijena tih sredstava biti veća od njegovih troškova
proizvodnje i obratno. Ako je S>I tada će razina cijena biti niža. Keynes dakle polazi
od pretpostavke da su tekući rashodi za potrošna dobra jednaki ukupnom dohotku
umanjnom za štednju : PR = E-S, pa njegova poznata formula za cijenu potrošnih
dobara glasi P=E/O + (I”-S)/R
Što se tiče cijena sredstava za proizvodnju one zavise ne samo od odnosa S:I već i od
očekivanja i od kamatne stope.
   Ravnoteža postoji kad su faktori proizvodnje potpuno zaposleni. Nesklad izmeĎu S
i I izaziva proces pada cijena u čemu glavnu ulogu ima kamatna stopa. U
intervencionalističkoj politici banke mogu djelovati kao faktor koji izjednačuje jer
mijenjanjem kamatne stope mogu utjecati na odluke publike u pogledu štednje i
potrošnje. Odnos štednje i investicija osnovni je problem ravno

Školski primjer monetarnog intervencionalizma

Razlika izmeĎu linije porošnje (2) i linije proizvodnje (1) predstavlja štednju (2-1)
koja se pojavljuje nakon točke A. Na osnovi tog nesklada pojavljuje se deflatorna
komponenta. Ako se točka pz- pune zaposlenosti nalazi na većoj razini pune
zaposlenosti od one u točki B , tada ni te investicije ne iscrpljuju štednju . Razlika tj
višak štednje nad ukupnom potrošnjom (pt + investicije) je deflatorni jaz, koji pri
ovom konceptu, se treba popuniti ulogom države. Smisao keynesijanske teorije je u
tome da je država ta koja u tom slučaju mora destimulirati štednju,i stimulirati
investicije, a uz to i puniti taj jaz. Punjenje jaza budžetskim deficitom stvara
potrošnju, ali i inflacionira gospodarski proces smatra se da je za taj
intervencionalizam tzv. Politika jeftinog novca pogodnija od politike budţetskog
deficita. Trojni grafikon….

PSIHOLOŠKA OBJAŠNJENJA INFLACIJE
Zbog krutosti i mehaničnosti kvantitativne torije mnogi teoretičari su je pokušali
korigirati unoseći u nju razne psihološke elemente : predviĎanja , očekivanja,
raspoloženja, ponašanja itd.
Aftalion polazi od dohodne teorije tj. Dohodno-psihološke teorije vrijednosti novca.
Po njemu razina cijena je fja varijacije dohotka i fje predviĎanja, a ne količina novca,
pa će čak i onda kada količina ne raste, pojedinci biti skloni da skuplje plaćaju robu
ako se njihovi prihodi povećavaju. Ističe da kretanje cijena zavisi ne samo od
varijacija dohotka već i od predviĎanja. Buduća očekivana vrijednost novca utječe na
njegovu vrijednost

UTJECAJ KAMATNE STOPE NA GOSP. RAVNOTEŢU
Keynes razlikuje 3 slučaja potražnje za novcem zavisno od kamatne stope :
1.Kamatna stopa je minimalna npr. 0,5. Onda je potražnja beskonačno elastična.
Novac se traži
  isključivo kao dio imovine. U tom slučaju transakcijska potražnja = 0. To je
područje neefikasnosti
  monetarne politike
2.Kamatna stopa je iznad maximuma, time je i visoka cijena novca. Novac se traži u
transakcijske svrhe
  i potražnja se traži za transakcijsku potražnju –klasičan slučaj.
3.IzmeĎu min i max : povećanje količine novca dovodi do smanjenja kamatne stope i
povećava preko
  investicija nacionalne dohotke.
Različiti uzroci inflacije:
1.Povećana potražnja
2.Ponuda novca
3.Povećanje troškova
4.psihološki efekt
FRIEDMAN - REFORMULIRANA KVANTITATIVNA T.
Pravi razliku izmeĎu aktivnog i neaktivnog novca, tj novac nije samo transakcijsko
sredstvo već i štednja i dr. Brzina opticaja nije konstantna. Postoji 5 vrsta imovine :
Novac, Obveznice, Dionice, Fizička dobra, Radni kapacitet pojedinca. Potražnja za
novcem je fja cijene, dohotka od obveznica, dionica, sveopće promjene razine cijena,
imovine i radnog kapaciteta pojedinca, dohotka i sklonosti držanja odreĎene strukture
imovine. Tvrdio je da gospodarstvo ima ugraĎene mehanizme uravnoteženja.

MONETARNA FJA BANAKA
Uputnice banke na samu sebe mogu se upotrebljavati kao sredtvo plaćanja , pa se
zbog toga izdavalo više banknota nego što je bilo deponiranog valutnog novca- što se
koristilo za odobravanje kredita. Bezgotovinski platni promet omogućio je da se krditi
odobravaju manje u banknotama, a više upisom na račun, pa je tako kreiran depozitni
novac.
3 osnovne funkcije ishodište bankarstva
1.mjenjačka fja 2. Fja primanja depozita 3. Fja kreditiranja

OSNOVNI KOMERCIONALNO BANKARSKI POSLOVI
Njih obavljaju banke kao kreditno depozitne institucije (Komercionalne banke,
štedionice…) Uobičajeno je da se bankarski poslovi svrstavaju u aktivnei pasivne i
neutralne. Pasivni su oni pomoću kojih banka dolazi do sredstava (kao dužnik).
Aktivni su oni u kojima je banka u ulozi vjerovnika. Neutralni oni u kojima je banka u
ulozi komisionara, ni kao dužnik ni kao vjerovnik.

PASIVNI KRATKOROČNI POSLOVI
Preko njih banka skuplja sredstva za svoj rad , te o karakteru tih poslova ovisi čitava
njena kreditna djelatnost po opsegu i vrsti. Najvažniji poslovi - depozitni poslovi
(ulozi na štednju, novčani polozi, čekovni i žiro depoziti) U takve poslove spadaju još
i reeskont, relombard kao specijalnoi poslovi.
Reeskont- pasivna operacija koja se vrši izmeĎu dviju banaka, obično emisione i
kreditne banke . Mjenice iz svog prtfelja banka eskontira kod emisione banke.
Relombard - slično kao reeskont samo što se radi o drugim vrijednosnim papirima, a
ne o mjenici. Relombardom banka dolazi do zajma.
AKTIVNI KRATKOROČNI POSLOVI
Banka se pojavljuje kao vjerovnik i na osnovu njih naplaćuje kamate.Kontokorentni
kredit - kredit po tekućem računu . Eskontni kredit - na osnovu mjenice, najstariji,
najsigurniji. Lombard - na osnuvu zaloga. Akceptni kredit - banka akceptira
mjenicu svoga komitenta da bi se ona brže realizirala. Rambursni kredit - u
prekomorskoj trgovini. Banka akceptira mjenicu koju je ispostavio prodavač
(izvoznik)
Pasivni fiducijarni poslovi - banka kao opunomoćenik vodi brigu o portfelju
vrijednosnih papira za svog klijenta i naplati prihoda koje mu donose.

EMISIONA - CENTRALNA BANKA
Od države ovlaštena ustanova koja emitira novčanice koje su oficijelni novac te
zemlje , odgovorna je za provoĎenje politike i stabilnost novca i koja je kao institucija
kreditni oslonac bankarskom sustavu. Utječe na opću likvidnost gospodarstva, ali ne
time što emitira veću ili manju količinu novca nego tako što kreiraju i reguliraju
potraživanja bankarskog sustava prema sebi samoj. Ako bi htjeli istaknuti glavne i
specifične karakteristike emisionih banaka , mislimo da su emisione banke
privilegirane bankarske ustanove jer imaju monopol na izdavanje novca.
3 glavne fje
1.reguliranje novčane cirkulacije tj. Platnog prometa i likvidnosti
2.fje povezane uz meĎunarodni platni promet - devize
3.reguliranje poslova kreditnog sustava drugih banaka
Osnovna funkcija pomoću koje ona emitira novac je kreditiranje banaka. Dok sa svih
ostalih banaka karakter njihove pasive odreĎuje karakter njihove aktive , dotle kod
centralnih banaka to nije tako, jer ona sama sebi stvara sredstva i to na osnovi svojih
aktivnih operacija.

INSTRUMENTI MONETARNO KREDITNE POL.
DISKONTNA POLITIKA
Diskontna stopa je u stvari kamatna stopa po kojoj centralna banka prima od
poslovnih banaka eskont (tj. reeskontira) robne mjenice ili druge vrijednosnice.
Promjenama u visini diskontne stope banka nastoji utjecati na ponudu i potražnju za
novcem. Ako je na tržištu npr višak novčanih sredstava (inflacija) centralna banka
može podići diskontnu stopu. . Time se stvaraju nepovoljni uvjeti za refinanciranje
banaka, čime se utječe i na kamatnu stopu , pa i na intetres za potražnjom kredita. Pod
diskontnom politikom ne misli se samo na manipuliranje visinom diskontne stope
već i odreĎivanje ostalih uvjeta reeskonta. Disk.pol. pojavila se kao instrument
zlatnog standarda. Dva uvjeta za funkcioniranje tog mehanizma su : 1.oscilacije
tečajeva u granicama zlatnih točaka i 2.promjene u nivou kamatne stope u pravcu koji
je suprotan kretanju nacionalnog blaga.

POLITIKA OTVORENOG TRŢIŠTA
“Otvoreno” tržište novca i kapitala koje je utemeljeno na impersonalnoj osnovi
umjesto na neposrednom odnosu dvaju kontraktora- onog tko na osnovi v.p. pribavlja
novčani kapital i ong koji ulaže u te v.p. i tako plasira svoj novac. Jedno od
najznačajnijih takvih tržišta je tržište državnih v.p. na kojem država država
posredstvom centralne banke plasira svoje obveznice kako bi osigurala sredstva.
Kupci su ovlašteni primarni dileri. (velike banke…). Upravo to tržište je postalo
glavni modus operandi monetarne politike. To se postiglo tako da centralna banka
utječe na monetizaciju i demonetizaciju tog javnog duga čime se mijenja količina
novca u opticaju što nije slučaj kod monetizacije duga koja je rezultat preprodaja
meĎu subjektima iz nebankarskog sektora.
   Samo najrazvijenije zemlje danas imaju uvjete za širu primjenu politike otv.trž.
Uvjet za to je razvijeno tržište državnih vrijednosnih papira. Ako centralna banka
misli da je potebno zaustaviti ekspanziju , tada ona prodaje na tržištu državne papire i
tako utječe na fondove banaka koje su time prisiljene smanjiti svoje kredite. I obratno.

POLITIKA REZERVE LIKVIDNOSTI
Svaka banka mora držati jedan dio sredstava u likvidnoj formi . Ta su sredstva
rezerve likvidnosti. Po stupnju likvidnosti dijele se na :
Primarne rezerve : gotovina u blagajnama, sredstva položena kod centralne banke,
potraživanja od ostalih banaka , gotovinska sredstva (čekovi)
Sekundarne rezerve : najlikvidnija aktiva banaka koja nije ušla u primarne rezerve,
npr. mjenice i druge vrijednosne papire s rokom dospijeća do 1 g.
Posebne obavezne rezerve - propisuje ih centralna banka. Postale su glavna poluga
kvantitativne regulacije. OdreĎuju se kao stopa u odnosu na pojedine depozite u
bankama s tim da ih se mora položiti na račun kod centralne banke, čime se
ograničava kreditna ekspanzija.

SELEKTIVNA KREDITNA POLITIKA
Osim kvantitativne kontrole kredita, veliko značenje ima i kvalitativna kontrola,
odnosno selektivna politika.To je kontrola upotrebe odreĎenih sredstava kao i
kontrola likvidnosti banaka. Ne svodi se samo na kontrolu likvidnosti bankarskih
plasmana i kredita već prvenstveno na namjenu kredita i odreĎivanje odgovarajućih
gospodarski interesantnih namjena, a i na korištenje kredita. Stoga je propisivanje
uvjeta kreditiranja najznačajniji dio kreditne politike , ne samo u kvantitativnom
smislu , nego sve više u kvalitativnom. Forme kredita :
1.Komercijalni k. - onaj što ga na osnovu mjenicve daje jedan kapitalist drugome.
Proizlazi iz procesa
                   proizvodnje , ograničen je rezervnim kapitalom.
2.Bankarski k.- onaj što ga daje banka

DEVIZNI TEČAJ
Valuta - zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja na odreĎenom području (u zemlji)
Novac u meĎunarodnim plaćanjima skida svoj nacionalni utjecaj i izlaže se
meĎunarodnim utjecajima . Vrijednost nacionalne valute u inozemstvu dolazi tek kad
se usporede kupovne moći pojedinih valuta . Intervalutarni tj devizni tečaj
predstavlja cijenu domaćeg novca izraženu u jedinicama druge valute. U uvjetima
zlatnog standarda intervalutarni tečaj varirao je oko paritetnog tečaja koji je bio
odnos količine zlata sadržane u dvjema valutama koje se usporeĎuju. To je bio fiksni
devizni tečaj jer je postojala objektivna osnova vrijednosti oko koje je varirao
paritet. Gornja točka zlata = točka izvoza zlata, donja t.zlata = t. uvoza zlata. Kada
tečaj doĎe na izvoznu točku zlata , tada se sav uvoz isplati plaćati izvozom zlata. Taj
mehanizam zove se automatizam ureĎenja zlatnog standarda i mogao je postojati u
uvjetima liberalizma.
Kod papirna valute - tečaj se temelji nazakonima ponude i potražnje. Što je ponuda
inozemnog novca veća od potražnje , to će njegov tečaj biti niži . Ali što je tečaj niži ,
to će, ako se relativni odnosi cijena u dvjema zemljama nisu izmjenili inozemna
roba postati jeftinija za uvoz i više će se uvoziti. Zbog toga povećanog uvoza rast će
potražnja za tom devizom pa će i njen tečaj početi rasti.
U sustavu zlatne valute - reguliranje tečajeva vrši se izvozom odnosno uvozo zlata.
Taj tečaj može rasti samo dogranice odreĎene valutnim sustavom. Čim on preĎe
preko odreĎenog paritetnog tečaja, uvoznik će nastojati platiti izvozom zlata, umjesto
da na domaćem tržištu kupuje devize po visokom tečaju. Intervalutarni tečaj može
odstupiti od pariteta samo za visinu trashoda transporta zlata. Granice kolebanja
tečaja naviše i naniže od pariteta nazivamo zlatnim točkama.
Sustav manipuliranih deviznih tečajeva - u suvremenom svijetu .Prisutan državni
intervencionalizam preko centralne banke.

TEORIJE O FORMIRANJU DEVIZNIH TEČAJEVA
Teorija bilance plaćanja - smatra da uzrok porasta tečaja strane valute, odnosno pada
domaće, leži u pasivnosti platne bilance. Ne odgovara suvremenim uvjetima
gospodarstva.
Inflacionistička teorija - temelji se na kvantitativnoj (monetarističkoj teoriji).
Naglasak stavlja na monetarnu ponudu . Porast deviznih tečajeva uzrokovan je
porastom novčanog opticaja. Primarna je inflacija, a stanje platne bilance je
posljedica , a ne uzrok.
Teorija pariteta kupovne moći - izvedena je iz inflacionističke. Kretanje deviznog
tečaja zavisi od kretanja kupovne moći novčanih jedinica koje se usporeĎuju.
Devizni tečaj izravnava cijene u različitim zemljama. Tečaj se mijenja zavisno od
razlike stupnja obezvreĎivanja novca dviju zemalja. Ali zanemaruje različitu strukturu
potrošnje izmeĎu dviju zemalja. Ipak izvorni faktor nije ni promjena pariteta kupovne
moći , kao što nije ni inflacija, već su realni faktori tj. odreĎeno stanje u proizvodnji i
raspodjeli.

Vrste deviznih tečajeva u reguliranom deviznom tržištu : slobodni, službeni,
diferencirani

PROBLEMI DEV. TEČAJEVA U MMF-u
Osnutkom MMF-a uspostavljen je sustav fiksnih deviznih tečajeva s maksimalnim
dozvoljenim odstupanjem od +- 1 %. Tu je filozofiju MMF zastupao do 1976. MMF
postaje mjesto usklaĎivanja tečajne politike zemalja članica. Vodilo se briga da se : -
promjena dev. Tečaji neke zemlje članice nije mogla izvršavati iz konkurentskih
razloga (valutni dumping) - devalvacija; - promjena dev. Tečajeva su moguće samo
uz prethodnu najavu u slučaju fundamentalne neravnoteže u zemlji. Krajem 60-tih
počinje svj. Monetarna kriza koja je dovela u pitanje fiksni devizni tečaj. 1971.
Ukida se konvertibilnost dolara u zlato. To znači raspad bretonurdskog sustava jer je
time prestala obveza zemalja MMF-a da održavaju tečajeve prema $ i njegovom
zlatnom paritetu u granicama 1%. Nastupa nemir i nesigurnost u svijetu.
Smithsonijanski sporazum (1971) - uspostavlja red. IzmeĎu 10 vodećih zemalja
(grupa desetorice) . Tu je prihvaćena službena devalvacija $ za 10% : 38$ za uncu
zlata. Marža fluktuiranja povećava se sa 1% na 2,25%. OdreĎujuća valuta je $, a
granice fluktuiranja nadgleda MMF.
Praksa fluktuirajućih tečajeva - već 1973 uslijedila je i 2. Devalvacija $. Iste je
godine omogućeno i da se odreĎivanje valute jedne zemlje može provoditi na razne
načine , što je bilo stvarni početak prakse sustava slobodno fluktuirajućih tečajeva -
formalno je sankcionirana 1976 na sjednici u Kingstonu, Jamaica. Krizna zbivanja
71. I 73. Dovela su do toga da su reagirale zemlje današnje EU koje smeta
nestabilnost $ i koje više ne žele biti pasivni promatrač. Porele su primjenjivati tu
praksu najprije prema USD, a zatim i prema svim drugim valutama.
“Zmija u tunelu”- praksa zapadnoevropskih plivajućih tečajeva ipak se bitno
razlikuje od apstraktnih flukt. Tečajeva.. Ovdje je riječ o fiksnom , ali flexibilnom
tečaju. On je utvĎen ali fluktuira prema gore i dolje od razine, te se intervencijom
država u odreĎenim granicama, a kada to više nije moguće ili je neracionalno ,
odreĎuje se nov paritet i centralni tečaj koji je opet samocentralna razina za
fluktuiranje.
1978. osniva se EMS i uvodi se ECU ( european currency unit) koji se pokazao kao
vrlo stabilan. U toj jedinici ECU-a je vrijednost valuta zemalja članica EMS-a
adekvatno njihovoj ekonomskoj snazi (najutjecajnija je DEM sa 30%)
1976.na sjednici MMF-a zlato je suspendirano kao svjetska službena monetarna
rezerva . Bezuvjetni vrijednosni standard postala su i službeno -SPV (specijalna
prava vučenja) . Zemlje članice MMF-a mogu svoje devizne tečajeve utvrĎivati
prema jedinici SPV, prema nekoj drugoj valuti ili prema košari valuta ECU, prema
vlastitom izboru. Intervalutarna vrijednost valute niti jedne zemlje članice MMF-a ne
može se više odreĎivati u odnosu prema zlatu. Za valute vezane samostalno ne
postoje više nikakve mogućnosti osciliranja valute. Kod valuta koje su vezane za
SPV ili drugu košaru valuta devizni tečaj se održava u vrlo uskim marginama oko
tog klina o koji su valute okačene. Marže ili ne postoje ili vrlo rijetko iznose 1%.

PUT DO EMS-a
Nakon 2.svj.rata SAD razvija ideju o zajedničkom oporavku i ujedinjenju
zapadnoevropskih zemalja. Marshallov plan tj program ekonomske obnove zapadno
evropskim zemljama dodijeljeno je bespovratno 15 milijardi $. 1948. Formirana je
organizacija za europsku ekonomsku suradnju (OECC). Na monetarnom planu
osnovana je 1950. Europska platna unija (EPU) koja je trebala omogućiti prijelaz s
bilateralizma na poseban oblik multibilčateralnih plaćanja meĎu ZE zemljama kao 1.
Korak ka uspostavi potpune konvertibilnosti valuta. Iste 1950. G. stvorena je EUA -
europska obračunska jedinica (kao knjigovodstveni novac) . Na monetarnom planu
stvoren je u okviru EEZ-a prostor da 1958. Stupi na snagu evropski monetarni
sporazum EMA koji su još 1955. Sklopile članice OEEC

BIT MEHANIZMA EMS-a
Zajednička valutna jedinica ECU kao dominantna za utvrĎivanje pariteta i
usporeĎivanje deviznih tečajeva valuta zemalja članova. U ograničenom fluktuiranju
centralnog deviznog tečaja valute sudionice u odnosu na drugu valutu , tako i u
odnosu na ECU (+-2,25%) uz obvezu centralne banke da intervenira kad se dostigne
tzv divergentni prag. U kreditnim olakšicama koje odobrava EFMS zemlji članici za
financiranje platno-bilančanih teškoća. ECU Predstavlja rezerve plaćanja centralnih
banaka te kao standard za potraživanja i obveze EMS-a.

MANIPULIRANJE DEVIZNIM TEČAJEVIMA
Izražava se deprecijacijom ili aprecijacijom (mjera kojom se precjenjuje domaća
valuta)domaće valute.
Zemlje često pribjegavaju devalvaciji valute kada žele uspostaviti ravnotežu platne
bilance.. Devalvacija je bila u funkciji stjecanja veće konkurencije na svjetskom
tržištu.

MMF- OSNUTAK I MEHANIZAM
Potrebna institucija koja bi regulirala meĎunarodnu aktivnost. 1944.u Breton Woodsu
iznešeni su Keynesov i Whiteov plan na temelju kojih je izraĎen zajednički plan s više
elemenata Whiteovog , ali elastičniji od njega. Po prvi puta je institucionaliziran
meĎunarodni monetarni sustav. Njegovi zadaci su bili :
1.olakšanje proširenja meĎ. Trgovine, zaposlenosti i dohotka
2.podržavanje stabilnosti valuta
3.uspostavljanje multilateralnog sustava plaćanja prema tekućim transakcijama
4.stavljanje na raspolaganje sredstva fonda radi otklanjanja neravnoteže u platnim
bilancama
Prvobitno su devizni tečajevi bili fiksni , a utvrĎivali su se na paritetnom tečaju,
pream zlatu, dolaru, ali je uvijek zadržan fiksni meĎusobni odnos.Fluktuiranje 1%.
Sustav kvota
svaka zemlja članica unosi u Fond kvotu izraženu u SPV (do tada u $) koja joj daje
pravo na odreĎenu glasačku snagu i predstavlja osnovu za iznos korištenja sredstava
Fonda i za udjel u alokaciji SPV. Na temelju uplaćene kvote zemlja ima pravo
vučenja na fond tj. da za visinu svoje kvote u odreĎenim slučajevima i uvjetima
kupuje od fonda (dobiva kredit) s tim da nakon odreĎenog vremena otkupi svoju
valutu od fonda i rekonstruira svoju kvotu u srazmjeru 25% u zlatu i 75% u
nacionalnoj valuti, što se kasnije povlači. Stand by krediti - vučenja u okviru kreditnih
tranši.

SPECIJALNA PRAVA VUČENJA
Grupa desetorice usvojila je dokument o stvaranju sredtava plaćanja u formi
specijalnih prava. I to tako da od fonda dobije posebnu vrstu kredita (pored redovnih
prava). 1970. Ta su prava aktivirana u funkciji dodatnog izvora meĎunarodne
likvidnosti. To su specijana pr. Vučenja - SPV. Ili SDR i jedinica te nove kategorije =
SDR. Ta su prava popularno nazvana papirnim zlatom jer na temelju njih se bez
ikakvih teškoća dolazi do bilo koje druge konvertibilne valute potrebne nekoj zemlji.
Ta su prava izjednačena s prvobitnim ulogom zlata ili dijela kvote pojedine zemlje u
zlatu na temelju koje se može koristiti kreditom od fonda. SPV potpuno su poprimila
ulogu zlata. Vrijednost SPV-a kao osnovica za izražavanje vrijednosti svih ostalih
valuta članica MMF-a odreĎivalo se ovako:
Jedinica SPV jednaka je vrijednosti mješavine valuta zemalja koje u svjetskom
izvozu sudjeluju više od 1%, s tim da je udio svake valute u toj smjesi zavisan o
udjelu u meĎunarodnim transakcijama. Od 1981. Vrijednost jedinica SPV utvrĎuje se
na temelju samo 5 valuta i to onih zemalja koje su u razdoblju od 1975. Do 1979.
Ostvarile najveći izvoz roba i usluga. To su SAD, Njemačka , Japan; Francuska, Vel.
Britanija